***

Sjećam se dobro da pred onu prijetnju 1993. godine da će bombardovati Beograd ako se Karadžić ne povuče sa položaja - zazvoni nam telefon u sred noći, a na drugoj strani naša dobra prijateljica sa pitanjem "Šta bre rade ovi "vaši" u Bosni... oćemo li to da budemo bombardovani zbog vas...?" Pitamo se sad koji su to "vaši", a koji su sad pa to "naši"?

***  

Izmislili su krilaticu - mješani brak. Takav idiotizam mi dugo nije mogao ući u glavu... dok nijesam stigao na kraj svijeta. Ovdje u Sidneju, gdje nema čega nema, takva odrednica i ima smisla. Obzirom da se vjenčavaju međusobno muškarci, a i žene.  

***  

Jedna godina totalnog ludila. Udarila inflacija na velika vrata, izbjeglice na sve strane, Beograđani primaju svoju rodbinu sa oduševljenjem koje ubrzo splašnjava te se rasturaju i porodice i rodbina.

IZBJEGLIČKA ISPOVIJEST MIHAILA MANDIĆA (III dio): Bella Italia

Priredio:
Predrag Nikolić

"Vrela" nastavljaju objavljivanje izbjegličke ispovijesti  inženjera elektrotehnike Mihaila Mandića iz Podgorice. Mandić i njegova porodica živjeli su u Sarajevu.  Početkom rata vraćaju se u Crnu Goru. Odatle ih put, preko Srbije i Italije, vodi u Australiju

