Upravo smo prisustvovali simultanci Mila Djukanovića protiv vaskolike anticrnogorske vojske koja se stuštila sa svih strana da se dofate dijela zajedničkog plijena.
U svakoj normalnoj državi promjena vlasti je nešto poželjno i očekivano, ali promjene u Crnoj Gori zadnjih dvije godine ne ulijevaju povjerenje da su nasljednicima primarni interesi države Crne Gore i to je ono što treba da nas brine. Vrijeme pred nama će pokazati njihovo pravo lice i koliko smo u krivu.

SAM protiv velikosrpske udružene politike,
SAM protiv duplih birača
SAM protiv Vučića i njegovih poslušnika,
SAM protiv popova crkve Srbije koji bi trljali varikinom Crnogorce dok ne postanu Srbi,
SAM protiv Pomfirija, Kačavende, Joka i ostale bratije koji su napunili crkve svještenstvom iz ‘srpskog sveta’ spremnih da okrenu puščane cijevi na Crnogorce,
SAM protiv žute srpske štampe,
SAM protiv uljeza kojima je pomogao da bježeći sa ‘svetih srpskih zemalja’ nadju utočište u Crnoj Gori koju nastoje svim silama da rasture,
SAM protiv raznoraznih domaćih NVO-a koje su se, čast izuzecima, naplastile i zasjele u udobne fotelje,
SAM protiv BIA i njihovih špijunčina,
SAM protiv domaćih izdajnika,
SAM protiv Brata i njemu sličnima,
SAM protiv TV kuća kako iz Srbije i Rusije tako i iz same Crne Gore,
SAM protiv vreća eura i rubalja, a
SAM ostavljen i od svjetskih mocnika i tako
SAM SAMCIJAT osvoji 41,2% - SAMO 8.8% manje od ove svekolike vojske!

Kad se uzme u obzir da je medju ovih 8,8% bio značajan procenat i onih istinskih Crnogoraca kojima je mržnja bila jača od razuma, te onih vazdanih manjinskih kalkulatora i trgovaca, ovo jeste za veliki respekt.
U Milovo vrijeme svi se obogatiše, napljačkaše i djecu iškolovaše po svjetskim metropolama, a horski pjevaju ‘Milo lopove’.

I mladjani nasljednik, koji se prošetao evropskim sveučilišnim i bankarskim institucijama pokaza nam u prvom obraćanju da ćemo dugo čekati da dostigne Milovu gospodštinu i civilizovani odnos. I u porazu Milo održa lekciju nasljedniku čestitajući mu na pobjedi i poželivši mu sve najbolje u budućem radu i umjesto da pokaže kako mu je prijenulo nešto sa tih putovanja pa da se zahvali na lijepim riječima i poželi zdravlje u budućem životu - on ga nazva diktatorom uz horsku pratnju njegovih istomišljenika ‘Milo lopove’! Baš razočaravajuće.
Sada im Djukanović neće biti prepreka i izgovor za njihove neuspjehe. Ili će ih i dalje proganjati njegov duh?
 

Da ukažem na još jedan naš paradoks.
Djukanović je u svakom momentu mogao da računa na bezrezervnu podršku nacionalnih Crnogoraca - Crnogoraca svih vjera. Tako je bilo i ovoga puta i tako bi se i ponovilo, jer obnoviti crnogorsku nezavisnost i uvesti je u članstvo NATO alijanse je istorijski uspjeh što je u ovakvom okruženju, izgledalo prosto kao nemoguća misija.

Djukanović se pokazao kao mudar političar, koji je sazrijevajući sa svojim godinama i iskustvom osluškivao narod Crne Gore, medjunarodnu klimu i vukao prave poteze u pravom trenutku. Preuzeo je program Liberalnog saveza i doveo ga do kraja što mu istinski Liberali nikada nijesu oprostili. Umjesto da poslušaju zdravi razum i pokažu zadovoljstvo, proradila je naša pizma i ljubomora koja se pretvorila u otvorenu netrpeljivost i mržnju prema Djukanoviću. Nikada se niko od naših Liberala nije zapitao šta bi se to desilo sa Crnom Gorom da je srpska strana u to vrijeme imala više pameti i da je odmah u početku liberalnih zahtjeva za održavanje Referenduma o nezavisnosti Crne Gore PRISTALA na njegovo održavanje i to pod bilo kojim liberalnim uslovima! Za nezavisnost ne bi glasalo ni 20% crnogorskih gradjana i ideja nezavisne Crne Gore bila bi sahranjena za vjek vjekova! Trebalo je, dakle, buditi narod i postepeno ga edukovati o značaju naše nezavisnosti i otklonu od politike koja nas je čvrsto vezivala daleko od evropskih puteva. Djukanović je to uspio i mi smo mu, pored sveg taktiziranja i povladjivanja crkvi Srbije, na tome beskrajno zahvalni.
Ipak, njegovi najveći protivnici su bili i ostali vjerni (nevjernici) crkve Srbije - umjesto da baš ONI budu njegovi najveći podržavaoci, jer upravo za vrijeme Djukanovićeve vlasti crkva Srbije je doživjela svoj zlatni procvat u Crnoj Gori!

Upravo u vrijeme Djukanovića je crkva Srbije izgradila najljepše (po njihovom ukusu) i najveće hramove u Podgorici i Baru, upravo je u vrijeme Djukanovića devastirana skoro svaka tradicionalna crnogorska crkva, izmijenjen njen freskovni sadržaj, podignute bespravno mnoge crkvice dje im je i dje nije mjesto i nikada ništa nije zaustavljeno ili porušeno.
Sve ovo ostvareno u vrijeme vladavime Mila Djukanovića biće zapisano za buduća pokoljenja koja će se u nekim novim okolnostima žestoko boriti za odbranu ‘svetih srpskih svetinja’ - slično njihovoj sadašnjoj borbi na Kosovu. I Joanikije je zasjeo u Cetinjskom manastiru, doduše pod jakim policijskim i helikopterskim obezbjedjenjem i u sadejstvu Vučićeve policije, ali način kako je to sramotno uradjeno neće se znati i za istoriju neće biti ni važno.
Znaće se da je u to vrijeme predsjednik Crne Gore bio Milo Djukanović!

Milo je, očigledno, valjao svima – zato je morao i da ode!

No, možda je ovo i dobro za Crnu Goru - da se, konačno, jednom prebrojimo.
Da vidimo ima li nas - a VIDIMO DA NAS IMA.
Zato glavu gore - da je vječna Crna Gora.

M.Mandić