|
|
Crna Gora nema budućnost sa ovim i ovakvim Rječnikom CANU
Autor:
dr Goran Sekulović, vanredni član DANU, član Odbora za filozofiju,
sociologiju i psihologiju CANU, odgovorni urednik lista crnogorskih
prosvjetnih, naučnih i kulturnih radnika ‘’Prosvjetni rad’’
‘’Rječnikom crnogorskog narodnog i književnog jezika’’ rukovodstvo CANU
zatvara krug svog više od decenije izrazito anticrnogorskog djelovanja:
Crnogorski antifašizam i crnogorska
suverenost nijesu prošli, ali jesu fašisti, Draža Mihailović i četnici kao
‘’antifašisti’’
Riječi Predśednika CANU i njegovo svečano iskazano i euforično inaugurisano
‘’No pasaran!’’ (Neće proći!’’) upućeno crnogorskoj nezavisnosti i državnoj
i nacionalnoj suverenosti, desetak godina kasnije, odnosno ovih dana
potvrdio je i verifikovao, dodatno pojasnio i do kraja razotkrio "Rječnik
crnogorskog narodnog i književnog jezika".
Dakle, ako iz dijela vođstva CANU nijesu uspjeli u svom naumu da na
referendumu i u stvarnosti ne prođu crnogorski antifašizam i crnogorska
nezavisnost i suverenost, uspjeli su to očito i nedvosmisleno učiniti u
Rječniku. U njemu uistinu nijesu prošli ni crnogorski antifašizam ni
crnogorska nacionalna i državna suverenost, subjektivnost i identitetnost,
ali jesu dakako kao ‘’uspješna’’ zamjena za njih Draža Mihailović, fašizam i
fašisti u liku četničkog pokreta i ‘’iskreni’’ i ‘’širokogrudi’’ zagrljaj
suśednog velikog brata i njihovih
političkih organa koji su i proglasili Dražu za antifašistu!
Već više od deset godina iz formalno najviše ustanove i asocijacije te vrste
u zemlji – Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, javnosti se šalju u
pogledu stabilnosti, perspektive, prosperiteta i budućnosti Crne Gore ne
samo antinaučne, antidemokratske i anticivilizacijske, već i poruke i
tvrdnje vrlo opasne po građanski mir i elementarnu stabilnost i bezbjednost
države. Kada se sve te izjave i radnje malo bliže i suštinski pogledaju,
vidi se vrlo jasno da je riječ o nesumnjivo dosljednom i kontinuiranom
javnom iznošenju određenih, u biti, političkih i svjetonazorskih
opredjeljenja i pogleda. U ovom članku ćemo se fokusirati na, prije svega,
nesumnjivo opredjeljenje rukovodstva CANU i autorskog tima "Rječnika
crnogorskog narodnog
i književnog jezika" da određenim ključnim pojmovima koji se odnose na
nacionalni, etnički, vjerski, etičko-aksiološki i svaki drugi suštinski
identitet i integritet crnogorskog, albanskog, bošnjačkog i muslimanskog
naroda u Crnoj Gori, tj. na njihov filozofski pogled na svijet, priđu – kada
je u pitanju cjelina bivstvovanja ovih autohtonih naroda-nacija u našoj
zemlji – sa nepodnošljivom lakoćom redukcije i osiromašenja, voluntarizma i
površnosti, neznanja (poluznanja) i zlonamjernosti, karikature i
neprijateljstva, zloupotrebe i
uvrjedljivosti, nipodaštavanja i maksimalnog nepoštovanja i unižavanja
njihovog istorijskog habitusa, dostojanstva i ponosa.
Da krenemo redom, makar imajući u vidu i povezujući samo one najmarkantnije
tačke vjeruju ako ne svih članova (to sigurno nije slučaj), a ono makar
jednog najužeg (to sigurno) dijela rukovodstva CANU. Uoči referenduma o
državno-pravnom statusu Crne Gore, predśednik CANU Momir Đurović je u
Albaniji izjavio – misleći na opciju suverenističkog bloka o potrebi da Crna
Gora postane nezavisna i međunarodno priznata zemlja - ”No pasaran!” (‘’Neće
proći!’’)
Ova izjava nije nimalo slučajna i benigna. Data je sa željom ostavljanja
velikog utiska pred slušaocioma i javnošću. Moglo bi se reći: u pitanju je
jaka gesta, vatreni poklič, zapaljiva retorika, ali (i) kratka pamet.
Nikako se ne smije zaboraviti da je riječ o karikaturi i falsifikatu,
zloupotrebi i manipulaciji čuvenog originalnog usklika Dolores Ibaruri La
Pasionarije izgovorene 24. avgusta daleke 1936.g. (skorih dana jula će biti
punih 80 godina od kada je počeo španski građanski rat). Istorija se drugi
put (ako je u pitanju isti način, namjera, želja, pokušaj i odvijanje
događaja i procesa) uvijek pojavljuje kao farsa. Iako se istorijske
situacije uvijek razlikuju i nikada naravno ne ponavljaju, može se a u ovom
slučaju i mora podśetiti da i pred
crnogorski referendum i uoči početka španskog građanskog rata, izgledi
nijesu bili dobri ni za antifašiste u Španiji ni za suvereniste u Crnoj Gori,
i to kako u međunarodnom okruženju tako i u samim ovim zemljama. U ratnoj
Španiji postojale su spolja četiri Frankove kolone a u zemlji i peta, dok se
nešto slično može reći i za, naravno mirnodopsku, Crnu Goru, jer na mnogim
stranama međunarodne zajednice nije bilo nimalo ili vrlo malo razumijevanja
za ideju njene pune suverenosti i nezavisnosti a u samoj zemlji je takođe
bilo mnogo protivnika, pa čak i u ne malom broju organa i tijela državne
administracije. Zato i jeste uostalom pravi crnogorski podvig to što se
uspjelo na Balkanu da se mirno, evropski XXI-og vijeka, demokratski,
civilizovano, tolerantno i dijaloški okonča referendum i izglasa puna
crnogorska nezavisnost.
Njegoš:
‘’Crnogorci ne ljube lance!’’
Ključno je ovđe istaći da je La Pasionarija sintagmu "Non pasaran" izrekla
upozoravajući na marš španskih nacionalista i fašista prema Maridu, dakle,
sa jasnom porukom da fašizam neće proći, a da predśednik CANU izjavljuje da
neće proći crnogorska suverenost koja baštini i prije toga, i tada i poslije
toga – antifašizam! U novijoj crnogorskoj istoriji, odnosno istoriji XX
vijeka, kako tokom završnog dijela Prvog svjetskog rata, tako i nakon
njegovog okončanja i tokom međuratnog razdoblja, kao i u toku čitavog Drugog
svjetskog rata,
progresivne snage nacionalnog, ali i socijalnog oslobođenja, Crnogoraca i
pripadnika svih drugih naroda koji žive u Crnoj Gori, vodile su jedinstvenu
oslobodilačku borbu protiv bilo koje vrste i fizičke i duhovne okupacije –
jer je viševjekovno i hiljadugodišnje (vječno!) biće Crnogoraca bilo, jeste,
ostalo i ostaće da su slobodni ljudi i slobodan narod-nacija, ili kako je
Njegoš lakonski izrekao: "Crnogorci ne ljube lance!’’ – koja je u sebi
sadržavala i sintetizovala kako borbu za obnovu crnogorske nezavisnosti i
crnogorske nacionalne i državne suvrenosti, tako i borbu protiv svake vrste
fašizma, ksenofobije, međuetničke mržnje, nepoštovanja integriteta,
identiteta i dostojanstva svakog etničkog, kulturnog, jezičkog, vjerskog i
bilo kojeg drugog i drugačijeg duhovnog korpusa, nepriznavanja slobodnog
nacionalnog i vjerskog ośećanja i
pripadništva…
Borba za crnogorsku nacionalnu i državnu suverenost i nezavisnosti uvijek je
u modernoj, odnosno novijoj, savremenoj istoriji, istoriji XX vijeka,
činjenično i istorijski lako dokazivo i već dokazano!, bila ujedno i u isti
mah i borba za antifašizam i univerzalne ljudske i moralne vrijednosti. Zato
je svako ko je bio protiv crnogorske nezavisnosti i suverenosti ujedno bio i
protiv crnogorskog antifašizma. To su prepoznale sve progresivne snage
aktuelnog crnogorskog društva a pozitivan rezultat i ishod referenduma o
državno - pravnom statusu Crne Gore iz 2006.g. bila je posljedica upravo tog
i takvog civilizacijski ispravnog davanja odgovora na najznačajnije
crnogorsko pitanje novije istorije. Zato je ‘’No pasaran!’’ predśednika CANU
izrečeno uoči refereduma ujedno bio i borbeni i reakcionarni, odnosno
krajnje militantni poklič ne samo protiv crnogorske suverenosti već i protiv
crnogorskog i opštečovječanskog antifašizma kao takvog. Rječnik koji je
publikovan ovih dana to nedvosmisleno pokazuje i dokazuje.
