„Oslobađanje Berana“, „slučaj Košljun“, poziv na
kađenje Centra za kulturu u Kolašinu... Kondenzovana slika našeg
kolektivnog posrnuća, pokazatelj da ovo društvo, zajedno sa vlašću, i
upravo krivicom vlasti, pluta bez jasnih vizija, bez ideje,
bez morala i etike, bez svijesti o onome što smo bili i što trebamo biti.
Zato što su politika i partijska pripadnost postali
najefikasniji, gotovo jedini modus za sticanje manjeg ili većeg
bogatstva; zato što se na taj način ulazi u krug privilegovanih,
zaštićenih, osiguranih, obezbijeđenih za cijeli život.
U samo nekoliko
dana zgusnuli su se događaji koji, samo na prvi pogled, nemaju veze
jedan sa drugim. Ali, jesu skica za portret sadašnje Crne Gore.
Takve kakva stvarno jeste, iskrivljenog morala i izgubljenih
društvenih vrijednosti.
Slika prva - „Oslobođenje“:
Berane, Crna Gora, prošla nedjelja veče nakon pobjede
SNP/DF koalicije: pokliči „Ovo je Srbija“, uzdignuta tri prsta, himna
profašističkog srpskog pokreta „Dveri“ na ulicama Berana...
Oslobođeno Berane, kako ga nazvaše pobjednici, stare pjesme
i već viđena ikonografija, uz lica rođena kada se takva ikonografija
ustoličavala na ovim prostorima. Što bi kazao jedan bivši kolega,
različitog političkog kreda od ovoga moga: „Moraš priznati da su nam u
međuvremenu porasli i kosa i zubi“, aludirajući na to da se četnička
ideologija značajno „podmladila“.
Priznajem, ali bih dodala: sve se to događa - uz značajnu pomoć
vlasti, koja se busa da je povratila nezavisnost, kao da joj to daje
moralno pravo da nas opustoši, i materijalno i duhovno. Čude se srpskim
zastavama u Beranama, a istovremeno sklapaju saveze sa narodnjacima,
barjaktarima tuđih zastava u Crnoj Gori.
Da, priznajem, zubi i kosa su porasli, ali se malo što drugo
promijenilo. Kada se skandira „Srbija! Srbija“ - može se govoriti o
političkom neukusu; kada se viče „Ovo je Srbija!“ - to je gaženje
sopstvene države, nepriznavanje njenih granica i njenog identiteta. Od
tih povika tužnije je samo ćutanje lidera opozicije
koja će biti nova vlast u Beranama.
U međuvremenu, sve ono što je iskreno bilo na strani Crne Gore,
sistematski je marginalizovano, da bi se zdušna pomoć, i materijalna i
svaka druga, davala onima čijoj se pobjedi sada iščuđavaju. Bio je prije
nekoliko mjeseci tekst na beogradskim e-novinama, naslovljen „Crnogorci
su Srbi, samo neiskreni“, koji je bio gorka, iskrena parodija na
veljesrpsko hegemonizovanje Crnogoraca. Ne bi li se mogla okrenuti ova
sintagma i kazati: „DPS-ovci su Crnogorci, samo neiskreni“?
Ovoga puta, međutim, bez ironije. Jer, inauguracija podgoričkog
Hrama, bila je samo kruna onoga što je ova vlast činila
favorizujući Srpsku crkvu, kroz davanje snažnih finansijskih injekcija,
u vidu prebacivanja vlasništva nad crkvama, manastirima i terenima.
Vujanović i Mugoša samo su
najisturenije personifikacije takve politike DPS-a. Čovjek bi se mogao
kladiti da od slušanja upravo onih pjesama u beranskoj postizbornoj noći
i od tamo viđene ikonografije, dijelu depesovaca zaigra srce. Što bi
kazala poznata, već banalna izreka: „Tražili ste, gledajte!“
Sva priča o krađi glasova u Beranama, pritiscima, manjim i većim,
može biti tačna, a ne mora. Na neki defetistički način, ako je i tačna -
samo je jedna manifestacija onoga što je opštepoznato: da Crnu Goru
guši teror partitokratije, poguban kao maligni tumor, a da od
oslobođenja Berana, kao ni uspravne Crne Gore, nema
ništa, ni sa promjenom ove vlasti, ni sa dolaskom „nove“ vlasti - ako se
ne polome lanci partijskih monopola koji su zarobili sve institucije
sistema.
Slika druga - Košljun, Budva:
Slučaj Košljun - to je priča o onom
materijalnom pustošenju, bez ideologije. Da li su Rađenović,
Tičić ili Petričević krivi, treba da
ustanove istražni organi, mora se poštovati princip prezumpcije
nevinosti, jer nas na to obavezuje etika profesije.
Ali, ne treba sumnjati da stvari u praksi vrlo često funkcionišu kako
je prikazano u šemi slučaja Košljun. Da li baš i u ovom slučaju,
starom već osma godina, tek treba da se vidi. Ali, šema je ta i, štaviše,
često u praksi još maštovitija od ove pomenute.
Opštinsko-partijski funkcioner, na izvoru informacija, a to je danas
vrlo skupa i vrijedna roba, zna koji je opštinski teren na prodaju. Pa
se nađe prestanome (kako to Italijani slikovito zovu - onaj ko
pozajmljuje ime) - ko ima ili će otvoriti firmu za par eura i tražiti
masni kredit u banci sa kojom su odnosi toliko prisni da se u njoj neće
uznemiriti traženom cifrom sa šest nula. Pa se tome obeća dio, uz
opštinu ili neku drugu državnu instituciju kao žiranta, pa se
dio uzme za sebe, i još ponekoga; onda se zemlja kupi,
preproda strancima za višestruki iznos, i banci vrati kredit ekspresno,
da se ni mastilo na ugovorima nije osušilo... I tako nekoliko ljudi
preko noći postanu milioneri, a da im je jedini trud bio da na par
papira stave potpis - svoj ili neki tuđi.
