Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

RELIGIJA – LJUBAV ­– ATEIZAM

Čitaocu će možda odmah izgledati čudan taj naslov. Jer, kako to da se u sredini ovako ozbiljnog pisanja počne ‘’neozbiljnim’’ pisanjem o ljubavnim avanturama. Medjutim, mislim da bi bilo nelogično isključivati i tu mogućnost kod naših mladih ljudi u toj zemlji, koji su tamo otišli neposredno nakon odsluženja kadrovskog roka. Prema tome mislim da slika mog života, a tako i života hiljada naših mladih iseljenika, ne bi bila potpuna, ako u deset ili dvadeset godina provedenih u inostranstvu ne bi doživjeli bar po neki ljubavni uspjeh ili krah. Jer, mnogi su se tamo i oženili, a to nije bilo bez ljubavi. Da i ne govorimo o mnogima koji su se oženili i tamo i ovdje – iako nijesu bili udovci.

Oko petnaest kilometara udaljeno od Inisfaila, u neposrednoj blizini Rapensbergove farme, u oblasti Mourilyan, nalazila se mala farma Harryja Hudsona. Kod njega je stanovao i neki mlad učitelj čijeg se imena ne sjećam. Pošto su obojica, kao i ja, bili samci, često sam išao k njima, a tri mjeseca smo skupa i stanovali na Harryjevoj farmi i postali bliski prijatelji. Ovog puta sam se još više uvjerio kako medju svim nacijama ima dobrih ljudi. Harry nam je na svom sjevernoengleskom narječju pričao pripovijetke iz svog kraja, učitelj je pričao o svojim doživljajima i učiteljstvu, a i mene su rado slušali kad sam im pričao o raznim običajima kod nas. Toliko smo se zbližili da smo se često pohadjali, čak i onda kad smo, ja i učitelj, svak u potrazi za poslom, morali otići od Harryja.

Tako sam se sjetio da i ovog puta posjetim svog prijatelja i raspitam se kod njega, ne bi li znao za nekog farmera koji bi me ubacio u svoju grupu za sječenje trske, jer me drugi poslovi već manje interesuju. Primio me je dobro i, kao gosta zadržao nekoliko dana. U razgovoru mi je spomenuo nekog ‘’irskog kopilana’’ (obična psovka kod Australaca) i rekao mi da će njega pitati. Pristao je da me zaposli, ali ne kao sjekača, već kao običnog radnika. Medjutim, pošto mu je Harry ispričao za mene kako sam dobar radnik, on mu je rekao da će mi redovno, u toku čitave sezone, plaćati po jednu funtu dnevno, hranu i spavanje.

Ipak je ovo  bila dobra ponuda. Jer za šest mjeseci imati zagarantovan posao i toliku platu, u to vrijeme bilo je dobro. Otišao sam dotičnom gazdi. Susrela me je jedna ogromna ljudurina, širokih plećki i snažnih ručetina. Pošto sam već predstavljen kao ‘’pravi džentlemen’’, stari me je upoznao sa svojom suprugom i jedinicom kćerkom. I one su bile obilato gradjene. Dok je taj gorostas, s tipičnim irskim naglaskom, bio crnomanjast, njegova supruga i kćerka bile su izrazite plavuše. Majci je, bar po izgledu, bilo oko pedeset a kćerci negdje oko dvadeset i pet. Tada sam i ja bio moderno odjeven. Nijesam bio neki ljepotan, ali žene su mi govorile da sam ‘’simpatičan’’. Još gore je bilo to što sam stvarno i bio zamislio da sam takav, pa sam se prema tome i ponašao. Dok smo stari Mack i ja, uz čaj i kekse, razgovarali o zaposlenju, sve mi se činilo kao da me mlada plavuša s nekom naročitom naklonošću posmatra ‘’ispod oka’’. Za mene više nije bilo dileme da li da tu ostanem ili ne.

