Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CGReagovanja, pisma...Traže se l   Kontakt


 


MIT O CRNOJ GORI KAO TAOCU I DUŽNIKU KOSOVSKOG MITA



 

Dr Goran Sekulović

O novom, trećem, redigovanom izdanju knjige prof. dr Novaka Kilibarde
‘’Amfilohije i Kosovski mit’’

Kosovski mit su Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Crnoj Gori i mitropolit Amfilohije pretvorili u poseban mit, velikosrpski imperijalni i šovinistički mit kosovizacije Crne Gore i Crnogoraca i svih građana suverene crnogorske države

 

‘’Pobjeda’’ je nedavno objavila knjigu prof. dr Novaka Kilibarde ‘’Amfilohije i Kosovski mit’’ koja je – poslije drugog izdanja 2012. (sa predgovorom istaknutog stvaraoca, književnog istoričara i teoretičara, publiciste i novinara, prof. Božidara Ilijina Miličića) – novo, dakle po redu treće, redigovano izdanje štiva što je, pod naslovom „Željezna crkva i kosovski mit“, odštampano prvi put 2006. godine. Sastavljena je iz dva po sadržajnom karakteru različita poglavlja. Prvo, ‘’Ja i Amfilohije’’, više je memoarsko-ispovjednog tona (mada vrlo važno jer kako piše jedan od najvećih njemačkih i evropskih filozofa Ernst Kasirer u ‘’Mitu o državi’’ – ‘’Morate poznavati neprijatelja da biste se borili s njim…To znači poznavati i njegovu snagu…Trebalo je da pogledamo protivnika pravo u oči, pa da saznamo kako da se borimo s njim’’), a drugo, ‘’Ratničko-političke konotacije Kosovskoga mita u prošlosti i danas’’, egzaktna je analiza fenomena mita, posebno kosovskog mita stavljenog u imperijalnu, velikosrpsku funkciju negiranja sveukupnog crnogorskog identiteta. Na ovaj način nastavlja se, kako to ističe prof. Božo Miličić, borba prof. dr Novaka Kilibarde za Crnu Goru koja traje sada već preko dvadeset godina u više pravaca: političkom, diplomatskom, naučnom, kulturnom, publicističkom.

Jezik autora je izvanredan, pitak, jasan, prijemčiv i običnom čitaocu u smislu prosječnog laičkog pristupa ovoj suptilnoj tematici, ali vrlo obavezujući i inspirativan i za svakog iole obrazovanijeg čitaoca, pa i za one najistaknutije i najspremnije kada se radi o, dakle, vrhovima intelektualne ljestvice. Drugi dio knjige je apsolutno i formom i sadržajem naučna rasprava, vrlo rijetka i neobična na našim prostorima iako je upravo on itekako potrebuje radi njegovog civilizacijskog i kulturnog profilisanja. Naučna rasprava je to o  korišćenju istorijskih mitova  u funkciji velikoimperijalne propagande i indoktrinacije radi negiranja jednog posebnog individualnog identiteta oličenog u jednoj naciji i njenim istorijskim i savremenim dostignućima. Njeni rezultati su takvi da se mogu koristiti u najvećem dijelu za osnovu  svakog strateškog dokumenta koji se odnosi na neku konkretnu sferu crnogorskog društva i države ili pak za dokumenta koja bi tretirala strategiju osnovnog smjera daljeg razvoja Crne Gore kao suverene države u cjelini.

Autor se poduhvatio jednog izuzetno složenog i razuđenog, interdisciplinarnog i bogatog, suptilnog i iznijansiranog, gotovo svuda prisutnog a opet neuhvatljivog, samo naizgled se čini jednog davno adaktiranog, dakle,  istorijskog ali i aktuelnog fenomena – Kosovskog mita. I generalno gledano, mora se reći na početku da Kosovski mit nije nikakav specifikum ovih balkanskih prostora. Naime, gotovo svuda u svijetu u posljednjih dvadesetak godina snažno jačaju fenomeni “nacionalizma” i “nacije”. Poslije propasti teze poznatog američkog  filozofa japanskog porijekla Frensisa Fukujame o ’’kraju istorije’’ nakon rušenja Berlinskog zida kao simbola podijeljene Evrope i Hladnog rata između dva vojna bloka, sukob ideologija je pretvoren u sukob etniciteta i nacionalizama za koji se neposredno prije toga smatralo da je uglavnom prevaziđen. Tako je čuveni britanski i evropski istoričar Erik Hobsbaum isticao sredinom osamdesetih da “Minervina sova kruži nad nacijama i nacionalizmom”. No, nekoliko godina kasnije (u međuvremenu je na Baklkanu upravo političkom funkcionalizacijom i Kosovskog mita obilato dat krvavi prilog za promjenu teorijskog stava o nacionalizmu), te polovinom i krajem devedesetih, došlo je do buma u sferi enticiteta, nacije i nacionalzma. Istaknuti američki sociolog Rodžers Brubejker 1998. godine piše da se niđe ne ispoljavaju kao u literaturi i kvaziliteraturi o nacionalizmu “mitovi i pogrešne koncepcije”. Za  državu Crnu Goru, ulogu SPC u našoj  zemlji i za temu knjige prof. dr Novaka Kilibarde, poučna je još jedna Brubejkerova misao. On 1992. godine – povodom formiranja novih država nakon Hladnog rata – piše da je „državljanstvo posljednji stub državnog suvereniteta”. Da li crnogorska država postupa u ovom duhu kada je riječ o davanju državljanstva i pružanju gostoprimstva određenim pojedincima u vrhu SPC u Crnoj Gori?

Kada se radi konkretno o Kosovskom mitu, duboki su njegovi korijeni u, istorijski gledano, oslobodilačkoj tradiciji većine južnoslovenskih naroda, u jugoslovenskom dinastičko-karađorđevićevsko-državotvornom mitu, ali i u jugoslovenskom komunističko-socijalističko-državotvornom mitu i u okviru toga i u oslobodilačkoj i revolucionarnoj borbi tokom Drugog svjetskog rata, kao i u tzv. tranzicijskoj i postjugoslovenskoj stvarnosti novonastalih država na tlu bivše SFRJ, u kojoj se nalazi i Crna Gora, kako ona u okvirima ranijih državnih sistema tako i današnja suverena i međunarodno priznata crnogorska država.

Potrebno je, dakle, ''izvagati'' ideološki pozitivne i negativne strane i posljedice – tj. političko-klerikalno-indoktrinacijsko-nacionalističko-šovinističku zloupotrebu u funkciji uništenja crnogorske etničke, etičke, duhovne, nacionalne i državne osobenosti i subjektivnosti, s jedne strane, i istorijsko-borbeno-oslobodilačko-odbrambeno-humano-nacionalno-kulturno-univerzalnu upotrebu u krajnjoj funkciji konstituisanja temelja modernog bića crnogorske nacije i države, s druge strane – kosovskog mita u, dakle, prije svega crnogorskoj prošlosti i sadašnjosti, metodološki onako kako to čini i autor ove knjige kada objašnjava kako su pojedini Njegoševi stihovi i ''Gorski Vijenac'' u cjelini mogli uticati i jesu uticali na nekadašnje velike crnogorske bitke za slobodu i na kasnije novonastale mirnodopske okolnosti u međunarodno priznatoj državi Crnoj Gori nakon 1878. godine i posebno nakon 1918., tj. 1920. (te praktično sve do današnjih dana), kada nasilno nestaju i Crnogorska crkva i suverena crnogorska država, odnosno Kraljevina Crna Gora, a Crnogorci gube svoje etničko i nacionalno dostojanstvo i ime i svoju slavnu dinastiju Petrović-Njegoš.

''Ratničko-političke konotacije kosovskoga mita koje su pjesnički uobličene u Gorskome vijencu prerastanjem u narodno iskustvo iskazivale su istorijski pozitivnu ulogu tokom svih crnogorskijeh borbi s Turcima do konačnoga povlačenja Osmanlija s crnogorskih prostora. U podvige Grahovca, Fundine, Vučjega Dola i drugijeh okršaja s osmanskom silom, utkan je kosovski mit, odnosno Gorski vijenac, koji je na najefikasniji način ponudio taj mit kao ideologiju onih koji će prihvatiti to djelo kao ratničko-vjerski amanetik. I tu se završava pozitivna misija kosovskoga mita koji je u crnogorsku svijest naselio Vladika Rade... Njegoš kao državnik sam sebe abolira od mogućeg prigovora, koji se nažalost ponekad čuje, da je genocidni pjesnik. No, njegova poezija se genocidno zloupotrebljava...Što se oslobodilačko-podsticajna ideologija Gorskoga vijenca znala produžiti u genocidno-osvajački kliktaj, ne može se osuditi pjesnik ili državnik Njegoš, nego anahroni tumači Gorskoga vijenca i popovsko-politikantske manipulacije kosovskim mitom i Gorskijem vijencem...''.

