Bratonožići spadaju među najmalobrojnija plemena u Crnoj Gori, ali iza sebe imaju veliku ratničku istoriju.
Po tvrdnjama bratonoških hroničara ovo pleme nikada stvarno nije bilo potčinjeno turskom carstvu!

Imenom Bratonožići naziva sa pleme ali i oblast koja se na zapadu graniči Moračom a na istoku i jugoistoku Malom Rijekom.

Istoričari su uglavnom saglasni da je u oblasti sadašnjih Bratonožića bilo ilirskog stanovništva, koje će kasnije potpasti pod romanski, a kasnije pod južnoslovenski uticaj.
 O tom stanovništvu, međutim, u sačuvanim istorijskim spisima nema pomena, a prvi književni podaci o ovom plemenu nalaze se u zapisima Marjana Grbičića koji početkom 17. vijeka pominje da su Bratonožići, Kuči i druga brdska plemena bila odmetnici prije nego su potpali pod tursku vlast.

On plemena u Brdima dijeli na pravoslavna i katolička.  Bratonožiće uvrštava u pravoslavna i 1614. godine navodi da imaju 86 domova i 260 vojnika i da im je starješina Stanoje Radonjin koji je bio predak današnjeg bratstva Baljevića s Peleva Brijega.


Prvi put Bratonožići se spominju u 15. vijeku i to u kontekstu naselja Gornje Zete, koja su se po ugovoru s Mlecima od 1455. godine dobrovoljno podvrgla mletačkoj državi. To upućuje na zaključak da su već sredinom 15. vijeka Bratonožići pod tim imenom postojali kao zasebna politička jedinica, pleme ili brastvo. U ugovoru sa Mlečanima, inače, Bratonožići zahtijevaju da im crkvene starješine budu pravoslavne vjere, a ne katoličke što ukazuje na to da su svi pripadnici ove zajednice bili pravoslavne vjere.

U jednom mletačkom dokumentu iz 1658. godine imenuju se brdski glavari kojima Republika daje plate, pominju se i Bratonožići. Preciznije navodi se da ispred Bratonožića Pejo Stanojev prima četiri reala. Riječ je, inače, o sinu gorepomenutog Stanoja Radonjina. Ovaj dokument potvrđuje inače i da su Mlečani u vrijeme Kandijskog rata sa Osmanlijama (1644—1669), uspjeli da pridobiju, pored ostalih plemena Brda, i Bratonožiće.
Upravo je Pejo Stanojev od turskog sultana Mehmeda, dobio carsku povelju da Bratonožići, “od Lopata do Ivovika, nikome ne plaćaju nikakav danak ni kuluk i da ih bez carskoga znanja i dozvole niko ne smije napasti...”. Upravo na osnovu ovog dokumenta Bratonoški hroničari tvrde da je ovo pleme bilo i jedino koje nikada nije potpalo pod tursku vlast.

Sultanova povelja stigla je u Bratonožiće, inače, nakon što se oženio rođenom sestrom Peja Stanojevog Vidosavom.

Prema legendi, Vidosavu su sultanovi momci uočili dok je čuvala stoku u Maloj Rijeci, oteli je i odveli sultanu Mehmedu u Carigrad. Iako je turski car bio oduševljen Vidosavinom ljepotom, obasipao je poklonima i milošću, ona je odbijala da komunicira sa bilo kim očajna zbog toga što je odvedena od svoje braće.  Svoju tugu, navodno je satkala u stihovima:

Vjeterniče, moja carevino,
A Verušo, i grlo i dušo,
Planinico, mljekodavalico.
I Brskute, moj svileni skute,
Velja željo, Pejo i Stanoje!

Ovi stihove bili su prve riječi koje je Vidosava izgovorila u Carigradu, i čuli su ih i zapisali stražari koje je sultan postavio pred njenim odajama.

Kad je turskom caru prenijeto šta je lijepa Vidosava izrekla, on se zainteresovao za Peja i Stanoja. Odgovor je navodno dobio od Vidosave nakon čega je sultan naredio da mu se u Carigrad pozovu Pejo i Stanoje.

Vidosavina braća su se, prema legendi zaista odazvala pozivu turskog cara. Kada ih je vidio na svom dvoru, sultan Mehmed se, prema predanju, jako iznenadio kršnim rastom Peja i ostalih Bratonožića koji su s njim doputovali u Carigrad pa ih je bogato nagradio, a Peja imenovao vojvodom oblasti "od Lopara do Ivovika."
 Uprkos naklonosti turskog sultana Mehmeda Bratonožići će se 1711. godine na poziv ruskog cara Petra Velikog uključiti u borbu protiv Turaka sa ostalim plemenima Brda.

Od tada pa sve do prve polovine 18. vijeka Bratonožići su bili slobodni i u savezu s Kučima kojima su 1738. pomogli da  odbiju Turke.


Naravno, nije riječ o apsolutnoj nezavisnosti, jer se i u ovom periodu, makar i samo po imenu, da su i Bratonožići sastavni dio turske carevine. Njihova sloboda tretirana je tako ne samo iz turske perspektive kao odmetništvo. 

Smatra se da su u sastav Crne Gore Bratonožići neformalno ušli tek u vrijeme vremena vladike Petra II. Zvanično su postali njen dio kada je crnogorsko-turska komisija određivala međe između Crne Gore i Turske, 1860. godine.
Većinu Bratonožića, inače, čine dva velika bratstva - Bratovi potomci i Lutovci.
Prvo bratstvo, ili preciznije grupa srodnih bratstava, po predanju je porijeklom od stare vlastelinske porodice Branković. 


Jedna od verzija ovog predanja kaže da je u Bratonožiće izbjegao unuk Stevana (Šćepana) Grgurova Brankovića sa četiri sina. Nakon smrti prve žene, on se u Bratonožićima ponovo oženio i dobio još jednog sina, koga su četvoro polubraće nazvala “Brato”. On je jedini od petoro braće ostao kod kuće i upravo je on postao rodonačelnik današnjih bratstava koja su po njemu dobila ime Bratonožići.

Po drugoj verziji predanja Đuro Branković imao je sina Grgura, ovaj Lazara, a Lazar Brata. Ukoliko je ova verzija tačna rodonačelnik Bratonožića bio bi praunuk despota Đurđa Brankovića.
Iako odani ratni saveznici kroz istoriju, Bratonožići i Kuči do danas polemišu ko ima više razloga da bude ponosan na svoje porijeklo, odnosno ko je bio veći junak - Đurđe Smederevac, od koga vuku porijeklo Bratonožići, ili kučki predak Đuro Kastriot. Prema jednom od bratonoških predanja raspravu o tome čija je krv “plavlja” svojevremeno je zaključio kaluđer Ilija u vaskršnjoj noći pročitavši iz neke stare knjige da je onaj, od koga porijeklo vode Kuči "držao konja onome, od koga su Bratonožići."

Smatra se da je rodonačelnik Bratonožića doselio u kraj koji po njima nosi ime krajem XV ili početkom XVI vijeka.

——

Jovan Erdeljanović je istraživao crnogorska plemena i ovdje je prikaz o Bratonožićima početkom 20. vijeka.

Navode se sledeća prezimena:
Avramović, Bajović, Baljević, Balević, Balićević, Barjaktarović, Barzić, Biljurić, Bismiljak, Bošković, Branković, Butrić, Veljić, Veljović, Velimirović, Vešković, Vidić, Vujović, Vujotić, Vukajlović, Vuković, Vukorepović, Vulić, Vučelić, Vučinić, Garić, Gilić, Gogić, Grujić, Gudović, Darmanović, Dmitrović, Dokić, Đelević, Đurđević, Đurić, Živković, Žmikić, Ilić, Janković, Jelavić, Jovanović, Jovović, Kaluđerović, Keljanović, Keković, Korać, Krkelić, Lajković, Lainović, Lalović, Lašević, Liković, Lukić, Lutovac, Ljajinović, Ljajković, Ljaljović, Ljaković, Ljašović, Malević, Marnić, Macura, Mijailović, Miajlović, Mirković, Muratović, Novović, Obrenović, Pavićević, Pavličić, Pejušković, Perović, Petrović, Praščević, Prelevčanin, Premović, Progonović, Radojević, Radošević, Radunović, Raketić, Rakić, Ratković, Sekulović, Stanišić, Stanković, Strahinjić, Toljević, Todorović, Tomašević, Tošković, Trimojević, Ćeklić, Ćetković, Ugričić, Femijić, Caričić, Cmiljanić, Čađenović, Čoloć, Čubranović, Šćepančević, Šajinović, Šaković, Šoškić.
 
 

U narodu je sačuvano predanje da su Bratonožići nekad bili obrasli velikom gorom i da je usljed toga bilo na pojedinim mjestima i mnogo više zemlje za obrađivanje.
Starija sela u Bratonožićima su bila većinom na višim položajima nego današnja, a neka čak i na brdima i na stranama visokih koja. Neka od sela čine sasvim zasebne cjeline, kao npr. mala sela:
Moračice (5 domova ili porodica),
Pavličići (6 dom),
Mala Rijeka (2 doma),
Potkrš (11 domova),
Vidačica (6 domova) i
Jablan (6 domova), a veća:
Klopot (35 domova),
Vilac (38 domoova) i
Boljesestra (30 domova)

Druga sela opet imaju svako svoje zasebno ime i smatraju se kao zasebna naselja, ali po više njih narod obuhvata i ukupno, kao cjelinu, naziva jednim predionim imenom. Tako se imenom Pelev Brijeg (ili Peljev Brijeg) zove ne samo selo Pelev Brijeg (35 dom.) nego i susjedna mu sela: Zmijinac (10 dom.) i Kisjelica (29 dom.).
Svoštica (35 dom.) obuhvata 5 manjih sela, od kojih je svako u zasebnom dodu (''rupi''):
Velji Do, Šuplja Glavica, Trešteni Vrh, Rožanac i Lipovi Do.
Lutovom (50 dom.) se zove predio sa 5 sela:
Lutovo ili Donje Selo, Gusnći, Dubrave, Rovanj i Dubočice

Brskut je veliki predio, koji je više od polovine naseljen Bratonožićima, a ostalo su Kuči: prvi većinom na desnoj strani rijeke, a drugi svi na lijevoj.
I Bratonožići i Kuči su u Brskutu nastanjeni sve po omanjim selima ili bratstveničkim grupama, od kojih su bratonoške:
Lađenovići, Garići, Mijailovići, Sekulovići, Pogšume, Bradašice, Lazi, Korjen, Caričići i Đukići u selu Zauglu (u kome je većina bratstva od Kuča), Toljevići, Šajinovići i Vučelići.
Među ovim selima su najveća Bradašica (20 dom.) i Lazi (15 dom.), a ostala su manja.
Sva bratonoška sela u Brskutu imaju ukupno oko 115 domova.

