Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Pise: Rizah-beg Beglerbegovic

Naselje Puharska cini jedno od lepeze sirokog broja naselja, Carsije, Starog grada, Zagrada, Skele, Pecana, Varosi, Lukavice, Tukova, Kokin grada, Stanice, Urija, Gomjenice, Zegera, te ostalih prigradskih naselja u gradu Prijedoru. Dobilo je ime po prvobitnoj rijecici, zatim jedno vrijeme potoku, a danas kanalizacionom koritu Puharska, koja protice sredinom naselja. Naime, po pricanju moje majke u vrijeme njenog djetinjstva, Puharska  je bila rijecica po svojoj velicni, odnosno bogatstvu vode, a u moje vrijeme je vec bila veci potok u kome smo se kupali i lovili ribu, da bi danas zaklonjena brojnim kucama s obe strane korita izgledala kao kanalizaciono korito, koje bi samo s vremena na vrijeme u doba povecanih vodostaja poprimalo i obiljezja ranijeg  izgleda. Pa i pored takvog nepovoljnog trenda i svih dobronamjernih i nedobronamjernih komentara za mene je Puharska uvijek bila i ostaje za uvijek rijecica Puharska, a na to nedvojbeno upucuju i njene duboke obale, velikim dijelom visim i od obala Sane. Uzroci ovakvom toku kretanja vodostaja su brojni i njihovo sire razmatranje bi nas samo odvelo od cilja koji sam si zacrtao, pa cemo se ovaj put zadovoljti samom konstatacijom takvog kretanja iz kojeg se izmedju ostalog moze uociti obrnuta proporcionalnost kretanje kolicine vode Puharske i naselja Puharske. Sto je vode bivalo sve manje, naselje je postajalo sve vece, ili obrnuto da bi na kraju i sam dio prirodnog korita pri uscu Puharske u Berek  bio  izmjesten u danasnje vjestacko korito kroz novoizgradjeno naselje Pecani, a usce umjesto u Berek usmjereno u netom izgradjeni kanal za odvod otpadnih voda Fabrike celloze i papira, odnosno Celpaka, uz zatrpavanje i poravnavanje napustenog korita u sklopu priprema lokacije Pecani za njegovu izgradnju. Velika je to bila promjena u relativno kratkom vremenu, pa je ovdje  potrebno posebno naglasiti, da je jos je znacajnija bila brzina kojom se ona odvijala uz samu njenu velicinu, kao sto je u ostalom bio slucaj i sa svim drugim promjenama u svim naseljima u gradu, sto se njihove velicine i brzine promjena tice.

Brojem i ucestaloscu, te brzinom promjena, jedna promjena je ubrzo zamjenjivana drugom, novom u ubrzanom rastu grada sva ta naselja mjenjala su svoj prijasnji izgled sto u ukupnosti nije dozvoljavalo ni dugo pamcenje kako je sta izgledalo ranije, ili nakon bilo koje od posljednjih promjena koja je prethodila tekucoj, pa cak i najvecih. Tako se nakon   izgradnje podvoznjaka, kao jedne od najznacajnijih  promjena  vrlo brzo zaboravilo vrijeme kada je ranija  dugogodisnja rampa preko pruge sluzila kao jedino mjesto za prelaz s jedne na drugu stranu pruge, odnosno sa jedne na drugu stranu prugom podijeljenog grada  i bila jedno od najfrekventnijih i najmarkantnijih mjesta u zivotu grada, moze se slobodno reci kao jedne od zila kucavica grada odnosno mjesta oko kojeg se odvijao znacajni dio zivota grada sa ukupnom svojom korisnosti, prednostima, ali i nuznim pratecim nedostacima i slabostima; a izgradjeni nadvoznjak je za kratko vrijeme, i  za nas koji smo pamtili rampu, postao kao nesto sto je oduvijek postojalo, a za generacije rodjene poslije njegove izgradnje taj dojam se sam po sebi razumjevalo. Iz ovog primjera nije tesko zakljuciti da je novonastalo stanje nakon  promjena usca Puharske jos brze prihvaceno kao da je bilo oduvijek, uz jos i brze zaboravljanje kako je ono izgledalo ranije. A kod promjena nastalih izgradnjom mnogobrojnih gradjevinskih objekata privrednih I stambenih svih vrsta, taj se proces odvijao automatski. Novonastali izgled je postatajao vjecnim. Ko jos osim mene pamti da je danasnja Puharska sa nacickanim kucama na cjelokupnom podrucju do posljednjeg parceta zemlje, gdje su se mogle graditi, u doba moga najranijeg djetinjstva, odnodno sredinom proslog stoljeca bila prigradsko naselje sa samo jednom, danasnjom glavnom ulicom zajedno sa Kapetanovica sokakom, sa tada manjim brojem kuca nego sto ih ima danas, a na potezu od malog podvoznjaka do mosta preko Puharske bile su samo cetiri kuce s desne strane, tri na pocetku i jedna na sredini. Provedeno moje najranije djetinjstvo, kao i kasnije, po izgradnji porodicne kuce, provedeni skolski dio zivota u Puharskoj u znatnoj mjeri su podgrijavale ovo sjecanje. Puharska je bila mjesto mojih prvih spoznaja, mojih prvih konzumiranja zivotnih sokava i upoznavanja zivota uopste. Uz prisutnu bezbriznost mladosti i poznavanje svakog kutka zemlje, kao i svakog zavoja i dubine rijecice ili potoka i njenih obala, svakog pojedinog dijela cijelom njenom duzinom zivio u Puharskoj kao riba u vodi, figurativno kao da sam bio jedna od njenih riba.  

