Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CGReagovanja, pisma...Traže se l   Kontakt


 


VITNI VOREN CRNA GORA - ZLOČIN MIROVNE  KONFERENCIJE



 


VITNI VOREN
Crna Gora - zločin Mirovne konferencije

Priredio
Dr Branislav Marović
Podgorica 2000

Biblioteka       
Posebna izdanja
Urednik i za izdavača
NOVAK VUKČEVIĆ
Izdavač
KULTURNO-PROSVJETNA ZAJEDNICA
PODGORICA

Riječ priređivača

Ova knjiga je još jedno svjedočanstvo o tome kako je crnogorska država, stvarana vjekovima, nestajala i nestala na kraju Prvog svjetskog rata. Iz pera jednog stranca, Amerikanca, vrsnog intelektualca i poznavaoca ovog pitanja, koji je bio daleko od Crne Gore, ali koji je svojom dušom i intelektom bio blizu uz nju, pojavila se ova knjiga kao svjedočanstvo jednog savremenika o prilikama i politici koja je vođena prema Crnoj Gori i njenom suverenu tokom Prvog svjetskog rata i neposredno nakon njegovog završetka.

Razmišljajući o toj veoma staroj i zaslužnoj državi, koja se nalazila na jednom važnom geostrategijskom prostoru, smještena u "crnim brdima", između država koje su u svim periodima Ijudske civilizacije predstavljale jake sile koje su kao takve bile poznate i respektovane, Crna Gora, sa svojim državno-istorijskim nasljeđem, pobudila je interesovanje ovog stranca da racionalno, dokumentovano i pošteno iskaže svoj sud o zakulisnoj i javnoj politici koja je uticala na brisanje njene državnosti i njenog imena. Za čitaoca ove knjige biće, nadamo se, interesantno što kaže ovaj neutralni posmatrač i tumač istorijskih dogadaja koji su uticali tako grubo na nestanak crnogorske države i njene dinastije Petrović-Njegoš, koja je njome vladala 222 godine.

Stvaranje države jugoslovenskih naroda 1918. godine i u vezi s tim rješavanje pitanja crnogorske državnosti, posebno učešće Crne Gore i njenih legitimnih predstavnika na Mirovnoj konfereciji u Parizu, privlačilo je pažnju i budilo interesovanje ne samo crnogorskog naroda već i mnogih državnika, političara, diplomata, publicista, naučnika i pojedinaca i raznih organizacija širom svijeta. Crnogorska vlada koja se nalazila u Nejiu u Francuskoj i njen kralj Nikola Petrović Njegoš uporno su, s pravom, branili legitimno pravo crnogorske države na učešće na Mirovnoj konferenciji u Parizu, kao suverene i savezničke države. Kao članica saveznicke koalicije u Prvom svjetskom ratu u kojem je izgubila 10 % svog stanovništva i pretrpjela teška materijalna razaranja, Crna Gora je sa svojom vladom i sa svojim kraljem Nikolom nastojala svom svojom energijom, autoritetom koji je imala i ličnim vezama koje je posjedovala preko italijanske kraljice Jelene, inače kćerke kralja Nikole, i drugih ulicajnih činilaca da osigura svoje učešće u raznim savjetima i konferecijama savezničkih sila održavanim poslije završetka Prvog svjetskog rata.

Pitanje budućnosti Crne Gore i opstanka njene države poslije završetka Prvog svjetskog rata bilo je, dakle, prisutno ne samo u parlamentima nekih zemalja već i u javnosti na stranicama dnevne štampe i u izjavama i diskusijama. Razni napisi i pamfleti svjedočanstvo su o veoma snažnom prisustvu na političkoj sceni tadašnje Evrope o tome što će se desiti sa Crnom Gorom i njenom dinastijom Petrović-Njegoš. Da li će Crna Gora kao stara nezavisna država ući u novu jugoslovensku zajednicu odlukom svog naroda dobijenom na demokratskom plebiscitarnom izjašnjavanju ili nekim, drugim, nedemokratskim putem - bila su pitanja u žiži interesovanja crnogorske vlade i dvora, ali i mnogih drugih državnika i političara svijeta. Pitanje oblika vladavine u budućoj jugoslovenskoj zajednici bilo je, takođe, u centru pažnje pomenutih crnogorskih faktora, koje se manifestovalo u vidu predloga i želja da li buduću zajednicu urediti na federativnom ili konfederativnom principu.

 Crnogorski suveren Nikola bio je za federativno uredenje buduće jugoslovenske države, kako se i izjašnjavao, u kojoj će se očuvati autonomija svih oblasti koje uđu u njen sastav, ali isto tako bio je spreman da prihvati svako ono rješenje o kojem Crnogorska narodna skupština i crnogorski narod odluče svojim demokratskim izjašnjavanjem.

Ni u jugoslovenskoj istoriografiji ni u radovima inostranih istoričara nije posvećena dužna pažnja problemu Crne Gore u vrijeme održavanja Mirovne konferencije u Parizu 1919. godine. O ovom pitanju nema detaljne i sveobuhvatne monografije, iako su ostala pitanja i problemi u vezi sa jugoslovenskim pitanjem na Mirovnoj konferenciji istražena i prezentirana u raznim studijama i drugim naučnim prilozima. Prilikom obrade drugih tema, posebno o jugoslovenskom ujedinjenju 1918-1919. godine, pisalo je više autora, i domaćih i stranih, koji su se djelimično doticali Crne Gore i njene budućnosti na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Ovom prilikom treba spomenuti studiju dr Dragoljuba Živojinovića "Crna Gora u borbi za opstanak 1914-1922", Beograd 1996, koja predslavlja prvi pokušaj sveobuhvatnijeg i potpunijeg sagledavanja ovog problema.

O radu i odnosima sprske vlade u emigraciji na ujedinjenju Crne Gore i Srbije i o problemima koji su bili prisutni u političkoj optužnici Pašićeve vlade protiv kralja Nikole, dvora i vlade, takode, nemamo u našoj istonografiji opširnije i obuhvatnije studije. O ovom pitanju pisao je akademik Dimitrije Dimo Vujović i to u jednom poglavlju od oko 20 stranica u knjizi "Ujedinjenje Crne Gore i Srbije", objavljene 1962. godine.

O neučestvovanju Crne Gore na Mirovnoj konferenciji u Versaju, pisali su razni autori koji su različito tumačili ovaj problem, optužujući pojedine vlade i države. Jedan od pisaca koji je obradio crnogorsko - pitanje na Mirovnoj konfereciji bio je Amerikanac Vitni Voren (Whitney Warren), koji je napisao kraću studiju "Crna Gora - zločin Mirovne konferencije", objavljenu u Njujorku 1922. godine, a zatim prevedenu na italijanski jezik i objavljenu u Bolonji 1923. godine. U bogatom fondu Centralne narodne biblioteke "Đurde Crnojević" na Cetinju, pronašli smo prevod ove knjige sa engleskog na srpski jezik Bosiljke V. Radovanović, iz 1946. godine [1]. Pošto ovaj prevod. nije bio najkvalitetniji, gospodin Dragan M. Vugdelić, počasni konzul Velike Britanije u Crnoj Gori, na našu molbu, preveo je ovu knjigu čiji smo primjerak na engleskom jeziku našli u biblioteci Državnog muzeja u Cetinju.[2]

Vorenova knjiga sadrži nekoliko značajnih dokumenata - pisma kralja Nikole Poenkareu, Vilsonu i Klemansou iz 1918. i 1919. godine i odgovore Vilsona i rezoluciju Britanskog parlamenta iz 1920. godine, koji, koliko nam je poznato, nijesu do sada objavljeni ili citirani u nekom radu. Od citiranih dokumenata u ovoj knjizi dva je Živojinović prepričao u već spomenutom radu, dok Vujović spominje u pomenutom radu jedan dokumenat (pismo kralja Nikole Klemansou od 26. VIII 1919), a Vojislav Vučković u radu "Diplomatska pozadina ujedinjenja Srbije i Crne Gore", Beograd 1959, takođe navodi jedan dokument koji je takođe parafrazirao D. Živojinović (odgovor predsjednika SAD Vudroa Vilsona kralju Nikoli od 9. I 1919. godme).

Autor ove knjige Vitni Voren objašnjava zbog čega Crna Gora nije učestvovala u radu Mirovne konferencije, ukazujući pri tom na mnoge otvorene i zakulisne radnje pojedinih saveznickih zemalja i sprske zvanične politike koju su predstavljali Pašić i Vesnić i koji su svojim intrigama protiv kralja Nikole uspjeli kod saveznika da spriječe učešće Crne Gore na ovoj konferenciji.

Politika srpske vlade, odnosno Pašića, nastojala je na svaki način prikazati kralja Nikolu i crnogorsku vlast kao izdajnike saveznika i simpatizere Austro-Ugarske kojoj su navodno ponudili sklapanje mira. Kada se govori o arsenalu izmišljenih optužbi koje je koristila srpska vlada na čelu s Pašićem protiv kralja Nikole i crnogorske vlade, posebno treba istaći jedan falsifikat koji se zvao "Tajni ugovor austrijsko-crnogorski" iz 1907. godine, objavljen 1912. godine, čiji je autor dr Radovan Tunguz Perović Nevesinjski (Ulog, Hercegovina 1879 - Sarajevo 1944) u vrijeme pisanja "ugovora" student filozofije i književnosti u Briselu.

Ovaj "dokument" spominje i Vitni Voren, i kaže da je možda njegov autor Andrija Radović. U našoj istoriografiji pitanje "tajnog ugovora" koji je navodno sklopljen u Beču 13. juna 1907. godine i koji su navodno potpisali austrijski car Franjo Josif i crnogorski knjaz Nikola, razjašnjeno je i naučno dokazano da je to običan falsifikat. Od istoričara koji su pisali kako je i zašto je nastao ovaj "ugovor" i ko je njegov autor posebno treba istaći Rista J. Dragićevića i njegov rad "Tajni ugovor Crne Gore s Austrijom", Cetinje, 1968. godine. Na ovom falsifikatu srpska vlada je preko pamfletske literature, preko izjava njenih čelnika i drugih uticajnih ljudi iz politike nalazila "dokaze" da bi stalno optuživala kralja Nikolu i crnogorsku vladu da su, eto, 1907. godine sklopili neke "tajne aranžmane" s Austrijom, tim "stalnim neprijateljem srpstva". Optužba podlo smišljena, jer u našem narodu sarađivati sa uvijek protivničkom, nepopularnom Austrijom trebalo je da izazove jači uticaj i da kralja Nikolu predstavi kao "izdajnika" i nepouzdanog "državnika koji je običan izdajnik srpstva", a ne odlučni borac protiv austrijskog agresora.

Ove optužbe srpske vlade naročito su dosle do izražaja u toku Prvog svjetskog rata, kada su Pašić, Pešić i njihovi crnogorski plaćenici i javno i tajno kod savezničkih diplomatskih misija na Cetinju i kod drugih savezničkih uticajnih faktora saopštavali u "četiri oka" svoja "tajna saznanja" o izdajničkoj ulozi kralja Nikole koji je, eto, "saveznik" Austrije već od 1907. godine.

Mada je kralj Nikola u periodu od 1907-1916. godine, da ne govorimo o ranijem razdoblju njegove vladavine, javno dokazao svojom politikom koju je vodio prema Austro-Ugarskoj, da je protivnik takve politike, ipak to nije smetalo srpskom režimu da ga stalno optužuje kao "izdajnika".

Osim ovih optužbi, Pašić je isticao i sljedeće dokaze o navodnoj izdaji kralja Nikole: telegram kralja Nikole caru Franju Josilu, napuštanje položaja na Lovćenu, ostavljanje vojske u zemlji, sviranje bugarske himne u komandi knjaza Petra, (sin kralja Nikole) ostajanje knjaza Mirka u Crnoj Gori kako bi sačuvao dinastiju, razgovore knjaza Petra sa austrougarskim majorom Hupkom itd. Sve ove optužbe trebale su da kompromituju kralja Nikolu, njegov dvor i crnogorsku vladu u emigraciji kod savezničkih država, savezničke javnosti i jugoslovenskih krugova u inostranstvu.

Ova otvorena kampanja protiv kralja Nikole i crnogorske vlade nikada se nije pojavila u nekoj zvaničnoj javnoj izjavi srpske vlade ili u njenom zvaničnom organu "Srpske novine", koje su izlazile na Krfu, već se ona vodila preko stranica nezavisnih srpskih listova u prvom redu "Velike Srbije", koja je izlazila u Solunu i mnogobrojnih srpskih listova i publikacija koje su izlazile u SAD i drugim zemljama. Kampanja protiv kralja Nikole vođena je i preko srpskih diplomata i Crnogoraca koji su se nalazili u Pašićevoj službi. Srpska vlada posebno je vodila kampanju protiv formiranja crnogorske vojske u emigraciji. Uspjela je da rasformira bataljon koji je bio pod crnogorskim imenom i barjakom na Solunskom frontu.

