Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CGReagovanja, pisma...Traže se l   Kontakt


 


BUNDESREPUBLIK


Filip Vuković

 

Iz još neobjavljene knjige

 
 
 
Zašto pišem o Njemačkoj kad, boraveći u njoj skoro četiri godine kao izbjeglica, zapravo i nisam bio puki posjetitelj? Pišem o njoj jer je lijepa zemlja, ima divne ljude, osvojila me svojim rijekama, jezerima, zelenilom i šumama. Vrlo često sam govorio da je ova zemlja, zajedno s još nekim europskim zemljama, zapravo predvodnik puta u bolje sutra. Kad danas gledam, bivša zemlja je bila, zapravo, nejaka kad su u pitanju prava radnika, socijalna politika, zdravstvena zaštita; onako kako je to velika Njemačka, kao kapitalistička zemlja, riješila.

 
Oduvijek je put u Njemačku bio na cijeni. Pogotovo u ratu, kad se čuva glava na ramenu, onda boravak u toj obećanoj zemlji zlata vrijedi. Istina, prvo se mora danima dolaziti u zagrebačku ambasadu, ili veleposlanstvo, u Ulici grada Vukovara. Valja biti strpljiv pa od nekoliko stotina čekajućih ljudi biti taj sretnik. Zahvaljujući svom kumu Slavku i školskom drugu, drugom Ivici, nađoh se među sretnicima. Bila su to gurava vremena pa se gotovo ilegalno moralo dolaziti u Veleposlanstvo. Uvijek je prijetila opasnost da vas policija susretne, legitimira i vrati onamo otkud ste došli. S vizom, “Aufenthal Genehmigung” - popularnim “Duldungom”, možeš se uputiti u put nove neizvjesnosti. Iz jedne nepoznanice (rat), odlazite u drugu!

 
Bijaše to moj četvrti boravak u toj zemlji. Ona prva tri već su zaboravljena: prvo sam išao u Frankfurt kao gost Privedne banke Sarajevo a drugi put bijah kao sportski radnik upućen u tadašnju, podijeljenu Njemačku. Mene zapade da budem gost sportskog saveza bivše DDR. Vodili su me na Alexander Platz, posjetih tamošnje robne magazine i, na kraju, dođoh do muzeja o Postdamskoj konferenciji 1945. godine. Bijah, dakle, određen da posjetim mjesto gdje razvališe nekadašnju jedinstvenu zemlju. Rekoše, da je to zbog demokracije! Na taj “demokratski put” još podsjećaju Olimpijski stadion, koji se još od otvaranja, 1936. godine nije mijenjao, Branderburška vrata, Check point - “Charlie”, čuvena ulica “Unter den Linden”. Oko stadiona danas su spomenici i sjećanje na sve održane zimske i ljetne olimpijske igre. Nađoh, među ostalim, ploču sa sarajevskim olimpijskim igrama 1984. Guraju se s Atlantom u ljetnom izdanju. Kao i mnoge druge gradove, rijeka Spree dijeli Berlin i tako završava ono što politički i vojni pobjednici nisu uspjeli.

 
Nekoliko godina kasnije eto me opet u Berlinu. Grad čini mnoštvo brana na rijeci Spree, ali i dva velika jezera: Havel i Tegler See. Vide se stare i nove zgrade, muzejski ostaci Berlinskog zida ali i velike i prostrane aleje, široke ulice i rast novog Berlina nakon ujedinjenja. Premještaju se ulice, čitave zgrade pomjeraju i gradi novi oblik starog Berlina. Grad se preporađa novcem cijele Njemačke. Zadržana su dva glavna aerodroma: Tegel i Tempelhof. Tamo, iza Bradenburških vrata, prostire se park s obveznim Životnjskim vrtom (Tiergarten) koju presijeca velika ulica još većeg Bismarka. Tamo sam, zajedno s tisućama ljudi, gledao na velikom platnu, finale Svjetskog prvensta u Južnoafričkoj Republici, dvoboj Nizozemske i Španjolske.

 
Zanimljivo, bivši komunisti i ljevičari kod nas ne postoje ili su u mišjim rupama, pa što zbog neznanja, što zbog ljudske ili ideološke ograničenosti, ne usuđuju se ni spomenuti Karla Marxa ili Karl Liebknechta. Oni se, pak, u rodnoj Njemačkoj smatraju povijesnim osobama koje zaslužuju čitavu aleju ili ulicu. Neki znaci velike pobjede nakon Drugog svjetskog rata još u tu, preživjeli su godine: Jesse Owens Allee, ostaci Reichstaga, zgrada Bundestaga i sl. Put nas vodi sve do Charlottenburg, dvorca koji se raširio na ogromnoj površini. Iza plesnih dvorana i slika koje pobuđuju pažnju, veliki je park gdje je sirota Charlotte stajala ili odmarala dušu i tijelo. Na drugom kraju grada, ostao je živ televizijski toranj na Alexanderplatzu ali su trgovinski lanci promijenili izgled trga. Uz muzejske postavke Zida i povijesne trenutke Ujedinjenja, polako nestaju stare oznake nekada podijeljenog grada i Njemačke. Nijemci, kakve je Bog dao - poslovne, i iz te činjenice izvlače neku korist. Znajući koliko su ljudi vezani za povijest i koliko su čitali o dvije Njemačke, nude slikanje sa zastavom DDR ili s oficirima vojske bivše DDR. Samo što nisu izmislili Ericha Honekera!

 
Treći put bijaše na putu u ratno Sarajevo, gdje sam, nakon skupa u Genevi (Švicarska), navratio da posjetnim obitelj. Ja se, u čitavoj ratnoj priči zabrinuo za njih!  A, i da se najedem, kako se ispostavilo! Kasnije, skoro dvije godine nakon toga, dočepah se čuvenog “Duldunga”. Preko Ulma i Donaueschingena eto me opet “kod kuće”. Tamo mi, u čitavoj trci za boravak u sigurnoj zemlji, ostade najbolje znanje samo “jedaćih” riječi, poput “Wurst” ili “Brötchen”. Oko mene se još nije stigla sleći trka a već valja tražiti nešto od čega se daje živjeti. Čuveni “Duldung” meni je garantirao da mogu tražiti posao a ne i pravo na socijalnu zaštitu.

 
Eto me začas najprije kod vrtlara Röerle a potom kod mesara Weinzierle. Ovaj drugi nudi posao vozača i, zajedno sa starijim domaćim čovjekom, sjedam u manji kamiončić za isporuke mesa i mesnih prerađevina. Ispostavilo se da je ovaj Doauschwabo! Njih u ovom mjestu ima “k’o pljeve”. Još se nisam pošteno ni snašao, a on mi uvali volan. I još reče: “Vozi, Miško! “ Tako sam ti se ja, s teretom punim “Bratwurst” kobasica, plećki, rebara, Fleischkässe i tko zna što još, našao na putu od Königsfelda i Titiseea na jednoj, do Singena i Gotmaddingena na drugoj strani. Vozilo se gotovo godinu dana.

 
Upoznah u tom mjestu Reinharda i njegovu Mariju, zajedno s njihovom obitelji. Izbjeglički život olakšaše mi, uz njih, još braća, zatim Mira i Gradimir, koji su uz kuma Slavka i Rajka (sve naši ljudi) činili izbjeglički život snošljivijim. Ovoga posljednjeg smo, valjda što je pomagao iznad svojih mogućnosti i bez gledanja na rodbinske veze, svi zvali “Kum”. Nije bio s nama u rodu, ali je s Milom, svojom suprugom, u nama vidio ljude u potrebi. Pomagali su svi, kako meni tako i cijeloj obitelji, i više nego se moglo. Od Reinharda, pola Nijemca - pola našeg čovjeka, naučio sam da se, još od vremena Hitlera, nije mijenjao njemački propis o obveznim zalihama hrane u kućama i najmanje 3 tone mazuta koji se mora držati u svako doba godine. Nažalost, Reinhard je ubrzo umro, ali je ostala moja i obaveza cijele obitelji da, svaki put kad možemo, posjetimo mjesno groblje i pamtimo ovog dobrog čovjeka i njegovu obitelj.

 
Bijaše u tom “vozačkom” poslu i veselih i tužnih stvari. Veselo je bilo kad je moj gazda, Hans Weinzierle, platio kaznu za mene a ja vozio negdje maksimalno 25 km/h. Sve bi bilo u redu da tu nije bilo ograničenje – 20 km/h! Ja, opet, to saznadoh tek kad je trebalo platiti kaznu! Još i danas imam svoju sliku od njemačke policije, foto-znak kad sam bio “presporo prebrz”. Drugi povod je bio tužan! Valjalo je, po nalogu njegove žene, Frau Weinzierle, u susjedno mjesto odvesti gomilu mrtvih svinja za preradu za dobijanje raznih ruževa! Odlazio bih često s kamionom i “Kundenausweis” u Ruef Grossmarkt u Villingen – Schwenningenu po robu a onda vozio “gotove proizvode” širom južnog dijela Baden – Wirtemberga. Naučio sam cijeli zemljopis toga kraja: upoznao sam obližnje Kirchen i Hausen, Gutmadingen, Aulfingen, Bad-Dürrheim, Engen, Titisee, Schuchsee, Blumberg, Rottweil, Immendingen, Villingen, Schweningen i mnoga druga mjesta. Upoznah domaću tvornicu “Uhrig”, Wartemberg - Apotheke, gostionicu Hecht, Festhalle i s još mnogo toga. Puno vremena provodilo se na igralištu, koje je bilo preko puta želječničke pruge (Freizeitzentrum). Na malo općinskog zemljišta uz Dunav, započeh sa sadnjom malina i krumpira, koje sam, na koncu balade, morao podijeliti. Često se odlazilo u Donauschingen, obližnji Immendingen i Tuttlingen. Vrh Wartemberg je bio izletište u vrijeme kad sam se htio osloboditi vožnje.  

 
Osim toga, mislio sam da u Njemačkoj nema ograničenja u vožnji. A ja uzeo gazdinog “Mitsubishi Lancera” da provjerim. Jako samo bio razoračan kad je ovaj “nabrao” samo 175 km/h na otvorenom auto-putu. I još nizbrdo, kod Engena! Jednom sam, baveći se drugim poslom, slušao na radiju vijest iz Münchena gdje je, u siječnju (januaru) te godine, vozač poginuo jer je na zaleđenoj cesti vozio samo 225 km/h! Drugi put sam se vraćao iz Crailsheima i, s prikolicom, pretekao autobus. Problem je što je vozač tog autobusa bio sin vlasnika vozila kojeg sam “isprobavao”. Tek kad je ovaj došao kući, upita majku: “Kojem idiotu si dala opet vozilo?” Ja sam bio taj idiot!  Pogriješio sam, ima ograničenja, ali je ono minimalno. Jer, možete voziti od juga Njemačke do sjevera bez zastoja ili bez semafora!  

 
Vidjeh, potom, da treba tražiti nešto što mi više osigurava boravak i što je “konkretnije” te se, onda, na jesen, upisah da učim za njegovatelja u Plegeschule u Geisingenu. Učenje za njegovatelja pružalo je solidne uvjete da se, uz odgovajuću radnu dozvolu - “Arbeiterlaubniss”, može naći nešto trajnije u Njemačkoj. S nezamjenljivom Mirom, nađoh se pred upisom. Dočeka me ravnatelj škole, Herr Bruno Strobel. On mi je, ne jednom, tvrdio da su učenici koji dolaze iz bivše Jugoslavije dobri učenici i da ga nije nimalo strah za mene. Začas se tu nađoše i Herr Knabe, Herr Issac a kasnije Frau Behnke. Školski prijatelji bili su mi: Helene Töpfner, Carmen Lütte, Monika Kilian, Monika Maton, Patrizia Kurz, Edith Hotz i dr. Bilo je tu i naših učenika: Milan, Delfa, Monika Karlaš, Marija. Oni su mi bili utjeha i nada da ne posustanem ili ne padnem pod “njemački utjecaj”. Nije da se hvalim, imao sam čak tri Monike u razredu, jer je to ime još uvijek bilo popularno.

 
Uporedo sa školom, obavlja se praksa, pa me zapade Frau Morgenstern i rad na M -1 odjeljenju. Razred je bio kao i svaki razred, kombinacija jako pametnih i jako nesavjesnih učenika, ali zajednica dobrih ljudi. Još pamtim imena Monike Maton, Matthiasa Mahnkea, Frau Töpfner, Njemice iz Rumunjske, Sandre Hoffman, Claudiae Roggiu, Kerstin Becker i mnogih drugih. Dadoh se na posao i za jednu godinu dobih zvanje pomoćnika Altenpflegera. I tu je bilo veselo! Ponekad bi se ženske, poput Claudiae ili Sandre, otimale da sjede do mene. Ja, ne razmišljah zašto je to tako, dok jedanput ne vidjeh da se ženske svađaju tko će sjediti do mene. Sjediti do mene značilo je neograničenu mogućnost prepisivanja! U mene nitko ne sumnja: najstariji sam, izbjeglica sam, usto sam stranac za njemački jezik. I tako, ja na koncu te godine, dobih zvanje pomoćnika njegovatelja. Ne samo zbog uspjeha i godina, svi smo bili sretni! Na završnoj svečanosti, uglavnom, sve se vrtilo oko mene jer sam već dobio boravak u drugoj zemlji. Bijaše tu upravitelj Doma, Herr Hässler, upravitelj Škole, Herr Strobel, Herr Knabe i Frau Behnke. Prije te svečanosti, školski prijatelji su me skoro do suza doveli. Poklonili su mi album u kojem je, svatko ponaosob, prilijepio10 njemačkih maraka i sliku kad su bili djeca. Novac, kao i uvijek, nije bio mali i tu se nakupilo nekoliko stotina maraka. Uz to školovanje, tamo sam još više utvrdio znanje njemačkog jezika i, s dva jezika, mogao sam se nadati ostati u toj zemlji!

 
Znajući da se, bez odgovarajuće škole, neće moći dugo opstati u “obećanoj zemlji”, odlučih se za upis u sličnu školu ali u Singenu. Singen sam znao od ranije, od mojih posjeta radeći kod mesara. Odlazio bih do Singena da donesem svinjske polutke gazdi za tranširanje a u susjedni Gottmadingen gotove proizvode. Znao bih se odvesti sve tamo do Fridrichshaffena i Ludwigshaffena, videći aerodrome, uz koje su nastale najveće tvornice za čuveni cepelin (diridžabl). U Singen i Konstanz, na samoj obali Bodenskog jezera, može se doći iz više pravaca, ali sam ja obožavao kraj gdje sam, ponovno, polagao ispit za neograničenu vozačku dozvolu. Za razliku od moje bivše domovine, ako ne ostvarite dovoljno bodova za prolazak u Njemačkoj, dodatni ispit za vozača polažete samo one stvari koje niste položili iz prvog puta. Kad ulazite u Singen, jedan krak puta vodi preko mosta na rijeci Aaach do Schaffhausen Strasse koja, opet, vodi do prelijepog vodopada u Schaffhausenu. Drugi glavni cilj je Radolzell Strasse koja pomaže doći do Radolfzella i dalje prema Ludwigshaffenu. Sam grad se smjestio ispod ogromnog parka s drvećem jela ili borova (Grosser Tannenwald). Tu ću upoznati, pred sami odlazak, zemljakinju iz Bihaća, koja radi u kafiću koji se nalazio uz Školu. Niti ona nije vjerovala meni (niti ja njoj) da smo baš iz Bihaća. Međusobna razmjena “Ausweissa”, riješila je i tu dilemu.    

 
U međuvremenu, bavio sam se nogometom, osnovasmo kao izbjeglice nogometnu momčad zanimljivog imena “Egal”, što je na njemačkom značilo “Svejedno”. Kasnije oba naša dva tima, imenom Bihać 1 i 2, sastavljeni od ljudi koji dolaze iz rodnog grada, zauzeše konačno dva prva mjesta. Odlazio bih, u međuvremenu, u posjetu prijatelju Milenku u Berlin, koristeći najprije “Autobahn” koji je iz Berlina vodio do Lepziga i dalje do Nürnberga, odnosno Stuttgarta. Taj put pravio je još rahmetli Hitler, prije Drugog svjetskog rata. Kasnije ću se vlakom sputiti iz Praga u taj grad. Išao bih često rodbini u Crailsheim, ili susjedu u Švicarsku. Mlađa kćerka me je, baš zato što su tamo samo mene stalno provjeravali i pozivali “u stranu”, optuživala da sam “Turkish”. Bilo je tu još veselih zgoda. Jedan Makedonac, na nogometnom dvoboju na lokalnom sportskom igralištu, nije mi vjerovao da imam toliko godina i još usto branim! Ili, kada bi bio moj gost bio bivši prijatelj Ragib iz Koliba, on bi, ne jednom, rekao: “Samo glup čovjek može se izgubiti u Njemačkoj!” Znakovi su tako jednostavni, jasni i nedvosmisleni pa bez pogovora vode do cilja. Jedino, ako ne znaš što ti je cilj! A moj cilj često bijaše Reihenau, za koga su mi govorili da ima Psihijatrijsku kliniku koje je još Hitler osnovao, te cvjetni otok Mainau, dva otoka na Bodenskom jezeru na kojima se ima što vidjeti.

 
Pred kraj boravka u Njemačkoj uputio sam se u rodni kraj i pokazivao sam na granicama iz inata bosanskohercegovačku putovnicu za sebe. Djeca nisu imali hrvatske putovnice. Sve je bilo u redu do granice s Hrvatskom. Graničar je bio “domoljub” koji je, tolike godine nakon rata, poludio kad sam mu pokazao bosansko-hercegovačku putovnicu. Reče: “Ako možete dokazati da ste Hrvat, u redu je, ali, ako ne možete, vraćajte se odakle ste došli!“ Bilo mi je smiješno da, nakon toliko godina od rata, samo Hrvati imaju prolaz u “predziđe Europe”, i da moram nekom dokazivati što sam po nacionalnosti. U suprotnom, nema prolaza! Nisu tu pomogli ni kuknjava niti uvjeravanja. Tek kad sam mu, nakon puno vremena, pokazao “traženu” putovnicu i upitao: “Je li važi li ova (hrvatska) putovnica?”, on se oraspoloži i reče: “Pa, što ne kažeš da si naš!” Toliko je bio glup u svojoj mržnji da nije tražio od djece da pokažu svoje putovnice. A, imali su samo bosansko-hercegovačke!

 
Bilo je još sličnih zgoda! Kad sam već znao da napuštam ovu zemlju, poželio sam da se pozdravim s obitelji. Sjedoh u auto i put pod noge. Bila je zima i, u povratku, auto je bio dosta prljav. Nije bilo graničara s Austrijom ali su na ulazu u Njemačku stajali. Granica je imala dva prolaza: jedan za građane Europske unije i drugi za ostale. Ja, pametan Bosanac, pođoh u onu za građane EU, jer je registracija auta njemačka. Međutim, graničar se derao na mene i nešto mi govorio. Čudio sam se, kako je znao da nisam njemački državljanin jer mu nisam pokazao svoje dokumente!?! Rekoh, galamio je na mene pa sam otvorio prozor da ga bolje čujem. Vrištao je na mene: Kako se usuđujem da tako prljavim autom ulazim u Njemačku? Kako me nije stid!? Ja se oduzeo! On nije vrištao što sam u pogrešnoj liniji, nego što mi je auto prljavo! Svašta! Drugi put, i na ulazu u Austriju, kupio sam kožni omot Europske zajednice i stavio u njega svoju bosansko-hercegovačku putovnicu. Carinik je pregleda, ništa ne ocarini (a vidio je boce sa šljivom i komade nosećeg mesa) nego reče: “Gospodine, imate pogrešan omot za BiH putovnicu!” Ja pokušam biti duhovit pa mu kažem da je dobro da se BiH nađe u Europskoj zajednici a on će meni: “Ja mislim da to nije dobro za Zajednicu!”

 
Kasnije, naučih da je ta moja nova domovina savezna država sastavljena od 16 manjih država, da ima blizu 82 milijuna stanovnika. Još od 1990. je ujedinjena, iako sam joj ja predvidio u jednom školskom testu da će se za dvadeset - trideset godina zvati drukčije! Njen južni dio sam, htio - ne htio, naučio napamet: Stuttgart, Stockach, Rotweil, Freiburg, Tuttlingen, Constanz, Radolfzell. Čak i susjednu Švicarsku sam dobro upoznao, pogotovo krajeve oko St. Gallena i Alstätena! Tamo sam imao susjede, dvojiću braće, još iz prastare domovine.

 
Rekoh, upisah večernju školu u Singenu i dobih drugo radno mjesto u Bad Dürrheimu. Bijaše u toj klinici složno društvo koje je predvodio Herr Helmar Panek, kolega iz bivšeg DDR, susjed Nino Sepl iz Slav. Požege, Frau Sigrun Möller i Frau Gudrun Mergl. One su, kao i sva ta generacija iz ratne Njemačke, imale lijepa njemačka imena kao - Sigrun i Gudrun! Bijaše još tu faca poput Annette Vosseller, Lucy Wegmüller, Frau Katharina Balog, poznanice iz Rumunjske i tko zna od kuda još ne. Dopadao mi se taj odlazak u nešto dalje lječiliste, rad i vožnja zametenim krajem zimi. U tim su trenucima nahrupila bi sjećanja na obližnje Bodensko jezero, Titisee, Radolfzell, Stockach, Steisslingen…

 
Sve bi bilo u redu da jednoga dana ne bude Dayton i sve izbjeglice iz moje bivše domovine imaju biti vraćene. Iskreno govoreći, baš mi se i htjelo ići, jer je u ponudi bila Kanada i još neke zemlje. Nekako je ta “njemačka veza” bila slabila i ja se nađoh u drugo zemlji. Poželih se tamo opet naći na “Weltmeisterschaftu 2006” koji se održavao u Njemačkoj. Od silnih šansi, i kobajagi “internet-izvlačenja”, mene zapade ulaznica dvije reprezentacije: Hrvatske i sadašnje domovine u Stuttgartu. Kao i svaki “domaći” navijač, nađoh se u Gottlieb Daimler Stadionu u Stuttgartu i tako se nauživah – neriješenog rezultata! Opet se, četiri godine nakon toga, nađoh u Berlinu i u velikom parku iza Brandeburgške kapije gledah finalni “spoj” Španjolske i Nizozemske. Prije toga sam, kako to već dolikuje dobrim prijateljima, Sarajliji Milenku uručio “Štafetu starosti” (štap i flašicu šljive) kupljene u Češkoj u znak neobične zahvalosti što me još drži za svog prijatelja. Ono “starosti” bijaše u skladu je s godinama obojice!

 


 

 

 

 

 

 
 

Odštampaj stranicu