Iz još neobjavljene knjige
Zašto pišem o Njemačkoj kad, boraveći u njoj skoro
četiri godine kao izbjeglica, zapravo i nisam bio puki
posjetitelj? Pišem o njoj jer je lijepa zemlja, ima
divne ljude, osvojila me svojim rijekama, jezerima,
zelenilom i šumama. Vrlo često sam govorio da je ova
zemlja, zajedno s još nekim europskim zemljama, zapravo
predvodnik puta u bolje sutra. Kad danas gledam, bivša
zemlja je bila, zapravo, nejaka kad su u pitanju prava
radnika, socijalna politika, zdravstvena zaštita; onako
kako je to velika Njemačka, kao kapitalistička zemlja,
riješila.
Oduvijek je put u Njemačku bio na cijeni. Pogotovo u
ratu, kad se čuva glava na ramenu, onda boravak u toj
obećanoj zemlji zlata vrijedi. Istina, prvo se mora
danima dolaziti u zagrebačku ambasadu, ili
veleposlanstvo, u Ulici grada Vukovara. Valja biti
strpljiv pa od nekoliko stotina čekajućih ljudi biti taj
sretnik. Zahvaljujući svom kumu Slavku i školskom drugu,
drugom Ivici, nađoh se među sretnicima. Bila su to
gurava vremena pa se gotovo ilegalno moralo dolaziti u
Veleposlanstvo. Uvijek je prijetila opasnost da vas
policija susretne, legitimira i vrati onamo otkud ste
došli. S vizom, “Aufenthal Genehmigung” - popularnim “Duldungom”,
možeš se uputiti u put nove neizvjesnosti. Iz jedne
nepoznanice (rat), odlazite u drugu!
Bijaše to moj četvrti boravak u toj zemlji. Ona prva tri
već su zaboravljena: prvo sam išao u Frankfurt kao gost
Privedne banke Sarajevo a drugi put bijah kao sportski
radnik upućen u tadašnju, podijeljenu Njemačku. Mene
zapade da budem gost sportskog saveza bivše DDR. Vodili
su me na Alexander Platz, posjetih tamošnje robne
magazine i, na kraju, dođoh do muzeja o Postdamskoj
konferenciji 1945. godine. Bijah, dakle, određen da
posjetim mjesto gdje razvališe nekadašnju jedinstvenu
zemlju. Rekoše, da je to zbog demokracije! Na taj
“demokratski put” još podsjećaju Olimpijski stadion,
koji se još od otvaranja, 1936. godine nije mijenjao,
Branderburška vrata, Check point - “Charlie”, čuvena
ulica “Unter den Linden”. Oko stadiona danas su
spomenici i sjećanje na sve održane zimske i ljetne
olimpijske igre. Nađoh, među ostalim, ploču sa
sarajevskim olimpijskim igrama 1984. Guraju se s
Atlantom u ljetnom izdanju. Kao i mnoge druge gradove,
rijeka Spree dijeli Berlin i tako završava ono što
politički i vojni pobjednici nisu uspjeli.
Nekoliko godina kasnije eto me opet u Berlinu. Grad čini
mnoštvo brana na rijeci Spree, ali i dva velika jezera:
Havel i Tegler See. Vide se stare i nove zgrade,
muzejski ostaci Berlinskog zida ali i velike i prostrane
aleje, široke ulice i rast novog Berlina nakon
ujedinjenja. Premještaju se ulice, čitave zgrade
pomjeraju i gradi novi oblik starog Berlina. Grad se
preporađa novcem cijele Njemačke. Zadržana su dva glavna
aerodroma: Tegel i Tempelhof. Tamo, iza Bradenburških
vrata, prostire se park s obveznim Životnjskim vrtom (Tiergarten)
koju presijeca velika ulica još većeg Bismarka. Tamo sam,
zajedno s tisućama ljudi, gledao na velikom platnu,
finale Svjetskog prvensta u Južnoafričkoj Republici,
dvoboj Nizozemske i Španjolske.