Pašićeva politika bila je, takođe, usmjerena na pridobijanje pojedinih ministara crnogorske vlade (Janka Spasojevića, Andriju Radovića i drugih) protiv kralja Nikole, u čemu je imala uspjeha. Pašić je o trošku Ministarstva spoljnih poslova Srbije slao svoje ljude - Crnogorce u Francusku, SAD, Svajcarsku, Italiju da agituju kod tamošnjih Crnogoraca i drugih Jugoslovena protiv kralja Nikole i da propagiraju ideju pripajanja Crne Gore Srbiji. Pri Ministarstvu spoljnih poslova Pašić osniva 27. novembra 1916. godine Crnogorski odsjek i za šefa postavlja Svetozara Tomića, Crnogorca koji je radio u Alžiru kao delegat srpske kraljevske vlade. Pašić piše opširan referat o crnogorskom pitanju u kojem ističe da su ratni događaji stavili u prvi plan pitanje ujedinjenja Crne Gore i Srbije, posebno zato što se cetinjski dvor "odvojio" od Srbije i saveznika i što je "izdao" srpstvo i saveznike tražeći mir sa Austro-Ugarskom. Prema ovom referatu osnovni uzrok i potreba za ujedinjenjem proizlazi iz navodne izdaje kralja Nikole i njegovog dvora, a ne iz same potrebe ujedinjenja.

U značajne uspjehe Pašićeve politike koja se sastojala u klevetanju crnogorskog suverena i njegovoj izolaciji od učešća na Mirovnoj konferenciji, sprečavanju povratka kralja Nikole u Crnu Goru i drugim važnim pitanjima koja su se ticala Crne Gore kao suverene države, svakako spada i formiranje Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom 4. marta 1917. godine u Parizu. Na čelo ovog odbora Pašić je doveo Andriju Radovića, bivšeg predsjednika crnogorske vlade i još četiri člana od kojih su trojica bili bivši ministri, a jedan član Oblasnog suda. Sve troškove ovog odbora finansirala je sprska vlada iz svog budžeta.

Sprska vlada ne samo da je radila na diplomatskoj izolaciji kralja Nikole utičući na sprječavanje otvaranja crnogorskog poslanstva u Vašingtonu, nego je takođe nastojala da finansijski uništi kralja Nikolu, intervenišući kod saveznika da mu ukinu subvencije, u čemu je imala uspjeha, pa je ruska vlada već 1. januara 1917. ukinula svoju pomoć crnogorskoj vladi. Kada je kralj Nikola tražio zajam od SAD za poslijeratnu obnovu Crne Gore, Pašić je preko svog poslanika u Vašingtonu insistirao da se ovaj zajam ne odobri. Pašićeva vlada budno je pratila pisanje crnogorske štampe ("Glas Crnogorca") i one štampe koja je zastupala interese kralja Nikole, zapravo Crne Gore, a rasturanje ove štampe u Srbiji, Krfu i Solunskom frontu je zabranila.

U takvim odnosima snaga u kojima se našao crnogorski kralj Nikola i njegova vlada u izbjeglištvu, kojima je lijepljena etiketa "izdajnika" od strane sprske vlade i njenog predsjednika Nikole Pašića i njegovih vjernih službenika Crnogoraca s jedne strane i ponašanja savezničkih država, posebno Francuske, prema crnogorskom suverenu s druge strane, pojava jednog nezavisnog autora, kao što je Vitni Voren, iz SAD, zemlje čiji je predsjednik Vilson 8. I 1918. godine u svojih poznatih 14   tačaka, pored ostalog, proklamovao i pravo malih naroda na samoopredjeljenje, te "obnovu Belgije, Srbije i Crne Gore, uz obeštećenje koje im pripada", sa knjigom koja baca novu svjetlost na sve ove odnose, nadamo se da će pomoći u istraživanju i objašnjavanju sprsko-crnogorskih odnosa prije i na konferenciji mira u Parizu.

I pored toga što autor ove knjige pravi neke sitnije faktografske nepreciznosti, smatramo da je veoma korisno i potrebno u ovo naše teško vrijeme, kada određene snage pokušavaju da ponovo ponište i crnogorsku državnost i sve crnogorsko, da se javnost upozna sa ovim nadahnutim i zanimljivim štivom, tim prije što o ovom problemu nema dovoljno naučnih saznanja koja izviru iz pera bilo naših ili stranih istoričara.

Ovaj problem nije izučavan i istraživan svestrano i dovoljno objektivno u našoj istoriografiji, jer se o njemu pisalo samo fragmentarno u sklopu širih radova, pa je nekako "zaobilažen", jer se, zaboga, nije željelo ni smjelo dirati u te bratske odnose "radi mira u kući". Istina je sasvim druga i drugačija. I mlađe generacije žele da čuju tu istinu, pa i radi mira u kući - ali pravog.
Dr Branislav Marović

Predgovor

Istorija je vrhunski dramatičar. I dok ona po svjetskoj pozornici raspoređuje mnoštvo svojih slijepih glumaca bez šlagvorta, ona možđa negdje radi, potajno, na nekoj jednostavnoj temi za očigledan haos, jednako kao što dramatičar priprema radnju za neku veću pozornicu proučavajući lutke na ploči stola.

Balkanske planine bile su ploča stola istorije. Tamo je, 19l4.godine, počela velika drama, Zaplet i lica su istinski Šekspirovski i sadrže, u čudnim kombinacijama, elemente Lira, Otela i Magbeta.

Crna Gora je Kordelija - razbaštinjena kćer. Ali umjesto sa dvije mrske sestre, ona mora da se suoči sa nehajnim, hladnim i prezirnim državama - svojim saveznicama koje su joj malo više posestrime a manje sestre1.

Zavjesa se diže!

Kroz duboku sjenku ide žena koja pere ruke. Je li to jedna od sestara? Ne, već Ledi Magbet! A Ledi Magbet je Srbija! Ona hoda obalom Jadrana i nastoji da spere mrlje krvi sa svojih grešnik prstiju. Ali oni se ne čiste, iako ih pere u sedam mora.

Pehar zla još nije napunjen. Pošljite po Jaga - davola što ljubi laž  zbog nje same. Neka prospe kapi ljubomore, straha, nevjere i mržnje. I dok pehar iz koga trebaše piti svi redom kruži oko stola, gledajte kako otrov pogubno djeluje! Lice Samilosti stvrdnjava se i pretvara u lice Poruge. Pravda se okreće da čuje glas šaptača -Politike.

* * *

Ali ovo nije pantomimska scena nakon koje gledaoci odlaze kući na miran počinak i zaborav. Mi smo i glumci koliko i gledaoci. Saučesnici smo zločina počinjenog u našem prisustvu, Protiv je mira svih ljudi kad ubica podigne ruku. Nijedna žrtva ne umire sama. Magbet je umorio san.

Ako pustimo Srbiju i njene saučesnike da konacno dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbijednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje sopstvene slobode.

To ne može biti! To ne smije biti! Kraj još nije došao. Još ima daha u zemlji na umoru i možemo je spasiti.

Crna Gora se mora obnoviti!


CRNA GORA  I  Dvije dinastije

Ove stranice su napisane sa jednim ciljem - da se čuje glas za Crnu Goru, da se osujete namjere njenih neprijatelja kojima ćutanje i zaborav najbolje služe. Amerika je obavezna da učestvuje u obezbjeđenju pravde. Jedino tako ona može da se iskupi za saučesništvo u velikoj nepravdi koja je učinjena i koja se neprekidno čini njenoj saveznici u svjetskom ratu. Jer uzrok te nepravde je jedna druga članica istog saveza koja je iskoristila Ameriku da joj pomogne u ostvarenju svog sebičnog i zločinačkog plana.

Ljubav prema pravdi je najuzvišenija pobuda, ali isto tako koristoljublje zahtijeva akciju. Ako se dopusti da takva tiranija i prevara koje su zbrisale Crnu Goru sa geografske karte prođu, jedan veći rat je neizbježan. Amerika će se ponovo uključiti, a danasnji porezi će biti beznačajni u poređenju sa teretom koji će svaki gradanin morati da podnese.

Svojim proširenjem na čitavu Jugoslaviju, spletkarska ambicija srbijanskog dvora umnožila je teškoće održavanja mira na Balkanu a time i u čitavom svijetu.

Jedina nada Amerike da izbjegne laži je da se suoči sa istinom i djeluje odmah. Veliki rat je počeo na Balkanu. Obnovljena Crna Gora može postati kamen spoticanja na putu izazivača nevolja
koji bi uništili svijet da spasu sebe. Nema ovdje namjere da se kaže ni riječ protiv srpskog naroda. Naprotiv, pokazati kako ga njegovi vladari i diplomate pogrešno predstavljaju znači pokazati ga svijetu na pravilan način. Duh istinske Srbije izrazio je profesor Pupin u svojim divnim sjećanjima na svoje djetinjstvo objavljenim u Scribner's Magazine. Nikola, knjaz i pjesnik crnogorski, bio je prirodno ostvarenje najbolje balkanske tradicije koju su obeščastili beogradski birokrati.

Kao Mančui u staroj Kini, Karađorđevići su strana dinastija; osnivač loze bio je Ciganin - "Crni (Kara) Đorde".

Sadašnji kralj Aleksandar, sin je Petra Karađorđevića i kraljice Zorke, kćeri crnogorskog kralja Nikole koji je, dakle, Aleksandrov djed. U jednom periodu vremena koji se sada svjesno zaboravlja, Petar je potražio utočište u "Crnoj Planini". Kralj Nikola mu je pružio utočište i pomoć, i krunisao svako drugo dobročinstvo rukom svoje kćeri. Sama krv u Aleksandrovim venama prekorijeva nepravdu Srbije prema Crnoj Gori.

Kralj Nikola je mrtav, Neprijatelji Crne Gore su fabrikovali opravdanja za svoj odnos prema njegovoj kraljevini na osnovu priča o njegovim navodnim greškama. Oni takve optužbe nikad nijesu iznijeli javno da bi se mogle pošteno pobiti. U svakom slučaju oni više ne mogu da udaraju po Crnoj Gori preko njegove glave. Ono što sada rade, radi se protiv jednog nekad slobodnog naroda - srpske "braće po krvi" - sa jednakim pravom na slobodu. Ali kraljeva smrt nas ne oslobađa obaveze da razmotrimo njegov slučaj. Jer, moramo se vratiti na srbijansku ljubomoru na crnogorsku dinastiju da bismo otkrili ključ za čitav zaplet.

Džordž H. Mouziz (George H. Moses), koji je službovao u Senatu S.A.D. i bio američki ministar u Grčkoj i Crnoj Gori, imao je svaku mogućnost da upozna kralja Nikolu i kao čovjeka i kao monarha. On ga naziva "posljednjim starješinom kuće jedinim monarhom koji je, po mom saznanju, dostojan svoje tradicije". Tokom više od pola vijeka on je održavao lozu Petrovića, dva puta udvostručavao teritoriju i stanovništvo svoje kraljevine kao rezultat ličnog predvodenja u ratu, dao svom narodu ustav, kabinet i parlament - a ipak sam ostao krajnjom instancom vlasti, kao u onim danima, u ne tako dalekoj prošlosti, kad je sjedio u svojoj stolici pod platanom ispred dvora u Cetinju, i lično saslušavao i odlučivao o tužbama svojih seljaka jednih protiv drugih".

Takvoj priličnoj sigurnosti, nestalnost srbijanske vlade predstavljala je suprotnost koja nije nimalo bila prijatna njenom dvoru. Nakon ubistva Aleksandra, posljednjeg iz loze Obrenovića, i kraljice Drage, vlade ostalih evropskih zemalja odnosile su se prema Srbiji sa naglašenom hladnoćom. Ona nije mogla da podnese da kralj Nikola uživa naklonost stranih sila kao i svog naroda. A priču je uvijek lako početi za neku javnu ličnost. Tako su spletkari krenuli da potkopavaju kraljevu reputaciju.

Nije vrijedno pratiti tu kaljavu stazu aluzija osim kada se tiču rata. Ali one datiraju od mnogo prije rata i njihov motiv je previše jasan da se ne bi uočio - ljubomora na Nikolin dobar glas i visok renome medu balkanskira vladarima. Da je jugoslovenska konfederacija bila formirana na samom početku dvadesetog vijeka, on bi logično bio na njenom čelu. Samo saznanje te činjenice dovodilo je srbijanske zavjerenike do bijesa. Činjenica da je Nikola bio dobročinitelj njihovom kralju i otac njihove kraljice samo je pojačavala njihovu ozlojeđenost. Druga kćerka Nikolina bila je kraljica Italije, a još jedna, Milica, udata za Petra Nikolajeviča, Velikog vojvodu Rusije - čista uvreda u sebičnim očima srbijanskih diplomata.

Loza Karađordevića nikad ne bi uspjela toliko koliko jeste bez usluga ljudi koji su od intrige napravili pravu umjetnost. Nešto vas prosto tjera da se divite njihovoj vještini, čak i kada osjećate odvratnost zbog njene (zlo)upotrebe. U predsjedniku Vlade Pašiću 2 i Njegovoj ekselenciji M.Vesniću3, srbijanskom ministru u Francuskoj za vrijeme rata, dinastija je imala neuporediv par političkih šahista. Vesnić je u Parizu dobio svaki potez u međunarodnoj igri. Balansirao je sve snage, uvodeći ih u igru jedne protiv drugih, kao što je grof Bernštorf 4 činio u Vašingtonu tokom nesigurnih godina prije stupanja Amerike u rat. Ali za razliku od Bernštorfa, Vesnić je imao sreću da su mu okolnosti išle naruku.

