Program | Uprava | O nama | Reagovanja, pisma... | Prezimena u CG l Plemena u CG
|
|
|
Program | Uprava | O nama | Reagovanja, pisma... | Prezimena u CG l Plemena u CG |
Crnogorci protiv Crne Gore Živko M. Andrijašević Between 1916 and 1918 the Serbian government led an organized campaign against the Montenegrin dynasty and Montenegrin government in exile. The goal of these activities was to prevent restoration of the Montenegrin state after the end of the war. Independent Montenegrin state became an obstacle for creation of the common Yugoslav state with the Karađorđević dynasty on the throne. The activities aimed at elimination of King Nikola, the Montenegrin government and Montenegro were carried out by the Serbian government till the end of 1916 through a group of Montenegrin citizens that had high positions in the Montenegrin state authorities. The Serbian government first formed the "Temporary Board for National Unification" and then the so-called "Montenegrin Board for National Unification". Members of the Board conducted a campaign through the "Unification" aimed at moral and political disqualification of King Nikola. Organizovana politička i propagandna akcija kojom se trebalo suprotstaviti djelovanju crnogorske emigrantske vlade i njenom osnovnom cilju – očuvanju nezavisne Crne Gore i dinastije Petrović–Njegoš, započela je krajem 1916. godine. Najprije je srpska vlada formirala Crnogorski odsjek u okviru Ministarstva spoljnih poslova, preko kojeg je trebalo da vodi poslove oko ujedinjenja Crne Gore i Srbije. /1 Nedugo potom, srpska vlada je formirala Privremeni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, sa sjedištem na Krfu. U Odboru su bili crnogorski državljani koji su bili u službi srpske vlade. Na ovaj način, srpska vlada je borbu protiv kralja Nikole prepustila samim Crnogorcima, tretirajući to kao njihovu unutrašnju stvar, sa kojom ona formalno nema veze. Na čelu ovog Privremenog odbora bio je bivši crnogorski ministar pravde Janko Spasojević, koji je i za vrijeme ministrovanja bio u službi srpske vlade. Krajem novembra 1916. Spasojević je dobio Pašićevu instrukciju da podnese ostavku na ministarski položaj, kako bi se stavio na čelo pokreta za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, što je Spasojević i učinio. /2 Već početkom decembra 1917. godine, Janko Spasojević je postao predsjednik Privremenog odbora za narodno ujedinjenje. Novac za rad Odbora obezbijedila je srpska vlada. /3 Program Privremenog odbora Crnogoraca za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, koji je objavljen 8. decembra 1916. godine, predviđa da se “brzim ujedinjenjem” Srbije i Crne Gore stvori od njih srpski Pijemont, koji bi izvršio ujedinjenje čitavog srpskog naroda, i koji bi stvorio jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Što se tiče principa na kojima bi trebalo izvršiti ujedinjenje Srbije i Crne Gore, kaže se da bi ono bilo sprovedeno uz poštovanje demokratske procedure. Takvim ujedinjenjem bila bi stvorena država u kojoj bi svi njeni građani bili ravnopravni, u kojoj bi svi podjednako uživali ličnu i imovinsku sigurnost, ali i politička prava koja bi im pružio jedan demokratski parlamentarni režim, nalik onom u zapadnoevropskim državama. Pored demokratije i sloboda, predviđa se daće Crnogorcima nova država omogućiti i ekonomski prosperitet, jer će ona riješiti egzistencijalna pitanja najsiromašnijih slojeva i podstaći razvoj trgovine, industrije i saobraćajnih komunikacija. Takvim mjerama nove države obezbijediće se toliko željeno ekonomsko blagostanje i zaustaviti iseljavanje. Napominje se da upravo zbog ovih blagodeti posebno Crnogorci treba da teže ujedinjenju. /4 Pored ovih razloga, u Programu se navodi da ujedinjenju treba težiti zato što to od Srba traže sile–saveznice, jer one, navodno, žele da Srbi kraj rata dočekaju kao jedna cjelina, kao i zato što je za Srbe pitanje ujedinjenja – pitanje njihovog opstanka. Uvažavajući sve ove činjenice, članovi Privremenog odbora smatraju za svoju dužnost da svim silama rade kako bi se ujedinjenje što prije izvršilo. Oni, takođe, smatraju da je njihova obaveza da se bore protiv svih onih koji ometaju pokret za ujedinjenje, ali i da pomažu one koji tom njihovom cilju doprinose. Naravno, za njih nema spora da je stožer čitavog pokreta Kraljevina Srbija, pa zato pozivaju sve Srbe da se okupe oko nje, kako bi kasnije bila stvorena zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca. Zajednička država Srbije i Crne Gore u Proglasu se uslovno naziva Novom Srbijom. /5 Uz ovaj Program, njegov
tvorac, Janko Spasojević (B. Brđanin), napisao je i opširan
pogovor, u kojemu je konkretnije ukazao na razloge zbog kojih Crnogorci
treba da bezuslovno teže ka ujedinjenju sa Srbijom. Spasojević
najprije navodi da je težnja ka ujedinjenju Srbije i Crne Gore –
prirodna težnja, budući da u obije kraljevine živi jedan isti narod.