Zanimljivo, bivši komunisti i ljevičari kod nas ne
postoje ili su u mišjim rupama, pa što zbog neznanja,
što zbog ljudske ili ideološke ograničenosti, ne usuđuju
se ni spomenuti Karla Marxa ili Karl Liebknechta. Oni
se, pak, u rodnoj Njemačkoj smatraju povijesnim osobama
koje zaslužuju čitavu aleju ili ulicu. Neki znaci velike
pobjede nakon Drugog svjetskog rata još u tu, preživjeli
su godine: Jesse Owens Allee, ostaci Reichstaga, zgrada
Bundestaga i sl. Put nas vodi sve do Charlottenburg,
dvorca koji se raširio na ogromnoj površini. Iza plesnih
dvorana i slika koje pobuđuju pažnju, veliki je park
gdje je sirota Charlotte stajala ili odmarala dušu i
tijelo. Na drugom kraju grada, ostao je živ televizijski
toranj na Alexanderplatzu ali su trgovinski lanci
promijenili izgled trga. Uz muzejske postavke Zida i
povijesne trenutke Ujedinjenja, polako nestaju stare
oznake nekada podijeljenog grada i Njemačke. Nijemci,
kakve je Bog dao - poslovne, i iz te činjenice izvlače
neku korist. Znajući koliko su ljudi vezani za povijest
i koliko su čitali o dvije Njemačke, nude slikanje sa
zastavom DDR ili s oficirima vojske bivše DDR. Samo što
nisu izmislili Ericha Honekera!
Treći put bijaše na putu u ratno Sarajevo, gdje sam,
nakon skupa u Genevi (Švicarska), navratio da posjetnim
obitelj. Ja se, u čitavoj ratnoj priči zabrinuo za njih!
A, i da se najedem, kako se ispostavilo! Kasnije, skoro
dvije godine nakon toga, dočepah se čuvenog “Duldunga”.
Preko Ulma i Donaueschingena eto me opet “kod kuće”.
Tamo mi, u čitavoj trci za boravak u sigurnoj zemlji,
ostade najbolje znanje samo “jedaćih” riječi, poput
“Wurst” ili “Brötchen”. Oko mene se još nije stigla
sleći trka a već valja tražiti nešto od čega se daje
živjeti. Čuveni “Duldung” meni je garantirao da mogu
tražiti posao a ne i pravo na socijalnu zaštitu.
Eto me začas najprije kod vrtlara Röerle a potom kod
mesara Weinzierle. Ovaj drugi nudi posao vozača i,
zajedno sa starijim domaćim čovjekom, sjedam u manji
kamiončić za isporuke mesa i mesnih prerađevina.
Ispostavilo se da je ovaj Doauschwabo! Njih u ovom
mjestu ima “k’o pljeve”. Još se nisam pošteno ni snašao,
a on mi uvali volan. I još reče: “Vozi, Miško! “ Tako
sam ti se ja, s teretom punim “Bratwurst” kobasica,
plećki, rebara, Fleischkässe i tko zna što još, našao na
putu od Königsfelda i Titiseea na jednoj, do Singena i
Gotmaddingena na drugoj strani. Vozilo se gotovo godinu
dana.
Upoznah u tom mjestu Reinharda i njegovu Mariju, zajedno
s njihovom obitelji. Izbjeglički život olakšaše mi, uz
njih, još braća, zatim Mira i Gradimir, koji su uz kuma
Slavka i Rajka (sve naši ljudi) činili izbjeglički život
snošljivijim. Ovoga posljednjeg smo, valjda što je
pomagao iznad svojih mogućnosti i bez gledanja na
rodbinske veze, svi zvali “Kum”. Nije bio s nama u rodu,
ali je s Milom, svojom suprugom, u nama vidio ljude u
potrebi. Pomagali su svi, kako meni tako i cijeloj
obitelji, i više nego se moglo. Od Reinharda, pola
Nijemca - pola našeg čovjeka, naučio sam da se, još od
vremena Hitlera, nije mijenjao njemački propis o
obveznim zalihama hrane u kućama i najmanje 3 tone
mazuta koji se mora držati u svako doba godine. Nažalost,
Reinhard je ubrzo umro, ali je ostala moja i obaveza
cijele obitelji da, svaki put kad možemo, posjetimo
mjesno groblje i pamtimo ovog dobrog čovjeka i njegovu
obitelj.