Engleska i Francuska nijesu marile za srpsku dinastiju. Ali obije su vidjele svoju prednost u tome da dopuste širenje jedne sile koja bi zauzela mjesto Austro-Ugarske na Jadranu, nadajući se da će tako stvoriti protivtežu bilo kakvoj superiornosti koju bi Italija mogla imati u tim vodama. Stav Engleske i Francuske bio je sasvim prirodan, savršeno ljudski. Ničeg u njihovom ponašanju nije bilo što se ne bi moglo objasniti bez da im se imputira bilo kakva zlonamjernost u odnosu na Crnu Goru; čak je u tim zemljama bilo snažnih protesta u njeno ime. Jer među civilizovanim narodima postoji latentno osjećanje pravednosti koje samo treba probuditi da bi se obezbijedila pravda za zemlju koja je istrpjela najveću nepravdu koju poznaje savremena istorija.

II

U Svjetskom ratu

Gledajući mapu, Crna Gora je mala država. Takva je i Belgija, koju su uzdizali do neba i požurivali njen oporavak u svakom pogledu - kao što i treba - dok je jednoj perfidnoj sili dozvoljeno da otjera jednu neukrotivu rasu slobodnih ljudi u raspuklu Crnu Planinu. Same stijene su prema Crnogorcima prijaznije nego njihovi srbijanski susjedi, ljudi njihove krvi.

Bez postavljanja ijednog uslova Crna Gora je ušla u rat na strani Saveznika, a posebno da pomogne Srbiji. Na prvi nagovještaj nevolje, premijer Pašić je poslao telegram. crnogorskoj Vladi da vidi na kakvoj je ona poziciji. Nakon samo tri sata u Beograd je stigao odgovor sljedeće sadržine:

U svakom slučaju Crna Gora će, danas kao i uvijek, dijeliti dobro i zlo sa Srbijom. Vaša sudbina biće i naša!

Datum ove depeše je 24 jul 1914. Istog dana Srbija telegrafski postavlja konačno pitanje:

Može li Srbija računati na bratsku i neograničenu pomoć Crne Gore u slučaju sukoba sa Austro-Ugarskom?

Narednog dana Beogradu je upućen sljedeći odgovor:

Srbija može računati na neograničenu bratsku pomoć Crne Gore u ovom kritičnom trenutku za sve od srpske krvi, kao i u bilo koje drugo vrijeme.

Treba primijetiti da je ova potvrdna izjava data prije nego što su Rusija i druge velike sile postale saveznici Srbije.

A kada je pretstolonasljednik Aleksandar zahvalio svom djedu na ovoj velikodušnoj ponudi, stari Kralj je prethodnu poruku dopunio sljedećom zvučnom izjavom činjenica:

Moji Crnogorci su već na granici, spremni da umru za odbranu Svete zajedničke stvari.

Svi gorštaci između osamnaeste i šezdeset i prve godine života su bili mobilisani.

Da li su ovo riječi ili djela jednog kralja koji bi ikad izdao svoje prijatelje, kako su Nikolu optuživali da je činio oni koji su svoje interese zasnivali na uspjehu druge dinastije?

Crna Gora je ušla u rat bez i sjenke pritiska. Nije imala ni mirovne sporazume ni konvencije ni sa jednom silom koja bi je mogla uplesti protiv njene volje. Osim geografskog položaja, bila je isto toliko slobodna koliko i Sjedinjene Američke Države.

Ali njeni ljudi, kao ni njena Vlada, nijesu mogli da ostanu neaktivni.

Crna Gora je mogla da postavi neke stare zahtjeve u pogledu susjednih teritorija kao cijenu za svoju podršku. No, ona nije tražila ništa, nije očekivala ništa.

"Najprije se borimo, kasnije ćemo se pogađati" bio je njen karakterističan gest. Austrija je znala za hrabrost ovog neprijatelja i ponudila mito u vidu teritorije koji je bio odbijen.

Vojska je bila slabo opremljena. Za razliku od armija drugih država ona nije imala bogate resurse iz kojih je mogla crpsti. A posljednjih godina ona je pretrpjela velike gubitke, uključujući 10.000 ljudi poginulih kod Skadra.5.

Austrija je, ipak, cijeneći kvalitet ljudstva više nego broj ili opremljenost, poslala isto tolike snage kolike i na Srbiju. A Saveznici su bili previše zauzeti drugdje da bi pružili pomoć kako su obećali.

Proste nesumnjive činjenice u vezi sa Kraljem Nikolom ućutkale su optužbe upućene na njegov račun. Govorilo se da je prerano odustao od borbe; a činjenica je da je njegova vojska bila u potpunosti pod srbijanskim vojnim vlastima. Ona je u stvari učinila izvanrednu uslugu u štićenju odstupnice mnogo brojnije srpske vojske. Gdje glavnina nije mogla da se odupre neprijatelju, kako se moglo tražiti od jedne manje crnogorske jedinice da to uradi?

Decembra 29, godine 1915, premijer Pašić i pukovnik Pešić 6, obojica iz Srbije, otišli su kod Kralja i nagovarali ga da sklopi primirje sa Austrijom. On je protestovao, i na kraju rekao, u osnovi, sljedeće:

"Jedan od vas je odgovoran za politiku, drugi za vojsku. Ako tražite prekid neprijateljstva biće to isključivo i u potpunosti na vašu ličnu odgovornost".

Dana 13.januara 1916. pukovnik Pešić, srbijanski komandant crnogorskih trupa, pisao je Kralju Nikoli:

Sve vojne starešine na zapadnom frontu izjavljuju da je prisutna takva demoralizacija u našoj vojsci da je otpor neprijatelju apsolutno nemoguć.

Kotorski divizion je potpuno razbijen i praktično ne postoji.

Komandanti Kotorskog i Lovćenskog diviziona nemaju ni jednog topa. Vojska gladuje; ima malo municije, a nema nade da će se to stanje stvari promeniti.

Prikazujući Vam stanje u armiji u njegovoj stvarnosti, imam čast da vašoj Visosti skrenem pažnju na apsolutnu nemogućnost da se pod takvim uslovima nastavi sa borbom.

Stoga pukovnik Pešić nagovara Kralja da potpiše mir i da se "za sada" povuče iz Crne Gore.

Nikad niko nije optužio Klemansoa 7 da je imao bilo kakvih posebnih predrasuda u ovom slučaju ili da se čuvao od plediranja u korist Nikole. Ali evo šta je objavio u L'Homme Enchaine' u januaru 1916:

Italija i ne pokušava da odbrani Lovćen, koji je potreban za opstanak prijateljske nam Crne Gore, a koji bi u rukama Austrijanaca bio velika prijetnja slobodi Jadrana u opskrbljivanju srpske armije sada, u najgoroj krajnosti nesreće.

A zatim stari vuk dodaje, sa ironijom po kojoj je bio poznat:

Planina Lovćen, obilno opskrbljena prepotopskom artiljerijom, mirno čeka da neko dođe i da je uzme.

Nikola je ipak optužen da je Lovćen tajno predao Austrijancima. Kukavički kraljevi neprijatelji nikad nijesu imali argumente koje bi smjeli iznijeti pred otvoreni sud javnog mjenja. A laž o planini Lovćen je jedna od najglupljih, pošto ne postoji ni jedan jedini dokaz u arhivama koji bi pomogao da se ona ponudi kao vjerovatna. Prije nego što je ta istorijska uzvisina predata, Kralj je bio prepustio Srbijancima svu aktivnu kontrolu nad svojom vojskom.

Boreći se do posljednjeg zrna, vjerna vojska je vidjela da je slom pred vratima. Čitava Vlada je premještena u Francusku osim ministra rata. On se povukao u planine da organizuje gerilski borbu.

A ona je tako efikasno izvođena da je austrijski vojni upravitelj pribjegao jednoj krajnjoj mjeri koju je Askvit 8 okarakterisao kao najgori ratni zločin nad pojedincem.

Kroz cijelu Crnu Goru istaknuto je obavještenje u ovom smislu: ministar rata mora se u roku od tri dana pojaviti da razgovara o miru. Ako to ne učini, njegov osamdesetogodišnji otac i njegov brat biće obješeni.

Čim su saznali za taj uslov, i otac i brat su ministru poslali glas: "Ne vraćaj se. Bolje je da mi umremo nego da se Crna Gora preda". Između obaveze ljubavi i čistog naloga dužnosti, general Vešović 9 je učinio izbor koji su njegova porodica i njegova zemlja računali da će učiniti: ostao je na svom položaju.

Predočeno ubistvo jednog nevinog starca bilo je suviše šokantno da bi se izvršilo. Franc Josif, drugi starac čija će se tragična karijera uskoro završiti, "pomilovao" je oca. Brat je, međutim, pogubljen prema planu. Niko nikad nije bio kažnjen za ovaj srednjovjekovni metod udara na neprijatelja koji se nije mogao pobijediti u borbi.

III

Klevetnička kampanja

Dok je Crna Gora vojevala bitke Srbije, zavjerenike protiv te male zemlje držao je na uzdi sopstveni interes. Ali od trenutka austrijske okupacije, kampanja klevetanja je nastavljena, efikasnije nego ikad prije. Stara laž o mirovnom sporazumu za koji se kazivalo da je postignut između Austrije i Crne Gore davno prije rata, cirkulisana je tamo gdje će napraviti najviše nevolje.

Ovaj "sporazum" datira se u 1907.godinu i u potpisu nosi ime ministra koji je tada već sedam mjeseci bio van te funkcije. Najprije objavljen 1912. i odmah snažno žigosan kao lažan od strane crnogorske Vlade, ponovo je objavljen tokom rata u Nišu, u Tribini - listu koji je kontrolisao srbijanski premijer Pašić. Ali teret dokaza nosi optuživač, a Srbija nikad nije ponudila nikakav odgovarajući dokaz da se neko pravosudno tijelo uvjeri da je takav sporazum uopšte postojao.

Ako, pak, neko odluči da povjeruje u tu priču, mora priznati da iz tog aranžmana Austrija nije izvukla nikakvu korist.

Ko je radio na potkopavanju ugleda jedne države? Bilo bi beskorisno odštampati bilo kakvu proširenu listu srbijanskih agenata; alat je lako kupiti kad se ima novca. Možda je Benedikt Arnold10 ove izdaje bio Radović11, otpadnik sa bivšeg dvora Kralja Nikole i autor mnogih anti-crnogorskih pamfleta.

Karijeru ovog čovjeka treba zapisati, jer ona može dati zaplete za pola tuceta romana i igranih filmova. On je pčela radilica Balkana. Prije rata predstavljao je Crnu Goru na raznim evropskim dvorovima, služio kao vojni inženjer i ministar finansija i građevina, maršal dvora, načelnik Ministarstva unutrašnjih djela, državni savjetnik, i konačno predsjednik Savjeta (Vlade - nap.prev.). Njegovi odnosi sa kraljevskom porodicom su bili tako intimni i usrdni da je znao sebe da naziva "četvrtim Kraljevim sinom".

U raznim periodima Radović je bio na svim stranama crnogorskog pitanja. Njegova savjest i njegov jezik bili su jednako fleksibilni: u jednom trenutku on bi pričao da zna Kraljeve najskrivenije misli, kasnije bi ga optuživao za neka gnusna djela.

"Ali Vi ste baš tada bili njegov prijatelj!?", poneko bi prigovorio, na šta bi on zaboravio na svoje hvalisanje intimnošću i iskazivao potpuno neznanje za Kraljeve pokvarene radnje.

Čak i pošto je počeo da radi protiv Kralja, Radović se pretvarao da svom starom gazdi nudi prvo mjesto u jugoslovenskoj konfederadji koju je nastojao da skrpi. Evo jednog dijela njegovog pisma koje je uputio Nikoli u avgustu 1916:

Pored Savjeta koji se sastoji od delegata iz raznih zemalja, mora postojati stalni Predsjednik Konfederacije. Ako bi Vaše Visočanstvo uzelo učešca u ostvarivanju jugoslovenske države u skladu sa gore navedenim principom, popularnost koju biste time stekli zbog Vaše prošlosti i porodičnih veza, daje osnove da se vjeruje da bi taj položaj, prvi na Balkanu u očima svih, velike sile ponudile Vama.

Sama činjenica da bi Radović mogao da predloži Kralja Nikolu za takvu ulogu u upravi balkanskih zemalja, poništava svu njegovu kampanju kleveta. On i njemu slični ni najmanje nijesu marili za Srbiju ili Crnu Goru. Radović je javno priznavao da dobija veće sume novca "od srpskih patriota sa nezavisnom imovinom". A ipak se predstavljao kao predstavnik Crnogoraca - koji, nažalost, nijesu imali novca kojim bi obezbijedili da se pronese istina. Opaka strana svega ovoga je da je toliko mnogo ljudi povjerovalo u propagandu koju su lansirali Radović i komp. A Amerikanci treba da znaju da je dio onog istog novca koji je Ministarstvo finansija uputilo Srbiji 1917-18. iskorišten da se oni zavedu u pogledu situacije u Crnoj Gori.

IV

Kraljeva molba

Ovo niti je puna priča o ratu, niti čak pun prikaz učešća Crne Gore u njemu. Odnosne činjenice date su da bi se sadašnja situacija pojasnila.

Istog trenutka kad je Austrija otišla, odnosno nakon njenog poraza u bici kod Vitorio-Veneta u oktobru 1918, stvari su se odvijale brzinom koja mora izazvati sumnju kod svakog nepristranog proučavaoca istorije. Vlada Crne Gore nije se vratila u zemlju kakav je bio slučaj sa vladama Belgije i Srbije. Umjesto toga u nju je umarširala "saveznička" okupatorska vojska i preuzela kontrolu. Većina te vojske bila je srbijanska, sa glavnokomandujućim francuskim generalom.

Kralj Nikola je pisao francuskoj vladi, čiji je gost bio, tražeći dozvolu da se vrati u svoju zemlju. M.Pišon12, Ministar spoljnih poslova, odgovorio mu je da je tamo stanje suviše nesigurno. Ali je dodao:

Neka Vaše Visočanstvo bude uvjereno da trupe koje su stavljene pod komandu generala Franše Deperea13 neće propustiti da učine ništa da u Vašoj kraljevini osiguraju održavanje reda, i da će u praksi obezbijediti poštovanje ustavnih vlasti kao i sloboda naroda Crne Gore.

U svojim razgovorima, francuski ministar akreditovan u Crnoj Gori uvjeravao je Nikolu da će sve naredbe biti izdavane u njegovo ime kao Kralja Crne Gore.

Na dan 26.novembra? dvije nedjelje nakon prekida neprijateljstava, srbijanski predstavnici su objavili aneksiju Crne Gore Srbiji. Ostali Saveznici su obaviješteni da je narod te zemlje bez rezerve izrazio raspoloženje ili želju za takvo njeno nestajanje! A kako su, uopšte, njegove želje u to vrijeme mogle biti utvrdene? Na takvu začuđujuću ironiju njegova istorija kliče: "Nemoguće!"

Velike sile nikad nijesu javno prihvatile tu objavu. Trinaestog januara, Vrhovni savjet je jednoglasno odlučio da Crna Gora mora biti obnovljena "kad se politička situacija raščisti".

Treba primijetiti da zavjerenici u Beogradu i Parizu nijesu mogli da postignu neposredne rezultate jer su činjenice bile protiv njih. Nadu su polagali u odugovlačenje, a to je M.Vesnić postigao - snažno podržan od strane ljupkih američkih supruga srpskih lidera - u Vašingtonu i Parizu. Ove pametne dame su dobrano nadmašile muške diplomate u rafmisanoj djelotvornosti svog socijalnog programa. One su prožele glavne gradove Amerike i Francuske svojim umiljatim djelovanjem, i nijedna prilika nije bila suviše mala da se iskoristi za stvaranje političke prednosti Srbiji.

Ali sve drugo je bačeno u sjenku konačnim udarcem koji se pokazao sasvim uspješnim: one su uspjele da obezbijede željeni pristup vodećem predstavniku Amerike kroz prijateljstvo sa njegovom suprugom. Kako je taj odnos postajao intimniji, tako je i interesovanje Amerike za Crnu Goru opadalo. Štaviše, naklonost prema Jugoslaviji Vikama Stida14 iz londonskog Times-a, izražavana preko tog lista sa ogromnim prestižom, besumnje je zvaničnu Englesku okrenula protiv miješanja u korist Crne Gore.

U svemu tome, međutim, Crna Gora je tretirana kao poražena drzava umjesto kao saveznica koja je odmah ušla u rat i učinila svaku žrtvu za zajedničku stvar. Ma kako začuđujuće zvučalo, njoj nikad nije bilo dozvoljeno učešće u Mirovnoj konferenciji.

Beznadežno je tražiti bilo kakvu nit dosljednosti u odnosu koji su prema Crnoj Gori iskazivali njeni saveznici. Čak do oktobra 1918. pri Crnogorskom dvoru u izbjeglištvu bio je akreditovan francuski ministar, On je tada pisao Kralju Nikoli:

Francuska Vlada nema namjeru da se miješa u unutrašnje stvari neke saveznice. Otuda je razumljivo da francuske vojne vlasti, kad budu ušle u Crnu Goru, ne mogu imati drugi stav osim da priznaju zvaničnu vlast, a ona je Kralja Nikole.

Ipak, u praksi je ta vlast potpuno ignorisana. Godinu dana prije navedenog pisma, u avgustu 1917, francuska vlada je odbila da prihvati pasoše koje su izdale crnogorske vlasti. Ali kad su ista lica dobila srbijanske pasoše, bila su odmah prihvaćena. A na nekim od njih je stara crnogorska prestonica upisana kao "Cetinje, departman Srbije!"

Dvadeset i četvrtog novembra 1918.godine, Rejmon Poenkare15, tadašnji predsjednik Francuske sada njen premijer, uputio je Kralju Nikoli, svom "dragom i velikom Prijatelju" pismo u kome kaže:

Francuska nije zaboravila hrabrost sa kojom se Crna Gora digla, na poziv Vašeg Visočanstva, u odbranu svoje nezavisnosti. Ona zna za nedaće koje je izdržao narod Crne Planine i čini što najbolje može da ih ublaži.

Vaše Visočanstvo može biti uvjereno da Vlada Republike, na čije se saosjećanje za male drzave on s pravom poziva, neće učiniti nikakav pokušaj koji bi imao za cilj da nametne volju narodu Crne Gore i da uskrati njegove legitimne težnje.

Francuske trupe koje su pozvane da privremeno posjednu teritoriju Vase kraljevine, poštujući ustanovljene institucije,

posvetiće se održavanju reda, pomoći stanovništvu što najbolje mogu u pripremi za ponovno nspostavljanje normalnog života koji je bio poremećen teškim iskušenjima neprijateljske okupacije.

Čini se poželjnim da Vaše Visocanstvo odlozi povratak u kraljevinu dok se navedeni cilj ne postigne i život u u Crnoj Gori ne povrati svoj normalan tok.

Prisustvo savezničkih trupa, saradnja koju će one pružiti stanovništvu, besumnje će doprinijeti da se ubrza dolazak onog trenutka za kojim Vaše Visočanstvo žudi. Čim on bude došao, Vlada Republike će, Vaše Visočanstvo, sa zadovoljstvom omogućiti Vaš povratak.

Nijesu, ipak, formalne fraze Predsjednika Francuske to što je imalo najveći uticaj; one su nosile poznati prizvuk one vrste diplomatije koja je dovela do rata. Amerika je bila nepoznata veličina; njena obećanja su mogla značiti nešto.

Kao posljednje sredstvo, Nikola je 7. januara 1919.godine lično Predsjedniku Vilsonu16 uputio apel za pravdu, upozoravajući američkog prvog čovjeka izvršne vlasti na "intrige Srba i njihove zavjere da unaprijed obezbijede" pomoć Sjedinjenih Američkih Država. Evo jednog pasusa tog pisma:

Juče je u jednom od većih crnogorskih gradova objavljen moj pad nakon upotrebe srpskih bombi i podjele novca narodu koji umire od gladi. Savez moje države sa Srbijom je proklamovan, i to zloupotrebom srpske vojske u trenutku kad je 9000 Crnogoraca, uključujući 2000 oficira, još u austrijskim koncentracionim logorima a njihovog Kralja Saveznici drže u Francuskoj.

Obraćajući se Nikoli kao "Kralju Crne Gore", Predsjednik Vilson mu je odgovorio 9.januara sljedećim pismom:

Moj postovani Prijatelju,

Primio sam Vaše pismo i pročitao ga sa najdubljim interesovanjem. U ovom trenutku se moram zadovoljiti samo kratkom potvrdom njegovog primitka, ali Vas molim da vjerujete da mi dani neće biti ni prezauzeti ni previše užurbani da izbacim interese neustrašive Crne Gore iz mojih misli ili da i u najmanjoj mjeri umanjim moju iskrenu želju da učinim sve što je u mojoj moći da vidim da joj je pravda učinjena.

Stvari na koje mi skrećete pažnju ću veoma ozbiljno i sa naklonosću razmotriti.

Srdačno i iskreno Vaš

Vudro Vilson

Kada je Srbija, pod plaštom savezničke okupacije, počela da vrši svojevoljnu vlast nakon prestanka neprijateljstava, nezavisni gorštaci su se prirodno pobunili. Slučaj Crne Gore stavljen je pred Mirovni kongres, a njegov Vrhovni savjet je savjetovao Kralja Nikolu da pozove svoj narod na strpljenje; samim tim zahtjevom priznata je zakonita vlast Kralja.

Crnogorci su patrijarhalan narod. Oni nemaju vjere u diplomatiju, u antante - iskrene ili ne, u mirovne sporazume ili konvencije. Takva stvar kao što je potpisani ugovor tamo ne postoji; ako jedan čovjek da riječ drugome, stvar je završena.

Oni bi mogli odbiti zahtjeve evropskih državnika. Ali Amerika je pridobila njihovu vjeru. Kad ih je predsjednik Vilson preko Kralja Nikole zamolio da polože oružje, oni su povjerovali njegovim porukama i njegovom prvobitnom obećanju sadržanom u "Četrnaest tačaka". Oni su se oslonili na dobru volju Amerike da će ispuniti obećanje svih Saveznika, koje je Predsjednik S.A.D. dao Kralju Nikoli 22 janura 1919:

Uskoro će se ponuditi dobra prilika crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o političkoj formi njegove buduće vlasti.

Reagujući na osnovu ovih riječi, Kralj je u Crnu Goru uputio sljedeće pismo:

Mom voljenom narodu:

Ja vas molim da ostanete mirno u svojim domovima i ne pružate oružani otpor vojsci koja nastoji da ukine vladu naše zemlje. Dobio sam najčvršća uvjeravanja od predstavnika savezničkih država da će se uskoro dati dobra prilika crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o političkoj formi budućeg uredenja.

S moje strane, rado ću prihvatiti takvu odluku.

Nikola

Kraljevo posljednje pismo Predsjedniku Vilsonu zaslužuje da ga svaki Amerikanac pažljivo pročita, jer je ono uistinu preko prvog njenog čovjeka upućeno cijeloj Americi. Datirano je 3.aprila 1919:

Poštovani i Veliki Prijatelju,

Uskoro će šest mjeseci od sloma grube sile oličene u pruskom militarizmu, zahvaljujući hrabrosti savezničkih naroda, ali posebno zahvaljujući zadivljujućoj energiji Sjedinjenih Američkih Država. One su od prvog dana intervencije, ogromnom moralnom i materijalnom snagom, postale odlučujući faktor u ostvarivanju najvišeg ideala ljudskog društva - posvećenosti pravu na život, za male kao i za velike.

Istorija moje zemlje i njene slobode - neodvojivog uslova tokom vjekova - nije drugo do neprekinut lanac krvavih borbi za ostvarivanje tog ideala.

Ponosan sam na svoju zemlju, jer je Crna Gora, kao i vaša slavna nacija, ušla u borbu bez postavljanja uslova u svoju korist, bez sebičnih, skrivenih kalkulacija, već iskljucivo da bi sarađivala, koliko joj je to bilo mogućno, u pobjedi prava i pravde nad grubom silom i svim što se radi po svom zakonu.

Svjesna žrtva sopstvenog velikodušnog i spontanog djela, Crna Gora je imala nesumnjivo pravo na potpunu obnovu na istim osnovama kao Belgija i Srbija - pravo koje ste kao pripadajuće joj priznali lično Vi, gospodine Predsjedniče, u ime Sjedinjenih Američkih Država, kao i sve vlade drugih velikih savezničkih sila.

Dalje, teške borbe i patnje koje je, sama, Crna Gora podnijela u prošlosti, ratovanje i žrtve pretrpljeni zajedno u ovim danima, trebalo je, valjda, da budu dovoljni da joj se obezbijedi, od strane Saveznika, izvjesna nagrada moralne i političke prirode. Avaj! Ništa nije uslijedilo; naprotiv, neki Saveznici nijesu oklijevali čak da dovedu u pitanje samo postojanje jedne suverene i nezavisne države.

Crna Gora je danas žrtva najgore opresije. Srpska okupaciona vojska sastavljena, organizovana i opremljena od strane Saveznika, i djejstvujući pod komandom francuskog generala, glavnokomandujućeg Bliskoistočnih snaga, izvršila je invaziju na moju zemlju i to u vrijeme kad na crnogorskom tlu nije bilo ni jednog jedinog neprijateljskog vojnika. Odmah po dolasku ovi uljezi su objavili aneksiju CrneGore Srbiji - državi saveznici.

Tokom tog vremena, moja vlada i ja smo ne samo sprečavani da u vrijeme rata formiramo borbenu jedinicu crnogorskih izbjeglica i iseljenika iz Amerike, već nam je, u trenutku povlačenja neprijateljskih jedinica iz Crne Gore, bilo zabranjeno da napustimo zemlju egzila pod prijetnjom trenutnog prekida diplomatskih odnosa od strane francuske vlade ako bismo pokušali da se vratimo u Crnu Goru.

Na taj način zvanična Crna Gora je praktično držana u zarobljeništvu, dok je komanda savezničkih armija na Bliskom istoku povlađivala invaziji Srbije i povratak u zemlju jednog malog broja otpadnika Crne Gore na platnom spisku srbijanske vlade tako da su, iskoristivši zbrku u kojoj se zemlja našla, Srbi mogli lakše nastaviti sa uništavanjem naših državnih institucija i gušenjem nezavisnosti Crne Gore.