Ali nije samo velicina i brzina nastalih promjena uzrokom ove pojave. Prije bi se moglo zakljuciti da je glavni uzrok prepustanju zaboravu, odnosno zaboravnosti uopste, kao jedne od njenih bitnih karakteristika, vec uvrijezena sklonost ljudske prirode, koja se velicinom i brzinom odvijanja promjena samo intenzivira. A zaboravljanjem onog sta je bilo ranije stvara se dojam kao da ono nije ni postojalo, odnosno ono postaje neka vrsta tajne. Zato je veoma znacajno biljezenje, sto nije zabiljezeno nije ni postojalo. To pravilo nastalo  covjekovom intervencijom u znatnoj mjeri, ali ne i u potpunosti, sto je pravilo za sve ljudske postupke, otklanja negativne posljedice zaboravnosti, ali se sama priroda, svojim ogromnim i sveobuhvatnim mehanizmom bez gresaka, postarala da ispravlja i preostale negativne posljedice. Kako zaboravljeno nije “izgubljeno”, tako nema ni tajne. Ma koliko bila i najdublje cuvana ona mora izaci na vidjelo, prije ili kasnije sa svim svojim manjim ili vecim negativnim posljedicama za onoga ko je tajnu skrivao,  proporcionalno duzini proteklog vremenu za otkrivanje svake tajne.

A upravo je primjer jedne takve prirodne intervencije koja se dogodila u Prijedoru krajem osamdesetih godina proslaga stoljeca naslonjen na pomenuta dogadjanja oko rijecice Puharske. U nizu skoro redovnih godisnjih poplava jedne godine Sana se izlila kao rijetko kada, najvise od kada sam pamtio, ali ne samo Sana, vec i sve manje i vece vodene pritoke koje se ulivaju u Sanu u okolini Prijedora, a najvise Puharska. Zbog enormno visokog vodostaja Sane usporeno, ili gotovo u potpunosti zaustavljeno je njihovo ulivanje u Sanu, a voda je jos uvijek priticala. A Puharska, prolazeci kroz betonski prolaz ispod zeljeznickog mosta  predstavljala je ujedno i jedini moguci protok vode sa cjelokupnog podrucja iznad zeleznicke pruge za Bosanski Novi. Ovog puta taj prolaz je postao usko grlo i nije mogao ispuniti svoju zadacu. Iako ispunjen do plafona betonski okvir prolaza nije mogao apsorbovati svu kolicnu nadolazece vode, pa se voda razlijevala i zaustavljala duz pruge po bastama i njivama plaveci na taj nacin povrsine iznad pruge, a i tako reducirana apsorbovana kolicina vode, koja je proticala ispod mosta bila je ogromna i poslje prolaza netom oslobodjena od zaustavljanja pri prolazu  ispod pruge razlijevala se i poplavila redom sve povrsine ispod pruge, a posebno naselje Pecani.  Uspostavljena je vanredna situacija u gradu i na pojedinim mjestima onemogucen rad na gradilistu. Obilazeci gradilista i poplavljena podruja s vozacem Sretom u tada vec dvadeset godina starim sluzbenim klasicnim crnim diesel mercedesom, kome ni razlivena voda po cestama nije predstaljala nikakvu prepreku imao sam direktan ocevid sa nastalom stihijom. Poplavljena podrucja pocev od Dzidzina vira, preko Gomjenice, pa do Puharske i na kraju Pecana pruzala su istovjetnu sliku, s nesto vecim intenzitetom u Puharskoj i na Pecanima. Nakon mnogobrojnih ranijih poplava, ma kolikog intenzitete one bile visoko korito Puharske je bilo dovoljno veliko da maticu ogromne vode zadrzi u svom okrilju. To joj ovaj put po prvi put koliko ja pamtim nije uspjelo. U donjem dijelu svoga toka matica Puharske se preselila iz svog dubokog korita na cestu, koja je bila sa manjim odstupanjima paralelno uz njen tok.  Voda dubine do koljena se valjala i tekla cestom, ali nas nije sprijecila da vozimo kroz nju. Zastali smo kod  automehanicara Smaje, sina moje tetke Fate, ugledavsi ga kako sjedi na uzvisenom balkonu u prizemlju svoje nove kuce napravljene neposredno uz obalu Puharske. Kuca je bila opkoljena vodom skoro do vrha fundamenta, tako da je u dvoristu u pozadini kuce voda dopirala do krovova nekoliko zatecenih auta ispred radnje i u dvoristu izmedju radnje i kuce. Smajo je bespomocno gledao u dvorste, a kad nas je ugledao, prvo se malo zacudio kako smo uopste uspjeli doci, a zatim kao i ranije samo blago nasmijao i sav komentar nastalog stanja izrazavao slijegajuci ramenima. A upravo kad smo dosli do njega, dajo Meho je u vodu skak’o da bi spasio preko deset kubika u dvoristu slozene jelove gradje, koju je nadosla voda vec bila podigla sa zemlje i polako povlacila iz avlije prema matici. Sveprisutna voda je “motala” i nosila na povrsini sve sto se dalo pokupiti.

Pecani i naselje na Pecanima su bili potpuno poplavljeni, a ulice su postale vodena korita dubine do visine koljena,  formirajuci maticu u glavnoj ulici kroz naselje. Pogled prema ostalom dijelu Pecana zadrzavao se na mlazovima, kao gejzir bjesomucnog kuljanja vode koja je navirala ispod zeljeznickog mosta, oslobodjena nakon uskog grla i zadrzavanja s druge strane pruge i njeno talasasto pristizanje sirenjem na sve strane Pecana. Sama po sebi ta ogromna kolicina vode i njena snaga su bili zadivljujuci. Kao ocaran stajao sam neko vrijeme i promatrao dominantnu vodu, kao da sam nesvjesno ocekivao jos nesto, ne znajuci sta, nesto kao neko ukazivanje iznad ili ispod te silne snage, a onda se to nesto pocelo i pojavljivati. Naime, naisao je trenutak spoznaje. Iznenad u tom trenutku sam primjetio da formirana matica u toj cjelokupnoj slici poplavljenog zemljista tece kroz glavnu ulicu prema nama, prema gradu.

