Ana Pejović: Bile smo i bićemo saće okovano slovima obodskim, stisnuta šaka za odbranu šljemena i plemena

09.05.2022.


Crnogorci i crnogorke svih vjera i uvjerenja, i danas nas je kao i mnogo puta do sada okupila gradjanska, patriotska i moralna dužnost nad kojom čojstvo, crnogorstvo i slobodarski duh ispisuju poruke mira, medjuljudskog uvažavanja, medjunacionalnog sklada i multikonfensionalnog ponosa. S ovim uzdarjem lasno nam je pogledati u oči i Evropi čiji dan slavimo, i svijetu koji je našu državu vjekovima unazad prepoznavao kao malu zemlju „div junaka“, nepokolebljivih boraca za slobodu, bastadura antifašizma i stamenih ćuvara medjuetnićkog suživota.

Svjedoci smo kako je i uz ćiju pomoć najsramnija vlada u novijoj crnogorskoj istoriji skoro dvije godine pokušavala sprovesti asimilaciju Crnogoraca i klerikalizaciju naše države, sklapajući oči pred oživjelim četničkim kamama srbijanskih vojvoda i klerofašista Crkve Srbije. Svjedoci smo najpoganije izdaje svoje domovine u kojoj su regruti tajne službe triju država, kadeti petokolonaši i specijalci rehabilitovanog sedmog bataljona uz pomoć militantnog ogranka Crkve Srbije dirigovali urušavanje ustavnog, sekularnog i evroatlanskog puta jedne suverene i medjunarodno priznate države.

Najbrutalnija demonstracija njihove sile zbila se ovdje, na Cetinju, gradu heroju, crnogorskom svetioniku antifašizma čiji medjunarodni dan borbe protiv ovih pošasti danas obilježavamo. Goloruki i naoružani samo iskonskom ljubavlju prema svakom kršu ove zemlje, branili smo čast i obraz predaka, svetost trona Petrovoga da ga ne opogani nedostojnik cetinjskoga podvižnika - sluga tudje crkve i države, svetosavski uskok i hrišćanski harambaša Joanikije II Mićović.

Nije kopnom uspio prići Cetinju. Nijesu mu dozvolili potomci ubijenih i ranjenih belvedereca iz 1936. Nijesu mu dozvolili oni kojima je svijetlost smrti ovdje na Kruševom ždrijelu, na Adžića krivini i na Dvorskom trgu, kao i precima im, bila iznad sopstvenog života ili ne daj Bože sramnog trajanja, poniženja i izdajničkog biljega. I mi smo bile tu...Crnogorke, majke, šćeri, sestre, babe, žene svih vjera i uvjerenja nikle iz prstiju i rana ove slobodarske zemlje.

Bile smo tu na Belvederu, i bićemo dje god bude trebalo vječne karjatide naše svijetle tradicije, poštovanja muških glava, odanosti svojim domaćinima, bezrezervne čuvarice bratskih krila, lučobdije kućnog nam ognjišta koje ni moćnije sile nijesu mogle ugasiti i utrijeti jer smo iznova i radjale, i bodrile i čuvale, i branile milenijum istorije doma svoga jedinoga;


Bile smo i bićemo stisnuta šaka za odbranu i šljemena i plemena;
Bile smo i bićemo topli dom i sjemena i koljena;
Bile smo i bićemo saće okovano slovima obodskim, knjigama rukopisnim i zavjetima pradjedovskim;
Bile smo i bićemo i gumno i koplje, i pepeo spaljenih Zvicera koje su žive uždile zločinačke horde Ace Palikuće i domaćih izdajnika;
Bile smo i bićemo slomljena rebra Šćepana Mijuškovića; Bile smo i bićemo vidarice rana komitskih i tužbalice nad grobovima njihovim

; Bile smo i bićemo živa humka rubeških bastadura mučenih i strijeljanih podno Petrove glavice;
Bile smo i bićemo vječni pomen i Joke Baletić, i Jelene Ćetković, i sestara Rajke i Zdenke Baković, i Vere Aceve, i Vahide Maglajić, i Ide Sabo, i Spasenije Cane Babović, i Vide Tomšić, i svih skojevki, partizanki i afežeovki koje su prkosno branile i ponosno položile svoje živote u odbrani domovine u II svijetskom ratu;
Bile smo i bićemo iskrena podrška i sestrinski zagrljaj majkama Srebrenice – tim patnicama kojima su Mladićevi, Miloševićevi i Karadžićevi dželati presudili masovnim grobnicama izvršivši drugi najveći zločin protiv čovječnosti nakon Holokausta;

Ostajemo ovdje, na ovom stamen-kamenu da poručimo sramnim žbirima pod crnogorskim uniformama, izdajnicima, hakovanim, operisanim i montiranim svetosavcima da nas nije strah popova koji prijete brojanicama od metaka, popova padobranaca, mantijaša pitomaca 63. padobranske, sajbersnajperista koji jednako prijete i sa zvonika naših crkava i manastira i iz sabirnih centara srpsko-ruskog sveta, da nas nije strah raznih komandanata, agenata horovodja koji se osim djecom koriste i ljudskom bolešću kako bi pred Vladičinom baštom provocirali i zlu krv nad Cetinjem i Crnom Gorom prizivali.

Umnožile su se crnogorske trijumfalne kapije!

Bdiju nad njima i cetinjske i lovćenske straže koje ni 1991. nijesu, pa ni sada neće dozvoliti da nekakvi pojci, mace i šiljci urezuju sramotu, fašizam i zlo po ovom mramornom moru, a kamoli da grade kapele srbijanskih krvoloka koji su nam jednom ime države pokušali izbrisati!


Nijesu uspjeli!
I neće nikada!
Rekli smo i opet ponavljamo: Lovćen nikada neće pasti! Nek je vječna Crna Gora!