Drugi je razlog ekonomske prirode. Naime, Crna Gora je siromašna i
nerazvijena zemlja, pa ukoliko bi ona zadržala državni status koji ima,
tj. ukoliko bi ostala nezavisna, njen bi se ekonomski položaj stalno
pogoršavao. To bi u dogledno vrijeme dovelo do njene potpune propasti. Međutim,
ukoliko bude izvršeno ujedinjenje, Spasojević pretpostavlja da bi se
njene privredne prilike iz osnova promijenile. U prvom redu, on vjeruje da
bi ona bila povezana putevima i željezničkom prugom sa plodnim i
bogatim krajevima, a zatim da bi došlo do naglog razvoja industrije. /6 Važan prilog ujediniteljskoj propagandi bila je i Spasojevića knjiga “Ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom”, u kojoj je on pokušao dokazati dvije stvari: prvo, da Crna Gora nema nijedan uslov da i dalje bude samostalna država, i drugo, da je kralj Nikola izdajnik srpskog naroda, pa samim tim i da je njegovo “srbovanje” lažno. Spasojević je najprije ukazao na istorijski i državotvorni razvoj Crne Gore, polazeći od stanovišta da je Crna Gora “jedna srpska država, koju isključivo sačinjava srpski narod i koja ima jedne iste želje, ciljeve i narodne zadatke kakve ima i kraljevina Srbija: oslobođenje i ujedinjenje srpskoga naroda.” Nakon pregleda crnogorske istorije od pojave prve države do sticanja samostalosti, Spasojević je napravio osvrt na njen unutrašnji život (ekonomija, finansije, prosvjeta, politički sistem). Iz njegovog se osvrta može zaključiti da je čitav crnogorski unutrašnji život obilježen siromaštvom, problemima i improvizacijama, što mu je poslužilo da zaključi da Crna Gora, ma koliko da se teritorijalno proširi, nikako ne može ekonomski opstati kao nezavisna država. Iz toga, naravno, slijedi da je za nju jedino moguće, i najbolje, rješenje da se ujedini sa Srbijom i ostalim srpskim krajevima, i da postane dio Ujedinjene Srbije. Sve one koji tome ne teže, Spasojević smatra najvećim neprijateljima Crne Gore. /7 Drugi cilj koji je Spasojević želio da postigne ovom knjigom, bila je politička i moralna diskreditacija kralja Nikole. U poglavlju “Dvolična politika vladarskog dvora” on tvrdi da je kralj Nikola gotovo od prvih dana vladavine počeo da vodi dvoličnu politiku, po čemu je sličan istočnim (orijentalnim) vladarima. On je uvijek koketirao čas sa jednom, čas sa drugom stranom, s tim što je njegova dvoličnost najvidljivija bila prema Srbiji i Srpstvu. Iako se u mladosti prikazivao srpskim rodoljubom, pa je čak pisao i patriotske pjesme, on je poslije smrti kneza Mihaila počeo da radi na štetu srpskih interesa i da sarađuje sa srpskim neprijateljima. Sve je to činio, kako tvrdi Spasojević, zbog ličnih interesa. U sva tri rata u kojima je Crna Gora za njegove vladavine učestvovala, njegovi lični interesi nanijeli su ogromnu štetu srpskim interesima. Najprije je 1876–1878, navodno pripomogao da se ovaj rat, po Srbe, “nesrećno svrši”, istovremeno pomažući austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine. Zatim je, navodi Spasojević, u Balkanski rat uveo crnogorsku vojsku nespremnu. Rat je završen gubitkom Skadra, “koji je prouzrokovan jedino i isključivo krivicom kralja crnogorskog”. I napokon, u Evropskom ratu, kraljeva izdaja dostigla je vrhunac. Spasojević tvrdi da je kralj Nikola sa svojim sinovima pripremao katastrofu Crne Gore, da je imao tajni dogovor sa Austro-Ugarskom, da se radovao propasti Srbije, te da je namjerno radio na kapitulaciji crnogorske vojske, kako bi se što prije izvukao iz rata. Sve ove tvrdnje Spasojević je pokušao da obrazloži i unekoliko argumentuje. /8 Političko–propagandna akcija protiv kralja Nikole i njegove vlade dobila je svoje najznačajnije institucionalno i organizaciono središte početkom 1917. godine – osnivanjem Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje. Odbor su uglavnom činili bivši crnogorski ministri, od kojih je jedan bio i predsjednik vlade. Ideja o formiranju ovog odbora potekla je od predsjednika srpske vlade, Nikole Pašića, koji je bio i njen