Premda sam cijeli svoj naučni angažman posvetio proučavanju crnogorske duhovne kulture, što je rezultiralo i mojim učešćem u izradi kapitalne Istorije crnogorske književnosti (2012), pred paradoksima savremene crnogorske političke zbilje ostajem duboko zabrinut i začuđen! Što se to desilo s narodom kojemu su sloboda i nezavisnost bili vrhunaravni ideali!? Đe je nestao naš glasoviti etički kodeks!?
Zašto danas u Crnoj Gori riječ, koja je povijesno bila na najvišoj moralnoj razini, danas vrijedi tako malo!? Kud se đeo tradicionalni crnogorski agon i otmjenost u javnome nastupu i briga da zaštitimo „druge od sebe“!?
To su samo neka od pitanja na koje nemam pouzdani  odgovor.
 

Prateći nedavno prijenos crnogorske skupštine, s nestrpljenjem iščekujući izglasavanje deklaracije kojom je u simboličkoj ravni stavljena tačka na najveću sramotu u istoriji Crne Gore, Podgoričku skupštinu (1918), nijesam se mogao čudom načuditi slušajući pojedina izlaganja puna otvorene gorčine i mržnje prema Crnoj Gori. Jedan od tih govornika, podižući karakteristični prijeteći prst, podśetio je na sve situacije tokom posljednjih 30 godina u kojima je Crna Gora bila na rubu sukoba, „građanskog rata“, primijetivši pritom da je strani faktor uvijek imao odlučujuću ulogu. Nije gledaocima toga prijenosa mogla promaći direktna aluzija na savremeni politički trenutak i diskretna prijetnja da je politička grupacija u čije ime govori spremna na nove „poduhvate“ i destabilizacije. Samo koju neđelju kasnije isti je političar u najgledanijemu političkom programu na Javnome servisu te svoje diskretne prijetnje i precizirao najavivši proteste čiji je cilj destabilizacija i pad legalno i legitimno izabrane crnogorske vlade.
 

Kako nikada u svojih pola vijeka javnoga djelovanja nijesam polemizirao vođen premisom ad hominem, već uvijek i isključivo slijedeći princip ad rem, to ni ovoga puta nije predmet mojega osvrta konkretni političar, čije ime stoga neću ni pomenuti, već jedna povijesna pojavnost koju on u Crnoj Gori dosljedno reprezentuje evo već 30 godina! Bilo da tu pojavnost prepoznajemo pod imenom Andrija Radović, Pavle Đurišić, Vidkun Kvisling, Radovan Karadžić, Momir Bulatović, da pomenem samo neke poznate primjere iz istorije XX vijeka, ili kako drugačije, uvijek je po srijedi ista matrica  i isto ostojanje – za tuđe političke ciljeve i vlastite obećane položaje te su ličnosti bile spremne izdati svoju domovinu, po cijenu bratoubilačkog krvoprolića.
 

Junak našega doba, član svih saziva crnogorskoga parlamenta od uvođenje višepartizma, za sve to vrijeme promijenivši čak 4 poslanička kluba, izraziti je primjer matrice o kojoj pišem. Započevši političku karijeru kao predvodnik radnika jedne podgoričke fabrike u AB revoluciji u kojoj je, pod direktnom paskom DB-a Srbije, što je danas dokazano brojnim dostupnim dokumentima iz toga perioda a isto tako i knjigama Vlada Kekovića, smijenjeno tadašnje crnogorsko državno rukovodstvo, naš je Junak predvodio i sve docnije pokušaje destabilizacije Crne Gore. Kad je dio vladajućeg DPS-a 1997. godine odlučno raskinuo s politikom balkanskoga kasapina Slobodana Miloševića i uspostavio istorijski sporazum s crnogorskim manjinama i suverenistima o čvrstim građanskim temeljima Crne Gore, taj je naš Junak stao na čelo (pete) kolone što je udarnim jurišima pokušala zauzeti zgradu crnogorske vlade! A kad je 1999. godine u jeku NATO kampanje u tadašnjoj SR Jugoslaviji, u pregrijanoj atmosferi, Vlada SRJ na čijem je čelu bio Junakov politički lider vijećala o preuzimanju civilne vlasti u CG, što se na svu sreću a zalaganjem njenoga tadašnjega potpredśednika ipak nije desilo, i tada je naš Junak dizao svoj prijeteći prst, bodući ga direktno u oko crnogorskome multikulturalizmu, multietičnosti i građanskoj orijentaciji. O njegovim prijetnjama uoči referenduma 2006. godine i podgrijavanju strasti u referendumskoj noći ne treba ni govoriti. Direktni put rada za interese stranih sila, a protiv vlastite države i naroda doveo je Junaka našega doba, direktno do 2015. i 2016. godine, i dva uzastopna pokušaja udara na ustavni poredak i nezavisnost Crne Gore. S tim što inostrani mentori više nijesu iz našega okruženja, već – dokazano je to i na najvišim diplomatskim adresama u Evropi – u Moskvi!
 