Autor uspješno pokazuje kako se uprošćava, zloupotrebljava i obesmišljava visoko umjetnička i filozofska suština Njegoševog djela i kako i koliko se vulgarizuje i civilizacijski i kulturno, duhovno i naučno snižava i u interpretaciji uništava Njegoševa misao, pretvarajući njene izuzetne domete u najobičniju vjersku zatucanost, svojevrsno vještičarenje i primitivizam, što sve spada daleko u prošlost, u vrijeme i duhovne stupnjeve koji su svakako bili supripadni čovječanstvu u vremenima  daleko prije doba uobličavanja Njegoševog djela i što je on u svojim djelima kulturno i civilizacijski, naučno i umno daleko prevazišao. O kakvoj se društvenoj, obrazovnoj, kulturnoj i emancipatorskoj negativnoj funkciji jedne takve retrogradne konzervativno-ideološko-politikantske prakse radi i kolika je njena šteta po stabilnost, prosperitet i harmoniju i međuetnički sklad Crne Gore – toliko je očito da o tome ne treba ni govoriti. Dovoljno je citirati prof. Kilibardu: ''Njegoš je Crnogorce uzdizao 'uz sunčane zrake na nebesa' a mitropolit Amfilohije usmjerava ih na htonične prostore.''

Evropske domete Njegoševske književnosti i filozofije, vjerske širine i nadkonfesionalnosti, trpeljivosti i kosmopolitizma, mitropolit Amfilohije snižava do vjerske i etničke netrpeljivosti i mržnje, genocidnosti i manipulativnosti, čije su se očite i drakonske praktične posljedice mogle ponajbolje viđeti u poraznim i tragičnim rezultatima u krvavom raspadu SFRJ devedesetih godina. Ovđe bi mogli citirati Voltera: ''Ali ono što će budućnost s mukom shvatiti, / Ono što ćete i vi sami jedva poverovati, / Ta besna čudovišta žedna pokolja, / Podstaknuta glasom krvoločnih sveštenika, / Pozivali su se na Gospoda koljući svoju braću.'' Dušan Vuksan je zabilježio da je u Njegoševoj biblioteci bila i Volterova knjiga ''Henrijada'' u originalu. Dr Krunoslav Spasić u knjizi ''Njegoš i Francuzi'', koja predstavlja njegov državni doktorat odbranjen na pariskoj Sorboni i za koju je dobio nagradu Francuske akademije nauka i umjetnosti, kaže da je Volter ''u ime verske trpeljivosti bio protiv papstva i onih hrišćana koji se pozivaju na veru da bi se međusobno ubijali. Nije li baš tim duhom hrišćanske trpeljivosti Petar II mogao biti privučen toj poemi, on, knez-vladika, koji se borio za jedinstvo hrišćana, pritiv onih među njima, bili oni katolici ili pravoslavni, koji su sejali mržnju i neslogu?''

 Dr Spasić kaže da je, kako on piše, ''poglavar crnogorske crkve'', odnosno ''pesnik crnogorske slobode'', dakle, Njegoš, ''morao osetiti još više interesovanja i naklonosti prema Volteru ako je pročitao ovu rečenicu: 'Otadžbina Temistokla i Miltijada trese svoje lance videvši kako iz daljine lebdi Katarinin orao; ali još ne može da ih skrši. Šta dakle, zar u Evropi postoji samo jedan mali neznani narod, jedna šaka Crnogoraca, jedan mravinjak koji se usuđuje da sledi tragove koje nam taj pobedonosni orao pokazuje sa visina nebesa u svom gordom letu?' Bilo bi zanimljivo i besumnje korisno znati gde je veliki francuski pisac našao ovaj tako tačan i tako obojen divljenjem sud o otadžini našeg pesnika.''

Treba svakako nešto reći i o objektivnim okolnostima koje su doporinijle zloupotrebi Kosovskog mita na prostoru bivše i prve i druge Jugoslavije. Istorijske okolnosti južnoslovenskih naroda su učinile da se kosovski mit proizišao iz kosovske bitke nađe ne samo u središtu pozitivnog procesa oslobođenja i emancipacije njihove, već i u funkciji naličja tog procesa, tj. u funkciji zloupotrebe njegovih u jednom istorijskom vremenu pozitivnih i realnih, dakako ograničenih ali i stvarnih, istorijskih učinaka, mogućnosti i rezultata.

Istraživanja o prisustvu i uticaju pjesama o Kosovskom boju ne samo u Crnoj Gori već i šire pokazuju da one nijesu bile niti brojne niti sa tako snažnim uplivom na svijest stanovništva i širokih narodnih masa. Preovlađujuće su bile epske i narodne pjesme koje su govorile o novijim događajima i novijim bitkama sa Turcima, kao i kasnije o balkanskim ratovima i Prvom svjetskom  ratu, a vrlo, vrlo malo je bilo onih koje su se direktno odnosile na Kosovski boj. Tek u novije doba, sa pojačanim propagandnim  radom za potrebe oslobodičke borbe i ujedinjenju svih Južnih Slovena, te sa pojačanim radom prije svega srpskih državnih i društvenih struktura, široko rasprostranjenih i do školstva i kulture, različitih organizacija, posebno mladih, kao što je bila ''Ujedinjena omladina srpska'', zatim vojnih, političkih i duhovnih pokreta i krugova, pa i paravojnih, kao što je bila ''Ujedinjenje ili smrt'' tzv. Crne ruke, veoma uticajne grupe srpskih oficira u predvečerje slamanja Crne Gore i stvaranja proširene ili Velike Srbije u liku Kraljevine SHS, u čemu je velika uloga pripala i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a osobito između dva svjetska rata glorifikacijom Kosovskog mita i Vidovdanskih junaka, ali i u komunističkoj Jugoslaviji, stvaraju se političke, istorijske, društvene, kulturne i duhovne okolnosti da se Kosovski mit i epske i narodne pjesme koje ga veličaju, ne samo favorizuju, osnaže i popularišu u širokoj javnosti i u širokim narodnim masama već i stave u funkciju političke i nacionalističke zloupotrebe. Naravno, ovaj proces nije toliko išao iz naroda koliko iz njegovih političkih, umjetničkih, kulturnih, naučnih i vjerskih elita, prije svega kod srpskog naroda.

Slovenački istraživač, etnolog i folklorista Matija Murk, koji je neposredno poslije Prvog svjetskog rata sistematski istraživao epsku tradiciju u Bosni i Hercegovini, u jednom predavanju održanom na Sorboni 1928. godini,  ističe da su srpski intelektualci pitali narodnog pjevača iz tog kraja da li zna pjesme o knezu Lazaru, Milošu Obiliću i Vuku Brankoviću. „Ne, ja sam nepismen“, odgovorio je guslar.

Ili, kako to prof. Kilibarda u knjizi konstatuje: ''Pravoslavni Bošnjaci, koji će se početi osjećati Srbima tek poslije propagande o kojoj govorimo, nijesu poslije  pada Bosne pod Turke imali ni idejne ni psihološke motivacije da pjevaju o vremenima srpske carevine i kosovskog poraza. Ni jedno ni drugo  nije se bilo dotaklo kolektivne svijesti pravoslavnih Bošnjaka...Pravoslavni Bošnjaci, koji su danas neosporno Srbi, nijesu bili prikladni da se uznose srpskom istorijom niti da pate za uzgubljenom Kosovskom bitkom, ni u XVI ni u kasnijim vjekovima. Propaganda iz Srbije i djelimično iz Crne Gore, s jedne strane, i Srpska pravoslavna crkva koja će odlaskom Osmanlija zamijeniti fanariote, s druge strane, integrisaće u pravoslavne Bošnjake srpsku svijest i kosovsku mitologiju koju je Njegoš uobličio u Gorskome vijencu.''

Što se tiče Crne Gore, prof. Kilibarda  je sasvim jasan: ''Nijedna antologijska pjesma o Kosovu i Milošu nije zapisana sa crnogorskoga terena. Boris Nikolajevič Putilov kategorično kaže: 'Od kosovskih pjesama, iz zbirke Vuka Karadžića nijedna nije zapisana u Crnoj Gori'. Čak ni sakupljački rad Sima Milutinovića, niti bilo koji drugi ne dokazuje da je Crna Gora bila izabrana zemlja za mit o Kosovu! Uostalom, ni u kosovskom ciklusu kod Vuka Miloš nije djelatni lik, o njegovom podvigu zna se samo iz pričanja drugijeh, iz napomena o njemu.'' Očigledno, naučna istraživanja pokazuju, ne samo da je to slučaj sa Crnom Gorom, već i sa Bosnom i Hercegovinom (posebno Hercegovinom u kojoj je, kao i u Crnoj Gori, bila jako prisutna epska i narodna poezija) takođe, kao širim, odnosno drugim okolnim krajevima sa tla bivše Jugoslavije.

Upotrebljavajući kosovski mit kao sredstvo iskaza umjetničke slike i istine, Njegoš ga je postavio u pozitivan kontekst bez obzira na stvarnu pozadinu  i realni tok događaja, motive stvarnih boraca i istorijskih ličnosti i slično, sa jednim jedinim ciljem da posluži putem umjetnosti i ljudskog duha, kao najistaknutijeg, najubojitijeg, najsmjelijeg i najbožanskijeg vrha i izraza čovjekovog bića, istorijskom, egzistencijalnom, državnom i nacionalnom opstanku i razvoju Crne Gore i Crnogoraca u jednom specifičnom istorijskom vremenu.