Zasto prema nama, a ne prema kanalu, sadasnjem uscu, ili sto bi bilo isto logicnije prema suprotnoj strani u pravcu Bosanskog Novog ? – pomoslio sam zatim. A onda je odjednom kliknulo. Istog momenta sam nasao i odgovor. Sjetio sam se. Formirana matica tece prema svom prirodnom starom uscu u Berek, rukavac Sane, odnosno vodeni pojas oko starog grada kao dio gradske zastite u doba formiranja starog grada, i sto je jos zanimljivije, tece pravcem svog starog sada vec davno zakopanog korita. Naime, usce Puharske u Berek i dio korita od usca do Pecana bili su ranije napusteni prilikom preusmjeravanja njenog toka prema tada netom izgradjenom kanalu, a napusteni dio korita je  kasnije zatrpan i poravnat. Bila je to samo jedna  promjena u izgledu grada, koja je ubrzo i olako zaboravljena  prelazeci tako u neki oblik tajnovitosti ili tajne, ni po cemu se po tome ne izdvajajuci od ostalih promjena, koje smo isto tako olako zaboravljali i prepustali zaboravu. Nije bilo ni vazno, nije bilo ni tesko zaboraviti, zajedno sa svim zaboravljanjima, prelazeci tako u vec poprimljene oblike tajnovitosti, odnosno tajne, pocesto u prenesenom obliku i duboko zakopane tajne.  Jedina razlika u tajnovitosti, koja je ovu promjenu odvajala od drugih, odnosno od ostalih promjena bila je u njenom i u bukvalnom smislu rijeci odnosno i fizicki, obliku duboko zakopane tajne koja se izgledalo je nikad vise nece otkriti, bez obzira na jacinu interesa za njenim otkrivanjem. A sada se evo, u neocekivano i iznenadno izmjenjenim uslovima neocekivano pojavljuje zahtjev za podsjecanje na njeno ranije postojanje, za podsjecanje na nju, zaboravljenu tajnu i ona se ponovo otkriva. Volsebno zaobilazeci i ne primjecujuci novoizgradjeno korito prema kanalskom uscu, kao da nikad nije ni postojalo, ogromna kolicina vode Puharske formirala se prema svom izvornom koritu, samo  sada u novom “sinemaskopskom” izgledu, za razliku od prijasnjeg. Isto tako sam spoznao da ova ogromna poplava nije obicna godisnja poplava, kao sto su bile ranije, za koje se u cilju zastite mogu unapred pripremati i odgovarajuce brane, bila je to jedna od vanrednih ili stogodisnjih poplava za koje nema brane, brana bi morala biti ispod Hambarina.  Te poplave se pojavljuju s vremena na vrijeme, prema potrebi, kojih mora biti da bi ocistile svu natalozenu prljavstinu zaostalu i nakon skoro redovnih godisnjih poplava, pa mi se cinilo da je i ova stogodisnja poplava izmedju ostalog  morala doci da me posebno podsjeti na nekadasnje neopravdano zaboravljeno korito Puharske, kojim je ona ranje tekla, da me podsjeti na isto tako neopravdano zaboravljeni provedeni dio mog djetinjstva  uz njen tok tada, koji sam provodio sa posebnim uzivanjem, da podsjeti  je njeno prirodno korito silom promjenjeno da se zbog toga sve to zaboravljanje ne moze nicim pravdati, i konacno da me podsjeti da zaboravljeno nije i izgubljeno i prema tome da nema tajne. Kao da mi je tada nabujala i sita, prkosna i gorda i pomalo neobzirna i uvrjedjena, zapinjuci za vec ranije navikle kuce i udarajuci svom snagom na nove zgrade na koje nije navikla u pocetku smireno “govorila”:

-“Pecani, veliko i silno naselje, ja sam ovuda nekada tekla. Veliki ste mi zulum ucinili.”

Sada znam da mi je toga jos puno “govorila”, sto tada nisam mogao razumjeti, a ni povjerovati. Cini mi se da sam razumio samo da je rekla, ili sam ja sam mozda zelio da mi kaze da je naselje ruzno, i da je nesto opminjala. A znali smo da je je naselje Pecani bilo veliko i silno, ali nismo znali da je i ruzno, a jeste, i jos danas pusto.  Nazalost to cemo u svoj svojoj grozoti saznati kasnije.

Ali saznanje, da tajne ili sakrivene istine ne postoje, je ipak najdragocjenije. One se vremenom same i cesto iznenada otkrvaju. Tako je jednom prilkom iz susnice u dvoristu prestizne kuce u Sanskom Mostu  ukradena veca kolicina suhog mesa, upravo spremnog za odlaganje. Zacudjeni i deprimirani vlasnik Mustafa se nakon prvobitnog soka odlucio da ne govori nikome sta mu se dogodilo i da direktno ne traga za kradljivcem, ocekujuci da ce se on posredno sam otkriti. Ali se to nije dogodlo, pa  je vremenom cijeli slucaj postepeno gubio na znacenju i sam po sebi sve vise prepustao zaboravu. A onda,  tek negdje nakon godinu, dvije sjedeci sa poznatim drustvom za njegovim stolom u kafani zamotano klupko se konacno pocelo odmotavati. Konzumacjom jela i pica, postepeno u pocetku, a kulminirajuci na kraju raslo je raspolozenje i opustenost prisutnih za stolom. A kao svoj prilog takvoj atmosferi za stolom, iznenada se u jednom trenutku odusevljenja glasno  oglasio pred cijelim drustvom jedan od od njih, pitajuci vlasnika :

“Boga ti, Mustafa, sazna li ti ikad ko ti je one godine pokrao susanu?”

A ovaj i sam iznenadjen sad vec nenadanim otkrivanjem tajne iz skoro vec zaboravljenog dogadjaja odgovori :  

“Upravo sad sam saznao.”

Sve to priroda i zivot urade sami, samo sto se kod nekih, da bi se otkrile, najcesce, najvecih i najdublje zakopanih  tajni, kao i ovaj put kod Puharske i fizicki  duboko zakopane tajne, mora prije otkrivanja nesto da se desi, nesto sto ce omoguciti njihovo otkrivanje, a uvijek se desava i desavace se, kad tad(!) i u buduce. Jer priroda ne zuri. Istina biva potiskivana, ali ne i unistena. Moc prirode je nesaglediva. Ona je ovaj put, odnosno  ovom stoljetnom  poplavom samo dijelom svoje ogromne snage pokazala, odnosno upozorila, na opasnosti narusavanja uspostavljenog reda i poretka stvari na zemlji.

Svako narusavanje reda i poretka stvari na zemlji, najcesce pravdano tekucim kratkorocnim interesima i ciljevima obavezno za sobom povlaci manje ili vece trajne i nepopravljive stetne posljedice. Stetne posljedice nastale nakon promjene toka Puharske zbog svog lokalnog ogranicenja nisu bile ogromne, pa su vise kao ilustracija tog fenomena vrijedne pomena. Jedna od njih se odnosila na Berek, uz Puharsku drugi  neposredni dio usca. Naime, ubrzo nakon prestanka dotoka vode iz Puharske poceli su se javljati i vremenom postajati sve veci problemi sa Berekom. Primjeceno je naglo povecanje talozenja mulja. Njegovo dno se tim talozenjem podizalo i vodostaj Bereka je iz godine u godinu opadao. Pocelo je na kraju da u njemu raste i razno rastinje, grmlje, korov i trava, prvo uz obale, a potom i cijelom sirinom korita prijeteci da ga u cijelosti zapusi. Njegov cjelokupni izgled postajao je sve nepodnosljiviji, a ustajala voda vec pocela neprijatno da zaudara. Na kraju je jednom akcijom Mjesne zajednice Prijedor 3, na cijem je celu bio Dedo Crnalic, uz pomoc  Opstine i “Rudnika” koristenjem njegove mehanizacije korito Bereka produbljeno i ocisceno, a obale uredjene na opste zadovoljstvo zitelja Mjesne zajednice 3, koji su se otvoreno ponosili i izrazavali odusevljenje svojom akcijom, ali i ostalih gradjana. Ali nije proslo mnogo vremena dno Bereka se ponovo podiglo, vodostaj opao, pa  sada Berek vec i presusuje pri nizim vodostajima Sane. Ovom neuspjesnom akcijom ciscenja i uredjenja otklanjana je samo posljedica, a ne tada vec zaboravljeni uzrok promjena na Bereku. Nije vise  bilo priticanja vode iz Puharske na uscu Bereke pri njegovom gornjem dijelu toka, koja je svojom kolicinom i snagom pospjesivala i ubrzavala dosta spori tok Bereka prema njegovom mjestu ulivanja u Sanu i time pospjesivala cjelokupni protok vode u Bereku, bez kojeg nema zivota. Umjesto rijeke, sto je trebao biti, Berek je sada ustvari postajao vise bara ili rit, kako bi kazale lale.

Prateci sva ova desavanja oko Bereka, vise kao posmatrac sjetio sam se izmedju ostalog i ko’ceva. Jos kao dijete kupajuci se na Sani kraj mosta znao sam da se negdje u visini lijeve obale Bereka na mjestu gdje se odvaja od Sane nalaze poredani ko’cevi, koji su ljeti pri niskom vodostaju izranjali iz vode. Oni su dijelom bili medjusobno isprepleteni vec dosta ostecenim i prorijedjenim, te ujedno dotrajalim prucem posebno u gornjem dijelu, pa smo se prilikom kupanja morali cuvati da se ne nabodemo na njih. Osim toga njihovo prisustvo nije imalo za nas nikakav znacaj, niti smo o tome razmisljali, oni su nam sluzili  samo  kao naziv mjesta kupanja, haj’mo kod koceva, govorili smo tada, a potajno smo zeljeli da ih neko i pocupa da nam ne smetaju. Ali je to izgledalo nemoguce s obzirom da su bili duboko zabijeni u zemlju i cinilo mi se svojim prsustvom necemu ili nekome prkosili. Tako sam ih zapamtio prije nego su kao i sve ostalo prepustani zaboravu.

A njhov znacaj je u mnogome nadmasivao moja zapazanja. Ko’cevi su zapravo bili ostaci ranije istina dosta primitivne, ali sto je najvaznije efikasne pregrade, koja je poslije postavljanja omogucavala i usmjeravala odvajanje vecih kolicina vode iz korita Sane prema Bereku i pospjesivala brzinu protoka u njemu. Kako je zubom  vremena ostecena pregrada od ko’ceva i pruca postepeno nestajala, postepeno je nestajala i njena funkcija. Voda je kroz nju pocela nesmetano  prolaziti, ali se do zatvaranja usca Puharske u Berek negativne posljedice toga nisu znacajnije osjecale. Sada se sama po sebi namece potreba izgradnje nove pregrade, od odgovarajucih savremenih materijala i uz novu tehnologiju kako bi se Berek ozivio umjesto kako smo vidjeli neuspjesne akcije i svih takvih buducih akcija produbljavanja i ciscenja. Ciscenje i produbljavanje kako to neznalice misle i rade je neko, ali nije pravo rjesenje. Ono je rijesenje privremenog karaktera i zahtjeva ponavljanje i uz to skupo. Izgradnja  i postavljanje novih ko’ceva, ili nekog modernijeg rjesenje u tom smislu nakon jos jednog prethodnog ciscenja i produbljavanja ostaje kao jedino rijesenje, a ako bi se i ono pokazalo neefikasnim, vec i od ranije od nekih prisutne sugestije da Berek treba zatrpati ce se morati uvaziti pa uz vec zatrpanu Puharsku morace se zatrpati i Berek. Istina je da Berek nema vise onu svrhu zbog koje je i izgradjen, pa u tom smislu steta koja bi nastala njegovim eventualnim nestankom ne bi bila znacajna, ali ima nesto novo, a to je jednostavno - Berek! Ta steta bi bila nenadoknadiva. Olako zaboravljena i tajnovita uloga  ko’ceva “koji smetaju”, kako smo ih mi zvali, da odvajaju dovoljne kolicine vode iz Sane u Berek i time regulisu potrebnu brzinu protoka vode u njemu nije trpjela prastanje. Sada znam cemu su i kome ko’cevi prkosili.

-----------------------------------------------------------

Prijedor - NEZNALICE ILI GLUPANI, I ONI DRUGI

Covjece nisi ti patka!

O jednom dogadjaju koji se po svom karakteru izdvajao od ostalih, govorio mi je jednom prilikom Esad Kapetanovic, prilikom svojih podsjecanja na dogadjaje iz njegove mladosti. Kupajuci se na Sani kod mosta, u to doba najfrekventnijem i najuredjenijem kupalistu, sa betoniranim stepenicama i uredjenim prilazima vodi, te izgradjenim skakalistima, ili kako smo ih mi zvali skakalima, okruzen drustvom prijatelja i poznatih kupaca koji su vremenom svojim stalnim prisustvom postali medjusobno familijarni, jednog petka, odnosno pazarnog dana u Prijedoru medju njima se pojavio i jedan novi. Ugledavsi brojne kupace potrazio je osvjezenje vracajuci se najverovatnije s pijace kuci. Svojim dolaskom odmah je privukao paznju na sebe, a njegovo svlacenje i potom ulazak u vodu nije mogao proci bez uobicajenih pomalo i podrugljivih komentara stalnih kupaca, uobicajenih u takvim prilikama, jer u dokolici, nesto se ipak desavalo. Na tome su se uglavnom i zavrsavali takvi slucajevi. Dokolica se ponovo nastavljala. Medjutim ovaj put dokolica je iznenadno ponovo prekinuta. Samo sto je usao u vodu covjek se poceo gusiti. U prvom trnutku ne vjerujuci, a potom shvativsi ozbiljnost situacje stalni kupaci, vrsni plivaci odmah su poskakali u vodu i pritekli mu u pomoc, a tu se nasao i stari Smajo Kadiric, zvani “Smajo gusa”, jer je na vratu imao izraslu veliku gusu, sa svojim obavenim camcem, koji je vracajuci se poslije jos jedne istovarene ture pijeska, koji je neumorno za vrjeme ljetnih mjeseci i smanjenog vodostaja po citav dan vadio iz Sane, i vidjevsi sta se dogadja odmah sa svojim camcem pritekao u pomoc. Plivaci su izvukli uzdrmanog, gotovo onesvjestenog  covjeka na camac, a cim se malo sabrao i poceo komunicrati s ostalim kupacima Esad ga je dosta prijekorno upitao :

“Covjece, znas li ti plivati ?”, a on odgovori:

“Ja nisam ni znao da to treba znati.”

Kad je to cuo Smajo gusa, nije mogao a da se ne umijesa u nastalu guzvu, onako kao za sebe, ali i da svi cuju istovremeno, sa cudjenjem i pomalo ljutito izgovorivsi :

“Covjece, nisi ti patka!”

Covjek je slabo bice, a najslabiji negov dio su neznalice. Njihovo neznanje, lakomislenost i zaboravnost, sve zajedno su najveca stalna i neposredna opasnost za covjecanstvo, odnosno za sve ljude. Prema jednoj arapskoj mudrosti postoje cetiri vrste ljudi :

Ljudi koji znaju i znaju da znaju, njih treba slijediti

Ljudi koji znaju i ne znaju da znaju, njih treba ohrabriti

Ljudi koji ne znaju da i znaju da ne znaju, to su neznalice koje treba poduciti, te na kraju,

Ljudi koji ne znaju i ne znaju da ne znaju, njih se treba kloniti, to su neznalice ili glupani.

Neznalice ili glupani nisu prisutni samo medju ljudima kakav je junak ove Esadove price, ili slicnim sredinama.  Jedan drugi junak po imenu Djovo se javio kasnije. Djovo je do pete li seste godine zivio u Nisu, kada se vratio u Prijedor u naselje Barake kraj Gomjenice. Odmah po dolasku nametnuo se svojim agresivnim karakterom. O cemu bilo da se razgovaralo on je uvijek sebe predstavljao najvecim, pa tako i u razgovoru o kupanju na Gomjenici, plivanju, ko je najbolji plivac, i tako redom. Baracanska djeca rastuci kraj Gomjenice prije nauce plivati nego hodati i imali su se cime i hvaliti se, a Djovo za to vrijeme u Nisu nije imao prilike ni vidjeti rijeku, a kamo li nauciti plivati. Ali se ravnopravno ukljucio u razgovor. Svojom pricom se ponovo nametnuo i postao bolji plivac od svih.  Gomjenica se tada ulijevala u Sanu svojim prirodnim slivom i na uscu je bila najveca dubina, kao stvorena za skakanje sa obale u vodu. Kad je nastupila sezona kupanja, najljepse doba za djecu, doba razdraganosti, uz plivanje i skakanja sa obale neko od djece se sjetio da pozove Djovu da im pokaze kako on to pliva. Za divno cudo djece, Djovo je skocio, ali je tim njihovo zaprepastenje bilo jos vece, kad su ugledali da se Djovo odmah poceo gusiti.  Nastala pometnja i galama na obali je prekinuta, kada je neko od odraslih  odmah skocio u vodu i doplivao do njega. A kasnije na Pravnom fakultetu u Zagrebu uspio je da bude sekretar partijske organizacije saveza komunista na fakultetu. Nije mu to bilo ni mnogo tesko ostvariti, s obzirom na apoliticnost i dobrim dijelom pritajeni otpor okruzenja prema komunistima, a za profesore je bilo znacajno da li su ili nisu clanovi Partije, tako da su oni cinili znacajni dio ukupnog clanstva u organizaciji. Tim cinom podigao se iz anonimnosti i uzivao podijeljeni ili nepodijeljeni respect sredine, pa dijelom i odredjenu familijarnist sa profesorima. Polagao je ispite bez nekih posebnih popratnih pojava, a onda je dosao ispit kod cuvene profesorice Ane Prokop iz porodicnog prava. Kad je zakljucila ispit rekla mi je :

“Izvinite kolega, moram reci, da ja sa vasom pamecu ne bi dogurala  dokle ste vi dosli.” –kroz naglaseni osmjeh prica Djovo o upravo zavrsenom ispitu.

Ovaj ilustrativni prikaz nije reprezentativan. Djovo ili Djovani, ili jednostavno Ivan je na svoj nacin rijesavao licnu frustraciju u nastjanju da bude glavni, i tu se njegova ambicija zavrsavala, bez namjere da njegovi stavovi i djelovanje postanu model i za druge odnosno za djelovanje u drustvanim kretanjima. Na neki nacin njegov primjer je cak i simpatican, bez vece stete za sredinu u kojoj se kretao, a reprezentativan je samo u smislu potvrde da neznalica ili glupana nema samo medju nizim obrazovnim strukturama.