glavni realizator. Pašić je očito želio da Privremeni odbor, koji je formiran na Krfu, zamijeni tijelom koje će nastupati aktivnije i djelotvornije, i u kojemu će biti lica od najveće političke važnosti u Crnoj Gori. Zato je on, krajem decembra 1916. godine, napisao jedan opširan memoar o crnogorskom pitanju, u kojemu je razradio ideju o formiranju Crnogorskog odbora za ujedinjenje, i u kojemu je u 15 tačaka označio glavne pravce njegovog djelovanja. Taj memoar Pašić je poslao M. Vesniću, srpskom poslaniku u Parizu, sugerišući mu sa sadržajem memoara upozna crnogorskog predsjednika vlade Andriju Radovića, sa kojim je, preko Vesnića, odranije održavao tajne veze. /9 Pašić je bio planirao da na čelu Odbora bude Radović, a da članovi Odbora budu njegove kolege iz kabineta i “još dve–tri ličnosti od viđenih Crnogoraca”. Andrija Radović je ubrzo prihvatio Pašićevu ideju, pa je, takođe na njegov nagovor, početkom januara 1917. podnio ostavku na mjesto predsjednika crnogorske vlade. /10 Formalni je razlog za Radovićevu ostavku bio odbijanje kralja Nikole da prihvati njegov memorandum o svesrpskom i jugoslovenskom ujedinjenju. Kraljevo neprihvatanje da se bezuslovno bori za stvaranje zajedničke države, poslužilo je tako Radoviću kao motiv za osnivanje odbora koji će se za takvu političku ideju zalagati. Na ovaj je način čitava akcija za političku eliminaciju kralja Nikole, izgledala kao čisto unutrašnja stvar Crnogoraca, sa kojom srpska vlada nema bilo kakve veze. Kako zapaža D. Vujović, srpska vlada nikada nije vodila otvorenu kampanju protiv crnogorske vlade, niti je preko svojih službenih organa i listova javno optuživala kralja Nikolu. /11 Umjesto nje, ali uz
njenu podršku, to su radili crnogorski državljani okupljeni oko
Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, koji svoju borbu nijesu
smatrali borbom za interese srpske vlade, već borbom za ostvarivanje
pravednog političkog ideala koji je istorijski utemeljen u
crnogorskom biću, i koji doprinosi boljoj budućnosti Crne Gore. /12 U martu (14 / 27) 1917. godine Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje objavio je svoj Program, u kojemu su saopšteni razlozi zbog kojih se treba boriti za ujedinjenje, odnosno, razlozi zbog kojih se ta borba smatra pravednom i istorijski utemeljenom. Na početku Programa ukazuje se na istorijski i nacionalni karakter Crne Gore, pa se kaže da je ona oduvijek bila država srpskog naroda, koja je tokom čitave svoje istorije vodila borbu za srpsko i južnoslovensko oslobođenje i ujedinjenje. Srazmjerno svojoj snazi, ona je zasigurno najviše žrtava podnijela za narodno ujedinjenje, držeći ideal narodnog ujedinjenja kao svoju zavjetnu misao. Navodeći ove istorijske razloge kao nesporni dokaz crnogorske opredijeljenosti za jugoslovensko zajedništvo, u Programu se navodi i da ova težnja Crne Gore ima i svoje praktične prednosti. U prvom redu, Crnoj Gori zbog ekonomskih razloga odgovara ujedinjenje. Kao samostalna država ona nikada nije mogla da izvrši privredni i kulturni preporod, niti da svom narodu obezbijedi blagostanje. To svjedoči da samostalna Crna Gora nikada ne može postići ekonomsku moć koja bi predstavljala potrebnu osnovu za njenu državnost. Upravo zato, jedino rješenje za Crnu Goru je ulazak u zajedničku državu. Tu zajedničku državu, kako se ovim Programom predviđa, činile bi sve srpske pokrajine sa hrvatskim i slovenačkim zemljama. Time bi u potpunosti bilo zadovoljeno načelo narodnosti, jer bi svi južni Sloveni stekli slobodu, i konačno bi svima njima bila obezbijeđena sigurnost od stranih nasrtaja. Istovremeno, smatra se da bi nova država bila brana germanskom prodoru na Istok i važan činilac evropske i balkanske ravnoteže. Upravo uvažavajući sve te razloge, Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje traži da se Crna Gora ujedini sa Srbijom i svim ostalim srpskim, hrvatskim i slovenačkim zemljama u jednu nezavisnu državu. /13 /14 Takođe, Crnogorski odbor je zastupao stav da je