Intervju: Vlatko Sumunović

 

Članak je prof. dr Milorada Nikčevića nešto reduciran i objavljen, zajedno sa drugim autorima, u dvobroju  „Pobjede“ od 06. i 07. januara na str. 07 i 08. 2019. godine. Na ovom mjestu donosi se autohtono.

 

Da li je, takva kakva danas jeste CANU kadra da odgovori na izazove aktuelnog
društvenog trenutka?
                         

Više puta sam izricao kritičke sudove o CANU, prvi put u jeku Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj.
A kad me je novinar „Glasa Slavonije“ dr Igor Gain (25. ožujka 1999. godine) u povodu promocije moje knjige „Na civilizacijskim ihodištima“, upitao: „Hoću li uskoro postati članom Crnogorske akademije nauka i umjetnosti“, tada sam bio decidan: „Bože sačuvaj! Ona je 'crnogorska' samo po atributu  i imenu. I kad bi me predložili, tražio bih od članova Akademije javnu ispriku za sve opačine i zla koja su posijali tokom rata, gurnuvši tako jadnike i 'ljudske' kreature da izvrše zločine na naše suśede u Konavlima i drevnom dragulju  - Dubrovniku. Dihotomije crnogorstva i srpstva, dovedene danas do usijanja u Crnoj Gori, još se uvijek prelamaju preko sve mizernije institucije 'duha' koja se, na žalost, danas zove CANU“ (viđi: „Odbrana identiteta / razgovori i intervjui“ u našoj knjizu „Odsjaji kultura / Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima“).
Drugi put sam žešće i silovitije progovorio u nekoliko navrata povodom izlaženja validnog rječnika „Crnogorskog  narodnog i književnog jezika jezika“ u izdanju CANU (2016) i to u nekoliko nastavaka u „Pobjedi“(viđi „Polemika o rječniku crnogorskog jezika“ u  Matici, br. 66, Podgorica, 2016, priredio i građu sabrao Vlatko Simunović). Zadnji put sam govorio da je CANU doživjela intelektualni, stručni i moralni poraz od nastavnog kadra Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja prilikom moje autorske večeri 22 septembra 2016. u Narodnoj biblioteci „Radoslav Ljumović“.

No priśećam se u ovom trenutku da je prije nekoliko godina Država Crna Gora uložila u projekat CANU „Crna Gora u XXI stoljeću – u eri kompetitivnosti“ preko 900000 eura. Danas se više niko i ne śeća toga projekta, osim možda urednika i saradnika na tome projektu, koji su polijepo naplatili taj svoj skaredni angažman. Vjerovatno taj projekat najbolje ilustruje intelektualnu i naučnu nemoć te formalno najviše naučne i umjetničke adrese u Crnoj Gori. Primjerice, od jedanaest tanušnih i posve bizarnih tomova u kojima je trebalo obraditi sve oblasti društvenoga života, jedan je posvećen i kulturi, a nosi naziv „Kulturno okruženje“.
Dakle, ne ni „Crnogorska kultura u okruženju“, „Ni kultura Crne Gore u okruženju“, već eufemistički tako da ni u naslovu nema niđe pomena državi koja je izdašno finansirala taj skandalozni projekat!?
Eto kako se, otprilike, CANU odnosi prema Crnoj Gori – vrlo otvoreno za državne fondove i vrlo restriktivno za bilo kakav crnogorski sadržaj onoga čime se bavi. A bavi se danas uglavnom organizovanjem tribina i promovisanjem nekakvih čudotvornih mantri, kao što su „ustavni patriotizam“ i preštampavanjem tiražnog „Opšteg imovinskog zakonika za knjaževinu Crnu Goru“ (1888), čuvenog Cavtaćanina i nekadašnjeg crnogorskog ministra pravde Baltazara Bogišića, čije mu ime (Valtazar!) falsifikovaše u više navrata!? (viđi u našoj monografiji: „Komparativna filološka odmjeravanja: Baltazar Bogišić / Sinteza u Hrvatskoj književnoj enciklopediji“, Osijek-Cetinje, 2006).
Bilten CANU danas najviše nalikuje Telešopu – mnogo samohvale i nuđenja instant rješenja, pa ko voli nek izvoli! Da se razumijemo, ne govorim ovo da bih bilo koga omalovažio ili osporio sami koncept „ustavnoga patriotizma“, koji je u nekim državama drugačijega društveno-istorijskoga konteksta podrazumijevani koncept, već da ukažem na jedan prilično jeftini manir u kome se CANU pokušava nametnuti javnosti ne stvaralačkim projektima, već izigravanjem ozbiljne ustanove koja, pak, umjesto odgovora na društvene izazove nudi samo prazne floskule, dim i maglu!?

Da je CANU bila istinski voljna da postane ustanova kojoj se stalo do nezavisne Crne Gore i do montenegristike kao nauke koja Crnu Goru i sve njene kulturne segmente tretira kao cjelinu (crnogorsku) a ne kao dio druge cjeline (srpske), ne bi se tako pomamno opirala sprovođenju u djelo zakona o spajanju članstva CANU i DANU. I dok je članstvo DANU bilo voljno prihvatiti i takav zakon, članstvo CANU pokazalo se jačim od zakona! Svakome je jasno što je bio uzrok protivljenja članova CANU ujedinjenju s DANU. Ulazak članstva DANU oslabilo bi velikosrpsku matricu CANU kao njeno prepoznatljivo obilježje. Do dana današnjega ta se akademija ne može pohvaliti nijednim projektom, nijednom knjigom, nijednom beśedom kojom je promovisan crnogorski jezik, crnogorska književnost, crnogorska kultura kao zaseban entitet, Crnogorska pravoslavna crkva, ničim od onoga čime se bave akademije iz našega okruženja i u svijetu.