  Njegoš je sublimisao i sintetizovao na umjetnički način crnogorsku viševjekovnu ratničko-odbrambeno-oslobodilačku nacionalnu ideju, praksu i misiju ne da bi sjutra te iste njegove stihove i misli neko okretao protiv istog tog naroda iz kojeg je potekao i kome je služio, ili da bi ih, dakle, te stihove i misli, zloupotrijebio na način da njima povrjeđuje i negira pravo drugih naroda i vjera na isti dostojanstveni, slobodni i časni život kakav su težili da vode i kakav su i vodili Crnogorci sa prirodnom i logičnom namjerom da ga i nove generacije i u budućnosti dalje vode, razvijaju i oplemenjuju na što uspješniji, ljudskiji i čovječniji način, ili, hrabriji i čojstveniji način, kao način fizičkog opstanka naroda i nacije, ali i očuvanja moralno-etičkog i časnog lika kao jedinog kriterijuma i argumenta zašto bi fizički opstanak, tj. goli život imao razlog i opravdanje svog postojanja i produžetka.

U ovom smislu, kao vrijedan doprinos za objašnjenje konstituisanja crnogorske nacije ali i motiva za pisanje ove studije prof. Kilibarde i njenog sadržaja, čini mi se vrlo interesantna sljedeća misao poznatog francuskog filozofa Ernesta Renana, koji je još u 19-om vijeku izučavao formiranje nacija u Evropi i čiji se rezultati izučavanja često citiraju u literaturi. U radu objavljenom 1882. godine, utvrđuje: „Nacija se ne sastoji u tome što se govori isti jezik ili pripada istoj etnografskoj grupi, već u tome što su se zajednički činile velike stvari u prošlosti i što se hoće da čine i u budućnosti. Nacija je jedna duša, jedan spiritualan duh… čovek nije rob ni svoje rase, ni svoje religije, ni toka reka, ni pravaca planinskih venaca”. Rezultatima izučavanja osporio je tvrdnje o porijeklu kao konstituentu nacije i zaključio: „Najpametnije nacije (Englezi, Francuzi, Njemci, Italijani) imaju najizmiješaniju krv”.

Slično Renanu, i Milovan Milovanović, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, briljantni srpski državnik, smatra da je za naciju neophodna opšta volja da se produži ili da se stvori zajednički politički život. U predavanjima održanim 1890. godine „Šta je narodnost”, analizira, u svjetskim razmjerama, ulogu i značaj porijekla religije i jezika u konstituisanju narodnosti: „Neophodan je prvo jedan uslov za nastanak narodnosti, odnosno nacije, a taj je opšta volja da se produži ili da se stvori zajednički politički život. Jezik, rasa, običaji, religija, sve su to više ili manje moćni elementi koji izazivaju želju za tom zajednicom, ali niti je koji od tih elemenata neophodan da bez njega nema narodnosti, niti je skup svih njih dovoljan da se stvori narodnost”.

Velikosrpske politike śećanja, a ona Srpske pravoslavne crkve posebno, najagresivnije i najupornije, sve čine i pokušavaju da Crnu Goru i Crnogorce zarobe i utamniče Kosovskim mitom, obezglave, porobe, asimiluju, da ne misle svojom, nego tuđom, nedobronamjernom, zlom i pogibeljnom, glavom. Kosovski mit su Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Crnoj Gori i mitropolit Amfilohije pretvorili u poseban mit, velikosrpski imperijalni i šovinistički mit kosovizacije Crne Gore i Crnogoraca i svih građana suverene crnogorske države. Kosovski mit nije običan mit, to je mitotvorni mit, onaj grande mit koji stvara ostale mitove. Kosovski mit je po velikosrpskom i šovinističkom vođstvu  SPC-a stvorio i Crnogorce kao, naravno, tzv. najbolje i najčistije Srbe i oni se moraju stalno kao ''takvi'' dokazivati i pokazivati na djelu, oduživati i zahvaljivati praroditelju, odnosno Kosovskoj bitci iz koje su se iźljegli – dakle, Kosovskom mitu koji je po takvom velikosrpskom mitomanskom i nacionalističko-asimilatorsko-šovinstičkom naumu uperenom protiv nacionalnih Crnogoraca i suverene crnogorske države, jedina i sasvim i apsolutno dovoljna njihova sva istorija, nauka, prosvjeta, kultura, antropoligija, etika, filozofija, pogled na svijet... Svijet, istorija i vrijeme su stali u času Kosovske bitke i još uvijek stoje tu na Kosovskom polju, fiksirani i zagledani u ''carstvo nebesko'' cara Lazara i kosovskih martira kao jedinog kriterijuma, dakako srpskog i u suštini velikosrpskog za okolne narode i vjere, za ocjenjivanje čitave ne samo srpske već i svjetske istorije i to i u prošlosti, i u sadašnjosti i u budućnosti. Sve do Kosovske bitke svijet je  je hitao ka njoj, a sve poslije samo je potvrđivanje njenih slavnih junaka i žigosanja njenih izdajnika – ''ko je vjera a ko nevjera'', te na taj način inicijacijom bezbroj generacija zapravo stalno pokušavanje da se kad-tad slavno srpsko carstvo izgubljeno na Kosovu ponovo zadobije i (po)vrati u svojoj veličanstvenoij slavi i moći. Po SPC-u mi u Crnoj Gori, Crnogorci i svi ostali njeni građani, zato smo vječiti dužnici Kosovskog mita  i nikada nećemo se u dovoljnoj mjeri  odužiti tom po njima i za njih tzv. ''mitu (s)tvoritelju'', jer po SPC-u, dakle, Crnogorci i jesu nastali tobože poslije poraza Srba na Kosovu kada su se kobajagi povukli u planine da ne bi pali u ropstvo Turcima.

Zato su velikosrpski imperijalni i nacionalistički krugovi i SPC i u posljednjem ratu devedesetih godina na tlu bivše SFRJ pokušali i sve činili da Crnogorce i ovog puta žrtvuju kao topovsko meso za ostvarenje velikosrpskih imperijalnih snova i planova. To i sada rade i radiće uvijek. Cilj je da stalno duhovno, politički, naučno i vjerski, jednom riječju, ideološki, podgrijavaju tu vrstu falsifikatorskih i lažnih moralisanja, epskih fantazija i iluzija, pogibelji i tragičnih i nemogućih snova (takvi su jer su nepravedni i nehumani sa genocidnom i namjerom i praksom etičkog i etničkog čišćenja u svojoj osnovi), e ne bi li Crnogorci bili vazuda spremni da daju i svoj život za osvetu Kosova i da budu kad-tad spremni da se vna zvuk kosovskih velikosrpskih truba odazovu ''svesrpskoj-majci-domovini'' i ''srpskom rodu'' i prilože svoju žrtvu i odaju zahvalnost za svoje postojanje jedinom svom tvorcu i idolu, praroditelju i Bogu – Kosovu i Kosovskom mitu. Kosovski mit je po SPC-u stvorio Crnogorce i oni, dakle, moraju da ga održavaju u životu bez ostatka, bez prestanka i bez ikakve upitnosti, jer u protivnom prestaju postojati i nestaće kao najčistiji i najbolji soj svesrpstva i Srba!

SPC u Crnoj Gori preko Kosovskog mita pokušava da potpuno obesmisli svaku sekvencu, svaki dio, svaku sliku iz autentične i istinske crnogorske prošlosti, da prikaže crnogorsko čojstvo i junaštvo ne kao veličanstvenu civilizacijsku, filozofsko-etičku i kulturnu samoodređenost jednog brojčano malog ali duhovno jakog  naroda, već  samo kao djelić tobožnje junačke vertikale koja povezuje Kosovski mit i njegove kosovske junake sa kako oni kažu srpskim nacionalnim likovima i junacima iz raznih perioda – od mladobosanaca preko pripadnika ljotićevsko-nedićevsko-četničke kolaboracije i kvislinštva sa njemačkim i italijanskim okupatorom  u Drugom svjetskom ratu, od kojih su čak neki proizvedeni i u svece i to od grupe neposrednih zločinaca, tj. krajnjih izvršioca onoga što su upravo predstavnici tih političkih i oružanih grupacija kao i u ne naloj mjeri Srpske pravoslavne crkve tražili, odobravali, podsticali, učili i propovijedali, a to je ubijanje braće, komšija i suśeda, samo zato što su se razlikovali u ideologiji, vjeri ili naciji – do onih, kako u Srpskoj crkvi danas kažu, ''novih Obilića' i novih Principa, a koji su zbog genocidnih i zločinačkih aktivnosti danas u Haškim  i drugim zatvorima. U svim ovim procesima jednu od glavnih, ako ne i najglavniju i najpresudniju ulogu ima mitropolit Amfilohije, kojemu crnogorska država omogućava i dozvoljava da se ponaša tako kako se ponaša.

''Dakle, vlast crnogorska nema skoposti da javno uputi g. Amfilohija na crnogorske zakone iz vremena knjaževine i kraljevine Crne Gore u kojima je jasno istaknut odnos crkve i države i autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Niko se ne usuđuje da javno kaže vladici Amfilohiju da su Crnogorci u prošlosti umjeli da svrgnu s mitropolitskoga trona vladiku koji ne odgovara narodnim interesima. Pravo reći, nabujavanje vladike Amfilohija Radovića u makijavelističkoga političara adekvatno je nesposobnosti zvanične vlasti da Crnu Goru ustavno zaštiti od brutalnih klerikalnih nasrtaja. Vrhunac tih nasrtaja je gvozdena crkva na Rumiji i beatifikacija ratnih zločinaca iz Pljevalja.

