Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

PONOVO U JUGOSLAVIJI

Unatoč tome što mi se neobično svidja vječno zeleni Queensland, prisiljen sam ga napustiti, jer se moje zdravstveno stanje opet pogoršalo. Taj put ga napuštam sa čvrstom odlukom da se u njega više ne vratim radi stalnog boravka. Spakovao sam kufer i otišao u Sydney. Bilo je to početkom 1936. godine.

Tada je taj lijepi grad, koji se proteže s jedne i druge obale dubokog morskog zaliva, imao oko milion i po stanovnika. U njemu i njegovoj okolini živjelo je mnogo naših iseljenika, sa svojim klubovima u samom centru, u Wariewoodu i Cabramati. Najprije sam otišao mom starom znancu i prijatelju iz Queenslanda, Andriji Papcu. On je još prije nekoliko godina odselio ovamo i bavi se povrtlarstvom, kao uglavnom i svi ostali naši iseljenici u okolini tog grada.

Neki uzgajaju paradajz na otvorenom polju, a drugiu staklenjacima. Pojedine porodice posade po deset i više hiljada strukova. Tu ima posla za mlade i stare, za ženu i djecu. Ako sve ide u redu, onda se dobro i zaradi, ali često razne elementarne nepogode pričine veliku štetu. Medjutim, oni koji paradajz uzgajaju u staklenjacima sigurniji su za svoj plod jer su zaštićeniji. Naši zemljaci u Wariewoodu imali su tada ukupno oko hiljadi i pet stotina staklenih bašta. To su većinom ili bivši sjekači trske iz Queenslanda ili rudari iz Broken Hilla koji su sa nešto uštedjevine došli tu, da promijene način života i zarade.

U mjestu postoji ogranak Saveza, koji nosi naziv ’’Orjen’’. Povezao sam se s drugovima i nastavio rad u tom klubu. Krajem decembra održana je Savezna konferencija, na koju su došli delegati iz svih krajeva Australije. Došao je čak i delegat iz Novog Zelanda, drug Marin Ivićević, jer su i oni odlučili da se povežu s nama. Drug Kosović je podnio opširan i veoma dobar izvještaj o radu Saveza zaprotekle dvije godine. Izvještaj je prihvaćen jednoglasno, kao i plan budućeg rada čije težište je bilo na sve većem povezivanju s drugovima u domovini i pomoći koju im treba pružiti. Na kraju je izabran nov Glavni odbor. Za predsjednika je izabran Ivan Sinković (jer Katavić odlazi u Zapadnu Australiju), a za sekretara ponovo drug Ivan Kosović. Na toj konferenciji sam i ja bio izabran za zamjenika sekretara Glavnog odbora. Iako prilično bolestan, prihvatio sam se posla.

Medjutim, moje zdravstveno stanje nikako da se popravi. Ne samo što stalno gubim na težini i što sam fizički sve slabiji nego sam strašno deprimiran. Šetajući sydnejskim ulicama, ugledao sam u luci usidren velik prekookeanski brod što se je spremao da otplovi za Evropu. Odjednom mi je sinulo u glavi: Ne bi li bilo pametnije da ovih pišljivih nekoliko stotina funti što sam za desetak godina uštedio u Australiji, potrošim na putovanje nego da ih utrošim na beskorisno liječenje u ovoj zemlji. O tome sam poveo razgovor s drugom Kosovićem. Složio se je sa mnom i mnogo mi je pomogao oko pripreme pasoša i drugih formalnosti. Sutradan smo užurbano radili oko toga cijeli dan, jer je navečer brod napuštao sydnejsku luku. Ipak nismo uspjeli dobiti pasoš, pa smo se dogovorili da krenem kao ’’turista’’ preko Tasmanije, a da ću pasoš naći u putničkoj agenciji ’’Orient Line’’ kad stignem u Melbourne. Tako sam 28. januara 1937. godine napustio Sydney. U Melbournu me je zaista čekao pasoš, pa sam tada nesmetano produžio kao pravi putnik, a ne kao ’’turista’’, i uputio se za Jugoslaviju.