Došao sam odmah sjutradan i smjestio se kod njih. U baraku me nijesu mogli smjestiti jer tamo će uskoro doći grupa sjekača. Stoga su me smjestili u jednoj manjoj sporednoj kućici, koja je i njima služila za stanovanje prije nego što su sagradili tu komfornu u kojoj sada stanuju. Tamo mi je bilo veoma lijepo i udobno. Imao sam dobru sobu i dobar krevet, a za hranu smo se pogodili da se hranim zajedno sa njima.

Posao je tekao normalno. Pomagao sam mu, izmedju ostalog, izvlačiti i vagonete trske iz njegove farme do glavne pruge. Poslije večere sam obično ostajao malo duže kod njih da posjedim i da se razgovaramo. Što je vrijeme više odmicalo, ta krupna plavuša me je sve više privlačila, ali nikad nijesam dozvolio da starci osjete kod mene neku promjenu u odnosu prema njihovoj voljenoj jedinici. Medjutim, neki bespomoćni vrag je počeo da mi kopa po duši.

Prozor njene spavaće sobe bio je nasuprot moje. Imali su vlastitu struju u stanu, pa je svijetlo bilo i u mojoj sobi. U neko doba sam primijetio da Helen često izlazi na prozor i baca pogled na moju sobu. To mi je dalo povoda da pomislim da ni ona nije ravnodušna prema meni, tim prije što je nikada ne vidim da ide s ikim osim sa roditeljima. Kasnije sam se uvjerio da ovo nije zbog toga što ona ne bi htjela, nego zbog toga što su joj roditelji, a naročito stari, bili veoma konzervativni. Da bih joj dao znak da sam je vidio, izišao sam na prozor, mahnuo joj rukom u znak pozdrava i ljubazno se nasmijao. Na moje veliko i neugodno iznenadjenje, odmah se povukla u sobu.

Ali to je bila ženska taktika. Što je vrijeme više odmicalo, ona se je sve više k meni približavala, a ni ja nijesam odstupao. Jedne nedjelje, kad je stari bio otišao na farmerski sastanak, ona je došla da mi kaže da me mama poziva na ‘’jutarnji čaj’’ (to je nekakav običaj kod ‘’Engleza’’). Rado sam se odazvao. Čaj je bio serviran, ne kao što obično biva u trpezariji, nego u sobi za dnevni boravak. To sam shvatio tako, kao da je stara sve aranžirala kako bi kćerci omogućila da malo proćaska s neoženjenim mladićem.

I zaista nam je dala dobru priliku. Ona iz kuhinje nije izlazila cijelo jutro, a Helen mi je vrlo iskreno pričala o svom djetinjstvu. Kaže da joj je mama jako dobra, ali da je tata veoma strog i nazadan. Ta njena priča me je toliko ‘’raznježila’’ da sam joj instinktivno pritisnuo nježnu šaku mojom hrapavom, radničkom. Na moje ugodno iznenadjenje, nimalo nije pokušala da izvuče šaku ispod moje, a što sam ja tada sve više pritiskao, to je ona postajala sve crvenija u licu.

Dakle, prvi nastup je uspio. Obuhvatio me je nekakav osjećaj ponosa, jer bila je zaista lijepa, pa sam, prema tome, i ja zamišljao da spadam medju ‘’najljepše mladiće’’. Medjutim, ipak sam sam pokazao da sam neiskusan. Odjednom je i mene obuhvatila neka nerazumna nespretnost i zaželio sam da izadjem napolje, da slobodno udahnem. Helen, kao da je znala da me nešto muči, pa da bi me izvukla iz te situacije, reče mi da pogledam njenu  sobu. Rado sam prihvatio tu ponudu i ušao. Odmah sam se naslonio na prozor i rekao:

- Ovo je onaj prozor s kojeg si ti bježala kad sam te običavao pogledati iz moje sobe!

Nasmijala se je umiljato, kao razmaženo mače, a onda smo sjeli jedno uz drugo i razgledavali slike iz njenog albuma, koje su pedantno bile poredjane od djetinjstva do danas. Bilo joj je drago kad sam joj rekao da je ‘’što starija sve ljepša’’ i da mi se njena najnovija slika čini najljepšom.