crnogorska samostalnost jedino potrebna kralju Nikoli i Austro-Ugarskoj, te da ideja samostalnosti zato i nema uporišta među Crnogorcima. Osporavanje prava Crnogorcima da žive u zajedničkoj državi, smatrano je i kao pokušaj da se oni odvoje od Srpstva, od srpske svijesti i srpskih ideala kojima su oduvijek težili. /15 /16 Odbor je, inače, svim privrženicima koji su to pismeno zatražili, odmah slao jedan ili više besplatnih primjeraka lista. Na pojedine adrese slali su i po deset besplatnih primjeraka Ujedinjenja, što svjedoči da Crnogorski odbor nije oskudijevao u sredstvima za propagandu. /17 Već krajem 1917. godine, Ujedinjenje je, od početnih 4.000, štampano u 5.600 primjeraka. Pored lista, Odbor je publikovao i nekoliko biltena na francuskom i engleskom jeziku, i to u tiražu od dvije hiljade primjeraka. /18 Sredinom 1918. godine tiraž Ujedinjenja bio je 6.500 primjeraka. /19 /20 Istovremeno, u ovakvom kraljevom nastojanju Ujedinitelji su prepoznali “mali separatistički prohtjev”, koji počiva na dinastičkim i vlastodržačkim interesima, a ne na uviđanju stvarnih interesa Crne Gore. Državnoj samostalnosti Crne Gore oni su pretpostavili ujedinjenje srpskog naroda, smatrajući da ujedinjenje srpskog naroda isključuje potrebu njenog nezavisnog državnog opstanka. Naravno, Ujedinitelji nijesu smatrali da će time Crnoj Gori biti nanesena šteta, niti da će ona u zajedničkoj državi biti obespravljena. Naprotiv, oni smatraju da će Crna Gora, ujedinjena sa Srbijom i ostalim srpskim, hrvatskim i slovenačkim zemljama, biti sasvim ravnopravna. Uz to, u novoj državi njoj će biti omogućen ekonomski i kulturni prosperitet, demokratski razvoj i sigurnost. U prilog ovoj tvrdnji, navodi se i izjava predsjednika srpske vlade, N. Pašića, da će Crnogorci, ukoliko se ujedine sa Srbijom, imati isti status i ista prava kao Srbi iz Šumadije. /21 Ulaskom u zajedničku državu, Crna Gora će, kako se govorilo, dobiti položaj bolji nego je ikada imala, i ona u novoj državi neće biti u podređenom položaju prema Srbiji, niti će biti pod Srbijom. Ujedinjenje kakvo se predviđa, donijeće slobodu i jednakost svima, tačnije čitavoj “našoj naciji” i svim Jugoslovenima. /22 Izvan te zajednice sa Srbijom i zemljama slovenskog Juga, Crnu Goru, kako smatraju Ujedinitelji, čeka neminovna ekonomska i politička smrt. /23 /24 U jednom je članku izvedena i računica kojom se dokazuje da samostalna Crna Gora ne može ekonomski opstati, tačnije, da ne može samostalno živjeti. U prilog tvrdnji da Crna Gora nema uslova da se ekonomski razvija i da opstane kao nezavisna država, navodi se i konstatacija da bi kralj Nikola, da je to ikako moguće, riješio taj problem za pedeset godina svoje vladavine. Pored ostalog, i to je ono što primorava Crnu Goru da se ujedini sa Srbijom i svim ostalim jugoslovenskim krajevima. /25 Imajući u vidu sve te prednosti i koristi po Crnu Goru ukoliko se ujedini sa Srbijom, Ujedinitelji su kritikovali crnogorsku vladu zato što je kao svoj jedini cilj postavila oslobođenje Crne Gore i obnovu njene nezavisnosti, a ne oslobođenje Srpstva i njegovo ujedinjenje. /26 /27 Nedugo poslije obznanjivanja Krfske deklaracije, predsjednik Crnogorskog odbora izjavio je da je stvaranje zajedničke jugoslovenske države potreba cijele (troimene) nacije, ali je, još više, potreba Crne Gore. Crna Gora će kao mala, siromašna, kulturno i ekonomski nerazvijena država, najviše dobiti ulaskom u zajedničku državu, jer ulazi u demokratsku državu u kojoj stiče veće mogućnosti za razvoj i ista prava kao i oni koji su u toj državi bogatiji od nje. Motiv djelovanja Crnogorskog odbora nije zato posljedica želje da se neki njegovi članovi osvete kralju Nikoli, već je to briga za slobodu i blagostanje Crne Gore, kao i za njenu bolju budućnost. /28 Naravno, pored ovih argumenata, koji su se ticali rješavanja životnih pitanja Crne Gore, bilo je i istoričnih objašnjenja za njen ulazak u zajedničku državu. U jednom je članku rečeno da Crna Gora svojim opredjeljivanjem