Dakle, naravno da nije u pitanju samo jezička, lingvistička površnost i
neopreznost, nepodnošljiva lakoća neozbiljnosti i neznanja, slučajno
pogrešno odabrana riječ, jezička ili skenerska, štamparska, mlađano-
saradničko-asistentska ili već ne znamo kakva omaška i greška kako ovih dana
govore i pišu oci CANU i njenog Rječnika crnogorskog književnog i narodnog
jezika. Ne, riječ je zapravo o najdubljem i najiskrenijem ontološkom,
svjetonazorskom i spoznajnom utemeljenju najužeg rukovodstva CANU i
autorskog tima njenog Rječnika.
Podśetimo se da je uoči referenduma 2006.g. CANU bila ‘’neutralna’’ što se
tiče državno-pravnog statusa zemlje – ‘’neutralna’’ koliko su i ‘’neutralne’’
organizacije i asocijacije koje se protive ulasku Crne Gore u
NATO zarad tobožnje ‘’neutralnosti’’. Ukriveno je tada CANU poručila
javnosti da svaki građanin treba da glasa onako kako smatra da je
najbolje. Dakle, CANU se ni tada, tj. u odsudnom trenutku crnogorske
novije istorije, kao ni sada načinom (ne)reagovanja na Rječnik, zapravo
nije bavila i ne bavi svojim poslom, a kada pokuša to ne ispada baš
najbolje, pa je očigledno da joj sve to nešto i ne ide od ruke. Ili,
možda i ide!?
Jer, iako najuži dio rukovodećeg jezgra CANU nije uspio u svom temeljnom
naumu da crnogorska suverenost i crnogorski antifašizam ne trebaju, ne
mogu, ne smiju i neće proći, pa je, dakle, suprotno
njihovim željama, crnogorska suverenost na referendumu o državno -
pravnom statusu 2006.g., ipak, prošla, ona, tj. CANU, nije zaboravila
svoje vjeruju (jer to je srž bića dijela njenog rukovodstva), pa se
osvetila (i) u Rječniku, koji je, kažu, trebao biti poklon CANU državi
Crnoj Gori za proslavu deset godina od obnove nezavisnosti i hiljadu
godina državnosti. (Da ne spominjemo epizodu iz Skoplja, koja se desila
u međuvremenu, tj. između ‘’No pasaran!’’ i Rječnika crnogorskog
književnog i narodnog jezika, kada je predśednik CANU javno nipodaštavao
i vrijeđao Crnu Goru, crnogorsku državu i Crnogorce i njihov nacionalni
i državni subjektivitet i suverenitet). Kakav poklon! Čisto kukavičje
jaje fašizma, ksenofobije, etničke, vjerske i nacionalne isključivosti
pa čak i – doduše duboko skrivane, ali opet nužno i logički iskazljive i
vidljive – patološke međuetničke i međureligijske netrpeljivosti i
mržnje prožete vjekovnim predrasudama, strahovima, nepovjerenjima i
međusobnim nepoznavanjem različitih etničkih, vjerskih, jezičkih i
kulturoloških
korpusa.
I umjesto da upravo u godini proslave decenije od obnove nezavisnosti i
hiljadu godina državnosti, sav taj naslijeđeni viševjekovni i
hiljadugodišnji mrak (mrak čovječanstva o čemu nažalost svakog dana
dobijamo silne krvave dokaze sa svih strana svijeta, a koji srećom na
tlu Crne Gore nikada nije uhvatio korijena o
čemu izuzetno pozitivno govori sva međunarodna zajednica), naučno,
humanistički i civilizacijski premošćavaju i osvjetljavaju, dio
rukovodstva i naučnika-akademika CANU radi potpuno nasuprot tome, silno
doprinoseći uvijek potencijalno mogućim podjelama, nerazumijevanjima,
konfliktima i rizicima.
Dakle, CANU se ipak osvetila i rezultat te osvete je Rječnik crnogorskog
narodnog i književnog jezika, u kome zaista i nije prošao crnogorski i
svaki drugi antifašizam. Rječnik je potvrda i realizacija tvrde riječi i
svečanog obećanja predśednika CANU da neće proći crnogorska suverenost,
da neće proći crnogorski i svaki drugi antifašizam i borba protiv svake
vrste ksenofobije, svega onoga na čemu Crna Gora počiva i biva i jeste
prepoznata u svijetu. Krug je time zatvoren. Od mjesta davanja izjave
predśednika CANU (u Albaniji) "No pasaran!", tj. da neće proći
crnogorska nezavisnost i suverenost, pa (sve) do definisanja Alban(a)ca
u Rječniku kao "stanovnika Albanije", kao "onaj koji je porijeklom iz
Albanije" – umjesto da se kaže da je to pripadnik albanskog naroda,
albanske nacije, a kao takav može da živi i zaista i živi! bilo đe u
svijetu, odnosno na sve strane svijeta, uostalom kao pripadnici gotovo
svih drugih postojećih nacija na Planeti. Proizilazi i Rječnika da svaki
Albanac mora biti porijeklom upravo iz Albanije a da ne može biti
autohtoni stanovnik i žitelj neke druge zemlje i biti porijeklom upravo
iz nje (očito je da dio rukovodstva CANU i autorski tim Rječnika nemaju
baš nimalo povoljno mišljenje o su-životu i multikulturalizmu -
interkulturalizmu kao zvaničnoj agendi prosperitetnog demokratskog
društva Evropske Unije), recimo iz Crne Gore, kao što naravno i jeste u
stvarnosti. Ili možda Rječnik CANU želi da sugeriše da Albanci i neki
drugi manjinski narodi u Crnoj Gori i nijesu autohtoni narodi u našoj
zajedničkoj zemlji, već da njihova ośećanja da su Albanci ili neki drugi
manjinski narod predstavljaju i jesu zapravo falsifikat kada je riječ o
tome da su (oni) porijeklom iz Crne Gore (jer svako ko tvrdi da je
Albanac može biti, po Rječniku CANU, porijeklom samo iz Albanije, a
posljedica ovog stava Rječnika CANU jeste ili da onaj ko živi u Crnoj
Gori a tvrdi da je porijeklom iz Crne Gore nije Albanac već pripadnik
nekog drugog naroda i nacije ili da teritorija, oblasti i opštine u
Crnoj Gori đe žive ljudi koji se ośećaju kao Albanci i koji jesu Albanci
ne pripadaju Crnoj Gori već Albaniji, tj. da to nije Crna Gora već
Albanija!? – eto što nam nudi CANU sa svojim Rječnikom!?), pa onda po
Rječniku zakonito proizilazi da Albancima u Crnoj Gori naša (naravno, i
njihova i svih nas ostalih građana Crne Gore) zajednička otadžbina i
majka, tj. Crna Gora, i nije prava domovina i majka, odnosno da bi oni
trebali biti neki drugi narod), bilo da se asimiluju u taj neki drugi
narod ili da napuste Crnu Goru i pređu u Albaniju!? Kako nam je sve ovo
dobro, nažalost i veoma tragično, poznato iz ne tako daleke prošlosti
kada su se vodili sukcesivno jedan za drugim ali i uporedo, paralelno,
krvavi međuetnički i međuvjerski ratovi na tlu bivše SFRJ upravo po ovim
i sličnim scenarijima, Memorandumima i drugim projektima sa utemeljenjem
u raznim Načertanijama i u
nekim i novijim velikosrpsko-četničkim dokumentima i rezolucijama iz
Drugog svjetskog rata.