Zapadni svijet je potrošio vjekove dok nije crkvi, kao duhovnoj ustanovi, dao odgovarajuće mjesto u društvu i državi. Danas je nezamislivo da se prvosveštenik, recimo jedne Francuske, umiješa u politiku. Mi svi znamo za imena Širaka, Šredera, Blera i Buša, ali malo ko zna za imena glavnijeg sveštenika Francuske, Njemačke, Velike Britanije i SAD. Nijesmo u prilici da znamo, ako nam nijesu kakav rod, jer se oni ne miješaju u politiku koja podrazumijeva publicitet. Međutim, danas je ime mitropolita Amfilohija ekskluzivno prisutno u publicistici na međunarodnijem prostorima. Može mu pozaviđeti i pontifex maximus iz Rima! U karikaturama odista genijalnoga Koraksa Amfilohije često zauzima jedno od centralnih mjesta. No, ne treba kriviti mitropolita Amfilohija zbog hipokriznoga prisustva u politici, nego civilnu vlast u Crnoj Gori koja mimoustavno mirno posmatra klerikalizaciju političke scene i razbijanje multietničkoga i viševjerskoga korpusa države Crne Gore. Ako basta političarima, oni mogu da koriste pomoć klerikalaca, jer to njima nije ni ustavno ni moralno zabranjeno, ali u građanskoj državi političkim klerikalcima su ustavno presečeni putevi. Po crnogorskoj političkoj autostradi šumaherski se natječe Amfilohije.''

Sve ovo su pokazali i posljednji ulični velikosrpski nacionalistički protesti Demokratskog fronta na kojima je govorio i mitropolit Amfilohije, svakako ne kao vjerski poslenik u duhu u Crnoj Gori i regionu tako potrebnog afirmisanja skladnog i harmoničnog su-života različitih etnosa, vjera i kultura.

No, ne samo Srpska crkva već i mnogi pojedinci van nje, pa i naučni i kulturni radnici, čak i u komunističkoj, tzv. drugoj Jugoslaviji, svjesno ili nesvjesno doprinijeli su narastanju i jačanju Kosovskog mita, te posredno i kontinuitetu opijenosti kosovskim mitom koja urađa anahronim i necivilizacijskim posljedicama u savremenom dobu kao što su i najnoviji anticrnogorski i nacionalistički mitinzi Demokratskog fronta, proizvodeći čak i nove, i sopstvene i tuđe mitove i u naučnim i kulturološkim studijama zasnovanim na Kosovskom mitu. Korijen toga je bio i jeste kako u neadekvatnom metodološko naučno-spoznajnom aparaturnom koncepctu istraživanja tako i u određenim istorijskim, političkim i ideološkim okolnostima, u periodu borbe za stvaranje slobodnih nacionalnih država na Balkanu i u periodu romantizma u književnosti i kulturi, zatim između dva svjetska rata, ali naročito i poslije Drugog svjetskog rata, kada su jugoslovenski komunisti imali interes, potrebu i ideološko-političko opravdanje da se povežu i prožmu sa kosovskim junacima i mitom. Zato Ivan Čolović u tekstu ''Mladobosanci i kosovski mit'' i ironično i precizno primjećuje da su i kosovski junaci, ali naravno klasno podobni i oslobođeni od ideologije buržoasko-nenarodno-karađorđevićevskog režima, i mladobosanci poslije Drugog svjetskog rata bili primljeni u komunističku partiju.

Milovan Đilas kao sveznajući i moćni ideolog odmah poslije Drugog svjetskog rata oštro je zamjerio Radovanu Zogoviću koji je napisao da su se crnogorski partizani mnogo više inspirisali sa Njegošem nego sa Marksom u borbi protiv okupatora. Upravo je za tu istinu zaslužena činjenica što su Njegoš i crnogorska filozofija čojstva i junaštva sagledavali i turski i svaki drugi atak na slobodu kao nepravdu i protivstavljali joj svoju borbu za slobodu kao pravdu, a ne da su bili antiislamski ili kasnije u Prvom ili Drugom svjetskom ratu antikatolički ili slično raspoloženi i opredijeljeni. I Božićni ustanak je vođen pod geslom – ''Za pravo, čast  i slobodu Crne Gore!'' 

Prilikom sahrane jednog četničkog borca u toku Drugog svjetskog rata, govornik-četnički komandir, visokoparno je i teatralno ''učio'' pokojnika što će sve na onom svijetu reći kosovskim junacima i kako da ih pozdravi, pominjući ih i imenom sve po redu. Jedan što se ono kaže obični, ali vrlo pronicljivi i zdravorazumski crnogorski seljak (uostalom, kakvi su i bili većinom i jesu po tvrđenju velikog broja istraživača i naučnika različitih discplina), na to je uzvratio da bi bilo bolje da govornik sam pođe da im sve to kaže, jer pokojnik to neće umjeti reći budući da je i na ovom svijetu bio nemušt na riječima! Eto, in nuce, kako se na pravi način moglo prići i prišlo Njegošu u partizanskom pokretu u kojemu vjera i etnos boraca protiv porobljivačke i okupatorske nepravde nije bio problem, a kako se mogao zloupotrijebiti u funkciji genocida nad ljudima drugačije vjere, prije svega Muslimanima.

Usmeno, epsko narodno stvaralaštvo je ne rijetko funkcionalizovano i politički zloupotrebljavano, odnosno sagledavano neistorijski, dakle, ne kao izraz konkretnog vremenskog trenutka i doba, u kontekstu određenih istorijskih, političkih, ideoloških i duhovnih prilika, već kao jednom za svagda dato i nepromjenljivo. No, folklor i mit nijesu fiksirani i jednom za svagda dati. Da nije tako, i ova knjiga, i naše rasprave i sve ideje o ovoj temi bi bile uzaludne, a svijet bi bio jednom za svagda i vječno fiksirana dolina suza, jada, čemera i očaja. Srećom, nije tako, a ta činjenica nas upravo i obavezuje da propitujemo i najveća umjetnička, naučna i duhovna djela i stremljenja jednog čovjeka, generacije ili elite jedne ili više nacija, čovječanstva u cjelini, sve u cilju opstanka, vitalnosti i vrhovnih vrijednosti čovjeka i ljudskog društva.

Bilo je u istraživačkoj i istoriografskoj literaturi i primjera da se u nedostatku činjenica o prisutnosti kosovske tematike u epskoj i narodnoj poeziji i folkloristici, ista traži i nalazi, ili čak i ideološki ‘’kuje’’, osmišljava i proizvodi, u određenim zbirkama i antologijama ili pak u Njegoševom djelu, prije svega u ''Gorskom vijencu'', koje se shvatalo a često i danas  shvata samo kao produžetak, nastavak, dio ili u najboljem slučaju autentičan izraz takozvane narodne, usmene epske tradicije i poezije, odnosno folklorne filozofije, a ne samosvojni i originalno transponovani umjetnički izraz jednog velikog i genijalnog romantičarskog djela Njegoševog kao stvaraoca, pjesnika i filozofa. S jedne strane, jasno je da se zapravo u svim antologijama i djelima nalazi i ideološko-politički motiv i cilj. S druge strane, Njegoš je umjetnik koji je izrastao iz grčko-hrišćanskih temelja evropske kulture i duhovno oplemenio i uzdigao do stvaralačkih visina prave umjetnosti mit, prije svega kosovski mit, kao dio folklorno-usmeno-narodne tradicije, uostalom kao što je to uradio i Meštrović, takođe jezikom moderne, u njegovo slučaju vajarske umjetnosti (u knjizi prof. Kilibarda podsjeća na ‘’vrijeme uspaljenoga aleksandrovskog jugoslovenstva'' i Ivana Meštrovića i Iva Andrića), ili pak kao Petar Lubarda sa, na primjer, slikom „Kosovski boj“, U svim ovim slučajevima i djelima riječ je o umjetničkoj, stvaralačkoj, modernoj, a to znači ideološkoj i političkoj, transpoziciji folklornih motiva, ili kako prof. Kilibarda ističe da je narodna epska tradicija samo predložak za ideološku nadgradnju ovih umjetničkih djela, odnosno da je  u Njegoševom slučaju, ''kosovska epika pružila pjesniku Gorskoga vijenca samo podsticaj za ideološku intonaciju spjeva, što je upravo obilićevsko hrišćansko-junačko martirstvo.''

Ni društvo ni pojedinci nijesu jednom  za svagda statične kategorije i svaki čovjek, pa čak i genijalni stvaralac, svako djelo, proizvod su određenih istorijskih okolnosti vremena u kojem je živio i stvarao. To je sluačaj i sa Njegošem. To nikako ne znači da njegove ideje nijesu za sva vremena i da ne nose univerzalne poruke slobode, pravde, jednakosti, dostojanstva i integriteta svakog čovjeka i svih naroda i čovječanstva u cjelini,. Ali,  moraju se u svakom vremenu interpretirati i sagledavati na pravi stvaralački i univerzalni način, upravo iz onog umjetničkog, istorijskog, filozofskog i naučnog rakursa iz kojeg je čovjeka i svijet, Crnu Goru i Evropu, Crnogorce i ostale narode, vjere i kulture, posmatrao i promišljao, pjevao i uobličavao i sam Njegoš.

