Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CGReagovanja, pisma...Traže se l   Kontakt



Društvo pogubljenih vrijednosti


 preuzeto sa portala Analitike

piše Gordana Borović

17. mart 2014.


„Oslobađanje Berana“, „slučaj Košljun“, poziv na kađenje Centra za kulturu u Kolašinu... Kondenzovana slika našeg kolektivnog posrnuća, pokazatelj da ovo društvo, zajedno sa vlašću, i upravo krivicom vlasti,  pluta bez jasnih vizija, bez ideje, bez morala i etike, bez svijesti o onome što smo bili i što trebamo biti.
Zato što su politika i partijska pripadnost postali najefikasniji, gotovo jedini modus za sticanje manjeg ili većeg bogatstva; zato što se na taj način ulazi u krug privilegovanih, zaštićenih, osiguranih, obezbijeđenih za cijeli život.

 

U samo nekoliko dana zgusnuli su se događaji koji, samo na prvi pogled, nemaju veze jedan sa drugim. Ali, jesu skica za portret sadašnje Crne Gore.

Takve kakva stvarno jeste, iskrivljenog morala i izgubljenih društvenih vrijednosti.

Slika prva - „Oslobođenje“: Berane, Crna Gora, prošla nedjelja veče nakon pobjede SNP/DF koalicije: pokliči „Ovo je Srbija“, uzdignuta tri prsta, himna profašističkog srpskog pokreta „Dveri“ na ulicama Berana...

Oslobođeno Berane, kako ga nazvaše pobjednici, stare pjesme i već viđena ikonografija, uz lica rođena kada se takva ikonografija ustoličavala na ovim prostorima. Što bi kazao jedan bivši kolega, različitog političkog kreda od ovoga moga: „Moraš priznati da su nam u međuvremenu porasli i kosa i zubi“, aludirajući na to da se četnička ideologija značajno „podmladila“.

Priznajem, ali bih dodala: sve se to događa - uz značajnu pomoć vlasti, koja se busa da je povratila nezavisnost, kao da joj to daje moralno pravo da nas opustoši, i materijalno i duhovno. Čude se srpskim zastavama u Beranama, a istovremeno sklapaju saveze sa narodnjacima, barjaktarima tuđih zastava u Crnoj Gori.

Da, priznajem, zubi i kosa su porasli, ali se malo što drugo promijenilo. Kada se skandira „Srbija! Srbija“ - može se govoriti o političkom neukusu; kada se viče „Ovo je Srbija!“ -  to je gaženje sopstvene države, nepriznavanje njenih granica i njenog identiteta. Od tih povika tužnije je samo ćutanje lidera opozicije koja će biti nova vlast u Beranama.

U međuvremenu, sve ono što je iskreno bilo na strani Crne Gore, sistematski je marginalizovano, da bi se zdušna pomoć,  i materijalna i svaka druga, davala onima čijoj se pobjedi sada iščuđavaju. Bio je prije nekoliko mjeseci tekst na beogradskim e-novinama, naslovljen „Crnogorci su Srbi, samo neiskreni“, koji je bio gorka, iskrena parodija na veljesrpsko hegemonizovanje Crnogoraca. Ne bi li se mogla okrenuti ova sintagma i kazati: „DPS-ovci su Crnogorci, samo neiskreni“?

Ovoga puta, međutim, bez ironije.  Jer, inauguracija podgoričkog Hrama, bila je samo kruna onoga što je ova vlast činila favorizujući Srpsku crkvu, kroz davanje snažnih finansijskih injekcija, u vidu prebacivanja vlasništva nad crkvama, manastirima i terenima. Vujanović i Mugoša samo su najisturenije personifikacije takve politike DPS-a. Čovjek bi se mogao kladiti da od slušanja upravo onih pjesama u beranskoj postizbornoj noći i od tamo viđene ikonografije, dijelu depesovaca zaigra srce. Što bi kazala poznata, već banalna izreka: „Tražili ste, gledajte!“

Sva priča o krađi glasova u Beranama, pritiscima, manjim i većim, može biti tačna, a ne mora. Na neki defetistički način, ako je i tačna - samo je jedna manifestacija onoga što je  opštepoznato: da Crnu Goru guši teror partitokratije, poguban kao maligni tumor, a da od oslobođenja Berana, kao ni uspravne Crne Gore, nema ništa, ni sa promjenom ove vlasti, ni sa dolaskom „nove“ vlasti - ako se ne polome lanci partijskih monopola koji su zarobili sve institucije sistema.

Slika druga - Košljun, Budva: Slučaj Košljun - to je priča o onom materijalnom pustošenju, bez ideologije. Da li su Rađenović, Tičić ili Petričević krivi, treba da ustanove istražni organi, mora se poštovati princip prezumpcije nevinosti, jer nas na to obavezuje etika profesije.

Ali, ne treba sumnjati da stvari u praksi vrlo često funkcionišu kako je prikazano u šemi slučaja Košljun. Da li baš i u ovom slučaju, starom već osma godina, tek treba da se vidi. Ali, šema je ta i, štaviše, često u praksi još  maštovitija od ove pomenute. Opštinsko-partijski funkcioner, na izvoru informacija, a to je danas vrlo skupa i vrijedna roba, zna koji je opštinski teren na prodaju. Pa se nađe prestanome (kako to Italijani slikovito zovu - onaj ko pozajmljuje ime) - ko ima ili će otvoriti firmu za par eura i tražiti masni kredit u banci sa kojom su odnosi toliko prisni da se u njoj neće uznemiriti traženom cifrom sa šest nula. Pa se tome obeća dio, uz opštinu ili neku drugu državnu instituciju kao žiranta, pa se dio uzme za sebe, i još ponekoga; onda se zemlja kupi, preproda strancima za višestruki iznos, i banci vrati kredit ekspresno, da se ni mastilo na ugovorima nije osušilo... I tako nekoliko ljudi preko noći postanu milioneri, a da im je jedini trud bio da na par papira stave potpis - svoj ili neki tuđi.

