Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

BORBENI RADNIČKI DUH

Proglašenjem vojnofašističke diktature u Jugoslaviji, zaoštrila se je borba i na političkom polju medju jugoslavenskim iseljenicima. Postizava se sve veća koordinacija izmedju naprednih iseljenika u svim zemljama svijeta. Naročito je ta koordinacija bila dobra izmedju naših iseljenika u SAD, Kanadi, Južnoj Americi, Australiji i Novom Zelandu, dok su iseljenici u evropskim zemljama bili bliži centru, pa su s njime bili čvršće i povezani.

Tako je već 1929. godine i zvanično osnovan Borbeni radnički pokret jugoslovenskih iseljenika, sa centrom u Broken Hillu i ograncima u Perthu, Boulderu, Melbournu, Sydneyu, Cairnesu, Inisfailu i Novom Zelandu. Pored pomenutih ogranaka s Pokretom su bile povezane pojedine grupice i pojedinci širom Australije, tj. Iz onih mjesta gdje još nije bilo moguće osnovati ogranak.

Medjutim,kao što mu i ime pokazuje, to je bio pokret "samo za one najborbenije", koji su većinom sebe smatrali "komunistima", iako uglavnom nijesu bili članovi niti K.P.A. niti K.P.J. Takav stav nas je držao u nepotrebnoj ilegalnosti, začahurene u uskom krugu, a to je išlo na štetu našeg rada – kao masovika medjunašim zemljacima.

Pri kraju 1931. godine, u Broken Hillu je odnekuda stigao čovjek koji se je u javnosti predstavio kao Stevo Popović, dok mu je pravo ime bilo Radomir Petrić. Budući da se "govorkalo" da je "stigao čak iz Moskve", njega su naši drugovi objeručke prihvatili, slično kao što su nekada Crnogorci prihvatili "cara" Šćepana Malog.

Popović je preuzeo rukovodjenje Pokretom i uredjivanje Biltena. Ubrzo nakon toga centar Pokreta iz Broken Hilla preseljava u Sydney, gdje se, potkraj decembra iste godine, održava prva i posljednja konferencija B.r.pokreta. Na tu konferenciju je, kao naš delegate otišao Andrija Franić, jer smo se dogovorili da je dosta da ide jedan iz sjevernog Queenslanda. Konferencija je i dalje izabrala Popovića kao vodju Pokreta, a drug Josip Šantrić je izabran za sekretara, koji je uglavnom i održavao veze sa svim ograncima i pojedincima širom Australije.

Poslije Franićevog povratka, održali smo proširene sastanke i u Inisfailu i u Cairnesu. Pokretu su uz Franića i Marka Jelavića pristupili još mnogi drugovi, kao što su Jure Maravić, Pavle Salečić, Ante Akačić, Frane Baničević, Jakov Tomašić, Vice i Marko Šalinović, Stipe i Duje Jelavić, Joze Petrušić, Ivan Mirošević, Ante Tomašić-Barbaca, Ivan Kunjašić, Franko Radovanović i drugi. To su drugovi koji su, neko ranije a neko kasnije, pristupili u Pokret u Cairnesu. Na isti način se je pojačala i naša grupa u Inisfailu, u koju su izmedju ostalih ušli Petar Stanković, Tony Galić, Frane Kapović, Lazar Jovetić, Djuro Gojnić, Jozo Vegar, Luka Mitrović, Mate Vuković, Vice Kapović i Mitar Djurašević.

I pored, besumnje, njegove iskrene odanosti radničkom pokretu i svih ostalih drugih vrlina koje je Petrić posjedovao i kao politički radnik i kao čovjek, ubrzo se pokazalo da njegova pretjerana podzemna taktika ne odgovara onome što naši iseljenici u Australiji trebaju i što od njih očekuju drugovi u domovini i australska radnička klasa. Stoga se sve češće počelo govoriti o promjeni rada.

Ipak, Popović je učinio i jedan veoma pozitivan korak time što je centar rada prebacio iz Broken Hilla u najveći australski grad, u Sydney, gdje je koncentrisana mnogobrojna radnička klasa te zemlje i gdje se nalazi njeno političko i sindikalno rukovodstvo. Naši napredni iseljenici su tu stekli saznanje da treba da rade na jednoj široj osnovi, a osim toga i u dvostrukom pravcu: da rade kao sastavni dio australske radničke klase i da pomažu borbu protiv vojno-fašističke diktature u zemlji odakle su došli. Upravo zbog toga, da bi se bolje uspjelo i na drugoj strain, odlučeno je da sepristupi potpunoj reorganizaciji Borbenog radničkog pokreta: da se, umjesto dotadašnjeg sektaškog rada, počne raditi na širokoj nacionalnoj osnovi.

Medjutim, prije nego što prijedjem na tu reorganizaciju i promjenu naziva našeg Pokreta, potrebno je da se ukratko osvrnem na ono što je u medjuvremenu radjeno i postignuto.

Upravo u tom razdoblju, u domovini su se odigravali najkrvaviji obračuni izmedju vojnofašističke diktature i jugoslovenskog proleterijata. Ubijeni su neki od najistaknutijih rukovodilaca: Djaković, Hećimović, Nešić, Samardžić, Mašanović, Vidas, Marganović, braća Oreški, Mišić, Popović-Aga, Kolombo-Debeljak, Bracanović i drugi.

Prije toga, iseljenici su bili upoznati i sa krvavim barikadama u Zagrebu, gdje je preko pedeset hiljada Zagrepčana – radnika, studenata i drugih gradjana, oštro demonstriralo protiv ubistva predstavnika Hrvatske seljačke stranke u skupštini.

U tom razdoblju je takodjer došlo do niza oštrih demonstracija na Beogradskom univerzitetu. Do nas je došao i glas iz kazamata Jugoslavije u kojima se sve više bune zatvorenici itd.

Ilegalna štampa iz domovine, bez obzira na to da li je bila izdavana u domovini ili inostranstvu, redovno nas je izvještavala o svim najvažnijim dogadjajima. Tako smo koji put bili bolje informisani nego das mo bili u svojoj domovini. Mnoge članke iz te štampe smo preštampavali u našim biltenima, pa smo tim putem znatno proširili našu aktivnost u moralnoj i materijalnoj pomoći drugovima u domovini.

Paralelno sa formiranjem prvih iseljeničkih organizacija, osnovane su i grupe Crvene pomoći koje smo mi tamo nazvali Patronatske grupe. Na čelu tih grupa je bio Centralni patronat. Preko tih grupa je vršena sabirna akcija za pomoć drugovima u domovini. Sakupljeni novac smo redovno slali preko Medjunarodne Crvene pomoći u Parizu. Pored kampanjskih akcija, Patronat je uspio mobilizirati veliki broj iseljenika i domaćih radnika, koji su se obavezali davati stalan i redovan doprinos od svake plate. Na taj način je Crvena pomoć unaprijed znala na koliku svotu, otprilike, može računati.

Medjutim, ovdje valja istaći da je moralna pomoć, koja je preko tog Patronata pružena Pokretu u domovini bila isto toliko važna, ako ne i važnija od one materijalne. Koliko je samo protestnih zborova održano po svim većim naseobinama u toj zemlji i koliko je protestnih rezolucija poslato beogradskoj vladis tih zborova. U njima je zahtijevano oslobadjanje političkih zatvorenika, te da se dozvoli medjunarodnim delegacijama da posjete jugoslavenske zatvore, kako bi ispitale pravo stanje u njima. A budući da je na desetine protestnih telegrama jednovremeno stizalo beogradskoj vladi iz SAD, Kanade, Francuske, Belgije, Australije, Novog Zelanda, Južne Amerike, itd., lako je shvatiti koliki je to bio pritisak na ondašnje vlastodršce. Tim putem, i preko raznih deputacija i javnih izjava, i javnost dotičnih zemalja upoznata i zainteresovana za ondašnje stanje koje je vladalo u Jugoslaviji.

Teško se je sad sjetiti svih akcija koje smo sproveli da bismo pomogli drugovima u domovini. Medjutim, i ovo što ću navesti, može poslužiti kao ilustracija te pomoći. U živom su mi sjećanju, na primjer, stotine fotografija naših zatvorenih drugova, ili onih koji su ubijeni, koje je slala Crvena pomoć, a koje su iseljenici prodavali medjusobno i domaćim radnicima. Ta akcija je imala veliki efekt po cijelom svijetu gdje su živjeli i djelovali naši iseljenici. Jedna od takvih fotografija bila je i slika druga Moše Pijade (u robijaškoj uniformi), ispod koje je pisalo:’’Moša Pijade, nepokolebljivi borac radničke klase, rukovodi štrajkom gladju u kazamatima Jugoslavije. Drugovi, dignite glas protesta protiv nezapamćenog terora, koji beogradska vlada vrši nad političkim zatvorenicima’’.