Ovaj Djovin slucaj meguce je da se desi kao izuzetak i u najboljim skolskim sistemima pa je i njegova stetnost na ukupna drustvena kretanja relativno minorna. Ali ne i bez ikakvih stetnih posljedica. Djovo je dosljedan svojoj prirodi i u doba osnovne skole bio svugdje prisutan. U to doba jedna od najcescih djecjih igara je bila igra kuglanja ili kice. Nije bilo tada kao danas lako nabaviti kugle, pa smo ih morali sami izradjivati, najcesce od kamena, lomeci kamen na prikladnu velicinu i zatim dugotrajnim i strpljivim brusenjem postizati zeljeni oblik i velicinu kugle. Bilo je pravih umjetnika u njihovoj izradi, tako da se skoro nisu razlikovale od nedostiznih staklenki, koje su samo neki mogli dobiti od rodjaka iz inostrenastva, pa su se mogle od njih i kupovati. Takve kugle su bile prava dragocjenost, pa je postjala opasnost da stariji i jaci uz obavezno izgovaranje rijeci “porez” jednostavno pod formom prava jaceg prisvoje takvu kuglu sebi, a zatim nastaju mucne scene izmedju vlasnika kugle i “poreznika”. Djovo je takve konfliktne situacije izbjegavao na njemu svojstven elegantan nacin. On jednostavno dodje i uz obaveznu rijec - “porez”, uzme kuglicu i proguta. Nakon toga svaki pokusaj vracanja kugle od strane vlasnika postajao je izlisan. Kasnije povracanjem kod kuce povraca i kuglicu. A u doba gimnazijskih dana Nikica je istina nenametljivo volio biti glavni u drustvu, sto je najcesce pricanjem svojih dozivljaja nastalih tokom dana ili neposredno nesto ranije, kroz nasu reakciju i nase mladalacko odusevljavanje njgovim pricanjem,  to i postizao sve dok u drustvu nije bilo i Djove. A kad je Djovo u drustvu Nikicino pricanje je bilo osudjeno na neuspjeh. Nikica jos ne bi do kraja ni zavrsio pricanje, a Djovo je vec uskakao svojom pricom obavezno zapocinjuci sa:

“Nije to nista, sto smo zanali ja i Abaz.”

I nastavljajuci dalje pricu, prvo grubo omalovazavajuci ono sto je Nikica pricao, a drugo ne dajuci nam cak ni vremena, ne dozvolivsi nama ostalim, da to pricanje i ocijenimo, on je zadovoljavao svoj licni ego, ego prvog,  pojacavajuci ga s ravnopravnim pominjanjem nesto starijeg vrsnjaka Abaza Oklopcica, u to doba takodjer prvog, odnosno vodeceg djecjeg lidera medju vrsnjacima baracanima, a kasnije poznatog desnog krila fudbalskog kluba “Zeljeznicar”. A Nikica je s druge strane povrijedjenog licnog egoa, kasnije cesto ponavljajuci, znao ljutito komentarisati njegovo ponasanje, opaskom, onaj Djovo, sa obaveznim,  “nije to nista sto smo znali ja i Abaz”, sto je uzgred budi receno neispravno, ispravno bi bar bilo, Abaz i ja. Ali kod Djove je to neizvodljivo. Vremenom su sva ta dogadjanja tako vazna u mladosti, postajala sve manje vazna i prepustana su polako zaboravu, a na njihovo mjesto su dolazili novi mnogo ozbiljniji. Medju njima je jedan, koji jedan drugi Abaz Susic nece nikad zaboraviti, i koji ce za razliku od Nikice pamtiti Djovu dok je ziv. Djovo je tada vec bio sudija, istina, mlad i neiskusan, iako to u Djovinoj nepopravljivoj nadobudnoj prirodi nije mnogo znacilo; a Abaz, vrsni diplomirani ekonomista, u to doba financijski direktor “Celpaka”, nasuprot Djovi, po svojoj prirodi vrlo skroman covjek, kao zrtva medjusobnog obracuna mocnika u to doba, bio optuzan za toboznje financijske malverzacije. Kontraverzno sudjenje zavrseno je kaznjavanjem optuzenog  Abaza sa dvije godine zatvore. Nije moje da ocjenjujem, nemam dovoljno podataka za to, a najbolje bi bilo da njih dvojica prepustajuci zaboravu sami nose terete svoje sudbine, ali po kuloarskim prepricavanjima ostalo je mnogo nedorecenost kod cjelokupnog raspleta a danas igrom slucaja njih obadva zive i rade u Zagrebu i zanimljivo bi bilo prisustvovati njihovom eventualnom medjusobnm sretanju snimajuci njihove pojedinacne reakcije. One bi mogle sugerirati pojedinacni odnos prema kontraverznoj presudi sa vremenske distance. Za Abaza sam siguran po njegovoj dugogodisnjoj ponekad neskrivenoj utucenosti u samom svom izgledu da to ne moze i nece nikad zaboraviti, a mozda je i Djovo vec bio uljuljkan velom tajne koji se vremenom nadvijao na cijeli slucaj, ne misleci o njemu, odnosno misleci da su price o njemu time i zavrsene. A kako je kao sto vidimo, nastupilo ovo vrijeme otkrivanja svih tajni, tako ni ova Djovina nije mogla biti izbjegnuta, bez obzira ko je u pravu. Za Abaza licno je to najveca nepravda, veca i  od svih drugih mnogo vecih drustvenih nepravdi.   