Ovaj slučaj samo je pokazatelj zašto partitokratija u ovoj zemlji neće umrijeti tako brzo. Zato što su politika i partijska pripadnost postali najefikasniji, gotovo jedini modus za sticanje manjeg ili većeg bogatstva, zato što se na taj način ulazi u krug privilegovanih, zaštićenih, osiguranih, obezbijeđenih za cijeli život. Takav sistem razvio je do savršenstva koruptivne kapacitete društva, povećao do krajnjeg neukusa i nemorala jaz između bogatih i siromašnih, ubio mogućnost da stručni, valjani i moralni dođu do bilo kakve važne uloge u društvu. Stručni, valjani i moralni povukli su se u ilegalu, razočarani i poniženi.

Slika treća - Kađenje u Kolašinu: Riječ je o pozivu Opštinskog odbora SNP-a građanstvu Kolašina da ne ulaze u prostorije gradskog Centra za kulturu dok ih ne okadi neko iz Mitropolije crnogorsko-primorske, možda i Amfilohije lično, jer je u njima boravio mitropolit CPC, Mihailo tokom obilježavanja 95 godina od Božićnog ustanka.


 

Ovaj bizarni poziv, samo naivni mogu gledati samo u kontekstu Mihaila i CPC. Ne, nije problem Mihailo. Problem je Božićni ustanak i - ideje koje je on nosio.

Slušajući ovih dana neka od izlaganja sa tog skupa, čovjeka ne može da ne uhvati nelagoda, pa i stid - dokle smo to došli?  Ne nabrajajući sva imena toga ustanka, u kojem su izginule crnogorske patriote, ono što je od njih ostalo nakon Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, nakon Mojkovca i kataklizme na Skadru, dovoljno je sjetiti se samo braće Bulatović, Radoša i Draga, koji su se 12 (!) godina  skrivali u šumi, dok ih žandarmi nisu likvidirali.


 

Čak je i beogradska Politika o njihovoj likvidaciji objavila tekst u kojem ima izvjesnog poštovanja prema njihovoj žrtvi i stradanju, pominjući da je obdukcija pokazala da je jedan od braće već bio iscrpljen teškom bolešću, a da su im želuci bili prazni, jer nisu danima jeli.

A njihovi potomci? Nespremni da se poklone pred takvom žrtvom, nošenom čistom idejom i patriotizmom, bez želje i zahtjeva za nagradom, u vrijeme kada se ona nije imala od koga ni očekivati. Njihovi potomci sada traže da crkvenjaci okade prostorije u kojima se neko sjetio da ih pomene!

Oni koji su slavili pobjedu u Beranama i ne znaju za njih, što, na kraju, nije ni čudo.

Tužno je da za njih neće da znaju ni ovi drugi, koji vidaju rane svoga freškoga poraza. Ne, oni su prijatelji upravo tih koji se prizivaju da „okade“ mjesto - Centar za kulturu, koji je uprljan - ne prisustvom Mihaila - već pominjanjem crnogorskih pobunjeničkih  imena!

Apsurd je u tome što se Crna Gora obnovila (i) na idejama Božićnih ustanika i njihovih žrtava, a što crnogorska vlast ljubi skute i njeguje pakt sa onima koji treba da očiste prostorije u kojima se isti ustanici pominju i koji anatemišu sve crnogorsko. A sve u težnji ne bi li ih sveštenstvo SPC obasjalo i oni bili što privlačniji srpskom glasačkom korpusu.

Siva svakodnevica: Oslobađanje Berana, slučaj Košljun, poziv za kađenje Centra za kulturu u Kolašinu...

Kondenzovana slika našeg kolektivnog posrnuća, pokazatelj da ovo društvo, zajedno sa vlašću, i upravo krivicom vlasti,  pluta bez jasnih vizija, bez ideje, bez morala i etike, bez svijesti o onome što smo bili i što trebamo biti. Crnu Goru ugrožavaju srpske zastave u Beranama baš kao i rasprodaja ili preprodaja državnih i nacionalnih resursa.


 

U međuvremenu, iskreni borci za Crnu Goru povukli su se, jer nema više ko da ih zastupa. Gledaju, nijemo, u šta se pretvara ono što su izmaštali, iznevjereni novim koalicijama na vrhu sa Srpskom crkvom, sa oživljavanjem političkih mrtvaca, samo zato što im je predznak - „srpski“; iznevjereni i očijukanjem manjeg koalicionog partnera na vlasti, tvrdih Crnogoraca, sa ideologijama četništva...

Utihnuli su, ne snalazeći se u moru oportunizma, defetizma, javnog i medijskog omalovažavanja i cinizma, urušavanja i izvrgavanja podsmijehu svih onih vrijednosti za koje su se borili. U moru mangupluka, političko-ideološkog koristoljublja i pohlepe bez granica,  nevješti i neumreženi - ne znaju plivati. A samo ti davljenici, zapravo, mogu biti nada za ovu zemlju.
 

Gordana BOROVIĆ

     

I        I    

Odštampaj stranicu