Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

NA RODNOM TLU

Na brodu sam se susreo s Mašanom Lekićem, našim diplomatskim predstavnikom u Tirani. Išao je kući. Kako je i on Crmničanin, proveli smo put od Drača do Bara razgovarajući. Ja sam postavljao pitanja a on je uglavnom odgovarao. Iako je radio u diplomaciji, primijetio sam da je napredan čovjek, a inače sam znao, još prije moga odlaska, da je bio veoma cijenjena ličnost u našem kraju. Osim toga, njegovo bratstvo Lekići su dali Crnoj Gori, i Jugoslaviji, velik broj revolucionara. Oni su, nekoliko godina prije mog dolaska, sami poveli borbu sa žandarima u selu, borbu u kojoj je bilo nekoliko mrtvih i ranjenih na obje strane.

Mašan mi je izmedju ostalog ispričao da je zatvor u Baru pun Crnogoraca koji su bili došli da se kod Čanja, u blizini Bara, ukrcaju na brod za Španiju. Bilo je tu okupljeno oko tri stotine dobrovoljaca i, upravo kad je izgledalo da je sve u redu (brod je bio usidren blizu obale), žandari su stupili u akciju. Dakle, bili su provaljeni. Mnogi su uspjeli da koriste noć i pobjegnu, ali je znatan broj uhvaćen i zatvoren u istražni zatvor. Ta me je vijest prilično pogodila i otvoreno sam mu rekao  - šteta što nijesu uspjeli.

Govorko je produžio prema Dalmaciji, a Mašan i ja smo se iskrcali u Baru. Carinici su mi sve pretresli. Sva moja prtljaga sastojala se samo od dva ručna kufera. Mašan je htio da mi pomogne, da ponese jedan a ja drugi, ali ja sam ih radje dao dvojici od mnogobrojnih nosača, da mi ih prenesu do Mašanove kuće, jer mi je odlučno rekao da tu večer moram biti njegov gost. Tako je i bilo.

Bilo je to 3. marta. U Baru se osjeća miris proljeća. Divan dan, a za mene još divniji kad se nalazim tu medju svojim narodom. Kod Mašana sam doznao da se u zatvoru nalaze neki moji prijatelji, izmedju ostalih i drug Božo Gojnić, koji je nedavno bio došao iz SAD i s kojim sam se redovno dopisivao dok je on bio tamo, a ja u Australiji. Uz Mašanovu pomoć, uspjelo mi je da razgovaram s nekim od tih zatvorenika. Bilo im je drago kad su me vidjeli, pozdravili smo se i rekli su mi da ćemo razgovarati kad oni izadju.

Ukrcao sam se na ’’ćiru’’ i, penjući se uz Sutorman, tek nakon tri i po časa vožnje, prevalili smo tih četrdesetak kilometara udaljenosti od Bara do Virpazara. Tamo su se, slučajno, našli neki moji seljani. Prije nego što krenusmo kući, do koje smo morali pješačiti šest kilometara, poveo sam ih u kafanu i počastio. U medjuvremenu je jedna djevojka iz mog sela krišom jurnula munjevitom brzinom da javi mojima da sam došao, jer nikoga nijesam bio izvijestio da dolazim. Već na pola puta sam počeo sretati svoje seljane koji su mi krenuli u susret i tako sam ih susretao sve do samog sela. Kad sam se sreo s bratom Tomom i sestrom Janicom, pali su mi u zagrljaj i počeli da jecaju od plača. Tako sam jadno i slabo izgledao te su pretpostavljali da me neće za dugo gledati, tj. Da sam došao samo da umrem na rodnoj grudi. No iako moja rodbina nije znala da dolazim, znala je žandarmerijska stanica u Virpazaru. Jedan moj rodjak, koji je bio (doduše dvostruki) agent policije, rekao mi je nešto kasnije kako je za mnom stigao moj kompletan dosije, a da ga je poslao konzul Marić. U njemu je bila opisana moja cjelokupna aktivnost u Australiji i skrenuta pažnja na ’’opasnost od takvih elemenata’’ kao što sam ja. Patrola je odmah došla k meni. Poslije duge tirade dosadnih pitanja koja su mi postavljali, i odgovora koja sam im davao, dali su mi savjete kako da se ponašam i kako treba da budem svjestan posljedica ako ne poslušam njihove savjete.