Gospodine Predsjedniče,

Vjerujem da najelementarnija pravda kao i zvanična obećanja Saveznika i univerzalna savjest čiji ste Vi glas, imperativno zahtijevaju da se Crna Gora obnovi u što je mogućno skorijem trenutku sa punim pravima koja je imala prije rata. To  je ono što većina crnogorskog naroda zahtijeva. I zbog toga se digao na ustanak i za to se i danas bori i pati,

Gospodine Predsjedniče,

Čim crnogorska država bude obnovljena i ja se vratim u svoju zemlju, sazvaću Parlament u skladu sa ustavnim odredbama i zakonima crnogorske drzave. Taj Ustav, koji je po duhu liberalniji od Ustava Kraljevine Srbije, garancija je da će naš Parlament biti istinski tumač volje naroda Crne Gore.

Ja vam svečano izjavljujem, gospodine Predsjedniče, da ću prihvatiti bezrezervno bilo koju i svaku odluku takvog, legalno sazvanog Parlamenta, čak i ako takva odluka ne bude povoljna za mene kao suverena.

Potaknut jedino interesima crnogorskog naroda, čija se prava sada zanemaruju, preduzimam ovaj korak da apelujem na Vas, gospodine Predsjedniče, sa molbom da ovo shvatite kao zvanični  poziv   sa moje strane Predsjedmku Republike Sjedinjenih država. A ako se medu velikim savezmcima nade ijedan koji bi bacio sjenku sumnje na iskrenost mojeg obećanja, izjavljujem unaprijed da ću se povinovati svakoj odluci koju Vi, gospodine Predsjedniče, budete smatrali prikladnom da se obezbijedi zakonitost i iskrenost konsultovanja crnogorskog naroda kao i izvršenje odluka zakonski sazvanog Parlamenta.

Molim Vašu Ekselenciju, dragog i velikog prijatelja, da mi vjeruje.

 Vaš vrlo odani prijatelj

Nikola

Crnogorci su se borili za stvar koja je kasnije postala naša, i sami su procjenjivali svoje američke drugove. Ništa njih nije moglo natjerati da izdaju ili ostave bespomoćnog neprijatelju onog ko je rizikovao svoj život za njihovu stvar.

Pa, šta se onda dogodilo, nakon svih tih obećanja?

Baš ništa.

Crnogorci su položili oružje i čekali. Ali kad su vidjeli da Srbi dovlače pojačanja da bolje obezbijede ono što su uzeli, izbjegli su u planine - njihove prirodne tvrđave. Neprijatelj ih je slijedio, i danas su ove dvije susjedne zemlje uvedene u najkrvaviji sukob, bez milosti.

U međuvremenu u Parizu je vršena razmjena zvaničnih nota. Pisanje pisama je bilo jedino preostalo sredstvo, pa se koristilo što se najbolje moglo. Pisma Kralja i njegovih ministara su od neosporne važnosti za Crnu Goru. Nikakvo pobijanje iznesenih činjenica i argumenata nikad nije bilo učinjeno. A jedino što je kao odgovor Crna Gora dobila bilo je karakteristično vučje pokazivanje zuba u Ezopovim basnama. No, na nesreću, ovo nije basna.

Dvadeset i šestog avgusta 1919. Kralj Nikola se obratio premijeru Klemansou, kao

predsjedavajućem Mirovne konferencije, za zahtjevom da se ispita slučaj Crne Gore.

Pozivajući se na činjenicu da Vrhovni savjet nije priznao aneksiju Crne Gore već, naprotiv, da je prihvatio njen zahtjev za odvojeno predstavljanje u Versaju, Kralj dodaje:

Pitanje Crne Gore nije dinastičko, kako njeni neprijatelji tvrde. Naprotiv, radi se o uzvišenom principu koji treba dublje ispoštovati jer on čuva bolno stečena prava jedne slabe zemlje i malog naroda.

Ono što me lično pogada je to što sam uvijek spreman da podnesem ne samo žrtve koje traže prava i dobrobit Crne Gore, već i one koje nameću opšti interesi Saveznika. Ali u svom svojstvu Šefa crnogorske države, ja sam obavezan prema nacionalnom ustavu da branim njenu čast kao i sopstvenu, i njena prava i njene interese.

On ponavlja zahtjev već postavljen komisiji da se ispita njegovo držanje i držanje njegovog naroda tokom rata, kao i tretman koji su trpjeli od drugih. "Kakvi god da su rezultati tog ispitivanja", on zaključuje sa tihim dostojanstvom, "Ja sam spreman da prihvatim posljedice".

Ali on sam nije glavno čime se Nikola bavi. Čitav teret njegove molbe je izbavljenje njegovog naroda u nevolji:

Usrdno molim Mirovnu konferenciju da učini kraj nepodnošljivom stanju u kojem crnogorska nacija sada živi; da ponovo uspostavi njena suverena prava u skladu sa svečanim obećanjem Velikih sila, savezničkih ili pridruženih, i tako obezbijede njeno pravo na slobodno uredenje kao nezavisne ustavne države.

Prvog decembra 1919, Nikola piše predsjedniku Poenkareu, podsjećajući ga na njegovo obećanje da će saveznička vojska poštovati ustanovljene institucije u Crnoj Gori i učiniti sve što može da što prije dođe dan kojem se Kralj nadao. Nikola je tvrdio da su jedinice djelovale sasvim suprotno - pomagale nasilno pripajanje Crne Gore Srbiji. A kako je komandant bio francuski general Franše Depere, Francuska je u određenoj mjeri bila odgovorna za njihovo ponašanje.

Predsjednik Poenkare je odgovorio da general Franše Depere više nije komandant, nagovještavajući da djela koja su bila dopuštena dok je on bio zapovjednik nijesu vise od interesa.

Ove tvrdnje sadržane u Kraljevom odgovoru predsjedniku Francuske od 12. januara 1919.godine jasno i sažeto sumiraju optužbe ne samo protiv Srbije već i protiv drugih zemalja koje su dozvolile Srbiji takve radnje:

Na sudu Istorije Velike sile biće odgovorne bez izgovora za nepravdu koja se do ovog časa čini prema suverenoj saveznici Crnoj Gori. Njihova odgovornost proističe iz činjenice da su sve savezničke vojne snage uključujući komandanta Orijentalne armije, generala Franše Deperea, pod vrhovnom upravom Ratnog savjeta Velikih sila. Sada je jedan od njegovih poručnika, Princ Regent Srbije, izvršio vojnu okupaciju teritorije crnogorske države, i dok je u toj savezničkoj zemlji bio na vlasti, anektirao je. Princ Regent Srbije, sa dijelom savezničke vojske nad kojom je preuzeo podređenu komandu, tom prilikom djelovao je suprotno ne samo zvaničnim sporazumima Velikih sila u pogledu Crne Gore, već i pismu Vaše Ekselencije od 24.novembra 1918, kao i onom Njegove Ekselencije M. Pišona od 4.novembra 1918.

U svom činu podređenog, Princ Regent Srbije je za ovaj međunarodni zločin odgovoran svom pretpostavljenom, generalu Franše Depereu, a sam general odgovara Glavnokomandujućem savezničkih snaga, Maršalu Fošu17 , koji, pak, treba da polaže račune Vrhovnom savjetu gdje se zvanično sastaju predstavnici vlada Velikih sila koje su u alijansi sa Crnom Gorom.

Velike sile ujedinjene na Mirovnom kongresu su stoga obavezne, moralno i pravno, da izvrše obeštećenje za ono što je potčinjeni oficir, Princ Regent Srbije, uradio po njihovom ovlašćenju.

*  *  *

Moja vlada i ja nikad nijesmo trazili ništa osim postovanja volje crnogorskog naroda u njegovim legitimnim težnjama, kao i obzir prema Ustavu i suverenitetu njihove države, Svakako da sam narod Crne Gore ima pravo da odlučuje o svojoj sudbini nakon što ona bude obnovljena na istoj osnovi kao Belgija i Srbija, od strane Saveznika koji imaju obavezu da to urade. Ona treba da bude obnovljena do punog postizanja ustrojstva kao suverene nacije, kao na dan njenog ulaska u rat sa Saveznicima da se odupre, bori i žrtvuje se.

Jedna grupa najmudrijih članova oba doma Parlamenta Velike Britanije podnijela je 21.aprila 1920. rezoluciju koja stanje predstavlja jasno:

Uzimajući u obzir herojske zasluge koje je imala Crna Gora - najmanja od naših saveznica - i velikih gubitaka koje je imao njen narod, ona treba da ima individualno pravo da odredi svoju buduću upravu, odnosno potrebno je da njen Parlament koji bude izabran prema Ustavu Crne Gore odluči o tom pitanju. Sloboda izbora biće garantovana povlačenjem srbijanskih trupa i vlasti koje sada zaposijedaju Crnu Goru. Jedino će tako obećanja Velikih sila biti sasvim ispunjena a principi za koje su se Saveznici borili će dobiti potvrdu obnovom suvereniteta Crne Gore.

Među potpisnicima koji su predstavljali nekih osam partijskih grupacija, bili su vikont Brais, Tom Grifits, F.A.Makvisten, Ronald Meknil, ser Martin Konvej, Dž.L.Blainz, lord Barnam, vikont Gledston, Dž.H.Tomas. Konzervativno plemstvo pridružilo se radikalnim laburistima u ovom neuobičajenom zahtjevu za prostu primjenu pravde.

V

Okupacija

Ostavljamo priču o događajima u samoj Crnoj Gori da bismo pokazali napore koje je Kralj Nikola činio u  Parizu. Ali Srbijanci ni trenutka nijesu čekali da zakonska vlada povuče neki potez. Pravom se moglo baviti i naknadno. Ono što su oni htjeli je bila akcija.

Oni su se odavno pripremali da udare temelje svog novog zdanja iskopavanjem i oslobađanjem od svega što bi moglo na bilo koji način pomoći ili makar priznati vrijednosti prošlosti. A svoje ciljeve ostvarivali su na razne načine.

Nakon što je Nikola otišao u Francusku, francuska i britanska vlada odobrile su mjesečni kredit od 400.000 franaka za pokriće troškova (njegove - nap.prev.) vlade. Suma je ubrzo bila svedena na 200.000, ali nikakva uplata nije izvršena od januara 1917. do septembra 1918.godine. Srbija je primala svoju naknadu redovno. A Srbi su davali manje iznose svakom Crnogorcu koji bi priznao srbijanskog suverena. Politika koju je Srbija oduvijek slijedila bila je ista: da od saveznika obezbijedi prednost, vlast i novac kao administrator za Crnu Goru; i da iskoristi svu tu moć za račun onih koji su odustali od svakog zahtjeva za crnogorskim državljanstvom. Pošto su mnogi odbili da to učine, mala državaje pretrpjela teškoće koje su se mogle ublažiti da je pravedno tretirana.

Sva mašinerija stare vlade te nacije rastočena je i svi pokušaji da se ona sastavi bili su spriječeni. Plate službenika su ostale neisplaćene pa su mnogi od njih patili zbog oskudice koju su, naravno, dijelile njihove porodice. Sama ova činjenica iskorišćena je da se sprovede jedan đavolski plan:

Svaki službenik bivše vlade koji je prihvatio uzurpatorski režim dobijao je zaostatak plate i znatna sredstva iz fondova za oporavak zemlje. Jedan broj njih je to učinio preko volje da bi spasio život djece. Medutim, ono što treba imati na umu je da mnogi nijesu odustali od nezavisnosti, i još opstaju.

Danas postoji Crna Gora koja odbija da prizna upravu Srbije.

Dajemo rezime mjera koje su preduzete da se da privid pravne forme samovoljnih djela Srbije:

Već u julu 1917.godine premijer Pašić je dao preliminarnu najavu aneksije Crne Gore u Krfskoj deklaraciji. Kao dokaz za nepovjerenje Srbije u čitav proces dovoljni su samo njeni dokumenti. Nakon takve izjave bilo kakav "glas naroda" crnogorskog "da odluči o sudbini" svoje zemlje bio bi samo odvratna farsa.

Ali farsa se mora sprovesti. Dvadeset i petog oktobra 1918.godine, četiri lica bez ikakvog stvarnog ovlaštenja, potpisala su poziv za "izbor delegata za veliku narodnu skupštinu". Dvojica od njih bili su Srbi - inspektor Tomić18 iz Odjeljenja za narodno obrazovanje, i Kosović19, inspektor više škole.

"Velika narodna skupština" sastala se u zgradi oko koje su bili naoružani srpski najamnici i "glasanjem" odbacila slobodu Crne Gore 26. novembra - petnaest dana nakon prekida ratnih dejstava, kad su se ostali saveznički narodi već radovali perspektivi potpune obnove. Nije bilo rasprave oko takvog nestajanja jednog naroda. Donesene rezolucije bile su sačinjene i odštampane na Krfu. Sastanak je završen u roku od pola dana, a budućnost Crne Gore stavljena u ruke uprave od pet ljudi. Trojica od tih "patriota" bili su upleteni u zavjeru protiv Kralja Nikole 1907-godine. Planiranje ubistva Kralja bilo je prikladan preludijum za izdaju njegove države.

