Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CGReagovanja, pisma...Traže se l   Kontakt


NA ULICE!!!


 
 
 

 

 

 

 

Da li se i dalje sjećate kako nas je nekadašnja opozicija ubjeđivala da promjena vlasti nije nikakav bauk, da nam niko neće „ponijeti državu“, da smo najprimitivnija evropska demokratija zbog nesmjenjivosti vlasti, da je priča o ugroženosti državnosti laž kojom se straše birači – da budem iskren, u jednom trenutku sam i sam u ovo povjerovao – da je dosta identitetskih tema u javnosti, da su nam potrebne ekonomske itd, itd...? 

 
Da li su ikada više identitetske priče osvajale javni prostor nego sada? Mi smo opsjednuti njima. Da li je opasnost po opstanak suštinske nezavisnosti zemlje bila ikada veća nakon 1918. godine? Da li je nepovjerenje u nenacionalni karakter stranaka bio ikada veći nego sada? 

 
Nema tog Crnogorca koji će ikada više dati šansu strankama koje nemaju jasno profilisan nacionalni predznak! Od 30. avgusta smo katapultirani u 19. vijek, a čim su se zauzele fotelje, istina se iste večeri otjelotvorila u vidu velikosrpske, prosrpske, pansrpske, četničke ikonografije, urlika, transa.

 
Vlada se sklepala po manastirskim kriptama, a na viševjekovnim džamijama se projektovala nova realnost crnogorske društvene svijesti, koja je na nivou „nož, žica, Srebrenica“. Rezolucija o toj Srebrenici je u parlamentu odbačena, a samouvjereno se ustoličila etno-nacionalistička, seljačka vizija Crne Gore, u kojoj je moguće da Carević sanja da bude predsjednik, a Dajković gradonačelnik. 

 
Opskurni tipovi sjedaju u Majbahe, okružuju se tjelohraniteljima, a njihovi mediji danonoćno šteluju stvarnost kako bi ona ličila na sve samo ne na ono što jeste. Okupacija!

 
Dakle, ne prva demokratska smjena vlasti, koja se dogodila na izborima koje je organizovao i „namještao“ bivši establišment, a demokratska je jedino zbog toga što je ekipa dobila mandat više, nego iz vana planirana, finansirana i godinama projektovana okupacija!

 
Crnogorce, dakle one koji ne spadaju u kategorije: Srbin, Crnogorac, ali i Srbin – to je isto, Crnogorac srpskog porekla – koji i dalje ne vide da su ih brutalno zajebali, koji i dalje daju podršku ovoj vlasti, podijelio bih u tri veće grupe:

 
U prvu spadaju oni koji podršku i dalje daju iz čistog interesa: fotelja, funkcija, namješten tender, posao, klijent i slično.

 
U drugu spadaju oni koji još nijesu dobili privilegije, nego su im obećane i čekaju ih, pa ne bi sad sve da upropaste, dali su im, u sebi, naravno, jos tri mjeseca maksimalno, a ako do tada stvarno ne dobiju obećano, vratiće se DPS-u u skute.

 
Treća grupa „Crnogoraca“, i meni „najdraža“, pobjednička, je ona koja je stasavajući, odrastajući, sazrijevajući nakon referenduma, odabrala da budu kriptocrnogorci ili takozvani lažni kriptiti. Uvidjevši da je Crna Gora nezavisna i da nije pametno biti to što jesi, oni postaju Crnogorci, dok i dalje u tajnosti svog doma nastavljaju sa obožavanjem „paganskih srpskih bogova“, sve dok im sirene i etno melodije sa ulica 30. uveče nijesu „probile“ emocije, i konačno, iz punih usta, na svojim profilima, nakon 15 godina se, nanovo, kao feniksi, rodili kao Srbi!

 
Dobro, podijeliću i na podvrrste Srbe u nekoj od budućih kolumni, ali sada samo da kažem da su mi favoriti oni kojima je količina Srpstva u prsima proporcijalna količini ličnih poraza i životnih neuspjeha, pa im je Srpstvo opravdanje što im 300€, u državnoj instituciji u koju ih je DPS zaposlio, traje do devetog u mjesecu.

 
Zamislite vladu koja sa nelagodom dočekuje Dan nezavisnosti, jedva čeka da prođe, jer ne zna kako da se odnosi prema svemu tome, a šalje svoje pse da špijuniraju da li će se pojaviti koje vozilo sa CG tablicama, na proslavi – zamisilite to, državnog praznika!

 
U Budvi se na dan obilježavanja crnogorske nezavisnosti vijore srpske zastave. Ako vam logičko zaključivanje ne ide od ruke, patite od disleksije ili vas priroda jednostavno nije obdarila raskošnom inteligencijom, makar će vam ovaj primjer jasno pokazati da smo u stanju OKUPACIJE. I to najgore vrste, politički legitimne, nevidljive, one najopasnije. Govori dovoljno o delikatnosti neprijatelja, zar ne?

 
I, šta je za raditi? Čekati nove izbore? Pisati statuse po Facebooku i Twitteru? Voziti se u auto-kolonama? Šiti zastave?

 
Na ulice! Svi do jednoga! Ruke se moraju uprljati, ako mislimo da sačuvamo dostojanstvo i pogledamo u oči poginule prađedove u staračkim odredima smrti, ili onima sa Mojkovca, Bregalnice, Grahovca ili Vučijeg dola. 

 
Pa nijesu oni poginuli da bismo mi danas izgubili državu na partiji pokera! Nijesu Zviceri u plamenu nestali da bismo mi to zaboravili, a da njih to NE ZANIMA! Na ulice, da bi se one intereždžije sa početka priče zastidjele i priključile se. Na ulice, jer nemamo više vremena! Dovoljno je bilo samo nekoliko mjeseci da nam otmu krvlju čuvanu baštinu, ni pedalj više!

 
Za Ljuba Čupića, za Krsta Popovića, za Savu Kovačevića. Za našu đecu i naše roditelje... Zbog nas samih!

 
Jer, ako ne uradimo ništa, istorija će nas pamtiti kao onu generaciju koja je od ponosne, nezavisne zemlje napravila vazalnu pokrajinu Srpskog sveta! Pa nek Ad proždre, pokosi Satana! Mi se nećemo stiđeti tuđih nedjela, nego uspravno hodati! 

 
Nijesmo mi oni koji negiraju zločine i kanonizuju zločince. Mi smo svoj ugled gradili u Ujedinjenim nacijama, Berlinskim i Bečkim kongresom, a ne po svjetskim ratnim tribunalima i crnim hronikama.

 
Na ulice!
 
Danilo Marunović

 

 

 
 

Odštampaj stranicu