Maleševci (jednina Maleševac) su stari, veoma razgranati rod. Ovaj rod potiče iz Maline, danas pustog selišta između Bileće i Trebinja u istočnoj Hercegovini. Jednu od specifičnosti Maleševaca predstavlja slavljenje krsne slave Sv. Ignjatije Bogonosac.

Porijeklo

Predanja o porijeklu i prošlosti roda Maleševaca veoma su rasprostranjena po Hercegovini, dok su po drugim oblastima relativno rijetka. U Hercegovini vlada opšte mišljenje, da su sve tamošnje porodice koje slave sv. Ignjatija Bogonosca porijeklom od roda Maleševaca. Danas se ni jedna od tih familija ne preziva Maleševac, pošto su vremenom sve one prihvatile novija prezimena.
Jedna od najčešćih verzija maleševskog predanja koja se može čuti u Hercegovini, glasi: „U Malini su Maleševci živjeli sve do turskog vremena. Jednoga dana došao im je na konak nekakav pašajlija i počeo činiti zulume. Domaćin Maleševaca Maleš vojvoda sa svojih osam sinova zakolje pašajliju, uhvati njegovu krv u lonac i ostavi ga 'na prijeklad'. Isto tako zadrže njegovu sablju, koja je bila bogato opremljena. Poslije nekoliko godina počela je da vri krv u loncu, domaćin se uplaši i reče sinovima da bježe. Svi ga poslušaju, sem najmlađeg, koji ostade na Vidnjama (u Oputnoj Rudini). Od njega potiču sve porodice u Hercegovini koje slave Ignjatdan. (...) Oni Maleševci koji su pobjegli `niz Bosnu 'su se pridvorili u jednog bega'. Za prvi Božić beg im dođe na 'položaj' i čestito daruje badnjake. Da bi se odužili begu, Maleševci mu daruju sablju koju su oduzeli od onog pašajlije kad su ga zaklali. Kada je beg pročitao na sablji ime svoga sina, stavi ih na muke i oni priznadoše šta su učinili. Zatim je beg posjekao sve muškarce. Ostalo je nekoliko trudnih žena i od njih su oni u Bosni što slave Ignjatdan”. Postoji više varijanti ovog predanja, ali se one međusobno razlikuju samo u manjim detaljima.
Kod jednog od hercegovačkih ogranaka Maleševaca zabilježeno je i jedno predanje o porijeklu ovog roda, koje se donekle razlikuje od prethodnog. Prema tom predanju, u Malini kod Bileće je živio starac Maleš (ili Miloš) sa svojih 7 sinova. Kada su jednom prilikom Turci došli kod njih na konak, Maleš (Miloš) ih je lijepo primio. Međutim, Turci su se napili i počeli su se ponašati bahato i nepristojno. Zbog toga ih je stari Maleš pobio i preselio se pod Stražište, gdje su mu od ranije bile torine. Kasnije su se odatle njihovi ogranci raseljavali po Hercegovini i drugim oblastima.
Do danas se u okolini nekadašnje Maline očuvalo veoma živo predanje o starom rodu Maleševaca. Za ovaj rod se priča, da je prvobitno živio u Malini, a zatim u nedalekim mjestima Stražištu (na Zelenikovoj Glavici) i Vrbnu, gdje su njegovi članovi sazidali crkvu sv. Ignjatija, koja i danas u izmijenjenom obliku postoji, a sada je posvećena sv. Jovanu. Inače se u narodnoj tradiciji izlaže, da je iz tog kraja bilo dosta iseljavanja, naročito prema zapadu, posebno „poslije Kosova” (nakon Kosovske bitke 1389. Godine).


U istorijskim izvorima se rod Maleševaca pominje počevši od 14. januara 1374. godine. Ovog datuma je sastavljen dokument u Dubrovniku, u kome se navodi, da je tada Milas (Milaš) od Maleševaca (Milas de Malesseuac) napravio ugovor o šestogodišnjem najamništvu kod Dubrovčanina Bogića Ljubislavića.