Ista taktika kojom je sprovedena organizacija "Velike narodne skupštine" korišćena je da se spriječi svako ponovno buđenje nacionalnog osjećanja. U "izborima" 1920. godine nijednom kandidatu koji se protivio prisajedinjenju nije bilo dopušteno da učestvuje. Srbijanski ministar unutrašnjih djela izričito je zabranio predstavljanje njihovih imena javnosti. Jedino utočište koje je bilo otvoreno Crnogorama ako su željeli da daju svoj glas protiv srbijanske vlasti bilo je da glasaju za komunističke kandidate, što su oni i uradili.

Mirovni ugovor iz Rapala u novembru 1920. mnogi uzimaju kao konačno rješenje pitanja koja su se odnosila na regiju Jadrana. A u njemu nema ni jedne stavke koja govori o Crnoj Gori!

U decembru 1920. francuski ministar još akreditovan u Kraljevini Crnoj Gori, dovodi priču do kraja sljedećom izjavom:

Na izborima za ustavotvornu skupštinu koji su nedavno održani u Jugoslaviji, narod Crne Gore se izjasnio: više niko ne može dovoditi u pitanje njegovu želju da ostane ujedinjen sa ostalim srpskim stanovništvom u srpsko-hrvatsko-slovenačkoj kraljevini čije smo postojanje zvanicno priznali. Vlada Republike stoga smatra da je unija Crne Gore sa navedenom kraljevinom sada svršen čin.

Crnogorska vlada odgovorila je na francusko odbijanje da prizna njeno postojanje pismom od l0.januara 1921- godine u kojem su iznijete sljedeće tačke:

Londonskim paktom iz 1915.godine garantovano je buduće postojanje Crne Gore. Iste garancije potvrđene su u januaru 1917. i avgustu 1919. Mirovni kongres priznao je pravo Crne Gore da ima delegata i obećano je "da će se crnogorskom narodu ponuditi dobra prilika da se slobodno izjasni u pogledu političke forme njegove buduće uprave". To obećanje nikad nije ispunjeno. Čak i u to vrijeme srbijanska vlada ostvarivala je potpuni suverenitet, a nakon "izbora" u novembru 1920. ona (Crna Gora - prim.prev.) je potpuno pod vlašću Srbije. Izbore je raspisao srbijanski regent.

*  *  *

Kralj Nikola umro je u egzilu u Kap Antibu, Azurna obala, l. marta 1921.godine. Mali Mihailo I 20, koji sada pohađa školu u Engleskoj, naslijedio je titulu. Ustavna vlada, sa privremenim sjedištem u Rimu, i hiljade lojalnih gorštaka koji nastavljaju sa otporom Srbiji sa znatnim uspjehom, živi su dokaz individualnosti Crne Gore.

VI

Amerika i njeni saveznici

Mi Amerikanci bismo imali bolji izgovor da nikad nijesmo priznali istinu. Kad je predsjednik Vilson iznio svojih "Četrnaest taćaka", jedna od rijetkih stvari koja nije izazvala protivljenje, koja nije pokrenula raspravu, bio je zahtjev za obnovu Crne Gore zajedno sa Belgijom i drugim malim državama koje su ušle u rat na istoj osnovi. Jedna od optužbi bez odgovora protiv g. Vilsona bila je njegov neuspjeh da dođe do cilja koji je on sam najavio a koji je Amerika u najvećem saosjećanju u više navrata odobrila. Nijedna stavka njegovog programa nije toliko jako odgovarala osjećanju civilizovanog svijeta za pravdu od njegovog insistiranja na samopredjeljenju malih naroda.

Predsjednik Vilson je otišao u Evropu sa aktovkom krcatom mirovnim planovima, voljan da bilo koji ili sve njih trampi za podršku njegovoj Ligi naroda. Kad su diplomate prošle kroz njih, od svega je ostala samo Liga. To su ostavili u vrlo kompetentnim rukama Senata S.A.D.

Da navedemo samo nekoliko stvari: g. Vilson se odrekao slobode plovidbe za podršku Engleskoj; načinio je poseban odbrambeni savez - koji nikad nije dobrovoljno podnio Kongresu na odobrenje -sa Francuskom i Engleskom da bi zadovoljio ovu prvu; nesrećnu Italiju držao je pod prijetnjom ekonomskog pritiska. Na drugoj strani, prepustio je Santung Japanu i dozvolio da Srbija proguta Crnu Goru i Dalmaciju.

Predsjednik Vilson je otišao u Evropu da izvede potlačene narode iz pustinje u Obećanu zemlju, donoseći im novu verziju Deset zapovijesti. Ali stari poredak je bio suviše jak za njega. Diplomatski sveštenici tog poretka i njihovi prislužnici načinili su od njega le bouc emissaire (ispaštača za tuđe greške - nap.prev.). Na njegovu glavu svalili su grehove naroda i odveli ga u divljinu riječi da nikad nije našao put nazad.

U oktobru 1919, pišući iz Rijeke u vezi sa stanjem stvorenim Mirovnom konferencijom, konstatovao sam sljedeće:

Konferencija je odgovorna za konfuziju koja postoji oko pitanja Rijeke i Dalmacije. Ona je napravila grešku i treba da je ispravi - jer u pitanju je greška, ne zločin. Zločin je Crna Gora — zbrisana sa karte, mada ne svijeta - i jednog dana taj zločin se mora okajati.

Ali ako je "Ratni predsjednik" iz praktičnih razloga zaboravio svoju vjeru, Sjedinjene Američke Države to ne mogu da urade. Jedan princip čini neodvojiv dio naše istorije. Mi smo ga prihvatili i branili mnogo prije nego što se o g.Vilsonu i mislilo kao o prvom čovjeku izvršne vlasti. Monroova doktrina je istinski sadržavala samoopredjeljenje - odbijanje S.A.D. da dozvoli Evropi da zapovijeda bilo kojoj od naših slabijih sestara u Južnoj Americi ili bilo gdje drugo na ovom kontinentu. Isti princip smo primijenili i prolili svoju krv za njega u Kubanskom ratu, dokazujući svoju iskrenost time što smo napustili ostrvo kad je obezbijeđena samouprava. I ma kakvo razmišljanje o tome kakvi su naši interesi bili kao motiv te 19l7.godine, indignacija zbog zločina prema Belgiji bila je neugasiv požar koji je sažegao svaki suvi argument protiv našeg stupanja u Svjetski rat.

Jedno od prvih osjećanja vaspitanih đaka je mržnja prema siledžiji koji je surov prema slabijima. Odrastao čovjek zdravih načela nikad ne gubi to osjećanje.

Njemačka se siledžijskii ponijela prema Belgiji. Muškost svijeta se borila protiv nje do njenog kraja. Ali kad Srbija ispolji svoje siledžijstvo prema Crnoj Gori, niko ni ruku ne digne da prekine to nasilje.

Zašto?

Jer je Srbija uspješno lagala a savjest čovječanstva koja mrzi laž još je nije razotkrila. Ili bi možda bilo tačnije, mada manje laskavo, reći da smo suviše lijenji da potražimo istinu i prisilimo na ispravljanje greške.

Srbijansko djelovanje, po sudu javnosti bilo je vrlo pametno usmjereno. Mnogo toga što njeni apologeti obznanjuju tako glasno je tačno. Ali ona potiskuje upravo one vitalne elemente čije odsustvo dovodi do pogrešnog zaključka. Evo kako to ona radi:

"Srbi su hrabar i napredan narod". "Crnogorci i Srbi imaju zajedničko porijeklo".

"Želja za savezom ili nekom vrstom konfederacije često se izražava u Crnoj Gori".

Crna Gora je tokom više od pet vjekova nezavisna država. Tu svoju nezavisnost održala je protiv nevjerovatno jačih snaga. Štagod mogao misliti o konfederaciji ili savezima, crnogorski narod nikad nije izrazio želju da se odrekne svojeg postojanja kao posebne nacije.

Prije svega, Crna Gora nije mogla donijeti nikakvu razumnu odluku ili načiniti ikakav slobodan izbor u pogledu svoje sudbine dok sama ne bude slobodna. Možda nije neophodno prizvati tu aksiomatsku istinu, ali ipak sav slučaj zavisi od toga, a ona nikad nije pomenuta ni u jednom od srbijanskih proglasa.

Srbija je bila ta koja se sunovratila u rat odbijanjem da Austriji dozvoli pravo čak i da pošalje predstavnika da učestvuje u istrazi ubistva austrijskog nadvojvode i nadvojvotkinje. Po istom principu ona je trebalo da pomogne u obnovi nezavisnosti Crne Gore. Kad je vlast ponovno uspostavljena, bilo je vrijeme da se ona tretira na ravnoj nozi u formiranju konfederalne jugoslovenske države.

Vikont Gledston21 iznio je svoj sud da Crna Gora "nije mogla biti tretirana gore da se borila na strani Centralnih sila".

Od rata, stav Srbije prema Crnoj Gori, kojem saveznici nijesu prigovarali, bio je stav osvajača prema pobijeđenom neprijatelju. Ipak, ma koliko to čudno izgledalo, nekim je osvojenim teritorijama bilo dopušteno da slobodno glasaju prema sopstvenom nahodenju.

Po Versajskom ugovoru, Slezvigu, Dolini Sara, istočnoj i zapadnoj Prusiji, i gornjoj Silesiji bilo je dopušteno da odluče o sopstvenoj sudbini; Eupen i Malmedi22 mogli su da ulože proteste. I shodno zvaničnom izvještaju, veći dio izbora tako obezbijeđenih obavljen je pošteno.

Crnoj Gori nikad nije bilo dopušteno da uloži protest tamo gdje bi to imalo ikakve svrhe.

Jedan od najjasnijih i najnepristranijih opštih stavova o ishodu rata dat je u članku Ralfa Grejvza "Nova karta Evrope" koji je objavljen u časopisu The National Geographic Magazine. On niti podržava niti je protiv bilo koga, već samo analizira činjenice i iznosi sadašnje stanje. Ovo su njegovi završni pasusi:

Uz to, bivša Kraljevina Crna Gora je apsorbovana. Što se tiče bivše Kraljevine Srbije, možda bi bilo pravilnije  govoriti o njenoj ekspanziji da obuhvati Jugoslaviju nego o njenoj "apsorpcij" od strane nove drzave. Jer srbijanski kralj Petar I je zauzeo presto Jugoslavije u njenom glavnom gradu Beogradu.

Nove granice čine Jugoslaviju, državu tri puta veću od predratne Srbije, sa stanovništvom čiji se broj grubo procjenjuje na 14,5 miliona - Što je više nego tri puta onog koje je Srbija imala 1914.godine.

Nema ničeg novog u programu tih ambicioznih majstora intrige; samo što su se u novije vrijeme potrudili da zamaskiraju svoje planove. Godine 1908. Ministar spoljnih djela otvoreno je uputio sljedeće riječi srbijanskoj Skupštini:

Moramo da imamo rat u Evropi. Nadamo se da će ga neki nepredvideni događaj izazvati. Evropa nam mora dati teritoriju koju tražimo ili ćemo se uplesti u veliku i krvavu borbu.

Željeni rat je ubrzo došao. Nakon tog događaja, u istom duhu je srbijanski generalni konzul u Odesi pisao 1916.godine da je njegova zemlja sama izvojevala besmrtnu pobjedu, i mada mala zemlja, "napornim trudom, iz godine u godinu, ona je uspjela da izazove svjetski rat". I gledajući u još sjajniju budućnost, on je izjavio da Srbija treba da se pripremi, kad taj sukob bude okončan, za drugi rat, da obezbijedi ono što još nije dobila.

Jedan uvodnik u Heraldu od 14.avgusta 1922. godine povezuje pokušaj uništenja Crne Gore kao posebne države sa nedavnim priznanjem albanske države od strane sekretara Hjuza23.Taj uvodnik kaže:

Čudna je igra sudbine da u času kad Crnogorci gube svoju državnost, Arbanasi, njihovi vjekovni neprijatelji, treba da je dobiju. Crnogorci imaju dugu istoriju bogatu tradicijom borbe protiv Turaka. Ti Ijudi Crne Planine ostali su nepokoreni kad je ostali dio Balkana bio pogažen od strane Sultanove vojske. Oni su vjekovima bili bedem Zapada protiv najezde muslimana. Junačka djela crnogorskih voda, kao i kod svih srpskih naroda, sačuvana su u narodnoj legendi i priči i kazuju ih njihovi homerski bardovi uz strune gusala na javnim mjestima okupljanja. Upravo to stalno pripovijedanje prošlih herojskih djela je ono što je podsticalo lojalnost Crnogoraca svom narodu i svojoj državi.

Uvodnik podsjeća na činjenicu da je Crna Gora bila prinuđena da preda Skadar Albaniji nakon što ga je pošteno dobila u ratu, tako što je pravilo iz Svetog pisma preinačeno da glasi: Daće se onom ko nema. Ali pokloni Albaniji nijesu uvijek bili u njenu korist; na primjer, Velike sile su joj dale stranog vladara - princa Vilijama od Vida 24.

Albanci ništa o njemu nijesu znali a i on je isto toliko znao o Albancima. Njegova vladavina trajala je nekoliko mjeseci i on je bio voljan da prepusti svoj presto. Tada je Esad-paša došao da živi u palati koja je bila opremljena za Princa i ostao tamo zamišljajući sebe kraljem, dok ga austrijska invazija nije otjerala. Nakon rata formirana je privremena država i poslove preuzela privremena vlada. Ona je održavala red i mir tokom nemirnog perioda i prepustila svu vlast koju je imala sadašnjoj vladi.

