Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Igrom slučaja i znatiželje pronašao sam i svoje prezime na stranici www.montenegrina.net sa link-om na Vaš www.montenegro.org.au , odnosno sledeći tekst:   

Ćurić, Bjelopavlići, od njih su u Nikšiću i Cetinju; Crljenici (Crepulje) u Sandžaku; Rijeka Crnojevića; Pitomine (Uskoci), Žabljak su iz Zubaca (Trebinje) i od njih su od 1882. god. u Vidrovanu (Nikšić); kod Risna i Herceg-Novog su iz Hercegovine; Trebesin, Herceg-Novi; Mojdež (Boka Kotorska) iselili se u Kovače (Tivat)
 

S dužnim poštovanjem prema svojim predacima i našem prezimenu, osjećam potrebu da Vam nešto i  napišem uz sve čestitke na radu i nesebičnom trudu koji Prezimena u CG zaslužuju. Unaprijed se izvinjavam ako Vam sledeće bude preopširno ili ... – vjerujte da je iz najbolje namjere.

 Budući da sam svojevremeno tokom 1994. uspio da iskoristim neko svoje slobodno vrijeme za istraživanje u Arhivu Herceg Novog te uz pomoć svojega rođaka pok. Momčila Ćurića uspjeli smo da spojimo istorijsko i korisno te objavimo 1995. godine lokalno i knjigu – rodoslov naše porodice (slika u prilogu)  gdje je ovjekovječeno između ostalog i sledeće:

“Imajući u vidu veliku razgranatost Ćurića stabla na širokim prostorima i nemogućnost da se zbog  toga i drugih razloga solidno istraži i tačno utvrdi gdje se sve danas nalaze Ćurići ovog bratstva i u kakvim su odnosima sa korijenom svoga stabla, odlučili smo da istražimo, utvrdimo i opišemo samo  jednu granu stabla Ćurića - Ćuriće u Boki Kotorskoj i njihove bratstvenike koji su se raselili iz Boke.

Ističemo, dakle, da je osnova za ovaj rad istorijska. On se zasniva na mletačkim, austrijskim i drugim dokumentima iz tog i kasnijeg vremena.

...

Prva generacija

Predanje kaže da je prvi Ćurić koji se našao u Boki Kotorskoj i tako postao rodonačelnik ove grane Ćurića bio Draško.

Draško je, po predanju, ubio svoga agu koji mu je na Badnje veče rasturio badnjake. Poslije toga događaja prebjegao je u Mokrine, koje su tada bile pod mletačkom vlašću i tamo ostao. Njegovi potomci su Ćurići u Mokrinama, Igalu i oni u Ljubomiru kod Trebinja.

Vrijeme Draškova prelaska u Mokrine predanje ne kazuje. Saznaje se samo da je to bilo za vrijeme Turaka i Mlečana.

Kao uspomena na Draška sačuvalo se samo toliko. Predanje, međutim, ništa ne kazuje o njegovoj aktivnosti i borbi protiv Turaka na mletačkoj strani.

U borbi protiv Turaka, prema pisanim izvorima, kao hajdučki harambaše sa svojim četama učestvovala su dvojica Ćurića: Vuko i Draško.

Predanje za Vuka ne zna, on je zaboravljen, iako je u to vrijeme komandovao četom od stotinu hajduka. Vjerovatno zbog toga što se njegovi potomci nisu dugo zadržali u Mokrinama. Pretpostavljamo da je sa porodicom odselio, jer se u dokumentima ne pominje.

Naime, Vuko i Draško su se odmetnuli u hajduke prije morejskog rata (1684 - 1699.). Tada je veliki broj Hercegovaca učestvovao u borbi protiv Turaka na mletačkoj strani. Mletačke čete većinom su bile sastavljene od hajduka iz Hercegovine i Bokelja. Među njima su bile Vukova i Draškova četa.

Poslije mletačkog osvajanja Herceg-Novog 1687. godine i povlačenja Turaka u Hercegovinu i Bosnu veliki broj Hercegovaca se preselio u Boku. Samo sa Zubaca, kako ističe dr. Gligor Stanojević, prema jednom popisu iz 1689. godine bilo je 130 doseljenih porodica. Među njima su svakako bile i porodice Ćurića. Većina ovih porodica dugo vremena poslije preseljenja nisu imale stalno boravište. Boravište im je određeno 1689. godine u pograničnim selima: Mokrine, Mojdež, Žlijebi, Prijevor i Brajkovina, dodijeljeno ponešto zemlje, uz obavezu da plaćaju porez. Treba naglasiti da su to bile vrlo male površine u tom krševitom kraju, da se na tako malim imanjima nije moglo živjeti. Zato su mnogi napuštali ta imanja i odlazili s porodicama. To je naročito karakteristično za Mokrine gdje su se naselili naši preci.

U mletačkim katastrima iz 1702. i 1704. godine pojavljuju se četiri Ćurića: Vuko, Draško, Mihailo i Petko. Dvojica od njih su se kasnije izgubili i ne pominju se u dokumentima. Ostali su Draško i Mihailo sa svojim porodicama.

