Neđelju dana nakon izbora napisao sam kolumnu u kojoj sam upozorio da je plan nove parlamentarne većine u Crnoj Gori sprovođenje platforme Srpskoga sveta. U tom sam se tekstu obratio gospodinu Žarku Rakčeviću, vjerujući da on kao ličnost od najvišega autoriteta u GP URA može spriječiti katastrofalno potonuće toga političkog subjekta i njegovo služenje velikosrpskim političkim interesima u Crnoj Gori. Danas, nakon 4 mjeseca od pojave toga članka i mjesec dana od početka rada nove Vlade, svjedočimo da su sumorne prognoze moje kolumne uveliko premašene te da Crna Gora danas izgleda mnogo strašnije no što su to i najveći pesimisti mogli pretpostaviti.
Ovaj ću članak, započeti pasusom kojim sam završio tu svoju kolumnu s početka septembra 2020. godine. „Stoga se obraćam Žarku Rakčeviću, osnivaču i glavnome finansijeru URE, čovjeku u čije iskrene suverenističke, građanske i proevropske stavove još uvijek ne sumnjam. Rakčević je, naime, voljno ili nevoljno, ušao u istoriju kao neko ko je dva puta u životu rušio Crnu Goru. Prvi put u AB revoluciji 1989. godine, a drugi put evo prije samo neđelju dana. Ako je prvi put bio nesvjestan da je dio šire obavještajne igre da se Crna Gora poništi i potčini Beogradu, danas nema nikakvoga opravdanja za njegovu kolaboraciju. Nakon 30 godina ne može više reći ni da je mlad ni da je naivan, da ne vidi đe se njegovo političko čedo
uputilo i za čije interese. Ne može reći ni to da ne vidi da je za 90% poslanika najavljene vladajuće koalicije vrhovni vrijednosni autoritet neskriveni klerofašist Amfilohije Radović, uprkos umivenim tonovima kojima ovih dana nastoje da se prikažu kao jagnjad Gospodnja.
Rakčeviću je, baš kao i Đukanoviću, istorija jednom pružila novu šansu. Naime, nakon što je njegovu stranku, SDP, Đukanović 1997. godine vratio u politički život, iako 1996. godine nije prešla cenzus za ulazak u Skupštinu CG zahvaljujući matematici Predraga Bulatovića, Rakčević je bio jedan od korifeja demokratizacije i emancipacije Crne Gore krajem XX i početkom XXI vijeka. Ako ne smogne pameti i hrabrosti da još jednom poništi svoju nesmotrenu izdaju Crne Gore, plašim se da ni za Rakčevića ni za Crnu Goru neće više biti druge šanse!“
Na ove moje apele, kao i glasove drugih crnogorskih iskrenih patriota, Rakčević je odgovorio u nekolika javna istupa. Uvjeravao nas je da je on i dalje nepokolebivo na pozicijama odbrane crnogorskoga suvereniteta i vrijednosti građanskoga i multietničkoga društva te da će on lično biti protiv jačanja velikosrpskoga uticaja i sl. Međutim, realnost u kojoj politička grupacija koju je on osnovao i čijim Političkim savjetom predśedava kao sudionik Vlade svakodnevno krši zakone, sprovodi revanšizam, postupa po direktivama sastavljenim u manastirima, razgrađuje diplomatsku i bezbjednosnu mrežu, kompromitira zemlju u regionalnim odnosima, zadužuje netransparentno državu, promovira nepotizam i kronizam i sl., demantira Rakčevićeva obećanja i optužuje ga za jednoga od glavnih krivaca za ubrzani proces razgradnje Crne Gore kao građanskoga i sekularnoga društva.
Evo samo nekih podśećanja na ono što je ta Vlada za mjesec dana učinila, a što je direktno upereno protiv nacionalnih interesa ove zemlje:
1. Za premijera Crne Gore izabran je neko ko tvrdi da je Crna Gora „srpska država“, ko slavi međunarodne teroriste, a najvećeg krvnika Crne Gore Amfilohija Radovića, proglašava najvećom ličnošću poslije Njegoša; 2. Svi ministri bez izuzetka birani su po kriteriju lojalnosti Srpskoj crkvi u Crnoj Gori i riješeni su da sprovode njenu političku agendu;
3. Enormno zaduženje pod sumnjivim uvjetima i s nepoznatim posrednicima o čijoj se proviziji još samo nagađa;
4. Gašenje ministarstava kulture, nauke i sporta, spajanje u jedno nefunkcionalno Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta i postavljanje za ministricu osobe koja se deklarira kao „žensko a četnik“, čiji javni nastupi se kreću od proglašavanja Borisa Dežulovića „ustaškim đubretom“, prizivanja smrti Latinke Perović do kletava „sažeži ognjem, Gospode, sve, liše nejači“;
5. Dovođenje na mjesto direktora ANB-a čelnika velikosrpske koalicije u Kotoru i odvjetnika Kavačkog klana. Za predśednika URE to je „dobro rješenje“, iako je riječ o klasičnome kršenju zakona koji osobama koje su politički angažovane zabranjuje da budu čelnici ANB-a;
6. Imenovanje za predśednika Skupštinskoga odbora za ljudska prava deklarisanoga mrzitelja manjina i Crnogoraca, negatora genocida i homofoba, a za predśednika Odbora za bezbjednost osobe prvostepeno osuđene na 5 godina zatvora za pokušaj terorizma;
7. Po hitnom postupku i protivustavno nova većina je pokušala usvojiti Izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti čime je pokazala da će afirmirati sve kriminalne i koruptivne radnje koje su ostatak politike prethodne vlasti, ako su u interesu Srpske crkve. Crnogorskom vladom, dakle, ne upravlja niko drugi do Srpska crkva u Crnoj Gori;
8. Bruka s opozivom diplomata koja će dovesti do urušavanja cijele diplomatske mreže, a međunarodni ugled dodatno je urušen čestitkom Premijera koju je uputio povodom neustavnog Dana Republike Srpske, datuma kojim je 1992. godine otpočeo projekat rušenja BiH, okončan genocidom u Srebrenici 1995. godine. Predśednik URE je i ovo iskoristio da se propisno kompromitira šaljući poruku na lažni tviter profil člana predśedništva BiH da „Vlada CG zvaničnu politiku vodi samo preko zvaničnih kanala komunikacije“, hoteći valjda da kaže kako crnogorski Premijer koji je izglasan glasovima URE može bez ikakvih posljedica da čestita datume koji podśećaju na genocid ako to čini telefonskim pozivom zvaničnicima Republike Srpske, samo to ne bi smio činiti na tviteru!?
9. Gašenje nacionalnoga avioprevoznika, za kojega se uprkos problemima u poslovanju za zemlju oslonjenu na turizam mora naći neko rješenje i odnos ignoriranja ponuda crnogorskih patriota spremnih da pomognu opstanak MA. 10. Partijsko zapošljavanje „po dubini“, pri čemu se ne preza ni od zapošljavanja najbližih srodnika, uprkos obećanju o profesionalizaciji i depolitizaciji javne uprave. Novi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i javnim namještenicima samo će dodatno urušiti kriterije
prilikom zapošljavanja, što je oprezno kritizirala i EU. Da ne nabrajam dalje, primjera bi bilo u izobilju i za knjigu, a ne za kolumnu.

