Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

’’NAPREDAK’’

Ovdje ću donekle odstupiti od svog dosadašnjeg kronološkog prikaza našeg života i rada i osvrnuti se na početak izlaženja lista ’’Napredak’’, borbu za njega, i istodobno opisati njegovu ulogu od početka do kraja, jer će mi to zaokruživanje olakšati moja dalja izlaganja.

Svjesni činjenice da je štampa vrlo uspješno sredstvo u rukama radničke klase, naši su iseljenici napredni, uporedo sa svojim organizacijama, počeli i izdavanje svoje napredne štampe. Tako se u Broken Hillu, početkom tridesetih godina, najprije pojavio list ’’Borba’’. Medjutim, budući da je ona nemilosrdno šibala po počasnim konzulima Kraljevine Jugoslavije i svim njihovim prirepcima u Australiji, a istodobno i protiv eksploatacije radničke klase uopšte, ’’Borba’’ je postala trn u oku i malobrojnoj reakciji medju iseljenicima i australskoj, pa je list zabranjen. Ali, kao što sam negdje ranije naveo, umjesto nje su počeli redovno svakoga mjeseca da izlaze, svaki put pod drugim imenom, ’’Plamen’’, ’’Iskra’’, ’’Oganj’’, ’’Proleter’’, ’’Pravda’’, ’’Naprijed’’, ’’Sloboda’’ itd. Naime, strancima je bilo dozvoljeno da mogu izdavati po jedan ili dva šapirografirana broja mjesečno, pa su se time koristili i naši iseljenici.

Osjetivši se nemoćnom da uguši borbeni napredni poklič naših iseljenika, koji su ih šibali preko svojih biltena, reakcija oko konzula Marića pokušala je 1932. godine da izdaje svoj ukusno i dobro uredjeni list, pod privlačnim nazivom ’’Dom i svijet’’. Ona je bez muke dobila dozvolu za izdavanje lista, a materijalna sredstva su, bar dok se list ne uhoda, dobijena od Dispozicionog fonda, kojim je raspolagao poslanik Konstantin Fotić iz Washingtona. Medjutim, i pored svojih tehnički ukrašenih stranica, i pored toga što mu je urednik bio intelektualac, taj list je preživio smo nekoliko brojeva. Narod je prosto bojkotovao sve što dolazi od nenarodnog režima. Tako su radnici nadjačali gospodu oko  konzula, i umjesto da budu ušutkani, radnici su ušutkali svoje protivnike.

Izdajući list na taj način ’’legalno’’ ali šapirografirano, Savez iseljenika je stalno tražio od mjerodavnih krugova da mu se dozvoli izdavanje lista na srpskohrvatskom jeziku, ukazujući na to da takvu dozvolu već odavno imaju Grci, Talijani, Nijemci i drugi doseljenici. Nakon uporne borbe, u kojoj su sudjelovali i mnogi ugledni javni radnici Australije, Savez je dobio dozvolu i 1936. godine počeo da izdaje svoj list ’’Napredak’’.

Bio je to težak zadatak. Izdavati list na stranom jeziku, u zemlji gdje tipograf poznaje samo engleski, i to bez ikakve dotacije i bez ijednog profesionalnog novinara, nije bilo jednostavno. List je najprije počeo izlaziti na malom formatu, na četiri stranice, i to jednom mjesečno. Glavni i odgovorni urednik je sekretar Saveza drug Ivan Kosović, pa je uporedo sa brzim porastom Saveza pod njegovim rukovodstvom brzo rastao i ’’Napredak’’. Već slijedeće godine, povećava se format i list izlazi dva puta mjesečno. U avgustu 1939. godine, ne samo što se format ponovo povećava nego list sada izlazi svake sedmice.

Pojavu ’’Napretka’’ iseljenici su prihvatili objeručke. Oni su s velikim nestrpljenjem očekivali poštu kojom su pr5etpostavljasli da im list može doći. To nestrpljenje može shvatiti samo onaj čovjek koji zna što znači živjeti u zemlji čiji jezik ne poznaješ, po koji put živjeti odvojeno od svake civilizacije, pa u takvim prilikama dobiti list na svome jeziku!

U predratnim godinama, ’’Napredak’’ je odigrao veliku ulogu u mobilizaciji naših iseljenika u Australiji i Novom Zelandu za pomoć drugovima u domovini. On je na svojim stranicama redovno donosio izvještaj o sabirnim akcijama Centralnog patronata za pomoć žrtvama  reakcije u Jugoslaviji.

No ta saradnja s domovinom nije bila jednostrana. ’’Napredak’’ je u domovini imao odličnih saradnika, pa je iseljenike pravilno informisao o dogadjajima u starom kraju. Kad znamo da su se medju tim saradnicima nalazili i takvi drugovi kao što su bili Otokar Keršovani, August Cesarec, Edvard Kardelj i drugi, tek tada možemo shvatiti koliko su bile autentične vijesti koje smo dobijali iz domovine.