Putovao sam istim putem kojim sam i došao u Australiju, prema tome, ovom prilikom neću opisivati doživljaje u lukama kroz koje smo prošli, već ću, umjesto toga, prepričati neke priče što sam ih na tom drugom putu čuo od svojih saputnika, a koje će opet baciti još nešto svijetla na rad i život naših (i drugih) iseljenika:

No najbolje će biti ako počnem s jednim dogadjajem koji se je desio na našem brodu, pa onda da predjem na priče:

******************

Adelaidi se je na brod ukrcao neki Talijan, bivši rudar iz Broken Hilla, i već je prvih dana bio zapažen jer se nemoćan i blijed jedva kretao po palubi, a najčešće je sjedio u naslonjači. Bilo mu je oko pedeset godina, srednjeg rasta, ali za neko čudo, nije bio odviše mršav. U odnosu s ljudima bio je veoma ljubazan i komunikativan. U Broken Hillu je radio dvanaest godina. Prije tri godine umro mu je sin maturant. Taj slučaj ga je mnogo potresao.Kod kuće ima još četvoro djece. Svi su odrasli, ali se još školuju. Novac je redovno slao. Sad je dobio vijest da mu je žena teško bolesna, ali i da nije, ipak bi išao kući, jer je i sam teško obolio. ’’Upravo sad – nastavio je Mario – kad sam se dobro situirao, podigao djecu, sagradio lijepu kuću i kad bih mogao lijepo da živim, stegla me teška bolest, a i žena mi je bolesna. Stoga jedva čekam da bar stignem, da se vidim s njima, pa onda kako bude.’’

Rudari se periodično pregledavaju. Njegov zadnji nalaz je pokazao kritično stanje i zabranjen mu je dalji rad pod zemljom. Istodobno su mu ’’isplatili život’’. Dobio je svotu koju rudar dobije kad je silikoza uzela toliki mah da nema izgleda za izlječenje. Tako je i Mario bio svjestan da onome kome rudarski magnati ’’isplate život’’ zaista nema života. Što smo dalje odmicali, on je bio sve slabiji. Kašljao je užasno, a taj kašalj je bio popraćen takvim bolovima, da je jadnik često šakama pritiskao rebra, ne bi li što više zakačio i olakšao sebi muke. Odjednom ga je nestalo sa palube. Rekli su nam da je smješten u brodsku ambulantu, da mu se stanje pogoršalo i da stalno dobija injekcije.

Negdje kad smo bili na polovini puta, nasred Indijskog oceana, pronese se glas palubom da je Mario umro. Ubrzo su provedene pripreme za sahranu ... Sa palube je njegovo tijelo spušteno u duboku morsku tišinu. Brod se je okrenuo u krugu, sirenom dao posljednji pozdrav i nastavio da reže talase, a svi pokojnikovi snovi, želja da vidi djecu, ženu i prijatelje, ostali su tu, na milost i nemilost tajanstvenom morskom svijetu (tako je dvije godine kasnije završio i naš zemljak Mašan Ivanović, rudar iz Bouldera).
 

******************

Jedan naš zemljak u Sydneyu došao je iz Jugoslavije kad mu je bilo šesnaest godina. Prvih nekoliko godina je radio u restoranu, prao sudje i slično. Otac mu je takodjer bio u Australiji. Kad je stari zaradio nešto novca, otvorili su trgovinu. Zaradjivali su dobro. U njihovoj radnji je bilo zaposleno i nekoliko mladih djevojaka. Svaka od njih bi se rado udala za mladog šefa, ali kako da on uzme djevojku, koju je vidjao da ide s drugim.

Da bi našao ’’poštenu i urednu’’ djevojku, on je poslao oglas u ’’Novo doba’’ i platio damu bude objavljen nekoliko puta. U oglasu je pisalo, otprilike ovako:’’Dobro situiran mlad čovjek, zgodan, kulturan i inteligentan, želi dopisivanje s ozbiljnom, lijepom i inteligentnom djevojkom iz domovine ženidbe radi’’.

Nakon nekog vremena stiglo je mnogo pisama s fotografijama. Izbor je bio velik. I, naravno, izabrana je najljepša, neka ljepotica iz Zagreba, ’’školovana i iz ugledne zagrebačke porodice’’. Sklopljen je sporazum. Poslao joj je ulaznicu i platio za dolazak u Australiju.

Na brodu u Sydneju su je dočekali on, njegov otac i mnogo drugih prijatelja. Prvi utisak je bio na obostrano zadovoljstvo. Bila je srednjeg rasta, brineta, moderno odjevena, našminkana. S njom u društvu su bila i dva mladića koji su joj bili saputnici sve od Splita. Upoznala ih je s budućim suprugom i svekrom. Otišli su u obližnju kafanu. Dva saputnika su uzeli vino, a ona se pridružila ’’Australcima’’ i uzela pivo. Osim toga, izvadila je kutiju s cigaretama i ponudila društvo. Stari se je već počeo neugodno osjećati. Medjutim, neće se on njome oženiti, nego sin pa se je uzdržao od komentara. Kad je on bio napustio Jugoslaviju, rijetke su bile žene koje su pušile, a njegova buduća snaha je jedna od tih rijetkih. Tako je on mislio u sebi, ali nije ništa govorio.