za ujedinjenje prirodno završava svoj “istorijski krug”: nastala je iz srpske države, pa u tu državu treba i da se vrati. /29 /30 Istina, takve su optužbe na kraljev račun postojale i godinu dana prije osnivanja Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, a među prvima ih je iznio serdar Janko Vukotić. /31 Kasnije, poslije formiranja Odbora, ovakve optužbe su postale sve češće. U jednom se memorandumu Crnogorskih organizacija za narodno ujedinjenje u Americi navodi da je kralj Nikola kapitulacijom pred austrougarskom vojskom počinio zločin prema Srpstvu i Saveznicima, postavši najveći izdajnik u istoriji Jugoslovena. On je, eto, krivac što je Crna Gora, ta “kolijevka srpske slobode”, po prvi put kapitulirala pred neprijateljem. /32 Jedna je grupa crnogorskih državljana iz Amerike javno tražila da saveznici onemoguće kralja Nikolu da upravlja crnogorskim novcem, zato što je on izdajnik kakvog istorija ne pamti. /33 /34 Predsjednik Crnogorskog odbora, Andrija Radović, optuživao je kralja Nikolu za izdajničko i separatističko djelovanje, jer kralj ometa proces ujedinjenja. Kralj, navodno, slabi ujediniteljski pokret pričama da još nije vrijeme za ujedinjenje, i da najprije treba izvršiti oslobođenje, pa tek onda ostaviti narodu da o njemu odluči. Radović smatra da je ovo manevar kralja Nikole kako bi zadržao Crnu Goru izvan ujedinjenog Srpstva, navodeći da mu je lično kralj rekao da umjesto Jugoslavije treba da postoje tri nezavisne slovenske države: “Kakva Jugoslavija! – Poslije ovoga rata treba da budu tri države: Crna Gora, Hrvatska i Srbija.” S obzirom na ovakav kraljev stav, Radović ocjenjuje da je kralj Nikola jedini protivnik ujedinjenja među Crnogorcima, smatrajući, tako|e, da je njegov separatizam (u odnosu na srpski pokret) posljedica sebične težnje da se zadrži presto. Na sreću, tvrdi Radović, kralj ne može odlučivati o sudbini Crne Gore, jer ona nije njegov spahiluk, nego je ona srpska država koja pripada Srpstvu. /35 /36 /37 Zbog takve njegove politike, i zbog protivljenja ostvarenju vjekovne crnogorske težnje za nacionalnim ujedinjenjem, kralj Nikola i njegov narod se već nalaze na potpuno suprotnim stranama. /38 /39 Tvrdnje da je kralj Nikola izdao “srpsku stvar” i Saveznike, da je imao tajni sporazum sa Austrijom i da je namjerno doveo Crnu Goru do propasti, što se u pojedinim novinskim napisima već navodilo, iznesene su ovdje u formi istoriografske rasprave, i sa argumentacijom koja je, ukoliko se ne zna “druga strana” priče, zvučala veoma uvjerljivo. Bogdanovićev metod više je nalikovao istorijskom nego propagandističkom, jer je u čitavo svoje djelo bio utkao “nepristrasna” svjedočenja učesnika događaja i one istorijske činjenice koje njegovoj tezi idu u prilog. Za ujediniteljski pokret nije bilo upotrebljivije i korisnije knjige, niti je ijedan ujedinitelj napisao nešto bolje. Svima onima koji tada nijesu znali “šta se stvarno desilo”, ova je knjiga nudila uvjerljiv odgovor. Čak i poslije rata, uslijedio je čitav niz rasprava o Bogdanovićevim tezama, a posebno o onoj da je kralj Nikola “zaveo Crnu Goru za Goleš planinu”. /40 Sasvim je razumljivo što je tada za crnogorski epski svijet bila posebno asocijativna sintagma o zavođenju “za Goleš – planinu”, budući da je postojala legenda da je Vuk Branković u vrijeme Kosovske bitke poveo svoju vojsku iza Goleš – planine, pod izgovorom da želi s leđa da napadne na Turke, dok je u stvari želio da izbjegne učestvovanje u boju. Tako je Vuk Branković namjerno zakasnio i počinio “izdaju”. /41 Bogdanović je upotrebom ovog motiva
pokušao da za držanje kralja Nikole u
ratu smjesti u odgovarajuću istorijsku matricu, i pokazalo se da je
