Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

 

ANTINOMIČNE POETIKE BUNTA I OTPORA I „BEOGRADSKOG SINDIKATA“ KOJE ANFILOHIJE RADOVIĆ ODLIKUJE VISOKIM SVETOSAVSKIM ODLIČJEM

I

Nije tako davno bilo kada su stvaraoci otpora i revolucije stvarali svoja umjetnička djela kao inspirativni prkos protivu ratne kataklizme od 1941, pa do 1945. godine. Teorija procesa nastanka umjetničkih djela u tim katastrofičnim vremenima govori da su se lirske forme, kao i neke druge epske mikro i makro-strukture, stvarale ponajčešće kao rezultat reagovanja na određeni tematsko-stvaralački motiv. Lirske pjesme su se najčešće rađale iz duboke- doživljajno-unutrašnje stvaralačke tenzije, sublimnog silovitog nagona, antagonističkih i antinomičnih potresa i konflikata. Uz to, za nastanak usmenih/narodnih, pa i pisanih lirskih
formi (donekle i dužih i složenijih epsko-lirskih poema) niijesu potrebne studiozne pripreme i duge faze inkubacije da bi se kristalizovalo umjetničko djelo. Zato je gerilski i partizanski način ratovanja u Drugom svjetskom ratu, iznjedrio pjesnike bunta, prkosa i otpora protivu zla i tiranije. Borci su bili u stalnom pokretu, bez dužih odmora i mirovanja, pa je takav način mnogo više pogodovao lirsko-senzibilnim, suptilnim poetskim i nadarenim prirodama – pjesnicima, negoli epsko– narativnim i dramskim stvaraocima. Kako su većinom i sami pjesnici-stvaraoci, kao što su uostalom bili: Mirko Banjević, Jure Kaštelan, Skender Kulenović, Vladimir Popović, Vladimir Nazor, Slavko Vukosavljević, Oton Župančić, Goran Kovačić, Marin Franičević, Oskar Davičo i mnogi drugi, sudionici u ratnim okršajima, oni su i mogli u trenucima ratnog predaha, između dva boja, pod snažnom presijom nekog krvavog prizora, opustošenog pejzaža, vizuelnog doživljaja smrti, gladi, studeni, žeđi...svoj stvaralačko- emotivni šok, uzavrele emocije, „izliti“ u lirske stihove. O tome snažnom inspirativnom i stvaralačkom nagonu govore pjesnici – učesnici u ratnim pohodima, ofanzivama i okršajima.
Tako, Skender Kulenović zapisuje u svom ratnom dnevniku o svojoj čuvenoj poemi: „Stojanku majku Knežopolku napisao sam neposredno poslije velike fašističke ofanzive na Kozari 1942. godine (ofanzive koja ide u red najvećih paklova Drugog svjetskog rata!). Sjećam se jednog trenutka iz same ofanzive: duboko sam zaželio da o svemu tome nešto urliknem, ako ostanem živ. Zatim u miru šume koji je zavladao poslije ofanzive, to je postalo opsesija.
Dobro sam već osjećao u sebi osnovni ton poeme, njeni elementi postajali su sve jasniji, spajali su se, imao sam već njenu kompoziciju, pa čak i nekoliko prvih stihova i – da tako kažem—zvuke stihova koji treba da dođu, zapravo za jedan dan i noć“ (prema tekstu Boža Milačića, Polje nevolje - pogovor pjesmi Stojanka majka Knežopolka, u zbirci poema Riječ i svjetlost, predgovor i komentare napisao B. Milačić, Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1961, str. 158).
Ovđe treba reći i to da su pojedine pjesme bunta i otpora, prema nasrtaju zla i jednog pomjerenog ratnog vremena, nastajale u takvim silovitim trenucima, pa su imale moć trenutno-emocionalnog upliva na slušaoca ili čitaoca, tako se dešavolo da motivika doživljano uznemiruje, ali ne i pjesma u cjelini, jer je ponajčešće neadekvatno estetski građena; zapravo oni stihovi i pjesnici koji nijesu mogli dosegnuti stupanj umjetničko-
estetske opštosti i generalizascije u usmenoj, a pogotovo u pisanoj književnosti, bili su osuđeni na kratak život i propast, jer nijesu bile u stanju da postanu opšteljudska, svevremenska trajna ljepota i univerzalna poruka. Istina bilo je i takvih tvorevina iz ustanka i revolucije koje su nastajale u trenucima pretjeranog zanosa, egzaltacije i patetike, pa ni takvi tekstovi nijesu mogli dosegnuti poetski intezitet i umjetničku evokaciju. Obično su takve pjesme u pisanoj, a i usmenoj narodnoj književnosti, pravili manje nadareni pjesnici, tvorci koji nijesu doživljajno poznavali umjetničku poetiku i zakone poetske versifikacije, pa su, i
formom i sadržajem, upropaštavali stvaralački literarni p r o c e d e, obrađujući avangardnu temu/ratnu s određenim ciljem, tendencijom, ili, kako reče srpski univerzitetski profesor i teoretik Milan Bogdanović, „pjevali su neku vrstu poezije politizirajućeg književnog sadržaja“ (Viđi Milan Bogdanović: O srpskoj književnosti između dva rata, u knjizi: Stari i novi, knj. br. 3, Prosvjeta, Beograd, 1961, str. 515).
U skoro istim stvaralačkim okolnostima nastale su i tvorevine koje su u sebi nosile poetsko- agitacijske i propagandne poruke, ili tematsko-motivske sadržaje koji su bili namijenjeni za potrebe nekog drugog trenutka: pedagoško-didaktičkog, etičkog, socijalnog, mobilacijskog ili, pak, moralnog. Istina, sve te stvaralačo-poetske forme su najčešće široko prihvatane od naroda, od patriotsko raspoloživih boraca, omladine i herojsko-tradicionalnog i agonalnog crnogorskog kolektiva. Naročito su se one poetske tvorevine pisane književnosti, koje su se auditivno (muzički!) i ritmičko-muzički lako primale, prelazile u narodno stvaralaštvo i u daljnjem procesu se, po zakonitostima usmene književnosti, transformisale i mijenjale u različite poetske varijacije. Kao primjer navešćemo takvu jednu pjesmu-minijaturu crnogorskog
pjesnika Mirka Banjevića (1905) iz njegove čuvene poeme Sutjeska:

O Sutjesko, vodo ledna,
Čija vojska nepobjedana
Jutros tvoje vale pređe
Na njemačke bojne međe?
To Savina vojska brodi
Na Sutjesci, hladnoj vodi.
U gori se jele dive:
Ko su ono munje žive
Te njemačka ruše legla
Što su crni obruč stegla?
......................................

Stihovi ove Banjevićeve pjesme o Sutjesci „hladnoj vodi“, o Savi Kovačeviću, o jelama i gorama..., kao i mnogi drugi Banjevićevi stihovi iz njegovih brojnih zbirki pjesama, „kao da se više ne znaju čiji su (...) narod ih je uzeo za svoje“ (Vojislav Lubarda, Konjanik oblaka u knjizi:
Znamenje Sutjeske, Svjetlost, Sarajevo, 1967, str. 129) i danas se pjevaju širom Crne Gore, a i na drugim našim mjestima u prigodnim rodoljubnim trenucima.


II


Pjesme, nastale u poetskim radionicama „Beogradskog sindikata“ su, i po tonu i poetskom žanru, i inspirativnim muzičkim izvorima i porukama, sasvim suprotnog sastava i estetsko- umjetničkog usmjerenja i dosega. Nastale u duhovnom miljeu da zadovolje velikosrpsku nacionalističku histeriju u Crnoj Gori, koju obilježavaju masovna litijsko-klero-četnička i neofašistička okupljanja što su najčešće potaknuta iz Beograda i Moskve, konkretiziraju se u poetsko-muzičkim skupinama koje sebe nazivaju „Beogradskim sindikatom“. To je, u stvari, takozvani srpski nacionalistički rap koji najčeće i dominirajući pjeva o ugroženom srpstvu, svetosavlju, mitskim fetišima, ili preciznije reći njihovim svetinjama: Kosovu, caru Lazaru, Nemanji, Sv. Savi, pa i ugrženim svetinjama u Crnoj Gori, koje su odvajkada pripadale crnogorskom narodu. Ushićeno pjevaju o crkvama i manastirima koji su „svetosavsko blago“, ali koji trebaju prijeći u vlasništvo crnogorske države. Omiljeni melos i rasponi sadržaja tih beogradskih karcogenih naplavina upravo su omiljeno štivo crnogorsko-primorskog mitropolita Anfilohija Radović. Te su ga pjesme toliko emocionalno ganule, opsesivno zanijele do Boga, pa nije mogao odoljeti svojim ukusima i unutšnjem božjem glasu da tu skupinu poetskih izraslina i gromoglasnih muzičkih antetata ne odlikuje Zlatnim likom Svetoga Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca!? U obrazloženoj odluci Risto Satona, kako ga od milja nazivaju Cetinjani, kaže da „Beogradski sindikat to odličje zaslužuje zbog nadahnute pjesme, revnosti i skrbi za majku Crkvu i saosjećanje ljubavi posvjedočene kroz pjesme 'Dogodine u Prizrenu'; i omiljene himne 'Sviće zora' – obje ratoborne tvorevine posvećene odbrani svetinja u Crnoj Gori te Kosovu i Metohiji“. I nije teško utvrditi da su obje citirane pjesme ogledni primjerci tzv. svetosavskog rapa, novog muzičkog vala i vještačkog stila koji sve više ushićuje mlade domoljubno huškačke četničko-zadojene Srbe. A kako i ne bi kad u svojem poertskom tkivu sjedinjuju elemente hip--hop kulture i srpskoga turbofolka te svojim porukama nude odgovore na važna ideološka i identitetska pitanja „krvi, tla i mraka“ i vrlo sugestivno potiču na govor mržnje i govorljivi angažman za nacionalnu svesrpsku stvar!