Što se ovakve grupe od sela zovu jednim opštim imenom, uzroci su dvojake vrste: geografski i društveni. Ta sela su najbliža  i sva takva sela su naseljena ograncima jednog istog velikog bratstva. Tako su sela Peleva Brijega naseljena od jednog bratstva Boljevića (izuzevši mali rod Caričića). Slično je u Lutovu i Seoštici. U Brskutu imamo bratstva raznog porijekla, ali je dobio svoje opšte prediono ime po rijeci koja krozanj teče.

 

Crnogorski mitropolit Vasilije nabraja u svom pismu od 1753. godine nahije i plemena u Crnoj Gori i susjednim oblastima i kaže za Bratonožiće da se dijele 'na dva plemena' i da imaju jednog vojvodu. U običnom govoru ne samo bratstva nego i manji rodovi se često nazivaju plemenima. I danas ima u Bratonožićima dva velika bratstva različitog porijekla, koja čine skoro svekoliko stanovništvo u plemenu (jedno su ''Bratovi potomci'', a drugo su ''Lutovci'').

Postoje mnoge nedoumice o odnosu Bratonožića prema susjednim plemenima, naročito Kučima i Vasojevićima. Ako su svi oni došli iz pravca sjeverozapada morali su doći prvo u Bratonožiće. Ni za pretka vasojevićkog, Vasa, ne zna se ništa pouzdano odakle je došao.
Rovinski se trudi da pokaže kako su naročito Bratonožići srodni i bliski sa Kučima pa opširno priča o prelasku kučkog vojvode Lala Drekalova iz katoličanstva u pravoslavlje u čemu je znatnu ulogu imao i bratonoški vojvoda Pejo Stanojev.
Za Lalom su poslije i ostali kučki katolici primili pravoslavlje.
Na stare, sasvim davnašnje Bratonožiće može se odnositi i tamno Vasojevićsko predanje po kojemu ima na brdu Nožici, u blizini kućišta vasojevićskog pretka Vasa tragova od nekakve građevine, za koju se priča, da je bio manastir iz kojeg su kaluđeri bili primorani da se uklone zbog zuluma od strane Bratonožića. Po tom predanju su na Nožici, koja je sad cijela vasojevićska, Bratonožići su tamo činili razna nasilja i između ostalog srušili i tamošnji manastir. Uopšte vasojevićsko predanje ne predstavlja odnos između starih Bratonožića i starih Vasojevića ni malo prijateljskim. Bratonožići vele, međutim, da su Vasa njihovi stari prihvatili i naselili na No+ici, na svom zemljištu. Svakako kad su se Vasovi potomci poslije namnožili i osilili i počeli otimati zemlje i od Bratonožića, nastalo je mjesto ranijeg prijateljstva neprijateljstvo. Dokaz tome vidimo u vasojevićskom predanju da je bratonoški vojvoda Pejo tužio sultanu Vasojeviće i da je sultan naredio skadarskom veziru da turska vojska napadne Vasojeviće. Pećski paša Mustaj-paša udari na Vasojeviće, ali bude pobijeđen.
Rovinski smatra stanovnike najsjevernijeg dijela bratonoškog sela Jablana za ostatak bogumila, a i Brskulane, stanovnike sela Brskuta predstavlja kao sasvim zagonetnu grupu bratonoškog stanovništva, koja se, veli, u Brskut nastanila ranije od svih Bratonožića i ne smatra sebe ni za Bratonožiće ni za Kuče. I da bi povećao ovu zagonetnost Rovinski podsjeća i na blizinu Bukumirskog jezera i Bukumirskog groblja (oboje u Kučima).


*   *   *
 

Da pregledamo razne ostatke i uspomene o starijem stanovništvu u pojedinim bratonoškim selima.

Moračica
U selu Moračicama ima jedna gomila (humka) na mjestu Grudici kod Morače. Gomila je sva od zemlje. U njoj se kopaju i današnji stanovnici. Prilikom kopanja nailazili su u toj gomili i na stare grobove, od kojih je jedan, kažu, bio zidan na svod. Više Moračica, na Jelinu Dubu, ima jedna velika gomila od kamenja. U samom selu, na prelazu strana u ravnicu ima dvije crkvine sa malim ostacima od zida. Ime Moračice je jasno. Od drugih imena da istaknemo ime Ratkovića Pećina, kao uspomenu na neku porodicu ili bratstvo toga prezimena; zatim Selišta, niže seoskih kuća i Jelin Dub. Narod ne zna o tim imenima ništa. Ostala topografska imena su: Smrdulja, pećina, i više nje Smrduljske Stijene; Ostrica, strana više sela i u njoj Babina Pećina. Seoske se baštine zovu: Stupovi, Dračevači, Livade, Ograđica. Dva stjenovita krša više sela su: Bijeli Krš i Sokolac.

Pavličići
U ovom selu ima dvije velike gomile od kamena: jedna veća na vrh Rudine Pavličića, a druga više mjesta Selina. Po seoskim baštinama nailazi se svud na stare grobove. Na mjestu Stolovlju ima guvno na kome je bivala od starine ''sjednica'' i na kome su ''osvještani dubovi''. Ime Pavličića je ostalo od nekog starog, sasvim nepoznatog stanovništva, na koje su uspomene još i nazivi: Glavica Pavličića, Brdo Pavličića, Škala Pavličića i Rudina Pavličića. Blizu starog sela Pavličića bili su nastanjeni Vukovići iz Pipera, od kojih je jedna kuća tek prije 25 godina prešla u Zetu, a ostali su ranije pređli, ali su se istražili.
Metesi i ispaše oko Pavličića zovu se još: Gola Glava, Kupin Do, Dolovi, Stolovlje, Radova Lazina, Dubrave i Đurašev Obor. Baštine su: Do, Lijeska, Rupe, Ardomile, Vinograd, Rajičev Vinograd, Vrtače i Sjenokosi.

Duga
Zna se da je u strani više sadašnjih seoskih kuća bila gusta gora. Tamo uma zidina od negdašnjih kuća. Da se i u nekima od mnogih pećina više sela stanovalo od nevolje, zbog Turaka vidi se po tome što na nekima od njih ima i sad zidina od zaziđivanja. Turci su prodirali ovuda, te je oko ovih pećina bivalo bojeva. Misli se da su, možda, i kakvi isposnici živjeli kadgod po pećinama. Na sadašnjem seoskom groblju više manastira Duge ima i jasan trag zida negdašnje vrlo male crkve. Ona je vrlo stara, jer je tako stajala i onda kad se počeo zidati manastir Duga.
Dužani pričaju da su se za zidanje manastira Duge najviše zauzimali nekakav kaluđer iz svijeta (''Čupo'') i Stojan Stanišin, predak današnjih Dužana. Ali su u građenju manastira imali mnogo učešća i Kuči, koji su pomagali u radu i dovlačili kamen. Zna se da je za zidanje manastira Duge prenošen kamen sa manastirišta Sv. Gospođe kod sela Bioča. Po svoj prilici je narod baš u naknadu za porušeni Gospođin manastir sagradio dublje u planinama manastir Dugu. I Piperi i Vasojevići su pomagali manastir svojim prilozima kako prilikom zidanja tako i poznije dajući ''zavjet'' manastiru u siru, vuni, stoci i dr. Otud su pored Bratonožića i ova tri pomenuta plemena ''imala dijela'' u manastiru Dugi.
Ime Duga je svakako staro, a postalo je po narodnom objašnjenju otud, što je tu dugačka luka Moračina (Duga Luka).
Druga imena su: Marinkovi Kuci (Kuci su množina od Kuk, što je vrlo zgodan geografski termin za ispupčene djelove neke strme, stjenovite strane), nad selom; Ljesine, više manastira; Orline, strane povrh Moračice; Lunjev Kuk, strana; baštine su: Lazine, Valovi, Kruševači, Potkućnice, Ili zemlja (Ilina Zemlja) i Potkućnica - ove dvije poslednje su manastirska svojina.

Potkrš
Niže sela ima dvije omanje gomile od kamena. Ima i zemljište (baština) s nazivom Mogile, koje svjedoči da su i tu bile gomile i da su one u govoru negdašnjeg stanovništva nazivane mogile na ne gomile, kao što je po sadašnjem narodnom govoru. Samo ime Potkrš odgovara položaju i jasnog je postanka. Dalje se nižu imena: Ničin-glavica, Ljuc (zemljište), Mered (komunica), Suka - ime koje se i sada upotrebljava za označavanje oštrijih stjenovitih vrhova. Glavice više sela zovu se Porednice i Velja Ograđa, a baštine: Kaliđerovići, Magrive, Petala i za selom rupa Debelj-Do. Komunice su: Crveni Put, Pobrđe i Drinja.