Ovo je nesumnjivo zakoniti i logički smisao i red poteza kada se dublje i
detaljnije sagledaju posljedice načina na koji CANU u svom Rječniku
objašnjava i gleda na Albance i neke druge manjinske narode. Vidi se da
zapravo sami autori Rječnika definišu, uobličavaju, preporučuju,
propagiraju i pokušavaju da proture svoje sopstvene želje, frustracije,
predrasude, stereotipe, strahove, prikrivene i otvorene mržnje (podśetimo
se riječi Meše Selimovića da nema toliko zlih ljudi u svijetu koliko zli
ljudi misle da ih ima), namjere, stavove i svoje vjeruju o potrebi
nametanja vlastitih određenih "ispravnih" i "pravovjerujućih"
religioznih uvjerenja (da su čitali doktorsku disertaciju o nasilnom
širenju i propagiranju vjere prvog
Crnogorca doktora filozofije Jovana Stefanovića Baljevića koji se
potpisivao kao "Albano-Crnogorac" i "Bratonožić-Albanac" viđeli bi da te
reakcionarne, konzervativne i anahrone koncepcija Baljević kritikuje i
odbacuje još daleke 1752.g), onim drugim, tj. po autorima Rječnika "nevjerničkim",
"bezbožničkim" i "neprijateljskim" konfesijama i religijama. Otuda i
definisanje i poistovjećivanje u Rječniku riječi Agarjanin sa
pripadnikom islamske vjeroispovijesti, pa čak i sa "muslimanom" – sa,
dakle, malim početnim slovom, kao da
nema stanovnika i građana Crne Gore koji se nacionalno izjašnjavaju kao
Muslimani, tj. pripadnici Muslimanskog naroda-nacije – i "Turčinom" i
njihovo objašnjenje kao "nevjernika", "bezbožnika", "nasilnika", "tiranina",
"okrutnika", u smislu "neprijateljski, nasilnički"!?
Očigledno da autori Rječnika CANU "velikodušno", "dobrovoljno",
"teorijski" i "mirnodopski" nude mogućnost da različiti i drugačiji –
naravno od njihovog vjerskog i etničkog ośećanja, pripadništva i vjeruju
– etnički, nacionalni, svjetonazorski, ideološki i vjerski korpusi i
ośećanja mogu i da se asimiluju sa pripadnicima drugih, odnosno upravo
njihovih! (većinskih) etničkih i vjerskih zajednica i korpusa. I to
upravo tim istim svojim ośećanjima i uvjerenjima o dubokoj potrebi i
nužnosti – koja izvire iz nihovog najdubljeg ideološkog, svjetonazorskog,
personalnog i "naučnog" bitka – jedne kad-tad takve društvene ili pak
državne, velikonacionalne, velikodržavne ili neke druge slične akcije.
Radi se o suštinski potpuno istom načinu odnosa prema crnogorskoj
nezavisnosti i suverenosti kakvu ima i Srpska pravoslavna crkva u Crnoj
Gori i vrh SPC u
Beogradu, a to je da se nezavisna i suverena Crna Gora prihvata nevoljno
i tek kao privremena, prolazna tvorevina. Zato treba sve učiniti i sve
se i čini! da se Crna Gora obezglavi i etnički, i nacionalno, i
teritorijalno, i politički, i državno, i kulturno, i duhovno, i
materijalno, i razvojno.
Dakle, autori Rječnika zapravo u njemu čine ili pokušavaju da čine upravo
sve ono što u njemu (Rječniku) spočitavaju Albancima (u više pojimova
kao što su albanizacija, albaniziranje, albanizirati, albanizovanje,
albanizovati), naime, da im je, tj. da je Albancima preko i u okviru
svih ovih navedenih pojmova, postupaka i radnji, koji su u vezi sa
njihovom nacionalnom odrednicom, samo jedan jedini sljedeći cilj, a to
je "preobraćati" u Albance pripadnike drugih etniciteta i vjera. Naime,
evo kako autori Rječnika definišu i
objašnjavaju pojam albanizovati: "I preobratiti/preobraćati u Albance;
nametnuti/nametati albanski jezik, kulturu i običaje drugim narodima. II
se posta(ja)ti Albanac; dobi(ja)ti obilježje Albanca."
Idemo dalje. Za objašnjenje i sadržaj pak pojma albanizirati, autori
Rječnika upućuju čitaoca na prethodnu riječ albanizovati, čije
objašnjenje smo, dakle, upravo viđeli, odnosno onako kako stoji u
Rječniku CANU. A u okviru objašnjenja pojma i sadržaja albanizirati,
autori Rječnika CANU daju primjer-citat iz literature: "Naime, iako su
Malisori albanizirani, njihov govor se znatno razlikuje od standardnog
albanskog... (Nik. V. I) " (Napomena: U odjeljku Rječnika "Skraćenice"
pod Nik. V. (I-III) stoji: Nikolić Vitomir). Vidimo da su po autorima
Rječnika Malisori "albanizirani", a takođe vidimo što po Rječniku CANU
znači ta riječ: nametati, preobratiti druge narode u albanski narod.
Zakonita posljedica svega ovoga što piše i kako se razmišlja i što se
poručuje u Rječniku CANU je ta da su po njegovim autorima Malisori bili
ili u suštini i dalje jesu pripadnici nekog drugog naroda kojega su
Albanci preobratili u albanski narod-naciju!? Eto, kakve nam poruke i "pouke"
šalju autori Rječnika CANU i što se sve može u njemu pročitati i iz
njegovih objašnjenja i citata zaključiti i "naučiti", odnosno dobiti
vrlo zlonamjerne, pogrešne i vrlo opasne teze, tvrdnje, kvalifikacije i
tendencije gledanja na istorijske pojave i procese, kao i na određene
narode i nacije.
Zašto nema citata iz reprezentativnih
pjesama Radovana Zogovića "Došljaci - Ali Binak"?
Idemo još dalje. Slijedi riječ albanizacija: "nametanje albanskog jezika,
kulture i običaja drugim narodima. – Pitajući se nudio je i neke
odgovore – na osnovu iskustava izbjeglica pravoslavnog življa iz
Albanije koje je bilo izloženo sistematskoj albanizaciji, naročito u
vremenu poslije II svjetskog rata 1945. godine. (Lak. II)" (Napomena: U
odjeljku Rječnika "Skraćenice" pod Lak. (I-II) stoji: Lakić Zoran) Ovđe
se mora postaviti pitanje kako to da autori Rječnika CANU niđe ne nađoše
za shodno da, kada je riječ o pojmovima kao što su
Albanac, albanizovati, albanologija, albansko i sl., uzmu iz literature
kao primjer njihovog objašnjenja i sadržaja neki makar iole pozitivan
stav prema ovom korpusu.