To i takvo poetsko odlikovanje „Beogradski sindikalci“ dobili su neviđene oblande popularnosti i to upravo u ovim dramatičnim trenucima kroz čiju katarzu prolazi revolucionarna i agonalno usmjerena Crna Gora. Dakle, u središtu ovoga miljea je izgleda brojna srpska manjina, koju podupiru i „božanske omladinske hulje“ koja se žestoko protive usvojenom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, prema čijoj poetskoj realnosti izražavaju žal da sve crkve i manastiri sagrađeni do 1918. (kada je ukinuta kraljevina Nikole I. Petrovića Njegoša i Crnogorska autokefalna crkva!) moraju ostati u vlasništvo srpske države!?.
Međutim, tome se čini odupire „Svetosavski rap“, ali ne samo on, već i njihov vrhovni poglavar mitropolit Anfilohije i njegov cjelokupni vaseljenski kler koji kultivira i opjevava viteška djela prijatelja i ratnoga ubice Željka Ražnatovića – Arkana, haškog optuženika i zločinca Radovana Karadžića, te inspiratora ubijanja i krvnika Ratka Mladića koji je nedavno zauvijek zavio u crnono preko sedam hiljada muslimanskih majki u Srebrenici! Taj isti Anfilohije Radović-Satana je svojim „plemenitim domoljubljem“ još 1991/2. godine
postrekavao i huškao ratne zločince, zatvorenike Spuža i rušitelje „Bisernog grada Jadrana – našeg omiljenog grada Dubrovnika“!
Nije nas uvjerio u istinitos i melos ove Svetosavske skupine - Rapa ni njihov čelni inspirator Feđa Dimović koji cinično i farizejski interpretira da je pjesma „Sviće zora“ himna i tvorevina o „ljubavi, slozi i praštasnju“. Nasuprot, njezini stihovi su zlokobno ratoborni i podśećaju ponajprije na bojne pokliče koji su stizali od naše „dvovide braće“ iz Srbije uoči raspada naše zajedničke države Jugoslavije. No ponajbolje je da se prepuštimo stihovima „umjetnosti riječi“ pjesme „Sviće zora“:

Sve (t) tone u san, a nas čeka borba
Neizvesnog ishoda. Nema drugog izbora
U odbrani Svetinja milom, silom primoran
Uvek je najcrnje u zoru, a mi k'o u stroju
Snaga nam u hodu. Sabrana u Bogu!
Preci nas zovu da vratimo slobodu
Stopu po stopu, svedočimo slogu
U vatri i ognju, u smetovima snaga
Držimo čvrsto barjak. Ne odričem se Njegoša
Sviće zora vernom stadu
Sloga biće poraz vragu!