Prvih nekoliko dana sam ostao doma da se dobro odmorim, ali odmora nije bilo, jer je stalno poneko dolazio. Jedni da se vide sa mnom, drugi da se raspitaju za svoje, a treći, već pošto sam došao iz ’’Amerike’’, da bih im pozajmio koju paru. Ti poslednji nijesu mogli shvatiti da čovjek koji poslije deset godina dodje iz ’’Amerike’’ nema novaca.

Uglavnom sam u očima mnogih Crmničana izgledao nekakav čudan ’’Amerikanac’’. Drugi, kad dodju ’’iz svijeta’’, odmah se počnu kočoperiti, razmetati novcem i hvalisati se, dok im ja ništa lijepoga ne pričam o toj ’’Americi’’. Ja ne samo što nemam zlatne zube niti zlatni lanac preko prsluka nego nemam ni sat na ruci, pa ni prsten. Osim toga, ne raspitujem se da li netko prodaje komadić zemlje u selu, niti tražim siromašne seljake da rade za mene, kao što su to činili ’’Amerikanci’’ koji su dolazili prije mene.

Kad su vudjeli danemam novaca, neki moji drugovi su otišli k starom Marku Nikovu, koji je bio donio desetak hiljada dolara iz Amerike i kupio kuću na Cetinju i, da bi se malo našalili s njim, rekli mu kako je ’’ovaj Marković donio više nego ti’’. Siromah Marko odmah je došao k meni, čestitao mi i rekao kakomu je drago što sam donio toliko para, a onda mi počeo davati savjete kako da ih potrošim. Rekao mi je, na primjer, da bi najbolje bilo da kupim kuću, jer ću na taj način najlakše živjeti, od kirije. Da ga ne bih držao u zabludi, i da se ne bi pronio glas da sam u stvari neki milioner, ja sam mu sve iskreno ispričao o sebi i uvjerio ga da priče koje su mu momci ispričali o meni nisu ništa drugo nego šala na njegov račun, da mu dokažu kako je neko ipak zaradio više od njega.

Kad sam svog mladjeg brata Rista, koji se tada nalazio na odsluženju kadrovskog roka, izvijestio da sam došao, odmah je dobio redovno odsustvo i ostao sa mnom dvije sedmice. Kad smo se susreli, našoj sreći nije bilo kraja. Njegovoj što sam došao doma, a mojoj što sam umjesto onog bljedunjavog dječaka, što sam ga ostavio otprativši ga na zanat 1926. godine, sada pred sobom imao divnog inteligentnog mladića. Moja radost je svakoga dana bila sve veća kad mi je kao član KPJ pričao o radu napredne crmničke omladine i što me je upoznao s većinom crmničkih drugova, uključujući i druga Blaža Orlandića, koji je tada bio sekretar Sreskog komiteta.

Vrijeme koje sad provodim s drugovima u Crmnii, ugodno mi je i čini mi veliko zadovoljstvo. Oni meni šričaju o situaciji i svemu onome što se je dogadjalo u mom odsustvu, a ja njima o našem radu u inostranstvu. Često su održavali razne sastanke u mojoj kući, a Janica ih je uvijek, kao domaćica, srdačno dočekivala.