Neznalica ili glupana ima i kod obrazovanih, najvise fakultetski, pa magistara i doktora nauka, knjizevnika, kod pjesnika, narocito opasnih, zatim kod politicara, novinara, vojnih starjesina, pa i drzavnika. Za razliku od Djove, ciji se uticaj neznalice pomalo i na neki nacin saljivo i leprsavo reflektirao u uzim sredinama ili pojedinacno, ambicije i uticaj ovih neznalica ili glupana, sa fakultetskim diplomama ili bez njih svejedno, najcesce ozbiljnih, a ponekad i smrtno ozbiljnih se reflektiraju kroz djelovanje u siroj drustvenoj sredini sa neuporedivo vecim negativnim, a pocesto i katastrofalnim posljedicama, koje prizlaze iz neznanja ili gluposti. Dobijanjem diplome, a bez stvarnog znanja uz prenaglasenu ambicioznost oni se iscrpljuju radeci, sto je ogromna mana, koju oni smatraju vrlinom, cak dajuci sebi za pravo da one koji znaju i koji bi njihov posao uradili neuporedivo brze i uspjesnije nazivaju zbog toga neradnicima. A brod kojim upravljaju ide u pogresnom pravcu. Bolje bi bilo da ne rade nikako. Manja bi bila steta. A broj neznalica ili glupana raste kroz odredjene periode, od generacije do generacije, a sve zavisno od kvaliteta skolskog sistema, proporcionalno prisutnom toku, odnosno tendenciji njegovog slabljenja ili permanentnog urusavanja, odnosno stalno prisutnom smanjivanju zahtijevanog nivoa znanja za sticanjem diplome. Djovin slucaj se mogao tretirati kao izuzetak, ali ovo vise nije to, kao sto ima kvalitenijh pojedinaca bez diplome od onih sa diplomom, ali i to samo kao izuzetak, a nikako kao masovnija pojava, ovo za razliku od Djove upravo postaje masovnija pojava. Skolski sistem se na kraju totalno degradira. Diplome se lako dobivaju, a sve sto se lako dobije, manje se i cijeni. Tako se one i obezvrjedjuju. A najgore je sto se time jos vise zamagljuje  i onako slozena drustvena slika, sto opet u krajnjem neznalicama ili glupanima ide u prilog.  Zamagljena slika nastala kao posljedica smanjenja kriterija, odnosno degradacijom ukupnog skolskog sistema izmedju ostalog se jos dodatno pogorsava i  cinjenicom da :

“I djavo moze citirati sveto pismo za svoje potrebe.”

U takvoj situaciji oni se bolje snalaze i lakse kriju, te se na taj nacin teze i otkrivaju, imajuci na umu, iako protivnu prirodnoj, iskonsku teznju vecine ljudi za medjusobnim izjednacavanjem svih.

“Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali zivot I svjetlo pomoci kojeg se medju ljudima krece, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi ?”

A stalno prisutno pomicanje precke na dole, umjesto na gore, pri “skakanju za diplomom”, smanjenjem potrebne visine koju treba preskociti da se diploma dobije, cime se nazalost umanjuje kako njihova, tako u ukupnosti i vrijednost vec ranije stecenih diploma drugih, itekako tesko ostvarenih u vrijeme, dok je precka bila postavljena na vecoj visini, je upravo udovoljavanje zahtjevu neznalica ili glupana, odnosno omogucuje realizacija njhovog krajnjeg cilja. Sto se precka vise spusta “inflacija” diploma, na svim razinama, a najvise fakultetskih, ali i magistarskih i posebno doktorskih je sve veca, a razlikovanje jednih novih od drugih starih  gotovo nemoguce. Situacija jos kao stvorena za korupciju i sve druge negativne pojave, koje uz nju idu.

A samo razum nam govori sta trebamo izbjegavati, ali kako oni, na nesrecu ne razmisljaju, oni nemaju pred sobom nista sto bi trebalo izbjegavati, da bi sprijecili eventulne negativne posljedice, pa ih nista ni ne sputava u njhovom jurisu, te su i posebno agresivni, a kad negativne posljedice na kraju nastanu, obicno se tek tada, kad je vec kasno oni i otkrivaju. Pa i tada po njima, oni za negativne posljedice nisu krivi, krivi su drugi. Oni su prije svega kukavice i po svom mentalnom sklopu, jer ne misle, ne poznaju vlastitu krivnju, oni su nepogresivi, samo neznalica ili glupan moze iz svog kukavicluka i straha ne priznati, a ljudski je grijesiti. Zato :

“Nepogresivost je najveca greska!”

Dakle oni ne mogu biti krivi, pa  je iluzorno od njih  i  traziti priznanje krivice. Oni se zbog toga moraju stalno drzati na oku, ne dozvoljavajuci im da se razmasu. Ispoljavanjem ovakvog stave o krivnji, koji se moze pouzdano koristiti kao osnov za njihovo konacno otkrivanje, oni se time na kraju otkrivaju, samim cinom poricanja samo pouzdano potvrdjuju svoj status neznalice ili glupana, sto je nazalost slaba utjeha za svu stetu nacinjenu njhovim djelovanjem. Neznalici ili glupanu nije cilj da nauci, on ne misli, on samo gleda i slusa sta drugi rade i kopira. Njemu je vazna samo diploma. Stecenom diplomom oni samo ucvrscuju svoju glupost.

“Uceni glupani su jedna od najvecih nesreca civilizacije.”

Zato neznalica ili glupana, ili budala, kako se oni u narodu pogrdno nazivaju, nece nikad nestati, mada je sam izraz budala ipak zlonamjerno pretjerivanje, taman dolazilo i od naroda, pa ga ovdje samo ilustrativno i uslovno koristim. Dakle, budala nece nikad nestati, a “ni krivih drva”, svaki put kada se zapocinjao razgovor na ovu temu, vispreno i seretski dodao bi Silvo, drugi dio poznate narodne izreke, ne sluteci tada da ce mu nazalost bas ta izreka odrediti sudbinu. Da, budala i krivih drva zaista nece nikad nestati.

Kako je na taj nacin prisutni znacajani brojcani udio neznalica ili glupana u ukupnoj ljudskoj populaciji, sa jos znacajnijim negativnim efektima, njihovih po pravilu uglavnom negativnih aktivnosti, prvo po njih same, a onda i na ukupno privredno i drustveno kretanje covjecanastva, to se u cjelini gledano, prividno jednaka ukupna ljudska populacija prema dosta cvrstim osnovama stvarno moze podijeliti na svoja najveca dva dijela. Neznalice ili glupani na jednoj strani i oni drugi na drugoj strani. Podjele unutar tih dijelova isto tako nisu zanemarljive, ali su u odnosu na ovu osnovnu podjelu ipak manje znacajne.