Ko su članovi CANU? Po kojim kriterijumima se biraju?
Da li tu važi princip negativne seleksije po pravilu "sličan se sličnom raduje"?


Da su kriterijumi izbora u članstvo CANU više nego upitni pokazali su i posljednji izbori. Kad se kao kandidat za člana pojavi osobnost koja je danas nesumnjivo vodeće ime crnogorske književnosti, kao što je Milorad Popović, pri čemu je taj status stečen u prvome redu regionalnom recepcijom njegova djela, a na glasanju dobije tek nekoliko glasova, dok jedan drugi kandidat bez ozbiljnih i značajnih, stvarnih i mršavih referenci (ukoliko referenca nijesu sluganstvo neofašistički usmjerenog Amfilohiju Radoviću i lamenti nad ugroženiom grafijom ćirilice!) bude izabran za člana, onda je sasvim izvjesno da kriterijumi nijesu ni naučni ni umjetnički, već proizvoljni, politikanski i, vrlo vjerovatno,  lični. Upravo je od jednoga vremešnog akademika CANU, inače poznatog po mladalačkom angažmanu saradnika „službi“, potekla prije godinu i po dana inicijativa da se Njegoševa nagrada dodijeli Radovanu Zogoviću, velikom pjesniku, iako su propozicije te nagrade jasno precizirale da se nagrada dodjeljuje autoru za djelo objavljeno u posljednje tri godine, a Zogović je preminuo prije više od tri decenije!? Ta je inicijativa bila upravo bizarno providni pokušaj da se onemogući da Njegoševu nagradu zasluženo dobije književnik Milorad Popović za briljantni roman Čovjek bez lica.
Ovo ne govorim iz razloga što sam bio imenjakov recenzent za prijem u CANU, već zbog toga što sam uvjeren da je spomenuti akademik i povodom izbora za članstvo Milorada Popovića pokrenuo široku akciju koja je, kao što smo viđeli, dovela do toga da najznačajniji živi crnogorski književnik ostane izvan akademije, dok se u njoj baškare bivši saradnici „službi“ i frivolni publicisti kojima ni doma ne znaju što im je doprinos nauci i umjetnosti. Danas je sekretar Odjeljenja humanističkih nauka posve beznačajni publicista, kompilator, čiji je najpribližniji naučni kvalitet što se zove i preziva kao vrijedni crnogorski istoričar i kulturolog, jedan od utemeljivača CANU.

U tom istom Odjeljenju śedi i projektima CANU rukovodi čovjek koji je u Crnu Goru dobjegao 1992. godine izdajući se za lingvistu, a koji ima jednu mršavu knjižicu putopisa i jednu slikovnicu u kojoj prepričava kojih se igara igrao kao dijete čuvajući stada po Pivi i Durmitoru!?
No, otvoreno govoreći, ni sam predśednik Akademije ne može se pohvaliti zavidnim naučnim renomeom i dometima, kao autor jedne po svemu tanušne knjižice, objavljene u njegovoj privatnoj izdavačkoj kući.
A oni koji imaju nešto obimniji opus, poput Vlada Strugara, Miomira Dašića ili Zorana Lakića, cijeli su svoj život posvetili duhovnom razuru Crne Gore i negiranju postojanja te države i njenoga državotvornoga naroda – Crnogoraca!
Osim nekolika izuzetaka, čiji je glas ulaskom u Akademiju sasvim utihnuo i nestao, CANU danas čine stari negatori crnogorske države i njezinog naroda i njenih vrijednosti, s jedne, i novi tehnokrati i bizmismeni bez ideje i vizije, s druge strane. Ne mogu sa sigurnošću reći koja je od te dvije grupacije po Crnu Goru štetnija!?
Kriterijumi za izbor su, zapravo, takvi da onemogućavaju istinske stvaraoce i naučnike koji su posvetili svoj život Crnoj Gori da postanu članovi CANU.
Stoga članovi CANU nikad nijesu postali Radoje Radojević, Ratko Đurović, Branko Radojičić, Milorad Stojović, Krsto Pižurica, Dragoje Živković, Slobodan Tomović, Danilo Radojević, Sreten Perović, Vojislav P. Nikčević, Radoje Pajović, Božidar Pejović, Milenko Perović, a kamo li autori kapitalnih djela (Novak Kilibarda, Radoslav Rotković, Milorad Nikčevića) „Istorije crnogorske književnosti“ u III toma (2012), te mnogi drugi.
Na CANU se država, izvjesno je to, ne može osloniti i najgore što bi ova politička elita mogla sebi da priušti jeste da se rukovodi ispraznim floskulama čelnih ljudi te ustanove. Dovelo bi to, plašim se, i Crnu Goru i tu političku elitu na onu tačku od prije tri decenije kad je kao kula od karata urušen ne samo državni sistem već i ugrožene temeljne vrijednosti crnogorskoga društva!?

Prof. dr sci Milorad Nikčević, akademik DANU