Stari je došao, ali ni govora da bi on znao o našem jutarnjem čaju. U medjuvremenu, ja primjećujem da Helen sve više ‘’sazrijeva’’, kao jabuka na grani. Počela je da se toliko slobodno kreće i ponaša, da je i stari prozreo njene ‘’grijehe’’, pa je jednom prilikom svojoj supruzi i šapnuo na uho da ‘’nešto nije u redu sa Helen i tim strancem’’. On nije ni pojma imao o tome da je stara davno dala blagoslov. Štoviše, siguran sam da ju je ona i namještala ‘’tomu strancu’’. Nekako je ta moja ‘’nesudjena tašta’’ toliko postala intimna sa mnom, da mi je otkrila jednu tajnu, koju ranije nikad nijesam bio čuo, tj. Da su ‘’južnjaci’’ mnogo bolji kao muškarci nego ‘’nordijci’’.

Jednog dana, stari nas je iznenadio. Vidio je Helen kako izlazi iz moje sobe. Najprije je nastala svadja izmedju njih dvoje starih, a onda je on počeo da psuje Helen. Ona je samo ćutala, ne odgovarajući nijedne riječi. Da bih malo u miru razmislio što da radim u takvoj situaciji, otišao sam u grad i nijesam se vraćao dva dana.

Kad su me primijetili da dolazim, oboje su mi – stari i stara – izišli u susret. Odmah me je iznenadila njihova ljubaznost. Odveli su me u kuću i odmah su počeli ‘’roditeljski’’ razgovori:

- U zadnje vrijeme Helen se je mnogo izmijenila. Bezvoljna je, neljubazna prema nama, slabo jede, pa smo zabrinuti za njenu sudbinu. Ako ste vi uzrok tog njenog nespokojstva, mi bismo željeli da znamo, jer bismo u tom slučaju otvoreno razgovarali.

- Izmedju mene i Helen nema ništa što bi vas trebalo zabrinjavati. Ona je vrlo ljubazna prema meni, ali zar i vas dvoje isto tako nijeste ljubazni. Medjutim, Helen je mlada i bujna djevojka, a nijesam ni ja star. Prema tome, nije isključena mogućnost da ona pomišlja nešto što mi nijednom prilikom nije dala naslutiti.

- Mi bismo samo željeli da znate, da je ona odgojena u jednoj patrijarhalnoj klerikalnoj porodici. Mi ne samo što znamo da vi nijeste katolik nego pretpostavljamo da ste i ateista, jer nikad ne volite da diskutujete o religiji, a da i ne govorimo o tome što nikad nijeste htjeli da s nama nedjeljom odete u crkvu, premda smo vas često pozivali. Ako nijeste htjeli radi nas, trebali ste to bar učiniti radi Helen.

- Ja u crkvu ne idem. Najbolje će biti da o tome ne razgovaramo, jer ćemo se brzo sukobiti, a to ne bih želio.

Stari je tada ustao i oštrim tonom me upozorio da me više nikad ne smije vidjeti sa Helen, a ako se to dogodi, bit ću otpušten s posla.

Što se njega tiče, bio sam pripravan da odmah idem, ali moram priznati, nije mi se išlo. Ostao sam i nastavio posao. Stari je, za neko čudo, iako veoma ozbiljan, i dalje ljubazan prema meni. Helen i ja smo postajali sve bliži jedno drugome. Uvijek smo iskoristili priliku kad starog nije bilo doma, da prošetamo do Mourilyana, kako bi slobodnije mogli razgovarati o našim planovima. Stara je već počela da otvoreno govori kako bi bilo divno da se nas dvoje uzmemo. Usput je takodjer pričala da bi i ona bila sretna, ako bi joj Helen bila sretna, a mene bi ‘’prihvatili kao rodjenog sina’’.

Nijesam se nimalo opirao. Prepustio sam se situaciji, da vidim kako će se razvijati. Na kraju krajeva, nije mi ružno, a izgubiti ne mogu ništa. U medjuvremenu, Helen se zatreskala do ušiju, a bogami sam i ja prešao polovinu puta. Sve više sam se približio, ne samo Heleni nego i starima a i oni sve ozbiljnije prihvaćaju stvar.