Krećemo iz Beograda kombijem do Budimpešte i tamo nam provjeravaju pasoše. Nešto se duže zadržaše prelistavajući suprugin pasoš. Nešto im je kao sumnjiv. Ona je produžila onaj stari, a ja sam imao nekakav novi. Nervoza potraja, ali se sve dobro završi i poslije ulaska u avion i dva sata letjenja slećesmo u Fjumićino.
Nije bilo potrebno duže vrijeme da se osjeti emigrantski život. U Italiji i Italijani teško žive. Sve mi je jasno čim sam vidio da su cijene mesa i sira istaknute na mjeru eta (100 grama). Ne daj Bože da kupiš koje kilo mesa. Odmah te gledaju kao čudaka. Niko ti ništa ne vjeruje, nema nikakvog posla.
Naša prijateljica pokazala je svoje pravo lice. Pozvala nas je da joj čuvamo djecu dok bi ona radila po Rimu i šetala se. Nas je smjestila u sobicu 2m sa 3 sa jednim jedinim žičanim krevetom pa sve troje upadnemo u sredinu da ti zlo od spavanja dođe. I ona je bila ubijeđena da dolazimo sa tovarom para te smo na samom početku morali isprsiti polovinu kirije.
Nije mnogo vremena prošlo od pucanja te veze te smo bili primorani da se obratimo Karitasu gdje se supruga uspjela zaposliti, ali uz jednu napomenu da je rad u ovom Domu zdravlja na dobrovoljnoj osnovi i da se ne plaća ni prebijene lire. Doduše pomoć je stizala u vidu prehrambenih namirnica. Karitas nam nađe jednu sobicu u dvosobnom stanu dok je druga bila popunjena sa pet momaka i sa jednom djevojkom. Prije svake upotrebe trebalo je izvršiti dezinfekciju toaleta što moja supruga nije propuštala nikada da uradi. Ona je uspjela da se domogne posla i u jednoj stomatološkoj ordinaciji, ali se ispostavilo da njen vlasnik nikada nije ni imao namjeru da je novčano plaća. Donosio je namirnice i odjeću, ali novac nikako. To je s toga da te ne učini sigurnim u egzistenciju. Moraš da shvatiš da je sve privremeno, da si ti tu samo privremeno.
Tada moja supruga upozna jednu od poznatih italijanskih glumica – Lauru Antoneli, koja je došla da posjeti Karitasov Dom zdravlja. Kako smo znali nešto jezika uspostavili smo dobar kontakt. Kada je saznala u kakvim uslovima živimo odmah je predložila da pređemo u jednu od njenih vila udaljenu dva kilometra od grada. Vila je imala svoj bazen i bila je opremljena svim uređajima. U dvorištu je imala sedam ogromnih stabala mimoze i često sam ih u mislima premještao na naše primorje i pitao se kako bi se od njih mogla uzeti lijepa para, a ovdje mimoze padaju po dvorištu. Bilo je i svakojakog voća – u svakom mjesecu nešto novo. Laura nam je često dolazila i donosila cigara, ića i pića, a znala je da nam često ispiše i novčani ček. Nijesmo joj nikada ništa tražili, ali je ona tačno osjećala kada smo u nevoljama pa je reagovala uvijek u pravom momentu i na pravi način. Pominjala nam je da su i njeni nekada davno odselili iz Pule i da joj je otac često govorio da je jedna mala  zuzica. Laura nam je bila jedno osvježenje, ali to nije bilo rješenje.
Naši prijatelji koji su se uglavili na sjeveru Italije su nas pozivali da dođemo u njihovu blizinu, jer je za Italiju važila i važi ona  što južnije – to tužnije. Nijesmo se usudili na još jedno putešestvije bez jasne perspektive, a oni su još tamo. Ja sam u međuvremenu dobijao razne poslove na dan-dva. Brao sam kivije sa plantaža jedno nedjelju dana. Upekne onaj zvizdan a vlasnik te nadgleda da slučajno ne spustiš ruke. Zatim dođe rad u nekakvoj pilani. Od ranog jutra do kasno uveče stojiš na nogama, a one klecaju. Vazda sam se čudio kako Italijani svo vrijeme mogu stajati a da ne sjednu ni jednog momenta. Pitao sam se od čega li su im spravljene noge? Ja to nijesam mogao, čak sam trećega dana pao i sjeo. Sjutradan me gazda nije zvao. Držao sam i brusilicu težu od mene što mi probudi bubulj u bubregu. Radiš i kopaš kanale pa ideš da platiš snimanje. Ljepota jedna. Onda sam išao vozom do Bolonje, tamo testerisao drveće, spavao kod prijatelja pa se petkom vraćao u Rim sa zarađenim lirama. To je trajalo neki mjesec pa i taj izvor presuši. Kada sam rekao majci preko telefona kako radim u struci i kakvi su poslovi u pitanju – umalo je nije šlog strefio. A mogao sam da zaobiđem istinu i da ispričam ljepše stvari no pomislih kako su naši izvanjci vazda uljepšavali pa nam se to sada i sveti.
Na kraju se dofatim lijepoga posla. Čišćenje i spremanje teniskih terena po četiri sata dnevno sa satnicom od pet maraka. I to je trajalo neko vrijeme dok smo čekali da nam se riješi status izbjeglica.
U međuvremenu nas posjećuje Goca iz Rima, a mi češće idemo u posjetu kod Ljilje i Tonija koji žive u samom centru Rima što i nije nikakva prednost obzirom da im svi navraćaju onako... na usput. Samo jedna posjeta njima prošla je bez obimnog ručka i to nam je na nos izašlo. Kada smo pošli, jer smo nešto strašno žurili, da uzmemo kola koja su nam pozajmili jedni novi italijanski prijatelji – kola nije bilo ni na vidiku. Pauk ih je odnio negdje izvan grada. Nekako se i ta epizoda završila, a Toni je uz ručak platio i pauka. Otada ručak nijesmo propuštali.
Za SAD su nas odbili, jer su tada za tamo imali privilegiju da idu njihovi tj. Muslimani, a nama su ponudili Australiju. Ovdje se sjetih jednog detalja u Imigracionom uredu u Rimu. Jedna simpatična djevojka koja radi po pitanju izbjeglica iz bivše Jugoslavije mi kaže da zna sigurno gdje je Beograd ali je nešto pobrkala pa da samo provjeri da li je Beograd u Hrvatskoj. Ja joj velim kako je Beograd u Srbiji, a ona mi ne dade da završim nego trijumfalno nastavi kako je znala i zna da je Zagreb u Hrvatskoj a Beograd u Srbiji. Pomislih kako smo mi mislili da se sav svijet okreće oko bivše Jugoslavije, a oni koji rade na tim pitanjima ni treće godine ne znaju gdje je Beograd, a gdje Zagreb. Tako nam i treba, kada smo goveda.
Početkom januara javlja nam Roberto iz Imigracionog u Rimu da nas čekaju karte za Sidnej. Ne znamo što nas čeka u Australiji, ali se radujemo nekakvom definitivnom (?) rješenju. Dolazi moj burazer iz Crne Gore da se pozdravimo i donosi dvije domaće loze. Supruginog brata koji se smjestio u Suboticu vraćaju iz Barija. Laura plače i mi krećemo na 24 sata letenja Quantasom.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