Mladi par se je već zbližio. Uzeli su sobu u hotelu. Ostali su tamo dvije sedmice, šetali ulicama, a on je pokušavao da je što više upozna s ljepotama tog velegrada. Uzgred joj je pričao i o svom donžuanstvu. Ona ga je pomno slušala, a u sebi je sigurno mislila: imala bih i ja tebi, brajko ništa manje da pričam. Mogla bi mu, na primjer, pričati i o njenim avanturama ne samo u Zagrebu nego i u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Mostaru....

Došlo je vrijeme svečanog čina – vjenčanja. Na njegovo veliko iznenadjenje, njoj se nije mnogo žurilo. Sve je odlagala sa izgovorom:’’Ima vremena’’. Odjednom, dok je on bio u radnji, ona je nestala. Došla su po nju dva mlada saputnika što su je dopratili iz Jugoslavije. S jednim od njih je otišla u drugi grad i tamo su jedno vrijeme ’’zvanično’’ živjeli kao muž i žena. Kasnije ga je napustila i otišla onome drugome, opet u drugi grad. Na koncu su sve troje zajednički vodili ’’bisnis’’ kojim se ona bavila u starom kraju. Ona je bila mlada i lijepa, oni su joj dovodili mušterije i svi su, bez teškog rada, udobno mživjeli.
 

******************

Neki drugi Dalmatinac u Zapadnoj Australiji učinio je isto što i taj junak iz prethodne priče, s tom razlikom što se on ipak svojom odabranicom koju je doveo iz domovine oženio i što ta njegova nije bila k...., iako je on stalno mislio da jeste. Bila je toliko lijepa i ljubazna da su se momci kod njega okupljali samo da bi je vidjeli i s njom razgovarali. Da je samo bio pametniji, da nije bio ljubomoran, pa da je s njom otvorio kafanu, mogao je pare zaraditi, a ona opet da mu ostane poštena.

Ali, ne, on je toliko bio ljubomoran da ju je doslovno zaključavao, dok je on bio na poslu. Kada se je ona pobunila, napustio je to mjesto i otišao u jedan mali rudarski gradić, gdje nije imao ni stana i gdje je morao početi život iznova. Jadna žena, zaista je bila dobra, sve je to podnosila, bez imalo svoje krivice. U tom malom mjestu su živjeli izvan grada, pod šatorom razapetim na naslagama pijeska kojim je obilovalo to mjesto u pustinji.

Medjutim, i tamo je bilo mladih momaka, neoženjenih, ili onih što su oženjeni, ali su im žene u starom kraju. Svi su oni čuli za ljubomornog Stipu i njegovu lijepu Katu, pa su se dogovorili da mu prave scene. Radili su to na mnogo raznih načina i dosta često, ali najviše ga je raspalilo kad je jedan od tih mladih mangupa, dok je Stipe bio na poslu u poslijepodnevnoj smjeni, a Kata ostala sama pod šatorom, uprtio svog prijatelja na ledja, donio ga pored šatora, povalio na ledja; isprevaljali se u tom pijesku, a onda ga opet uprtio na ledja i iznio iz pijeska. Tako je Stipe, kad je ujutro ustao, vidio trag samo jednih stopala u jednom i drugom pravcu, pa ga je uhvatilo ludilo do te mjere da je jadnu Katu, ni krivu ni dužnu, ne samo nazvao najvećom k....., nego ju je pretukao na mrtvo ime.Ona ga je tada potpuno napustila. Udala se za jednog pametnijeg zemljaka, bila dobra i poštena žena i majka, te sretno doživjela duboku starost.
 

