Po
pravilu crnogorske potuđenike prati tužna kob. Kad obave svoje
nečasne zadatke, ostvare svoju životnu misiju izdajstva, više nikome
nijesu potrebni, pa im preostane samo da u svojoj mizernosti verglaju davno
izlizane matrice onđe đe ih pripušte. Uvijek mi je žalosno viđeti taj
polusvijet, islužen i napušten, prepušten margini, zaparložen u
vlastitoj mržnji i neuspjehu.
Kad
je sredinom 80-ih godina XX vijeka moj prezimenjakŽelidrag Nikčević
zakoračio na književnu scenu, nadao se vrtoglavome usponu. Igrajući
na pomodnost, Želidrag je kratko vrijeme vješto plivao vodama
književne kritike, ne što ga je Bog podario talentom, no što se
svaki prigradski folirant, uz malo laktanja i lobiranja i s nešto vještine da
onu rukovijet književnoteorijskih floskula prospe dovoljno
uvjerljivo da zaśeni prostotu, za kratko vrijeme mogao lažno
legitimirati kao književni autoritet. Nema književne nagrade u čiji
žiri u to vrijeme, malo po ovoj, malo po onoj liniji, Želidrag
Nikčević nije prispio. No kad su se nedugo potom promijenile
književne mode, a onaj tanki rezervoar floskula istopio, Želidragu
Nikčeviću nije preostalo ništa drugo do da, kao i svaki montanjarski prevarant,
sigurnu luku pronađe onđe đe mu nijesu bile potrebne bog zna kakve
kompentencije, dovoljan je u to vrijeme bio i galamdžijski velikosrpski „patriotizam“.
Obršio je tako Želidrag u politici, da opet za kratko vrijeme
prijeđe put od portparola ultranacionalističke Narodne stranke,
preko ministra bez portfelja Slobodana Miloševića, pa do predśednika neočetničke
Srpske narodne stranke. Kad su ga saborci bolje upoznali, oćerali su
ga s te funkcije i tu se završava neslavna politička karijera
Želidraga Nikčevića.
Ni
kritičar, ni političar, poluinteligent i uslužni djelatnik svih
beogradskih režima od Gazimestana na ovamo, danas Želidragu
Nikčeviću nije preostalo ništa drugo do da reži i kleveće. Tako je
ovih dana u emisiji „Na kraju dana s Đukom“(TV KCN), koju vodi
izvjesni opskurni tip Vladimir Đukanović, ponovio laž što ju je
pokušao plasirati prvi put još prije 15 godina. Bijesan što sam u
potonja nekolika mjeseca napisao višetekstova posvećenih pokušaju
rušenja Crne Gore preko političkih protesta zaođenutih u litijsko
ruho, Želidrag je Nikčević na mene nasrnuo klevetom za koju sam još
u vrijeme kad je prvi put bila izrečena dokazao da je bespredmetna i
skaredna. Budući da mi je tada onemogućeno da to reagovanje objavim
u crnogorskim medijima, publikovao sam ga u mnogo široj verziji u svojoj najnovijoj knjizi Crnogorske
aporije(Podgorica-Osijek, 2020., str. 149-156). A evo što je tu
na stvari.
Prozvao me Želidrag Nikčević zbog navodnoga plagijataknjige Nova
Vukovića, utvrdivši da sam plagirao tridesetakstranica Vukovićeva teksta
u mom eseju od nekih desetak stranica „Paradigma muke Vukovara i
Dubrovnika u apokaliptičkim vizijama suvremene crnogorske umjetnosti“
– u kojem sam, pored ostaloga, analizirao motive katastrofalnih i
morbidnih zločina nad Dubrovnikom, Vukovarom i Srebrenicom počinjenih
90-ih godina XX vijeka u djelima crnogorskih pjesnika. Taj je moj
esej objavljen istovremeno u više izvora – serijskih publikacija i
zbornika, odakle ga je vjerovatno „Književni list“, br. 108, 2005.
parcijalno prenio bez mog znanja, ali i bez napomene i fusnota. Svaki
čitalac koji pogleda moj esej u spomenutim izvorima može se lako
uvjeriti da je prvih pet uvodnih fusnota posvećeno Vukovićevu eseju O
ratu kao književnoj temi (Ogledi iz književnosti, NIO„Univerzitetska
riječ“, Titograd, s. a.), kao što sam to ranije naveo u studiji: Boj
na Visu (1866) fenomen istorijske i poetske fikcije (genotipsko -- komparatističko
iščitavanje: S. M. Ljubiša – Đ. Deželić – S. Buzolić -- P. Kunižić — S.S.