Klopot
Pred selom s južne strane ima jedna velika gomila od kamenja. Gornje je kamenje uklonjeno pa je ostala ravna površina od sitnog materijala. Na visokoj, stjenovitoj kosi više Klopota ima četiri gomile na selištu Trimojevićima i jedna na samom visokom vrhu Gulovoj Glavi. Niže današnje seoske crkve ima stara crkvina, zidana ''u klak'', pravca sz.ji. i kod nje vrlo staro groblje. Druga, ista takva crkvina, koja je pravo k istoku okrenuta, ima više sela, nedaleko od seoskih kuća. U blizini Klopota ima četiri stara selišta. Više Klopota, pod Gulovom Glavom je selište starog velikog sela Trimojevića, iz koga je, vele, bio u doba Ivana Crnojevića vojvoda Ilija Liković. Tako kaže i narodna pjesma ''Ženidba Maksima Crnojevića'':
Treću Ivan satnu knjigu piše
Lomnu Kuču i Bratonožiću
Na vojvodu Likovin - Iliju:
O Ilij, Brdskoj zemlji glavo!...
Sad se na Trimojevićima poznaju vrlo velike i debele zidine od krupnog kamena. Na južnoj strani od Trimojevića je selina Koraći, pa do njih Bratnjiv i Ničin-Glavica. Pričaju da je na svim tim selištima bilo gotovo jedno, neprekidno naselje, iz koga se kupilo 800 ''mačeva kod jednog starog duba više sadašnjeg Klopota. Uopšte i ostaci i predanja pokazuju da su Trimojevići s okolnim selima činili središte plemena, onako kao što ga danas čini grupa sela pod imenom Pelev Brijeg.
Od starog stanovništva iz tih negdašnjih sela zaostali su do sad samo Vukajlovići (Avramovići), za koje kažu da su potomci jednog djeteta koje je bilo zaostalo od starih Koraćana. Ono se bilo pribilo kod Progonovića u Klopotu, koji su jamačno silom istisnuli staro stanovništvo. Vukajlovići su zajedno sa Progonovićima promijenili i slavu (Sv. Nikolu), te sad slave jesenjeg Sv. Jovana (Ivanj-dan, 23. septembra). Njih ima još dvije porodice u Brskutu, jedna u Rečinama u Morači i dvije u Srbiji. Za stare Koraće se zna da su se preselili u Vasojeviće kojih ima u vasojevićskim Gornjim Selima i Glavcima i da slave Sv. Nikolu. U Nikolinu Dolu niže klopotske crkve stoji veliko kamenje na kućištu jedne vrlo stare porodice, za koju kažu da je davno digla odatle i ne prodavajući svoje imanje (dakle jamačno opet usljed nasilja).
Ime Trimojevići se možda može dovesti u vezu sa arbanaškom riječju trim, junak. Korać znači u govoru tamošnjeg stanovništva: čekić i možda je od te riječi i postalo ime Koraći. Čudno je i nepoznato ime jednog ubla kod Klopota: Bušat - uba. Iznenađujuće da usred sela ima Piperska Glavica o čijem postanku imena se ne zna ništa.
Ostala imena oko Klopota, za komunice: Rudine, Porednice, Rijeka, Stara Lazina, Rogova Glava i još Platno u Maloj Rijeci; za metehe: Trimojevići, brdo iza selišta istog imena, Koštun, Ivanjska Glavica, Kupušnjaci, Strnina Lazovića (uspomena na neki stari rod o kome se sad ništa ne zna), Grede, Dolovi, livade Koraći, Milinkove Njive, Bjeluši (oko crkve), Porednice i Rijeka, Pelimove Strane, Kupini Do, Tvrda Glavica, gdje su metesi i baštine izmiješani.

Seoštica
ima od starina samo jednu crkvinu na Rudom Brdu, na kojoj se poznaje jedino ''stupac'' od svete trpeze.
Od zemljišnih naziva podsjećaju na staro stanovništvo: Ljukovići, komun: baštine Selišta, Katunište u Sekulove Doline, Stanislavov Kamen, Đurov Do, Pavlov Do, Bogićev Do, Vidakov Do, zatim ubao Šćepančev ubao.
Zna se da su stari stanovnici ovog sela bili: Strahinjići, Živkovići i Garići. Od prvih je bio znatna ličnost Vuksac Strahinjić u doba vojvode Peja. Strahinjići i Živkovići sada su u Podgorici, muhamedanci. Garići su se najprije zvali Vučinići, potom Kaluđerovići i najzad Garići. Oni su se iz Seoštica preselili u Brskut, gdje su i sada. Slave Sv. Nikolu. Ima preseljenih Garića u Donjoj Ržanici u Vasojevićima, a i u Turskoj.
Druga nepomenuta imena su: Velji Do, Šuplja Glavica, Trešteni Vrh, Rožanac, Lipovi Do sve dolovi i mjesta sa kućama; Vrhprodo, Todorović-ubao, Lokva, Ublovi, Zaglavica seoski ublov; Borova Glava, Velji Brijeg, Tvrde Stijene, vrhovi oko sela; Bulino Guvno i više njega vrh Praljivac; Zorovice, vrh; Puhala, Stajine, Jasenovi Do, Zadrijenak baštine.

Pelev Brijeg (predio)
U okolini ima četiri gomile: dvije više Trimojevića, jedna kod škole i jedna na vrh strane moračke više mjesta Kaca. Istočno od sela Peleva Brijega, odmah više kuća a pod Ubličinom Glavicom je stara crkvina od klačena zida, okrenuta istoku. Ruševine su još dosta održane. Poznaje se oltar. Jednom je bila crkva od starine, hram Sv Nikole, i stojala je još u doba vojvode Peja, čija je kuća bila u blizini. Kažu da se u toj crkvici kučki vojvoda Lale pokrstio i vjenčao sa Pejovom sestrom.
Više sela Vioca na jugu ima selište Parče sa ruševinama od negdašnjih seoskih kuća, koje su sve bile zidane od suhozida. Tu ima i suhozidna crkvina, a podaleko od nje staro, vrlo pretrpano groblje, sad već dosta razoreno. Od starog stanovništva iz negdašnjeg sela Parča zaostali su u Bratonožićima samo Caričići, kojih ima sad u Viocu (3 doma) i u Brskutu (2 doma). Slave Sv. Nikolu. Zna se da su na starom Parču živjeli i Šoškići, koji su se odavno preselili u vasojevićsku nahiju, u Polimlje, gdje ih, kažu, ima sad na 50 kuća. Svoju zemlju u Parču prodali su svojim kumovima, Balićevićima. Još se pominje da su poslednji Parčani napustili svu svoju zemlju i otišli ne zna se kud (zbog oskudice i nerodice). U Viocu su ostatak starog stanovništva Pejuškovići (4 doma i 1 dom odesljen u Berane), koji su se pribili uz novije Bratonožiće (''Bratove'' potomke) tako da se njihovo staro porijeklo teško doznaje. U selu Zmijincu bili su stari stanovnici Macure - Jelavići. Njih su odatle davno istisnuli Balevići. Ne zna se kud su otišli. ''Macure'' je karakterističan naziv kojim se obilježava staro stanovništvo u crnogorskim Brdima.
U selu Kisjelici, pod Glavicom, stanovali su vrlo davno Barzići. U blizini je i Barzin.do, nazvan po pretku tih Barzića (u arbanaškom žargonu, bijel). I Dolovi Markovića u Kisjelici uspomena su na neko davnašnje stanovništvo.
Druge su uspomene na starije stanovništvo još u imenima, na Parču: Voće, gdje ima mnogo kućišta i voća, Rogan-do, Karkov-do; u Viocu: Glunčev-do i Korać-do; na Pelevu Brijegu: Ljumečevica (korijen možda srodan ili istovjetan s arbanaškim: Giga, srećan).
Imena za sela: Vilac, Zmijinac su čisto naša. Za ime Pelev (ili Peljev) Brijeg narod kaže da je postalo od imena vojvode Peja što je sasvim moguće. Najprije se to ime moglo glasiti Pejev Brijeg, pa je od toga postalo Peljev Brijeg, a kako se u govoru tamošnjeg naroda glasovi lj i l vrlo često miješaju, to se ime izgovaralo i Pelev Brijeg, pa je ovaj poslednji oblik i prevladao.
Ostali su zemljišni nazivi u Viocu s Parčem: Popova Strana (metesi) i niže nje ruine i baštine: Velji Do, Ljeskovci, Kruške i Rugota, dalje pak Lučev-do. Na Pelevu Brijegu su glavice i metesi: Mali i Velji Grabovnik, Donja Gora, Lipa (strane do Morače), Velja Glava i Ostra Glava; ornice se zovu Njive, u Zmijincu su livade i ornice: Obatnjak, Plane i Vukotine Njive. U Kisjelici su metesi: Zanovjoti, Ljaljovina, Razvrš, Krajišta, Gradine, Meteh do Grabovnika, Ravni Grabovnik i Neboža (do Morače), Kisjelca Velja (glavica); livade i ornice su: Ljugovi, Močali, Njive, Trešnja i Ljeskovci. U Viocu se pominje još i vještačka lokva Smrdijelj, a kao pelevačke opštinske komunice: Mrčave i Gulova Glava. Rovinski pominje jos neka kao što su: Latinska Glavica, Kotorska Glavica, gdje je, veli, krčma i pod njom Zadušni Ubao.

