|   
 
 
 
 
 
 IZ NAŠE PROŠLOSTI  Pogibija Danila I 
      Petrovića Njegoša, crnogorskog kneza 1851-1860, prvog svetovnog vladara 
      Crne Gore. - Mučko ubistvo tvorca moderne države   
 Na 
      ovu večer došao je s Prčanja (selo kraj Kotora - pr. pr.) ranije i krenuo 
      kasnije nego ikad, i za vrijeme šetnje tako se bio nešto zanio u razgovoru 
      sa samijem agentom našeg konzula iz Skadra da mu nije na um padalo ni na 
      sviranje muzike, ni na uhvaćeni mrak, ni na Knjaginju đe je, ni da se ide
      doma, nego Knjaginja pođe k njemu pak mu reče: ’Dano, već je kasno’. 
       U 
      osam ura prateći ga gospoda do barke, i tek da zakorači u nju, pukne puška 
      između društva i Knjaz padne na tle i poviče: ’Ah, pogiboh!’.
      Knjaginja, 
      skubeći kosu, prostre se nad njim. Silni narod pobježe u grad i ubica 
      nepripažen bježao je s narodom do vrata gradskih, vičući kao i
      ostali: 
      ’Ferma!’ a otole odvoji se i trčeći sam da umakne u krše, slučajno ustavi 
      ga straža na kraj poljane, i s pomoću dva đendarma uhvate ga i
      svežu. Pri 
      njemu nađu nekoliko fišeka i kapsula, a pušku malu kuburu konjičku bacio 
      je odmah na krvavom mjestu.  Od 
      Knjaževih valjanih i pouzdanih povjerenika, za sreću ili nesreću
      mnogijeh, 
      nije se desio tu nijedan. Petar Stevanov bio je za poslom poslat u 
      Dubrovnik, Ivo Rakov pošao je dan prije na Njeguše, ađutanti,
      majordomi, kamerijeri, delije i levente s jataganima i sabljama provodili su vrijeme 
      u gradu i izvan po kafanama pri igri i na druga mjesta pri jelu i piću i 
      drugim veselim i ugodnim zabavama. "Bogme 
      je junak ko me ubi!" 
       Knjaza 
      ponesu u grad kod Bjeladinovića. Putem šikćala je krv iz rane kao iz
      ibrika, i trljajući se po zapoćenom čelu, govorio je: ’Bogme je junak ko 
      me ubi!’.  Postave 
      mu na vrata straže, umnože straže i oko kuće okružnog našeg
      kapetana, kome 
      je Knjaz usput onako ranjen ležeći rekao: ’Ukloni se, molim te, dok nijesi 
      pravedan poginuo!’  U 
      ovoj gunguli bilo je nekoliko, dva-tri Crnogorca, koji su trgli noževe i 
      izmetnuli u nebo po jednu pušku i kukajući nad njim rekli su: ’Gospodaru, 
      hoćemo li te osvetit?’ On im je odgovorio: ’Stojte s mirom,
      zaboga!’ 
       Ranjen 
      je usred rbata, pa mu je izišlo sniže pupka. Lječnici, vadeći
      zrna, rekli 
      su odmah da ne može ostat nikako; punu je šaku olova zasuo krvnik u
      njega. 
       Knjaz 
      je svojim mukama sveđer preporučivao mir, naredio je odmah da Nikica
      (kasnije knjaz Nikola, sin vojvode Mirka Petrovića - pr. pr.), 
		Mirkov sin, 
      bude mjesto njega, i da ne izlaze iz kuće, niti da slaze dolje, da se 
      vrati svaki Crnogorac doma, i da ne napuštaju grad.  
 Vladika 
      s Cetinja sišao je dolje i zatekao ga je živa, ma Knjaz nije ga htio na 
      oči, govoreći: ’Ne puštajte ga da dođe k meni, zaboga!’ 
       Izdišući Knjaz, prispije i
		Petar Stevanov iz Dubrovnika i nad njim ubije se šakama 
      kukajući: ’Kuku, naše sjajno sunce, đe pogibe od krvničke
      ruke!’ U 
      poneđelnik došao je s vaporom iz Dubrovnika i đeneral Rodić, ma nije pred 
      živim Knjazom izlazio; malo za njim doleteo je i iz Zadra vapor g. Mamule 
      s jednim najboljim lječnikom, da izvida Knjaževe rane. Knjaz je htio i 
      imao je svog gorskog lječnika, ma zaludu svi dolaziše. 
       Pošto 
      je pijenuo, obukli su ga u svečano knjažeskom odijelu, za vidjeti ga nije 
      se branilo. Knjaginja iskraj njega nije se micala". 
 
  |