Govor akademika prof. dr  Milorada Nikčevića na skupu o Crnogorskoj  crkvi 15. marta 2018.

 

 

U nemogućnosti zbog zdravstvenog stanja da sa Vama, poštovani članovi Savjeta, Vaše Blazenstvo i ekselencije, poštovane dame i gospodo, cijenjeni prijatelji, podijelim radost ovog okupljanja, obraćam Vam se evo i na ovaj način.

Prošlo je više od decenije i po otkad sam na sebe preuzeo težak zadatak da utemeljim Crnogorsku pravoslavnu crkvu u Republici Hrvatskoj. I pored razumljivih otpora i problema koje sam imao u tome poslu, s ponosom mogu reći da je Republika Hrvatska, iako u teškim, pomjerenim, zlim i ratnim vremenima, imala razumijevanja za tu inicijativu i taj je posao uspješno obavljen 2006. godine. Znala je dobro hrvatska duhovna zbilja što je značila Crnogorska autokefalna crkava u prošlosti i sadašnjosti i na koji je način survana pred licem cjelokupne Evrope, a sa njom je nestao i crnogorski narod, crnogorski jezik i crnogorska cjelokupna državotvornost. Priznavanjem Crnogorske crkve u RH bilo je vrijeme velikih nada i očekivanja.
Na korak do povijesne obnove državnosti vjerovali smo da našu domovinu očekuje nova era pune državne, nacionalne i kulturne emancipacije. Ovo tim prije jer je svaki misaonoljubivi građanin znao da crnogorsku državnost čine tri suštinska, nezaobilazna i krupna stupa, nezaobilazna za postanak i razvitak svakog naroda i svake nacije, pa tako i za našu crnogorsku:

država kao primarni istorijski etnički ram;
crkva kao sekundarni etnogenezički okvir i
jezik kao samoizražavajući vid narodnog postojanja i saobraćaja, pa i kao glavno oruđe njihove duhovne i materijalne kulture, bez kojega se ni jedan narod ne može iznutra istorijski povezati i homogenizovati. A bitan je i za nacionalni samoiskaz!

Stoga, već više od jedne decenije od obnove crnogorske nezavisnosti na istorijskome referendumu 21. maja 2006. godine, ne možemo a da se ne zapitamo: đe je to danas naša domovina i u njoj njeni stubovi nacionalnog identiteta, šta je sa našim manastirima i crkvama i za cjelokupnom materijalnom i nematerijalnom duhovnom baštinom.

S pomiješanim ośećanjima danas pišem o tome.
Sretan što se ostvario san generacija i generacija, iskrenih crnogorskih patriota, od kojih mnogi nijesu, na našu žalost, više među nama, i tužan, žestoko tužan što, nažalost, ovo danas nije ona crnogorska država o kojoj smo snili i kojoj smo posvetili svoj mladenački život.
Jeste, to i dalje zemlja naših glasovitih predaka i dalje nosi slavno ime pred kojim se klanja slobodoumni svijet – Crna Gora, no, na moju veliku žalost, to što je ona u našim srcima plašim se da nije i u realnosti.
A ona danas? ― sve su prilike, nije država u punome kapacitetu toga značenja!
Da jeste ne bi bilo potrebe da se u njoj pokreće građanska peticija o pitanju koje se podrazumijeva u svakoj demokratskoj državi.
Niđe pod kapom nebeskom ne može nekome pasti na pamet da prepiše sve državno sakralno nasljeđe okupatorskoj ustanovi, ispostavi kolonijalne svijesti, čije je śedište izvan te države, a da to po automatizmu ne bude sankcionisano kao djelovanje protiv interesa vlastite zemlje i crkve!
E u mojoj i vašoj Crnoj Gori je to izgleda moguće, a peticija kojom se poziva na ispravljanje te pravne i istorijske nepravde u jednome dijelu javnosti doživljava se kao nekakva nacionalistička rabota s ciljem skretanja pažnje s važnijih tema!? Kao da poštovanje države i zakona nije najvažnija tema jednog uređenog društva!?

Ne mogu se oteti utisku da je, koliko gođ to paradoksalno bilo, stanje i za crkvu i za državu bilo bolje prije obnove nezavisnosti!? Makar nas je sve okupljala jedna ideja kojoj smo podredili sve svoje male, privatne interese i kojoj smo se bezrezervno posvetili.
Kad danas pogledam što je ostalo od te ideje vidim nedoraslu političku elitu koja je 2006. procijenila da su svi poslovi gotovi i da nad izlivenim temeljima ne treba graditi kuću;
- vidim bahatu kvazielitu novih bogataša koji su razgrabili društvenu imovinu;
- vidim državnu administraciju spremnu da trguje s temeljnim identitestkim vrijednostima;
- vidim da se ugađa i podilazi onima koji Crnu Goru ne smatraju svojom matičnom zemljom; da se prekraja istorija, a izvorna multikulturalnost i multikonfesionalnost pretvaraju u lažnu multietničnost koja od Crne Gore pravi ne zajedničko dobro već interesnu sferu za sitne trgovine između kvazinacionalnih zabrana;
- vidim raspolućeno suverenističko biračko tijelo i bivše suvereniste, kako bivše visoke funkcionere tako i medijske magnate, kojima je sujeta i lična mržnja pomutila vidike pa su spremni i na pakt s crnim đavolom samo da bi se domogli vlasti, odrekavši se Crne Gore i borbe za njenu kulturnu i nacionalnu emancipaciju;
- vidim i neke koji se dokazuje ukidajući i ono malo tekovina koje je crnogorski jezik i identitet osvojio u državnim strukturama;
- vidim državne ustanove koje za voditelja kursa crnogorskoga jezika za dijasporu postavljaju osvjedočenoga negatora crnogorskoga jezika i identiteta;
- vidim Crnogorsku crkvu koja grca i tavori, bez potpore, bilo logističke bilo finansijske, dok se predstavnici kolonijalne svijesti i retrogradnih ideologija razmeću novcima dobijenim iz državnoga budžeta za antidržavnu djelatnosti...

Volio bih, poštovane dame i gospodo, da su moji uvidi posljedica slabe obaviještenosti i fizičkoga odsustva iz Crne Gore, no plašim se da nije tako. Kao univerzitetski profesor i voditelj katedre za crnogorsku književnost na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost i redoviti akademik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti prisutan sam posljednjih godina u svim porama Crne Gore sve više, u porama našega društva, a svakim novim dolaskom iznenadi me poneka nova vijest koja ide u pravcu oburdavanja i svgavanja našega duhovnoga identiteta. Smatrao sam, stoga, svojom obavezom obratiti se ovome skupu, makar i na ovaj način, u kojem prepoznajem onu izvornu iskru crnogorske slobodoumne tradicije i od kojega očekujem da doprinese prevazilaženju naznačenih problema, u mjeri u kojoj on to može.
Želim vam, drage kolege, dragi članovi Savjeta uspješan rad i sve vas srdačno pozdravljam u nadi da će naša inicijativa naići na puno razumijevanje oficijelnih institucija Crne Gore!
Da je vječna CrnaGora!
                                                  

Akademik prof. dr Milorad Nikčević