IZBJEGLIČKA ISPOVIJEST MIHAILA MANDIĆA (IV dio): Australija

Priredio:
Predrag Nikolić

"Vrela" nastavljaju objavljivanje izbjegličke ispovijesti  inženjera elektrotehnike Mihaila Mandića iz Podgorice. Mandić i njegova porodica živjeli su u Sarajevu.  Početkom rata vraćaju se u Crnu Goru. Odatle ih put, preko Srbije i Italije, vodi u Australiju

Poslije napornog života u Italiji doček u Sidneju predstavlja šok druge vrste. Sva izgleda kao u bajci. Pošto smo došli na specijalnu humanitarnu vizu 200 (svaka ima svoju šifru) na aerodromu nas je dočekao šofer sa luksuznim autom, unio kofere i objasnio da idemo u Blektaun. To je jedna od četvrti Sidneja udaljena od centra grada nekih 30-tak kilometara. Na aerodromu su nas sačekali i kumovi te su i oni bili u pratnji našega auta. Poslije nekih pola sata vožnje stigli smo pred stambenu zgradu gdje nas je očekivao prevodilac na 'našem' jeziku sa socijalnim radnikom. Dali su nam ključeve od stana i kada smo ušli unutra zamalo se nijesmo onesvijestili. Nov namješten stan sa ormarima - sva u ogledalu. Oni nam objasnoše da se ništa ne brinemo i da će nas oni svakodnevno posjećivati dok se ne sredimo. Po odlasku otvorismo viski da nazdravimo kad nedugo potom zakuca neko na vrata. Pomislismo da smo bili kratke sreće i da je ovo sigurno bila neka greška. Otvorismo vrata kad počeše da unose kasete prepune hrane za sljedećih 15 dana. Bilo je tu svega i svačega.  Natrpasmo frižider da se nijesmo mogli prisjetiti kada je to bilo zadnji put. Sljedećih dana su nas poveli u Banku i izvadili bankovne kartice, a u Socijalno su nas prijavili i zaveli pod određenim brojem, pokazali su nam školu gdje će ići naša kćerka, objasnili kako se šta koristi, kako do centra grada, gdje je biblioteka, gdje je šoping centar, pokazali okolinu četvrt, pokazali školu u koju ćemo ići da učimo engleski. Naredna tri mjeseca nas je socijalni radnik redovno posjećivao a na mobilnoj vezi je uvijek bio prisutan i prevodilac na jednom od naših jezika (srpski, hrvatski ili bosanski). Ta tri mjeseca su nam bila i najljepša u Australiji. Ne znaš jezik, a svi ti se osmjehuju. Ne znaš sistem i nemaš pojma kakve se igre igraju. Ne družiš se sa našim svijetom koji je ovdje posebna priča. Jedna ljepota, a sve što je lijepo kažu kratko traje.
Nakon tri mjeseca rekoše nam da trebamo sami naći smještaj. Do tada smo imali povlašćeni položaj i plaćali smo stan ispod tržišne cijene. Već smo se raspitali šta koja regija znači i kakva struktura stanovništva gdje živi.
Mjesto gdje smo bili smješteni izgleda lijepo, ali nije to to. Škole su daleko ispod državnog prosjeka što se kasnije može pokazati kao loše. A mi smo ovdje prvenstveno zbog ćerke. Tražimo nekakvu sredinu. Ali, ovamo sve ima svoju cijenu. Uspijevamo da se 'približimo' gradu na samo desetak kilometara, sa dobrom školom, bolničkim centrom, zlu ne trebalo, na moru kuda prolazi i gradska željeznica (što je od ogromnog značaja kada nemaš auto), cijena je duplo viša od one koju smo plaćali u početku, ali i niža od mjesta još bližih centru.
Socijalna radnica naziva agenciju za stan koji smo odabrali i uz njenu pomoć u stanu nas očekuje priključena struja i telefon sa brojem. Polazimo u školu engleskoga gdje se susrećemo sa 'našima' i 'njihovima'. Nastavno osoblje je već upoznato sa etničkim problemima bivše Jugoslavije i ne daje priliku da se takvo nešto razvija i na časovima. Krećemo od ' My name is...', i dok se ježim novoga početka pitam se što sam to skrivio Bogu te me osudio da u zrelom životnom dobu učim još i ovaj jezik za koji su potrebna dječja usta?

(nastavlja se)

***

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

IZBJEGLIČKA ISPOVIJEST MIHAILA MANDIĆA (V dio): Sidnej

Priredio:
Predrag Nikolić

"Vrela" nastavljaju objavljivanje izbjegličke ispovijesti  inženjera elektrotehnike Mihaila Mandića iz Podgorice. Mandić i njegova porodica živjeli su u Sarajevu.  Početkom rata vraćaju se u Crnu Goru. Odatle ih put, preko Srbije i Italije, vodi u Australiju

Velika većina onih koji su došli ovdje tridesetak godina ranije, barataju sa skromnim znanjem engleskog jezika u kojem prednjače riječi sa psovačkim sadržajem. Smjenjuju se kursevi na raznim institutima i tako prođoše sljedeće dvije - tri godine. Ovi iz Socijalnog vrše pritisak da se nalazi posao. U tome su vrlo revnosni. Svako malo šalju nekakve formulare sa upozorenjem da ukoliko se ne preda na vrijeme može doći do obustave isplate. Počinje ponovo nervoza. Kako i gdje tražiti posao? Ovamo su usljed ogromnog priliva radne snage sistem intervjua doveli do filozofske nauke. Imali smo posebne kurseve u cilju pripreme za takve razgovore. Kako se pozdraviti, kako držati ruke, kako i koga gledati, kako sjedjeti i kome se osmjehivati... Pa onda šta na koje pitanje odgovoriti i šta te sve mogu pitati. Pitanja se kreću od onih koje ama baš ništa ne razumiješ pa do onih na koje treba lagati. Tako sam ja na pitanje ' Da li volim da radim pod stresom' vazda odgovarao da ne volim, ali sam običavao da radim pod stresnim uslovima. I na pitanje ' Gdje sebe vidim za desetak godina' odgovarao sam da nijesam vidovnjak i da prije desetak godina nijesam sebe vidio u Australiji i da se isto to može desiti posred ove zemlje. Ne znam ni sam kako sam zakučio prvi posao 'u struci'. Bilo je to, u stvari, po preporuci moje profesorice engleskoga koja je simpatisala moj način reagovanja. Posao se sadržavao u popravkama raznih monitora, štampača, elektronskih modula i ostale elektronike i tako je to trajalo sa određenim prekidima skoro dvije godine. Taj posao je bio idealana maska za 'naše' ljude. Mogao sam da se hvalim kako sam uspio da se zaposlim u svojoj struci što je veoma važno za podizanje ugleda u zajednici. Poznato je da slabo ko radi baš onaj posao koji odgovara stečenoj diplomi ( stečenoj u bivšoj Jugoslaviji).
Možda bi se iz toga izrodilo i nešto više da me prilikom jednog konkursa nijesu izigrali. Tu mi je naškodio onaj naš crnogorski 'ponos'. Menadžeri su insistirali i nagovorili me da se prijavim i oni su me čak i pripremali za taj razgovor, a kada je došlo vrijeme intervjua oni su se pokazali sasvim uzdržani. Nijesam tada znao da je u zadnji čas na isto mjesto konkurisao i jedan od njihovih starih radnika, a oni mi to nijesu znali reć. Nijesu smatrali za potrebnim. Ponudili su mi da i dalje ostanem u poslu 'po ugovoru' kako sam i do tada radio, ali sam ja bio dovoljno drzak da zalupim vrata za sobom ostavljajući ih u čuđenju čemu ovakva reakcija. Čak su se raspitivali kod jedne 'naše', a ona im je odgovorila da oni to ne mogu nikada razumjeti. Vidio sam da za mene nije kancelarija, pogotovu ne sa ovim načinom koji sve više uzima maha. Naime, opšte je pravilo da se posao napušta tek kad vidite leđa 'gazdi', a ja za to više nemam živaca. Tražio sam posao, a da ne zavisim ni od koga i da radim kada i koliko hoću. Vidio sam rješenje u voženju taksija. Ovdje je to grana industrije. Svaki taksi mora imati sve moguće uređaje - elektronske naplate karticama, kompjuter, radio vezu i instalirane četiri video kamere koje su satelitski povezane sa dispečerskim centrom tako da u svakom momentu mogu znati tvoju pravu poziciju. Dovoljno je samo jedan pritisak na taster pa da u cjelosti preuzimaju i sliku i ton. Sidnej je prostrani grad sa preko 800 predgrađa i blizu 40 000 ulica od kojih je priličan broj dugačak i preko 30-40 kilometara. Narod je izuzetno prijatan i za ove dvije godine rada samo mi se jedanput desilo da sam iz kola izbacio njih četvoro. Ne treba izgubiti iz vida da grad diše cijele noći, a da se četvrtkom, petkom i subotom ne može proći od kola njegovim centrom do ranih jutarnjih sati. Obično se vozi u smjenama od po 12 sati. Dnevna smjena je od tri izjutra do tri popodne, a popodnevna od tri popodne do tri ujutru. Ja sam prema mome bioritmu izbrao tri popodnevne smjene, ponedjeljak, četvrtak i petak. I to mi je previše. Onaj ko može, a ima ih - da rade i po danu i po noći, mogu zaraditi lijepe pare. Meni je i ovoliko dosta. Opremljeni taksi iznajmljujem od privatnika u mome komšiluku. Ovaj biznis je veoma skup i do njega nije lako doći. Samo tablice koštaju oko 250.000dolara, a tu je još auto, pa zakup svih onih uređaja i više od svega raznorazna osiguranja. Tako se u tome biznisu i sada vrtim i u međuvremenu bakćem sa našim veb sajtom. Ovim poslom bavi se priličan broj naših fakultetski obrazovanih ljudi. Dobiti licencu za vožnju taksija isto tako nije ni malo jednostavno. Poslije odslušanih predavanja o svemu i svačemu, prolazi se preko hiljadu pitanja podijeljenih u nekoliko sekcija, a sve to ograničeno sa vremenom na kompjuteru.