Bijaše u tom “vozačkom” poslu i veselih i tužnih stvari.
Veselo je bilo kad je moj gazda, Hans Weinzierle, platio
kaznu za mene a ja vozio negdje maksimalno 25 km/h. Sve
bi bilo u redu da tu nije bilo ograničenje – 20 km/h! Ja,
opet, to saznadoh tek kad je trebalo platiti kaznu! Još
i danas imam svoju sliku od njemačke policije, foto-znak
kad sam bio “presporo prebrz”. Drugi povod je bio tužan!
Valjalo je, po nalogu njegove žene, Frau Weinzierle, u
susjedno mjesto odvesti gomilu mrtvih svinja za preradu
za dobijanje raznih ruževa! Odlazio bih često s kamionom
i “Kundenausweis” u Ruef Grossmarkt u Villingen –
Schwenningenu po robu a onda vozio “gotove proizvode”
širom južnog dijela Baden – Wirtemberga. Naučio sam
cijeli zemljopis toga kraja: upoznao sam obližnje
Kirchen i Hausen, Gutmadingen, Aulfingen, Bad-Dürrheim,
Engen, Titisee, Schuchsee, Blumberg, Rottweil,
Immendingen, Villingen, Schweningen i mnoga druga mjesta.
Upoznah domaću tvornicu “Uhrig”, Wartemberg - Apotheke,
gostionicu Hecht, Festhalle i s još mnogo toga. Puno
vremena provodilo se na igralištu, koje je bilo preko
puta želječničke pruge (Freizeitzentrum). Na malo
općinskog zemljišta uz Dunav, započeh sa sadnjom malina
i krumpira, koje sam, na koncu balade, morao podijeliti.
Često se odlazilo u Donauschingen, obližnji Immendingen
i Tuttlingen. Vrh Wartemberg je bio izletište u vrijeme
kad sam se htio osloboditi vožnje.
Osim toga, mislio sam da u Njemačkoj nema ograničenja u
vožnji. A ja uzeo gazdinog “Mitsubishi Lancera” da
provjerim. Jako samo bio razoračan kad je ovaj “nabrao”
samo 175 km/h na otvorenom auto-putu. I još nizbrdo, kod
Engena! Jednom sam, baveći se drugim poslom, slušao na
radiju vijest iz Münchena gdje je, u siječnju (januaru)
te godine, vozač poginuo jer je na zaleđenoj cesti vozio
samo 225 km/h! Drugi put sam se vraćao iz Crailsheima i,
s prikolicom, pretekao autobus. Problem je što je vozač
tog autobusa bio sin vlasnika vozila kojeg sam “isprobavao”.
Tek kad je ovaj došao kući, upita majku: “Kojem idiotu
si dala opet vozilo?” Ja sam bio taj idiot! Pogriješio
sam, ima ograničenja, ali je ono minimalno. Jer, možete
voziti od juga Njemačke do sjevera bez zastoja ili bez
semafora!
Vidjeh, potom, da treba tražiti nešto što mi više
osigurava boravak i što je “konkretnije” te se, onda, na
jesen, upisah da učim za njegovatelja u Plegeschule u
Geisingenu. Učenje za njegovatelja pružalo je solidne
uvjete da se, uz odgovajuću radnu dozvolu - “Arbeiterlaubniss”,
može naći nešto trajnije u Njemačkoj. S nezamjenljivom
Mirom, nađoh se pred upisom. Dočeka me ravnatelj škole,
Herr Bruno Strobel. On mi je, ne jednom, tvrdio da su
učenici koji dolaze iz bivše Jugoslavije dobri učenici i
da ga nije nimalo strah za mene. Začas se tu nađoše i
Herr Knabe, Herr Issac a kasnije Frau Behnke. Školski
prijatelji bili su mi: Helene Töpfner, Carmen Lütte,
Monika Kilian, Monika Maton, Patrizia Kurz, Edith Hotz i
dr. Bilo je tu i naših učenika: Milan, Delfa, Monika
Karlaš, Marija. Oni su mi bili utjeha i nada da ne
posustanem ili ne padnem pod “njemački utjecaj”. Nije da
se hvalim, imao sam čak tri Monike u razredu, jer je to
ime još uvijek bilo popularno.