Oni, a prije svega čelnici SPC u Crnoj Gori, koji zloupotrebljavaju Kosovski mit u savremenom dobu ne interpretiraju Njegoša na ovaj prethodno iskazani način. Zato se može reći da je danas Kosovski mit postao ratoborni poklič ratobornih poglavica i vođa SPC, osobito onih u Crnoj Gori, a ponajviše mitropolita Amfilohija, usmjeren na porobljavanje, asimilaciju i potpuno negiranje crnogorskog naroda. Kosovski mit se danas, odnosno već skoro tri decenije pretvorio u apsolutno destruktivni, imperijalni, šovinistički, okupatorski, osvajački i hegemonistički cjeloviti i u detalje razrađeni program SPC u Crnoj Gori sa jednim jedinim ciljem: po svaku cijenu razbiti u paramparčad svaki pokušaj da se bilo koji aspekat crnogorskog identiteta ispolji kao ono što i jeste u svom istinonosnom biću – dakle, nije postojao, ne postoji i, što je i najapsurdnije i najnevjerovatnije, ne može ni postojati i neće ni postojati nikada crnogorski narod i crnogorska nacija, Crna Gora kao suverena, samostalna i međunarodno priznata država, autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, crnogorski pogled na svijet, crnogorska filozofija, crnogorska etika, crnogorska aksiologija, crnogorski jezik, crnogorska kultura, crnogorski državni grb, crnogorska zastava, crnogorska himna, crnogorski folklor (i zato na Srpskoj televiziji Srpskog nacionalnog savjeta u Crnoj Gori na početku i na kraju programa pušta se srpska državna himna, tj. himna države Srbije, a što se tiče folklora isključivo se daju narodne igre i pjesme iz Srbije), bilo koja i bilo kakva, pa i najmanja i najbeznačajnija, specifična, samostalna i posebna, sui generis, crnogorska osobina ili vrijednost crnogorskog naroda kao takvog, kao bića po sebi i za sebe.

Dakle, praktično jedini preostali organizovani destruktivni i ogoljeno nasilni parapolitički i politikantski subjekat koji i danas ima zadatak da ruši suverenu crnogorsku državu, uz nekoliko aktuelnih nedemokratskih političkih stranaka uglavnom okupljenih u Demokratskom frontu kao parlamentarne političke snage sa zadatkom uništenja crnogorske suverene države (uz još neke vanparlamentarne ideološke velikosrpske snage od kojih ne treba nikako zaboraviti i one koje direktno o trošku države rade na uništenju te iste države, kao što je Nacionalni savjet srpske manjine u Crnoj Gori), jeste naravno dobro poznat i još uvijek, odnosno upravo danas predstavlja državu u državi Crnoj Gori – u pitanju je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Zahvaljujući njenoj ulozi dolazi u najnovije vrijeme do radikalnog preokreta u načelu i sa stanovišta objektivnog učinka u određenom istorijskom vrermenu pozitivne uloge kosovskog mita u njegovu krajnje destruktivnu zloupotrebu i funkciju u odnosu na državu  Crnu Goru i crnogorski narod, odnosno do blokade daljeg civilizacijskog razvoja ovog u odnosu na Crnu Goru i Crnogorce importovanog mita i onemogućavanja njegovog kulturnog, naučnog i prosvjetiteljsko-edukativnog pravog objašnjenja i smještanja na pravi način u viševjekovnu stvaralačku riznicu bića crnogorskog naroda i svih građana crnogorske države. Ili, kako je to precizno pokazao, objasnio i formulisao prof. Kilibarda: ''Kosovska mitologija ne bi se tako cjelovito uselila u duh jednoga naroda, odnosno ne bi svoj pozitivni istorijski profil harlekinski zamijenila genocidnim profilom, da nije Srpska pravoslavna crkva uzela stvar u svoje ruke.''

Novak Kilibarda s pravom suprotstavlja politikantske i nacionalističke istupe mitropolita Amfilohija – ali i u isto vrijeme njegovu decenijama ne samo nepromijenjenu već i sve jaču ekonomsku, političku i ideološku moć i neprikosnovenu paradržavnu i paravjersku poziciju u crnogorskoj državi – i lojalnost i patriotizam koji u odnosu na crnogorsku državu i naciju, crnogorski skladni međuetnički i međuvjerski sklad, pokazuje i riječju i djelom crnogorska matična, istorijska i autokefalna crkva – Crnogorska pravoslavna crkva, koja uprkos svemu tome ostaje i dalje na margini društva, gotovo bez ikakvih uslova i mogućnosti da vjerski, civilizacijski i duhovno, identitetski i kulturološki, djeluje u crnogorskom društvu i šire u crnogorskom rasijanju.

''Ovaj mitropolit se i dalje slobodno miješa u politička, državnička, nacionalna, etnička, akademijska, lingvistička, građevinska, vojna i mnoga druga pitanja koja ne spadaju u opis posla ni jednog vjerskog lica na planeti, uz to ugrožavajući prava manjima i nacionalnu imovinu, čime koči napredak na evropskom i evroatlanskom putu naše države.

Za to vrijeme Crnogorska pravoslavna crkva ostaje obespravljena, a aktuelna vlast se ne trudi da makar dotakne pitanje fatičnoga vraćanja crkvene imovine u državno vlasništvo, kako bi ona bila na demokratski način dostupna obijema pravoslavnijem zajednicama. Taj ingorantski odnos prema ovim krupnim problemima može imati tragične posljedice. Ukoliko se vlast ne potrudi da obezbijedi poštovanje načela koja su imperativno zacrtana Ustavom Crne Gore i zahtjevima Evropske unije – slobodu vjeroispovijesti i ravnospravnost vjerskih zajednica, sama sebi kopa jamu, i ta nebriga se dugoročno može i njoj i Crnoj Gori obiti o glavu.''

Prof. Kilibarda je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, javni poslenik duha iz nauke, kulture i prosvjete, a u jednom vremenu i iz politike, jer nije bez značaja da je obavljao i dužnost potpredśednika crnogorske Vlade i bio na čelu jedne u to vrijeme veoma uticajne političke stranke – Narodne stranke koja je zajedno sa Liberalnim savezom napravila Narodnu slogu  kao politički savez koji je odigrao izuzetno veliku pozitivnu ulogu u procesu emancipacije i oslobođenja Crne Gore, Crnogoraca i crnogorstva u cjelini od velikosrpstva, edukacije o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve i afirmacije crnogorske nacije, kulture i države – koji je reagovao na neprimjereno ponašanje mitropolita Amfilohija i dao ostavku na članstvo u Savjetu za nacionalne i vjerske manjine, koji bi bez sumnje trebalo ponovo aktivirati, afirmisati i učiniti da predstavlja državno savjetodavno i konsultantsko reprezentativno tijelo sastavljeno od predstavnika svih vjerskih zajednica, naravno, i Crnogorske pravoslavne crkve. Prof. Kilibarda suprotstavlja mitropolitu Amfilohiju njegovog prethodnika,  crnogorskog mitropolita Danila Dajkovića, te se nada da se može povratiti postojanje i cjelovito djelovanje samostalne i autokefalne crnogorske crkve na čitavom prostoru crnogorske države, dakle, u njenom punom obimu, koja bi dakako, kao i sada što to čini CPC – ali bez stvarnih mogućnosti i uslova – služila i bila posvećena crnogorskim nacionalnim, civilizacijskim, duhovnim, vjerskim, kulturološkim i državotvornim interesima i potrebama.

''Zbog političke aktivnosti srpskoga mitropolita u Crnoj Gori, g. Amfilohija Radovića, koja je sračunata na razbijanje multietničke stabilnosti Crne Gore, podnio sam ostavku na članstvo u Republičkom savjetu za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa, kojim je predśedavao predśednik Filip Vujanović. Pošto je g. Amfilohije bio član toga Savjeta, smatrao sam da imam i moralnu i političku obavezu da svojom ostavkom upozorim Savjet, čiji sam član bio od nejgovoga osnivanja (predśednici M. Bulatović, M. Đukanović i F. Vujanović), na potrebu da adekvatno reaguje na poteze svojijeg članova koji su suprotni normiranim zadacima i ciljevima Savjeta

Crnogorski mitropolit Danilo Dajković, Amfilohijev prethodnik, nije se kitio ničim drugim osim hrišćansko-crnogorskim dostojanstvom. Ponašao se analogno crnogorskim uzusima. Njegovim odlaskom s mitropolitskog trona ugasila se i imitacija one epohe Crnogorske mitropolije koja je kroz vjekove održavala Crnu Goru kao izviiskru slobode i vertikalnog pravoslavlja. Nijedan crnogorski mitropolit nije bio bez ljudskih mana, neki su ih imali i previše, ali oni koji su ušli u kolektivnu svijest naroda crnogorskog su djelovali i sanjali. No, kao što rekoh, nikada se ne treba zakelti da se ne može povratiti ono što je nekad bilo. Maksim Gorki nas uči da živjeti znači nadati se.''