Moja supruga vodi dugu i upornu borbu sa Dental Board mafijom. Tek tu, gdje se moze zaraditi dobra suma novca shvatis potpunu diskriminaciju kojoj si podvrgnut. Poenta je da cine ama bas sve kako bi na kraju krajeva sam odustao od svoga puta. Dvolicnost sistema se vidi u tome sto ova drzava priznaje ovu diplomu, primila te kao punopravnog gradjanina i dala ti status drzavljanina, ali ti postavlja samo jos jedan jedini uslov: vadjenje Licence za rad. Shvatis da je taj mali papiric ono sto je vecini tesko ili nikada dostupno. Pitas se kakva je to ravnopravnost kada drzavljani Engleske koji tek zavrse fakultet mogu doci na dvije godine i raditi taj isti posao, bez dana iskustva, staviti u dzep koju stotinu hiljada dolara i vratiti se u Evropu, a tebi, gradjaninu ove drzave se takvo pravo uskracuje. To se zove ravnopravnost na zapadni nacin! Za tu dozvolu (Licencu) je potrebno prvo poloziti engleski ispit. On ima cetiri dijela i polaze se samo dva puta godisnje. Svi snimci i testovi se salju u Melburn pa rezultati stizu nakon mjesec-dva dana. Tada ti i vise nije stalo do rezultata. Ovaj ispit se polaze samo dva puta godisnje, a u stanju su da cak u toku samog roka promijene ocjenu prolaznosti. Jednostavno dobijete cestitku da ste polozili sa ocjenom C a uz takvu cestitku prilozeno pismo sa obrazlozenjem da ste pali zbog toga sto je Board odlucio da je za prolaz potrebna, od ovoga momenta,  ocjena B! Za nevjerovati je da se tako nesto moze dogoditi u Australiji, ali kome se zaliti i kakve su posledice zalbe??? Zato suti i bori se ukoliko imas snage. Nakon jezicke torture koja i prodje nakon nekih godina docekuje vas sledeca. Testovi sa preko 300 pitanja podijeljenih u desetak sekcija i podsekcija pa za prolaz iz svake od tih podsekcija morate imati 60 %, a iz destak od njih 65% stim da iz grupe od onih morate imati ovoliko, a iz grupe one onoliko…elem, ako vam se zalomi jedna grupica pitanja da dobijete 50% PALI STE. Imate mogucnost da pokusate sledece godine! Naravno i ovo je potrebno platiti nekih $600. Ko prezivi i ovu zavrzlamu sacekuje ga sledeca – konacna. Kazem konacna, jer se iz dva puta ili polozi ili zavrsi za sva vremena sa ovom mogucnoscu dobijanja licence. Radi se o prakticnom ispitu za koji se treba ici u Melburn i platiti nesto ‘sitno’ oko $6000, a tu su i troskovi ishrane i smjestaja….i nakon toga se polazu prakticni ispiti sledecih nedelju dana pri cemu vas posmatraju ‘rendgenski’ da li ste vi spremni za stomatologa….fizicki, emocionalno, prakticki, nervno…itd. Druga sansa je upis na zavrsne dvije godine za sto treba poloziti prijemni ispit i za sta se placa oko $50-60.000! Treba sakupiti ove pare i tu privilegiju ne moze svako sebi dopustiti. Slicna je situacija i sa doktorima. Treba napomenuti da ima nasih koji su prosli ovaj put, ali isto tako treba imati u vidu da se radi prevashodno o osobama koji su dosli ovdje sa dobrim poznavanjem engleskog jezika, ocuvanih zivaca, mladjih godina i jakom voljom za uspjehom.
Ona se nakon polozenog engleskog jezika sada sprema za sledece testove i nadajuci se prevashodno dobrome zdravlju trudimo se da ostanemo ‘pri sebi’.
Za sve ovo postoje dvije rijeci - rasizam i diskriminacija!