Uporedo sa školom, obavlja se praksa, pa me zapade Frau
Morgenstern i rad na M -1 odjeljenju. Razred je bio kao
i svaki razred, kombinacija jako pametnih i jako
nesavjesnih učenika, ali zajednica dobrih ljudi. Još
pamtim imena Monike Maton, Matthiasa Mahnkea, Frau
Töpfner, Njemice iz Rumunjske, Sandre Hoffman, Claudiae
Roggiu, Kerstin Becker i mnogih drugih. Dadoh se na
posao i za jednu godinu dobih zvanje pomoćnika
Altenpflegera. I tu je bilo veselo! Ponekad bi se ženske,
poput Claudiae ili Sandre, otimale da sjede do mene. Ja,
ne razmišljah zašto je to tako, dok jedanput ne vidjeh
da se ženske svađaju tko će sjediti do mene. Sjediti do
mene značilo je neograničenu mogućnost prepisivanja! U
mene nitko ne sumnja: najstariji sam, izbjeglica sam,
usto sam stranac za njemački jezik. I tako, ja na koncu
te godine, dobih zvanje pomoćnika njegovatelja. Ne samo
zbog uspjeha i godina, svi smo bili sretni! Na završnoj
svečanosti, uglavnom, sve se vrtilo oko mene jer sam već
dobio boravak u drugoj zemlji. Bijaše tu upravitelj Doma,
Herr Hässler, upravitelj Škole, Herr Strobel, Herr Knabe
i Frau Behnke. Prije te svečanosti, školski prijatelji
su me skoro do suza doveli. Poklonili su mi album u
kojem je, svatko ponaosob, prilijepio10 njemačkih maraka
i sliku kad su bili djeca. Novac, kao i uvijek, nije bio
mali i tu se nakupilo nekoliko stotina maraka. Uz to
školovanje, tamo sam još više utvrdio znanje njemačkog
jezika i, s dva jezika, mogao sam se nadati ostati u toj
zemlji!
Znajući da se, bez odgovarajuće škole, neće moći dugo
opstati u “obećanoj zemlji”, odlučih se za upis u sličnu
školu ali u Singenu. Singen sam znao od ranije, od mojih
posjeta radeći kod mesara. Odlazio bih do Singena da
donesem svinjske polutke gazdi za tranširanje a u
susjedni Gottmadingen gotove proizvode. Znao bih se
odvesti sve tamo do Fridrichshaffena i Ludwigshaffena,
videći aerodrome, uz koje su nastale najveće tvornice za
čuveni cepelin (diridžabl). U Singen i Konstanz, na
samoj obali Bodenskog jezera, može se doći iz više
pravaca, ali sam ja obožavao kraj gdje sam, ponovno,
polagao ispit za neograničenu vozačku dozvolu. Za
razliku od moje bivše domovine, ako ne ostvarite
dovoljno bodova za prolazak u Njemačkoj, dodatni ispit
za vozača polažete samo one stvari koje niste položili
iz prvog puta. Kad ulazite u Singen, jedan krak puta
vodi preko mosta na rijeci Aaach do Schaffhausen Strasse
koja, opet, vodi do prelijepog vodopada u Schaffhausenu.