Autor u formi krokija ocrtava u bitnome rezultat dosadašnjeg rada, trenutni položaj i ono što čeka u budućnosti mitropolita Amfilohija: ''Mitropolit  Amfilohije odista je tragičan stoga što je ostvareni kapital svoga pedigrea, intelekta i položaja uložio na pogrešnu banku. Da je uložio što je imao u korist Crne Gore, ne bi trebalo da se zamara dokazujući da śedi na tronu Petra I i Petra II, to bi mu se samo sobom dokazalo u matičnome tekstu crnogorske istorije. Pošto nema izgleda da će se šešeljevska ideja ostvariti srpskom državom od Ogulina do Soluna, u kojoj će jednom dušom disati Srbi pravoslavne, katoličke i islamske vjere, g. Amfilohija slijedi istorijska margina na kojoj se čitaju imena djelatnika bez vizije.

Ako odeš iz Crne Gore kad ti 13 godina, a vratiš joj se kao zrio čovjek, to znači da tokom svog intelektualnog, moralnog i stručnog sazrijevanja nijesi živio životom svoje domovine.''

No, ima i drugih primjera. Jovan Stefanović Baljević, prvi Crnogorac diplomirani pravnik i doktor filozofije koji se iskazao kao nacionalni Crnogorac,  pošao je sa isto toliko godina u bijeli svijet, ali se potpisivao na svojim naučnim radovima iz filozofije i istoriografije kao ''Bratonožić-Albanac'' i ''Albano-Crnogorac'', a prof. dr Jovan Džon Plamenac, član Britanske akademije nauka, iako je sa samo pet godina napustio Crnu Goru, ostao je do kraja života privržen Crnoj Gori po svim svjedočenjima i śećanjima njegovih prijatelja, istaknutih imena svjetske filozofske i politikološke misli, a na nadgrobnom spomeniku u Londonu piše da je bio – Crnogorac. I Baljević i Plamenac su iako daleko od domovine živjeli njenim životom, ali nažalost zbog istorijskih okolnosti vremena u kojima su živjeli nijesu imali prilike da joj se oduže na pravi način doprinoseći njenom razvoju sa svojim umnim, naučnim, moralnim i intelektualnim snagama. Obojica se za razliku od Mitropolita Amfilohija mogu uvrstiti u spisak imena djelatnika sa vizijom i budućnošću u matičnom tekstu crnogorske istorije.

Za razliku od velikosrpskih krugova i SPC koji i dan-danas negiraju crnogorski identitet i crnogorsku naciju, evropskoj diplomatiji je još polovinom XVIII vijeka bilo poznato i jasno da su Srbi i Crnogorci dvije posebne nacije.  O tome najbolje govori stav tadašnjeg ruskog ambasadora u Austro-Ugarskoj grofa Karla Kajzerlinga koji o toj činjenici govori direktno i bez okolišanja.  Naime, o Kajzerlingovoj ulozi u istorijskom kontekstu polovinom osamnaestog vijeka koji se odnosi na iseljavanje različitih balkanskih naroda u tadašnju Rusiju, istaknuti ruski naučnik Jurij V. Kostjašov piše: ''Rasvetljena je još jedna neprijatna okolnost. Između predstavnika raznih balkanskih naroda iskrslo je rivalstvo na pravo za dobijanje carskih supsidija i najpovoljnijih uslova pri stupanju u rusku službu. Pri tome, korišćeni su nečasni načini diskreditacije mogućih konkurenata. Crnogorski mitropolit Vasilije Petrović, koji je duže vreme gostovao u Ugarskoj i Austriji, za vreme svojih putovanja u Rusiju pisao je pritužbe na karlovačkog arhiepiskopa Pavla Nenadovića. Hteo ne hteo, Kajzerling je morao da se umeša u tu intrigu i da na zahtev Kolegije spoljnih poslova preduzme specijalnu istragu bez mogućnosti da se istina utvrdi. Aprila 1756. godine  crnogorski mitropolit se preko posrednika obratio poslaniku sa izrazitom molbom da njegove sunarodnike naseljavaju na posebnim teritorijama, tj. da ih više ne šalju u Novu Srbiju i Slavjanoserbiju na Ukrajini. U protivnom, 'želja za odlazak u Rusiju kod drugih Crnogoraca se može ugasiti'.

Dotičući se uzajamnih odnosa između Srba i Crnogoraca, Kajzerling je u izveštaju od 12 (23) juna 1756. godine podvukao da se 'mržnja među obema nacijama već u mnogome jasno ispoljila' ''.  (Jurij V.  Kostjašov:''Ruski poslanik u Beču Herman Karlo Kajzerling i Srbi'', Zbornik Matice srpske za istoriju, 1997, br. 56, str. 59-71)

Dakle, toliko o asimilatorskim pokušajima velikosrpskih snaga i SPC u Crnoj Gori da ''dokažu'' da su crnogorsku naciju izmislili komunisti i Kominterna. Vidi se da je evropska diplomatija još polovinom XVIII vijeka bila upoznata sa činjenicom da su Srbi i Crnogorci dva odvojena naroda i nacije. 

Nažalost, nije riječ samo o pokušajima, već i o vidljivim rezultatima SPC u Crnoj Gori kada je riječ o asimilaciji i pretvaranju Crnogoraca u Srbe. Danas je po statističkim, dakle, egzaktnim, pokazateljima mnogo manje Crnogoraca u Crnoj Gori nego što ih je bilo samo prije neku deceniju. Naime, danas je Crnogoraca ispod polovine stanovništva, a bilo ih je preko 90 odsto poslije Drugog svjetskog rata. Srba je bilo u Crnoj Gori tek nekoliko procenata a danas ih ima po popisu blizu 30 odsto. „Prvi put u Crnoj Gori i Jugoslaviji 1948. godine u popisu stanovništva građanin je pitan šta je po nacionalnosti. U ranijim popisima tražena je vjerska pripadnost. Po tome popisu u Crnoj Gori je bilo 91% Crnogoraca. I u sljedeća četiri popisa, znači sve do 1981. godine, bilo je najviše do 3% Srba u Crnoj Gori. Međutim, mi stalno slušamo priču da neko u Crnoj Gori protjeruje Srbe. Protjerani su Crnogorci. Ja ne želim da o tome mnogo govorim, neka takvi vide statističke podatke… U svijetu ljudi mijenjaju državljanstvo i vjeru, ali ne i naciju.” (Akademik prof. dr Branko Radojičić: „Obrazovanje presudno za nacionalni i državni identitet”, „Prosvjetni rad”, april-maj 2012, br. 5–6) 

Očito je da u posljednje dvije-tri decenije Srpska pravoslavna crkva, a u ranijem periodu i državni organi Republike Srbije, grubo su, a Srpska crkva i dalje, asimilovali i asimiluju lažnom propagandom Crnogorce i pretvaraju ih u Srbe. Država Crna Gora na sve ovo još nema adekvatnog odgovora i na ovom polju očekuje se u narednom periodu učinkovitiji rezultat svih državotvornih političkih partija i pokreta, posebno DPS i svih članica budućih vladajućih državotvornih političkih koalicija, kao i dalji državnički angažman i rezultat lidera DPS-a i aktuelnog premijeraMila Đukanovića. A najviše u stvaranju neophodne državne i nacionalne institucionalne infrastrukture radi zaštite i promovisanja ukupnog i nacionalnog i multinacionalnog, i građanskog i državnog crnogorskog identiteta, koji je zajedno sa CPC-om, ipak, unatoč svemu, u boljoj situaciji nego velikosrpski agresor, jer kako reče Ciceron – ''Nepravdu ośetit je bolje nego nepravdu stvoriti.''

Džon Lok, jedan od pionira savremenog svijeta, isticao je da nijedna crkva nema jurisdikcije nad drugom, kao i to da građanska vlada ne može dati nikakvo novo pravo crkvi. U slučaju Crnogorske crkve ne radi se o nikakvom novom pravu, već o njenom starom, vazdašnjem, viševjekovnom samostalnom, autokefalnom, kanonskom pravu, tj. crkveno-vjerskom pravnom statusu, koje je ukinuto odlukom jednog svjetovnog lica i organa, apsolutno nelegalnom i nelegitimnom, naime tadašnjeg regenta Aleksandra Karađorđevića. S obzirom da je ovaj akt nastao na osnovu takođe nelegalne i nelegitimne tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. i isto takvog akta okrnjenog Svetog sinoda Crnogorske crkve o samoukinuću, ili kako kaže akademik prof. dr Živojin Perić, jedan od najpoznatijih srpskih pravnika svih vremena sa izuzetno velikom evropskom i međunarodnom reputacijom, pravno nepostojećih ili inexistant akata, to je nužno da Skupština ukine, odnosno stavi ad akta i proglasi pravno nepostojećom odluku regenta Aleksandra o ukinuću Crnogorske crkve. Time se stanje vraća u pređašnji položaj, vjerski objekti i imovina postaju svojina crnogorske države, kao što je to slučaj i u savremenom svijetu, koja vjerske objekte ustupa vjerskim zajednicama na korišćenje, s time što crnogorska država mora biti garant međusobne tolerancije Crnogorske i Srpske crkve, kao i svih drugih vjrerskih konfesija kao slobodnih i dobrovoljnih zajednica.