Ovakvo licemjerje URE i direktni njen rad za velikosrpske političke interese u Crnoj Gori, već sad su Crnu Goru doveli na rub opstojnosti. Od djelovanja URE ruke oprati ne može predśednik njezina Političkog savjeta i njen osnivač Žarko Rakčević. Zato ga još jednom pozivam, a uvjeren sam da u ovome sastavu poslaničkoga kluba URE ima presudni uticaj, da zaustavi ubrzani proces rušenja temelja crnogorske države, da prekine kobno povlađivanje neprijateljskoj Srpskoj crkvi i interesima Srpskoga sveta, prvo preko sprečavanja ponovnoga izglasavanja skandaloznih Izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojima se državi Srbiji, preko njene crkve, kani pokloniti oko 50000 km 2 crnogorske teritorije, a potom i izglasavanjem
nepovjerenja Vladi koja uporno radi protiv crnogorskih nacionalnih interesa. Neka novi izbori pokažu koga građani Crne Gore žele da vide na vlasti, jer ovi koji su danas konstituenti vlasti prevarili su svoje birače lažibajkama o „ekspertskoj vladi“ i reformama. K tome, uvjeren sam da nikad više neće biti u mogućnosti da zloupotrebljava državne resurse i stvara društvo nejednakih šansi, jer mu to neće dozvoliti narasle građanske snage koje su se pred izazovom nestanka crnogorske države prenule iz učmalosti i kane postati ključni politički faktor u zemlji.

Još uvijek smo na vakat zaustaviti kotač koji Crnu Goru uvodi u haos, a sva odgovornost ukoliko se to ne desi pašće na URU i prije svih na njenoga osnivača Žarka Rakčevića!


Prof. dr Milorad Nikčević