Drugi glavni cilj je Radolzell Strasse koja pomaže doći
do Radolfzella i dalje prema Ludwigshaffenu. Sam grad se
smjestio ispod ogromnog parka s drvećem jela ili borova
(Grosser Tannenwald). Tu ću upoznati, pred sami odlazak,
zemljakinju iz Bihaća, koja radi u kafiću koji se
nalazio uz Školu. Niti ona nije vjerovala meni (niti ja
njoj) da smo baš iz Bihaća. Međusobna razmjena “Ausweissa”,
riješila je i tu dilemu.
U međuvremenu, bavio sam se nogometom, osnovasmo kao
izbjeglice nogometnu momčad zanimljivog imena “Egal”,
što je na njemačkom značilo “Svejedno”. Kasnije oba naša
dva tima, imenom Bihać 1 i 2, sastavljeni od ljudi koji
dolaze iz rodnog grada, zauzeše konačno dva prva mjesta.
Odlazio bih, u međuvremenu, u posjetu prijatelju Milenku
u Berlin, koristeći najprije “Autobahn” koji je iz
Berlina vodio do Lepziga i dalje do Nürnberga, odnosno
Stuttgarta. Taj put pravio je još rahmetli Hitler, prije
Drugog svjetskog rata. Kasnije ću se vlakom sputiti iz
Praga u taj grad. Išao bih često rodbini u Crailsheim,
ili susjedu u Švicarsku. Mlađa kćerka me je, baš zato
što su tamo samo mene stalno provjeravali i pozivali “u
stranu”, optuživala da sam “Turkish”. Bilo je tu još
veselih zgoda. Jedan Makedonac, na nogometnom dvoboju na
lokalnom sportskom igralištu, nije mi vjerovao da imam
toliko godina i još usto branim! Ili, kada bi bio moj
gost bio bivši prijatelj Ragib iz Koliba, on bi, ne
jednom, rekao: “Samo glup čovjek može se izgubiti u
Njemačkoj!” Znakovi su tako jednostavni, jasni i
nedvosmisleni pa bez pogovora vode do cilja. Jedino, ako
ne znaš što ti je cilj! A moj cilj često bijaše Reihenau,
za koga su mi govorili da ima Psihijatrijsku kliniku
koje je još Hitler osnovao, te cvjetni otok Mainau, dva
otoka na Bodenskom jezeru na kojima se ima što vidjeti.
Pred kraj boravka u Njemačkoj uputio sam se u rodni kraj
i pokazivao sam na granicama iz inata
bosanskohercegovačku putovnicu za sebe. Djeca nisu imali
hrvatske putovnice. Sve je bilo u redu do granice s
Hrvatskom. Graničar je bio “domoljub” koji je, tolike
godine nakon rata, poludio kad sam mu pokazao
bosansko-hercegovačku putovnicu. Reče: “Ako možete
dokazati da ste Hrvat, u redu je, ali, ako ne možete,
vraćajte se odakle ste došli!“ Bilo mi je smiješno da,
nakon toliko godina od rata, samo Hrvati imaju prolaz u
“predziđe Europe”, i da moram nekom dokazivati što sam
po nacionalnosti. U suprotnom, nema prolaza! Nisu tu
pomogli ni kuknjava niti uvjeravanja. Tek kad sam mu,
nakon puno vremena, pokazao “traženu” putovnicu i upitao:
“Je li važi li ova (hrvatska) putovnica?”, on se
oraspoloži i reče: “Pa, što ne kažeš da si naš!” Toliko
je bio glup u svojoj mržnji da nije tražio od djece da
pokažu svoje putovnice. A, imali su samo
bosansko-hercegovačke!
Bilo je još sličnih zgoda! Kad sam već znao da napuštam
ovu zemlju, poželio sam da se pozdravim s obitelji.