Znatan broj tih fotografija u vidu dopisne karte stigao je na prodaju i našoj grupi u Inisfailu. Da bismo postigli što bolji uspjeh (ne toliko radi novca, jer slike smo mogli prodati i sami), zatražili smo pomoć Mjesnog sindikalnog vijeća. Rado su se odazvali i organizaciju posla preuzeli na sebe. Održan je velik masovni zbor u centru grada. Bilo je vrlo dirljivo gledati i slušati kako se na tribini  smjenjuju govornici na engleskom, talijanskom, grčkom, španjolskom i našem jeziku i kako svi oni, s jednakim poštovanjem, ali s različitim naglaskom, izgovaraju ime tog velikog revolucionara, dok se nekoliko omladinki probija kroz masu i prodaje dopisnice s Mošinim likom. Zbor je bio završen protestom beogradskoj vladi, klicanjem drugu Moši i pjevanjem Internacionale, opet na pet raznih jezika, ali tako skladno kao da je pjevaju – jednim.

Velika ekonomska kriza koja tih godina potresa čitav kapitalistički svijet, naročito SAD, gdje ima preko petnajest miliona nezaposlenih, stegla je i Australiju. Nekoliko stotina hiljada radnika ostalo je bez posla. Sječa šećerne trske, rad u kamenolomima, tesanje pružnih pragova i rad na drugim teškim radovima, bili su dosad, uglavnom ’’privilegija’’ za strance. Medjutim, sad su i tamo navalili domaći, odnosno nezaposleni Australci. Armija od nekih desetak hiljada nezaposlenih Australaca već je izvršila "invaziju" s juga na sjever. Reformistički sindikat Australian Workers Union (Australski radnički savez) odmah im je izašao u susret, na štetu stranaca. Sklopljen je takozvani "dzentlemenski ugovor", prema kojemu nijedan farmer ne smije zaposliti na sječenju trske više od 20% stranaca. To je teško pogodilo naše zemljake, pa su se s time morali uskladiti i naši politički stavovi.

Mladu K.P.A. – koja je bila skupina niza reformističkih partija i organizacija: Socijalistička radnička partija, Australska socijalistička partija, Medjunarodni radnici svijeta, Mirna revolucija, Fabijanci itd., razdirale su u toj prvoj deceniji njenog života teške frakcionaške borbe. Tek na kongresu 1929. godine, ona je uspjela da konsoliduje svoje redove. Brzo je počela njena grčevita akcija za učvršćenje u sindikatima i drugim društveno-političkim organizacijama. Zahvaljujući takvom istupanju, ugled Partije je u eri te ekonomske krize znatno porastao. U tim godinama je velik broj njenih istaknutih članova biran na rukovodeće položaje nekih od najvećih i najutjecajnijih sindikata. Da bi poveli oštru borbu i protiv reformističkog vodjstva u A.W.U., oni su od borbenih radnika u tom sindikatu oformili grupu koja će u njemu djelovati i, zbog toga što je još u manjini, nazvali je Minority Movement (Pokret manjine). Zadatak te grupe je bio da pokrene taj moćni sindikat u borbu za prava radničke klase, bez obzira na nacionalnu pripadnost pojedinaca.

U radu tog pokreta aktivno su sudjelovali i mnogi naši borbeni radnici. Oni su odigrali glavnu ulogu u organizovanju stranaca. Najveći uspjeh u tom pogledu postigli su naši hzemljaci u Zapadnoj Australiji, gdje je diskriminacija zaista bila i najdrastičnija. Naime, dok su domaći nezaposleni primali dnevno po dva bona za dva obroka, a jedan za spavanje, nezaposleni stranci nijesu primali ništa.