Naredni dokumentovani pomen Maleševaca datira iz 17. februara 1393. Godine. Tada je zabilježeno u dokumentu, koji se danas čuva u Dubrovačkom arhivu, da je Bogoslav Radoslavić iz Maleševaca prodao Miladinu Vojislaviću jednog konja za 14 perpera.
Maleševci se još krajem 14. veka pominju kao „vlasi”. Oni su se tada bavili stočarstvom i kiridžilukom (karavanskim prevozom robe). Naime, u više dubrovačkih dokumenata, pisanih 1397. 1405. 1433. i drugih godina, pominje se Herak Milošević iz katuna Maleševci („Cherach Millosseuich, Vlachus de Mallisseuci”, odnosno „de cathono Mallesevaz”), koji se duži niz godina (oko 40) bavio kiridžiskom djelatnošću na prostoru od Dubrovnika do Lima, Višegrada, Arilja i drugih trgovačkih odredišta u Srbiji i Bosni.
Hronološki slijedi veći broj dokumenata iz 15. vijeka i kasnijeg perioda, u kojima se navode Maleševci. Među najbitnije od njih svakako spada dubrovački dokument, pisan 17. jula 1405. godine. U njemu se pominje katun Maleševac, za koga nije izričito navedeno gdje se nalazio, ali se može osnovano pretpostaviti, da je bio na prostoru Maline, odnosno njene okoline. Malina se, zajedno sa susjednim Skrobotnim, izričito navodi u turskom popisu Hercegovine iz 1475. – 1477. godine.
Godine 1465. zabilježeno je, da su Maleševci bili pod juridistikcijom Vladislava Hercegovića (de Maleseuzi jurisdictionis comitis Vladissaui), sina hercega Stefana Vukčića Kosače.

Maleševci niijsu uspjeli da formiraju posebno pleme, po svemu sudeći zbog toga, što su veoma rano počeli sa raseljavanjem iz svoje matice. Pojedini autori smatraju, da su oni uspeli da „apsorbuju” pojedine katune, koji su se nalazili u njihovoj blizini. Tako se navodi, da su Maleševci „apsorbovali” Punoševiće (1402. godine), Pokrajčiće u Ljubinju (navodno 1403. godine) i Repoševiće (1431). Međutim, vjerovatnije je, da su ti katuni nastali širenjem i grananjem starog maleševskog roda. Vrijedi pomenuti, da se u istorijskim izvorima pojavljuju Pribjen Pokrajčić Maleševac, vlah (20. oktobra 1401. godine) i Radiša Pokrajčić Maleševac (1405. godine), kao i Miloš Repošević (Reposseuich) „iz Maleševa” (9. aprila 1431. godine).[10]

Slava

Krsna slava Sv. Ignjatije je usko vezana sa rodom Maleševaca. Međutim postoji izvjesan broj rjeđih krsnih slava koje su specifične za pojedine rodove. To su slave koje slavi, uz minimalne izuzetke, samo po jedan rod. Takav je slučaj i sa praznikom sv. Ignjatija.
Gotovo sve porodice koje slave ovu krsnu slavu vode porijeklo od roda Maleševaca. One su se još od poznog srednjeg vijeka pa sve do danas, neposredno i posredno raseljavale iz Hercegovine po većini balkanskih i panonskih oblasti. Zbog toga se porodice koje slave sv. Ignjatija  sa velikom dozom sigurnosti mogu povezati sa Maleševcima, iako su mnoge od njih, živjeći vjekovima van matične oblasti i bez kontakta sa drugim srodnim familijama, izgubile tradiciju o svom maleševskom porijeklu.
Pored familija koje vode porijeklo od Maleševaca, koje čine veliku većinu među porodicama koje slave sv. Ignjatija, postoji i manji broj onih, koje su ovu slavu naslijedile po ženskoj liniji. U pitanju su potomci predaka koji su se prizetili u neku od porodica roda Maleševaca. Tada su oni prihvatili slavu svoje supruge, na čije su imanje došli. Ti rodovi su, dakle, ne samo po ženskoj liniji potomci Maleševaca, već su za njih još čvršće vezani – samim činom prizećivanja (domazetstva), odnosno primanjem slave i donekle tradicijom.
Za mali broj porodica se ne može pouzdano reći, da li pripadaju rodovima koji slave sv. Ignjatija po muškoj ili ženskoj lozi. Ti rodovi se izdvajaju od drugih familija koje slave istu slavu po oblasti iz koje potiču ili nekim posebnim etničkim osobinama.
Porodice koje ne vode porijeklo od Maleševaca ni po muškoj ni po ženskoj liniji, a slave ovu krsnu slavu, veoma su malobrojne. Takvi slučajevi predstavljaju izuzetke. Kod njih je u pitanju bila promjena slave, možda prouzrokovana krvnom osvetom (stara slava jedne porodice je bila sv. Nikola), dok su preostalih par familija vjerovatno stranog porijekla (bugarskog). One su mogle u novije vrijeme uzeti ovog sveca za krsnu slavu, umjesto imendana nekog pretka, koji se zvao Ignjatije.

Porodice

Danas porodice koje vode porijeklo od roda Maleševaca nose čitav niz različitih prezimena. Ono što je gotovo svima njima zajedničko je krsna slava sv. Ignjatije Bogonosac. Prezimena ogranaka roda Maleševaca su, između ostalih:
Aleksić, Alimpić, Apić, Arnautović, Arsenijević, Aćimović, Adžić, Balmazović, Bamburać, Bamburač, Banović, Belić,  Blagojević, Blašković, Bogdanović, Božić, Božjaković, Branković, Budimirović, Bukara, Bukvić, Busić, Vakanjac, Vasiljević, Vatrićević, Veletić, Veselinović, Vignjević, Vidojević, Vitomir, Vitomirović, Vitorović, Vićentijević, Višić, Vujičić, Vukašinović, Vukić, Vukšić, Vuković, Vukosavljević, Vučkovac, Vučković, Gavrilović, Gačić, Gojko, Gojković, Golub, Golić, Gospavić, Grujić, Gruić, Dabić, Davidović, Dakić, Damnjanović, Danilović, Daničić, Dedijer, Dizdarević, Dimitrić, Doljančević, Dragić, Dragutinović, Drakul (Drakulović, Drakulić), Dubovina, Dugić, Dudić, Durić, Đekić, Đerić, Đokić, Đuđić, Đukić, Đurđević, Đurić, Đurišić, Đurović, Elesin, Erić, Ero, Živanović, Živković, Zabrdac, Zarić, Zeković, Zečević, Ivanković, Ivanović, Ivković, Ilić, Inković, Janković, Jaramaz, Jaćimović, Jevremović, Jevtić, Jelenić, Jelić, Jovanović, Jović, Jokić, Kalajdžić, Kalem, Kaloperović, Klisarić,  Knežević, Kovačević, Komlenović, Kos, Kočić, Krecelj, Krnji, Krnjević, Krsmanović, Lazić, Lalićević, Leburić, Lukić, Ljubenković, Majdov, Maletić, Malešević, Mali, Mandić, Marinković, Marić, Marjanski, Marković, Mardžunović, Matejić, Matić, Matović, Maćešić, Mijailović, Mijatović, Mikanović, Mikulica, Miladinović, Milaković, Milivojević, Milićević, Milović, Milutinović, Milosavljević, Milošević, Mirjanić, Mirosavljević, Mitrović, Mišović, Modić, Momić, Mostić, Nešić, Nikolajević, Nikolašević, Nikolić, Nović, Novosel, Njegić, Obradović, Ogrizović, Ostić, Pavlović, Pajić, Panić, Pantelić, Pantić, Paspalj, Pejić, Pejović, Pekmezović, Pelkić, Perišić, Petković, Petrić, Petrović, Planinčević, Plotan, Popov, Popović, Purešević, Radivojević, Radičević, Radonjić, Radosavljević, Radulović, Rakić, Rankov, Ranković, Regojević, Rilić, Rustić, Savatijević, Selenić, Simić, Sjeran, Skender, Skorupan, Smrtić, Spasojević, Sredojević, Srna, Stanić, Stanisavljev, Stanišić, Stanković, Stevanović, Stepanović, Stojanović, Stokrp, Supić, Sušić, Tanić, Tanović, Tegarić, Terzić, Tešendić, Tešić, Timotijević, Tiosavljević, Todorović, Tomaš, Tomić, Treskanica, Trumić, Tuvedžić, Ćustić, Uglješić, Uglješin, Filipović, Čavorović, Čakarević, Čvarković, Čolić, Čučuković, Cvijanović, Šašo, Šipragić, Šerbić, Šipčić, Škorić,Škrga,  Šumonja, Šupeta, Šupić,  kao i mnoga druga.