Ili: zašto nije uzet neki citat iz reprezentativnih pjesama "Došljaci –
Ali Binak", jednog od najboljih i najcjenjenijih crnogorskih pjesnika,
uz to i jednog od prvih-najranijih akademika CANU, Radovana Zogovića,
pjesama koje je Zogović pisao ne samo između dva Svjetska rata i objavio
krajem tridesetih godina XX vijeka, već i poslije Drugog svjetskog rata,
pa su neke nove pjesme iz ovog ciklusa bile inspirisane i atmosferom i
vremenom na Kosovu i Metohiji i iz doba socijalističke Jugoslavije.
Pjesnik se u ovim pjesmama pita preko literarnog junaka Albanca islamske
vjeroispovijesti: ’’Zašto mi, zašto mi / ubi na krovu svetu ticu rodu? /
Na mom odžaku klanjala je alahu, / na mom odžaku ljubila je kljuniće
bijele / što kao pronik iz grudve zemlje probiju iz ljušture jajeta, /
sa mog odžaka širila je na moj dom svoje bijele grane / i nikad nije
krilom oborila jabuku sa grane, / i nikad kljunom nije probila crveno
oko trešnje / (da iscuri crvena zjenica!) / - sveta tica!’’ (Napomena:
postoji vjerovanje da roda donosi sreću porodici na čiji krov kuće sleti).
Kako se ne nađe neki ovakav ili sličan pozitivan primjer koji govori o
stvarnosti i potrebi ljudske harmonizacije i dobrog međuetničkog i
međuvjerskog života na ovim prostorima na kojima nam je dato da
živimo i gradimo bolju sadašnjost i budućnost od prošlosti koja se više
ne može promijeniti ali može poslužiti kao dobar učitelj za śutrašnjicu.
Sve zavisi naravno od nas. Da li su toga (bili) svjesni autori Rječnika
CANU i kako ne crpješe primjere objašnjenja za pojmove Rječnika iz
ovakvih umjetničkih tvorevina kao što je ukupno Zogovićevo književno
djelo i iz njemu sličnih crnogorskih, bošnjačkih, muslimanskih, srpskih,
albanskih, hrvatskih i drugih pravih literarnih i humanističkih
ostvarenja i opusa sa naglašenom opšteljudskom i opštečovječanskom,
kosmopolitskom, socijalnom i etičko-slobodarsko-pravdoljubivom
motivacijom i tematikom, jednom riječju sa univerzalno ljudskom i
moralnom, mirobljubivom, multikulturalnom i interkulturalnom porukom,
posebno kada se radi o odnosu Crnogoraca prema albanskom korpusu van
Crne Gore, odnosno konkretno onom u Metohiji i na Kosovu u cjelini.
Možda je razlog izostavljanja Zogovićevih pjesama i književnioh
ostvarenja taj što se u njegovim pjesmama "Došljaci – Ali Binak" pjeva o
borbi Albanaca za nacionalno i socijalno oslobođenje i afirmisanju
njihovih autentičnih identitetskih vrijednosti i obilježja.
Nikako nijesu bez značaja ove biografske činjenice: postupajući po
posljednjoj želji pjesnika, Zogović je sahranjen, odnosno urna mu je
prenesena iz Beograda đe je živio u porodičnu grobnicu u Dečanima –
iako je inače rođen u Crnoj Gori – u kojoj su sahranjeni njegovi
roditelji, brat i sinovac. Porodična grobnica Zogovića ostala je čitava
i neoskrnavljena prilikom necivilizacijskih i divljačkih pohara
hrišćanskih i pravoslavnih grobova i nadgrobnih spomenika. Naravoučenije:
dobro se jedino i isključivo može graditi dobrim, ili ko čini dobra može
da se nada dobrom. Autori Rječnika CANU pošli su putem karađorđevićevske
monarhističke nenarodne Jugoslavije pa proglašavaju (sve) Albance i
pripadnike islama neprijateljima
sugerišući i željeći da ih se što više iseli, kao što su to radili i
neki došljaci u međuratnom periodu u Metohiji i na Kosovu, ali ne i svi,
što pokazuje i primjer porodice Radovana Zogovića, koji su živjeli
skladno sa Albancima starośediocima, dijelići s njima i dobro i zlo. I
umjesto da se povedu za ovakvim primjerima i da njih afirmišu i uče
mlade generacije o potrebnom i jedino mogućem i sudbinskom skladnom
suživotu različitih etnosa, vjera, jezika i kultura na ovim prostorima,
dio rukovodstva CANU i autori njenog Rječnika su izabrali drugu soluciju
i drugi put, put u niđe, put u ništa, u bezizlaz, u slijepu ulicu
beščašća i poniženja svih, počev od samih sebe, tj. u potpunosti i do
kraja konačno razotkrivši sebe i svoje namjere, jer su svojim Rječnikom
ustvari sve rekli o sebi, a nikako o Crnogorcima, Crnoj Gori, Albancima,
Bošnjacima, Muslimanima, islamu, antifašizmu i antifašistima... To kako
oni pišu o njima to su oni sami. Mnogi drugi pozvaniji, stručniji,
dobronamjerniji, pošteniji, pravdoljubiviji i istinoljubiviji sa svih
strana čovječanstva učinili su to već mnogo
ranije na pravi i objektivan način, onako kako to dolikuje naučnicima,
univerzitetskim istraživačima i profesorima, akademicima i mudrim
ljudima.
Zogovićevi stihovi govore o teškom životu u Metohiji i Albanaca
starośedioca i Crnogoraca došljaka, ali i o borbi Albanaca za svoje
nacionalno i socijalno oslobođenje, u suštini o onoj istoj takvoj borbi
kroz koju su u profašističkoj, unitarnoj i velikosrpskoj monarhističkoj
Jugoslaviji prolazili i Crnogorci, Makedonci i Muslimani-Bošnjaci, a uz
ovu nespornu činjenicu treba svakako istaći da su bili ugnjeteni,
potlačeni i šikanirani i najsiromašniji slojevi Srba u Metohiji o čemu
Zogović takođe diže svoj buntovni pjesnički glas. Evo što je Zogović
rekao o ovim svojim stihovima: "Prvi dio naslova ('Došljaci') označavao
je Crnogorce, Srbe iz Like i Hercegovine koje je vlast naseljavala, s
ciljem da se starosjediocima onemogući opstanak, a da se od naseljenika
('došljaka'), zavađanih sa starosjediocima, načini oruđe vlasti i njene
politike prisiljavanja Albanaca na iseljenje. Drugi dio naslova ('Ali
Binak') simboliše otpor druge strane". Da li treba reći da je Zogović
imao problema zbog svoje "prošiptarske" poezije, istih onih problema
uostalom zbog kojih eto nije našao mjesta – i naravno i iz istih razloga
– prilikom objašnjavanja i davanja primjera za albanski korpus pojmova u
Rječniku CANU.
Idemo najdalje. Ili najbliže, s obzirom da ovaj sljedeći na prvi pogled ne
toliko bitan detalj možda i najilustrativnije, najbolje i najreljefnije
pokazuje zapravo sav "naučni kredibilitet" i svu "opravdanost"
svakog ovakvog i sličnog "akademskog" pristupa, posebno kada je u
pitanju jedan projekat kakav je, nažalost trebao biti, Rječnik
crnogorskog narodnog i književnog jezika. Naime, vrlo je zanimljivo i
simptomatično navođenje primjera za riječ albanologija iz pera
dugogodišnjeg akademika CANU iz redova istoričara (onog istog autora iz
čijeg djela je, to smo već viđeli, Rječnik CANU uzeo citat za
objašnjenje pojma albanizacija), o čijim će stavovima i citatima u
Rječniku uskoro biti dosta riječi prilikom analiziranja pojmova
antifašizam i antifašista iz Rječnika, kao i revizije istorijskih ocjena
o četničkom pokretu i njegovom vođi Draži Mihailoviću. Dakle: "albanologija
nauka koja se bavi izučavanjem albanskog jezika, književnosti i kulture.