U medjuvremenu se u Australiju doselio prilican broj ‘mijesanih’ brakova. Pretezno iz BiH. Dolaze raznim povodima. Neki gledaju da udome ovdje djecu, neki da nesto zarade, neki prave biznis, a njega je najlakse napraviti sa nasima. Pogotovu je pogodno podrucje trgovine nekretninama. Ovima odole tesko da zavrsavaju stvari tamo pa se nadju sposobni posrednici…ako treba i kupiti sve sto si ostavio. Za male pare i … kada ih dobijes da budes srecan. Sve po dogovoru i sve posteno i sve u cast profita, jer kako drugacije nazvati visak dobiti nego profit. Ako je taj profit uzrokovan ratnom situacijom onda je to ratni profit, a oni koji do njega dolaze na takav nacin logicno je da su ratni profiteri. Ali, nije lijepo to glasno kazati, jerbo ti svi oni cine uslugu! Tako je i nama ucinjena ‘usluga’. Ovoga puta su me oslobodili ‘njihovi’…doduse nesto su mi za to i platili. Ipak se pokazalo da su ‘njihovi’ bolji od ‘nasih’! A ja sam ostao isti....ili mi se to tako cini!?

Kcerka mi sada pohadja 12-ti razred, zavrsni razred srednje skole i prateci njenu skolu dovoljno sam upoznao ovdasnje:

Skolstvo

U Australiji svaka skola ima svoje uniforme (uglavnom od nekvalitetne sintetike sa cipelama koje se nijesu kod nas nosile ni u najtezim poratnim godinama). Prolazeci pored osnovnih skola ne cuje se djecji zamor, radost pa i vriska. Sve je u nekakvom strogom redu sa nabacenim vjestackim osmijehom. Djecica poslusno sjede na betonu dok uciteljice sa ledenim osmjesima preduhitruju svaki nekontrolisani djecji potez kako bi na vrijeme obuzdale svaki moguci nestasluk. Tako sam nekako zamisljao ruski sistem !?