Negdje s proljeća dodje nam glas da je u mornarici, u Boki Kotorskoj, poginuo Marko B.Gojnić, jedan od najperspektivnijih crmničkih omladinaca – komunista. ’’Zli jezici’’ su počeli govoriti da je ubijen, a da je ’’nesretan slučaj’’ insceniran. Medjutim, dokaza za takav zločin nije bilo. Za vrijeme sahrane u rodnom selu, drugovi su preko Boža Gojnića predložili da i ja budem jedan od govornika na njegovoj sahrani. Prihvatio sam tu prvu dužnost koju su mi povjerili i obavezao se da ću kao ’’Amerikanac’’ otvorenije govoriti, jer su me unaprijed podsjetili da će žandara svakako biti u blizini. Pošto sam tu ’’položio ispit’’, počeo sam da se aktivno uključujem u svaki njihov pothvat. Drug Blažo Orlandić mi je bio čest gost i bili smo nerazdvojni prijatelji. Crmnica je tada zaista bila jedan od najrevolucionarnijih krajeva u zemlji. Ona je, u ono doba, ako uračunamo i studente, imala preko pedeset članova Partije, uz to i mnogo skojevaca te drugih simpazitera koji su tijesno bili povezani s Partijom, i koji su bili aktivni u radu za Crvenu pomoć.

U toku ljeta je umrojoš jedan napredni omladinac, Ljubo M.Vujačić, a isto tako je došao glas da je u Španiji poginuo Milo Damjanović, takodjer Crmničanin. Vujačić je, kao i Gojnić, sahranjen uz sve počasti napredne Crmnice. Taj revolucionarni val toliko je bio zahvatio Crmnicu, da drugovi nisu dozvoljavali da s njima zajedno u pogrebnoj povorci sudjeluju oni Crmničani za koje su znali da su režimlije. Pomen što smo ga održali poručniku španjolske revolucije Milu Damjanoviću, pretvorio se je u pravu demonstraciju protiv beogradske vlade, koja je ’’izdala stvar demokratske Španije i samom činjenicom što je osujetila odlazak nekoliko stotina crnogorskih dobrovoljaca da slijede stope pok.Mila’’. Glavni govornici su bili pravnik Novica Ulićević i književnik Janko Djonović.

U medjuvremenu, ja sam se u takvom ambijentu, okružen ljubavlju i pažnjom sa svih strana, potpuno preporodio, ozdravio i svagdje sam bio rado priman. Kao uglavnom i svi ’’Amerikanci’’ prije mene i ja nekako nailazim na posebne simpatije kod ženskog svijeta, a braća, sestra i ostali drugovi i prijatelji uporno me nagovaraju da se ženim. Isprva na to nisam ni najmanje pomišljao. Medjutim, s jedne strane pritisak mojih, a s druge naklonost mladih i lijepih djevojaka, na koju sam nailazio na svakom koraku, počeli su me nekako kolebati.

Još ne obećavam. Ne govorim nikome ništa, ali počeo sam misliti i na to. Ako me je neko opazio da razgovaram s nekom djevojkom, a razgovarao sam s mnogima, odmah su me s dotičnom počeli ženiti. Tako su me ’’zaručivali’’ danas s jednom a sutra s drugom, a ja još ’’ni luk jeo ni luk mirisao’’.

Nijesam bio naivan, pa sam često sam sebi postavljao pitanje: Zašto su mi te djevojke toliko naklonjene? Prelijep nisam, bogat nisam, nikakvim nakitom ne skrećem pažnju na sebe, ali i pored toga, one možda misle da sam ja ’’dolarlija’’ ili da će možda sa mnom putovati u Australiju. One su možda mislile tako, ali ja sam mislio drugačije, iako ni jednoj nikad nisam rekao što mislim. Prvo, nisam mislio da ću se vratiti u Australiju i, drugo, ako se oženim, ta koju ja uzmem mora biti napredna i žena koja će me svjesno pomagati na mom životnom putu.

I, konačno, na stalno navaljivanje mojih, popustio sam i počeo pregovarati s djevojkom za koju sam mislio da bi mi najbolje odgovarala. Bila je to Milica Tomašević, sestra od strica pok. Jovana Tomaševića, koja je kao omladinka pročitala dosta njegovih knjiga i prema tome, za ono vrijeme, bila prilično načitana djevojka.