Jedne subote uvečer, dok smo razgovarali i slušali radio, stari je rekao da sutradan ujutro svi skupa moramo u crkvu. Ja sam ga, najsmirenije i najljubaznije što sam mogao, odbio. Oštro me je pogledao svojim džinovskim pogledom, a onda rekao:

- Dobro, bi li ti otišao u crkvu, bar na dan vjenčanja, ako bi do toga došlo izmedju tebe i Helen?

- Kako smo nas dvoje različite vjere, ako bih uopšte išao u crkvu, ja bih morao ići u pravoslavnu, jer po našim običajima, žena prihvaća vjeru svoga muža. Medjutim, budući da to meni ne treba i kako ja to od Helen nikad ne bih ni tražio, jer meni je svejedno kojoj ona vjeri pripada, mi bismo najbolje učinili, ako bi taj obred učinili u sudu, ako do toga uopšte dodje.

Stari se je tek tada uvjerio da u kući ima jednog zaista zadrtog i nepopravljivog ateistu i odjednom je odlučno rekao:

- Sutra pokupi svoje stvari i bježi, sotono, iz moje kuće, da te moje oči više nikad ne vide!

Odmah sam otišao iz kuće, obećao sam da ću ga poslušati i ušao u svoj stan na ‘’spavanje’’. Spavanje sam stavio pod navodnike, jer zaista ga te noći nije bilo. Mislio sam o tome kako moja jedina ozbiljna ljubav u Australiji propade. Istodobno, bilo mi je žao te dvije dobre žene, naročito Helen. I ona do kasno poslije pola noći nije gasila svjetlo u svojoj sobi, a često se je pojavljivala na prozoru. Zaista sam se uvjerio da je teško zaljubljena.

U medjuvremenu je u kući nastala svadja izmedju dvoje starih i to do te mjere da je gazdarica nadjačala svog supruga. Tada sam se uvjerio da Irkinje mogu biti muškije, kad to treba, nego što su Engleskinje. Nijesu ni njih dvoje ništa više spavali nego nas dvoje mladih.

Ujutro sam zaista pokupio svoje stvari i otišao mome prijatelju Smagynu u Inisfailu. Medjutim, ‘’ne lezi djavole’’, Helen je već sjutradan došla za mnom, pravo kod Smagyna, jer sam joj nekada ranije bio rekao gdje odsjedam kad sam u gradu. Izišli smo napolje, sjeli u jedan park, a ona mi je tada, grcajući u suzama, rekla:

- Ja sam pobjegla od kuće i čvrsto riješila da ostavim roditeljski pakao i da idem s tobom!

- Slušaj Helen, saosjećam i ja s tobom, ali sam uvjere4n dane bismo bili sretni ni ja ni ti. Tebe roditelji neizmjerno vole. Ti bi im takvim postupkom nanijela veliku uvredu. Osim toga, kao što znaš, tvoj otac je ne samo sirov nego i surov. Prema tome, ko zna što bi on mogao učiniti.On nas nikada ne bi pustio na miru, a mogao bi me i ubiti. Dalje, ja sam ateista, a ti si ipak religiozna. Ti bi mi mogla sto puta reći da ćeš raskrstiti s religijom, ali to se ne raskida tako lako. Stoga je najbolje da, ako ikako budemo mogli, zaboravimo na sve. Ja ću te zadržati u trajnoj i lijepoj uspomeni. Za tebe će biti najbolje da potpuno zaboraviš na mene. A sad te najljepše molim, daj da te otpratim do autobusa i idi kući, prije nego što se stari nadje za našim petama. Ako mi želiš dobro, poštedi me neugodnosti. Ja poznajem staroga dobro. On će me tjerati policijom, a takva afera bi mnogo naškodila mom ugledu medju mojim zemljacima. Oprostili smo se teška srca. Nije nam bilo lako ni jednom ni drugom. Dok sam bio u Australiji, nikad se nije udavala.