- Čak 29 univerzitetskih profesora i naučnika iz Albanije držalo je
predavanja na postdiplomskim studijama Prištinskog univerziteta iz
albanologije i istorije.(Lak. I)"
Uz to što se primjećuje da se u prethodno datom primjeru u Rječniku CANU
uopšte ne spominje kontekst vremena i okolnosti u kojima su se
predavanja dešavala, postavlja se principijelno i logičko, dobronamjerno
i dobromisleće svakako pitanje zašto bi ta, ili neka druga slična,
činjenica koju iznosi dotični akademik i za koju su se autori Rječnika
opredijeli da bude primjer za riječ "albanologija" – iako sasvim
nepotrebno, budući da bi trebalo da se radi o Rječniku crnogorskog
jezika!?, jer u sebi nosi refleks i izraz jednog ne tako
davnog i još uvijek svježeg konfliktnog i rizičnog stanja (a prirodno,
racionalnije, svrsishodnije, naučno adekvatnije i mnogo bolje naravno bi
bilo da je uzet neki drugi primjer od toliko mogućih kada je u pitanju
suodnos samih crnogorskih Albanaca i Crne Gore kao njihove nesumnjivo
autohtone domovine) – prije svega bila sama po sebi upitna ili pak
neprihvatljiva, opasna i remetilačka?! No, naravno, sve postaje (tako)
lako samorazumljivo kada se sagleda cjelokupan kontekst duha i atmosfere
iz koje proističe Rječnik CANU, odnosno vidljiva želja da se pojam
Albanac, albansko i sve što se tiče albanskog duha i identiteta zatvori,
sabije, s(a)kupi, sažme i (s)koncentriše isključivo na tlu države
Albanije, kao da Albanaca nema na tlu i u istoriji Crne Gore (uz takođe
potpuno negativan i apsolutno promašen koncept prikazivanja pripadnika
islamske vjeroispovijesti, Muslimana i Bošnjaka takođe u okviru istorije
Crne Gore), a Rječnik CANU slovi kao "crnogorski" i pretenduje da bude
najviši izraz crnogorske naučne i umjetničke istine i države Crne Gore,
svih njenih stvaralačkih i umnih snaga?!
Dakle, vidimo da Albanci i svi pripadnici islama, Bošnjaci, Muslimani i
drugi, po Rječniku jedino i samo nametaju i preobraćaju, asimiluju i
prijete na silu i neprijateljski! Jasno i očigledno je da je u Rječniku
crnogorskog narodnog i književnog jezika, napravljen i dovršen pun krug
od davanja i dobijanja zadatka sa najvišeg mjesta u CANU pa sve do
njegovog ostvarenja u formi i sadržaju ovog, kako u CANU vele, najvećeg
i najznačajnijeg ne samo njenog, nego i ‘’naravno’’ (s obzirom kako u
CANU sebe doživljavaju) ‘’nacionalnog’’ i ‘’državnog’’ projekta. Kako
drugačije tumačiti kada se u Rječniku u objašnjenju riječi antifašizam
uopšte ne spominju tekovine crnogorske borbe za obnovu nacionalnog i
državnog suvereniteta, osobito u XX vijeku koja je ujedno bila i borba
za antifašizam u suštini još i prije Drugog svjetskog rata,
antifašističke borbe i 13-julskog ustanka, a spominju se tekovine
antifašizma u Srbiji i u isto vrijeme slavi Draža Mihailović kao
antifašista, uzimajući upravo njega kao "reprezentativnog" primjera
antifašizma?!
Evo kako se u Rječniku CANU objašnjava riječ antifašizam: "pol. ideologija
i borba protiv fašizma. – Međunarodna podjela na fašizam i antifašizam,
u okupiranoj zemlji, javlja se kao antifašizam i kolaboracionizam (Lak.
I)". Jasno je da se antifašizam u Rječniku CANU objašnjava šturo,
birokratskim i krutim, nedovoljnim i neadekvatnim administrativnim
jezikom, što nije nimalo slučajno, jer da je drugačije, da se pojmu
priđe na suštinski, izvorni i sveobuvatan način, morao bi se prikazati i
autentični i istinski crnogorski antifašizam i svi njegovi oblici borbe,
osobito u XX vijeku koji se odnose na prije svega obnovu crnogorske
slobode, pravde i pravice, crnogorskog nacionalnog i državnog
dostojanstva i suvereniteta, a
autori Rječnika su upravo to htjeli da po svaku cijenu zaobiđu i ne
prikažu, u čemu su naravno i uspjeli, jer je njihova svjetonazorna,
politička i ideološka svijest i koncepcija potpuno suprotna crnogorskoj
istinskoj antifašističkoj, slobodoljubivoj, pravdoljubivoj, nacionalnoj,
državnoj ideji su-života sa svim ostalim nacionalnim zajednicama u Crnoj
Gori kao našoj zajedničkoj nam domovini, nacionalnim zajednicama koje
samo u nedostatku boljeg termina zovemo manjinskim narodima i
etnosima-nacijama, a oni su kao i Crnogorci veliki narodi-nacije, jer tu
veličinu ne određuje broj i kvantitet, već prije svega kvalitet i
ljudskost, viteštvo i čojstvo (branjenje drugoga od sebe),
slobodoljubivost i pravdoljubivost njihovog življenja na ovim našim
zajedničkim geopolitičkim prostorima. Svi mi, pripadnici svih
naroda-nacija u Crnoj Gori, zajedno držimo upaljenu vječnu crnogorsku,
dostojanstvenu i ponositu, luču visoko iznad svih pokušaja njenog
uništenja, negiranja, omalovažavanja, nepoštovanja i nepriznavanja sa
različitih pozicija velikodržavnih, kleronacionalističkih i šovinstičkih
pretenzija koje dolaze kako sa strane tako nažalost i iz same Crne Gore
i to sa najviših njenih javnih adresa, odnosno naučnih, vjerskih,
političkih, medijskih i drugih instanci.
Fašizam je (pa sljedstveno tome i antifašizam predstavlja borbu protiv
upravo tih vidova fašističkog ispoljavanja) i svako negiranje,
obezvrjeđivanje, omalovažavanje i onemogućavanje nacionalnog,
kulturnog, jezičkog, vjerskog i svakog drugog identitetskog ispoljavanja
i afirmisanja neke, bilo koje, nacije-naroda i nacionalne zajednice, bez
obzira na to koliko ih u brojčanom smislu ima, odnosno da li
predstavljaju tzv. ’’većinske’’ ili ’’mannjinske’’ narode-nacije u nekom
društvu i u nekoj političkoj zajednici i zemlji-državi.
Autori Rječnika suženo i neadekvatno objašnjavaju, definišu i prikazuju
antifašizam i zbog toga što kada bi uradili suprotno od toga, tj.
osvijetlili antifašizam na pravi, svestran i objektivan način, morali bi
da prikažu ne samo crnogorsku, već i albansku, bošnjačku, muslimansku,
te svih pripadnika islamske vjere, dakle, borbu svih ovih
etničko-nacionalnih i vjerskih korpusa za njihovo nacionalno i
identitetsko etničko,
jezičko,kulturno, vjersko i sbako drugo obilježje, jer su upravo ove
nacionalne, vjerske i identitetske subjekte (dakle, Crnogorce, Albance,
Bošnjake, Muslimane, sve pripadnike islamske vjere, Makedonce),
hegemonističko-velikosrpske velikodržavne i nacional-šovinističke snage,
odnosno unitarne velikosrpske snage i prije i tokom Drugog svjetskog
rata, poglavito preko četničkog pokreta i Draže Mihailovića kao
njegovog vođe i simbola u Drugom svjetskom ratu u kontinuitetu
sistemski,uporno, planski,metodično, sistematski negirale, unižavale,
poništavale i obezvrjeđivale. I to do te mjere da su im ne samo
zabranjivali i sprečavali ih da se nacionalno izjašnjavaju kao
pripadnici crnogorskog, muslimanskog, bošnjačkog, albanskog, makedonskog
naroda-nacije, već su ih čak, osobito pripadnike islama, Bošnjake,
Muslimane, kao i crnogorske komuniste i crnogorske federaliste-zelenaše,
uz konstantne verbalne prijetnje i šikaniranja dakako i fizički
uništavali i ubijali u ne malom broju akcija i pogroma, pa čak prema
Muslimanima i Bošnjacima i putem genocida u toku Drugog svjetskog rata.
Za razliku od jednog ovakvog, u biti potpuno neadekvatnog i redukovanog,
čak i zlonamjernog i zloupotrebljenog načina pristupa autora Rječnika
CANU pojmu antifašizma (samim tim i pojmu fašizma), načina u okviru koga
se nesumnjivo nalaze i manje-više prikriveni elementi u suštini jedne
nacional-šovinističko- asimilatorsko-imperijalno-fašističke doktrine,
srpski akademik prof. dr Živojin Perić, jedan od
najpoznatijih evropskih pravnika svog doba i najslavnijih srpskih i
jugoslovenskih pravnika svih vremena, sa – na prostorima Zapadnog
Balkana – izuzetno rijetkim, visokim međunarodnim renomeom, koji se
između dva Svjetska rata borio za obnovu crnogorskog i nacionalnog i
državnog suvereniteta, uviđa da, kako on sam piše, ’’veliko-srpski
imperijalisti i šovinisti’’ nikako ne žele da Crna Gora povrati svoju
državno-pravnu individualnost. On o Crnogorcima i Crnoj Gori ispisuje
neke od najljepših stranica u njenoj istoriji: ’’Crnogorci imaju toliko
svojih naročitih osobina, da se mogu bez pretjerivanja ubrojiti među
najoriginalnije i najinteresantnije narode u Europi čija se originalnost
i interesantnost u toliko više ističe, što su oni jedan malobrojan narod:
etnička i etička veličina koncentrirana na zbijenom prostoru.’’; ’’Crna
Gora je bila vijekovima zasebna država i...nikada nije...bila potpuno
pokorena od Turaka, dok je Srbija...bila sasvim pod turskom vlašću.’’
Itd., itd. Ali, naravno, u Rječniku CANU može biti mjesta za Dražu
Mihailovića, ali nikako ne smije i ne može biti mjesta za srpskog
akademika Živojina Perića, naučnika svjetskog glasa, istinskog
prijatelja Crne Gore koji je 21. maj 2006. g. vizionarski predvidio – sa
ostalim brojnim prijateljima Crne Gore, velikim i istaknutim ljudima sa
skoro svih strana čovječanstva – skoro čitav jedan vijek ranije!
Vidimo da se u Rječniku CANU uz pominjanje i "objašnjenje" pojmova
kolaboracionizam i antifašizam ne kaže ko je (bio) antifašista a ko je
(bio) kolaboracionista, ali s obzirom da se četničke snage vode kao
antifašisti budući da se njihov vođa Draža Mihailović u Rječniku
spominje prilikom objašnjenja pojma antifašist(a) u što ćemo se vrlo
brzo uvjeriti, onda ispada da četnici svakako nijesu kolaboracionisti s
obzirom da su definisani kao antifašisti. To takođe znači ili može
značiti i logički se da zaključiti da su kolaboracionisti zapravo
partizani kao dosadašnji antifašisti ili makar kao neko ko i nema ili
nije zaslužio baš najpozitivniju ocjenu za svoje ponašanje, odnosno kao
strana kojoj se i te kako ima što zamjeriti, tokom Drugog svjetskog
rata, a za razliku, dakle, od četnika i njihovog vođe koji eto revizijom
istorije od strane CANU i najvišeg političkog organa jedne nam suśedne
države postadoše, dakle, antifašisti i ‘’dosljedni’’ borci
za ‘’državni i nacionalni subjektivitet’’, ali očigledno ne Crne Gore
nego neke sasvim druge velikodržavne i unitarističke, nedemokratske, ‘’sveusrećiteljske’’
i "jedinstvene" i "zaokružene" teritorije pod sveokriljem ideologije
jednom već istorijski poraženih i političkih i vojnih snaga ali
očigledno ne dovoljno i ne do kraja, jer se evo opet , kako vidimo,
javljaju potenčeni grobari Crne Gore u liku veljesrpstva i velikosrpske
unitarističke i četničke ideologije i politike ksenofobije, međuetničke
mržnje i osvete, nepovjerenja i podjela, resantimana i nove, stare
destrukcije i revizije istorijskih procesa i događaja, ličnosti i
pokreta, čemu evo i CANU kao najviša ‘’crnogorska’’ naučna i umjetnička
institucija, kako vidimo, itekako, odnosno obilato doprinosi dajući
svemu ono što se od nje izgleda u tim krugovima i kod tih snaga prirodno
i očekuje: obol i plašt tobožnje naučnosti i akademske istine, mudrosti,
visine i neupitnosti kada su u pitanju istorijske ocjene četničkog
pokreta i uloge njegovog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića.
Još jednom se – sa Rječnikom CANU možda i najbolje, tj. najočiglednije –
pokazalo da je izrazito i veoma opasno anticrnogorsko djelovanje, i to
itekako, uvijek na djelu i onda kada se, navodno, verbalno brani
’’crnogorska opcija’’ (kao što u CANU tvrde da je riječ o "crnogorskom
Rječniku", bez kojega nema Crne Gore ili kako reče njen predśednik da
tek Rječnik CANU dokazuje postojanje crnogorskog jezika i identiteta!?,
dok je istina zapravo ova: Crna Gora nema budućnost sa ovim i ovakvim
Rječnikom CANU i ona ne postoji i neće moći ni postojati ako on
o(p)stane, jer on (Rječnik) negira i uništava na duži rok sasvim sigurno
i najefikasnije svaki civilizacijski i politički osnov za njeno
postojanje kao mirne, uređene, uljuđene, stabilne, bezbjedne, etičke,
nacionalno, etnički i vjerski harmonične društvene zajednice,
prosperitetne, perspektivne i budućnosne suverene i nezavisne države), a
u isto vrijeme u realnosti i suštinski, istinski ne prihvataju
autentične identitetske vrijednosti manjinskih naroda u Crnoj Gori, kao
što su Albanci, Bošnjaci, Muslimani...
Nesumnjivo da to nije nikakva ’’odbrana’’ i ’’poštovanje’’ crnogorskih
interesa, već upravo suprotno – direktan atak na njih i direktan poziv
na njihovo rušenje, tj. rušenje suverene i nezavisne Crne Gore, a
međunarodno priznata crnogorska država je najveći interes i najviši vrh
Crnogoraca i svih građana Crne Gore bez obzira na njihovu različitu
etničku, vjersku i svaku drugu pripadnost. Jer, sve što dovodi u pitanje
multikulturalni i interkulturalni sklad i su-život u Crnoj Gori je
direktni atak na temelje države Crne Gore, i direktno negiranje
vrhunskog nacionalnog interesa Crnogoraca da žive u svojoj nacionalnoj i
u isti mah i građanskoj državi sa pripadnicima svih drugih naroda-nacija
koji nemaju druge, rezervne države osim svoje, jedne jedine Crne Gore.
Uvažavajući sve ostale narode-nacije u Crnoj Gori u apsolutnom smislu,
onako kako i priliči istoriji, slobodarstvu i dostojanstvu Crnogoraca,
crnogorski narod, tj. Crnogorci time poštuju i uvažavaju i sami sebe i
svoju jedinu državu. Nema nacionalnog i državnog subjektiviteta Crne
Gore bez manjinskih naroda, koji su dakako isto toliko veliki koliko su
veliki i Crnogorci kao narod i nacija. I, naravno, to znači da bez njih
i bez poštovanja svih njihovih identitetskih vrijednosti (koje Rječnik
CANU apsolutno obezvrjeđuje čineći od njih ’’nevjernike’’ ’’nasilnike’’,
’’neprijatelje’’ i tome slično), nema ni Crne Gore, odnosno njene i naše
zajedničke stabilnosti, mira, bezbjednosti, harmonične i skladne
perspektive i budućnosti kao domovine svih njenih naroda-nacija, vjera,
kultura i jezika. Rječnik CANU svemu ovome ne doprinosi nimalo. Naprotiv.
Slijede u Rječniku CANU objašnjenja i pojmova antifašist(a) i
antifašistički. Pod pojmom antifašist(a), stoji ovo: "osoba koja je
protiv fašizma. – … dokažu kako je Draža bio pravi antifašista. (CG
mediji I-4)", a pod pojmom antifašistički čitamo: ‘’koji se odnosi na
antifašiste i antifašizam: pokret. – Srbija se, kao uostalom i
Jugoslavija, dugo ponosila antifašističkom borbom na strani saveznika.
(CG mediji I-4)". Vidimo da ovđe nema ništa o Crnoj Gori, o crnogorskom
kontinuiranom i osvjedočenom antifašizmu, o crnogorskoj svetoj
borbi za obnovu njene nacionalne i državne suverenosti i nezavisnosti,
njenog nacionalnog i državnog dostojanstva i subjektiviteta, integriteta
i identiteta kao stalnih i fundamentalnih vrijednosnih sastavnih
sadržaja antifašističke borbe crnogorskog naroda, kao što nema ništa i o
13. julu 1941. g. i o eventualnom
‘’ponosu’’ (ako smije Crna Gora biti ponosna i ako imamo kao Crnogorci i
pripadnici drugih nacija i građani Crne Gore prava na to!?) Crne Gore na
svoj, crnogorski, internacionalni, kosmopolitski, univerzalni,
svečovječanski antifašizam za koji je dobila najviša priznanja od
najumnijih predstavnika čovječanstva u cjelini!? Kako autori Rječnika i
već spominjani istoričar-akademik CANU i sama CANU ne pronađoše neki
adekvatniji primjer iz literature za objašnjenje, recimo čak i od istog
akademika s obzirom da je nekada pisao knjige o narodnoj i partizanskoj
vlasti tokom Drugog svjetskog rata.
Podśetimo se, odnosno recimo još jednom: riječ je, nominalno, o ‘’crnogorskom’’
Rječniku, tj o ‘’Rječniku crnogorskog narodnog i književnog jezika !? A
da naravno ništa nije slučajno i da predśednik CANU nije usamljen u
uobličavanju i davanju, s jedne, i u obradi, tj. u izvršenju zadataka, s
druge strane, pokazaće naša dalja analiza, jer dolazimo do stavova
upravo spomenutog akademika, odnosno jednog od redovnih članova CANU
koji već u kontinuitetu favorizuje upravo Srbiju i njenu odluku od prije
nekoliko godina da i formalno izjednači kao antifašističke pokrete
četnički i partizanski (možda je formulacija primjera koja stoji u
Rječniku CANU kod objašnjenja pojma antifašizma, da je naime Srbija –
ali ne i Crna Gora!? – ponosna na svoju antifašističku tradiciju,
pronađena, odabrana, uzrokovana i motivisana upravo i time što je
Skupština Srbije donijela odluku o izjednačavanju kao antifašista
partizana i četnika!?) i sljedstveno tome, naravno, favorizuje kao
jednog od najvećih i najznačajnijih antifašista i lik i djelo vođe
četničkog pokreta Draže Mihailovića. Izjave predśednika CANU o tome da
neće proći crnogorski antifašizam i crnogorska suvrenost, njegov kolega
istoričar ‘’naučno’’ potkrepljuje i priprema odgovarajuću elaboraciju
koja je evo vidimo ovih dana ugledala i najnoviju primjenu u Rječniku
crnogorskog narodnog i književnog jezika.
Upravo su, dakle, ‘’naučni’’ stavovi i formulacije ovog drugog akademika
CANU i njenog višedecenijskog redovnog člana iz esnafa istoričara, uzete
kao citat uz objašnjenje riječi antifašizam i albanizovati (opet
kukavičje jaje fašizma i ksenofobije: Draža Mihailović je postao
antifašista, a Albanci u okviru objašnjenja pojma Albanizovati postadoše
vrlo opasni i destruktivni elementi, suśedi i sugrađani kako unutar Crne
Gore tako i u zemljama đe žive van nje). A zna se dobro kako su se
četnički pokret i Draža Mihailović odnosili u Drugom svjetskom ratu
prema Albancima i Bošnjacima, odnosno Muslimanima i pripadnicima
islamske vjeroispovijesti.
Prije nekih pet-šest godina istoričar i akademik CANU je, poslije odluke
Skupštine Srbije o izjednačavanju kao antifašista i partizana i četnika,
pisao sljedeće: ‘’Svakome makar nešto znači to što su danas pripadnici
četničkog i partizanskog pokreta – formalno-pravno izjednačeni kao
antifašisti. To će reći da uživaju ista prava. Ne može se istrajavati na
političkim ocjenama da su izdajnici i kolaboracionisti; tako ih ne
kvalifikuje niti jedna evropska i svjetska istoriografija. A u novije
vrijeme – ni naša istoriografija.”
Na elementarnom komunikacijskom nivou, iz civilizacijskih, demokratskih,
društvenih, aksioloških, patriotskih, etičkih, naučnih i kulturoloških
razloga, ovi stavovi nužno traže odgovore na nekoliko pitanja. U kojoj
zemlji mi to živimo?! Iz riječi akademika vidi se da on govori ne o
Crnoj Gori već o nekoj drugoj zemlji i državi kao
vjerodostojnom i vrhunskom vrijednosnom i arbitrarnom okviru, modelu i
reperu na koji se svi moramo ugledati i slijediti ga. U Crnoj Gori
pripadnici četničkog i partizanskog pokreta (još) nijesu formalno-pravno
izjednačeni kao antifašisti. Ako bi se to u budućnosti i desilo, lično
bih i dalje bio protiv toga. Dakle, već sada da negiram akademikovu
tvrdnju da četničko- partizansko formalno-pravno izjednačenje u jednoj
suśednoj
zemlji kao antifašista "svakome makar nešto znači". Dovoljno je jedan
jedini pojedinac sa suprotnim tvrđenjem pa da sasvim propadne "demokratska",
u biti totalitaristička, konstrukcija o "sveusrećiteljskom"
revizionističkom četničkom naukovanju. Dosta davno don Branko Sbutega na
promociji jedne od mojih knjiga u Dvorcu kralja Nikole u Baru kada je
govorio sa prof. dr Ristom Kilibardom i dr Čedomirom Bogićevićem,
ustvrdio je da bi za njega crnogorska nacija postojala makar i sa jednim
jedinim Crnogorcem koji bi se tako ośećao. Nadati se da će i
istoričar-akademik CANU slijediti ovaj kosmopolitski, demokratski i
civilizacijski način mišljenja i viđeti da baš "svakome" i ne znači i ne
mora i da ne može značiti "makar nešto" to što su četnici i partizani
politički i formalno-pravno izjednačeni kao antifašisti i to, da apsurd
bude (još) veći, ne u našoj već u drugoj zemlji. No, to, naravno, kada
je u pitanju dio rukovodstva, ili aktuelno najuže rukovodstvo CANU, nije
nimalo slučajno.
Akademik Predrag Matvejević je
razotkrio mit oko tobožnjeg prijateljstva Šarla De Gola i Draže
Mihailovića
Uz to što je, dakle, ovim riječima jasno objasnio na koju „našu
istoriografiju” misli, akademik je svojim stavovima poslao i četiri
osnovne poruke.