******************

U rudarskom mjestu Boulderu, kao i drugdje, teško je bilo dobiti posao za vrijeme ekonomske krize, ali, tu i tamo, ponekoga su ipak zapošljavali. Ljudi su se medjusobno pitali: kako to da neko dobije posao, dok na drugoj strani svuda vlada teška besposlica. Jedan od onih koji se je tada zaposlio, ispričao je Mati Jasprici, kako i na koji način je dobio posao:

Čuo je da postoji neka ’’baba Mila’’, Višanka, koja radi kao kućna pomoćnica kod jednog od upravnika rudnika i koja je mnogima pomogla da se zaposle, pa je i on od nje zatražio pomoć. Rekla mu je da slijedeće subote dodje k njoj, da sa sobom donese šest flaša piva – tri crnoga a tri bijeloga – pa da će pokušati sve što bude mogla. Za njenu nagradu, ako uspije, treba da joj dade deset funti. Osim toga, još deset funti treba dati rendgenologu, od kojega treba prethodno dobiti certifikat da su mu pluća u redu, jer bez takvog certifikata niko ne može dobiti posao pod zemljom. Postupio je sve onako kako mu je baba rekla i tako se je zaposlio.

Jasprica je bio jedan od onih ljudi kojima nije bilo stalo do posla, ali mu je bilo stalo do toga da pronadje ’’kanale’’ kojima se ljudi zapošljavaju.

Otišao je i on kod ’’babe Mile’’, rekao joj kako već dvije godine luta bez posla, kako u starom kraju ima ženu i djecu i zamolio je da i njemu pomogne, a onog momenta kad dobije posao, on će je za njenu uslugu nagraditi više nego što ju je iko dotad nagradio.

Postupio je onako kako mu je ’’baba’’ rekla. Engleski je govorio odlično, ali se je pravio kao da vrlo malo razumije. Baba, kojoj je bilo oko pedeset godina, a i upravnik, kojemu je bilo negdje isto toliko, napili su se dobro i počeli razgovor o njegovom zaposlenju. Upućen je kod rendgenologa da dobije certifikat, a tek onda da dodje na posao. Rendgenologu je predao pisamce koje mu je poslala ’’baba Mila’’ i u njemu su bile dvije banknote od po pet funti. Kad je dobio certifikat, iako je bio teški plućni bolesnik, odmah na izlazu, rekao je detektivu koji ga je čekao od rendgenologa da je sve u redu, a ovaj je onda ušao i zatražio banknote koje je maloprije primio. On je poricao da je išta dobio, ali je na kraju izvršen pretres i banknote su pronadjene. Kad je Jasprica poslije ’’dobio’’ posao i babi Mili dao njenih deset funti, i ona je otkrivena. Tako je naš zemljak donekle zatvorio te kanale, ali nikad nisu bili potpuno zatvoreni.
 

******************

Luka Mitrović, rodom iz Paštrovića iznad Budve, bio je jedan od naših najljepših ljudi u Australiji. Visok skoro dva metra. Vitak. Govorilo se je za njega da je ’’ljepši od svake djevojke’’. Bio je dobar drug, uvijek nasmijan, veoma miran, nikad se nije svadjao u društvu, iako je bio dobar bokser. Kao takav, ako je neki Englez napao našeg čovjeka, Luka se je uvijek stavio u odbranu svoga zemljaka. Poznavao sam ga dobro jer smo jedno vrijeme skupa radili u Queenslandu.

Medjutim, medju našim ljudima u toj zemlji bilo je takvih pokvarenjaka koji su toliko bili uobraženi u svoju ljepotu, da im je bilo krivo ako se za nekoga drugoga govorilo da je ljepši od njega. Takav je bio i Lukin uži zemljak Jovan Vujačić, zvani ’’Kajzer’’ (po gustim brkovima koje je ljubomorno čuvao, misleći da ga one ’’krase medju ljudima’’).

Luka se je kojiput volio našaliti s Jovanom i reći mu:’’Kad bi obrijao brke, tek onda bi bio ljepši od mene’’, ali je to govorio tako bezazleno da nikad nije ni pomišljao da uvrujedi Jovana. Možda ne bi ni ’’Kajzer’’ bio uvrijedjen zbog takve Lukine primjedbe, da nije bilo drugih koji su ga podgrijavali, a oni su to opet činili radi komedije, da bi se malo našalili i nasmijali.