Zbog političke situacije što je nastala dolaskom drugog svjetskog rata 1939. godine, zaoštrio se odnos vlade prema strancima, naročito prema Nijemcima i Talijanima, pa su zabranjeni njihovi listovi. Zahvaljujući ondašnjoj reakcionarnoj vladi u Jugoslaviji, koja je sve više šurovala s Hitlerom, i na naše iseljenike se počela bacati odgovornost za njena nedjela, pa je i ’’Napredak’’ zabranjen 1940. godine.

Iako je Glavni odbor i tada počeo izdavati periodične biltene i informisati iseljenike o najvažnijim dogadjajima u zemlji i u svijetu, to nije moglo nadoknaditi veliku prazninu što su je iseljenici osjećali gubitkom ’’Napretka’’. Stoga nsu postavljeni zahtjevi, i to ne samo naših iseljenika već i mnogih australskih javnih radnika, za ponovno izlaženje lista. Uspjelo se tek kad se izmijenila ratna situacija. ’’Napredak’’ je ponovo počeo izlaziti u oktobru 1942. godine. Otada se list, zahvaljujući požrtvovanom radu njegova glavnog urednika Ivana Kosovića i njegovih pomoćnika Viskića i Todorića, stalno usavršavao i tehnički i sadržajno, a porastao je na dvanaest stranica.

Posebnu ulogu ’’Napredak’’ je odigrao u toku rata i u prvim poslijeratnim godinama, Ako bih ovdje pokušao prikazati tu ulogu, onda bih trebao prepisati sve stranice toga lista, jer je sve bilo napisano u cilju mobilizacije naših iseljenika za uspješno okončanje rata i za pomoć porušenoj domovini poslije rata.

Naročito valja istaći zasluge ’’Napretka’’ u istinitom obavještavanju ne samom našeg naroda nego i široke australske javnosti o stvarnim dogadjajima u Jugoslaviji, o tome ko stvarno stoji na čelu NOB itd. ’’Napredak’’ je to opet mogao činiti zahvaljujućisvojim eminentnim saradnicima kao što su bili Božidar Maslarić, Veljko Vlahović, Dmitar Vlahov, Dragutin Gustinčić i drugi iz Moskve, te Cook (Kuk) i Sudjić iz Londona, koji su takodjer slali redovne i vrlo kvalitetne izvještaje. Mnogi od tih izvještaja, ili njihovi djelovi, bili su prevedeni na engleski i objavljeni u australskoj štampi. Na tom prevodjenju su se, osim Kosovića, istakli Dora Pervan, Augustin Marušić, Josip Petrušić, Zora Viskić, Andrija Silić, Mario Šilje i drugi.

Dvadesetog februara 1944. godine, Glavni odbor Saveza je, preko Odbora za pomoć Jugoslaviji, otpočeo veliku kampanju za sakupljanje robe i novčane pomoći za Jugoslaviju. ’’Napredak’’ se i u toj kampanji pokazao kao pravi mobilizator. Iseljenici i pojedine organizacije preko njegovih stranica, pozivali su jedni druge na takmičenje. Osim toga, oni na jednom kraju tog velikog kontinenta mogli su samo preko tog svoga lista znati što rade i kakve uspjehe u kampanji postizavaju njihovi zemljaci na nekom drugom kraju Australije ili Novog Zelanda.

Nepismenost ili polupismenost nisu bili rijedak slučaj medju našim iseljenicima, pa je ’’Napredak’’ i u tom pogledu poslužio kao pravi učitelj. Poznati su mi mnogi slučajevi gdje su iseljenici naučili čitati samo radi toga da bi mogli čitati svoj list. A neki od njih postali su kasnije toliko pismeni da su bili saradnici lista i slali mu dopise. Pored svega što sam naveo, ’’Napredak’’ je mnogo pomogao našim ljudima u Australiji da se upoznaju sa istorijom i kulturom zemlje u kojoj žive, sa sindikalnim i drugim propisima i da se uopšte zbliže s domaćim narodom. Zbog toga oni najviše mogu zahvaliti svom listu ’’Napredak’’ za visok ugled što su ga stekli i kao napredni radnici i kao gradjani svoje nove domovine.

Kad se sad, nakon dvadeset i više godina boravka u domovini sjetim, s kakvim entuzijazmom smo mi tamo radili, kako smo bez ijednog centaq honorara pisali stotine članaka i kako smo, sve na dobrovoljnoj osnovi, izgradili jedan takav list, list koji je na jednoj izložbi iseljeničke štampe u Moskvi bio medju prvima na rang listi, tek onda mogu još bolje da ocijenim ono besprijekorno jedinstvo i drugarstvo što je vladalo medju nama u Australiji.