|
|
..
Dnevnik Bosanca u Canadi...Kod kuće je najljepše!
.
12. avgust
Uselili smo se u našu novu kucu u Kanadi. Tako sam uzbudjen. Ovde je tako
lijepo.
Planine su prekrasne. Jedva cekam da ih vidim prekrivene snijegom.
14. oktobar
Kanada. To je najljepša zemlja na svetu. Lišce je poprimilo sve one divne
nijanse zute i narandzaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena.
Tako su graciozni. To su najljepše zivotinje na svijetu. Ovo mora da je raj.
Volim Kanadu.
11. novembar
Dan sjecanja (Kanadski drzavni praznik). Lov na jelene ce poceti uskoro. Ne
mogu da zamislim da neko moze ubiti tako divnu zivotinju. Nadam se da ce
uskoro snijeg. Tako je divno.
2. decembar
Nocas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivacem.
Izgleda kao najljepša razglednica. Izašli smo napolje, ocistili stepenište i
prilazni put a onda se grudvali (ja pobjedio). Kad je prošla grtalica morali
smo ponovo da ocistimo kapiju. Kako je samo divna zemlja. Volim Kanadu.
12. decembar
Nocas opet snijeg. Opet prošla grtalica i zatrpala kapiju. Ovde je zaista
prekrasno.
19. decembar
Nocas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovde je zaista
divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena grtalica.
22. decembar
Ovo bijelo govno opet padalo celu noc. Dobio zuljeve od lopatanja i ledja me
bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza coška i samo ceka da ja
ocistim ispred kapije. Šupak.
25. decembar
Srecan jebeni i usrani Bozic. Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne
šaka ovaj peder što vozi grtalicu, ubicu ga. Mater im jebem što ne posipaju
više soli po putu pa da se prije otopi.
27. decembar
Nocas opet sneg. Ne izlazim vec tri dana osim što cistim snijeg kad god
prodje grtalica. Ne mogu nigde ici, auto se zaglavio u brdu snijega ispred
kapije a i hladno je u picku materinu. Kazu da ce nocas pasti novih 30 cm
tih govana.
28. decembar
Prognoza je bila loša. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi nece se otopiti
do ljeta. Grtalica se zaglavila i taj šupak doš'o kod mene da trazi lopatu.
Rekao sam mu da sam vec slomio šest lopata cisteci ta govna sa vrata što ih
je on nabio i zamalo da sam mu je slomio o glavu.
4. januar
Najzad izaš'o iz kuce. Otišao do prodavnice da kupim nešto hrane i kad sam
se vracao udario kolima jelena. 3.000 dolara štete na kolima. Te jebene
zivotinje trebaju biti ubijene. Svugdje ih je. Što ih lovci ne pobiše
jesenas...
3. maj
Odvez'o kola kod automehanicara. Nevjerovatno koliko su zahrdjala od jebene
soli što je posipaju svuda.
10. maj
Selim se na Floridu. Ne mogu zamisliti kako neko normalan moze zivjeti u toj
jebenoj Kanadi.
...................
1. septembar
Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada,
uostalom. Ubjedjujem familiju da odemo
u Disneyland. Poslije cemo smisliti gdje ce mo i kako cemo...
8. septembar
Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u skolu.
Sinula mi je napokon pametna
ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo
ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca
brkaju meko, mehko i tvrdo c, zaboravljaju umetnuti h gdje treba,
palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Sta li ce s nas biti.
24. oktobar
Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i da ima ope'
jedan u Opstini koji bi pogurao
za stan, ukoliko...Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.
25. novembar
Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para. Djeca
ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno za
motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokusavamo
da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem
unutarnjih granica,
nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku
politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako
politicku realnost. Kazu mi isto tako da ne serem.
24. decembar
Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Bozica,
bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise gledati u
dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija, svijeca,
mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo nase. Posljednja
noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga
otkri, o ove sto na njemu zive.