Kada se naša ’’tajna’’ saznala, drugovi su mi čestitali, a drug Orlandić mi je odmah predložio da od moje ženidbe napravimo pravu ’’komunističku’’ svadbu. Pošto sam se prethodno dogovorio s mojim šurom Djurom, koji je takodjer bio napredan, pristao sam. Blažu sam rekao da ću ja po običaju odrediti samo petoricu svatova, a da ostale prepuštam njima da ih odrede.

Tako je svadba zaista bila ’’komunistička’’. U svatovima su mi bili slijedeći drugovi: Blažo Orlandić, Nikola Lekić, Veliša Leković, Stevo Šoljaga, Nikola Nikić, Risto Vuksanović, Mirko Dobrković, Vladimir Rolović, Milo Bošković, Veliša Popović, Savo Aleksić, Božo Gojnić, Mirko Djurović, Marko Vukmanović, Blažo Ljutica, Vaso Vukmanović, Novica Ulićević, Veliša Mijović, Djoko Leković, Dušan Marović, Velimir Marković, Savo Mijović, Jovan S.Marković te moja braća Tomo i Risto i još tri rodjaka, koji nisu bili članovi ali su bili simpatizeri. Četrnaest od njih poginuli su u NOB.

Prema tome, ovo je zaista bila jedinstvena svadba, o kojoj je tada (a često i sada priča) cijela Crmnica. Dva dana i dvije noći neprestano smo se zabavljali, igrali i pjevali. Omladina iz svih crmničkih sela došla je da se zabavi. Pjevane su razne revolucionarne pjesme. Dva mlada narodna guslara (svata) Nikola Lekić i Risto Vuksanović, pjevali su revolucionarne pjesme (čiji su autori bili oni sami) koje su prikazivale stanje u zemlji i pozivale narod u borbu za bolji život. Za cijelo vrijeme svadbe, nalazile su se oko sela bar po dvije žandarske patrole, ali nisu intervenisale.

Sutradan poslije veselja, svi svatovi a i neki od rodjaka, otpratili su mene i moju drugaricu na ’’bračno putovanje’’. Pješke smo polako propješačili šest kilometara do Virpazara, pjevajući opet, cijelim putem, revolucionarne pjesme. Nas dvoje smo se ukrcali na brod ’’Skenderbeg’’ i preko Skadarskog jezera nastavili put za Podgoricu (Titograd), a svatovi su se vratili.

Moje ’’bračno putovanje’’ stavljam pod navodnike, jer do njega zaista ne bi došlo da mi nije bilo do toga da si na taj način omogućim slobodnije kretanje po Jugoslaviji. Namjera mi je bila da prokrstarim cijelu zemlju, da se upoznam sa životom i radom radničke klase, da vidim sela i gradove, jer do tada Jugoslaviju nisam poznavao.

Prije odlaska na put, dobio sam od druga Orlandića neke veze koje će mi biti od koristi. Tako sam preko Podgorice i Peći najprije pošao u Kosovsku Mitrovicu. Interesovali su me rudnici u Trepči, za koje sam već znao da ih eksploatiše ista engleska firma koja posjeduje rudnike u Broken Hillu, a kod koje sam i ja tamo pokušavao da se zaposlim. Tu su me uputili na razgovor s jednim starijim sindikalistom (kasnije su mi rekli da se je zvao Vuksanović). Ušao sam u kancelariju. Ljubazno me je primio i, u granicama mogućnosti, dosta otvoreno govorio o svim problemima. Iznad glave mu je visio velik portret Karla Marxa. Poslije razgovora, odveo me je da pregledam rudarske barake i druge prostorije, a onda smo stavili šljemove i spustili se u rudnike. Razgovarao sam s nekim rudarima, a i s nekim Englezima. Postavio sam pitanje zašto Englezi primaju, recimo, pet hiljada dinara mjesečno, dok naši jedva ako prime nešto više od hiljade. Odgovor je bio da Eanglezi moraju biti plaćeni onako kao što bi bili da rade u svojoj zemlji, jer inače ne bi htjeli raditi.