Novostvorena država je tako prva dovoljno organizovana nezavisna uprava koju su Arbanasi ikad imali.

Kakav kontrast Crnoj Gori sa njenih petsto godina nezavisnosti!

VII

Istorija

Da bi se potpuno razumjela sadašnjost moramo napraviti kratak pregled čitave istorije tog regiona; nema krasnije priče u ljetopisu, a posljednje poglavlje ipak još nije napisano. Istorija nikad nije isticala na javnom mjestu svoje izvatke iz crnogorskog dnevnika.

Ovaj izuzetan narod se mora proučavati na njegovoj rodnoj grudi. Jer interakcija geograflje i ljudske prirode nikad se nije pokazala briljantnijom.

Prije rata, rijetki putnik koji je bio dovoljno avanturista da skrene sa popularnih turističkih staza, dolazio je na Balkan preko Jadrana. Zelena ljepota dalmatinske obale samo je služila da zatamni stjenoviti masiv koji se uzdiže kao nijedan drugi planinski vis na svijetu. Ova brda nijesu poput maglovite, kao iz snova, Fudžijame, ili sniježnih osunčanih Alpa. Ona su duboko izrezbarena i grubo modelirana u čudne oblike. Surovi vjetrovi koji bijesne kroz njihove klance donose malo sjemenja, a ono što padne rijetko pusti klicu.

"Samo hrabar narod može ovdje živjeti", reći će neko samom sebi, i biti u pravu.

U Kotoru, luci ovog kraja, voda ispunjava niz uskih usjeka poput razmaka između prstiju; kao da neki stari gorštak pere svoju ogromnu šaku u Jadranu. To je čuvena Boka Kotorska. U prošlom vremenu to je bila austrijska teritorija na svega jedan sat vožnje od crnogorske granice. Na sjeveru i zapadu dižu se hercegovačka brda. Lovćen pravi skoro okomit zid visok preko milje. Put, izvanredan primjer inženjerije, neka je vrsta Jakobovih stuba od zemlje do neba.

Jedino selo između austrijske granice i Cetinja su Njeguši, gdje je rođen kralj Nikola. To je bilo rodno mjesto i Danila I 23, rodonačelnika dinastije Petrovića. Crnogorski vladari su se njivili u ovim kršima. Na uzvisini iznad sela sahranjen je Petar II - zakonodavac iz prethodnog vijeka.

Još jedan sat vožnje vas dovodi u Cetinje; ali kod tih nevjerovatnih gorštaka ne može se sa sigurnošću reći za koliko bi neki od njih taj put prevalio pješke. Priča kruži da je kralj Nikola htio da u Kotor pošalje telegram i dao ga Mihailu 26, poznatom planincu. Kad se Njegovo veličanstvo vratilo sa večere, vidio je kurira kako sjedi u hodniku.

"Što nijesi krenuo u Kotor?!", upita ga.

"Gospodaru, ja sam se sad vratio otud'", odgovorio ovaj ponosno.

"Milutin telegraf!", uzviknu duhoviti monarh. I Milutinu osta nadimak Telegraf do kraja života.

Pratiti folklor ove zemlje je isto kao čitati priče iz Starog zavjeta. Njeni knjaževi su živjeli s narodom, borili se s njim, i slušali njihove molbe za izvršenje pravde - kao Sol i David i Solomon u davnini,

Crna Gora je Švajcarska Balkana. A priroda njenih ljudi odgovara njenim planinama. Ono što su oni postigli je pravo čudo i uopšte se moze shvatiti jedino u savršenom jedinstvu čovjeka i prirode. Ti gorštaci odrastaju poput drveća koje je pustilo   korijene   u   pukotinama   stijena, što se razdragano rvu s vjetrovima, otporni na oluje. Već smo citirali svjedočenje vikonta Gledslona. Njegov čuveni otac,Vilijam E.Gledston, izjavio je prije mnogo godina:

Junački podvizi Crnogoraca nadmašuju djela junaka sa Termopila i Maratona.

Jedan stari Crnogorac je pričao nekom posjetiocu da je nekad putovao čak do "do zemlje bez krša".

"Kako neko može živjet' tamo", dodao je, "ne mogu da razumijem".

Ipak, uprkos svojoj izvanrednoj snazi, oni nijesu problematičan narod. Ubistvo, pljačka, ili drugi zločin su rijetki. Žene se udaju mlade, stvaraju brojnu porodicu i brinu se o njoj pažljivo. Uz sve njihove strašne gubitke, broj stanovnika se održavao manje više na istom nivou do Prvog svjetskog rata.

U ranije vrijeme nije postojala stajaća vojska. Svaki muškarac bio je vojnik i imao sopstveno oružje. Kad bi se javila opasnost, ti junaci bi gromkom glasom razaslali poziv s planine na planinu i za dvadeset i četiri sata čitava nacija bi bila spremna za bitku. Poznato je da su dječaci koji bi ostajali kod kuće jer su bili premladi, iskakali kroz prozore i trkom odlazili u rat.

Žene su borbene koliko i muškarci i često su učestvovale u bitkama. A vijest o smrti njihovih sinova primaju suvih očiju.

Tamo je još 1076.godine postojala suverena država koja po karakteru nije bila nimalo nalik na ranu Rimsku republiku. Ona je imala narodni zbor koji je glasanjem birao vladara27.

U tim planinskim državama obično je postojao taj "Jaki čovjek", ali su one pokazivale nezavisan duh tokom čitave svoje istorije. Bile su ponosne na svoje velike vođe - Stefana Dušana (1337-1356) i cara Lazara, pod kojim je ujedinjeni narod tog kraja ustao protiv Turaka na Kosovu 1389.godine. Njihov poraz označio je kraj jedne ere. Ali Crna Gora je opstala. Sadašnji srpski apologeti previše veličaju rano srpsko carstvo, koje je trajalo samo tri vijeka28 naspram više od pet tokom kojih je Crna Gora održala svoju nezavisnost, budući u većem dijelu tog vremena jedina balkanska država koja je to uspjela.

Crnogorci, jednako revno kao Srbi, njeguju slavu zajedničkog doba od prije bitke na Kosovu. Car Lazar se veliča u njihovim narodnim pjesmama na isti način kao što planinci iz Kentakija pjevaju stare engleske balade koje su donijeli kolonisti u sedamnaestom vijeku. Ali to ne znači da Amerika treba da se ponovo sjedini sa Engleskom, niti Crna Gora sa Srbijom!

Nakon bitke ostatak junaka povukao se prema Crnim Planinama - današnjoj Crnoj Gori. Ali pod pritiskom stalno nadirućih Turaka oni su se tokom jednog vijeka polako peli do sigurnijih visina. Očajnička borba s planinom skovala je u jedno svu njihovu snagu i stvorila od njih istinsku naciju.

Godine 1484. konačno su se skrasili na mjestu današnjeg glavnog grada Cetinja. Tu i tamo ovo malo uporište bilo bi zauzeto i popaljeno do temelja. Ali besmrtni duh Crnogoraca uspješno odbija svaki napad odozgo ili odozdo.

Znamen ove civilizacije je Mitropolitski manastir u Cetinju. Na tom mjestu, prije pet slotina godina, osnovana je prva slovenska štamparija, i prva štamparija u vlasništvu države u svijetu.

Više od sto godina prije Kolumbovog otkrića Amerike tu je počela dugotrajna borba protiv Turaka. Crna Gora nadzire kapiju kroz koju je Istok pokušao da uđe u Evropu. Na karti ona se ne čini većom od iglenog vrha. Ali ubod te igle nanosio je nepodnošljiv bol u slabini Turske i pomogao da se Evropa sačuva od potpune dominacije Orijenta.

Šanse su bile hiljadu naprama jedan u korist Turčina, bar što se tiče brojki. Kroz čitav taj region činilo se da je on predodređen za osvajanje. Njegova šaka zahvatila je sjever; a na jugu Afrika se utopila u poplavi njegovih legija. Crna Gora je ostala poput planine Ararata na kojoj se barka nasukala nakon potopa.

Crnogorci se hvale da tokom svih godina ratovanja njihovi neprijatelji nijesu imali zarobljemka. Oni se bore do posljednjeg, a kad se nadu u opasnosti da budu uhvaćeni, umiru od sopstvene ruke. Činjenica koja potvrđuje ovu njihovu tvrdnju je da kad je na Berlinskom kongresu 1878 - godine dogovoreno opšte oslobađanje zarobljenika, Crnogorci su predali 10.000 Turaka a Turci nijesu imali nijednog jedinog čovjeka da daju zauzvrat!

I Napoleon je bacio oko na tu stratešku teritoriju i poslao generala Marmona da je anektira. Turci su tu vidjeli svoju šansu, i dok su Francuzi napali s jedne, oni su udarili sa druge strane. Ali čak je i ta sprega sila propala. General Marmon 29 je svom gazdi uputio poruku da je je ta zemlja premala da bi u nju ušla velika sila. Napoleon nije bio baš zadovoljan tim izgovorom, ali je dopustio svojim snagama da se povuku.

Ta duga borba trajala je sa prekidima do 1913.godine. Mnoge su generacije prošle u kojim je malo muškaraca u borbenoj dobi umiralo u krevetu. U datim okolnostima, doživjeti mirnu smrt postavljalo se kao pitanje sumnjive časti.

VIII

Zaključak

Tamo gdje Turci i Napoleon nijesu uspjeli, Srbi se ne mogu nadati u pobjedu. Očiti uspjeh beogradskih spletki bio je moguć jedino zbog potpune promjene događanja u svijetu.

Nova država poput Jugoslavije mora imati snažne elemente kohezije da bi se održala tokom godina formiranja. A već ima znaka nevolje. Hrvatska već traži puteve izlaska iz te grupacije. Kasniji pokušaji Srbije da raspiše zajmove naišli su na neočekivane teškoće. Žestoki gerilski rat u Crnim Planinama se nastavlja i trajaće dok se uzurpatori ne povuku.

Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo i čitav vijek!

Kod drugih nacija postoji lantenta svijest o sopstvenoj odgovornosti za dopuštanje da je da saveznik učini nepravdu prema Crnoj Gori. One znaju da je ona ušla u rat prije Belgije, i da su kralju Nikoli pružili istu podršku koju su dali kralju Albertu, Crna Gora bi sada imala sasvim zasluženu nezavisnost.

Spora ali neminovna reakcija protiv lažne propagande Srbije se javlja. Njen uspjeh zavisio je od potpunog jenjavanja nevolja na Balkanu i na sebičnom osjećanju drugih nacija da se njihov vlastiti mir može obezbijediti po načelu "ne diraj lava dok spava". Međutim, malo će počinka imati nacije naklonjene miru dok se ne ispravi ono što je ostalo neprilagođeno.

U martu 19l7.godine, u svom obraćanju pod nazivom "Pitanje Alzasa i Lorena" rekao sam:

Podsjetimo se da budući mir u svijetu, u samoj Americi, neće biti osiguran ako se rat završi drugačije nego vraćanjem njihovim kolijevkama svih naroda čije su države bile otuđene i integralnom restitucijom svih stvari opljačkanih od strane Njemačke i Austrije u prošlom vijeku iz Poljske, Slezvig-Holstajna, Trsta, Alzasa, Lorene, Hercegovine i Bosne.

Naredne godine je Srbija stavila svoju silničku šaku na Crnu Goru. Vrijeme će ispraviti tu nepravdu kao što su ranije istorijske nepravde već ispravljene ili su u procesu ispravljanja. Ali zašto bi se rizikovao novi rat kad bi djelovanje sada uklonilo najočigledniji podsticaj za sukob?

Sve do ovog doba stvari su se dešavale iz ogluhe. Mnogi koji sa simpatijama gledaju na Crnu Goru kažu da je prekasno da se uzurpator izbaci, pošto posjedovanje nečeg čini devet desetina vlasničkog prava. Ali vlasništvo Srbije nikad nije bilo potpuno.

Drugi kažu da se Amerika ne smije miješati u poslove Evrope. Ovo nije slučaj miješanja, jer je aneksija Crne Gore izvršena tokom "okupacije" od strane jedne savezničke vojske dok je Amerika bila jedan od Saveznika. Takođe nas obavezuju obećanja data na Mirovnoj konferenciji. A ta obećanja su znana narodu Sjedinjenih Američkih Država i nikad nijesu porečena.

Amerika je prolila svoju najbolju krv da oslobodi Kubu, prosto stoga što se tiranija nad jednim susjedom nije mogla tolerisati. Zar ona nije čašću obavezana da održi svoje obećanje dato tom hrabrom narodu koji je vjerovao njenoj riječi?

Bez da sebe ugrozi i najmanje, ova nacija može da ispolji koristan uticaj u sadašnjoj krizi. Na savršeno učtiv diplomatski način ona može jasno staviti do znanja Srbiji i ostatku svijeta da drži stranu pravednom i potpunom razmatranju slučaja Crne Gore, i da neće stajati iza toga da jedan saveznik bude iznevjeren.

Kad snage slobode i pravde iznutra i spolja počnu da djeluju u harmoniji, Crna Gora će biti obnovljena.

