Program | Uprava | O nama | Reagovanja, pisma... |  Prezimena u CG l Plemena u CG

Grb triju imperija
Simbol pobjede
Izmišljeni grb
Zlatni orao Crnogoraca
Imperijalna propaganda

GRB TRIJU IMPERIJA

Heraldika pokušava da odgonetne pojave pojedinijeh amblema, puteve njihovog preuzimanja i problikovanja. Dvoglavi orao javlja se kao gradski grb još u Babilonu. U nauci se smatra da su ti motiv (orla) od Asiraca preuzeli Hetiti, narod koji je, u istočnoj Maloj Aziji, imao državu (od oko 2000. Do 1225.g. prije n.e.). Predstavu dvoglavog orla Hetiti su koristili kao ukrasni arhitektonski sastojak.

SIMBOL POBJEDE

U rimskomu carstvu orao (jednoglavi) uziman je kao simbol pobjede. Istočno Rimsko carstvo (Bizant) u doba dinastije Komnen, preuzima dvoglavoga orla iz maloazijskoga kulturnog nasljeđa, koristeći ga kao ukras na dvorskijem odijelima. Može se pretpostaviti da je dvoglavi orao simbolizirao objedinjavanje crkvene i svjetovne moći. Tkanine sa dvoglavijem orlovima izrađivane su u radionicama sa islamskoga područja.

Značajan je podatak da Vaseljenska patrijaršija i danas ima u svojemu pečatu dvoglavoga orla (više glava orla je carska kruna, u desnoj kandži je krst a u lijevoj carska jabuka; ispod orla, na purpurnom jastuku, prekrštena su dva ključa koji bi mogli označavati otvaranje nebeskoga i zemaljskoga života; iznad krune su slova I(sus) K(rst).

U hrišćanstvu je orao, zahvaljujući vjerovanju da posjeduje sposobnost obnavljanja mladosti, simbolizirao vječni zivot, pa i uskrsnuće Hristovo.

Dvoglavi orao iz pečata Vaseljenske patrijašije, kao i sa bizantijskoga dvora, preuziman je od nekijeh pravoslavnijeh država i crkava. Bizantijske princeze, prilikom udaje na izvanjske dvorove, prenosile su nakit (prstenje i dr.) sa predstavom dvoglavoga orla. To su isto činjeli bizantijski freskoslikari i kamenoresci; radeći za druge dvorove, koristili su dvoglavoga orla kao ukrasni motiv. Neki dvorovi preuzimanjem bizantijskog orla ispoljavali su i pretenzije prema Bizantu. Al. Solovjev govori o tome da su slovenski vladari – stupanjem u "krug vizantijske kulture" – nosili odijela od tkanina na kojima je predstavljen dvoglavi orao. Ruski knez Ivan III, pošto se oženio bizantijskom princezom (1472), sinovicom potonjega bizantijskog cara Konstantina IX, kao grb uzeo je bizantijskog dvoglavog orla, što znači da je to učinio istodobno, kad je i Ivan Crnojević uveo ti isti grb kod Crnogoraca. Pošto je Bizant bio već pao, a Vaseljenska patrijašija ostala pod Turcima, tada se u Rusiji javlja osvajačka ideja, da je Moskva "treći Rim" i (nova) "zaštitnica" pravoslavlja.

Kada je papa Lav III obnovio Zapadno Rimsko carstvo, krunisavši 800. goda Karla Velikoga za cara, preuzet je, iz tradicije staroga Rima, (jednoglavi) orao kao obilježje carskog dostojanstva. Docnije, od 1401. Do 1806. goda, uzet je dvoglavi orao za grb germanskoga Svetoga Rimskog Carstva.

Dvoglavog orla imalo je više feudalnijeh porodica na Zapadu, kao što je poznata italijanska porodica Este, koja je, od XIII st., vladala Ferarom i Modenom, i dala vojvode i crkvene velikodostojnike. (Na štitu svojega grba imala je, pored ostalijeh simbola, i dva dvoglava orla)

IZMIŠLJENI GRB

U Srbiji se javljaju promjenljivi amblemi i ukrasi (ljiljan, šljem, bizantiski dvoglavi orao), "nepovezani u cjelinu grba" za sve vrijeme trajanja nemanjićke feudalne države. Neki autori pozivaju se na portolan (vodič) A. Dulčerta, za koji se zna kada je pisan (1339?) i tvrde da je sredinom XIV st. dvoglavi orao bio "simbol" srpske države, ali se tu ne radi o grbu, jer na crtežu dvoglavi orao je, bez štita, apliciran na zastavu. Grb u obliku dvoglavoga orla u Srbiji se javlja u vrijeme Stefana Lazarevića, pošto je proglašen, u Carigradu, za despota, što je izraz njegovoga vazalnog odnošaja. O tom grbu nalazi se podatak kod Urliha Rihentala, iz druge decenije XV v.

Neki srpski autori su smatrali da se dvoglavi orao kao simbol prvi put javlja na sakosu humskoga kneza Miroslava, koji je prikazan kao ktitor u crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju. Kasnije arheološka i istorijska istraživanja dovela su u sumnju to datiranje, pomjerajući vrijeme nastanka freske između 1264. i 1305. g, kao ktitorstvo kneza Miroslava, vidjeći u toj ulozi kralja Uroša. Iz ovoga se može zaključiti da to pitanje ostaje otvoreno.

I za srpski grb u obliku krsta sa četiri ognjila, koji je također bizantijski amblem, iz vremena dinastije Paleologa, sa prvom simbolikom: krst, između čijih kraka su upisana četiri slova B (basileus). Neki autori se domišljaju da bi mogao biti sredinom XIV st. grb Srbije, i ako ni kao porodični ni kao državni grb u srednjovjekovnoj Srbiji "nije nikad postojao" (V. Karić). Tvorac te legende je Mavro Orbini, autor Kraljevstva Slovena (1601), koji je, između ostalog, i neke grbove izmislio, "u nekoj maglovitoj patriotskoj težnji", među kojima i grb u obliku krsta sa četiri ognjila. U XVIII vijeku, kada je vladala grbomanija, ti izmišljeni grb (kao i oni u obliku dvoglavog orla) više puta je variran i prepečatan (H. Zefarović, Z. Orfelin i dr.), pa zahvaljujući takvoj popularizaciji Orbinijev grb stvarno je i postao grb vazalne Srbije, 1835. godišta. Međutijem, pošto se Milan Obrenović proglasio za kralja Srbije, 1882. g., uveo je kao grb – dvoglavoga orla, na čije je grudi apliciran raniji grb – krst sa četiri ognjila.

ZLATNI ORAO CRNOGORACA

Stojan Novakovic je utvrdio da se prvi poznati grb u Crnoj Gori javlja u vrijeme dinastije Balšića, u osmoj deceniji XIV v; srebrna repata zvijezda na crvenom polju, a na čelenci vučja glava s vratom. U vrijeme dinastije Crnojevića u Crnoj Gori grb je predstavljao: zlatni dvoglavi orao, sa krunicama na glavama. Može se opravdano pretpostaviti da je Ivan Crnojević preuzeo grb (dvoglavi orao) od albanskog velikaša Skenderbega (Đurđa Kastriota), poslije njegove smrti (17.01.1468), izražavajući tako feudalni legitimitet prema Skenderbegovim teritorijama, jer je Skenderbegova sestra Marija bila majka Ivanova.

Crnogorski dvoglavi orao, kome je kasnije dodat lav, ostaje, sve do likvidacije Crne Gore kao suverene države (1921), trajni državni grb koji se javlja i na državnijem pečatima ("Mohur vse Cernie Gori", "Pečat Crnogorskoga praviteljstvujušćega senata"). Grb Crnogorske pravoslavne crkve iz sredine XVIII vijeka sadrži dvoglavoga orla sa krunom, dvije ruke u oklopu, štit s prekrštenijem ključevima (kao i na Pečatu Vaseljenske patrijašije), s krstom, s lijeve, i mitropolitskijem štapom s desne bande.

Crnogorski grb i zastavu iz vremena knjaza Danila, prezentirao je, u Bibliografskom vjesniku (1982), naučnoj javnosti dr Jevto M. Milović, po knjizi o grbovima njemačkog autora Siebmachera, koja je pečatana 1857. godišta.

IMPERIJALNA PROPAGANDA

Pošto je dvoglavi orao, sa varijacijama u postavci krila, broju pera, i boji bio grb triju imperija (Bizantijskoga Carstva, germanskoga Svetoga Rimskog Carstva i Ruskoga Carstva), kao i još nekijeh država i feudalnih porodica - nije moguće govoriti o originalnosti osnovnoga motiva.

Insistiranje imperijalne propagande na asimilatorskoj upotrebi srpskijeh državnijeh amblema dobilo je drastične forme posljednjijeh godišta u odnosu na crnogorski narod. Propagatori su uvjereni da je to značajno sredstvo (kao oglašavanje slovenskoga pisma ćirilice - "srpskom", sprječavanje Crnogoraca da svoj jezik nazovu crnogorskijem, itd) za pretvaranje drugijeh naroda u tzv. srpski politički narod. Zato se pokušava ubijediti crnogorski narod da je grb Kraljevine Srbije jedinstven i originalan, a da je crnogorski grb "proizašao" iz nepostojećega grba iz doba dinastije Nemanjić. Pri tome, najbitnije je Crnogorce dovesti u situaciju da zaborave sopstvene grbove i svoju tradiciju. Toga radi je korišćen srpski grb: krst i četiri ognjila kao što je činjeno, početkom XX vijeka, po Makedoniji, Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, zbog lakoće pisanja i lažnog značenja koje je pridavano ognjilima ("Srbin ima četir slova stara / samo sloga Srbina spasava / Srbi braćo svi na desno krilo / ne bi l' naše sve do kraja bilo").  

Odštampaj stranicu