Nije tako davno bilo kad me je na samom početku Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj (1991) istaknuti etnolog dr sci Josip Milićević, direktor Etnografskog muzeja u Pazinu, nazvao i saopštio da su nam „dvovida braća „marnuli crnogorsku nošnju Perojaca“ , enklave iz Istre, tako što su je prebojili i stavili u Muzej kao „srpsku narodnu nošnju“ Perojaca iz srpskoga mjesta Peroj u Istri“ . A čuvena etnologinja Jelka Radauš Ribarić žestoko se pobunila svjedočeći da je to „crnogorska nošnja Perojaca iz njihova zavičaja Crne Gore koju su donijeli iz Crmničke nahije“ 1757. godine. Najnovija priča o narodnoj nošnji na „Crnogorcu“ i njegovim epskim guslama koje je svirao u Pekingu, uveliko me pos'ećaju na tu obskurnu priču.

U posljednih stotina, pa i više godina, bio je veliki broj negatora crnogorskog naroda, njihove materijalne i nematerijalne duhovne kulture.  Oni su bili različitih intelektualnih razina i slične političke orijentacije i usmjerenosti. O tome je naš istaknuti istoričar i kulturolog dr Danilo Radojević pisao iscrpno i poodavno. Pobliže, političke manipulacije crnogorskim kulturnim nasljeđem počele su vrlo davno, još u srednjem vijeku. Ponajviše je taj projekt „uzrio“ u prvoj polovini 19. vijeka, pojavom velikosrpskih programa „Načertanija“ Ilije Garašanina kojim su uspostavljali srpsku dominacije na Balkanu, odnosno programom stvaranja tzv.  Velike Srbije! Od tada do danas ona čini stalnu konstantu srpske nacionalne politike  prema Crnogorcima  i njihovoj dijaspori pa ma gđe bila. Odgovarajućim kvaziargumentima i zamjenom teza oni opskrbljuju naučne, obrazovne, kulturne i sub/kulturne institucije u Srbiji i u Crnoj Gori kako bi urodile i pale na plodno tlo. Sve to čine u namjeri potiranja Crne Gore i crnogorskoga naroda, njihove svijesti o nacionalnoj i narodnosnoj samobitnosti; kako bi se obesmislila crnogorska kultura, crnogorska neovisnost, državotvornost, crnogorski jezik, Crnogorska autokefalna crkva, s'ajna povijest, civilizacija i njihova višestoljetna i bogata kultura. Dakle, prema onoj premisi Miloša Kundere, narodi se „likvidiraju tako da im se ponajprije oduzme pamćenje. Unište im se njihove knjige, njihova kultura, njihova povijest. A neko im drugi napiše knjige, izmisli im jezik, drugu kulturu, povijest i običaje. Narod tada počinje sumljati i zaboravljati ko je i što bio“... Sve se to naravno sručilo na Crnogorce, naročito snažno u razdoblju  krvavog „bijelog terora“, poslije Podgoričke skupštine (1918), pa tokom jugoslavenskih „bratskih“ konstitucija, u vrijeme kad se vršile beskrupulozna „paranučna premetačina“, kleptomastvo svih žanrova slojeva crnogorske kulturne baštine; posrbljavanje svega onoga što je nosilo, ili još danas ponegdje nosi, atribucije crnogorskog čovjeka, naroda i njihove autohtone državnosti. Naravno, kako smo to na drugom mjestu, istakli (Odbrana identiteta - razgovori/intervjui u Odsjaju kultura:  Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima, Zagreb, 2002, 227 str.), s iznimkom samo nekih elemenata, lokalanog, skaradnog i folklornog.

            Od tih naznačenih spojnica folklora pravili su srpski komediografi sprdnju,  mozaik i prototip Crnogoraca, smušenog zavičajnika, patrijarhalnih i zatucanih arhetipova; toposa zavičajnog primitivca i u najgrubljoj riječi epskog/guslarskog, komičnog i smušenog „slobodarskog“ junaka. On je u njihovoj komediografskoj i filmskoj vizuri i produkciji poprimao još drastičnije primitivno-epske dimenzije: crnogorskog sockog ambijenta i stočarskog čobanina i guslara skaradnih sadržaja!?

Dugo razdoblje s'ajne iskonske Duklje i Zete – koje je približno 150. i više stoljeća činila samobitna dinastija Vojislaljevića, pa kasnije evropsko orijentiranih Balšića,  s predominacijom katoličanstva i njihove izvorne, i nadasve čuvene kulture štamparstva u razdoblju Crnojevića, sve do kraja 15. stoljeća nigdje se nije spominjala ili se namjerno prešućivala i zaobilazila. Sto više, u nedostatku vjerodostojnosti  ta se srednjovjekovana crnogorska država Duklja/Zeta, poradi kontinuiteta njihove države Raške, proglašavala se Srbijom i njihovom izvorno-kontinuiranom državom. A da ne govorim na ovom mjestu kakav je drastični položaj Duklja i Zeta zauzimala prostor u njihovoj enciklopedistici.

U razdoblju crnogorske duhovne klonulosti, svjetska inozemna, naučna i politička središta, poslužena iz središta „Srpske naučne škole“, antidatirali su početke crnogorske kulture i državotvornostii, bezočno je situirajući u srpsku okupatorsku nemanjićku dinastiju. I Crnogorsku autokefalnu crkvu, slobodna jedino nekada u „moru turskog carstva“, proglašena je „svetosavskom tradicijom“, a i danas je proglašavaju nedostojnom sektom i otpadništvom.  I crnogorski autohtoni jezik, na na kojemu su crnogorska đeca stekla prvu roditeljsku komunikaciju, upoznali svijet oko sebe, os'etili prve slike i životne preokupacije oko sebe, usvojili muzičke emocije, radosti i čudesno neraskidive doživljaje  materinskog jezika, proglašavali su ga do nedavno „zavičajnim“, „pokrajinskim“, „dijalektalnim“, „primitivnim“ i „provicijalnim“ jezikom kojega se treba duboko stiđeti. Tako su đeci, a bogme i odraslim ljudima, „intelektualcima“ usađivali korijene niže ljudske vrijednosti, komplekse i traume koje nose i dan-danas mnoge „obrazovane“ genaracije crnogorskih ljudi. A da ne govorim na ovom mjestu kakv su status pridavali crnogorskoj književnosti sve do pojave moje studije/disertacije Crnogorska pripovijetka između tradicije i savremenosti (Titograd, 1978) i pojave našeg kapitalnog projekta Istorija crnogorske književnosti  (N. Kilibarda, R. Rotkovića i M. Nikčević) u tri toma, koje su učinile prekretnicu u obrazovanju akademskih građana i omladine (2012).