Po predanju, rodonačelnik plemena, Maleša, potiče iz Stare Hercegovine.
U drugoj polovini XIV vijeka, zbog svojih zasluga dobio je vojvodstvo u Berovu (Makedonijа).
Učestvovao je u Maričkoj bici 1371. godine, gdje je ranjen.
Zbog nadiranja Turaka spaljuje kućе i seli se u Drenicu na Kosovu.
Učestvuje u Kosovskoj bici 1389. godine. Kada se oporavio od rana, opet spaljuje kućе i vraća se u postojbinu, u selo Malina (na putu između Bileće i Trebinja). Tu se bavio trgovinom i lovom. Prokrčio je klanac u planini Ljubotinji kod Kručice i ostavio zapis о tome. Obnovio je manastir Dobrićevo.
Umro je u dubokoj starosti, početkom XV vijeka.
Maleševci su prvo držali planinu Ravno, pa je zamijenili sa pivskim vojvodom za planinu Kručicu kod Volujaka. Trgovali su sa Dubrovnikom i prenosili robu karavanom od Dubrovnika u unutrašnjost, do Arilja i dalje. Pleme se raširilo i dalo mnoga bratstva.
   
 


Aleksići


Prema pisanim dokumentima i predanju korijeni Aleksića imaju dugu istoriju i bogatu tradiciju. Aleksići potiču od vojvode Maleša.
Poslije boja na Kosovu polju 1389. godine, vojvoda Maleš sa bratstvenicima uzmiče pred turskim zulumćarima u mjesto Malina između Trebinja i Bileće.
Prema predanju o postanku bratstva Aleksića, to je bilo ovako:
Kada su Turci zauzeli Bosnu i Hercegovinu, jednom se desi da se paša iz Trebinja ženio ćerkom paše iz Gacka pa je sa svatovima svratio na konak kod Maleševaca u Malini.
Ujutru pri polasku za Gacko po nevjestu, paša reče da će i pri povratku iz Gacka da svrate i naredi da se za tu priliku spremi večera za svatove i svakom svatu za konak po jedna djevojka.
Maleševci se sastaše i odlučiše da im ponos i tradicija ne dozvoljavaju da ispune ove želje Turcima. Najstariji među njima, Aleksa, smislio je kako da „odgovore“ Turcima na njihove zahtjeve.
Kada su se sledeće večeri Turci vratili, paša je oholim glasom zapitao da li je sve spremljeno kako je naredio. Aleksa mu odgovori. „Pašo i svatovi, sve je pripremljeno kako je dostojno naše vjere i ponosa“. Kada su večerali i napili se stare medovine paša reče: „Vodite nas u odaje i dovedite nam djevojke, a meni najljepšu kaurku“.
Aleksa tada dade znak i među svatove uletješe maleševski momci i devojke. Kuburama i noževima pobiše i poklaše i pašu i svatove. Ostala je samo turska nevjesta, koju Aleksa posla sa dva sina gatačkom paši, rekavši im: „Vratite je ocu i čuvajte je kao sestru!“
Paša se iznenadio kada je vidio ćerku. Ona mu ispriča tragičan događaj i kako su se Maleševci prema njoj ponijeli. Paša tihim glasom prozbori: „Vala, turske mi vjere, imali su ih rašta pobiti i nikakvo im zlo neću učiniti“.
Maleševci nijesu vjerovali Turcima, pa kada su se pratioci nevjeste vratili u Malinu zatekli su kuće već popaljene, konje natovarene a mrtve svatove i pašu poređane jednog do drugog. Maleševci su riješili da od svojeg staništa naprave zgarište, da svatove ostave kao mrtvu stražu da se o nedjelu turskom i hrabrosti i junaštvu maleševskom priča i pripovijeda.
Na rastanku su se dogovorili da krenu u raznim pravcima i da napuste prezime Maleš, i da tako zatru trag kako im se Turci ne bi osvetili.
Zakleli su se vjerom i ponosom da će svi čuvati slavu svetog Ignjatija Bogonosca kao znak da su svoji i da će pričati svojim potomcima o tome ko su, šta su i odakle su.
Aleksa se uputio preko rijeke Trebišnjice i na tim prostorima se naselio. Njegovi potomci dobiše prezime Aleksići.
Među Aleksićima je bilo poznatih ratnika, junaka i vojskovođa, intelektualaca i čestitih domaćina.
Potomak Alekse je i čuveni junak Mirko Aleksić koji je na Mljetičku 1840. godine odsjekao glavu poznatom krvniku Smail-agi Čengiću i odnio je vladici na Cetinje.

Djurovici


Polovinom XVIII veka, pop i hajduk Dragutin, od najvećeg maleševskog bratstva Aleksića, rodom iz Bileće u Hercegovini, kada mu je u već zrelim godinama dosadilo hajdukovati po Trebinju i Grahovu, rešio se na seobu.
Sa sobom je poveo i brata Đuru i sinovce Đoka i Petka. Neko vreme se sklonio u Foču, a zatim se zadržao neku godinu u Višegradu, pa preko Mokre gore i Kremana dođe u Biosku (oblast Užičke Crne Gore) i tu zastane.
Po sevapu svojih prijatelja Zaharića iz Kremana, preselio je svoju brojnu porodicu u Ribaševinu i prvo je bio pop pri karanskoj crkvi, da bi zatim prešao u crkvu u Sečoj Reci, a za stalno se naselio u Godljevo. Neko vreme po dolasku u ovaj kraj Dragutin je i hajdukovao.
Dve do tri godine po prelasku u Godljevo umre Dragutin, a brat mu se Đuro preseli u Drenovce.
U Ribaševini ostanu braća Đoko i Petko. Potomci Dragutina u Godljevu prozovu se Dragutinovići, a od Đura Aleksića u Drenovcima postadoše Đurovići.
Pamti se da su bili stara sveštenička porodica i da su se bavili trgovinom od davnine

Jaramazi

Najstarije stanište bratstva Jaramazi je selo Miruše, nizvodno u dolini, s leve strane reke Trebišnjice. Izgradnjom brane na Trebišnjici 1965. godine stvoreno je Bilećko jezero u kome je potopljeno ovo selo a domaćinstva su raseljena. Sačuvano je predanje o nastanku prezimena.
Imućni i ugledni Luka Vitomirov Malešević iz Miruša posjedovao je čamac napravljen iz jednog komada orahovog drveta koji mu je služio za prevoz i ribolov.
Jedne noći nestane mu čamca. Tražeći ga uzvodno, lijevom obalom stigne do crkve Svetog Nikole, na Mistijalju. Na drugoj strani rijeke opazi svoj čamac i u njemu trebinjskog agu Mujagu Pervanagića kako lovi ribu. Luka mu je zatražio ljubazno da mu vrati čamac na što mu ovaj osiono uzvrati psovkama i pogrdnim rečima. Luka ne podnese uvrede, podiže džeferdar i opali na Turčina te mu slomi lijevu ruku u ramenu i okrznu lijevu stranu pluća.
Iako teško ranjen Pervanagić iskoči iz čamca uzjaha konja i odjuri u selo Čepelicu gdje su živjeli Turci. Stigavši, stropošta se sa konja i, na samrti, smogaše snage da kaže: „Ubi me Luka Malešević, jaramaz jedan", a zatim izdahnu. Turci se zakleše da će se osvetiti.
Od tada su Turci porodicu Lukinu nazivali Jaramazi i taj naziv osta kao prezime.
Na turskom riječ jaramaz znači : „nevaljalac“ i „zlikovac“.
Luka se zatim dugo skrivao od turske osvete. Poslije sedam godina udade mu se sestra u Mostaće, kraj Trebinja i on se uželje da je vidi. Putem sretne Mićana Dželetovića, koji je bio turski doušnik. On se pitaše sa Lukom i ovaj mu reče gde ide.
Doušnik odjuri kod Pervanagića i izdade ga za pozamašnu nagradu. Kad Luka stiže kod sestre, izljubiše se i on sjede sa džeferdarom preko krila, okrenut licem prema malom i jedinom prozoru kako ga Turci ne bi iznenadili. Pošto su oblaci dima sa ognjišta stalno išli Luki u oči, sestra ga zamoli da sjedne na drugu stranu ognjišta što on i učini.
U priči sa sestrom on zaboravi da pazi na prozor. Turci, u međuvremenu opkoliše kuću, približiše se prozoru i kroz njega opališe iz džeferdara i sa leđa ubiše Luku. Poteče krv iz bratovljevih rana po sestrinom ognjištu.
U samrtnom ropcu jedino je stigao da prenese sestri ko ga izdade. Doušnik se dugo krio ali ga Jaramazi ipak ubiše. Dugo su poslije trajala trvenja između ovih porodica dok napokon Dželetovići ne sklopiše kumstvo sa Jaramazima.
Nije poznato da se bilo ko iz bratstva Jaramaza poturčio.