Tamo su, kao i drugdje u našim iseljeničkim kolonijama, pored Pokreta manjine, koji je uglavnom djelovao protiv reformističkog rukovodstva u Australian Workers Unionu, jugoslavenski iseljenici imali jake grupe svoga Borbenog radničkog pokreta, koje su odigrale veliku ulogu u političkom životu naših zemljaka u tom dijelu Australije, a isto tako i medju strancima uopšte.U tom Pokretu su se – neko ranije, a neko kasnije – isticali, koliko mi je ostalo u  sjećanju, slijedeći drugovi: Marinko Lalić, Ivan Vranjican, Toma Cukrov, Frane Legeny, Ivan Milašić, Jakov Pavičić, Filip Lujetić, Petar Huljić, Luka Prgomet, Ivan Kovačević, Ivan Kosović (omladinac), Augustin Marušić, Stipe Udiljak, Ivan Kraljević, Luka Čović, Ante Mateljan, Petar Todorić, Bogdan Šantić, Andrija i Ivan Pavičić, Ante Žuvela, Nikola Bavčević, Ivan Srdarov, Ivan Lazimbat, Josip Butorac, Bene Bumbak, Grgo Pešić, Šime Ercegović, Grgo Ukić, Špiro i Petar Novak, Alek Pervan, Ivan Beus, Vid Marinović, Marin Garbin, Toni i Bene Jakas, Petar Pavlović, Milan i Andjelko Božić, Mate Antulov i drugi.

Osim njih, u glavnom gradu i okolini, djelovala je jedna veoma jaka grupa na takozvanom Jugozapadu, sa centrom u Medjimupu. Tamo su se u borbi za jednaka prava, i uopšte politički, isticali ovi drugovi: Ivan Šeman, Vlado Pervan, Petar Bilić, Anton Bosnić, Nedeljko Plećaš, stari Alojz Mavrić, te braća Mavrići, Rejmond Brnčić, Petar Kužić, Mate Kostanić i – nešto kasnije Vice Pandžić, Mate Sikirić i Ilija Radunović.

Medjutim, prije nego što predjem na ulogu tih drugova u organizovanju stranaca uopšte, moram se osvrnuti na jedan detalj iz njihove borbe protiv naših režimlija u tom dijelu svijeta.

Godine 1928, u Perthu je osnovano Jugoslavensko prosvjetno potporno društvo. Iako je položaj predsjednika zauzimao čestit patriota Ante Buktenica, koji je taj posao obavljao iz čisto rodoljubivih osjećaja, te iako se nešto slično može reći i za mnoge druge članove uprave, pa i samog sekretara Ivana Gabelića, očigledno je bilo da se pozadi svega toga nalaze konzul Nikola Marić i njegova ’’mala četa’’ režimlija.

Budući da su Marić i njegova družina Potporno društvo smatrali kao svoju ličnu svojinu, a ’’potporu’’ nezaposlenim radnicima počeli pružati na taj način što su ih slali pojedinim farmerima u unutrašnjosti da za njih rade besplatno, samo za hranu i spavanje, jer "bolje je i to nego lutati bez posla", naši napredni radnici su znali da ti trgovci radnom snagom, zaradjuju na taj način velik novac. Stoga su oni izdali bilten protiv njih, otvoreno ih raskrinkali, a u isto vrijeme odlučili da im onemoguće da takav prljavi posao rade u ime Društva. Tako su poveli oštru borbu unutar same organizacije i u tome potpuno uspjeli. Uprava je potpuno prešla u ruke naših drugova, a oni su tada, na ruševinama te Marićeve tvorevine, osnovali Radnički klub "Oreški", pa je time prestalo zvanično djelovanje dotadašnjeg Borbenog radničkog pokreta.

Drugi veliki uspjeh naših radnika u Perhu i okolici, postignut je u martu 1931. godine, kad je organizovan veliki protestni zbor i demonstracije, u kojima je učestvovalo oko dvadeset hiljada nezaposlenih radnika: Australaca, Talijana, Jugoslovena i pripadnika drugih narodnosti. Delegat svih stranaca u Odboru za pripremu te velike manifestacije solidarnosti radničke klase, bio je naš zemljak Legeny. Oduševljenje je bilo toliko, da su stotine Talijana koji su na reveru sakoa imali fašističke značke, u zanosu pjevali poznatu talijansku borbenu pjesmu ''Bandiera rossa''. Taj petak, kad su te demonstracije održavane, nazvan je ''crnin petkom''. Medjutim, on je za hiljade stranaca bio i te kako ''bijel'', jer im je donio jednak tretman sa domaćim radnicima, odnosno i oni su otada dobijali sve beneficije koje su do tada dobijali samo domaći nezaposleni radnici.