Upozoravao sam godinama unazad što prijeti Crnoj Gori. Trodecenijska dominacija jedne partijske strukture donijela je i respektabilne civilizacijske iskorake, ali i mnogo „trulih dasaka“ u sistemu. Isuviše problematičnih privatizacija, netransparentih postupaka, nagloga bogaćenja i bahaćenja nove elite i sl. K
tome, partitokratija, kronizam i nepotizam godinama su nagrizali krhko crnogorsko državno tkivo. Kad se krenulo u operacionalizaciju Srpskoga sveta, preko pobune Crkvenih Kmera, početkom prošle godine, bivalo je sve izglednije da Crnu Goru čeka društveni sunovrat. Na desetine i stotine tekstova upozorenja vodećih crnogorskih intelektualaca nijesu bili dovoljno upozorenje, uljuljkana privilegijama i udaljena od realnosti, bivša je vlast nespremno dočekala izbore na kojima joj protivnik nijesu bile smiješne, usitnjene partije desnice, već najopasnija organizacija koja djeluje izvan sistema i protiv zakona – Srpska crkva. No, rezultati izbora pokazali su da ni tako moćna organizacija, čiju bi pravnu definiciju valjalo potražiti u Krivičnome zakoniku Crne Gore, ne bi bila kadra da sruši Crnu Goru bez pomoći šačice otuđenih i ozlojeđenih bivših
suverenista. I tako je Crna Gora umjesto u obećanu eru meritokratije, izravno uplovila u totalitarizam. U kratkim ću crtama, a na osnovu najnovijih dešavanja, nastojati da prikažem tri lica crnogorskoga totalitarizma.

Prvo lice, otkako je javnost saznala za njega prije otprilike pola godine, ne propušta priliku da pokaže, nekad i u toku istoga nastupa, svo raskošje svojih različitih obrazina. Da ne podśećam na sve izjave koje je sam demantirao, sve do najnovije čestitke neustavnoga Dana Republike Srpske, za koji je naknadno
utvrdio da ga nije čestitao. No licima vjerujućeg poštenjačine, četnika, poniznoga rukoljuba, podoljuba i mrcoljuba, Crnogorca i Srbina, pa građanina, borca za ekspertsku vladu i crkovnoga premijera, vjerskoga fundamentaliste, pokretača planina i promotera bezvirusnoga pričešća istom kašičicom, priključilo se
juče i lice autokrate. Naime, pred zbunjenim prosvjetarima Premijer je održao čas bahatosti, primitivizma i otvorenih prijetnji. Navikli smo već da nova vlast ne mari za Ustav i zakone, no lupanje po stolu, grananje rukama, dreka i vika, dosad su bili ekskluziva potpredśednika Vlade, a sad smo s najvišega mjesta izvršne vlasti čuli upozorenje – samo li se pobunite, čeka vas reakcija! Samo li vam padne na pamet štrajk,
ostadoste bez plata! Cijeli sam radni vijek proveo u prosvjeti i prošao sve instance – od srednjoškolskoga profesora i državnoga prosvjetnog nadzornika pa do razine redovitoga profesora u trajnom zvanju. Nikad za života nijesam čuo skarednije prijetnje koje je neki dužnosnik uputio prosvjetarima, unižavajući njihovo
dostojanstvo i svodeći ih na sramni nivo poslušnika. A osobno me je bilo sram kao državljanina Crne Gore slušati Premijerova trabunjanja o tome kako bi da je prije nekoliko decenija neko uočio njegov talenat danas sve bilo drugačije. Ta nabijeđenost u vlastitu mesijansku ulogu, ilustrirana identifikacijom s Isusom
Hristom, a njegove vlade s apostolima, osim što je s vjerskoga aspekta jeretička, upućuje na opasne autoritarne nakane čovjeka koji je zadesio Crnu Goru. S velikom nelagodom moram priznati i ovo. Očekivao sam od direktora crnogorskih prosvjetnih ustanova da će pokazati bar malo dostojanstva prema funkciji koju obavljaju. Ne bi Premijer onoliko uzbičio da mu je iko od onih kojima je upućivao svoje skaredne prijetnje pružio otpor – ako nikako drugačije, ono bar napuštanjem sale u kojoj je pred crkvenjacima ponizni premijer izigravao razrednoga starješinu iz vremena koje ni ja nijesam zapamtio. Nedostajalo je još žito u
ćošku sale ili šiba kojoj su direktori trebali prilaziti dobrovoljno raširena dlana. Direktori crnogorskih prosvjetnih ustanova propuštili su priliku da premijeru – sljedbeniku ravnogorskoga pokreta pokažu da su oni legitimno izabrani predstavnici prosvjete koje ne može zastrašiti četnička histerija, makar ona odjekivala i s premijerske govornice. Šutnjom nijesu kupili milost. Ako i bude novoga sastanka, oni koji su prije dva dana okupljeni neće imati priliku za popravni ispit dostojanstva.