Jedne nedjelje, nekoliko naših zemljaka se bilo okupilo u hotelu Launceston, koji je držao Marko Lazarević,i, po običaju se kartali uz rakiju i kavu. Luka je još s trojicom sjedio za stolom. Odjednom se je, za djavola, Jovan pojavio na vratima, a Luka ga je, da bi se malo svi skupa nasmijali, pozdravio stihom iz Gorskog vijenca:

’’Mrki  vuče podigni brkove,
Da ti vidju toke na prsima’’

Bez imalo razmišljanja, Jovan je izvadio pištolj i počeo pucati u pravcu stola gdje je Luka sjedio. Skočili su iza stola. Filip Vuleković je pokušao da zaštiti Luku i stao je ispred njega. Filip je pao ranjen, a drugi je metak Luku pogodio u glavu te je na mjestu ostao mrtav. Kad je njegova mlada žena Milica, koja se tek bila udala za njega prije šest mjeseci, i već bila noseća, čula što se je dogodilo njenom suprugu, uzela je pištolj i gadjala sebe u srce. Srećom, nije pogodila pravo mjesto, izliječila se je i rodila sina kome je dala ime – Luka.

(Po završetku ovog nastavka možete pročitati komentar na ovaj tekst poslao nam je sin pokojnog Jovana Vujačića - Veljko Vujačić)

******************

Više od mjesec dana smo se vozili od Sydneya do Napulja. Tu smo se nas nekoliko putnika iskrcali i vozom produžili za Bari. Sa mnom je bio i drug Jure Govorko, iz Vrgorca, Makarsko zagorje. Kako nije bilo direktne veze za Jugoslaviju, ukrcali smo se na brod koji će nas dovesti do Drača u Albaniji. Medjutim, budući da nismo imali albansku vizu, opet smo se vratili u Bari, pa ponovo u Drač i tu se konačno ukrcali na naš brod ’’Srbin’’ i uputili se prema našem primorju. Kad sam pred sobom ugledao Sutorman i Rumiju, uzdrhtalo mi je srce od uzbudjenja. Bez obzira na lošiji život u domovini, velika je radost vratiti se u nju, i živjeti u njoj, ako je ikako moguće.

************************************

Primjedba:
Na ovu kratku priču koja opisuje kako je Jovan Vujačić ubio Luku Mitrovića, sin pokojnog Jovana Vujačića, Veljko Vujačić, nam je poslao opširan prilog o pomenutom dogadjaju koji daje podrobnu sliku ondašnjih običaja i načina života medju našim iseljenicima te suživota u neraščišćenim i nikad do kraja iskrenim medjuplemenskim odnosima:

Pisca knjige i svakoga njegovoga koje sam zatekao i ostavio kad sam pošao iz Crne Gore 1944. godine poznavao sam. Briježanicu sa Brijega i ’’kralja Hrvatske i Dalmacije’’, kako su ga zvali iz sprdnje vamošnji Dalmatinci i Hrvati. Mrzjeli su ga što je propovijedao komunizam i što je bio ’’Srbin’’. Svi koji su mrzjeli Jugoslaviju i pravoslavlje, a njih je bila ogromna većina. Tada, kada je Marković došao ovamo, bilo je izmedju 100-150 Crnogoraca u West Australiji. I sa ’’kraljem’’ Lukom nije bio nijedan osim Vasa Vukmanovića i B.Lopičića.

Luka Marković je otslužio vojsku i poslije vojske javio se da ga prime u žandarmeriju. Primili su ga i ubrzo otpustili iz žandarmerije. Dobro su ga poznali i poučili i poslali kao tajnoga agenta u Australiju da rovari medju Dalmatincima i drugijem katolicima po Australiji. Zna se da je jugoslovenski orijentisanih Hrvata bilo malo i da bi stekao njihovo povjerenje morao se praviti veliki protivnik svega srpskoga. Marković je to sve dobro odradio. Vidim da ima Markovićevih  plemenika u Sidneju pa ih pitaj zašto su ih zvali Briježanice, a ne pravilno Briježani?

Kad sam ja došao ovamo čuo sam od Crnogoraca kako se sprdaju i šokaju s pisanjem L.Markovića zbog njegovog pisanja u takvijema novinama da je u jednom boju ubio 17 Japanaca!!

Čim sam čuo za knjigu Luke Markovića nabavio sam je. U njoj se dotakao i mojega oca zbog svadje i ubistva jednog Paštrovića. On se, vidi se, zbunio pa mi odgovara da je onako pisao što je ’’čuo od njegova dobroga druga’’, ali ne piše što je taj njegov ’’dobri drug’’ učinio, u stvari htio da učini i da su drugi krivi za sve to zlo.

Počeh priču o L.Markoviću i ne dovrših je.

S ovijem ću je završiti.