   Razrješenje tzv. spora između Crnogorske i Srpske crkve u Crnoj Gori mora biti urađeno na moderan i evropski način. Na isti način kao što je obnovljena i crnogorska suverena država. Na strani Crnogorske crkve i Crne Gore su svi faktori: i pravo i pravda, i istorija i sadašnjost, i činjenice i vizije. Knjaz Danilo je razdvajanjem svjetovne i duhovne vlasti udario temelj moderne evropske demokratske, civilne i pravne sekularizovane crnogorske države. Na ovom strateškom putu neutralnog odnosa države prema različitim vjerama mogao je kasnije i knjaz Nikola da pionirski u ovom dijelu Evrope potpiše Konkordat u ime crnogorske države sa Vatikanom, što predstavlja veliki problem srpskih nacionalističkih i imperijalnih krugova. Sve je to najgrubljom silom prekinuto od strane srpske vojske i tzv. bjelaša 1918. g. i kasnije. Crnogorska država mora toga da bude svjesna i da sa svojom obnovom stvori prostor i za obnovu crnogorskog crkveno-vjerskog identiteta, kao dijela ukupnog nacionalnog identiteta i korpusa ljudskih prava i sloboda, zagarantovanih svim međunarodnim dokumentima.

U preambuli Ustava potrebno je vratiti stav iz ranijeg Ustava nekadašnje Republike Crne Gore iz bivše države SFRJ da  crnogorski narod ima istorijsko pravo na svoju državu. To nije u suprotnosti sa građanskim karakterom savremene i sekularizovane crnogorske države, odnosno sa činjenicom da je vjersko-kulturno-etnički nepristrasna i otvorena za pluralizam i u ovoj oblasti. U našoj zemlji su sve kulture i vjere liberalizovane i su-pripadne liberalno-građansko-pravno-individualno-demokratskoj državi. Jedino problem postoiji sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i to ne zbog njenih vjernika i zbog nje same, već zbog klerikalno-nacionalističkog njenog vrha u Beogradu i na Cetinju.

Hrišćanstvo ne privileguje nijednu naciju, nijedan narod, nijednu etiku, nijednu kulturu, nijedna pogled na svijet. Hrišćanski univerzalizam i egalitarizam je u istoj ravni sa modernom pravnom, sekularizovanom, građanskom demokratskom državom koja je vjerski, kulturno, etnički i nacionalno neutralna i nepristrasna. Upravo ovdje se očituje antievropeizam i antimodernost Srpske pravoslavne crkve koja je kao takva velika kočnica za daljni napredak crnogorske države u svim segmentima, a posebno u korpusu identitetskih, vjerskih, kulturnih i nacionalnih pitanja, što na daleke staze dovodi u opsnost i nesigurnost i samu crnogorsku državu, tj. nezavisnu i suvrenu državu  kao nacionalnu i građansku državu Crnogoraca i svih drugih naroda koji u njoj žive. Srpska pravoslavna crkva time što ne priznaje pravo ispovijedanja pravoslavne vjere Crnogoraca kao upravo etničkih i nacionalnih Crnogoraca i postojanja Crnogorske pravoslavne crkve, poništava izvorne i autentične univerzalističke implikacije hrišćanstva.

Na ovaj način, Srpska pravoslavna crkva se poistovjećuje sa nacističkim i rasističkim idejama o geografsko-kulturnoj teritorijalizaciji hrišćanskog Boga, što se pokazalo i u posljednjem krvavom ratnom pokušaju da se objedini srpski pravoslavni ''čisti'' bog na jedinstvenoj i etnički očišćenoj teritoriji Velike Srbije. Crnogorska crkva je istorijski i savremeno na potpuno suprotnoj strani od jednog ovakvog još aktuelnog položaja i namjera Srpske crkve. A to znači da Crnogorska crkva ostaje i dalje ekumenski privržena i otvorena svim ljudima dobre volje i vjere, pravoslavne na prvom mjestu, ali i svim drugim konfesijama, kako je to bilo i i ranije u istoriji, sa kojima na ovakvim modernim, uistinu hriščanskim i evanđeoskim temeljima, može na pravi, ravnopravni i dostojanstveni i dobru upućeni način da sarađuje i pronalazi zajedničke elemente ljudskosti, pravednosti, etičnosti, solidarnosti, empatgije,transcendentnosti i humanosti: dakle, i sa katoličkom, i sa islamskom i sa jevrejskom, i protestantskom i svim drugim religijama i vjerskim grupama.

Ne može biti pravoslavlje na ovim prostorima, prostorima Zapadnog Balkana, ekskluzivna, naime ''srpska stvar''. Time se obezvređuju i poništavaju ljudska prava vjernika i poštovalaca Crnogorske i Makedonske pravoslavne crkve. Kako sada stvari stoje, Srpska pravoslavna crkva je, zahavaljući svom neodgovarajućem, neevanđeoskom ponašanju i nelegalnom statusu, trenutno van pravnog crnogorskog državnog, i materijalnog i duhovnog, prostora. Crnogorska država, kao demokratska, je vjerski-kulturno-etnički neutralna i u nkoj bilo koji identiteski subjekat, tj. nacionalno-etničko-vjersko-kulturni, može postati njen punopravni član, pod uslovom da poštuje njene sopstvene i međunarodne, civilizacijske i moderne formalno-pravne uzuse. Za one koji žele da budu povlašćeni i da dominiraju nad drugima, da agresivno negiraju prava drugih i da postoje na temeljima neprava i nepravde, bilo koja demokratska i pravna, pa ni crnogorska država, ne može im nikako izaći u susret. To je sada slučaj sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Na potezu je crnogorska država da počne evropski i civilizovano, liberalno, prosvjetiteljski i građanski, demokratski i pravno da uređuje i ovu, izuzetno značajnu, sferu crnogorskog društvenog života.  

Do sada je crnogorska država u svemu ovome debelo kasnila. Nadati se da će novi Zakon o vjerskim zajednicama koji uskorot reba da se donese predstavljati poletak pozitivnog zaokreta crnogorske države prema ovom izuzento važnom pitanju. Naime, tamo se predlaže da svi vjerski hramovi i sva vjerska dobra iz perioda do 1918. godine, ponovo postanu vlasništvo države Crne Gore što su do tada i bili, a crnogorska država će ustupati hramove za potrebe vjernika i CPC i SPC. Mnogi razlozi ukazuju da je stav o jednoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori – koji se našao i u programu Demokratske partije socijalista na njenom posljednjem kongresu, iako vođen dobrim namjerama (podśetimo se, u istoriji se toliko puta pokazalo i pokazuje da i putevi sa najboljim namjerama vode u pakao) – u suštini neostvarljiv, negativno-utopistički, nerealan, ilizoran i čak i antidemokratski, tj. predstvlja povredu slobode vjeroispovijesti kao dijela ljudskih prava i sloboda. U presudi Evropskog suda u Strazburu kojom se priznaje autokefalnost Moldavske Besarabijske crkve, piše i sljedeće: ''Državne mjere kojima bi se davala prednost nekom vođi ili organima podijeljene vjerske zajednice ili vršio pritisak na zajednicu ili deo zajednice da se protiv svoje volje stave pod jedinstveno rukovodstvo takođe bi predstavljale povredu slobode vjeroispovesti. U demokratskom društvu nije potrebno da država sprovodi mjere da bi osigurala da vjerske zajednice ostanu pod jednim rukovodstvom ili se dovedu pod njega’’                                

Političkoj namjeri da se stvori jedna pravoslavna crkva u Crnoj Gori protivi se i istorija i sadašnjost. Prvo, protive se odredbe Evropskih konvencija o ljudskim pravima koje se odnose na vjerski pluralizam i ključnu ulogu države u obezbjeđenju potpuno ravnopravnog statusa i ''kanonskih'' i ''nekanonskih'' crkava što je posvjedočeno i odlukama Evropskog suda u Strazburu. Drugo, protive se upravo odista kanonski i istorijski važeći stavovi ili ''istočno pravilo i pravda'' da nezavisnoj državi odgovara i nezavisna državna nacionalna autokefalna crkvena organizacija. Treće, protivi se etički momenat. U Srpskoj crkvi kanonizuju se ratni zločinci, a u njenim hramovima promovišu se djela istih. Dželat i žrtva ne mogu biti isto. Četvrto, protivi se različitost civilizacijskih, kulturnih i nacionalnih pogleda na svijet iz kojih proističu i različiti vjerski habitusi i različite organizacije vjerskog života i ubjeđenja, priopadnosti, solidarnosti, uzorstva, ugleda i empatija, odnosno, različite crkve.