Iz Kosovske Mitrovice otišao sam u Beograd. Tamo mi je ’’veza’’ otkazala, ali sam se ipak donekle upoznao sa životom i raspoloženjem radničke klase u našem glavnom gradu. Tu su mi mnogo pomogli moji seljani, studenti, a onda sam se uputio prema Zagrebu. Prekinuli smo vožnju u Sremskoj Mitrovici. Moja drugarica je bila kupila velik buket crvenih karanfila, jer smo bili toliko naivni da smo mislili da će nam dozvoliti da razgovaramo s pojedinim drugovima, za koje smo znali da se tada nalaze u tom zatvoru. Medjutim, prevarili smo se u računu. Buket smo ostavili, jer su nam rekli da će ga ’’uručiti’’, a mi smo nezadovoljni otišli na stanicu da dočekamo slijedeći voz.

U Zagrebu sam opet razgovarao s nekim sindikalnim funkcionerima, kako u URSS-u tako i u HRS-u. Uočio sam velike razlike u prilaženju problemima jednih i drugih. Poslije dva dana provedenih u glavnom gradu Hrvatske, produžili smo prema primorju. Posjetio sam most izmedju Sušaka i Rijeke, koji je po sredini bio pregradjen. Jednom polovinom je šetao jugoslavenski a drugom talijanski policajac, svaki vjeran svome gospodaru. Ili su bar meni, po držanju, tako izgledali.

Putovanje smo nastavili duž našeg divnog primorja, zadržavajući se tu i tamo po koji dan. Prolazeći kroz Crikvenicu, Novi Vinodol i druga primorska mjesta, još tada sam pomislio koliko je to žalosno da naši ljudi, rodjeni ovdje u ovom raju, onako muku muče u džunglama i pustarama Australije, dok gospoda uživaju u ljepotama njihova rodnog kraja. Konačno smo došli u Split i još jednom sam se sjetio mojih Dalmatinaca u Australiji koji, ne bez razloga, često pjevaju pjesmu ’’Ča je pusta Londra, kontra Splitu gradu’’. Tu sam ostao tri dana. Za to vrijeme sam imao mnogo interesantnih razgovora, a naročito s drugovima u URSS-ovim sindikatima. Moj glavni sagovornik bio je neki drug bez oka (kasnije sam doznao da je to bio Vrdoljak). Iz razgovora s njim već sam lako raspoznao pravog druga. Pri odlasku smo se drugarski pozdravili, dao mi je adresu nekog obućara (Jure) u Makarskoj, zahvalio sam mu na drugarstvu i produžio sam put.

Obućar Jure me je primio drugarski isto tako kao i onaj divni drug u Splitu. Kod njega smo čak i prespavali. Bio je toliko ljubazan da nije htio da primi novac kad sam pokušao da mu platim za spavanje. Propitivao se je za mnoge drugove u Australiji koji su rodom iz te okoline. Da bih vidio i pravu Dalmatinsku zagoru, nisam produžio obalom, nego uz Biokovo i Vrgorac. I tamo sam ostao dva puna dana. Naišao sam na druga Govorka, koji je sa mnom doputovao iz Australije, i na još nekolicinu ''Australaca'', uključujući i Antu Polića, već poznatog bivšeg predsjednika našeg Pjevačkog društva ''Jadran'' u Inisfailu. Susret s njima bio je za mene više nego interesantan. Upoznao sam se na licu mjesta kako žive seljaci u tom kraškom Zagorju, iz kojega takodjer potječe veliki broj uglednih iseljenika.

Nastavili smo put (autobusom) prema Metkoviću, a onda polako, zastajući, redom preko Dubrovnika, Herceg Novog, Tivta, Budve, Petrovca i Bara, stigli u Virpazar i kući.