Drugo lice totalitarizma nekoć je bilo podmladak SNP-a, rasadnika najretrogradnijih političkih pojava u Crnoj Gori. To se lice već dugo ukriva iza parola „Mir je naša nacija“, „Pobjede, a ne podjele“, i sličnih floskula iz repertoara onih koji u politici žele skriti svoje stavove i namjere i na manipulaciji neznavenima politički profitirati. Kad je u noći u kojoj je vladajuća četnička većina izglasala Izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, kršeći zakone i pravnu proceduru, na tome licu zaiskrio podmukli osmijeh, konačno smo zapravo viđeli pravo lice totalitarizma. Reprizu toga osmijeha Predśednik Skupštine priredio je i na samome početku ponovnoga nezakonitog izglasavanja istoga Zakona kad je započeo harangu na Ustavni sud, crtajući javno metu pojedinim sudijama. Strategija je bjelodana – delegitimiranjem Ustavnoga suda četnička većina priprema teren za neprihvatanje njegovih odluka, a takvo rušenje ustavnoga poretka nije drugo do puzajući državni udar!

Treće lice totalitarizma prije no je doživjelo neslućeni politički uspon kad je s 5% podrške građana došlo u poziciju da odlučuje o vlasti, nekoć se prikazivalo kao građanski i eko aktivista. Zanemarimo li da je javnost obavijestio da mu je nuđen 21 milion eura, a da je potom u Specijalnom državnom tužilaštvu po svemu sudeći objasnio da je lagao (ili SDT, pak, ne smije da procesuira novoga kabadahiju), pređemo li preko
prijetnji iz Skupštine da „o svakome u CG zna sve što ne treba“ i fascinacije hapšenjima, poput onoga potonjeg kad se pohvalio da je gradonačelnik Ulcinja uhapšen „zbog partijskog zapošljavanja“, samo nekoliko dana nakon što je on sam zaposlio gomilu partijskih uhljeba, uprkos ranijim uvjerenjima spremnih da služe četničkoj vlasti, ukazaću na njegov odnos prema „neposlušnim“ medijima. Nije slučajno politički
analitičar Ljubomir Filipović u ponašanju potpredśednika Vlade uočio „autoritarne impulse“ te ga vrlo lucidno uporedio s jednim autokratom iz suśedstva. Najnovije prijetnje potpredśednika Vlade Javnome servisu, i to nakon onih da mu slijedi „grčki scenario“, izgovorene u izjavi datoj mediju iz Srbije, pokazuju
kako nova vlast doživljava slobodu govora. Mediji su, dakle, poželjni kad su u službi apoteoze vlasti, a kad su kritički pozicionirani – e onda im prijeti gašenje ili, sukladno afinitetima potpredśednika Vlade – hapsana!

Bilo je dovoljno samo nekoliko javnih istupa četnika, odnosno čelnika vlasti i da se uvjerimo da je nova, oslobođena Crna Gora, krojena po mjeri totalitarističkih sistema. Prijetnje prosvjetarima, sudskoj vlasti i medijima, samo su kap u moru svakovrsnih uzurpacija nadležnosti i sijanja nesigurnosti i straha.
A kad se tome doda i „transparentnost“ zapošljavanja partijskih vojnika, kritikovana već i od njihovih saveznika iz nevladina sektora, i na nju nadoveže ravnogorska ideološka matrica koja se bez otpora „građanista“ u vlasti nameće, i slijepome je danas vidno da je Crna Gora na putu totalnoga urušenja svih
civilizacijskih vrijednosti. Za sveukupni sunovrat Crne Gore nije manje od tri opisana ilustrativno i lice koje po vlastitom uvjerenju pripada krugu od sto najpametnijih ljudi „na svijet“, nekadašnji predśednik Crkvene opštine Crnogorske pravoslavne crkve. Njega je zapalo da obrazloži potrebu Izmjena Zakona o slobodi vjerosipovijesti, tako što je u dugome monologu opisao sva svoja religijska iskustva, đe je i kad od ranoga đetinjstva srio kojega popa i kako mu se javio, samo je zaboravio taj nevažni detalj iz biografije da je bio predśednik crkvenoga odbora CPC.
U novim društvenim okolnostima to svakako nije detalj od kojega se može profitirati. Taj tvorac sintagme „ljucka mizerija“ za one sklone nepotizmu, za koji će dan, nakon što je sve članove uže familije pozapošljavao poslije dolaska na vlast, morati da pređe na zapošljavanje trećeg, četvrtog ili petog
koljena. Tako vam je to kad živimo u vremenima malih autokrata i velikih „ljuckih mizerija“.


Prof. dr Milorad Nikčević, akademik DANU