Program | Uprava | O nama | Reagovanja, pisma... |  Prezimena u CG l Plemena u CG

Slušajuci brojne sagovornike iz mnogih krajeva Crne Gore, zapazili smo da su običaji u vezi sa kumstvima svugđe isti, a posebno kod naroda hrišćanske vjeroispovijesti. To je i osnovni razlog što smo u ovom poglavlju dali opis običaja koji karakterišu svrhu i biće kumstava u jedinstvenoj cjelini.

Poznato je od davnina da se ženidbama i udajama širio i učvršćivao krug dobrih prijateljstava po svim krajevima Crne Gore i šire. Posebno prijateljstvo se sticalo preko kumstava. Nigđe kao u Crnoj Gori kumstvo se nije tako dobro njegovalo i iznad svega cijenilo. U mnogim slučajevima ovo duhovno srodstvo bilo je jače i od krvnog srodstva. U Crnoj Gori kumstvo se smatralo svetinjom i uzvišenim odnosom među ljudima i zbog toga ono se nije moglo odbiti. U narodu je ostala izreka:"Sve se može odbiti a kumstvo ne može". Od naših brojnih sagovornika nijesmo mogli saznati da je neko nekada odbio da prihvati kumstvo. Koliko se kumstvo cijenilo govore činjenice da je kum uvijek bio mio gost u kući. U slučajevima kada se u porodici radovalo ili žalilo među prvima se obaviještavao kum. Ne oslovljavaju se samo kumovi tom dičnom titulom, već i svi ostali članovi dvije porodice, pa čak i oni koji su u daljem srodstvu. O ovome se mnogo vodilo računa, tako da se i u starosti zovu ovim imenom. Posebna je ljubav između kuma i njegovog kumčeta, đe odnosi počivaju na velikom poštovanju, posebno od strane kumčeta. Koliko je kumstvo uzvišena veza govore izreke:"Bog na nebu a kum na zemlji. Kada prolaziš pored kumovske kuće, nazovi Boga pa i ako nikog u kući nema ili kad prelaziš preko kumovske njive, pazi da ti pri opancima ne ostane kumovske zemlje".

U Crnoj Gori kum se odabirao po čuvenju kuće i po ličnom čuvenju neke osobe. Za kuma se odabirao i dobar drug ili dobar prijatelj. Kuma je odabirao ili sam mladoženja ili u sporazumu sa roditeljima. Prilikom sklapanja braka, najčešće bi mladoženja sa flašom rakije išao u kuću onoga koga je naumio da zove za vjenčanog kuma. Pošto se kumstvo ne može odbiti, to bi skoro uvijek tu čast prihvatio govoreći: "Fala ti na pozivu, rado ću ga prihvatiti". Vjenčani kum najčešće je bio i kršteni kum, što znači, da je krštavao i đecu kuma koga je vjenčao. Istina, to nije bio uvijek slučaj, već se za krštenog kuma mogao pozvati i drugi čovjek. U stari vakat, za kuma, bilo vjenčanog ili krštenog, zvao se muškarac. Nijesmo saznali od naših sagovornika da se neđe za kuma zvala žena.

Poznato je da su se kumovi rijetko mijenjali, ali i to se ponekad dešavalo. Najčešće se to praktikovalo onda kada su đeca umirala ili ako su se rađala samo ženska đeca. U ovakvim slučajevima, kum koji je kršćavao đecu bi predložio kumu čija su đeca umirala ili kome su se rađala samo ženska đeca, da promijeni kuma, računajući da bi to možda doprinijelo da se stanje promijeni i poboljša. Ovaj bi to ponekad poslušao ali ne i uvijek. Iako bi se desilo da se promijeni kum, stari kumovi bi i dalje bili dobri prijatelji i oslovljavali bi se kumovima. Pored ovih slučajeva promjene kuma, dešavalo se da se unutar porodice dogovore da novorođenče krsti neko od članova porodice vjenčanog ili krštenog kuma. Evo jednog, nama poznatog, primjera za to. Jedan čovjek u Pljevljima je vjenčao i krstio osmoro đece jednom uglednom domaćinu. Međutim, ovome su umirala muška đeca (troje mu je umrlo) i kada se rodilo sljedeće, osmo po redu, muško dijete, stara kuma je rekla svome mužu da joj dozvoli da ona krsti ovo osmo dijete. Ovaj se složio pod uslovom da se i kumovi-roditelji đeteta slože. Ovi su se složili i ona je krstila to dijete i dala mu ime Vasilije. Vasilije je i danas živ, a iza njega se rodilo još jedno muško dijete i ono je i danas živo. To dijete je bilo deveto po redu.

I kod vjenčanja i kod krštenja, kumovski poklon kumovima ili kumčetu je uvijek najbolji i najčešće se davao u zlatnicima, u zlatnom nakitu ili u novcu. I uzvratni pokloni su, takođe, bili nešto bolji od ostalih. Kumu bi se davala najljepša košulja, čarape, maramica i sl. Za trpezom, kumovsko mjesto je uvijek bilo na čelu trpeze. Koliko se pazilo na kumstvo govori činjenica da su u stari vakat, a nerijetko i danas, žene palile svijeće, bilo u crkvi bilo na groblju, za dušu svojih najmilijih, među kojima uvijek i kumu i kumi, naravno ukoliko nijesu bili medju živima.

U slučajevima kada je kum bio spriječen da dođe na krštenje, njega je mogao, uz saglasnost kumova-roditelja đeteta zamijeniti neko iz porodice kuma. Tu zamjenu je činio neko od muških članova domaćinstva.

U slučajevima kada su nekome umirala đeca, postojalo je vjerovanje da će to prestati ako dijete krsti kum namjernik, kum od nevolje, kum od nužde. Takvo krštenje se obavljalo tako što bi porodilja sa đetetom u kolijevci, rano ujutro otišla na neku raskrsnicu puteva i tu bi ostavila kolijevku sa đetetom, a ona bi se u neposrednoj blizini sakrila. Kada bi naišao prvi putnik namjernik, ona bi istrčala i rekla:"Primi kume Boga i Sv.Jovana". Ponuđeni bi skoro uvijek primio dijete i žena bi ga povela u kuću ili crkvu radi krštenja, ili bi ovaj na istom mjestu dao ime novorođenčetu, ili nadimak. Ima slučajeva da su ovakva kumstva bivala za primjer drugim kumstvima. Postojali su i drugi razlozi za pozivanje kuma od nevolje. To se dešavalo u ono vrijeme kada je bilo dosta krvne zavađe, pa, da bi se krv oprostila, davalo se kumstvo. Ovakva kumstva su bila dosta čvrsta i nijesu se mogla pogaziti ni sa koje strane. Takođe, ako bi se neko našao u neprilici, bilo materijalnoj ili druge prirode, tražio bi od nekoga pomoći i taj koji bi mu izašao u susret i pomogao, bio bi od nevolje kum, jer onaj ko je u nevolji obraćao bi mu se riječima:"Pomozi od nevolje kume". I ova kumstva su bila za poštovanje i neraskidiva.

Česti su bili slučajevi da, kada dijete navrši godinu dana, roditelji pozovu nekoga, obično krštenog kuma, da dijete ošiša. Ovaj kum otkida tri mala pramena đetetove kose, sa tri mjesta, a ostali dio kose može majka da ošiša. Ova se tri pramena čuvaju u kući kao neka amajlija djeteta. Šišano kumstvo nije onako jako kao vjenčano ili kršteno kumstvo, pa čak ni kao kumstvo od nevolje. Ovaj način kumstva se najčešće praktikuje kod Muslimana, a nije rijetkost i kumstvo od nevolje, i to iz istih razloga kao i kod naroda hrišćanske vjeroispovijesti. Međutim, kod katolika u Boki Kotorskoj nije poznato postojanje šišanog kumstva.

Koliko su kumstva cijenjena i koliko im se pridavala pažnja govori činjenica da je kumstvima posvećen veći prostor u Kanonu Leke Dukađinija. Zbog izuzetne interesantnosti navešćemo neke odredbe iz ovog Kanona.

U sto četvrtom članu se navodi da kod albanskih brđana postoje tri vrste kumstva i to: kumstvo pri vjenčanju, kumstvo pri krštenju i kumstvo pri podrezivanju kose, a u članu sto petom, sto šestom i sto sedmom se navodi da ova kumstva zabranjuju srođavanje s koljena na koljeno i to ne samo između ukućana kumova vec između dva bratstva.

Posebna pažnja se posvećuje kumstvu pri podrezivanju kose, pa ćemo preuzeti čitav sto osmi član:

"Kum je onaj ko podrezuje kosu.

Kuma je majka dječaka ili đevojčice kojima se podrezuje kosa.

Kumče ili kumica je dječak ili đevojčica kojima se podrezuje kosa.

Kum i kuma su kao brat i sestra i ne izdvajaju se od ostalih ukućana.

Ako dječak i đevojčica napune godinu, ne podrezuje im se kosa.

Ako dijete umre prije podrezivanja kose, neće se sahraniti; pozvat ce se određeni kum; ako je kum daleko, netko drugi će mu podrezati kosu, koji neće biti iz bratstva i plemena đeteta.

Dječaku podrezuje kosu muškarac a đevojčici žena.

Roditelji dječaka ili đevojčice, kojima se podrezuje kosa, pripremit će što god mogu bolju hranu da bi poštovali kuma.

Kum ce doći s jednim od svojih prijatelja.

Pozivaju se tri-četiri druga da sudjeluju u veselju kuće.

Čim kum sjedne na stolicu, jedan dječak iz plemena stavlja kumu u naručje kumče ili kumicu.

Kum će podrezati kosu ovim redom:

1.  jedan pramen na čelu;

2.  na sljepočnicama po jedan pramen;

3.  iza glave jedan pramen.

Čim se podreže kosa, kum tri puta škarama dodiruje čelo kumčeta ili kumice govoreći:"U zdravlje i za dug život"! Ljubi kumče ili kumicu i skida ga s naručja i daje ga njegovoj majci - kumi, koja uzima i zdjelicu sa srebrnom asprom.

Kum daje kumi 50 - 150 groša, a ne više.

Pramenove kose uzima majka i čuva ih u škrinji.

Kuma će dati kumu: čurdiju (gunj), gaće i džamadan, a ukućanima kumove kuće - koliko god da ih je - odnijet će nekome ručak, nekome stvari ili dokoljenice.

Prije nego što se đetetu odreže kosa, škare mu ne dodiruju glavu; ako mu je mnogo porasla kosa, sažeći će mu se lučom od bora.

Čim se đetetu podreže kosa, te noći kum spava u kući kumčeta ili kumice; Sjutradan ustaje i vodi sa sobom kuma i kumče svojoj kući, đe ostaju tri ili pet dana, po kanonu.

Ni smrt ni svadba, a ni praznici se ne mole bez kuma i kume, bez kumčeta i kumice."

Vrijedno je navesti još jedan običaj u vezi sa krštenjem đece. Naime kod Malisora katolika je običaj da kada dijete nauči prve molitve, a to je životno doba od 7 do 15 godina, dolazi biskup u crkvu i u prisustvu kumova vrši masovno krštenje đece u čitavom plemenu. Ovaj ritual se zove Krizma. Taj dan je opšte slavlje u čitavom plemenu.  

Odštampaj stranicu