No povijesni fenomen koji se danas često imenuje prezimenom norveškoga kolaboracioniste Kvislinga, kao što sam već pomenuo, nije nikakva crnogorska specifičnost. Crnogorska je specifičnost to što na cijelome dunjaluku nema zemlje u kojoj kao ovđe potuđenici imaju tako visoku cijenu i đe je izdajstvo domovine legitimni politički čin i junački ushit. Junak našega doba za trideset godina predvodništva najretrogradnijih struktura, čiji je cilj, pokazalo se to mnogo puta, razur ove zemlje i društva, nikad ni za što nije odgovarao, već ga po okončanju karijere čeka povisoka poslanička penzija. S druge strane, danas se u Crnoj Gori sudi jednome mladiću kojem je Junakovo mentorstvo te nakaradno rusofilstvo, ono u kojem se ne shvata da su Jesenjin i GRU dvije različite Rusije, i grandomanska politička ambicija za sva vremena obilježili karijeru.
 

„Tragovi su mnogi do pećine“, stihovi su našega velikog pjesnika, no tragovi do našega Junaka iako dobro vidljivi, ne mogu ga ni danas spriječiti da diže prijeteći prst crnogorskoj državi i društvu i regrutuje nove sljedbenike zla koji će, kad svi ti silni neuspješni udari propadnu, umjesto njega završiti pred licem pravde!? No ako ga od savremenih sudova dijeli imunitet i junoše spremne da umjesto njega podnesu žrtvu, onaj drugi sud koji nas sve čeka, sud istorije, smjestiće ga onđe đe mu i jeste mjesto – u društvo potuđenika i otpadnika koji su za interes stranih sila radili protiv svojega naroda, crkve, jezika i države!
 

Nije to jedini paradoks političke crnogorske zbilje u koji nijesam kadar da proniknem. Ne manje od toga čudi me zašto država toleriše već decenijama bahato antidržavno djelovanje SPC u Crnoj Gori, a gotovo u istoj mjeri mi je neshvatljivo i to da su neki nekadašnji moji saborci, izvorni suverenisti, udarne medijske igle velikosrpske i velikoruske agresije prema Crnoj Gori. Nije mi jasno ni kako je moguće da nekad prepoznatljiva perjanica suverenizma SDP danas bude konstituent lokalnih vlasti pod čijom se egidom priziva nestanak Crne Gore i slavi nekakvo „srpsko more“!? Možda su svi ti procesi zapravo posljedica istoga problema – propuštene šanse da se nakon referenduma 2006. godine čvršće utemelje crnogorske institucije, a antiržavno djelovanje, kao i u svim demokratskim društvima, izmjesti iz javnoga života u prostor pravnoga sankcionisanja. Da je to tada urađeno, o našem Junaku, klerofašističkim farisejima s mitrom na glavi i njihovu enormnom bogatstvu  te o sličnim pojavama, danas bi se govorilo kao o negativnim primjerima iz prošlosti. Nadam se, ipak, da će i savremena crnogorska politička elita naći način da marginalizuje ovakve pojave, jer je u protivnom samo pitanje dana kad će „junaci“ i fariseji, potpomognuti stranim interesima, nanovo udariti ne samo na legitimne i legalne organe vlasti već i na temeljne vrijednosti crnogorskoga društva i naroda – građansko ustrojstvo, multikulturalizam i multietičnosti.

 

Prof. dr Milorad Nikčević,
akademik DANU i
predsjednik Odbora za nauku i prosvjetu Savjeta dijaspore Crne Gore