Skolstvo je ovdje posebna prica. Ja to vidim kao cisti instrument sistema i fabriku za klasno raslojavanje drustva. Pocev od osnovnih skola gdje djeca ama bas nista ne uce ‘igrajuci se’ slicno sa nasim predskolskim ustanovama pa sve do kraja srednje skole.

Na kraju osnovne skole koja traje 6 godina djecu saceka prvi filter! Polazu test za upis u selektivne skole kojega sa stecenim znanjem iz tek zavrsene osnovne skole ne mogu proci ni u snu! Samo oni roditelji koji udju u ovaj sistem skolstva ulazuci dodatne napore u vidu naknadnih casova i spremanja djece po posebnim udzbenicima mogu pripremiti svoje dijete za prijemni, ali prolaz nikada nije siguran.Oni koji ne uspiju, a imaju finansijskih mogucnosti upisuju svoju djecu u privatne srednje skole koje su u rangu pomenutih selektivnih skola.
Placanje privatnih skola zavisi od uspjeha kojega ta skola ima u uspjesima pripreme svojih studenata za upis na fakultete.

Na kraju sledecih 6 godina (srednje obrazovanje) slijedi jos jedan drasticni filter za sve srednjoskolce. Za upis na Univerzitete  svi fakulteti postavljaju svoje uslove izrazenim u procentima koji se moraju zadovoljiti. Treba napomenuti da svi srednjoskolci polazu te testove u nekoliko dana sirom Australije i da su rezultati svima dostupni nakon mjesec dana putem stampe, Interneta i na institucijama obrazovanja. Rezultati su prikazani po predmetima i u procentima. Tako primjera radi Medicinski fakultet moze se upisati sa osvojenih 99-100% poena!!! Da biste zavrsili Stomatoloski fakultet zna se dogoditi da PRVO morate zavrsiti neki drugi fakultet pa se tek nakon toga mozete upisati na njega….naravno sa blizu 99-100%. Jednostavno ne zele da nagomilavaju kadar i time srozavaju cijene stomatoloskih usluga! (Sjetih se, usput, ‘patriotizma’ nekih nasih iseljenika koji su svoju djecu upisivali na medicinu na fakultete u bivsoj YU iz ljubavi prema svojoj domovini…da li?) Isto tako se trazi veoma visoki procenat za Pravo (95-98%) i Ekonomiju (Management). ETF fakulteti se upisuju sa 75% pa do 90%…u zavisnosti o stecenom ugledu fakulteta. I ovaj procenat je promjenljiv od godine do godine.

Ono sto ne prodje na Univerzitet ostaje po raznim kursevima na TAFE i Koledzima – ravno nasim SUP-ovima (Skole ucenika u privredi) i industrijskim zanatima. Treba reci da su TAFE –ovi tehnicki izvanredno opremljeni i dobro organizovani. Veliki broj nasih fakultetski obrazovanih strucnjaka zavrsava ovdje te kurseve i rade ‘u struci’.