simbolika kojom se poslužio bila djelotvorna. /42 /43 Čak je smatrano da je suvišno dokazivati – ne samo da su Crnogorci poseban narod, već i da su Srbi, Hrvati i Slovenaci, tri različita naroda. U pitanju je, kako se kaže, jedan narod sa tri lokalna imena. Nastojanje crnogorske vlade da proklamuje crnogorsku posebnost, tumačena je zato isključivo dinastičkim separatizmom i samovoljom režima, a ne razlozima koji imaju veza sa realnošću i istorijskim činjenicama. Za nesporno se smatra da je Crna Gora “srpska isto koliko i Srbija, Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat i Srijem”, tako da je ta novoproklamovana težnja za crnogorskom posebnošću isto utemeljena koliko i takva težnja neke od pobrojanih oblasti. Naravno, isticano je da je u pitanju potez crnogorske vlade kojim hoće da kod zapadnih saveznika stvori uvjerenje da u državi Crnoj Gori živi poseban narod, tako da se predstavi prirodnom njegova težnja za nezavisnom državom, odnosno, očuvanjem crnogorske državne individualnosti. /44 /45 Upravo služeći se takvim falsifikatima, crnogorska vlada namjerno “ukriva Srpstvo naroda u Crnoj Gori”, želeći da stvori svijest o nekoj crnogorskoj nacionalnosti. Primjetno je i da crnogorska vlada želi da korišćenjem pojma “mali narod” izbriše srpsku nacionalnu prepoznatljivost Crnogoraca. /46 /47 Hajduković je, navodno, to uzgred napomenuo u jednoj izjavi prilikom posjete Londonu, dok je knjaz Petar opširno obrazlagao crnogorsku nacionalnu posebnost u intervjuu za rimsku Tribunu. U tom intervjuu knjaz Petar je rekao da su Crnogorci posebna nacija i da im prijeti velika opasnost od okolnih nacija iz Srbije, Bosne, Hercegovine, Vojvodine, itd. Knjaz Petar je ustvrdio da se crnogorska posebnost temelji na činjenici da je Crna Gora 640 godina živjela samostalnim životom, kao posebna državna cjelina i kao posebna nacija. On smatra da Crnogorci imaju posebnu svijest o zajedništvu, posebnu kulturu, tako da su to elementi zbog kojih se mogu smatrati nacionalnom posebnošću u odnosu na Srbe. Sa Srbima jedino imaju sličan jezik (dakle, ne isti). O tome šta je konkretno osnova nacionalne posebnosti Crnogoraca, i šta Crna Gora hoće, knjaz Petar je, pored ostalog, rekao: “Jedan narod je, prije svega, grupa ljudi ujedinjenih željom da zajedno žive, osjećanjem međusobne solidarnosti, jedinstvom radosti, bola, uspomena, težnja i sudbine. Crna Gora je ta grupa i ona to hoće i da bude”. /48 /49 I neki Crnogorci iz Južne Amerike su našli za shodno da uredništvu Ujedinjenja naglase da “kao Srbi i kao Crnogorci” podržavaju patriotski rad Crnogorskog odbora. /50 Nekolicina Bokelja iz Sjeverne Amerike poslala je otvoreno pismo kancelariji Crnogorskog odbora u Njujorku u kojemu negoduje zbog toga što je crnogorski ministar Hajduković negirao srpski karakter Boke Kotorske, izjavivši da je Boka po svom karakteru – crnogorska. Oni su u ovoj Hajdukovićevoj izjavi prepoznali davnašnju namjeru dinastije Pertović–Njegoš da ih “pocrnogorči”. /51 Crnogorski državljanin Luka Bulatović, koji je bio predsjednik Crnogorskog odbora u Kristoferu (Ilinois, SAD), navodi u otvorenom pismu Glasu Crnogorca da je pokušaj da se dokaže “kako su Crnogorci i Srbijanci dvije rase”, jedna od izmišljotina crnogorskog gospodara. Crnogorci su, kako Bulatović tvrdi, sinovi srpske majke. /52 Na optužbe da odjednom
potencira nekakvu crnogorsku nacionalnu posebnost, crnogorska se vlada
gotovo i nije osvrtala, niti je, mora se priznati, preko zvaničnog Glasa
Crnogorca naročito radila na afirmaciji crnogorske nacije.
Istina, bilo je u Glasu Crnogorca naglašene upotrebe termina
“crnogorski narod”, ali se konkretnije o crnogorskoj nacionalnoj
posebnosti nije pisalo. Izjave o crnogorskoj naciji, na koje su reagovali
Ujedinitelji, pojavljivale su
se u stranoj štampi, tako da se ne bi moglo reći da je crnogorska vlada
imala neku osmišljenu ideološku osnovu za afirmisanje crnogorske nacije.
Barem ne do kraja 1918. godine. Tek nakon Podgoričke skup{tine crnogorska
vlada će postaviti trajnije ideološke temelje crnogorske nacije. Fusnote: 1 N. Rakočević,
Političke
borbe među crnogorskom emigracijom 1917. oko pitanja ujedinjenja Crne Gore
sa Srbijom i ostalim jugoslovenskim zemljama, Srbija 1917. godine, Zbornik
radova, Beograd, 1988, 181. 2 O tome opširnije: D.