Prvo, svoje mišljenje je predstavio kao opšte uvjerenje uprkos tome što
je u istome članku napisao i da nauka istomišljenika nema budućnost (iako
je za razliku od sebe – kome to, o čemu govori, sigurno puno znači –
dopustio da „svakome”, ipak, nešto manje, tj. „makar nešto znači”), čime
se nije predstavio kao naučnik, već kao u najboljem slučaju politički
propagandista ili modernim jezikom rečeno kao politički marketinški
stručnjak. Zbog dalje izrečenog („tako ih ne kvalifikuje niti jedna
evropska i svjetska istoriografija”), blizu je i pozicije političkog
manipulatora. Akademik Predrag Matvejević je razotkrio mit oko tobožnjeg
prijateljstva Šarla De Gola i Draže Mihailovića i kao posljedica toga
njegovog „neprihvatanja” Tita, partizanskog pokreta i nove,
socijalističke Jugoslavije. Usput, da li je Francuska rehabilitovala
Petena, Norveška Kvislinga, itd.
Drugo, umjesto da se drži naučnih ocjena, hipoteza i dokaza, i da njih (pre)vrednuje,
akademik se bavi političkim ocjenama četničkog pokreta. On kao „naučnu”
istinu citira odluku jednog političkog organa suśedne nam države (Skupštine
Srbije), koja je suštinski poručila (akademik će se složiti da politika
ne bi smjela biti arbitar u nauci) da se „ne može istrajavati na
političkim ocjenama da su (četnici) izdajnici i kolaboracionisti”.
Treće, akademik ne samo da se drži političkih, a ne naučnih, i to
kriterijuma iz druge zemlje, već i njene, u sopstvenoj projekciji,
velikodržavne ideologije kada kaže da četnike kao izdajnike i
kolaboracioniste ne kvalifikuje „ni naša istoriografija”. Čak i ako je
mislio dijelom na crnogorsku, jasno ju je utopio u „našu”, tj. (sve)srpsku
istoriografiju. Da ne govorimo ovđe o tome koliko nacionalne,
multikulturalne, vjerske, geopolitičke, istorijske, geografske, etičke i
mnoge druge osobenosti jedne zemlje utiču na pojedine pa čak i na
istovjetne ili slične istorijske procese. Četvrto, sve su ovo elementi
za jednu nesumnjivu provincijalizaciju, autodetronizaciju, arhaizaciju i
konzervaciju crnogorske istoriografije. Upravo su ovđe odgovori i na
akademikovo pitanje "Zašto stagnira naša istoriografija’’ koje je
postavio u tekstu iz kojeg smo citirali njegov pozitivan stav o
rehabilitaciji Draže Mihailovića, i oni, prirodno, mnogo više pogađaju
ovako viđenu i primijenjenu crnogorsku epigonsku i lošekopiranu
istoriografiju, nego njen original. Eto dijela odgovora i na pitanje
zašto stagnira naša, crnogorska, ukupna društvena nauka.
Nema sumnje da Rječnikom crnogorskog narodnog i književnog jezika CANU
zatvara krug. Crnogorska suverenost i crnogorski antifašizam u Rječniku
nijesu prošli, ali jeste fašizam, četnički pokret i Draža Mihailović, tj.
ono zapravo što je i stajalo iza olako izgovorene preteške riječi za
jednu njoj potpuno neodgovarajuću situaciju, ali koja je mnogo toga
otkrila i pokazala i tada i posebno slijedom vremena do pojave Rječnika
crnogorskog narodnog i književnog jezika. Ono što je predśednik CANU
čvrsto obećao i za što se zdušno založio, gotovo zakletvom, na kraju (kruga)
se i obistinilo. Pobrinula se CANU da to bude (đe će drugo) i u njenom i
u državnom (CANU se ponaša u stilu ‘’Država, to sam ja’’!) – a upravo po
riječima njenih predstavnika – najreprezentativnijem projektu.
Predśednikove riječi i njegovo svečano iskazano i euforično inaugurisano
‘’No pasaran’’, desetak godina kasnije potvrdio je i verifikovao,
dodatno pojasnio i
do kraja razotkrio Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika.
Dakle, ako iz CANU nijesu uspjeli da na referendumu i u stvarnosti ne
prođe crnogorski antifašizam i crnogorska suverenost, uspjeli su to
očito i nedvosmisleno učiniti u Rječniku crnogorskog narodnog i
književnog jezika. U njemu, viđeli smo, uistinu nije prošao ni
crnogorski antifašizam ni crnogorska suverenost, ni crnogorski
nacionalni i državni ośećaj dostojanstva, integriteta i identiteta, ali
ni isti takav ośećaj albanskog, bošnjačkog i muslimanskog naroda-nacije
u Crnoj Gori, ali jeste dakako, viđeli smo, kao ‘’zamjena’’ za njih
Draža Mihailović, četnici, fašizam i ‘’iskreni’’ i ‘’širokogrudi’’
zagrljaj suśednog velikog brata i njihovih političkih organa koji su i
proglasili Dražu za antifašistu!
Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika, kratko i jednostavno
rečeno jer je to istina, unižava i vrijeđa Crnu Goru i sve njene
narode-nacije. I Crnogorce, i Albance, i Srbe, i Bošnjake, i Muslimane,
i Hrvate…, odnosno sve njene građane. Jer, niko ne može biti srećan ako
se unižava i vrijeđa njegov sugrađanin, komšija, žitelj iste zajedničke
zemlje, domovine, otadžbine, jedine majke svih njih i svih nas, u svakom
pogledu okvir i prostor u kome jedino svi oni i svi mi i njihove i naše
porodice mogu očekivati srećan, kvalitetan, miran, dostojanstven,
prosperitetan život sa međusobnim nacionalnim, vjerskim, jezičkim,
kulturnim, ličnim i porodičnim uvažavanjem i poštovanjem. Rječnik
crnogorskog narodnog i književnog jezika nije dostojan Crne Gore i
njenog sveukupnog časnog i viteškog istorijskog, identitetskog,
integritetskog, civilizacijskog i dostojanstvenog bića i hoda,
postojanja i djelovanja u riznici čovječanstva i svih njegovih
naroda-nacija, vjera i zemalja. On ne samo da je nije dostojan, već za
nju, za sve nas, crnogorske građane bez obzira na naciju, vjeru, jezik i
kulturu, predstavlja opasnost iz čijeg se śemena kad-tad može izroditi
zlo nesagledivih razmjera i posljedica na geopolitički uvijek ośetljivom
prostoru Zapadnog Balkana.
Zbog svih ovih razloga sa Rječnikom crnogorskog narodnog i književnog
jezika bi trebalo postupiti isto onako kako je srpski akademik prof. dr
Živojin Perić predlagao da se učini sa odlukama, i posljedicama tih
odluka, tzv. Podgoričke Velike Skupštine iz 1918. godine: ’’Treba
jednostavno da se ta, odluka (Podgoričke Velike Skupštine) odbaci i
negira kao nešto što nije ni bilo, i, radeći tako, ne vrši se nikakvo
nasilje ni prema kome...To je dužnost svih onih u čijim rukama se nalazi
zaštita prava i zakonitosti.’’ Jer – ’’država je pravo, a pravo je
država’’, pisao je srpski akademik prof. dr Živojin Perić.
To što je predlagao srpski akademik Perić, svi dobro znamo, nije
učinjeno i sprovedeno do kraja ni do dana današnjeg, ali to ne znači da
ne treba stručno, argumentovano, pošteno i istinito govoriti. Zarad naše
budućnosti, nas svih u našoj svetoj crnogorskoj zemlji i državi, zarad
Crne Gore, svih njenih naroda-nacija, vjera i pojedinaca, svih njenih
građana, zbog budućnosti naše đece.
Odštampaj stranicu
|
|