S obzirom da su se Vuko i Petko izgubili - nema ih u katastrima ni drugim dokumentima poslije 1704. godine, ovdje ćemo dati dostupne podatke o njima, kao i o Mihailu, o kome nema podataka poslije 1737. godine.

VUKO ĆURIĆ

Vuko se pominje kao harambaša sa četom od 100 drugova. Dozvolu za četovanje protiv Turaka izdao mu je kotorski vanredni providur Antonio Zeno, 5. oktobra 1684. godine. U dozvoli se pominju tri feluke (vrsta broda) koje je koristio u akcijama. Ove podatke objavio je dr. Miloš Milošević u knjizi HAJDUCI U BOKI KOTORSKOJ.

Vuko se kasnije, poslije završetka morejskog rata, pominje u prvom mletačkom katastru Herceg Novog iz 1702. godine kao Vuco Savo Surich. Tada mu je u Villa di Mocrine popisana imovina i određen porez. Imao je 4 člana porodice i posjedovao 1153 pertege zemlje (oko 600 ari). Podatke je objavio dr. Gligor Stanojević u Glasniku cetinjskih muzeja pod naslovom: PRVI KATASTAR HERCEGNOVSKOG KRAJA IZ 1702. GODINE.

Vuko se ne pominje u drugom katastru iz 1704. godine niti u drugim dokumentima. O Vukovoj porodici takođe nema podataka. Ne zna se ni godina rođenja Vukova.

Može se pretpostaviti da se sa porodicom odselio iz Mokrina između 1702. i 1704. godine, jer su se mnoge porodice u to vrijeme vratile. G. Stanojević kaže: "Mnogi koji su se naselili u novskom kraju i Grahovu dobili su tako malo zemlje da su bili prinuđeni da se vrate pod tursku vlast".

MIHAILO ĆURIĆ

Mihailo se prvi put pominje 1702. godine. Te godine mu je, odlukom vanrednog providura Bartola Moro, kao novom podaniku dodijeljena u Mokrinama jedna kuća i nešto zemlje, pod propisanim uslovima.

U katastru iz 1704. godine upisan je kao Mihailo Đurić (Giurich) sa imanjem od 5 kampa i 3 kvarta zemlje (oko 200 ari). Ne zna se koliko članova porodice je imao, ali po nekoj tadašnjoj odluci mletačke vlasti da se po članu porodice dodjeljuje po pola kampa, može se pretpostaviti da je imao 10 članova porodice.

U kasnijim dokumentima pominje se njegovo ime jedino u poreskom listu, iz koga se vidi da je plaćao porez na zemlju u Mokrinama od 1726. do 1737. godine. Poslije toga nema podataka o njemu ni o njegovoj porodici.

PETKO ĆURIĆ

Petko je upisan u katastru iz 1704. godine kao Petco Giurich da Cameno u Segue Mocrine sa 3 kampa zemlje. U kasnijim dokumentima nema tragova o njemu.

S obzirom da se Vuko i Petko ne pominju u dokumentima poslije 1704. godine, vjerovatno je da su se oni iselili i vratili pod tursku vlast. Kada su se već pokrenuli s ognjišta na Konjskom, a u Boki nisu našli bolje uslove života, logično je da su se mogli lakše odlučiti na dalju selidbu. Da bi se sačuvali od odmazde zbog učešća u ratu protiv Turaka razumljivo je da su se oni i još neki Ćurići, i drugi, preseljavali u druga dalja mjesta na turskoj teritoriji. Time se može objasniti pojava Ćurića u okolini Konjica, a kasnije u Sarajevu i okolini Visokog.

Nije, dakle, isključeno da su Ćurići u okolini Konjica, a kasnije u Sarajevu i okolini Visokog Vukovi i Petkovi potomci i potomci drugih Ćurića sa Zubaca.

DRAŠKO ĆURIĆ

Ne zna se godina rođenja Draškova. Njegovo ime se prvi put pominje kao Draško Đurić 1689. godine. Naime, Tomo K. Popović u svom radu: HERCEG-NOVI - ISTORIJSKE BILJEŠKE, Knjiga prva, 1382 - 1797. iz 1924. godine, navodi kako je Molin, novi glavni providur za svu Dalmaciju i Mletačku Arbaniju izvršio izmjene komandnog sastava vojske. On je tada za kapetana novih četnika, kako kaže Popović, koji su postali mletački podanici, postavio konta Dragutina Đurđevića, umjesto Draška Đurića koji je dotada čuvao granicu na Zupcima. "Draško Đurić bi svrgnut sa službe zbog nekakve njegove krivice".

Ova bilješka ukazuje na dvije činjenice:

- prvo, Draško je bio hajdučki harambaša i čuvao mletačku granicu na Zupcima prije 1689. godine;

- drugo, izgleda da se Draško nije odlikovao poslušnošću, jer je zbog neke njegove krivice smijenjen.

Iz toga perioda je popis ljudstva čete harambaše Draška Ćurića (Compagnia di arambasa Drascho

Curich).