Vujović, Ujedinjenje Crne Gore i Srbije, Titograd, 1962, 161–162; \.
Stanković, Nikola Pašić o crnogorskom pitanju 1917. godine (Cirkular od
3/16. novembra 1917.), Jugoslovenski istorijski časopis, 1–2, 1996,
199–207. 3 N. Pašić – T.
Popoviću,
15. 01. 1917; D. Vujović, Ujedinjenje Crne Gore i Srbije, Titograd, 1962,
208. 4 Program za ujedinjenje
Srbije i Crne Gore, izdao i pogovor napisao B. Brđanin, Krf, 1917, 5–8;
B. Brđanin je pseudonim Janka Spasojevića. 5 Isto, 8–13. 6 Isto, 14 – 38. 7 B. Brđanin (J.
Spasojević),
Ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom, Ženeva, 1917, 3–41, 74–75. 8 Isto, 42–72. 9 N. Hajduković, Memoari,
Podgorica, 2000, 265–266. 10 D. Vujović, Ujedinjenje
Crne Gore i Srbije, Titograd, 1962, 216–218. 11 D. Vujović, Ujedinjenje
Crne Gore i Srbije, 206–207. 12 Zapisnik sa osnivačkog
sastanka Crnogorskog odbora, 19. 02 / 04. 03. 1917, DACG, Fond crnogorske
emigrantske vlade, fascikla br. 59. 13 Srbija i Crna Gora, Ženeva,
1917, Program Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, 7–15. 14 Braćo Crnogorci!, Srbija
i Crna Gora, Ženeva, 1917, 17–21. 15 Srbija i Crna Gora, Ženeva,
1917, 26–27. 16 Zapisnik za sjednice
Crnogorskog odbora, 27. 03 / 09. 04. 1917, DACG, FCEV, fascikla br. 59. 17 A. Radović – S.
Vojvodiću, 9 / 22. 05. 1918, DACG, FCEV, fascikla br. 61; D. Gatalo – A.
Radoviću, 29. 05. 1918, DACG, FCEV, fascikla br. 61. 18 A. Radović – S.
Tomiću,
27. 01. 1918, DACG, FCEV, fascikla br. 61. 19 D. Gatalo – A. Radoviću,
22. 06. 1918, DACG, FCEV, fascikla br. 62. 20 Ujedinjenje, br. 1, 02.
04. 1917, 1. 21 Ženeva, 22. aprila 1917,
Ujedinjenje, br. 2, 22. 04. 1917; G. Pašić o Crnoj Gori, isto. 22 “Aneksija” Crne Gore,
Ujedinjenje, br. 6, 15. 03. 1918. 23 Čast Crne Gore,
Ujedinjenje, br. 12, 14. 09. 1917. 24 Zašto se ujedinjujemo?,
Ujedinjenje, br. 6, 18. 06. 1917. 25 U narodnoj zajednici,
Ujedinjenje, br. 26, 25. 10. 1918. 26 Program crnogorske vlade,
Ujedinjenje, br. 7, 02. 07. 1917. 27 Deklaracija Crnogorskog
odbora za narodno ujedinjenje, Ujedinjenje, br. 10. 17. 08. 1917; Sjednica
Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, 29. 07 / 11. 08. 1917, DACG,
FCEV, fascikla br. 59. 28 Za Crnu Goru, Pariz,
1918, 11. 29 Naše nacionalno pitanje,
Ujedinjenje, br. 4, 15. 02. 1918. 30 Kraljev intervju,
Ujedinjenje, br. 10, 17. 08. 1917; Grabež miliona, Isto, br. 11, 31. 08.
1917; Odgovor na intrige, Isto, br. 13, 28. 09. 1917; Prst Božiji, Isto,
br. 16, 09. 11. 1917; “Pravi demokrata”, Isto, br. 16, 09. 11. 1917;
Beč i Cetinje, Isto, br. 19, 21. 12. 1917; Finansijska kriza, Isto, br.
19, 21. 12. 1917; Ciljevi kralja Nikole, Isto, br. 5, 01. 03. 1918;
Nepopravljivi, Isto, br. 7, 29. 03. 1918; Državni novac i pomoć narodu,
Isto, br. 7, 29. 03. 1918; Dužnost prvog demokrate, Isto, br. 8, 12. 04.
1918; U austrijskoj službi, Isto, br. 10, 10. 05. 1918; Lovćensko
pitanje, Isto, br. 10, 10. 05. 1918; Gdje su pare?, Isto, br. 11, 24. 05. 1918;
Na oprezu, Crnogorci, Isto, br. 15, 19. 07. 1918; Licitacije i šićari,
Isto, br. 22, 21. 09. 1918; Gdje je narodno zlato?, Isto, br. 22, 21. 09.