Svadja izmedju mojega oca i Luke Mitrovića je stara, u stvari nastavljena stara priča još od 1423. godine, kada su se pleme Paštrovići odmetnuli od Crne Gore i dobrovoljno se potčinjeli Mlecima.  Tako su Paštrovići ostali pod tudjom vlašću sve do ovijeh našijeh dana. Neću da kažem da medju Paštrovićima nije bilo dobrijeh ljudi rodoljuba, ali su uvijek bili u manjini i to velikoj. Ali oni su stalnim hvaljenjem i isticanjem sebe i svojega  izazivali susjedna plemena, a naročito zbog plemenske i državne granice. Njihova danas planina Gora Paštrovska je njihova stara postojbina. To je najljepša i najplodnija crnogorska planina. To staro stanovništvo Paštrovske Planine bili su, kažu istoričari, Vlasi! Zato zbog svojega stočarskoga života živjeli su stalno na planini. I prva slovenska plemena koja su došla u današnje Paštroviće bili su neka posebna i dosta različita skupina od ostalijeh Slovena, koja su došla na Balkan. Ovo potvrdjuju i neki običaji naročito svadbeni. O ovome piše najpoznatiji Paštrović Stjepan Mitrov Ljubiša.

Dolaskom Turaka narod je napuštao sjevernu Arbaniju, Zetu, Brda, pa i njihovo susjedno stanovništvo i bježalo na zapad i sjever do ondašnje mletačke i madjarske države. Mnogi su se ustavljali i ostajali u Lovćensku Staru Crnu Goru koja je bila dosta naseljena, pa su onda došljaci počeli pritiskivati i otimati primorske zemlje. Od tada nikada nije bilo pravoga ni iskrenoga mira izmedju Paštrovića i njima pograničnih plemena: Spičana, Gluhodoljana, Brčeljana, Podgorana i do 1718. god. Brajića i Maina.

E sad da predjem na glavno – za mene i moje.

U Bolderu je bio jedan primorac. Držao je ljude na hranu. Tu je bio i moj otac. Neki Vuko Andrović iz Ulcinja, a starinom iz Pobora – onijeh Pobora koji su pobjegli iz primorja poslije ugušenja Bokeškog ustanka i koje je Knjaz naselio u Ulcinj i okolinu. Andrović se teško razbolio i nije ni počinjao raditi. Ovi naši se počnu dogovarati da medjusobno pokupe pare da Androviću plate put da ide doma ’’da onamo umre’’. Kad djavo hoće onu - zna i umije kako će. Tu je bio i Vido Djurašević iz Paštrovića. Bio je dobrovoljac u C.G. vojsci u ratu 1914. i 1915. god. Poslije pada Crne Gore nije smio čekati Austrijance nego se pridružio Srbima i uteka sa njima na Krf. Bio je, kažu, hrabar borac. Bio je godina mojega oca. Odavno su se znali i kao savremenici često pili i razgovarali. Djurašević je, kao svi Paštrovići, vjerovao da su oni najbolji i najzaslužniji Srbi. Moj otac, naravno, nije to priznavao. I po onoj Vladičinoj:’’Ka iz ruge to bi u početku’’, uljegoše u krupne riječi.

I u toj svadji Djurašević reče:
’’Što ti meni možeš reći za Paštroviće!?’’
A moj otac mu reče:
’’Mogu da ste najgora vojska na Balkan’’. Djurašević se digne i ode. Ovi Djurašević nadje Luku Mitrovića kojega je vjenčao i reče mu:
’’Nagrdi ne (nas) Paštroviće Jovan Vujačić’’.
’’Kako nagrdi, što je bilo’’? upita Luka. Djurašević mu ispriča priču koju su pričali on i Jovan Vujačić. Mitrović reče da će on vidjeti za to.

Sad, opet moram da ’’raspredam’’ da bih dao puniju sliku.

Luka Mitrović je bio mlad 26 godina – duplo mladji od mojega oca. Bio je dobar ’’fajtaš’’ i volio je tuču. Radio je u istome rudniku u kojemu je radio i moj otac, ali ne u istoj smjeni. Poznavali su se i pozdravljali u srijetanju, ali zbog velike razlike u godinama nijesu se družili. Ubrzo poslije ove svadje sretu se u rudnik u svlačionicu. Jedan je dolazio na posao a drugi odlazio.

Mitrović počne:
’’Što si ti rekao Vidu Djuraševiću?’’
’’Ono što bih i tebi i svakome ko me izazove kao što je Djurašević!’’ Mitrović odgovori:
’’Ti to ne bi smio reći meni! Ja ću za te riječi tebe biti (istući) dje gledaju Primorci i Crnogorci’’.
’’Slušaj dobro – do sada niko nikoga mojega nije bio pa nećeš ni ti mene’’
’’Hoću i ti ne smiješ dje sam ja’’
’’Ja smijem i hoću poći i doći dje hoću, a ti se prodji od te rabote ili ako nećeš evo ti fišek pa da to po starinski riješimo’’
’’Ne, neću se ja ubiti tobom nego šakama’’.
’’Pamti što sam ti rekao, pa ti kako hoćeš’’.

U Bolderu je bio neki primorac Grbljanin koji je držao ’’Club’’. Ondje su se kupili svi naši iz Boldera i Kalgurlije, da igraju karte, da piju i razgovaraju ’’da ubiju vrijeme’’ kad ne rade. Takoje bilo i kad se zlo dogodilo.

Bila je subota. Moj otac je živio u stanu sa Aleksom Stijepčević (Šćepčevićem) iz našega sela. Poslije ručka rekao je Šćepčeviću da ide u ’’Klub’’. Kad je ušao bila je puna sala tj sjedjeli su za svijema stolovima, pili, igrali karte i šah ili prosto od dosade ’’da im prodje vrijeme’’. Moj je otac imao lijepe brkove. Kad je ušao u salu, nije sijedao, nego se šetao sredinom sale i, po njegovoj navici, češće zasukivao brkove. Luka Mitrović se sjeti razgovora sa mojijem ocem ’’da će ga biti dje gledaju Crnogorci i Primorci i da ne smije doći dje je on, Mitrović’’. Dosjeti se kako mu je Jovan odgovorio i ništa mu nije ostajalo nako da ostvari prijetnju ili da javno laže ’’pred Crnogorcima i Primorcima’’. Nije mu se ginulo pa da to nekako omalovaži i izvuče se iz stanja u kome se sam nepotrebno zapetljao poče da se izvlači. Sa Mitrovićem su sjedjeli i igrali karte Ilija Popović i Luka Radović i stojeći ih je posmatrao Filip Vuleković, svi iz Crmnice. Moj je otac njih ponudio da ih časti pićem, ali oni su bili zauzeti igrom u pare, pa su mu zahvalili i odbili, da im ne skreće pažnju, jer je bilo dosta para pred njima. Jovan je malo postojao kod njihovoga stola pa produžio šetnje. Vidio je Mitrović ’’zlu priliku’’ pa počne pojati završne stihove iz ’’Gorskog vijenca’’. – Stevovićeve ’’vučje pjesme’’ i gleda u Jovana. Jovan sve to razumije, da se to odnosi na njega, pa reče:

’’Ja jesam vuk’’, a Mitrović njemu
’’Ti nijesi vuk’’, a Jovan mu kaže:
’’Ja jesam vuk medju vukovima’’. Luka Mitrović:
’’A što sam ja i što smo mi?’’ Jovan:
’’Svi smo mi vukovi’’. Mitrović:
’’Ne, ne, nego kaži pred svijema: kad si ti vuk a što sam ja’’ Jovan:
’’Ja sam vuk, a ti si lisica, i mi (misli na Crnogorce) vukovi, a vi – Primorci ste lisice. Tada se Mitrović digao na noge, a Jovan je metnuo ruku u dzep. Mitrović je rekao:
’’Poslaću ja tebe dje sam ti i Vasa’’. Jovan mu je rekao:
’’Evo ti za mene i za Vasa’’.

Jovan je ispalio dva metka spram sebe i sa oba pogodio Mitrovića po sredini u bubreg i u pluća. Filip Vuleković je htio da stane medju njima, da zlo spriječi, ali je bilo pozno i Jovan je s trećim metkom okrznuo Vulekovića po ramenu. Ovo je bilo nenamjerno. Vuleković je uhvatio Jovana za ruku da je pošene da ne puca u Mitrovića, ali je obrnuo na sebe. I ovo je teretilo Jovana na sudu, da je ranio  Vulekovića. Iste noći pred zorom Mitrović je umro u bolnici, a Vuleković nije ni ostao u bolnicu. Mitrovićeva žena Milica, kad su joj kazali da joj je muž umro, našla je njegov pištolj i pucala u sebe. Teško se povrijedila, ali je ostala živa. U njoj je bilo dijete od sedam mjeseci, Ozdravila je i rodila je sina. Ovaj Mitrovićev sin živio je i odrastao. Pošao je u Kanberu. Tamo je poginuo u nesreći na putu. Jahao je motorbiciklom i imao je sudar i ostao na mjestu mrtav i tako se, na žalost, iskopala ta kuća.