Boljasestra
Do prije 40 godina to je bilo samo selište sa kome su stojale pelevačke staje, pa su se potom počeli naseljavati Pelevčani od sviju većih bratstava. Od starijeg stanovništva ima dosta uspomena. Tako na mjestu Crkvištu ima ostataka od ''klačenog'' zida negdašnje crkvice. Očuvana je uspomena na negdašnjeg svještenika oz stare Boljesestre koji se odatle odselio u selo Krnjice u Crmnici, blizu Skadarskog jezera. Zna se i za bratstvo Ljajinoviće, kojih ima odseljenih u Podgoricu. A od istih Ljajinovića iz Boljesestre su zacijelo i ''dvije kuće Lainovića iz Bratonožića, koje slave Sv. Nikolu, a u Vinickoj u Vasojevićima u turskoj granici. Na kojem mjestu su bili Bajinovići nastanjeni u Boljesestri, pokazuje nam ime Ostoji od Ljajinovića. Od istog muškog ličnog imena, od koga je postalo prezime Ljajinovići po svoj prilici: Ljalje, Lalek možda je postao i naziv jednog meteha, koji glasi: Ljaljovke.
Ime Boljesestra je vrlo staro i niko mu ne zna postanak. Moglo je postati skraćivanjem od prvobitnog oblika: Boljeva (ili Bojeva Sestra). Neobičnija su imena: Metkovlas (meteh) i Anteševa Glava meteh. Ostala su, za ornice i livade: Provalije, Vučkovi Dolovi, Stolovače i Bakovice; za metehe: Podovi, Ljeposajica, Glavica od Perivoja, Osoji od Sjednice, Borovo Brdo sa Borovom Glavom (gdje su i vilački katuni), Drenova Glava - jedan dio je vilački, Zalomi, Javorci, Lončarice, Kačena Glava i Ostra Glava.

Vidačica
Mjesto ovog malog sela kao da nije ranije bilo naseljeno, jer nema na njemu nikakvih tragova. Do skora su na njemu stojale samo čobanske staje bratstva Mijailovića sa Kisjelice, od koga su se nekoliko kuća stalno preselile u Vidačicu. Ime je iz ranijeg vremena, a postanak mu je jasan: od Vidik.

Lutovo
Stanovništvo ovog predjela sve je novijeg porijekla, ali ima tragova i od nekog starijeg stanovništva. Na mjestu Kulinama stoji kamena gomila. Po dnu Lutova, niže lutovskog Donjeg Sela, bilo je starih kućišta od nekog davnašnjeg stanovništva, o kome se ništa ne zna. Na ranije stanovnike opominju i imena: Firunjač (ubao na čijem je mjestu bila najprije lokva; u arbanaškom ima fire, otapanje, kopnjenje), Lečinstrane (od imena Leka ili Leča), Zuri (livade) i Radulovo Guvno.
Od ostalih topografskih tu su, za planine: Siljevak sa vrhom Vilinim Kolom, Volujac i Duga; komun Kruševice (livada na međi prema Vasojevićima); metesi: Ravni, Pištet, Gola Strana, Ostra Glava, Prijevor, Pišino Brdo, Morača (granica prema Rovcima), Kruševi Potok, Jasikova Glava; ublovi: Velji Ubao, Mali Ubao i jezerce Siljevik: potočne doline (ujedno najveće u Bratonožićima): Lutovska Luka i Lužica.

Jablan
Do prije 80 godina bilo je mjesto ovog sela pasište sa ponekom njivom, ali se od starina zvalo tim imenom. Po narodnom objašnjenju ime Jablan je došlo od trave jablana, koja je tu mnogobrojno rasla. Od nekog ranijeg stanovanja nema nikakva traga. Samo u Kuminim Dolinama ima na mjestu Ćeliji ostataka od klačenog zida. Samo ime pokazuje da je tu bila neka ćelija. Vele da je u njoj boravio neki kaluđer.
Prije osamdeset godina naselili su se na jablansko zemljište Lalovići ili Ljaljovići - Bukumiri bratstvo, koje je od najdalje starine živjelo u selu Kisjelici na Pelevu Brijegu. Uz njih su se bili tamo nastanili i Baljevići.Jamačno usljed kakvog nasilja od strane jakog bratstva Baljevića, Lalovići se sa njima zavade i presele svi na Jablan. Tu su imali već od starine nešto svog zemljišta a nešto su docnije pokupovali od ostalih Bratonožića ili dobili razmjenom. Ovi Lalovići su i po svom kazivanju i po pričanju ostalih Bratonožića kao i susjednih plemena (naročito Kuča) porijeklom od najstarijeg bratonoškog stanovništva, od Bukumira. Slave bratonoške slave: Sv. Nikolu i Petkovdan. Ima ih preseljenih u vasojevićskoj Nahiji na Krš Femića (Ljaljovići) i u Polimlju; kod Verana (''Bukumiri''), u Sjenici, u kosaoničkom srezu u Srbiji, zatim u Vasojevićima u turskoj granici: u Budimlji (Kneževićima) i u Lušcu. Bukumiri su se, kad su došli iz Bratonožića rasturili po Budimlji, po Petnjiku, Ržanici i Lušcu i na desnoj strani Lima su činili većinu stanovništva. No oni se jako zavade s Vasojevićima i jednom prilikom (od prilike u drugoj polovini 18. vijeka), bojeći se njihove osvete, pobjegnu Sjenici i Srbiji, a njihova imanja zauzmu Vasojevići. Oni iz Budimlja su se vratili ponovo od Sjenice, gdje su jamačno bili promijenili i slavu, te sad slave Sv. Vasilija, dok oni u Lušcu slave Sv. Nikolu.
Dokaz da Jablan nije bio ranije naseljen imamo i u njegovim topografskim imenima, koja sve čisto naša imena. Glavice i strane oko sela zovu se: Osojnik (pelevski meteh), Osoje (meteh), Prodoli (livade), Vajovi Lazovi, Bregovi, Vilišta, Potok, Kotljenače (krš), Grede, Prisoja (jedan dio je komunica, Pogane Meće komunica). Po dnu jablanskog dola su baštine: Ponori, Zagrab, Kaluže, Pošćenja i Brajčine. U sred sela je Košutina Glavica i na njoj groblje. Jablan ima i svoje izvore: Stupe (dvije česme), Nejaka Voda (česma) i Dobrjak (dva izvorčića).

Brskut
se je počeo ponovo naseljavari tek prije osam pasova doseljenicima iz Kuča i iz Bratonožića. Prije toga je bio opustio i obrastao u goru. Od starijeg stanovništva ima dosta tragova, poglavito na kučkoj strani Brskuta. O tim tragovima gomilama, grobljima i crkvinama kao i o uspomeni na izumrlo staro bratstvo Grubače (Gurbače) bilo je riječi u prilogu o Kučima.

 
Planine
Vjeternik se zove i Vjetrnik. U njemu ima selište Borovo pod Borovim Brdom. Vrhovi mu se zovu: Aptaševac, Praljivac i Kamena Glava. Uzvišenja, koja se od Vjeternika pružaju na jug duž Male Rijeke imaju sve naša imena. Isto vrijedi i za Siljevik i njegove vrhove i za brda, koja se pružaju od Siljevika k jugu duž Morače. Ovome treba dodati da je svud u Bratonožićima očuvana uspomena da su najstariji stanovnici bili Bukumiri i Lužani. Ime Bukumiri je po svoj prilici nadimak za neko staro vlaško ili ilirsko bratstvo.
Prema uspomenama koje su očuvane u plemenu Kučima i prema tome što vidimo da u Bratonožićima, u selu Jablanu, i danas sjede potomci tih Bukumira (Lalovići), jasno je da je u Bratonožićima zaista bilo staro sjedište toga bratstva ili plemena.

 
Lužani
O njima je puno uspomena u brdskim plemenima crnogorskim a naročito u Pješivcima, u Bjelopavlićima i u Piperima, manje u Bratonožićima i Kučima. Za njih se svuda kaže da su bili stari narod. Još je potrebno napomenuti da Luška Župa bez sumnje nije zahvatala cijele današnje Bjelopavliće, jer je njihova oblast najvećim dijelom planinski predio na sjeveru od Zetine ravnice, u kojoj su lugovi i koja se mogla zvati Luškom Župom. A osim toga Bjelopavlići su po svoj prilici vrlo staro pleme (pominju se već 1411. god.), koje je moglo najprije imati manju oblast sjeverno od Zetine ravnice i tek se docnije proširiti i na Lušku Župu. Da treba baš za pomenute predjele vezati imena Luške Župe i Podlužja, utvrđuje nas još bolje i pomenuti ugovor zetskih plemena s Mlecima od 1455. god., u kome se Luheni pominju prije Podgorice a Luhane pred Bjelopavlićima, te se bar jedno od ova dva imena, Luhani ili Luhane, odnosi na Lužane.
Bjelopavlići su ne samo u najbližem susjedstvu Zetiih lugova nego sad i drže najveći dio od njih. Očevidno je dakle da se je imenom Lužani nazivalo neko starije stanovništvo oko donje Zete, možda stanovništvo obje župe: Luške i Podlužja. Sloveni su, kao što je poznato, po svome dolaseljenju na Balkansko poluostrvo poglavito pozauzimali ravnice i župne predjele kao najbolje komade zemljišta. Lužani su, dakle, po svoj prilici bili jako slovensko pleme, koje se namnožilo i poslije raširilo i po okolnim planinskim predjelima idući poglavito za pašnjacima i potiskujući na taj način starosjedjelačke pastire Vlahe dublje u unutrašnjost krševitih planina. Tako se jedino i može objasniti, što je svima pomenutim brdskim plemenima očuvana uspomena o tome, da su u njihovim oblastima stanovali Lužani i što je glavno, svud se vidi, da su Lužani držali poglavito južnije, dakle toplije i za život najpodesnije djelove tih oblasti.
Imena Bukumiri i Lužani danas su svuda u Crnoj Gori podrugljiva. Njima se izražava kao neko preziranje tog starijeg stanovništva. Ovakvi su slučajevi sasvim obična pojava u svim predjelima u kojima je novo, doseljeno stanovništvo bilo mnogobrojno i jako, pa u borbi sa starosjediocima najzad sasvim preoteli mah. A tako je bilo u svim brđanskim plemenima. I baš zbog te borbe uspomene na staro stanovništvo nijesu bile prijatne.