25. decembar
Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama. Samo da mi
je docepati se aviona. Nalecem na Deda Mraza u bermudama, saljem ga u neku
stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece
mlijeka u prahu ... kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je
vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale. Stjuardesa me
upozorava pazim kako se ponasam nakon sto
sam ljubazno stisnuo pilota i vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!".
27. decembar
Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu
istekla nam oba pasosa,
i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim se, ja - tamo se ja vise
ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika,
no, niks, kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i
svijece, kaze treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U
policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece
mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa
jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.
31. decembar
Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za
Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali. Optuzuju me da sam ih sve uvalio
u govna, bez njihove volje. Ubjedjujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo,
vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes'
klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.
1. januar
Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam
novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, Fati sam uspio
maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men. Svidja
joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana puno bolja
od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj
poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od
zabranjenih rijeci nakon naseg groznog McDonald'skog iskustva.
6. januar
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok.
Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas oslobadjaju iz
policaije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u
policiji I
otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena. Niko iz familije
ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku. Carinik se
smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim da nesto
debelo nije u redu. Nisu ma cak pitali cak ni za putovnicu, domovnicu,
sahovnicu... Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kazu, kak'
ste vi Bosanci bedasti.
7. januar
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije mi jasno,
bunim se k'o Grk u zatvoru.
Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlucujem se na put
autobusom. Taksista prima dolare. Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u
zadnji cas na Kolodvor, banka jos radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM
(valjda kilometre) za prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo.
Idem do klozeta da dodjem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama,
nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak
karata, bice gusto. Ja pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod
uslovom da prtljag drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se,
nek' je ziva glava.
8. januar
Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al', opet,
mislim se, kako je u Kanadi.
Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog vec loseg
predratnog. Neko povraca pozada. Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja.
Povraca mi se, da hoce zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri
carine i tri policije. Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u
Turskoj. Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.
11. januar
Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreca,
neki iskusni putnik na ovoj relaciji je
imao karton kuhanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket argete za
dzepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo
gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer su
policija poskidali neke nevaljalce usput.
12. januar
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje cekali na
konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa,
nece Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena
kaze da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijece i nesto se
domundjavaju oko nasih sjedista. Prijavljujem policiji. Smije se policajac,
neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli, kuci.
Svi nam se sahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je
zlo. Nude me picem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni
se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola.
Miris alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak.
13. januar
Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.
14. januar
Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan u raznim
opstinskim kancelarijama,
vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje "stanara".
15. februar
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u "nasem"
stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini,
ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod onog.
20. februar
Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici. Prepoznaju
me, kazu da nisu usli u trag
lopovima iz autobusa, jos, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi
pomognu, da imam rjesenje za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati, i da cu
se ubiti na mjestu ako nesto ne ucine. Svi se smjesta pokupimo odatle,
pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For
- Ass For - Na To - a da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u
stan. Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista.
Al' jebi ga, svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne
lijepe za hladan metal.
28. februar
Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto su komsije
cuvale sest godina. Neko na
podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera. Sa smeca
donijeli nas bojler. Nadjeno dosta nasih slika, predratnih. I moja diploma,
zguzvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje
mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa mnom. Fata je rekla da ce mi dati
cim ponovo nabavimo krevet.
1. mart
Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog
autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da sije kod jedne
fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta
da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i imacemo. Imamo dovoljno
para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do septembra.
Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u Kanadi
i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom.
Ja jos imam problema sa politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni
ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom
dozvolom mogu dobit' fini posao za neku medjunarodnu organizaciju. Sve je
super. Malo me nerviram, gdje god dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to se
nikako ne mogu navici, k'o da nisam citav zivot zivio ovdje.
2. mart
Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i
treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavdje vise
ni puskom otjerati. Dobro nam je - u picku materinu.
Vaš najdraži Bosanac
 Odštampaj stranicu
|
|