Ovo nije patriotska maestetična budnica! Ovo je vojnička neofašistička koračnica! Želimo li analizom istaći i sagledati njezinu umjetničko- estetsku i saznajnu vrijednost, brzo ćemo doći do zaključka da poezija
„Svetosavskog rapa“ nema, u stvari, saznajno-sintetičkog, estetskog i emocionalnog značenja, pa se ni ovđe ne može govoriti o umjetničko- estetskom vrednovanju ovakvih turbo pjesama i moždanih izraslina! Ali
može o nečemu drugom: o idejnoj orijentaciji koja bi se sastojala u ovom trenutku u slijedećem: Poezija „Svetosavskog rapa“ (sudeći bar po citiranoj pjesmi!) govori o dubokoj, intelektualnoj i emocionalnoj krizi čovjeka, svijeta i života Srbije u ovim litijaškim pohodima u Crnoj Gori. Naime, ta profanizacija umjetnosti (muzici i riječi) jeste, kako reče slovenački profesor Fran Petre za poetiku ekspresionizam -- »strah za
sudbinom čovjeka usred tehnike, industrijalizacije i mehanizacije, strah za očuvanjem individualnosti čovjeka, strah da je u uslovima moderne civilizacije nemoguće održati ljudsko dostojanstvo, strah pred kosmičkim dimenzijama i strah pred užasima neofašističkog zanosa, zle kobi i pakla. Strah građanina od pomena revolucije i civilizacijskih tekovina sutrašnjeg dana“. U tom sveopštem ludilu, ljudskom i emocionalno-uznemirenom čovjeku, njegovom strahu i haosu, u vrijeme kad se gube čvrste pozicije
dojučerašnjeg poretka, gubi se svakako i „pjesnikov“ inspirativni moral; gubi se smisao pjesničke harmonične ljepote, imaginacije i muzičkog stvaralačkog prosedea. Otuda „umjetnost“ ovoga „Svetosavskog RAPA“ pravac je (iako je neusporediv sa spontanim narodnim pjesništvom bunta i prkosa u Drugom svjetskom ratu!), koji je donio srpskoj muzici i poeziji retrogradne oblande, koji ima pretežno obojeni klasni i velikosrpski nacionalni karakter. Ona je (njihova poezija i muzika!), istina, u različitim vidovima, žanrovima i poetikama, više-manje drastična, nastavilja da živi, ne od juče, već još od futurističke mehanizovane poezije talijanskog pjesnika Filipa Tomazea (Emilija) Marinetija, pa sve do danas, jer kriza Drugog svjetskog rata koja ju je rodila i danas u Srbiji traje u sveopštem svijetu haosa, mraka i trajaće sve dok bude bilo mržnje prema suśednim narodima, kojima ulijevaju neofašizam, strah i haosa.

Na kraju, u sintezi želim reći i ovo: citirana pjesma Sviće zora asocijativno nas podsjeća još na zloglasne riječi Slobodana Miloševića, izrečene u onim dramatičnim trenucima na Gazimestanu 1989. godine. I u njegovom govoru, kao i u pjesmi Sviće zora navodi se „čojstvo i junaštvo, srpska Šparta, vojska đedova i unuka“, te „pehar krvi tela i mraka!“ (...). I na kraju ova pjesma, koja po svom autoru, pjeva „o ljubavi, slozi i poštenju“, koja je zaslužila visoko svetosavsko pravoslavno odlikovanje, eklatantni je primjer neofašističke poetske imaginacije; poetike tvorevine koja ostavlja dalekosežne poetske slike i emocionalne poruke: „Sviće zora vernom stadu / stoga biće poraz vragu“. No njezin kontekst ponajbolje će shvatiti čitaoci kada pogledaju njezin videospot na YauTubeu sačinjenu od dokumntarno-slikovnih pasaža snimljenih na masovno podśećanje „mintizima istine za 21.vek“ koji konstatno potresaju agonalnu i vitešku
Crnu Goru. Presijom takvog muzikalno-poetskog čina je: prisiliti crnogorski narod, Crnogorce i predśednika Mila Đukanovića i njegovu Vladu da odustanu od „navedenog zlog“ Zakona kojim se žele ispraviti
istorijske nepravde.

I na kraju u sintetičkom zaključku možemo sažeti: s dvjema naznačenim poetikama, vremena bunta i prkosa  iz Drugog svjetskog rata i muzičko-poetskim mogućnostima „Svetosavskog rapa“, zajedničko je možda samo „poetsko“ ime, a sve je ostalo potpuno suprotno: i odnosu prema umjetnosti, i prema stvarnosti i prema stvaralačkom i inspirativnom činu. Poetika bunta i otpora u Drugom svjetskom ratu, sa citiranim pjesnicima NOB-a, poezija je svevremenske umjetnosti, njezine žive budućnosti, vizija sutrašnjeg dana, a poezija „Svetosavskoga rapa“ na čelu s Feđom Dimovićem i njegovim mehaničkim kompozicijama je zabluda sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.

 Akademik Milorad Nikčević

 

 
 

Odštampaj stranicu