Da je u Bratonožićima bilo još mnogo više starih rodova i porodica koji su se odavno iselili, svjedoči nam i to što su npr. ispitivanjem samih Vasojevića pronađene neke porodice, koje su porijeklom iz Bratonožića, a za koje narodno predanje u Bratonožićima danas ne zna. Tako imamo ove porodice i rodove, koji su porijeklom iz Bratonožića: Keljanovići u Konjuhu, Žmikići i Stankovići u Polimlju (prvi na Ulotini, drugi u Gračanici), Gudovići u Donjoj Rodanici, doseljeni s Peleva Brijega, (slave Nikoljdan); Barjaktarovići u Petnjiku, slave Nikoljdan; Praščevići u Budimlji, doseljeni iz Lutova slave Sv. Nikolu; Vujovići u Dapsićima i u Polici, slave Sv. Nikolu; Veljići u Polici u Docu; Butrići u Pešcima, slave Sv. Nikolu; Dokići u Zaostrom, da koji su natjerani siromaštinom, dodigli ovamo prije 300 godina iz Bratonožića s Peleva Brijega. Slave Nikoljdan. Bismiljaci su takođe iz Bratonožića. Slave Sv. Nikolu.
Za takva stara iseljavanja iz Bratonožića o kojima nije očuvan nikakav spomen, karakteristično je jedno bratonoško kazivanje. Vele da se je jedanput, u vrijeme knjaza Danila, sastalo na Cetinju sedam kapetana, koji u razgovoru nađu da su svi porijeklom iz Bratonožića. Jedan je bio Vuko Milošev Premović od današnjih Baljevića s Peleva Brijega, a ostali: Savo Batrićev iz Uskoka u Drobnjacima, Božo Neškov iz Osredaka u Morači, Boško Milutinov Đurić iz Zagarča u Katunskoj Nahiji, Vukadin Femijić iz vasojevićske Nahije kod Berana, Luka Ljakov iz plemena Zubaca u Hercegovini i Kolja Petrov iz Krnjica u Crmničkoj Nahiji. Samo se za jednog od ovih kapetana, za Femijića, zna pouzdano, da je porijeklom od iseljenih Bukumira. Za kapetane iz Drobnjaka, iz Morače i iz Zagarča nagađaju, da su možda od ''Bratova'' roda, a za ostale misle, da su od nekog davno iseljenog, starog bratonoškog stanovništva.



Staro pleme Bratonožići
Podaci koji čine glavnu građu na osnovi koje bi trebalo doći do zaključka o porijeklu i sastavu onog stanovništva, koje je činilo starije pleme Bratonožiće ne daju nam dovoljno podataka iz kojih bi se moglo sa sigurnošću nešto utvrditi.
Materijalni ostaci koje imamo su: gomile, groblje, crkvine, selišta i kućišta. Gomile su bez sumnje ostale iz nekog srazmjerno dalekog vremena. Kako, na žalost, ne znamo koji je to narod bio koji ih je gradio o tome se ne može ništa pouzdano reći.
Narod u Bratonožićima kazuje dvojako o porijeklu gomila: jedni vele, da je na njima neki stari narod prinosio žrtve, a drugi da su se na mjestima tih gomila kupili stari stanovnici. Kamene i zemljane gomile je nesumnjivo podigao isti narod nad grobovima svojih glavara i velikaša. Primijetio sam da:
1) Svuda se zapaža, da su gomile već bile podignute, kad su se stanovnici počeli sahranjivati u grobljima i podizati crkve, jer su groblja i stare crkvine gotovo uvijek u blizini ili niže kamenih gomila, a kod zemljanih gomila (kod one u Moračicama) taj se odnos još bolje vidi, jer su u već gotovoj gomili poslije zakopavani umrli. Gomile su, dakle, starije od grobalja i od crkava;
2) Gomile nijesu rasturane da bi se napravilo mjesta za groblja i za crkve, a to znači da je i gomile i groblja sa crkvama podigao isti narod, i pošto je prestao graditi gomile, taj narod nije napuštao osvećena mjesta na kojima su mu bile gomile, nego je na njima poslije podizao svoja nova svetilišta i sahranjivao svoje mrtve po novom, hrišćanskom načinu.
Ali, koji je to narod bio?
Ima razloga po kojima bi to mogli biti još Iliri, ali ima isto toliko i možda još jačih razloga da su gomile mogli podizati i Sloveni. Isto tako kao gomile ne mogu nam gotovo ništa kazati o etničkim prilikama u starim Bratonožićima ni stara groblja i crkvine. Grobalja ima zaista vrlo starih, skoro sasvim zarivenih u zemlju. Ali ni ta stara, kao ni druga, novija, groblja nemaju na sebi nikakvih znakova niti ima kakve vidne razlike između starijih grobalja i novijih. Sva su ona bila obložena, a neka i pokrivena, grubim, povećim kamenim pločama i imala po jedan nadgroban kamen nepravilna, većinom konična oblika.
Ni crkvine nemaju ničeg karakterističnog. Vidimo samo da su crkve bile neke zidane krečom ''u klak'', a neke i prosto, bez kreča, od naslaganog kamenja - ''u suhozad''. Sve su crkvine vrlo male, te je jasno, da su i njihove crkvice služile samo za potrebu pojedinih bratstava.
Za selišta, koja su do danas očuvana, pokazuju kako su negdašnja sela bila na višim položajima nego sadašnja: na višim stranama ili na brdima i kosama. Tako su na višim stranama i na zaravnima selišta: Borovo u Vjeterniku (po Majiću i Boljesestra); na zaobljenim brjegovima: Trimojevići, Koraći, Bratnjive i Seline; na kosama: Parče i Vratigoj. I kuće u tim starim selima bile su više razmaknute jedna od drugih nego u današnjim selima. Dakle se po svemu vidi da je način naseljavanja u Bratonožićima ranije bio drukčiji, što je svakako dolazilo od drukčijih fizičkih prilika, naročito od veće šumovitosti, i od mnogo jačeg zanimanja stočarstvom, nego što je danas.
Stara kućišta su rijetka, jer obično novo stanovništvo podiže kuće na ranijim kućištima. Zato se i za ono kućište, što ih ima, većinom znaju porodice, koje su na njima živjele. Samo u selima Dugi i Lutovu ima starih kućišta, o čijem se stanovništvu sada ništa ne zna. Po očuvanim ostacima od starih kuća vidi se da su to bile suhozidne kuće od krupnog materijala. Ima i vrlo debelih zidova, od preko jednog metra debljine.
Jasno je da se materijalni ostaci od starog bratonoškog stanovništva ne mogu upotrijebiti kao znaci za proučavanje o etničkom karakteru toga stanovništva. Ostaje nam da vidimo koliko nam mogu pomoći uspomene, očuvane u topografskim imenima i u narodnim predanjima o starijem bratonoškom stanovništvu.

Na prvom mjestu da se zadržimo na samom plemenskom imenu Bratonožići. Vidjeli smo da se ono javlja prvi put sredinom 15. vijeka i da se bez sumnje još onda njime zvalo cijelo pleme ili neko znatnije, veće bratstvo. A to znači da je ime Bratonožići moralo postati još prije 15. vijeka, jer se najprije tim imenom moglo prozvati samo neko manje bratstvo, pa se poslije sa jačanjem toga bratstva širilo i njegovo ime, dok nije zahvatilo današnju oblast. Kakvog je porijekla moglo biti ovo ime? Ali što je za nas najvažnije je to da su sva ta imena nosili Vlasi, pastiri romanskog porijekla, koji su većinom živjeli po katunima. To nam daje razloga vjerovati da je i muško ime Bratonog, od koga je moralo postati prezime Bratonožići, bilo ime nekog Vlaha. Taj je Vlah bio predak pastirskog bratstva koje je imalo svoje katune u oblasti današnjih Bratonožića i koje se po njemu prozvalo Bratonožići. Iz jezika bratonoških Vlaha, koji je naravno bio mješavina od ilirskog i romanskog, pa docnije podlegao i uticaju našeg jezika preostala su svakako i ona tuđa bratstvena i mjesna imena: Bukumiri, Trimojevići, Macure, Merad, Suka, pa možda i neka od ovih: Ničin-Glavica, Koraći, Bušat-uba, Parče, Vratigoj, Gulova Glava, Karkov Do, Ljumečevica, Barzi Do i Barzići, Ljajivovići, Ljaljovke, Ljaljovina, Lečin-strane, Lutovo i Firunjač. Sva ova imena izuzev poslednja tri, nalazimo u predjelu oko Klopota i Peleva Brijega, baš u središtu bratonoške oblasti što znači da su ti stari bratonoški Vlasi zaista sjedjeli u tome predjelu odakle im je bilo najzgodnije raširiti svoje ime i svoju oblast na cijelo zemljište izmedju Morače i Male Rijeke. U prilog ovome tvrđenju ide i to, što je današnje bratstvo Lalovići u selu Jablanu, koje je porijeklom od starih Bukumira, sve do prije 80 godina stanovalo na Pelevu Brijegu, u selu Zmijincu, i što su mnoga od iselejnih bratstava u Vasojevićima, za koja se sad u Bratonožićima više i ne zna, takođe porijeklom sa Peleva Brijega. Ko se nazivao Bukumirima to sad ne znamo. Mogao je to biti epitet cijelog starog plemena Bratonožića ili samo jednog njihovog dijela, a moglo se tim imenom zvati i neko zasebno bratstvo, koje je docnije ušlo u obim bratonoške oblasti i plemena.
Iz kojih je rodova i bratstava bilo sastavljeno staro bratonoško pleme, o tome se sad može samo nešto, i to nepouzdano i nepotpuno, govoriti na osnovi očuvanih imena i uspomena i na osnovi navedenih podataka iz opisa plemena Vasojevića. Tako su u Moračicama bili svakako neki Ratkovići, u Pavličićima nesumnjivo bratstvo toga prezimena - Pavličići; u Viocu Pejuškovići; bližu Klopota: Trimojevići, od kojih je možda bilo i bratstvo vojvode Likovića, dalje Koraći; u Seoštici: Šćepančevići, Strahinjići, Živkovići i Vučinići (sad Garići u Brskutu) i Ljukovići; u starom selu Parču blizu Peleva Brijega: Šoškići, Caričići i još neke nepoznate porodice; u Zmijincu na Pelevu Brijegu: Macure (Jelavići) i Bukumiri (Lalovići); u selu Pelevu Brijegu: Barzići, Gudovići i Dokići: blizu sadašnje Boljesestre: Ljajinovići; u Lutovu Praščevići i još neke nepoznate porodice. Osim toga u stare Bratonožiće spada svakako bar većina pomenutih bratonoških doseljenika u Vasojevićima, za koje ne znamo iz koga su bratonoškog sela: Keljanovići, Žmikići, Stankovići, Barjaktarovići, Vujovići, Veljići, Butrići i Bismiljaci (ovima poslednjim nije poznato ranije prezime).
Svi rodovi, koji su i do danas zaostali od starih Bratonožića, a to su: Garići u Brskutu, Caričići i Pejuškovići u Viocu i Lalovići - Bukumiri u Jablanu slave i sad Sv. Nikolu, a preslavljaju Sv. Petku (26. jula). Izuzetak su samo Vukajlovići (Avramovići) u Klopotu, koji su promijenili slavu
Vidjeli smo osim toga da sve bratonoške porodice,koje su se preselile u Vasojeviće, i sad slave Sv. Nikolu. Ovome treba dodati i to, da su i stari doseljenici, Vujotići u selu Duga mjesto svoje negdašnje slave primili Sv. Nikolu kao bratonošku slavu, a to su isto učinili i preci današnjeg najjačeg bratonoškog bratstva, ''Bratovih'' potomaka. Sve nam to onda nesumnjivo pokazuje da je slava starih Bratonožića bio Sv. Nikola a ''prislužica'' ljetnji Petkovdan. Ovu prislužicu starih Bratonožića primili su i svi doseljenici, tako da sad cijelo pleme slavi ljetnju Sv. Petku; jedino današnji stanovnici sela Lutova preslavljaju mjesto ljetnje jesenju Sv. Petku (14. oktobar). I ovo jedinstvo po slavi i preslavi pokazuje nam da su stari Bratonožići zaista bili plemenska cjelina koja se prvobitno razvila iz jednog srodničkog jezgra.

