Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Rat sam provela sa roditeljima u Sarajevu. Preživjeli smo svi, porodična kuća i ona živa mada oronula i konstantno traži neke popravke i dopune. Ta naša kuća sve mi više liči na neku stariju gospodju koja se još uvijek drži dobro ali zahtijeva lijekove da bi se održala u životu.

O ratu baš ne volim da pričam. Nisam u drugim ratovima bila ali po onome što sam pročitala iz knjiga može se reći da je svaki isti.  Bilo mi je 16 godina kad je počeo. Dobrih stvari se sjećam a one ružne sam bespovratno "delete" (za ružne uspomene to je najbolja tipka na vašoj kompjuterskoj tastaturi). Izbriši.

Još jedna interesantna, i vrlo moćna kompjuterska operacija koja treba da se upražnjava na našim balkanskim prostorima treba da bude "re-start". Moj prevod ove operacije bi bio "rat je gotov, život se nastavlja, ne vraćaj se u nazad, idemo dalje". (Ja kad bi' prevodila kakvu pjesmu ili priču sa engleskog na naš jezik, trebalo bi mi puno vremena i prostora da to udarim onako domaćinski što se kaže, i dočaram pravo značenje.)

Moji balkanci treba da budu slobodni da se re-start'uju čak i nekoliko puta na dan, kad god je potrebno. A naročito kad krenu neka ružna sjećanja. Tada ima najviše efekta. Radi. To digitalno dugme se nalazi u predjelu duše, tu je negdje, zavisno od toga kolika je duša i njene tačne lokacije. Ljudi obično pokazuju u predjelu prsa, mada se svima ne nalazi tamo.

Moja je na prsima, znam tačno kolika je. Imam svoje dugme.

U decembru 1997 napuštam Sarajevo sa suprugom Nenadom i odlazimo u Arizonu, u Phoenix.

Razmažena princeza

Moj prvi posao u Americi je bilo sastavljanje električnih pumpi za vodu. Nenad i ja smo radili zajedno. Zamislite princezu iz Sarajeva, sa dugim noktima, koja je do jučer radila na televiziji, kako stoji za čini mi se beskonačnom fabričkom trakom, i radi. Dok radi plače, i mrzi cijeli svijet, i govori sebi zašto sam ovdje došla. Ne poznaje engleski jezik a inače ona bi njima rekla "hej, znate li da sam ja više od ovoga, da ja ovo nisam nikada radila". Okružena je većinom Vietnamcima, Meksikancima i ima par Bosanaca, neki iz Krajine. Imena im se ne sjećam. Bili su otrovani ratom, i kada su čuli kako se zovemo nisu nas pozdravljali.  Ovdje svakako moram da pomenem Sergeja Aleksandrovića, ruskog emigranta. Ruski sam učila u školi. I poslužila se njime u razgovorima sa Sergejom. U nekoliko navrata nas je poslije posla odvezao kući jer Nenad i ja tada nismo imali kola.  Sjećam se koliko smo se samo ljutili na taj Ruski jezik, i govorili da s njim ništa ne možemo. Ja nisam od takvog mišljenja. Najljepše pjesme sam pročitala na tom jeziku, a evo i dokaza da mi je pomogao u životu, i to daleko, daleko negdje u Americi. Kako je život nepredvidiv. Ko bi se nad'o.

Razmažena princeza u meni se konstantno bunila, plakala, mrzila taj posao. Govorila da joj je i u ratu bilo bolje. Bio je to pošten ali težak posao. Možda ze neku muževnu ženu, ali mene je lomio, i fizički i psihički. Sve to sam stavljala na ledja mom Nenadu, i sad me sram što sam se ponašala kao razmaženo derište.

U tom period upoznajemo, Senada S, iz Sarajeva. Moje tromjesečno kukanje ga raznježilo ili mu je dodijalo,  i onda me naučio da lemim. Nenad i ja prelazimo u "Senadovu" firmu, i tamo lemimo dijelove za Intel. Posao je bio interesantan, lagan. Svi radnici su bili Bosanci. Nas troje iz Sarajeva a ostali iz Velike Kladuše. Uz naš rad, moj muž i ja smo poslije posla svakoda dana išli na časove engleskoj jezika. Nenad je uzimao kurseve u Sarajevu pa je imao dovoljno za sporazumjevanje, a ja sam počela od nule. Ustvari znala sam da kažem nekoliko riječi "Thank you. Hello. Bye. I love you, i još jednan prost izraz (vrlo često upotrebljivan u američkim filmovima a počinje sa f) koji se ne usudjujnem napisati." Sad kad na to pomislim, smijem se sama sebi i mislim da sam znala 5 najvažnijih izraza neophodnih za život.

Iz "Senadove" firme, nakon 3 mjeseca prelazim u jednu "Francusku" kompaniju u kojoj nastavljam da lemim, i učim druge stvari vezane za poluprovodnike. Ulazim sve više u svijet elektronike. Moj engleski je još uvijek ograničen, ali se snalazim. Francuzima se dopalo što sam se interesovala da naučim cijeli proces proizvodnje, što sam radila sve i svašta, i što nikada nisam rekla ne mogu i neću. Tamo sam ostala 9 godina. Promovisali su me, uložili u mene veliki novac da se školujem i učim za elektro inženjera. A o putovanjima u Francusku da vam i  ne govorim. Dva, a nekada i tri puta godišnje do Paris, Bordeaux, Nice, Toyes. U svim ovim mjestima smo imali fabrike. Pa onda skoknem i do mog Sarajeva.

Izmedju 2005. i 2007. godine, firma je poslovala lošije. Cijena dijelova koji su se pravili u Francuskoj ili onih koje samo pravili u Americi, nije mogla da bude konkurentna sa cijenama dijelova iz Kine.

Bila sam zadnji radnik koji je ostao da završi sve papire i da zatvori firmu. Francuzi su me primili kao svoju. Rekli su mi da sam most izmedju dvije kulture, Americke i Francuske. Amerikanci su me voljeli jer sam vremenom postajala jedna od njih. A Francuzima je jako značilo moje Evropsko porijeklo i da su se samnom bolje razumjeli nego sa Amerikancima, jer sam znala za Bodlera, Prevera, Jacques Brell i paštetu od patka.  Krajem 2007. sam zatvorila tu "francusku" firmu. Bili su više nego fer prema meni. Platili su mi vrlo finu odpremninu i dali dovoljno za zadnju godinu školovanja.

2008. sam diplomirala na Arizona State University, sa Bachelor Of Science in Engineering, Electrical Engineering. Po završetku školovanja počinjem sa radom u jednoj vojnoj firmi koja se bavi proizvodnjom raketa i satelita. Imam interesantan posao, radim u timu od dvanaest inzenjera i jedina sam žena, i jedina strankinja.

Welcome home

Solidno sam uredila svoj život, zadovoljna sam. Ameriku volim jer nas je primila kada niko nije, dali su nam šansu da napravimo novi život ovdje. Kao žena se osjećam ravnopravnom i zaštićenom, samo je nebo granica. Dopada mi se ta američka tapiserija istkana svakojakim bojama, svaka boja druga religija, druga kultura, boja kože. I svi živimo zajedno.  Zakon je okrutan i nema milosti za prestupe, mislim da to i drži ovu zemlju, sve ove razlike da pod istim krovom žive, sila je to. Kod nas tri male razlike pa šta učinismo sebi.

Bez obzira na postignuti uspjeh i sredjen život, nostalgija i čežnja za svojima je velika. Pitam se da li je to božije davanje ili neka kletva da smo tako bliski sa svojima, možda previše bliski. Ovdje Amerikanci ne vide svoje roditelje i po nekoliko godina iako žive samo par sati vožnje udaljenih jedni od druguih. Oni razmjenjuju božićne i rodjendanske čestitke. Neke stabilnije familije imaju tradiciju da se sastaju jednom godišnje na "family reunion".

Da bi olakšala sebi,  a i roditeljima, svake godine odlazim u Sarajevo. Odem na 3 sedmice. Bude lijepo vidjeti svoje, probuditi sjećanja. Napunitu baterije i vratiti se. Ti rastanci su mi najteži. Boli. Srce puca. i uvijek jednu istu želju imam tada, "bože neka su mi živi roditelji, i da ih vidim i sljedeće godine".

Kada se vratim u Ameriku, i kada na prvoj pasoškoj kontroli američki carinik vam kaže "dobrodošli kući", onda znam da je moja druga kuća ovdje. Da ovdje imam uredjen zivot i da pripadam ovdje.  Medjutim od moje posljednje posjete Sarajevu sve se promjenilo. Cijeli juni mjesec sam provela tamo. I desilo mi se nešto što pokušavam da objasnim sebi, i da se umirim.

Prvi put nakon svih ovih godina željela sam ostati u Sarajevu. Možda sam ostala duže  nego obično i navikla se. Svake godine vidim da ide na bolje. Progres je spor ,ali ga ima. Svi prijatelji, rodbina i komšije koje poznajem, rade. Govorim o sve tri grupe naroda. Zavisno od nivoa obrazovanja i lične sposobnosti (a mozda i sreće) plate se kreću izmedju 500-2000 BAM. Zajedničko obijema grupama je konstantno kukumavčenje kako je život težak, nema se para, kako bi oni išli negdje samo kad bi mogli itd. Strpljivo ih saslušam, i glavom klimam u znak odobravanja. A ondan im kažem da se batale šuplje priče, i da meni to ne mogu prodavat više.

Ali sve to zvisi od tipa čovjeka s kojim pričate. Ima onih kojima se dopalo da primaju humanitrnu pomoć, i hoće još. Idu po hranu u Crveni Krst i Merhamet, a uvjerila sam se da im nije nužda. Hrane pse u dvorištu. Prokleti, i to ti je. Stare navike za "džabe je" umiru teško.

Sad će da čitalac pomisli, i ona bi se vraćala svemu tome. Luda žena!

Evo jednog istinitog dokaza za to "džaba". Majka mog muža je bila kod nas u posjeti u Arizoni (dva puta). Starija žena, ne govori engleski, inače nema ljubavi izmedju mene i nje. Da skratim, otišli smo u prodavnicu hrane. Tog dana su promovisali sladoled Plavi Zeko, ako kupite jednu kutiju, dobijete drugu kutiju gratis, "Buy one-get one free". Gospodja svekrva se interesovala da li može da dobije samo onu kutiju koja je gratis.
 

Iste priče, druga imena

U Junu mjesecu 2011, u Sarajevu, caffe Adam's sjedim s prijateljem i komšijom,  Sašom O.

Otac mu ubijen u ratu, majka se razbolila i umrla. Ostali on i mladja sestra. Izbeglištvo, tudje kuće, tudje tuge, svoje tuge, barake od drveta. Potucanja, lutanja.

I onda ih vlasti (negdje na Sokocu) istjeraju iz barake u sred zime da bi u baraku smjestili nečiju ljubavnicu. Daju im 2 sata da isele. Nalaze kamion tamić  sa  ćiriličnom registracijom, pakuju ono malo stvari koje imaju i vraćaju se u Sarajevo. Te noći je spavao u svojoj kući, prvi put nakon 15 godina. Ujutro se probudio i osjetio k'o da je sav teret pao s njegovih ledja. Kako će ga komšije Muslimani prihvatiti, šta se može desiti? Ne može biti gore. Nije se plašio, ruke su mu čiste. Slušam priču svog školskog druga i gubim dah, ne mogu da gutam. Stislo se u duši. Htjela bi da vičem na sav glas. Moj dobri dječače, školski druže zašto ova tuga da te snadje.

Istog mjeseca upoznajem djevojku Dzenitu L. Paraplegičar. Bila je vojnik. Granata je pala blizu nje, i tako svojim tijelom kao štitom, spasava dva života Dragana i Zorana. Uspostavlja se da Dragana poznajem, živi u New Mexico, negova majka i moja svekrva se poznaju. Nikad joj se nije javio. Nek mu je na čast i dušu.  Dženitina majka mi pokazuje počasnu plaketu Zlatnog ljiljana. Kaže Dženita ne voli da o tome priča. Ne jede meso, svega se nagledala.  Cijela desna strana njenog tijela je oduzeta. Pri mojoj posjeti njima, pažnju mi je privukla zdjela puna kistova. Kuća je bila ukrašena sa mnoštvo uljanih slika, vedrih boja, na slikama je cvijeća. Svaki cvijet pun života. Dženita slika sve to. Slika lijevom rukom. Imala je izložbu, stranci joj organizovali. Dženita slika život, i radost na tim platnima. Praštanje i nadu. Ja joj sjedim u kući ko da  smo rodbina. U tim ljudima nalazim toplotu i srdačnost. Govorim da sam im zahvalna na pažnji i prijateljstvu s mojom majkom. Kažem da su mi se uselile u dušu. Pričam im za očevu sestru koja se nije udostojila da me pozove na jedno vidjenje, sramota me što ovo pišem, ali je istina i reći ću. Došla sam iz Amerike, a rodjena tetka me nije vidjela, nije našla vremena. Dženita i njena majka su mi familija. Teta Biba me je privila na grudi, ko svoje dijete. Nadomjestila izgubljenu tetku koja nije htjela da me vidi. Dzenita plače i lijevom rukom nespretno briše suze. I plačemo skupa.

Naslušala sam se dosta ovakvih priča. Zajednička im je tuga i ljudska nesreća, jedino su imena različita i gradovi u kojima se zlo dešavalo. Svi smo izgubilil.

I zato bih se vratila. Da upoznam Dzenitu i mog školskog druga. Da pričam tu priču ljudima, pozovem na pomirenje. Da smirim još uvijek tinjajuću vatru. Da zagrlim te ljude, da osjete da sam tu, da bude lakše.

U isto vrijeme upoznajem devetogodišnjeg dječaka Adisa A. Pametan je, iskren, pristojan, dobro uči. Ima velike plave oči i pjegice po licu. Postali smo prava raja. Govori odlično engleski jezik. Kad sam ga tek upoznala pitala sam ga par stvari na engleskom, tek toliko da bih mogla da donesem sud o tome koliko dijete zna. Pitala sam ga obična pitanja, koliko mu je godina, koji je razdred, da li voli matematiku. Odgovarao je kratko ali tačno. Izgovor je bio prilično dobar.

Par dana nakon našeg prvog razgovora, nakon što smo se malo upoznali i oslobodili, Adis mi je rekao sljedeće:"Znaš, Branka, kada smo se tek upoznali, pričali smo na engleskom, i ti si me pitala da li volim matematiku. Ja sam ti rekao da je volim. Znaš. ja imam peticu iz matematike, ali je ustvari ne volim, i htio bih da to znaš". Adis ima devet godina, i njegova iskrenost mi je bila nešto najljepše što sam mogla da čujem i vidim u Sarajevu. Djeca, budućnost svakoga društva, djeca su čista. To me hrabri. Neiskvarena su. Vidi se odmah da će Adis biti karakter i dobar čovjek. Njegovi roditelji su tu, i do sada su ga super odgojili, i zbog Adisa bih se vratila, da ga i ja nekako čuvam, i nadgledam, da ne zaluta. Da mu kao pijatelj pomognem. Da predložim knjige koje volim, da pričamo.  U par navrata kad mi je bilo teško, ili ako sam doživljela neko razočarenje tokom boravka u Sarajevu, trebalo je samo da popričam sa Adisom i da se sve to zaboravi. Interesantno koliko ta dječija iskrenost može da unese nade u čovjeka. Adis je dijete danas a sutra čovjek koji će poboljšati i uljepsati život u Sarajevu. To sigurno znam.

U pošti na Dolac Malti sam otišla da prijavim internet, jer bez njega se ne može. Dok čekam u redu pažnju mi privlači glasan razgovor izmadju poštanke službenice i dvoje ljudi koji su tražili neku uslugu. Otac i sin, čini mi se. Od oca traže da se potpiše, on to ne zna. Govori mu službenica da barem napiše x umjesto imena, ali on ni to ne zna. Sin govori da je otac nepismen. Reklo bi se da ima oko pedesetak godina. Slušam to i ne mogu da vjerujem. Mislila sam da je nepismenost iskorjenjena na našim prostorima. Ali pogrešno sam mislila.  Ja ne znam kakva je tuga i sudbina ovog čovjeka gonila kroz život i kako to da nije pismen, ali saznanje je bilo izvan dometa moje psihe. Valjalo bi na tome poraditi. Inicijativu napraviti, organizovati večernju školu, pomoći ljudima, pomoći svojoj zemlji. I radi ove sramote bih se vratila.

Puno bih toga radila, mijenjala. Šta se to probudilo u meni. Buntovnik ili rodoljub, patriota ili luda žena.

Sinoć sam ponovo sanjala Sarajevo. Misao o povratku me konstantno prati. Ko zna.

Branka Babic