Ovaj slučaj samo je pokazatelj zašto partitokratija u ovoj zemlji
neće umrijeti tako brzo. Zato što su politika i partijska pripadnost
postali najefikasniji, gotovo jedini modus za sticanje manjeg
ili većeg bogatstva, zato što se na taj način ulazi u krug
privilegovanih, zaštićenih, osiguranih, obezbijeđenih za cijeli život.
Takav sistem razvio je do savršenstva koruptivne kapacitete društva,
povećao do krajnjeg neukusa i nemorala jaz između bogatih i siromašnih,
ubio mogućnost da stručni, valjani i moralni dođu do bilo kakve važne
uloge u društvu. Stručni, valjani i moralni povukli su se u ilegalu,
razočarani i poniženi.
Slika treća - Kađenje u
Kolašinu: Riječ je o pozivu Opštinskog odbora SNP-a
građanstvu Kolašina da ne ulaze u prostorije gradskog Centra za kulturu
dok ih ne okadi neko iz Mitropolije crnogorsko-primorske, možda
i Amfilohije lično, jer je u njima boravio mitropolit
CPC, Mihailo tokom obilježavanja 95 godina od Božićnog ustanka.
Ovaj bizarni poziv, samo naivni mogu gledati samo u kontekstu
Mihaila i CPC. Ne, nije problem Mihailo.
Problem je Božićni ustanak i - ideje koje je on nosio.
Slušajući ovih dana neka od izlaganja sa tog skupa, čovjeka ne može
da ne uhvati nelagoda, pa i stid - dokle smo to došli? Ne nabrajajući
sva imena toga ustanka, u kojem su izginule crnogorske patriote, ono što
je od njih ostalo nakon Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, nakon
Mojkovca i kataklizme na Skadru, dovoljno je sjetiti se samo braće
Bulatović, Radoša i Draga,
koji su se 12 (!) godina skrivali u šumi, dok ih žandarmi nisu
likvidirali.
Čak je i beogradska Politika o njihovoj likvidaciji objavila
tekst u kojem ima izvjesnog poštovanja prema njihovoj žrtvi i stradanju,
pominjući da je obdukcija pokazala da je jedan od braće već bio
iscrpljen teškom bolešću, a da su im želuci bili prazni, jer nisu danima
jeli.
A njihovi potomci? Nespremni da se poklone pred takvom žrtvom,
nošenom čistom idejom i patriotizmom, bez želje i zahtjeva za nagradom,
u vrijeme kada se ona nije imala od koga ni očekivati. Njihovi potomci
sada traže da crkvenjaci okade prostorije u kojima se neko sjetio da ih
pomene!
Oni koji su slavili pobjedu u Beranama i ne znaju za njih, što, na
kraju, nije ni čudo.
Tužno je da za njih neće da znaju ni ovi drugi, koji vidaju rane
svoga freškoga poraza. Ne, oni su prijatelji upravo tih koji se
prizivaju da „okade“ mjesto - Centar za kulturu, koji je uprljan - ne
prisustvom Mihaila - već pominjanjem crnogorskih
pobunjeničkih imena!
Apsurd je u tome što se Crna Gora obnovila (i) na idejama Božićnih
ustanika i njihovih žrtava, a što crnogorska vlast ljubi skute i njeguje
pakt sa onima koji treba da očiste prostorije u kojima se isti
ustanici pominju i koji anatemišu sve crnogorsko. A sve u težnji ne bi
li ih sveštenstvo SPC obasjalo i oni bili što privlačniji
srpskom glasačkom korpusu.
Siva svakodnevica:
Oslobađanje Berana, slučaj Košljun,
poziv za kađenje Centra za kulturu u Kolašinu...
Kondenzovana slika našeg kolektivnog posrnuća,
pokazatelj da ovo društvo, zajedno sa vlašću, i upravo krivicom vlasti,
pluta bez jasnih vizija, bez ideje, bez morala i etike, bez
svijesti o onome što smo bili i što trebamo biti. Crnu Goru ugrožavaju
srpske zastave u Beranama baš kao i rasprodaja ili preprodaja državnih i
nacionalnih resursa.
U međuvremenu, iskreni borci za Crnu Goru
povukli su se, jer nema više ko da ih zastupa. Gledaju, nijemo, u šta se
pretvara ono što su izmaštali, iznevjereni novim koalicijama na
vrhu sa Srpskom crkvom, sa oživljavanjem političkih mrtvaca, samo zato
što im je predznak - „srpski“; iznevjereni i očijukanjem manjeg
koalicionog partnera na vlasti, tvrdih Crnogoraca, sa ideologijama
četništva...
Utihnuli su, ne snalazeći se u moru oportunizma,
defetizma, javnog i medijskog omalovažavanja i cinizma, urušavanja i
izvrgavanja podsmijehu svih onih vrijednosti za koje su se borili. U
moru mangupluka, političko-ideološkog koristoljublja i pohlepe bez
granica, nevješti i neumreženi - ne znaju plivati. A
samo ti davljenici, zapravo, mogu biti nada za ovu zemlju.
Gordana BOROVIĆ |