Ja ne mogu reci da je sve ovo sto oni i kako oni rade bolje ili gore od onoga kako se kod nas radilo. Mogu da kazem samo da je DRUGACIJE i da rezultati funkcionisanja ovoga sistema ukazuje na to da su oni vise u pravu! Pored moje ocite namjere da vidim ljepsim nas sistem (koji je vladao u bivsoj YU) moram biti iskren i reci da je ono sto mi se u njihovom sistemu skolstva dopada to sto ovaj sistem izgradjuje slobodne licnosti. Ja se uvijek iznova cudim tako ravnopravnom razgovoru ucenika i profesora…nema onoga straha i strahopostovanja. Profesori su tu da pomognu, da usmjere i da daju svoju ocjenu a ne nikako da zakinu, da te ‘ulove’ u neznanju. Odusevljava me to sto ne pamtim kada je moja kcerka svih ovih godina ovdasnjeg skolovanja dosla kuci placuci ili sa silnom nervozom. Zna svoje obaveze i trudi se da ih na vrijeme zavrsi. Ono sto joj nije jasno raspravi sa svojim predavacem. Ovdje djeca imaju svoje misljenje i ne ustrucavaju ga reci. Ne saginju glavi i ne stide se! Ne odrastaju sa kompleksima. Shvataju od ranih dana da je zivot jedna borba za opstanak. Shvataju da ce svako zivjeti od svoga rada i pripremaju se da studiraju ili rade ono za sta imaju najvise afiniteta. Realno sagledavaju svoje mogucnosti i ne pokusavaju gubiti vrijeme na fakultetu ukoliko za njega nijesu spremni. Roditelji su tu da im pomognu da se osamostale.

Cini mi se da smo mi zivjeli u jednom iracionalnom i totalno nesredjenom drustvu. Divan zivot, ali je sve bilo postavljeno na nerealnim osnovama. Tom ‘laznjaku’ je morao doci kraj. Ali kako ja vidim to je tek pocetak pocetka. Sve dok se u Parlamentu bude govorilo o nacionalizmu a ne o ekonomiji i SAMO o ekonomiji i dok Vlade ne budu padale samo iz tog pitanja na tim prostorima nece biti nista rijeseno. Moramo shvatiti da Crnoj Gori nije potrebno svake godine npr na stotine pravnika. Ovdje se buduci kadar upisuje prema potrebama. Australci prednjace u statistici. Nema o cemu je ne vode, ali prema njoj i planiraju. Meni ostaje da zalim sto toga tamo nijesu svjesni pa se i dalje bakcu bezveznim stvarima. Pogotovu u Crnoj Gori. Masu toljagama i dzeferdarima i urlicu u popovskoj zaledjini sto ne cine ni ova plemena na kraj svijeta, a iz dzepa im vire najmoderniji mobilni telefoni….Nevjerovatna je ta raspolucenost izmedju primitivizma, nasilnistva, bijede, netolerancije, nekulture i, s druge strane bogatstva, ‘pameti’ i ‘sveznanja’…
Neka nam je Bog u pomoci….ako pomoci ima?

Nastavak, maj 2010. godine

Šta se promijenilo u ovih 8 godina od kako je objavljena moja priča?
Supruga Ljubica je uspjela da prebrodi sve prepreke ovog sistema i da dobije licencu da može da radi i u Australiji kao stomatolog. Dogodilo se to u novembru mjesecu 2006. godine. Radi već duže vrijeme u dvije ordinacije - jednoj privatnoj i jednoj državnoj. Ovaj uspjeh joj je, a i porodici, umnogome izmijenio život. Kako bi se reklo 'lakše se diše'. Za kratko vrijeme uštedjeli smo dovoljnu sumu novca i da pomognemo našoj kćerci kupovinom stana što će joj dati jednu sigurnost koju mi nijesmo imali za svih ovih godina od raspada YU.
Kćerka Miška je završila srednju školu sa izvanrednim rezultatom od 99.05% i najboljim rezultatom u pet predmeta što ju je uvrstilo u 1% najboljih studenata u državi NSW. Bez problema je upisala studije na UTS Univerzitetu u Sidneju ''Arts Media, Communication and Production'' i u rekordnom roku završila sa najvećim ocjenama. Nakon završetka studija zajedno sa svoje tri drugarice koje su isto tako završile slične fakultete i jednim drugom oformile su muzičku grupu TEENAGERSINTOKYO i trenutno se nalaze u Londonu već više od godinu dana. Snimili su tamo i album, a često putuju i sviraju po ostalim većim evropskim gradovima. Više o njima može se naći na Internetu. Da li će im to biti životno opredijeljenje ili se radi o jednoj prolaznoj životnoj fazi uopšte nije više od važnosti. Bitno je da uvijek rade ono žto vole i da u to vjeruju. U džepu imaju diplome i Engleski jezik pa za svoju budućnost ne mora da brine.
To nam je i bio osnovni cilj.