Izišli iz crkve, sjede uz oganj, pa se nešto Iguman zamislio

Vladika Danilo

Nešto si se zamislio, djedo!
Ali ti se drijemat počelo?

Iguman Stefan

Ne drijema nego nesto mislim,
pa se čudim za novu godinu
što je danas ošćela ljudima.                                                2670
Rašta nije s početkom proljeća,
kad se sunce sa juga povrati
i kad počnu dnevi napredovat,
kad se zemlja obuče zelenju
i stvar svaka kad na njoj dobije                                            2675
novi život i vid sasvim novi?

Vladika Danilo

Sve jednako, tada ali danas;
vrijeme će svojim tokom hodit,
a ovo su stari uredili.

Iguman Stefan

Ko je da je, nije ugodio.                                                      2680

Ulazi jedno momče k njiima, celiva Vladiku u ruku, pa igumna
Stefana.

Vladika Danilo

Što je, momče? Otkuda si sada?
Eda ćeš ni što dobro pričati?

Momce

Ja sam ulak, od Rijeke sada;
Serdar Janko poslâ me do tebe,
da ti pričam što je kod nas bilo.                                           2685

Vladika Danilo

Pričaj, sinko, što najbrže možeš.

Momče

Kako čusmo za boj na Cetinju,
da na glavu pogiboše Turci,
Serdar Janko odmaha otpravi
dva momčeta riječkim Turcima.                                            2690
Ko ne misli na Koran pljunuti
neka bježi glavom bez obzira!

Turci momčad kod sebe primami
i oboje na obod objesi.
U to serdar poklič niz nahiju!                                               2695
Svak potrči k riječkomu gradu,
al' zaludu - svi utekli Turci
u ladjama put bijela Skadra;
samo Bogdan što je pohitao
te ubio riječkog Kadiju.                                                       2700

Šćaše doći serdar s glavarima
da ti priča sve kako je bilo,
no nemaše kada ostaviti:
razuraju grada Obodnika
i sve Turske kule i džamiju,                                                 2705
da naš pazar ne smrdi nekršću.

Preklanja se ulak, celiva opet Vladiku u ruku, meće mu knjigu 
na skut i odlazi.

Vladika Danilo zove djače da pročita onu knjigu, da je čuje i iguman 
Stefan. Djače uzima knjigu.

Djače (čita)

"Knez Nikola i svi dupiljani
pozdravljamo našega Vladiku!

Pišemo ti što je kod nas bilo.
Kako čusmo što bi na Cetinju,                                              2710
poklasmo se s našijem Turcima.
Dan i noć je poklanje trajalo:
bješe puna Crmnica Turakah,
desečara, age, izjelice.

Malo ko nam u pomoći dodje;                                               2715
i mi smo ti grdno izginuli,
polovina u boj pogibosmo.
Nestalo je groblja oko crkve,
po šestinu u jedan kopamo.

Po Crmnici Turke isjekosmo                                                  2720
i grad Besac s zemljom izravnismo.
sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha
do trupine ali razvaline."

Vladika Danilo plače a Iguman se Stefan smije.

Vladika Danilo

Ti, igumne, ne razumje pismo,                                              2725
a bi i ti na njem proplakao:
po šestinu ujedno kopaju!

Iguman Stefan

Razumijeh ga, al' plakat ne mogu.
Da umijem plakat od radosti,
bih plakao sladje nego igda,                                                 2730
Al kod mene, kada poje duša,
suze mi se smrznu od radosti.

Bije neko u vrata od kujine, da ih slomi, misle da je lud.

Iguman Stefan  

Pomoz Bože i Mali božiću!
Kad je radost sa svakoje strane,
nek ulježe i ta' ludi k nama                                                  2735
da nam kuću napuni smijeha !

Otvaraju djaci vrata, kad evo Vuk Mandušić. Namrčio se i crni 
mu brci pali na izlomljene toke. Dzeferdar prebijen nosi u ruke, 
i sjeda kod ognja, sav krvav. Nikome ni pomoz Bog. Začude se 
kad ga onakvoga vide.

Vladika Danilo

Što je, Vuče? Grdno li izgledaš!
Vidju da si s krvave poljane,
gazio si negdje vatru zivu
i Bog znade, do tebe samoga,                                              2740
je li iko tu živ pretekao;
er bez muke ne prskaju toke
ni se lome taki džeferdari
te s' od vitke žice sakovani.

Vuk Mandušić  (mrko priča)

Na Šćepandan dodje mi odiva,                                             2745
iz Štitarah ljetos povedena,
i kaza mi: "Evo haračlije
u Štitare da kupe harače!"
Te ja skupi pedeset momčadi
i zapadni s njima pod Štitare                                                2750
da posiječem Turke izjelice.

Puču puške Lješanskom nahijom.
Mislim, idu Turci u harače,
pa na raju stravu udaraju.
Kad boj čujem u Progonoviće,                                              2755
te ja potec' sa onom družinom.
A kad tamo, muka i nevolja!
Udarilo dvjesta haračlijah,
poturice, ljuta Arnauta,
na krvavu Radunovu kulu.                                                   2760

Sam se Radun u kulu nagnao
i snjim žena njegova Ljubica;
žena mlada, ama soko sivi,
puni puške svome gospodaru.
Radun gadja s prozora od kule,                                            2765
sedminu je na obor ubio.
No mu došla bješe pogibija:
Turci bjehu slamu i sjeno
oko b'jele kule nanijeli
pa zažegli sa svakoje strane.                                               2770

Plam se digâ bješe u nebesa
i kulu mu bješe dohvatio.
A on gadja puškom, ne prestaje;
popijeva, tanko, glasovito,
pripijeva Baja i Novaka,                                                      2775
pripijeva, Draška i Vukotu
i dva Vuka od sela Trnjinah,
Markovića i Tomanovića,
a klikuje i žive i mrtve -
vidi strašnu uru pred očima!                                                2780

Nama živa srca popucaše,
potrčasmo kuli Radunovoj,
oko nje se poklasmo s Turcima.
Izbavismo iz kule Raduna,
ma izgore ojadjela kula.                                                      2785
Jošt nam djeko u pomoć priskoči,
te od kule poćerasmo Turke;
do Kokotah, više Lješkopolja,
osamdeset i tri posjekosmo.

I u boju kod bijele kule                                                       2790
olova mi toke izlomiše,
a u razdvoj boja krvavoga,
najpotonja koja puče turska
- džeferdara držah pred očima -
prestiže ga, ostala mu pusta, (plače)                                    2795
po remiku, kada trska bješe!

Više žalim pusta džeferdara
no da mi je ruku okinula!
Žâ mi ga je kâ jednoga sina,
žâ mi ga je kâ brata rodnoga,                                              2800
ere bješe puška mimo puške.
Srećan bješe, a ubojit bješe;
oko njega ruke ne previjah,
svagda bješe kao ogledalo;
u hiljadu drugijeh pušakah                                                   2805
poznati ga šćaše kada pukne.
Pa sam došâ do tebe, vladiko:
na moru je od svašta majstorah,
bi l' mi mogli pušku prekovati!

Vladika Danilo

Mrki Vuče, podigni brkove,                                                  2810
da ti vidju toke na prsima,
da prebrojim zrna od pušakah
kolika ti toke izlomise!

Mrtvu glavu ne diže iz groba
ni prekova bistra džeferdara.                                               2815
Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti,
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita!
 

Vladika ustade i dade Mandušiću iz odaje svoje jedan 
dobar dzeferdar.