Ne mogu reći da su me osobito iznenadili istupi bivših crnogorskih ljekara koji se ovih dana zbijaju u redove za odbranu litija i svetinja. Puna je Crna Gora i prepuna uhljebljenih kadrova koji bi je za šaku rubalja ili dinara, a češće i sasvim dragovoljno, prodali. Velim bivših ljekara jer tu se jedna stvar dakako mora razjasniti. Plemenitoga poziva ljekara nema bez humanosti, a oni koji u jeku opake pandemije pozivaju narod da se priključi masovnim okupljanjima, najvećoj epidemiološkoj prijetnji u Crnoj Gori danas, nemaju ni zeru obzira prema ljudima i njihovu zdravlju. Koliko se god kitili diplomama medicinskoga fakulteta i specijalizacijama, takvi naprosto ne mogu biti ljekari. Možda mogu upražnjavati praksu žreca, vračeva, čitača iz plećaka ili onih što gase ugljevlje, no medicine bez humanosti nema, pa ni ljekara bez savjesti i brige za zdravlje svojih bližnjih.
Možda će neko reći ko sam to ja kao doktor filoloških nauka da propisujem ko jeste, a ko nije ljekar. No ništa ja tu novoga zapravo nijesam izrekao što nije zapisano u temeljima ljekarskoga poziva, Hipokratovoj zakletvi. A ona u svojoj originalnoj verziji sadrži i ove riječi: „Nikome neću, čak i ako me zamoli, prepisati smrtonosan otrov niti ću mu dati savjet koji može prouzrokovati njegovu smrt.“ U svojoj modernoj verziji taj glasoviti kanon na kojemu počiva medicina sadrži i ove prisege: „U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene uticati nikakvi obziri, vjera, nacionalnost, rasa, politička ili klasna pripadnost. Apsolutno ću poštovati lјudski život od samog početka. I pod prijetnjom neću popustiti da se iskoriste moja medicinska znanja, suprotna zakonima humanosti.“ A što onda reći o osobama koje se predstavljaju kao ljekari a pozivaju svoje sugrađane na protestne skupove što su se ovih dana pokazali u svojoj suštinskoj formi kao gola politička sila i u kojima je izvjesno da se ne mogu ispoštovati ni minimalni uslovi zaštite od koronavirusa, propisani ne samovoljom Nacionalnoga koordinacionoga tijela već jasnim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije. Što reći o ljudima koji, suprotno zakletvi koju su položili, nemaju ni mrve poštovanja za ljudski život!? Što reći o osobama koje su svoje vjerske, političke i nacionalne obzire izdigli iznad svoje profesije!? Što reći o onima koji i bez prisile svoja medicinska znanja žrtvuju, „suprotno zakonima humanosti“!? O njima se danas može samo reći da ne slijede Hipokratovu no hipokritovu zakletvu.
Jer kako se do licemjerjem može protumačiti najnoviji proglas grupe bivših podgoričkih ljekara u kojem kažu: „Zbog našeg poziva, koji podrazumijeva i edukaciju stanovništva neophodno je insistirati na epidemiološkoj doktrini, tj. maskama, distanci itd… , što nas zasigurno neće odaljiti od naše suštinske namjere i potrebe, a to je očuvanje i njegovanje sfere duhovnog i intelektualnog. Samo hrabro i naprijed, svi zajedno...“ Oni se, dakle, u svojem pozivu ośećaju neugodno jer, eto, moraju zbog doktrine spomenuti na nošenje maski i držanje distance, ali ih njihovi politički i vjerski nazori usmjeravaju na suprotno – na podršku masovnim okupljanjima koji nijesu ništa drugo do tempirana epidemiološka bomba, što se, uostalom, pokazalo i tokom prvoga talasa virusa oboljevanjem i smrću klera i episkopa Ruske i Srpske pravoslavne crkve, da o posljedicama po njihovu pastvu i ne govorimo. Ne, draga moja gospodo, vi nijeste i ne možete biti ljekari, no samo jeftini propagatori ideologije koja i jeste nastala na negaciji humanizma, a koja se danas krije iza navodnih duhovnih potreba i ugroženosti svetinja. Jer da je vama do duhovnih potreba ne biste slijedili ideologe savremenoga klerofašizma, već biste poštovali Hristov nauk: „I kada se moliš Bogu, ne budi kao licemjeri, koji rado po zbornicama i na raskršću na ulicama stoje i mole se da ih vide ljudi. Zaisto vam kažem: Primili su platu svoju. A ti kada se moliš, uđi u klijet svoju, i zatvorivši vrata svoja, pomoli se Ocu svome koji je u tajnosti, i Otac tvoj koji vidi tajno, uzvratiće tebi javno.“
Kažem nije me naročito iznenadilo kad sam na tome spisku vidio imena nekih koji su 90-ih u Crnoj Gori našli pribježište, sklanjajući se od ratnoga vihora u okruženju, a kojima je ova država dala ne samo posao, već ih i stambeno zbrinula, niti su me iznenadili neki koji su u jeku prvoga talasa epidemije javno likovali služeći se lažnim izvještajima kako je u Crnoj Gori epidemiološka situacija gora nego u Srbiji, kao da je virus neko sportsko nadmetanje a ovaj vajni kvaziljekar navijač. Ne mogu reći da je iznenađenje, s obzirom na ukupne okolnosti u Crnoj Gori, ali jeste izvjesno razočarenje što se na spisku bivših ljekara našlo i ime jednoga bivšeg ministra zdravlja, koji je sebi u poodmaklim godinama dozvolio da mu partijska lojalnost kroji profesionalne stavove. Pridružio se tako i on spisku crnogorskih hipokrita, skladno se uklopivši u ram za sliku posebnoga ešalona savremenih jurišnika na Crnu Goru. To je ona grupa nekadašnjih suverenista, okupljenih oko latiničnoga Dana, pod imenom Vijesti, koji su se od interesnoga razlaza s aktuelnim predśednikom Crne Gore neđe nakon referenduma, transformisali u nejperfidniju kohortu združenih snaga što im je jedini cilj razur Crne Gore.
Nastoji se danas u Crnoj Gori stvoriti privid postojanja paralelnoga sistema, najprije zloupotrebom grupe univerzitetskih profesora što su se proslavili teorijom da vlast ratuje direktno protiv Boga, a sada i grupisanjem bivših ljekara, čiji istupi su poraz čovječnosti i profesionalne etike. U danima koji slijede mogu se očekivati novi pritisci, medijske obmane, provokacije i incidenti, u krajnjem i pokušaji saoizacije Crne Gore. Potonji roptaji velikosrpske klerofašističke ofanzive prema Crnoj Gori staviće pred veliki izazov ne samo aktuelnu vlast, već i sve iskrene emancipatorske i suverenističke snage. Samo ako ostave po strani lične pizme i surevnjivosti i formiraju zajednički odbrambeni front, Crna Gora se može nadati novome civilizacijskom iskoraku, prevladavanju mučnih unutrašnjih čegrsti i sigurnome putu u zajednicu razvijenih evropskih i svjetskih društava.
Prof. dr Milorad Nikčević