Poslije završetka morejskog rata Venecija se odrekla osvojenih teritorija u Hercegovini, a 1701. godine zaključen je protokol o razgraničenju u Dalmaciji i Boki.

Već 1702. godine proveden je katastar u hercegnovskom kraju. U tom katastru Draško je upisan kao stanovnik Mokrina sa 5 članova porodice i 1450 pertega zemlje (oko 750 ari).

U katastru iz 1704. godine Draško je upisan sa 8 članova porodice: 1 za oružje, 3 žene, 3 dječaka i 1 djevojčica.

Iz pisanih izvora saznaje se da je Draško imao 3 sina: Nikolu i Stanka, a ime trećeg nije zabilježeno, kao ni imena ostalih članova porodice.

Draško se pominje u jednom zapisniku o procjeni štete počinjene u Mojdežu 1725. godine.

Prema poreskom listu, pronađenom u Arhivu Herceg-Novog, Draško je plaćao porez na zemlju u Mokrinama od 1726. do 1737. godine. ...”

“Ćurići su imali, a i danas imaju, poteškoća i nesporazuma u vezi sa svojim prezimenom. I hroničaru bratstva Ćurića teško je po pisanim izvorima utvrditi da li se neki dokument odnosi na to ili neko drugo prezime.

Nesporazumi najčešće dolaze od početnog glasa ć u prezimenu, koji zbog svoje prirode, mekoće u izgovoru, u stranim pa i našem jeziku izaziva nedoumice i greške u transkripciji i izgovoru. Tako se početno ć u mletačkim i drugim dokumentima prevodilo kao đ, č, c, s.

Vuko Ćurić se u katastru iz 1702. godine piše: Vuco Savo Surich.

Draško se u raznim dokumentima piše: Drascho Curich, Drascho Chiurich, Drasco Giurich, Drasco Chiurich.

Ovako napisano prezime prevodilo se kao Ćurić, ali češće kao Đurić.

Pogrešno napisano prezime, kako su ga pisali mletački činovnici, pogrešno su prevodili i naši ljudi: naučni radnici, pravoslavni svještenici i drugi pisari. Tako Tomo K. Popović piše: "... Draško Đurić koji čuvaše granicu na Zupcima..." ili "... Draško Đurić bi svrgnut sa službe zbog nekakve njegove krivice".

U tzv. notama od soli 1758. i 1771. godine piše: Pero Ćurić, a 1772. i 1789. godine: Pero Đurić, te 1808. i 1816. godine Marko Đurić i Joko Đurić. Zanimljivo je da su ovo pisali domaći ljudi, većinom pravoslavni svještenici koji su dobro poznavali svoje komšije - i to ćirilicom.

I pop Savo Nakićenović u studiji Boka, 1913. godine navodi da na Igalu ima tri kuće Đurića. Na drugom mjestu kaže: "Ćurići iz Mokrina, slave Đurđevdan".

U novije vrijeme, do današnjih dana, javljaju se greške u pisanju prezimena Ćurić. Često se ono piše kao Čurić, Đurić i Curić.”

Poštujući činjenice, koje sam lično utvrdio proučavajući mletačke, austrijske i druge dokumente tog i kasnijeg vremena u Arhivu HN, dužan sam da kažem i sledeće:

-          Ćurića nije nikada bilo naseljenih u Mojdežu (jer su bili naseljeni ‘preko brda’ u Mokrinama, a koristili su dodijeljena imanja u Mojdežu) te se samim time nisu ni mogli iseliti iz Mojdeža u Kovače (Tivat);

-          Ćurića nikada nije bilo naseljenih ni u Trebesinu;

-          U ‘Studji Boka’ pop Savo Nakićenović naveo je da Ćurića ima i u Kutima kod Zelenike (Herceg Novi), ali ja u arhivu nisam uspio da pronađem nikakve pisane tragove o tome;

-          Marko Ćurić je preselio iz Mokrina na Igalo oko 1825. godine. “Marko (Marco Chiurich), kako se vidi iz jednog dokumenta iz 1814. godine, bio je upravnik (gvardijan) lazareta u Herceg Novom. Prema kazivanju koje je sačuvano u porodici, Marko je u toku vršenja dužnosti upravnika lazareta došao u sukob sa vladikom Petrom I Cetinjskim zbog navodne zabrane francuskim brodovima da otplove u Kotor. To je, navodno, uticalo da ga smijene s dužnosti. Marko je bio začetnik procesa raseljavanja Ćurića iz Mokrina. Na Igalu je kupio veliki kompleks zemljišta i sa svojim sinovima na obali mora izgradio veliku porodičnu kuću i uz nju druge objekte potrebne domaćinstvu.”

-          Po predanju u familiji, svi mi Ćurići koje god vjere i gdje god da smo bili ili jesmo, potičemo iz sela Konjsko, Zubci pored Trebinja na tromeđi Crna Gora / Hrvatska / Hercegovina. 

S dubokim poštovanjem,

Željko Ćurić / Herceg Novi

Mob: + 382 67 685 635 // Mail to: menes-cg@t-com.me