Sad za glavni uzrok i razlog ovog ubistva.

Jedan naš bratstvenik Vaso Ivov bio je komit – zelenaš. Njega su srbijanske vlasti oglasile za hajduka što je značilo da ga svaki može ubiti bez ikakve odgovornosti. Vasa su ubili Paštrovići 1920. godine u jesen. Da bi sakrili ubijstvo oni su mrtvoga Vasa bačili u duboku jamu. Vasov otac, braća i drugi bratstvenici svudj su tražili Vasa i pitali za njega, ali ništa o njemu nijesu mogli doznati, a svi su Paštrovići znali. Jedan mladi Martinović sa Brajića služio je za Kažanegra iz Paštrovića. Paštrovići su se bojali osvete, pa da bi za to ubistvo pridobili Martinovića oni mu obećaju Vasov revolver. Ali im je bilo žao dati levor pa mu dadnu duvansku kutiju. Ona je bila drvana i lijepo izradjena. Na njoj je pored ukrasa bio i Vasov monogram. Po tome se doznalo što je bilo. Vaso je imao 3 brata i oca još jakoga i dobrodržećega. Pošto su Vasa ukopali, okupe se da se dogovore o Vasu i njegovoj pogibiji. Tu odluče da od svijeh ogranaka našega bratstva odrede po dvojicu i  Rada, sina Filipova – brata Vasova, da ubiju dva tada najuglednija Paštrovića:  Nika Lazova Kaženegru i brata mu Iliju. Niko je bio crnogorski komandijer major – tajno zbog Austrije. Eto, mi ćemo osvetiti i Vasa i tebe, a ti reci da si ih ti ubio. Ivo ne pristane, nego im reče neljucki:

’’Vi ih ubijte i ako se dozna i odgovarajte zakonu za to’’! Rekoše mu:
’’Kako mi da odgovaramo i ubijemo kod tebe i tvoja tri sina’’! A on njima na to reče:
’’Vi biste šćeli da ja pored Vasa izgubim i još kojega sina’’! Oni mu rekoše:
’’ Kad ti tako kažeš idi u Zaljevo kod Bara i nosite svoju sramotu sa sobom, mi prekidamo sa vama svaku bracku i svaku drugu vezu.’’

I bi tako!!!

Prodje 80 godina nikakve veze sa njima nemamo! Inače, naše bratstvo se svojilo i pazilo što i jedno bratstvo u svoj nahiji. A ne kako pišu neki naši sa Brijega.

Dodatak:

Kad sam ja ovamo došao 1948. godine brod kojijem sam došao i dva broda koje su ’’narodne’’ vlasti poslale da dovezu ’’povratnike’’ iz truloga Zapada u mudri Istok, jer su vjerovali da su puni para ka vrabac g..... Medju ’’svjesnim’’ povratnicima bio je i Mitar Mitrović, brat ubijenoga Luke. Ovo mi je prvi kazao moj pokojni otac kad sam ga prvi put posjetio u zatvoru. On, Mitar Mitrović je stajao godinu dana poslije bratove smrti hvaleći se i prijeteći da će brata osvetiti. Ali, eto, ’’nije mu se dalo’’, pa je došao u Australiju da ’’čeka krvnika’’ kad izadje iz zatvora da osveti brata. Ja pitam oca ’’pa zašto te nije čekao još malo’’, a otac mi kaže ’’zna se da ćeš ti doći ovamo, a njemu se nije išlo u zatvor odje kod mene’’ (svi naši ovamo su znali da ja samo čekam brod, znaš naše i da se u nas ništa ne može držati u sebe).

Otac mi je živio još 14 godina dok je umro u zatvoru 1950. god. Ja i majka smo ga posjećivali jedno ili oboje svakoga mjeseca dok je umro. Mi smo očekivali, jer nam je i advokat rekao da će biti pomilovan i pušten, ali mu nije izdržalo srce.

Umro je naprasno.

čika Veljko Vujačić

NAPOMENA:

Prilikom stampanja ovog komentara doslo je do male zabune koja je izazvala nesporazum u prozvanim imenima. Čika Veljko je zabunom kao pisca teksta “Vučja jama” oznacio Milutina Mila Jovetića, a stvarni autor pomenutog teksta je Nenad Stevović.
Ovim se izvinjavamo svim onima koji su procitali prvi prilog u kojem je neopravdano u negativnom kontestu bio pomenut g. Milutin Jovetić, a time i samom Jovetiću.