Stari Bratonožići i stari Kuči
U svom radu o Kučima ja sam iznio pretpostavku da su stari Kuči i stari Bratonožići bili jednog porijekla. Da u to vjerujemo navodi nas na prvom mjestu to što se po jasnim uspomenama i predanjima zna, da su Kuči i Bratonožići imali nekada kao zajedničku svojinu vrlo mnogo zemlje i planine oko Male Rijeke, oko Brskuta i u cijeloj južnoj podgorini planine Komova; dalje, što je nesumnjivo utvrđeno, da su i stari Kuči i stari Bratonožići svi slavili Sv. Nikolu; treće, što je i najprirodnije bilo, da su se i jedni i drugi, koji su se svakako po okolnim planinama širili iz Zetine doline, najprije rašire u kučku oblast, pa da odatle pređu u Bratonožiće. Zna se da su Bratonožićima i Kučima bile zajedničke planine: Mokra, Bljuštura i Momonjevo, sve tri na istok od Brskuta, i da su Kuči tek u novije vrijeme potisnuli sa njih Bratonožiće.Dalje su nekad cijeli predio Brskut, dolina Male Rijeke u visoravan Stravče i zemljište današnjeg kučkog sela Bioča (na Maloj Rijeci) bili bratonoški. Ali su poslije skoro pola Brskuta zauzeli Kuči, tako i svu lijevu stranu od doline Male Rijeke i cijelo Stravče i Bioče. Bratonožići su još imali zajedno sa Kučima dijela i u današnjim kučkim planinama: Širokaru, Studenici, Rikavcu (kod jezera istog imena) i čak u Lukama u Kučkom Komu. To je pak moralo biti vrlo davno, jer narodno predanje kaže da su Studenicu bili u doba Marka Biljurića najprije zauzeli Klimenti. A Marko Biljurić je po narodnom predanju živio u vrijeme Ivana Crnojevića.
Još su Bratonožići držali zajedno sa Piperima planine: Bušat, Crnu Planinu i Turjak, sve tri u jugo-zapadnom dijelu komovske oblasti. Danas su neki djelovi Crne Planine i Turjaka bratonoški a neki kučki, dok je Bušat samo kučki. Da je planina Nožica, koja je sad cijela vasojevićska, nekad bila bratonoška, to jasno pokazuje samo vasojevićsko predanje. Napadu pećskog Mustaj-paše na Vasojeviće bila je po vasojevićskom predanju uzrok tužba bratonoškog vojvode Peja Stanojeva samom sultanu. Peju je sultan, kao što znamo, bio zet. Ovu Pejovu optužbu je narodna pjesma predstavila ovim stihovima:
Sultan care, ogrijano sunce,
Ja sam doša' k tebi od nevolje,
Od zuluma od Vasojevića,
Što no meni zulum učinješe:
Carske džade nama prekidoše,
Svaku sreću nama oduzeše,
Oduzeše vodu na Nožicu;
Ubiše mi zelene planine,
Kad mi dodje vakat od planine,
Na planinu mi ne nadižemo

Bratonožići su, i to poglavito Lutovci, držali i planine: Ptič, Štavanj i Rabri, koje su sad ljevorječke, i još na rovačkoj međi Suvodo sa Jasikom. Ptič i Suvodo sa Jasikom su prodali Ljevorječanima. Rabri su darovali Lutovci svojim prijateljima Tomovcima Ljevorječanima, a Štavanj opet poklonili manastiru Moračkom.
Koje su bile stare i od vajkada čisto bratonoške planine i pasišta lijepo nam pokazuje i onaj narodni stih, koji pripisuju zarobljenoj Vidosavi, sestri vojvode Peja, odakle vidimo da su te planine i pasišta bili: Vjeternik, Veruša, Planinica i Brskut.
Što su Bratonožići docnije mnogo od toga zemljišta izgubili došlo je otud što su nastala neprijateljstva sa Kučima, koji su bili mnogo jači. Po svima kazivanjima u Bratonožićima čini se, da se je u neko ranije vrijeme veliki dio starog bratonoškog stanovništva zbog rđavih godina bio sasvim iselio i da je usljed toga bratonoško pleme jako oslabilo. Zato su Kuči i mogli olako istisnuti Bratonožiće sa zajedničkih planina.
Što su stari Bratonožići imali osim toga i planine na drugim stranama, zajedno sa Piperima ili sami, i još sve zemlje s obje strane Male Rijeke, to dovoljno pokazuje da su oni nekada bili srazmjerno veće i jače pleme.