1918; Gladuj narode, Isto, br. 24, 04. 10. 1918. 31 N. Hajduković – A.
Radoviću, predsjedniku crnogorske vlade, 30. 03. 1916, DACG, FCEV,
fascikla br. 57. 32 Memorandum Crnogorskih
organizacija za narodnu ujedinjenje u Americi, 08. 02. 1918, DACG, FCEV,
fascikla br. 61. 33 “Gnušamo se i osuđujemo
izdajstvo Nikole Petrovića, kojim je predao onaj mučenički
krš najvećem
Jugoslovenskom neprijatelju. Protestvujemo i tražimo od saveznika da od
tog u istoriji nečuvenog izdajnika oduzme i onako skromnu novčanu imovinu
Crne Gore...”; Crnogorski državljani iz Sijetla, 05. 01. 1918, DACG,
FCEV, fascikla br. 61. 34 Čast Crne Gore,
Ujedinjenje, br. 12, 14. 09. 1917. 35 Za Crnu Goru, Pariz,
1918, 3–9. 36 Za Crnu Goru, Pariz,
1918, 46–51, 56; “Dok zasebna Crna Gora, bila ovolika bila uvećana po
pretenzijama kralja Nikole, nema apsolutno nikakvih uslova za opstanak,
dotle ujedinjena sa Srbijom i ostalim pokrajinama gdje živi naš narod,
Crna Gora dobija svu snagu i značaj koji joj nudu njen prirodni položaj.
Na vratima od mora, ona može iskoristiti cijenu tih vratnica ako iza njih
stoje veliki magazini, velika žitnica i bogata tržišta. Vrata sama za sebe
ne vrijede ništa.”, Isto, 51. 37 Za Crnu Goru, Pariz,
1918, 38–40, 54–55. 38 Ko predstavlja Crnu Goru?,
Ujedinjenje, br. 18, 07. 12. 1917. 39 S. Bogdanović – A.
Radoviću, Detroit, 18. 01. 1918, DACG, FCEV, fascikla br. 61. 40 M. Živković, Pad Crne
Gore, Beograd, 1923; L. Tomanović, Iz moga ministrovanja (Odnosi sa
Austro–Ugarskom), Novi Sad, 1921; S. Jakšić, Kralj Nikola i predaja
Lovćena, Beograd, 1921; N. Radović, Crna Gora na savezničkoj
golgoti, Peć,
1938; V. Božović, Crna Gora i patentirani istoričari, Subotica, 1936. 41 Opširnije: R. Mihaljčić,
Junaci kosovske legende, Beograd, 1989, 167–185. 42 S. Bogdanović, Kako je
Crna Gora zavedena za Goleš–planinu, Njujork, 1917, 3–7, 9–10,
34–38, 41–45, 55, 59. 43 Ženeva, 30. mart,
Ujedinjenje, br. 1, 02. 04. 1917. 44 Ženeva, 22. aprila 1917,
Ujedinjenje, br. 2, 22. 04. 1917. 45 “Mali narodi”,
Ujedinjenje, br. 2, 22. 04. 1917. 46 Zvanična Crna Gora i
narodno ujedinjenje, Ujedinjenje, br. 3, 15. 05. 1917. 47 U svojim Memoarima
Hajduković je integralno prenio sve izjave koje je dao prilikom boravka u
Londonu, ali u tim izjavama nema bilo kakvog pomena o crnogorskoj
nacionalnoj posebnosti. Naprotiv, Hajduković navodi da se Crna Gora odavno
zalaže za svesrpsku i jugoslovensku ideju ujedinjenja, zbog čega je
ona i sada “neminovno i apsolutno” za stvaranje Jugoslavije. Hajduković
je odbacio optužbe da je Crna Gora bilo koga izdala, smatrajući da
je njeno držanje u ratu bilo časno, a da je dinastija Petrović –
Njegoš uvaženija
i zaslužnija od dinastije Karađorđević; N. Hajduković, Memoari, Podgorica,
2000, 311–314. 48 Teška kleveta,
Ujedinjenje, br. 14, 05. 07. 1918. 49 Izjava Crnogoraca u
Detroitu, 19. 08. 1917, DACG, FCEV, fascikla br. 59. 50 M. Bakić i S.
Vojvodić
– uredništvu Ujedinjenja, 03. 03. 1918, DACG, FCEV, fascikla br. 61. 51 Izjava Crnogorskoj
kancelariji u Njujorku, 26. 05. 1918, DACG, FCEV, fascikal br. 61. 52 L. Bulatović – Glasu
Crnogorca, 04. 11. 1918, DACG, FCEV, fascikla br. 61.
|