Jednom riječju, Crnogorska crkva mora biti moderna, otvorena, budućnosna, dijaloška i svjetska, za razliku, nažalost, od Srpske crkve, za koju u ''Filosofiji palanke'' veliki srpski književnik i filozof Radomir Konstantinović piše: ''Nacizam...jeste, u sferi srpskog duha palanke, nemogućnost ovog duha da, ostajući skroz empiričko-racionalistički, bude istovremeno i mistički ''rasan'', veran svom večno-plemenskom idealu, onome mitu o plemenu koji se pretvorio u plemenski mit nemogućnošću da bude protivstavljen istoriji i ponovljen. Misticizam srpskog nacizma je 'krstaški', ratnički, u stilu 'odbrane' Hrista od marksističkog Anti-hrista, misticizam Dimitrija Ljotića koji je svoje kvislinške falange hteo da vidi i prikaže kao falange srednjovekovnih svećenika Hrista.'' Konstantinović utvrđuje da srpski nacizam nije importovan, već da predstavlja autentičan proizvod i logičnu posljedicu nacionalističke filosofije duha svijeta palanke kao plemenskog duha u agoniji. Na sahrani dr Dimitrija Ljotića,  srpskog političara i ministra u Kraljevini Jugoslaviji, predsjednika Jugoslovenskog narodnog pokreta ''Zbor'' i saradnika njemačkih nacista u Drugom Svjetskom ratu, u Sloveniji u aprilu 1945. g., činodejstvovali su tadašnji patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić i vladika dr Nikolaj Velimirović, jedan od najobrazovanijih i najuticajnijih bogoslova i intelektualaca u srpskom političkom, crkvenom, kulturnom i širem javnom mnjenju, koga je Srpska crkva proglasila svecem. Nikolaj Velimirović je tom prilikom i govorio, o ''najvernijem sinu Srpstva'', kao i o ''dičnim četnicima'' i o Draži Mihajloviću – o ''onom kome je već četiri godine zemlja prostirač a nebo pokrivač''. Vladika Nikolaj je svoj antisemitizam preuzeo, preko Ljotića koji je boravio 1913. i 1914. g. u Parizu, od francuskog političkog mislioca, rojaliste i akademika, desničarskog, antidemokratskog i antirepublikanskog, konzervativnog nacionaliste i kvislinga u Drugom Svjetskom ratu Šarla Morasa. Evo jednog stava vladike Nikolaja: ''A ti, Srbine, šta misliš, dve zaraze spopale su tvoju krv – izrailjska i evropska...Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola''.  

Kao što odluke tzv. Podgoričke Skupštine i Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve iz 1918. godine  potpadaju pod pravni akt inexistant (akt koji ne postoji), isti je slučaj i sa aktom regenta Aleksandra Karađorđevića o ukinuću autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i njenom ’’ujedinjenju’’ u autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu. Zato, uz konstataciju o poništenju odluka tzv. Podgoričke skupštine, Skupština Crne Gore je dužna da – iz obzira i odgovornosti prema budućnosti i stabilnosti naše zemlje, a u skladu sa svojim međunarodnim i nacionalno-državnim obavezama koje ima kao najviši državni, društveni i politički organ – ovaj akt regenta Aleksandra poništi i, kako piše akademik Živojin Perić, ’’odbaci i negira kao nešto što nije ni bilo, i, radeći tako, ne vrši se nikakvo nasilje ni prema kome...To je dužnost svih onih u čijim rukama se nalazi zaštita prava i zakonitosti.’’

Zloupotreba Kosovskog mita idealno služi SPC u Crnoj Gori da stalno negiraju i destruktivno nasrću na crnogorski narod i Crnu Goru, CPC i crnogorsku kulturu, crnogorski jezik i crnogorsku istoriju. Cilj je ovđe naravno bitan a sredstva su različita, u različita vrijemena jedna su ili druga više akcentovana, ali se svakako može reći da je Kosovski mit među onim sredstvima koja su najzahvalnija za pogubno djelovanje Srpske crkve protiv Crnogoraca i Crne Gore. Zato prof. Kilibarda i pristupa analizi ovog pitanja, jer uviđa njegov značaj i moguće dalekosežne negativne posljedice po crnogorsku državu. Da bi to na najbolji način izrazio, on se  vraća na početke crnogorske duhovne i vjerske, hrišćanske i evanđeoske vertikale i podśeća crnogorsku vlast da ima veliku odgovornost pred crnogorskim građanima da sačuva mnogovjekovno njegovanu međuvjersku i međuetničku stabilnost, što predstavlja veliki kapital i za čovječanstvo u cjelini, civilizaciju  i za ukupnu istoriju i na ovim i na mnogo širim i većim prostorima, odnosno što bi Crna Gora mogla izgubiti i u kakvu tragičnu situaciju bi mogla dovesti sebe i stanovništvo koje joj je ukazalo državno povjerenje.

''Knez Vladimir nije bio ni pravoslavac ni katolik, no hrišćanin, a blizu osam stotina godina literarno uobličena legenda o njemu napajala je duh predaka današnjih muslimana, recimo iz Mrkojevića. koji su prešli na islam u XVII vijeku. U najstarijem proznom književnom djelu Crne Gore Ljetopis popa Dukljanika, iz XII vijeka, enormno mjesto zauzima legenda o knezu Vladimiru i njegovoj ženi Kosari. Dakle, i to djelo afirmiše dukljanskoga kneza Vladimira kao zajedničku istorijsku i legendarnu baštinu izrazito multikonfesionalne Crne Gore. Nabijanje Amfilohijeve lamine na Rumiju predstavlja zabijanje krvavoga noža u multietničko biće Crne Gore i udar u same temelje viševjerske duhovnosti oblasti iz koje se uzdigla ponosita Rumija. Taj vjerski složeni kraj Crne Gore, barsko-ulcinjska oblast, nije doživljavao vjerske krvomutnije kakve je imala śeverna Crna Gora. Ostao je barsko-ulcinjski  kraj bez svojijeh Šahovića, a bio je besputan za Avra Cemovića i Pavla Đurišića. Čini mi se da je  duh legendarnog kneza Vladimira, koga je car Jovan Vladislav umorio na 38 godina prije no se hrišćanstvo raskolilo na pravoslavce i katolike, i na mnogo vjekova prije no su se njegovi zemljaci priklonili islamu, bio preventiva da se ne dogode vjerske krvave pohare kao na śeveru Crne Gore. Viševjekovno i svakogodišnje iznošenje Vladimirova krsta na Rumiju, koji se čuva u Mrkojevićima, u kome jednako učestvuju pravoslavci, katolici i muslimani barsko-ulcinjskog kraja, Amfilohije je gvozdeno prekinuo 2005. ljeta gospodnjeg. Aktuelna vlast u Crnoj Gori trebalo je da budnije prati klerikalno-vojne razgovore i osobe koje ruše mnogovjekovno duhovno jedinstvo vjerski složenog primorsko-rumijskog kraja. No, davno je kazano da nema ugodnu posmrtnu kanonadu onaj ko od straha umire!''

Ili, kako piše Ernst Kasirer: ''Svet ljudske kulture se nije mogao roditi dok mrak mita nije bio pobeđen i savladan. Ali mitska čudovišta nisu bila sasvim uništena. Ona su iskorišćena za stvaranje novog univerzuma, i još žive u tom univerzumu. Više sile zaustavile su i potčinile moć mita. Sve dok su te sile intelektualne, etičke i umetničke, u punoj snazi, mit je ukroćen i potčinjen. No kad one počnu da slabe, ponovo nastupa haos. Tada se mitske ideje ponovo uzdižu i prožimaju čitav kulturni i društveni život čoveka.''

Recimo na kraju da prof. dr Novak Kilibarda u ovoj knjizi vrlo temeljito analizira gotovo svaki aspekat velikosrpskog mita koji je snažno utemeljen u kosovskom mitu, tako da bi njegovi rezultati mogli da se koriste ne samo za geopolitičke, državne i uopšte političke fenomene, već i za identitetske, kulturne, vjerske, jezičke, kao i sve sve druge osobene vrijednosti crnogorskog naroda i crnogorske nacije. Zašto to nije predmet odgovarajućih rasprava i zašto se ti sadržaji ne utkivaju preko udžbenika i knjiga u sadržaj i program nastavnih cjelina na različtim stupnjevima, svijest i samosvijest čitalaca i građana, ukupne javnosti, to ne treba pitati autora ove studije već državne organe i institucije, kulturne, naučne, obrazovne i druge. Autor je uradio ono što je do njega, za nadati se da će to neko pročitati, izvući poučne konsekvence kojih je puno i koristiti za opšti napredak i boljitak Crne Gore i svih njenih građana.

Njegošev je stih –''Tvar je tvorca čovjek izabrana!''. I u evolucionističkoj i u kreacionističkoj teoriji čovjek je osobito, izabrano biće. Prof. dr Novak Kilibarda je izabran da stvori i napiše i ukupno svoje intelektualno i naučno djelo i knjigu o kojoj je ovdje riječ. Još jednom: tako je stvorio moralnu, civilizacijsku, nacionalnu, državnu, prosvjetiteljsku, kulturnu, obrazovnu i duhovnu obavezu i dužnost drugih pojedinaca, institucija i subjekata da ovaj dar od najvećeg umnog stepena, reda, rada i značaja, na pravi i najproduktivniji način iskoriste, primijene  i upotrijebe za opšte dobro, za dobro svih građana države Crne Gore. Prof. Kilibarda ne može i  nije ni mogao ni više ni manje od toga. Upravo ovo manje – mnogo obavezuje Crnu Goru. Ostaje za budućnost da se vidi da li je ona svjesna šanse i mogućnosti koju joj pruža ova knjiga i njen nesvakidašnji, visoko vrijednosni i kvalitetni naučni uvid prof. dr Novaka Kilibarde.

 

 

 
 

Odštampaj stranicu