*  *  *

 

Napomene

1.   Šekspir: Hamlet, Čin I, Scena 2, stih 65 -sinovac, ne sin, neprirodni - oče.

2.   Nikola Pašić (1845-1926), državnik i političar u Srbiji i Jugoslaviji. Jedan od osnivača Narodne radikalne stranke i njen vodja. Po obrazovanju inženjer. Predsjednik vlade 1891-1892, poslanik u Rusiji 1893-1894. Dolaskom na vlast kralja Petra I Karadjordjevića 1904 godine, Pašić je skoro sve do svoje smrti u Vladi kao ministar spoljnih poslova ili predsjednik Vlade i svi važniji dogadjaji srpske i jugoslovenske istorije toga razdoblja vezani su za njegovo ime. Imao je vidnu ulogu u stvaranju države SHS koju je zastupao na Mirovnoj konferenciji u Parizu.

3.  Milenko Vesnić (1862-1921), političar i pravni pisac, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, poslanik u Rimu i Parizu, ministar 1893, šef srpske Ratne misije u SAD početkom 1918, godine, predsjednik vlade 1920-1921. Delegat na Mirovnoj konferenciji u Parizu i potpisnik Versajskog ugovora 28.06.1919. godine.

4.   Grof Johann-Heinrich von Bemstorff, njemački diplomata, službovao u Beogradu, Drezdenu, St. Petersburgu, Minhenu, Londonu, Kairu i bio ambasador u Vašingtonu 1908 - 1917. U raznim publikacijama trudio se da dokaže da je Njemačka slijedila pravu politiku, mogla da izbjegne rat sa Amerikom.

5.   Najviše gubitaka crnogorska vojska imala je pri zauzimanju Skadra, kada je iz stroja izbačen svaki četvrti mobilisani vojnik, odnosno 9 .438 boraca.

6.    Petar Pešić (1871-1944), general. U Prvom svjetskom ratu u činu pukovnika načelnik Štaba crnogorske Vrhovne komande, a zatim Načelnik Generalštaba jugoslovenske vojske 1921-1922, ministar vojske i mornarice 1922-1924. U vladi Cvjetković - Maček 1940. godine ponovo ministar vojske i mornarice.

7.   Žorž Klemanso (1841 -1929), ljekar, član francuskog parlamenta, senator, ministar unutrasnjih poslova i predsjednik vlade 1917-1920 godine. Vodio je pregovore o miru u Versaju. Bio je član francuske Akademije i pisac više djela.

8.   Grof Herbert Henry Asquith, liberalni premijer Velike  Britanije  (1908-1916),  odugovlačio  sa uključenjem Velike Britanije u Prvi svjetski rat sve dok se javno mjenje nije uzburkalo zbog napada Njemačke na Belgiju.

9.   Radomir Vešović (1871-1938), završio oficirsku školu u Italiji. U Prvom svjetskom ratu bio je komandant Starosrbijanskog odreda crnogorske vojske. U jugoslovenskoj vojsci bio je postavljen     za divizijskog generala i komandanta divizije u Skoplju. Zbog intriga i podmetanja uskoro je penzionisan, a zatim zatvoren zajedno sa sinom, ali sud ga je oslobodio i proglasio nevinim. Nosilac je Zlatne medalje Obilića sa svojeručnim pismom Nikole I koji ga je nazvao "vitezom od Brdanjolta"

10.  Benedict Arnold američki revolucionarni general, optužen za izdaju.

11.  Andrija Radović   (1872-   1956),   gradjevinski inženjer. U prvoj ustavnoj vladi bio je ministar finansija i gradjevina, predsjednik vlade od 15.01. do 15.04. 1907. kada je podnio ostavku. U bombaškoj aferi 1908. godine osudjen na 15 godina zatvora. Predsjednik vlade ponovo je postao 1916-1917 godine. U medjuratnoj Jugoslaviji bio je narodni poslanik Demokratske stranke i vice guverner Narodne banke Kraljevine Jugoslavije. Bio je predsjednik Crnogorskog odbora za ujedinjenje sa Srbijom, Nije autor "tajnog ugovora" Austrije i Crne Gore" kako to sa ograđivanjem misli Vitni Voren. Autor ovog izmišljenog "ugovora" je dr Radovan Tunguz Perović.

12.  Stefan-Žan-Mari-Pišon (1857-1933), francuski političar, ambasador u mnogim zemljama, ministar spoljnih poslova od novembra  1917 do januara 1920. godine.

13.  Franše Depere (1856-1942), francuski maršal (1921. godine), učestvovao u kolonijalnim ratovima Francuske,  u Indokini, Maroku. U toku Prvog s vjctskog rata 1914-1918 komandovao korpusom V armije, 1916-1917 komandant grupe  armija, 1918. godine komandant Solunskog   fronta koji je bio formiran od francuskih i srpskih snaga, član Francuske  akademije od 1934, autor  većeg broja radova iz istorije francuske armije i flote.

14.  Henry Wickham Steed, spoljnopolitički dopisnik i urednik The Times-a 1919-1922.

15.   Rejmon Poenkare (1860-1934), francuski političar i državnik, po profesiji advokat, akademik, blizak rodjak čuvenog matematičara Anri Poenkarca, bio ministar 1893-1903, predsjednik vlade 1912-1913 i predsjednik Republike 1913-1920, zalagao se za ulazak Francuske u Prvi svjetski rat, u toku rata i na mirovnim konferencijama podržavao nacionalne interese Srbije i Jugoslavije napisao je "Memoare".

16.  Vudro Vilson (1856-1924), 28 predsjednik SAD. Doktorirao 1885. godine. Profesor Univerziteta (prava i istorije). Kao kandidat Demokratske stranke izabran prvi put za predsjednika SAD 1912. godine i drugi put 1916. godine. Čuven je njegov govor 8.01.1918. godine u kojem je izložio svoj plan ostvarenja , trajnog mira. Njegova zamisao o stvaranju svjetske organizacije za očuvanje mira ostvarena je u vidu Lige naroda. Nosilac je Nobelove nagrade za mir .

17.  Ferdinand Foš (1851-1929), francuski maršal, dugogodišnji   nastavnik i komandant Ratne škole (1896-1901 i  1907-1911), vojni pisac iz oblasti strategije i ratne vještine, istakao se u Prvom   svjelskom ratu kao komandant IX francuske armije u bici na Marni; vrhovni komandant savezničkih snaga na Zapadnom frontu 1918. godine. Zbog velikih zasluga u Prvom svjetskom ratu bio je član Ratnog savjeta sve do smrti.

18.  Svetozar Tomić (Previš kod Šavnika 1872.- Beograd 1938.) Diplomirao na Velikoj školi u Beogradu 1898. godme. Bio je profesor gimnazije prije 1912. godine u Skoplju, Solunu i Bitolju, gdje je bio i direktor niže gimnazije. Inspektor Ministarstva prosvjete Srbije. Šef crnogorskog  odsjeka Ministarstva inostranih  djela 1916. godine. Bio je glavni organizator Podgoričke skupstine 1918. godine. Kao etnograf i geograf objavio je više priloga u jugoslovenskoj periodici.

19. Petar Kosović, član Centralnog izvršnog odbora koji je svojom odlukom ustanovio Podgoričku skupštinu 1918. godine. Zajedno sa  Svetozarom Tomićem, Kosovića je vlada Srbije uputila u Crnu   Goru da radi na "sjedinjenju Crne Gore sa Srbijom". U vrijeme pripremanja i održavanja Podgoričke skupštine, Kosović je bio državljanin  Srbije. Kosović je pohađao francusku gimnaziju u Carigradu 1913/14 godine. Bio je profesor srednje škole  u Beogradu i  načelnik u Ministarstvu prosvjete Srbije.

20   Mihailo Petrović, princ, unuk kralja Nikole, sin princa Mirka. Mihailu je italijanska okupaciona vlast 1941. godine ponudila crnogorsku krunu, koju je on odbio.

21.  Herbert vikont Gledston (1854-1930), najmladji sin čuvenog Viljema Glestona koji je više puta bio predsjednik vlade Velike Britanije. Obrazovanje je stekao na Oksfordu. Bio je ministar u vladi Velike Britanije i guverner Južne Afrike. Jedan je od vodja Liberalne stranke i prijatelj kao i njegov otac Crne Gore.

22.  Pokrajina u Belgiji uz njemačku granicu koju su nacisti okupirali 1940.

23.  Hjuz je bio državni sekretar za spoljne poslove SAD.

24.  Vilijam (Viljem) od Vida. Poslije stvaranja albanske  države  na konferenciji  u  Londonu 1913. godine, za prvog kneza Albanije izabran je njemački knez Viljem od Vida 3.12.1913. godine. Već 3.09.1914. godine princ Viljem od Vida morao je da bježi iz Albanije zbog ustanka muslimanskih plemena.

25.  Vladika Danilo Petrović (oko 1670 -1735), osnivač dinastije Petrovića, Izabran za crnogorskog vladiku 1697. godine. Za njegovo ime vezana je istraga poturica u Crnoj Gori. Sa Rusijom Petra Velikog uspostavio političke odnose. Ustanovio je mletačkom inicijativom 1717 .godine guvernadurstvo. Guvernadur je predstavljao mletačkog povjerenika u Crnoj Gori.

26.  Milutin Babović iz Vasojevića, kasnije je postao poštar jer je bio poznat po svojoj brzini, pa je
tako jednom prilikom pretrčao 40 km od Vasojevića do Cetinja i obavijestio knjaza Nikolu o pobjedi Vasojevića nad Turcima na Rudešu.

27.  Crnogorski zbor nije birao dukljanske knezove već crnogorske glavare i to od 1500. godine do knjaza Danila.

28.  Srpsko carstvo nije trajalo tri vijeka već 25 godina (od 1346 do 1371. godine ) .

29.  Ogist Marmon (1774-1852), francuski maršal, dubrovački vojvoda, adjutant Napoleona I, bio je francuski guverner Ilirskih Provincija sa sjedištem u Ljubljani. Istakao se u bici na Marni. Napisao "Memoare", u kojima govori o Crnoj Gori i Dalmaciji.


 

BILJESKA O AUTORU

VITNI VOREN*
(Njujork 1864- Njujork 1943.)
Završio arhitekturu u Nju Jorku. Poslije I svjetskog rata boravio u Evropi (Rimu, Parizu, Istri, Fiumi). Glavni je arhitekta na popravci porušene zgrade Istorijske biblioteke Univerziteta u Luvenu, koja je stradala u I svjetskom ratu. Objavio je rad "Opravdani razlozi Italije; pitanje Trsta i Jadranskog mora". Objavio je više stručnih radova iz arhitekture. Na poznatim univerzitetima u SAD-u održao je više predavanja iz političke istorije kao, na primjer, "Naš prijatelj Francuska"; "Pitanje Alzasa i Lorene"; "O neutralnosti SAD" itd.


 

Priredio
Dr Branislav Marović
Preveo
Dragan M. Vugdelić
Tehnički urednik
Zorica Vukčević
Kompjuterska obrada
Branko Rogić
Tiraž
2000 primjeraka
Štampa
"Pobjeda" Podgorica

CIP katalogizacija u publikaciji

Centralna narodna biblioteka republike Crne Gore "Đurđe Crnojević", Cetinje

341.382(497.16)"1919"

VOREN, Vitni

Crna Gora - zločin Mirovne konferencije, Vitni Voren ; [priredio Branislav Marović ; prevod sa engleskog Dragan Vugdelić] - Podgorica : Kulturno-prosvjetna zajednica, 2000 (Podgorica : Pobjeda). -176 str. ;21 cm.- (Posebna izdanja / Kuiturno prosvjetna zajednica, Podgorica)

Nasl. str. prištampanog engl. teksta; Montenegro - the Crime of Peace Conference / Whitney Warren. - Tekst upor. na srp. i engl. jeziku. - Tiraž 2000.

1. Warren, Whitney: Montenegro - the Crime of Peace Conference

P.k.: Crna Gora – Mirovni ugovor 1919


 

[1] Prevod je prekucan pisaćom mašinom i to jedan dio na ćirilici, a drugi dio na latinici i tako pohranjen između dva tvrđa omota. Ovaj prevod izrađen je samo u jednom primjerku.

[2] Interesantno je napomenuti da je na ovom primjerku ispisano rukom ime: "Labud Tatar, Roma 1922" sa posvetom i potpisom Vitni Vorena. Istoričari koje smo spomenuli i koji su koristili ovu knjigu učinili su to iz njenog italijanskog prevoda koji je objavljen u Bolonji 1923. godine. Tatar je rođen 1898, umro 1976. godine u Francuskoj. Gimnaziju je završio na Cetinju. Nastavio je školovanje na Kembridžu. Za vrijeme I svjetskog rata dobrovoljno stupa u englesku vojsku i učestvuje u bici na Somi. 1919. godine uključen je u crnogorsku vojsku u činu kapetana, a zatim zahvaljujući odličnom poznavanju engleskog jezika dobija diplomatsko mjesto u vladi Jovana Plamenca i 1920. godine radi u konzulatu Kraljevine Crne Gore u Rimu. Od 1926. do penzionisanja 1956. radi u Francuskoj u američkim filmskim studijima kao administrativno lice.

 

 

 

 

 
 

Odštampaj stranicu