Sjedoh u auto i put pod noge. Bila je zima i, u povratku,
auto je bio dosta prljav. Nije bilo graničara s
Austrijom ali su na ulazu u Njemačku stajali. Granica je
imala dva prolaza: jedan za građane Europske unije i
drugi za ostale. Ja, pametan Bosanac, pođoh u onu za
građane EU, jer je registracija auta njemačka. Međutim,
graničar se derao na mene i nešto mi govorio. Čudio sam
se, kako je znao da nisam njemački državljanin jer mu
nisam pokazao svoje dokumente!?! Rekoh, galamio je na
mene pa sam otvorio prozor da ga bolje čujem. Vrištao je
na mene: Kako se usuđujem da tako prljavim autom ulazim
u Njemačku? Kako me nije stid!? Ja se oduzeo! On nije
vrištao što sam u pogrešnoj liniji, nego što mi je auto
prljavo! Svašta! Drugi put, i na ulazu u Austriju, kupio
sam kožni omot Europske zajednice i stavio u njega svoju
bosansko-hercegovačku putovnicu. Carinik je pregleda,
ništa ne ocarini (a vidio je boce sa šljivom i komade
nosećeg mesa) nego reče: “Gospodine, imate pogrešan omot
za BiH putovnicu!” Ja pokušam biti duhovit pa mu kažem
da je dobro da se BiH nađe u Europskoj zajednici a on će
meni: “Ja mislim da to nije dobro za Zajednicu!”
Kasnije, naučih da je ta moja nova domovina savezna
država sastavljena od 16 manjih država, da ima blizu 82
milijuna stanovnika. Još od 1990. je ujedinjena, iako
sam joj ja predvidio u jednom školskom testu da će se za
dvadeset - trideset godina zvati drukčije! Njen južni
dio sam, htio - ne htio, naučio napamet: Stuttgart,
Stockach, Rotweil, Freiburg, Tuttlingen, Constanz,
Radolfzell. Čak i susjednu Švicarsku sam dobro upoznao,
pogotovo krajeve oko St. Gallena i Alstätena! Tamo sam
imao susjede, dvojiću braće, još iz prastare domovine.
Rekoh, upisah večernju školu u Singenu i dobih drugo
radno mjesto u Bad Dürrheimu. Bijaše u toj klinici
složno društvo koje je predvodio Herr Helmar Panek,
kolega iz bivšeg DDR, susjed Nino Sepl iz Slav. Požege,
Frau Sigrun Möller i Frau Gudrun Mergl. One su, kao i
sva ta generacija iz ratne Njemačke, imale lijepa
njemačka imena kao - Sigrun i Gudrun! Bijaše još tu faca
poput Annette Vosseller, Lucy Wegmüller, Frau Katharina
Balog, poznanice iz Rumunjske i tko zna od kuda još ne.
Dopadao mi se taj odlazak u nešto dalje lječiliste, rad
i vožnja zametenim krajem zimi. U tim su trenucima
nahrupila bi sjećanja na obližnje Bodensko jezero,
Titisee, Radolfzell, Stockach, Steisslingen…
Sve bi bilo u redu da jednoga dana ne bude Dayton i sve
izbjeglice iz moje bivše domovine imaju biti vraćene.
Iskreno govoreći, baš mi se i htjelo ići, jer je u
ponudi bila Kanada i još neke zemlje. Nekako je ta
“njemačka veza” bila slabila i ja se nađoh u drugo
zemlji. Poželih se tamo opet naći na “Weltmeisterschaftu
2006” koji se održavao u Njemačkoj. Od silnih šansi, i
kobajagi “internet-izvlačenja”, mene zapade ulaznica
dvije reprezentacije: Hrvatske i sadašnje domovine u
Stuttgartu. Kao i svaki “domaći” navijač, nađoh se u
Gottlieb Daimler Stadionu u Stuttgartu i tako se
nauživah – neriješenog rezultata! Opet se, četiri godine
nakon toga, nađoh u Berlinu i u velikom parku iza
Brandeburgške kapije gledah finalni “spoj” Španjolske i
Nizozemske. Prije toga sam, kako to već dolikuje dobrim
prijateljima, Sarajliji Milenku uručio “Štafetu starosti”
(štap i flašicu šljive) kupljene u Češkoj u znak
neobične zahvalosti što me još drži za svog prijatelja.
Ono “starosti” bijaše u skladu je s godinama obojice!