Sastav današnjeg plemena Bratonožića

A) Glavni je predstavnik sadašnjeg plemena jedno veliko bratstvo ili bolje reći grupa srodnih bratstava, koja je svojim sjedištem zahvatila cijelo središte bratonoške oblasti, počevši od Potkrota pa do Vidačice. Ovo bratstvo ima predanje koje je u plemenu opšte poznato i po kome je to bratstvo porijeklom od stare vladalačke porodice Brankovića. Po jednom kazivanju u Klopotu od starog popa Milovana Grujića i od sina mu popa Nova Grujića u Bratonožiće je dobjegao unuk Stevana (Šćepana) Grgurova Brankovića sa četiri sina. Kad mu žena umre, taj se doseljenik pod starost oženi i dobije još jednog sina, koga su ostala braća zvala ''Brato''. Ona starija četiri sina raziđu se na razne strane (ovdje nadovezuju poznato predanje o Vasu, od koga bi bili Vasojevići, Otu pretku Hota, Pipu pretku Pipera i Ozdru pretku Ozrinića). Brato pak ostane kod kuće i od njega se razrode današnja bratstva, koja su po njemu i dobila ime Bratonožići.
Sličnu priču je pričao i starac Risto Ljakov iz Seoštice komeje preko 100 godina. On veli da je u Bratonožiće došao jedan potomak Lazara Grgurova Brankovića, a u ostalom se slaže sa prethodnim kazivanjem.
Treće je kazivanje Pauna Miletina Mitrovića, starca od 80 godina iz Boljesestre. On veli da je Đuro Branković imao sina Grgura, Grgur Lazara, a Lazar Brata. Po njemu bi dakle Brato bio praunuk despota Đurđa Brankovića i on bi se doselio u Bratonožiće.
P.Majić je zabilježio da je ''Brato'' bio sin ili unuk Grgura Slijepoga i da je to predanje potvrdio i kaluđer manastira Duge, Ilija Drekalović, koji je živio krajem 17. vijeka. Priča, i kako je došlo do toga. Jednom se, veli, ''na veče Uskrsa'' skupe Bratonožići i Kuči kod manastira očekujući noćnu službu, pa se izrodi među njima rasprava oko toga, da li je veći Đuro Kastriot, kučki predak, ili Đurđe Smederevac, od koga su Bratonožići. Raspru prekine kaluđer Ilija pročitavši iz jedne stare, debele knjige, da su zaista Bratonožići od Đurđa Smederevca, a Kuči od Đura Kastriota, i da je onaj, od koga su Kuči ''držao konja onome, od koga su Bratonožići''. Vojvoda Marko Miljanov Drekalović slušao je kako se u narodu govori da je ''Brato'' od Grgura, sina Đura Despotovića, kojega je turski car oslijepio. Ali jasnog dokaza veli da o tome nema. I vojvoda Marko pominje da je u stvaranju ovog bratonoškog predanja o njihovu porijeklu od Brankovića imao neku ulogu pomenuti kaluđer Ilija na Dugi. Za njega kaže vojvoda Marko, da je bio Kuč, ''s Meduna Popović''. Kad se jednom na Veliki Četvrtak među Kučima i Bratonožićima zapodjenula rasprava o tome, čije je porijeklo znatnije, kaluđer im je rekao da su Drekalovići od Đura Kastriota, a Bratonožići od Đura Despotovića i da ima istorija o tome, ali da se je izgubila.
Kad je Bratov otac ili predak došao u Bratonožiće možemo dosta približno odrediti prema broju pasova, koje današnja bratstva nabrajaju. Tako Progonovići nabrajaju do Brata 11 pasova, a vele, da je otac Bratov dobjegao u Bratonožiće. Za primjer da navedemo pasove od njihova roda Grujića: Milo-Jakova-Kajo (Spasoje)-Stefan-Drago-Gruja-Radoš-Ljako-Prentaš-Janko-Jovan-Raslav-Progo-Vučeta-Lazo-Niko-Brato.
Seoštičani (Ljumovići) imaju do Brata samo 14 pasova, jer su se sporije množili nego Progonovići. Tako rod Stankovića ima npr. ovakve pasove_ Paun-Jovan-Gruja-Perovan-Miloš-Savić-RadošStanko-Pejo-Lale-Stanislav-Ljumo (Lumo)-Niko-Brato.
Baljevići računaju takođe pasove do Brata a do Đurđa Brankovića 20.
Rod pelevskih Dmitrovića ima npr. ove pasove: Vuko-Nikola-Đoko-Vuko-Miloš-Dmitar-Đuka-Prbmo-Otaš-Pejo-Stanoje-Radonja-Balje-Vučeta-Lazo-Niko-Brato-Lazar-Grgur-Đuro Branković.
U svakom slučaju možemo dakle uzeti da do ''Brata'' ima preko ili bar oko 400 godina što već dovodi do na kraj 15-og ili napočetak 16-og vijeka, a to je zaista vrijeme kada su mnogi Sloveni uklanjajući se ispred turske sile napuštali svoju otadžbinu i odlazili u tuđinu ili u nepristupačne krševe brdske i crnogorske.
No poslije svega moramo priznati da su sve ovo samo nagađanja i da se ne može reći ništa pouzdano o tome u koliko ima istine u bratonoškom predanju o ''Bratovu'' porijeklu od vladalačke porodice Brankovića.

Valja još samo naglasiti da su o ovom predanju nesumnjivo kombinovani elementi nekog starijeg predanja s onima iz drugog, novijeg. ''Brat'' je deminutiv od imena kojim se mogao zvati praotac najstarijih Bratonožića, tj. onoga bratstva ili plemena, koje je dalo ime cijelom predjelu. Predanje o tome ''Bratu'' moglo se držati do onog vremena kada su se potomci doseljenih Brankovića namnožili u jako bratstvo i postali glavnim predstavnicima cijelog bratonoškog plemena. Da bi sebe još bolje predstavili kao prve i jedine Bratonožiće, oni su istakli ''Brata'' kao svoga pretka. Uostalom mogli su oni i bez ikakvog predanja o starinskom Bratu doći na misao da svog pretka nazovu imenom ili nadimkom ''Brato''.
 
Od ''Brata'' ima danas četiri bratstva, koja su se ovako razrodila.
Brato se rodio u selu Zmijište ali se poslije preselio u Vilac. Tu je imao sinove Pavla i Nika.
Od Pavla je bratstvo Čađenovići, kojem je staro sjedište u selu Kisjelici, ali se dosad cijelo izuzevši jednu porodicu preselilo u Brskut.
Drugi sin ''Bratov'', Niko, imao je dva sina: Ljuma i Laza. Od Ljuma je današnje bratstvo Svoštičani, a Lazo Nikov je imao sina Vučetu. Vučeta je pak imao dva sina: Proga (Progona) i Balja. Ova se dvojica podijele: Progo pređe u Klopot i od njega je današnje bratstvo Baljevići, koje se razrodilo na više rodova i raširilo se na sva sela Peleva Brijega i još u Potkrš, u Boljesestru, u Vidačicu i dosta u Brskut.
 
Prvu grupu ''Bratovih'' potomaka čine dakle Čađenovići, kojih ima 1 porodica u Kisjelici i 20 porodica u Brskutu, i uz njih Đurići (3 porodice na Pelevu Brijegu a nedavno odseljenih u Podgoricu, u Zagarač i u Krnjicu u Zeti).
Druga grupa se Svoštičani, Ljumovi potomci, koji se tako zovu po ovome selu Svoštici u kome i danas svi stanuju. Dijele se na dva glavna ''trbuha'': Velimiroviće i Stankoviće. Velimirovići opet imaju dva ''trbuščića'' ili ''trbuška'': Boškoviće, Ljakoviće, a tako isto i Stankovići: Radoševiće i Stanišiće.
Svoštičana ima u Seoštici 35 porodica. Odseljeni su: 3 porodice u Srbiju (1 u ''Karanovac'' dakle u Kraljevo, 2  ''u dobitak'', tj. u Nove krajeve), 3 porodice u Zetu, 2 u Podgoricu, 1 u Zagorič kod Podgorice, 1 u Zagrad u Bihoru (u Vasojevićima).
Treća su grupa Progonovići, koje zovu Klopoćanima po njihovu glavnom selu Klopotu. Oni su se ovako razgranali. Njihov predak Progo (Progon) Vučetin je imao tri sina: Raslava, Darmana i ]uku, sa kojima je, pošto se sa bratom Baljem podijelio, predigao iy Vioca u Klopot.
Raslav Progov je imao dva sina: Jovana i Stamata.
Jovan Raslavov je imao takođe dva sina: Janka i Đurišu.
Janko Jovanov je pak imao pet sinova: Prentaša, Pavića, Batrića, Tomaša i Jovana.
Prentaš Jankov je imao sinove: Toška i Ljaka.
Toško Prentašev je predigao u Brskut i od njega su tamo Jankovići na Lazima.
Ljako Prentašev je imao sina Radoša
Radoš je imao sinove: Gruju, Iliju i Petra, od kojih su današnji: Grujići (10 porodica u Klopotu, 1 za Goricom, 1 u Podgorici i 6 u Srbiji), Ilići (4 porodice, sve u Klopotu) i Petrovići (5 porodica sve u Klopotu).
Od Pavića Jankova su Vučelići (3 porodice u Klopotu, 1 porodica u Zagoriču, 1 u Brskutu, 1 u Podgorici i 2 u Vasojevićskoj Nahiji)
Batrić Jankov je predigao u Brskut i od njega su tamo Toljevići.
Od Tomaša Jankova su Kekovići u Klopotu (5 porodica)
Od najmlađeg sina Jankova, Jovana, koji se preselio u Brskut, postalo je brskutsko bratstvo Marnići.
Đuriša, sin Jovana Raslavova, imao je sina Šaka, od koga su današnji Šakovići i to 2 porodice u Klopotu, 1 u Brskutu, 6 u Zagoriču i oko 10 u Kolašinu (potarokom) gdje se zovu Padibrci.
Od Stamata, sina Raslava Progova, potomci su svi sad u Brskutu i dijele se na Sekuloviće (Simoviće), Novoviće i Šajinoviće (Raketiće, Lukiće i Ćetkoviće).
Potomci od dva mlađa Progova sina, od Darmana i od Đuke, svi su digli u Brskut i od njih su tamošnji Darmanovići i Đukići.
Od ovih Đukića su muhamedanci Šajinovići u Gusinju.
Četvrtu i najveću grupu ''Bratovih'' potomaka čine Baljevići (Balevići) od Balja, brata Progova. Mnogi kazuju da je Baljo (ili Valje, Bale) imao četiri sina: Radonju, Rajiča, Banka i Čelebiju, dok neki tvrde da su njegovi sinovi bili samo Radonja i Rajič, a za Banka i Čelebiju kažu da su bili Baljevi stričevi, tj. braća njegova oca, Vučete. Mi ćemo uzeti ono prvo sa kojim se većina pripovjedača slaže.
Radonja Baljev je imao dva sina: Stanoja i Vuja.
Stanoje Radonjin je imao sina Peja, koji je, kao što znamo, po predanju dobio od sultana vojvodstvo. Od Peja su današnji Pelevčani, koji se dijele na četiri roda: dva se prezivaju po Pejovim sinovima, Premovići i Toškovići (ovi drugi 20 porodica i 2 u Brskutu), a dva po Pejovim unucima: Pavićevići (6 porodica i 2 u Zeti, a 4 u Srbiji) i Stanišići (8 porodica i 7 u Srbiji).
(Vojvoda Marko Miljanov saopštava malo drugačije podatke. On kaže da je Pejo imao četiri sina: Otaša, Toška, Matijaša i Stanišu. Od njih su četiri bratstva! Premovići od Otaševa sina Prema; Toškovići od Toška Pejova; Pavićevići od Matijaševa sina Pavića; Stanišići od Staniše Pejova)
Prvi od ovih rodova, Premovići, dijele se po Premovim unucima na: Veljoviće (kojih ima 8 porodica na Pelevu Brijegu, 5 u Srbiji i 1 u Zagoriču), Todoroviće (6 porodica), Dmitroviće (6 porodica na Pelevu Brijegu i 2 u Srbiji)  i Čubranoviće (8 porodica i 1 u Zagoriču, a 3 u Srbiji). Premovića ima preseljenih i u Vasojevićima u Turskoj, u selu Beranima i u selu Zaostrom.
Od Rajiča Baljeva je 31 porodica današnjih Viočana (tj. stanovnika sela Vioca), koji se dijele na Brankoviće (Giliće, 7 porodica i 2 u Podgorici), Vidiće (7 porodica), Čoliće (4 porodice i 2 u Srbiji), Đeleviće (4 porodice), Bajoviće (4 porodice) i Maleviće (Đuriće: 5 porodica i 1 u Zeti).
Za Banka Baljeva vele da je pošao s Ugričićem Jankom u Dalmaciju. Misle da se od njega razrodila čuvena porodica Cmiljanića. U predanju je možda očuvana uspomena na odseljenje toga Banka ili njegova roda u vrijeme ugarskih pohoda na Turke u Bosni u 16. vijeku, jer je Banko živio prije 13 do 14 pasova, dakle prije 350 i više godina.
Od Čelebije Baljeva je jedan dio stanovništva sela Potkrša. Najprije su oni stanovali na zemljištu Buncu preko Male Rijeke, koje im je bio dao vojvoda Pejo Stanojev. Zatim su jedni od njih prešli prije pet-šest pasova u Potkrš, gdje su im bile staje, i to su sadašnji Boškovići (2 porodice). Jedan je pas od tih Baljevića morao zbog krvi bježati u Podgoricu i tamo se poturčio. Od njega su podgorički muhamedanci Rakići. Jedan se od tih poturčenjaka vrati na svoje staje u Potkrš i pokrsti se. Zvao se Murat a sin mu Hasan Muratov. Po tom se njegovo potomstvo u Potkršu i sad preziva Muratovići (3 porodice).
Potomci Vuja Radonjina Baljevića su nastanjeni u selu Kisjelici. Sam se Vujo bio nastanio u Kisjelici, pošto je odagnao i poslednji ostatak starih Kisjeličana, Jelaviće - Macure.
Od Vuja su ovi sadašnji rodovi: Markovići (11 porodica), Mijajlovići (Boškovići, 5 porodica) i Balićevići sa tri manja trbuška (Veškovići, 5 porodica i 1 u Brskutu a 5 u Srbiji, 3 u Konjusima u Vasojevićima; Perovići, 5 porodica i 2 u Zagoriču kod Podgorice; Vulići, 2 porodice i 1 ''na Kastiu'' u Boki)
U Kučima, na Bezihovu, ima bratstvo Milovići, porijeklom od bratonoških Baljevića. Da napomenemo da je među Crnogorcimakoji se preseliše u Rusiju bio i jedan od Baljevića koji je tamo napisao kratak geografsko-istorijski opis Crne Gore (u 18 tačaka) i na kraju tog opisa se potpisao kao ''Jovan Stefanović Balević Albano-Crnogorac iz Bratonožića. U Petrogradu 29. junija 1757. godine.''

