Ovih sudbonosnih dana za Crnu Goru pomno pratim javne reakcije mlađih crnogorskih intelektualaca i nekih mojih kolega koji iskazuju realne strijepnje za njezinu budućnost. Dok se nova crnogorska Vlada sastavlja u manastirima pod pokriviteljstvom kleronacionalističkog vladike Amfilohija Radovića, dok se građanski koncept naše zemlje ozbiljno urušava i dok sudbina Crne Gore visi o koncu koji drže njezini osvjedočeni neprijatelji, dio naše intelektualne javnosti koji je doskora bio usko vezan za dosadašnju vlast zauzeo je poziciju noja i zavukao svoje skupe i pametne glave u pijesak. Najkarakterističnije je ćutanje samozvane „krovne institucije nauke i kulture“ u Crnoj Gori – Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i njezina uglađenog predśednika Dragana K. Vukčevića.
Od svoga imenovanja Vukčević se ponašao nedoraslo svojoj funkciji izbjegavajući svaku vrstu miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore, a one su naročito posljednjih devet mjeseci bile najveći društveni izazov s kojima se zemlja suočila još od kraja prošloga vijeka. Ni litije, ni miješanje crkve u politiku, ni ugoržavanje crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta nijesu nimalo dopirale do našeg intelektualnog Zevsa, koji je u eri savremenih tehnologija i izazova crnogorskog identiteta nudio praksu s kraja XVIII vijeka o korisnosti štampanja enciklopedija i leksikona te prodavao maglovite teorijske sofizme o „ustavnome patriotizmu“. No ipak, nijesmo se mnogo osvrtali na njegovo ćutanje smatrajući da takav um danonoćno bdi nad Crnom Gorom i da će kad dođe stani-pani nastupiti njegov intelektualni vatromet koji će se rasprštiti crnogorskom medijskom scenom i stati u odbranu Crne Gore. Ali avaj, Vukčević i dalje ćuti, kao što je prećutao mnoge stvari u svoje dvije i do sada jedine objavljene knjižice. Od jalove krave nema teleta, govorilo se u mojoj Stubici.

Vukčević se posljednjih mjesec dana ponaša kao što bi se ponašao svaki koordinator kakvog engleskog udruženja lordova kojega dešavanja u jednoj maloj i provincijalnoj zemlji ne treba da tangiraju. Nije mu zbilja ni lako, treba onoliko crnogorskih jastrebova poput Siniše Jelušića koje je okupio u akademiji i na Univerzitetu Donja Gorica kontrolisati da slučajno svojim ispoljavanjem crnogorskog nacionalizma ne ugroze multietnički sklad u Crnoj Gori. Samo pametno i taktično jer tiha voda brijeg roni (nemojte mi zamjeriti na ovoliko izreka koje koristim, one su plod čitanja neobimnog Vukčevićeva opusa koji prosto vrvi od narodnih mudrosti).

Ćutanje je zakon u smutnim vremenima jer za čovjeka od biznisa kakav je Vukčević svaka vlast može biti prijatelj. Pa i ona koja za mandatara delegira čovjeka koji se svojevremeno slučajno družio s osuđenim teroristom u društvu četničkih vojvoda. Ipak je Zdravko Krivokapić profesor doktor, a Vukčević, kao što je poznato, uvažava zvanja. Zato je njegovu poruku o tome da trebamo prestati slaviti 9. maj shvatio metaistorijski. On zasigurno tu izjavu iščitava semiotički kao moja kolegica Tatjana Bečanović u čitavoj njezinoj kompleksnosti.

Ne, ne daj bože, kao pokušaj unižavanja jednog od najslavnijih datuma ljudske istorije kad je sahranjen hitlerizam, već vjerovatno kao razrađenu tezu polazne premise „ustavnog patriotizma“. Tim znakovima koji su Bečanovićevoj omogućili da ne vidi genocid u Srebrenici, Vukčević je moguće desosirovski zaključio da
Zdravko Krivokapić u društvu Dake Davidovića i popova uz note „Tamo daleko“, hoće da ustavnopatriotski izmiri crnogorsko društvo. Tačnije, da izmiri partizane i četnike, kako ih je eto i on u akademiji izmirio pošto se kad dođe red na apanaže jednako obraduju i śednu za istim astalom. Uostalom, to je sada i trend
„najnezavisnijeg“ medija u Crnoj Gori, oslobođenog koncerna Vijesti, čiji vlasnik Miodrag Perović, inače profesor računa, poteže za Berđajevim i istorijom vizantinizma ne bi li opravdao svoju kolaboraciju sa Srpskom crkvom.

Pitamo na kraju, što još treba da se desi Crnoj Gori pa da se Dragan K. Vukčević, predśednik nacionalne akademije nauka i umjetnosti oglasi? Da li ta intelektualna gromada vična govoranciji na komemorativnim śednicama CANU, čeka da i ona odapne pa da održi još jedan posmrtni govor?

Prof. dr Milorad Nikčević