A mozda najbolju ilistraciju slike brojcane strukture, kao i opstih karakteristka ukupne ljudske populacije moze se sagledati u prirodi u njenoj prirodnoj porodici gljiva. U postojecoj po vrstama i broju brojcano bogatoj porodici gljiva, naizgled jedinstvenoj najznacajnija osnovna podjela je podjela na gljive otrovnice i one druge. Nisu sve gljive iste, a nisu ni svi ljudi isti. U tome i jeste bogatstvo prirode. Tako bi brojcana zastupljenost neznalica ili glupana u ukupnoj ljudskoj populaciji odgovarala brojcanoj zastupljenosti gljiva otrovnica u ukupnom broju svih vrsta gljiva. A medju samim gljivama otrovnicama narocito su signifikantne najljepse gljive otrovnice koje svojom ljepotom, bljestavoscu i jarkim sarenilom boja prosto  mame, neupucene ljubitelje gljva, a opet najvise neznalice. Razlikovati jedne od drugih je veoma tesko i mora se biti dobar poznavalac gljiva da se ne nacini greska. Neznalice ili glupani po pravilu saznaju razliku izmedju jednih i drugih tek kad vec bude kasno. Isto kao i kod ljudi. Tek kad se pocnu gusiti shvate da su trebali znati plivati.  A zivot u prirodi se odvijao, kao sto ce se i dalje odvijati za sve vrste gljiva, naizgled jednake, isto kao za naizgled jednake ljude. Dvije  dijametralno suprotne i razlicite kategorije, a prividno izjednacene zive zajedno, ne znajuci jedna za drugu, niko nikog ne slusajuci, gluhi i slijepi, kao pijani, sa svim svojim zbog toga nerazumljivim, najvise stetnim posljedicama, sto na kraju ipak cjelokupni zivot na zemlji prividno cini ljepsim i bogatijim. Postavlja se samo pitanje dokle i sta nakon otreznjenja, ako do njega ikada i dodje. Neznalicama ili glupanima je Sana do koljena, a cesto je znala reci moja mati Mine:

“Budali je more do kolina”

Koliko je samo  ovakvih poplava i svih poplava koje su morale proci, da bi se nakon njih u Prijedoru i njegovoj okolini odredilo i trasirao tok i formiralo korito Puharske.

U ovom iskonskom odnosu covjeka i prirode jos dva slucaja zavrijedjuju da budu pomenuta. Prvi se odnosi na rusenje krana, koji se srusio nakon jedne snazne oluje na gradilistu Pecani. Srecom pao je cijelom duzinom izmedju dvije zgrade, tako da niko nije stradao, sto je bilo najvaznije. U vrijeme pada bio je neradni dan. Kako su bile uradjene sve potrebne predradnje za njegovo bezbjedno koristenje, sto je naknadno i nadlezna komisija u svom izvjestaju potvrdila, uzrk pada nije se mogao lako utvrditi. Na kraju je utvrdjeno da je greska napravljena prilikom postavljanja krana. Postavljen je uz bok ranije izgradjene zgrade, a na samom pocetku zgrade koja se pocinjala graditi. Kako je nova zgrada rasla i poprimala dimenzije ostalih izgradjenih zgrada zatvarajuci ugao i stvarajuci svojevrsni “lijevak” na mjestu gdje je vec bio postavlje kran, kroz nastali “ljevak” apsorbovana je sva snaga jakih Pecanskih vjetrova. O tome se prilikom postavljanja krana nije vodilo racuna. Materijalna steta je bila velika, jer je to bio jedan od najboljih kranova u preduzecu.

Drugi slican slucaj se dogodio prilikom radova na zamjeni krovne konstrkcije na dvorani za fizicke aktivnosti u sklopu skole “16. Maj” u blizini Gradskog stadiona. Novopostavljani krov se kao orahova ljuska lagano srusio u prazno dvoriste iza dvorane. Kako se rusenje desavalo u isto vrijeme kada se odigravala i nogometna utakmica svi gledaoci na tribinama, medju kojima sam se i ja nalazio mogli su promatrati kako se za vrjeme iznenadnog nevremena u prvoj fazi otvaraju “celjusti” na jednoj strani krova, a zatim u drugoj fazi kako se odvija podizanje, lagani let teskog krova, kao orahove ljuske i zatim neostecenog prilikom njegovog  pada na zemlju, nosenog jakim vjetrom sa Pecana.  Na srecu opet niko nije stradao, a let krova je izgledao spektakularno.  Dvorana sa koje je krov odletio bila je postavljena bocno u odnosu na osnovnu zgradu skole, sto kao i kran na Pecanima i sva snaga vjetra odbijena od osnovne zgrade skoje bila je usmjerena na novopostavljeni i jos nedovrseni i neucvrsceni krov. Nastala steta je bila skupa cijena za zanemarivanje spoznaje kroz njeno nepostivanje i zaborav da je glavna Titova ulica u Carsiji izgradjena davno prije prosjecanja  ulice ka Pecanima bila potpuno zatvorena bocnom stranom prema Pecanima upravo zbog nepodnosljivih jakih vjetrova sa Pecana. Cini mi se, da su ovim svojim akcijama vjetrovi sa Pecana pomagali svojim miljenicima Puharskoj i Bereku, koliko su mogli. I sad se covjek upusta da to promjeni.

 “Covjek je slabo bice!”

Stoljetna poplava  u Prijedoruje je trebala da se desi da bi se otkirla zaboravom nastala i u bukvalnom smislu rjeci duboko zakopana tajna, a sam cin njene volsebne pojave odvijao se u stilu toboznje zacudjenosti, ko to Prirodu bocka, ko to Puharsku bocka, ko to Prijedor bocka, ko to Bosnu uopste bocka.

Covjek ne moze unistiti prirodu i zemlju. Zemlja je prostrana i neogranicenih mogucnosti za covjecanstvo, ma kolike velicine ono bilo. Nerazumnim i neodgovornim postupanjem prema prirodi i zemlji covjek moze unistiti samo sebe, zemlja i priroda ostaju.

Covjece, slabo bice, covjece neznalico ili glupane, i za plivanje kroz zivot, kao i za plivanje u bukvalnom smislu rjeci, mora se nauciti plivati, mora se znati, pa na kraju to vazi i za jesti i piti, nakon prethodnog uspjesno zavrsenog posla, polako i sa uzivanjem, ne pretjerujuci, jer pretjervanje u bilo cemu ne valja, a ne, ne radeci nista i samo misliti na jelo i (iIi) prezderavati se, sve se mora znati :

“ Nisi ti patka!”