 
B) Drugu zasebnu grupu u bratonoškom plemenu čine stanovnici sela Lutova. Njih ima 50 porodica, od kojih samo 5 porodica bratstva Gogića možda nijesu istog porijekla s ostalim Lutovcima, a svi drugi čine jedno bratstvo. Po njihovu pričanju porijeklom su od nekog kapetana Gojka, koji se iz Pirota doselio u Brda, a njegov sin Nikola sa sinom Pipom došao je u Lutovo (i to u Donje Selo, u pravo Lutovo).
Pipo je imao sina Mijajla, a Mijajlo četiri sina: Đurka, Petra, Vukotu i Gojislava.
Od Đurka su svi današnji Lutovci, a ostala tri njegova brata su se preselila u Pipere i od njih su se tamo izrodila mnoga i jaka bratstva. U Piperima ima sasvim pouzdanih predanja za mnoga novija a jaka bratstva, da su im preci došli iz Lutova i da su rod sa današnjim Lutovcima. To se vidi još i po slavi: Lutovci svi slave Sv. Arhanđela Mihaila (8. novembra) i prislužuju jesenju Sv. Petku kao i njihovi rođaci u Piperima (osim nekih Pipera, koji su docnije izmijenili slavu). Samo Lutovci osim toga prislužuju i ''Ćirilov-dan'' (tj Sv. Ćirila, 15. jula). Osim pomenuta tri brata Đurkova prešlo je još dosta drugih Lutovaca Đurkovih potomaka u Pipere. Otud im je i zemljište s obje strane Morače zajedničko sa Lutovcima.
Lutovci nabrajaju od pretka Gojka do sad 16 pasova, dakle su skoro jednake starine sa ''Bratovim'' potomcima, te je možda i njihov predak Gojko tada dobjegao. Radi primjera da iznesem pasove od roda Jovanovića:
Gojko-Nikola-Pipo-Mijajlo-Đurko-Milovan-Vuko-Joko-Manojlo-Jovan-Šaban-Nikola-Mićun-Stefan-Milun-Nikola.
Po kazivanju oficira Milije Mušikina Radojevića zabilježio sam do pojedinosti grananje i pasove sadašnjih Lutovaca i bratstva odseljena u susjedne Pipere. Kao što je rečeno, praunuk ''kapetana Gojka'' Mihailo imao je četiri sina, od kojih je najstariji, Đurko ostao u Lutovu.
Đurkov sin se po kazivanju pomenutog oficira Milije zvao Milovan, a po kazivanju nekih drugih Lutovaca, pa i mnogih Bratonožića i Pipera njemu je ime bilo: Milica (ili Milika). I Rovinski je zabjelježio ime Milica, samo što nije tačno njegovo tvrđenje u napomenama da ovoga imena ima i sad u Piperima. Piperima se taj naziv za muškoga čini tako isto neobičnim kao i ostalima. Za toga Milovana ili Milicu zna se da je bio vojvoda.
On je imao tri sina: Vuka, Radula i Raduna.
Vuko je imao sinove Joka i Pavića, od kojih su sva današnja lutovska bratstva.
Od Joka Vukova su: Jovanovići (16 porodica), prozvati po Jovanu Manojlovu, unuku Jokovu; Mirkovići (8 porodica), prozvati po Mirku Jokovu; Radojevići (4 porodice), prozvati po Radoju Djurovu, kome je Joko čukunđed, i Tomaševići (2 porodice), za koje vele, da su poznije odvojeni ogranak (od Mirkovića).
Od Pavića Vukova su današnji Krkelići (15 porodica), prozvati po Krkeli (pravo mu je ime bilo Radoje), koji je u petom pasu od Pavića.
Potomci od druga dva sina vojvode Milovan, od Radula i od Raduna, svi su se preselili u Pipere. Radulovi potomci stanuju sad u piperskim selima Zavadi, Potpeću i Radeći, a Radunovi (Radunovići) u Piperskoj Rijeci prema Morači.
Zna se da od Lutovaca, Đurkovih potomaka, ima još preseljenih u Vasojevićskoj Nahiji, u selu Dapsićima, gdje se i zovu ''Lutovcima''. U radu popa Bogdana Lalevića i Iv.Protića pominju se ti isti Lutovci u selu Dapsićima a osim toga i Lutovci u vasojevićskom Zagorju, i kaže se i za jedne i za druge, da su iz Lutova u Bratonožićima i da slave Sv. Nikolu. Dalje su mi u Lutovu pričali da su i Ćeklići (vele oko 60 porodica) u selu Crnom Vrhu u Vasojevićskoj Nahiji takođe iz Lutova. Ali se u pomenutom opisu Vasojevića ne pominju u Crnom Vrhu uopšte nikakvi doseljenici iz Bratonožića. Možda su oni tu nekad stanovali, pa se odselili, ili je predanje pogrešno zamijenilo neki drugi Crni Vrh sa ovim vasojevićskim. Još su mi Lutovci kazali, da su od njih odseljeni i Ljašovići u Polimlje u Vasojevićima. U opisu Vasojevića od B.Lalevića i Iv.Protića navode se zaista Laševići u Polimlju na Murini.

*   *   *

V) Za pomenute Gogiće (5 porodica) zna se da su došli iz Bijela Polja prije 6 pasova i da im je doseljeni predak Periša Šćepanov bio zidar, te su ih zbog toga, vele, prozvali Gogićima. Većina tvrdi da Gogići nijesu nikakav rod sa ostalim Lutovcima, dok sami Gogići kazuju, da su i oni od ''plemena'' ostalih Lutovaca i da je jedan od njihovih predaka pobjegao zbog krvi u Bijelo Polje, te su tamo probavili samo neki pas i ponovo se vratili u Lutovo. Navode i pasove kojima se vezuju za Vuka Milovanova, unuka onoga Đurka, od koga su svi ostali Lutovci. Ali dok ostali Lutovci tvrde da je Vuko imao samo dva sina, Joka i Pavića, dotle bi po ovom kazivanju on imao i trećeg sina, Dmitra. Zbog svega toga je sumnjivo, da su Gogići istog porijekla sa drugim Lutovcima (iako imaju istu slavu i preslavu, jer su ih mogli namjerno usvojiti, kao slabo bratstvo pored jačeg.
Biće to jedan od čestih slučajeva da se slabo bratstvo pribija uz jako, te vještački dovodi sebe u srodničku vezu sa njim.
Zato ćemo Gogiće i smatrati kao zasebno bratstvo.

*   *   *

G)  Dužani ili Vujotići, kojih ima 5 domova, porijeklom su, po sopstvenom kazivanju, iz Pipera sa sela Stijene. Njihov predak, Nika Vujotin došao je iz Pipera prije deset pasova. Ovo su ti pasovi:
Nika Vujotin Staniša- Stojan-Velimir-Drago-Panto-Nikola-Stojan-Đuro-Mihailo.
O njihovu porijeklu iz Pipera svjedoči i to, što oni i sad izdižu ljeti!