Kranjčević) u Zborniku Knjižebno djelo Stefana Mitrova
Ljubiše-- Novo čitanje, Budva, 1998. koje donosimo u prilogu
ovog reagovanja. S kolegom, istina ideološkim neistomišljenikom,
Novom Vukovićem sam se decenijama poznavao, prijateljski susretao.
On je bio urednikom moje knjige Crnogorska pripovijetka... O
njemu sam na međunarodnom naučnom skupu „Savremena crnogorska
književnost“ u Nikšiću 2005. (Vidi: Zbornik radova, Nikšić, 2006,
str. 18) u pozdravnom govoru prozborio: „Akademika dr Nova Vukovića
doživljavao sam kao vrsnog stručnjaka na problemima proučavanja
savremene crnogorske književnosti, posebno recepcije književnog
djela Stefana Mitrova Ljubiše, čijim smo se djelom obojica velikim
dijelom bavili. Iako pune naučne snage i zrelosti, okrutna ga je
smrt pokosila nedugonakon smo se zadnji put srdačno sreli na
Ljubišinim danima u Reževićima i Budvi 1998. godine (...). Obojicu,
dragih naših prijatelja (dr sc. Slobodana Vujačića i akademika Nova
Vukovića) zadržaćemo u trajnom śećanju. Bili su i jedan i drugi
vatrene lučonoše za našu savremenu književnost i novi svijet njezine
recepcije! Hvala im!“
Kako
je to uobičajeno u akademskoj zajednici, Vukovićev tekst sam uredno
citirao i naznačio sve citirane odlomke u svim esejima. Priroda teme
koju sam obrađivao zahtijevala je i ukazivanje na autore koji su na
sličan način pristupali analizi motiva rata, no dok se u svom tekstu
Vuković bavio motivima Drugoga svjetskog rata, ja sam analizu
usmjerio na motive potonjih balkanskih ratova u djelima crnogorskih
umjetnika. Možda Želidrag Nikčević nije čuo za citate i fusnote jer
kao kritičar nije nikad privršio ni stepen pripravnika, no za svoje
prljave insinuacije neka zaobiđe moju osobnost, budući da za više od
pola stoljeća naučnoga rada nikad niko nije uspio argumentovano
osporiti moj naučni rad sabran u dvadesetak (i više!) autorskih
knjiga i na desetine priređenih i uređenih izdanja, čija je kruna
treći tom kapitalne Istorije crnogorske književnosti (2012). No,
znajući podlost i niske pobude crnogorskih potuđenika, uvjeren sam
da ni ovđe nije problem to što Želidrag N. ne zna što su citati i
fusnote, već to što potuđenička bolesna uobrazilja ne bira sredstva
da oblati sve one kojima su Crna Gora, njen identitet i njen
prosperitet na srcu.
Na ovom
mjestu neću otvarati skarednosti srpskih „naučnika i akademika“ iz
Crne Gore koji su na desetine mojih studija unosili u svoje autorske
knjige, posvajali ih kao svoja autorska djela, izbacajući iz njih
cijele fusnote i napomene i tako „neutralizovali“ orginalnosti. Te
studije oni, kao moralni pregaoci politike i kulture, predočavaju
danas akademskoj javnosti! O tome sam ponešto pisao, upozoravao ih i
svjedočio! Misli li, dakle, Želidrag N. i njemu slični, da hrvatska
akademska i crnogorska zajednica u RH i CG ne znaju ko je on i u
čije ime i koga ovako zastupa? To su one iste poražene političke i
akademske snage koje su 1991. palile i žariletopovima na suśedne
Konavle i Dubrovnik i koje se još nijesu odrekle svojih zločinačkih
planova o Velikoj Srbiji!
Prema
tome, crnogorskome potuđeniku Želidragu Nikčeviću, kao paradigmi
islužene potuđeničke menažerije nije preostalo ništa drugo do da
zajaše svog mršavog politikantskog konjića i blati i kleveta. Njemu
i sličnim terazijskim ližisahnima ponoviću ono što sam im već ranije
poručivao: Uvijek ću slijediti put mog brata VOJISLAVA, pomagati sve
što je CRNOGORSKO bez zebnje i straha da me mogu terazijski
poslušnici, ljubitelji lika i djela najvećih ratnih zločinaca
poslije Drugoga svjetskog rata, i njima slični, uplašiti, a
ponajmanje svojim prizemnim obmanama, konstrukcijama i lažima –isluženi
potuđenik Želidrag N.! „Ni živih se nisam boja, dok su bili za užasa, a nekmoli mrtvih
pasa...“, što bi rekao Zmaj Jova Jovanović.
Prof. dr Milorad Nikčević, akademik DANU
Prilog 1:
