|
|
GOLI OTOCI JOVA KAPIDZIĆA
Tamara Nikčević
T.Nikčević:
Kažete da ste najveća žrtva Golog Otoka, da su Vam priču o
upravljanju logorom namjestili Crnogorci. Ali, zar ne
mislite da često sami tome doprinosite?! Osim Vas, danas gotovo više niko ne
brani Jugoslaviju, ni Tita, ni Neretvu, ni Sutjesku... O Golom Otoku da i ne
govorimo...
J.KAPIČIĆ:
Neka ne brane, ja ću! Braniću svoje nasljeđe, jer sam bez njega niko i ništa.
T.Nikčević:
Vaše nasljeđe je i Goli Otok?!
J.KAPIČIĆ:
Sve je to moje nasljeđe, i Trinajestojulski Ustanak, i Sutjeska i
Sinjajevina, i Neretva... I Goli Otok. Ne mislite valjda da ću da pokazujem
termopilsko pismo Titu, da se dičim onim što je bilo dobro, a da bježim od
onoga što nije valjalo... Ne pada mi napamet?!
.
T.Nikčević:
U međuvremenu, postali ste komesar Druge dalmatinske brigade?
J.KAPIČIĆ:
Zamjenik komesara,
partijski rukovodilac, komadant te herojske brigade bio je takođe Crnogorac,
Ljubo Vučković, njegov zamjenik Srbin - Ratko Sofijanić, a komesar - o tome
se vodilo računa - Hrvat, Mate Ujević. Bili smo došli do Neretve, ali se na
drugu stranu nije moglo. Njemačka i italijanska komanda koncentrisala je
jake snage u dolini rijeke, a na lijevoj obali i ističnoj Hercegovini čekalo
nas je blizu 20 hiljada četnika. U međuvremenu, pristizalo je 4 hiljade
ranjenika koje je štitila Sedma banijska divizija i koje smo morali da
prebacimo na drugu obalu Neretve. Titova naredba je bila da se sruši most.
Vlado Rus, inžinjer pri vrhovnom stabu, digao je most u vazduh, tako je 27.
februara 1943.g. počela bitka za ranjenike.
T.Nikčević: Da
li je Titova odluka da se sruši most bila ispravna?
J.KAPIČIĆ: Naravno,
jer su Njemci bili sigurni da se povlačimo. Kad je most srušen, Ttito je u
Vrhovni štab pozvao komadanta Ljuba Vučkovića i mene. Drugoj dalmatinskoj
brigadi dao je zadatak da tokom noći pređe na drugu stranu Neretve, napravi
improvizovani most preko koga bi prešli vojska i ranjenici. Od žice su
napravili opasače na kojima su visile male italijanske bombe razorne snage...Dalmatinci,
i plivaci i junaci- ne znam da li je i jedan bio stariji od 20 godina -
skočili su u ledenu i zastrašujuću Veretvu. Opačić Glišo, koji je zubima
držao gvozdenu sajlu, uspio je da je veže za drugu obalu. Bila je noć,
pljuštala je kiša. Kada se Opačićeva desetina dočepala druge strane Neretve,
bombama su zasuli četnike koj su se dali u bijeg, ostavivši nam konje, hranu
i municiju...pomoću sajle, izgrađen je improvizovani prelaz preko Neretve.
Borci sa ranjenicima su polako počeli da prelaze na drugu obalu. Bio sam 17
u redu...
T.Nikčević: Svi
ste prešli?
J.KAPIČIĆ:
Svi! Zato smo, uprkos ogromnim gubitima, Bitku na Neretvi, svakako jednu od
najstrašnijih i najkrvavijih bitaka Drugog Svjetskog Rata, doživjeli kao
veliku pobjedu, ma koliko bio nadmoćniji, neprijatelju smo zadali ozbiljan
udarac, spasili ranjenike, tako da smo bez obzira na sve, osjećali moralno
nadmoćnima. A, to je za nas borce bilo izuzetno važno. Druga dalmatinska
brigada se povlači prema Crnoj Gori i tamo boravi do Maja 1943, kada je
počela najžešća i najužasnija bitka Narodno Oslobodilačkog Rata, tzv. Peta
Neprijateljska Ofanziva.
Okupator je u ovu operaciju, poznatu ''Peta neprijateljska ofanziva'' ili
Bitka na Sutjesci, uveo127 hiljada (67 hiljada Njemaca, 43 hiljada Italijana,
2 hiljade Bugara i oko 15 hiljada četnika), uz podršku 170 aviona, 8
artiljerijskih pukova i velikog broja tenkova - protiv Glavne operativne
grupe jačine 22 hiljade partizana. Šest na jednog, što je po vojnim normama
duplo više nego što je potrebno za apsolutni borbeni uspjeh napadača.
Glavna operativna grupa se uspješno probila iz okruženja uz ogromne gubitke
od 7543 poginula borca, među njima 597 partizanki, što je nezabilježeni
primjer gubitaka žena-boraca u istoriji ratovanja. Najviše je bilo Srba
11851, Hrvata 5220, Crnogoraca 3295, Muslimana 866, Jugoslovena 757, Jevreja
74, Slovenaca 21, Makedonaca 4, Albanaca 3, Italijana 10 i Njemaca 4.
Kapetan Vilijem Dikin Englez lkoji je bio kod TITA u Vrhovnom Štabu, još
prije bitke na Sutjesci viđevši što se sprema, rekao je TITU: ''Pri ovakvom
odnosu snaga, bitka se predaje''. "Nećemo se predati, probićemo se"-
odgovorio mu je TITO.
Na Sutjesci smo pokazali međuljudsku hrabrost...Dalmatinci na Barama,
Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom Grobu - odbranivši
Sutjesku-platili su stravičnu cijenu. To su bili - HEROJI DIVOVI...
T.Nikčević:
Ali ranjenike ste ostavili Njemcima što vam se zamjera?
J.KAPIČIĆ:
Nijesmo imali izbora. Treća udarna divizija je koliko- toliko štitila
ranjenike i Glavnu bolnicu...Ne mogu da vam opišem što se događalo... Sjećam
se Dalmatinca, hrabrog borca iz naše brigade koji je, čuvši kako gadoziva
ranjeni brat, vratio se, poljubio ga, pokrio šatorskim krilom i krenuo dalje,
ili Crnogorac koga ranjena žena moli ''Nemoj da dozvoliš da me zakolju
četnici, ubij me molim te", izvadio pištolj i ubio je.
Imao sam čast da ratujem sa najboljom vojskom. U Goraždu je TITO nama,
Lovćencima, rekao: ''Ovo je moj najbolji bataljon, ponosim se VAMA''
T.Nikčević:
TITO namjerno nije dozvolio dvojici Srba da sa vojskom prvi uđu u Beograd?
J.KAPIČIĆ:
Ne znam da li je bilo namjerno, ali činjenica je da je čast da oslobod
Beograd dobio Crnogorac, Peko Dapčević.
.....
De Gol, inače, nije mnogo volio Jugoslaviju i TITA. Valjda je mislio da mu
je TITO, našom antifašističkom borbom, oduzeo mjesto u istoriji za koje je
smatrao da njemu i Francuskoj pripada.
....
Marko Ristić je rekao TITU ili on (KAPIČIĆ), ili ja. TITO je pravilno
procijenio da je u tom trenutku za Jugoslaviju bolje da u Parizu ostane
Marko Ristić. Čim sam stigao zvali su me iz TITOVOG kabineta. ''Ajde, sjedi"
-ponudio me je TITO još na vratima. "Znam da si ljut, ali moram da ti
objasnim. Jova, čim je Ristić došao, sebi sam postavio pitanje: ko će bolje
da razgovara sa Marloom - Marko Ristić ili ti koji si juče stigao iz šume.
Ko bi Jugoslaviju bolje predstavio?". ''Druže TITO, u pravu ste''- shvatio
sam. Pa, stvarno šta bih ja sa Marloom.
...
"Vidiš Jova, to je moje jagnje" - rekao je ponosno. Zaista je bilo lijepo. "Kada
odraste, odvedi ga u Kumrovec u moju kuću" - reče TITO lugaru. "Druže TITO,
đe ćes sa ovim jagnjetom, iako znate da je cijela Jugoslavija Vaša" - čudio
sam se... "E moj Jova, osim ovog, jagnjeta i kuće u kojoj sam rođen u
Jugoslaviji ništa nije moje. Svojim potomcima, osim časnog imena i djela -
TITO nije ostavio ništa.
...
Neđe uoči Plenuma 1966, pozvao me je Vlado Popović, tada čovjek od TITOVOG
povjerenja i rekao mi da Stari želi da me vidi.Nijesam ni slutio što se
sprema. TITO me je primio u svom salonu. Šetao je gore - dolje, bio vidno
uznemiren. ''Sjedi Jova'. Znas li što sam te pozvao''. Nijesam imao pojma.
''Znas ti, Jova, da Ranković sprema državni udar''? Bio sam šokiran. ''Druze
TITO, ne mogu da vjerujem, da li je moguće da Ranković Vama nešto sprema?
Jeste li sigurni?.'' "Siguran sam Jova, siguran''- nastavio je TITO. "Hajde
u moju spavaću sobu da vidiš kako mi je uređaje postavio ispod kreveta.
T.Nikčević:
Jeste li otišli?
J.KAPIČIĆ:
Nijesam. Odbio sam da uđem u TITOVU sobu, objasnivši da mu vjerujem na riječ
i da mi nijesu potrebni dokazi. Bilo bi opasno da sam pokazao da mu ne
vjerujem. A ne bi bilo ni fer.
T.Nikčević:
Zasto je TITO baš Vas pozvao?
J.KAPIČIĆ:
Zato što sam radio u UDB-i i zato što je u mene imao povjerenje. ''Druze
TITO, ako ste me pozvali da vam dam savjet, moram da vam kazem da sam
spreman da za vas poginem kada god to od mene budete trazili'' - rekao sam
uzbuđen.
....
Na svečanosti povodom otvaranja Mauzoleja 1974.g. iz Srbije je došao samo
Petar Stambolić, ali kao TITOV izaslanik. Ostali su bojkotovali.
...
Bio sam jednom sa TITOM u lovu, u Karađorđevu. Hodali smo u tišini i ,odjednom
bez ikakvog povoda, TITO zastade: ''Jeli Jova, zašto ste vi Crnogorci tako
nepouzdan narod?''. Tačno je znao kakvi smo. Svi redom.
...
Poslije onog 1941, nije mi svitalo ljepši 13 Jul. Otisao sam u Podgoricu
pružio ruku i čestitao Milu Đukanoviću, ali sam ga podsjetio na TITOVE
riječi: ''Teško je napraviti državu, ali je još teže - SAČUVATI''. Nijesam
siguran da me je čuo.
...
TITO je vladao na jedan mogući nacin u zemlji kakva je Jugoslavija.
Više-nacionalna zajednica se nije mogla drugačije održati. Ne mozemo TITA za
sve okriviti. Da nije bilo republičkih nacionalističkih i šovinističkih vođa,
Jugoslavija se ne bi u krvi raspala.
TITO je bio veliki čovjek, slavna istorijska ličnost i jedan od svjetskih
priznatih antifašističkih vođa, Drugog svjetskog rata. Osim nas - malih,
jadnih posvađanih zaraćenih jugoslovenskih naroda, to TITU niko ne osporava.
TITO je napravio veliku, pravednu državu u kojoj su svi ljudi, sve vjere i
nacije bili JEDNAKI.
T.Nikčević:
U međuvremenu drugi rat; Rezolucija Informbiroa i Goli otok?
J.KAPIČIĆ:
Goli otok je mrlja na licu velike države kakva je bila Jugoslavija. Morate
da znate - to je vazno, da tokom rata slavu nijesmo sticali boreći se samo
protiv fašizma nego i protiv svih okupatora. Jugoslavija je u NOB-u izgubila
mnogo ljudi, bila nam je uništena ekonomija, privreda...Nijesmo mogli da
dozvolimo da to bilo ko negira ili omalovažava.
T.Nikčević:
Prije 1948. god., što je za vas značio Sovjetski Savez?
J.KAPIČIĆ:
Sve! SSSR je dugo bio ideal, a Staljin gotovo Božanstvo.
T.Nikčević:
Po čemu se Jugoslavija razlikovala od ostalih zemalja istočnog
bloka?
J.KAPIČIĆ:
Bili smo samostalni, krvlju se izborili za svoju državu... Na drugoj strani,
Staljin je zemljama istočnog bloka diktirao i sistem i način života i način
rada partije...
T.Nikčević:
Kako se TITO usudio da se suprostavi
Staljinu? Na šta se oslanjao, na koga je računao?
J.KAPIČIĆ:
TITO je bio izuzetna ličnost, harizmatični vođa, hrabar čovjek... Nije zelio
svađu sa Rusima, ali nije dozvoljavao da nas bilo ko izjednačava sa
Mađarskom, koja se u Drugom svjetskom ratu bila na strani fašističke
koalicije. Od svih, pa i od SSSR-a, TITO je zahtijevao da nas poštuju. Osim
toga, naše su ratne rane te 1948.g. još uvijek bile svježe, a mi opijeni
sopstvenom pobjedom.
T.Nikčević:
U otporu Staljinu, imali ste pomoć ili podršku sa Zapada?
J.KAPIČIĆ:
Vodili smo borbu i na tom planu. Kada su krenuli napadi M. ĐILAS je
otišao u London, a K. POPOVIĆ u SAD-e. Englezi su ĐILASU rekli da će nam
pomoci, ali neće sa Staljinom zbog nas ulaziti u rat. Za Staljina smo bili
imperijalni špijuni. Nemojmo zaboraviti da se prije sukoba sa SSSR-om
dogodio incident zbog koga nas Amerikanci umalo nijesu bombardovali.
T.Nikčević:
Mislite na rušenje američkog aviona 1948. god.?
J.KAPIČIĆ:
Tako je. Oborili smo američki avion, što je shvaceno kao neprijateljski akt
protiv SAD. Američka štampa je bila ogorčena, pozivala svoju vladu da na Jugoslaviju
baci atomsku bombu.TITO je bio van sebe. Pozvao je D. LEKIĆA, komadanta
korpusa na odgovornost.
T.Nikčević:
Zašto ste uopšte srušili američki avion?
J.KAPIČIĆ:
Avion je zaista ušao u vazdušni prostor Jugoslavije i oboren je iznad
Slovenije. Tačno je - nijesmo baš morali da ga rušimo ali...Znate kako je...
Osjećali smo se moćno...Osim toga, bili smo veoma bliski sa Staljinom koji
nas je stalno huškao protiv ''Imperijalističkog Zapada''.
T.Nikčević:
Što jepredhodilo Rezoluciji Informbiroa ?
J.KAPIČIĆ;
Staljin je htio da nas pokori po svaku cijenu.Iz Moskve je u početku
slao tkz savjetnike, koji su kontrolisali
jugoslovensku ekonomiju privredu, spoljne poslove
vojsku i SSSRu o tome slali izvještaje.
Sovjeti su nas kritikovali zbog toga što ''idemo u
kapitalizam'', ponašali su se
kao da smo njihova gubernija.
Na TITOVU adresu su iz Moskve stigla dva pisma - prvo
27 marta a drugo žešće 4 maja
1948 god, Bio je optužen da
služi imperijalizmu. 19 maja 1948 TITU dolazi poziv
da ide na sjednicu informacionog biroa komunističkih
partija u Bukurešt.
T.Nikčević:
Kakva je jugoslovenska reakcija?
J.KAPIČIĆ:
Osim A HEBRANGA i S ZUJOVICA, koji su prvi
napali TITA, izjasnili su se za Staljina, bili smo u soku. TITO je odmah
sazvao CK KPJ. Obavijestio je clanove CK da nece ici u Bukurest i predlozio
im ako misle drugacije da ga smijene. Svi su odmah skocili; kako da ides?!
Necemo te slati pod Staljinov noz.
T.Nikčević:
Dali je SSSR bio iznenadjen odgovorom?
J.KAPIČIĆ:
Sada su oni bili sokirani. Sa sjednice u Bukurestu, koja je odrzana
28 juna 1948 stigla je Rezolucija Informbiroa u kojem su Jugosloveni bili
pozvani da ustanu protiv '' sluga imperijalizma''. Odgovor Jugoslovenske
Vlade SSSRu ''BORBA'' JE 30 JUNA1948 prenijela u cjelini...
T.Nikčević:
Taj odgovor je pisao DJILAS ?
J.KAPIČIĆ:
DJILAS je pisao tekst, a CK KPJ usvojio
T.Nikčević:
Da li je bilo tesko ljudima objasniti, kako je
to Staljin od polubozanstva, kako ste ga opisali,
odjednom postao najveci naprijatelj?
J.KAPIČIĆ:
Užasno teško!
U Partiji su počela stravična
kolebanja, teški lomovi. Kroz
Goli otok je prošlo 16 hiljada ljudi.
T.Nikčević:
Mnogi izvori tvrde 31 hiljada ljudi?
J.KAPIČIĆ:
Ne nego milion! To su laži
i gluposti. Kao da 16 hiljada nije dovoljno, pa moraju da dodaju.
Mnogi funkcioneri na položajima,
bivsi partizani, dugo nisu
mogli da shvate sto se dogadja. Protiv nas su
bile sve komunističke zemlje, ali i komunisti
Francuske i Italije. Bili smo sami. Bili
smo ljuti razočarani i spremali smo se za RAT.
T.Nikčević:
Protiv koga?
J.KAPIČIĆ:
Protiv SSSRa. Deset ruskih divizija je stajalo
na granicama Madjarske, Rumunije i Bugarske i
čekalo da napadne Jugoslaviju. Industriju smo
prebacili u Bosnu. Ocekujuci ruske tenkove,
po Vojvodini smo bili iskopali rovove u kojima će naši
momci čekati Ruse. Hiljade i
dvije stotine naših ljudi je poginulo na granici.
Najveći skandal su napravili generali K PETRIČEVIĆ,
A. JOVANOVIĆ i pukovnik
V. DAPČEVIĆ
pri pokušaju bjekstva u Rumuniju.
T.Nikčević:
A JOVANOVIĆ je te noći
ubijen?
J.KAPIČIĆ:
Bježeći preko granice
nalećeli su na policiju koji su u mraku mislili da je
riječ sitnim prestupnicima,
lovokradicama. Pokušali
su da ih zaustave, ali kad su
odbili da se predaju zapucali su i ubili A JOVANOVIĆA.
K PETRIČEVIĆ I V DAPČEVIĆ
su pobjegli. PETRIČEVIĆ se
vratio u Beograd i predao. DAPČEVIĆ
je krenuo za Banat i uhapšen
je prilikom prelaska Madjarske granice. Prije njih,
general Pero Popović, zamjenik komadanta ratnog
vazduhoplovstva, takodje Crnogorac, oteo avion
i pobjegao u Rumuniju.
T.Nikčević:
Nećete valjda da kažete
da je UDBa bila poslednja odbrana Jugoslavije?
J.KAPIČIĆ:
Hoću, baš to
ću da kažem! Jedino u vrhu
UDBe nije bilo ljudi koji su izdali zemlju. Zato je RANKOVIĆ
vijest o skandalu generala javio meni.
Kako bismo blokirali eventualni ulaz pobunjenika iz Banata u Beograd,
morali smo da zatvorimo Pančevački
most. Nijesmo tačno znali koliko ih je.
Sobzirom na to da je i sa Banatske strane tenkovskom jedinicom
komandovao Crnogorac, prijetila je opasnost da
pobunjenici udju u Beograd i naprave čudo.
T.Nikčević:
Koji Crnogorac?
J.KAPIČIĆ:
DUKLJAN VUKOTIĆ
T.Nikčević:
Koje sve od visokih crnogorskih funkcionera bio na GO ?
J.KAPIČIĆ:
Mnogo njih! Kada sam drugi put bio na GO,
sjećam se da sam vidio Boza LJumovića,
jednog od najstarijih komunista, divnog
čovjeka. Pita sam ga kako je. ''Dobro sam.
Otišao sam za svojim idealima''- odbrusio mi
je. Ovaj je najgori ''-
reče mi stražar.
Božo je bio zagrižen.
Da je mogao, za Staljina bi zapalio TITA
i sve ono što smo zajedno stvarali. Bez
obzira na to naredio sam da se pošalje u bolnicu i
zadrži na liječenju mjesec dva.
Mnogo godina kasnije, sreli smo se slučajno
na beogradskom aerodromu. Prišao mi je, skinuo
šešir. ''Hoću
da ti zahvalim što si mi spasio život''-
rekao je i prošao.
T.Nikčević:
Dali je tačno da ste Boža
LJumovića, prije odlaska na GO, i lično
pokušali da ubijedite, da se odrekne Staljina?
J.KAPIČIĆ:
Tačno je. Božo LJumović
je bio istaknuti partijski funkcioner, ugledan čovjek
i za njega smo se morali boriti. Ranković
je dao zadatak meni i Ćeći
Stefanoviću da odemo u CZ i razgovaramo sa Božom.
Kad su ga doveli obratio mi se. ''Nije trebalo da
dolazite, da mi držite
predavanje! Posebno ti'' Inače
ne slušam što govorite.
''Vidiš Božo što
Staljin radi svim zemljama koje je zgazio svojom čizmom?!
Pusti ga tvoja zemlja je Jugoslavija. Za nju si se
borio''. ''Jovo pošto si već
takav stručnjak za spoljnu politiku, da ti kažem;
ako za interes SSSRa i Staljin treba da sagori cijela zemljina kugla neka
sagori, nebih prstom mrdnuo''- uzvratio je.
''Je li tako Božo'?!-
pitah ga ljutito.
''Tako je Jovo''
E onda ćeš ići
na GO, pa SAGORIJEVAJ tamo,
rekao sam i izašao.
T.Nikčević:
Osim Boža, jeste li još
nekom pokušali da ubijedite da se odrekne Staljina?
J.KAPIČIĆ:
Jesam. K Petričević
je dobio mjesto šefa zatvorske biblioteke,
Čeda Iličkovića
poslao sam na rad u medicinsku ambulantu, što im je
koliko toliko olakšalo boravak
u zatvoru. Sjećam se Mirka
Živkovića, bio mi je
školski drug, cimer na
studijama. Rekao sam da napiše izjavu u kojoj bi
potvrdio da niti je bio niti ima ikakve veze sa IB-om. ''E neću,
Jovo, pa kad bi mi kosti odje ostale''- rekao mi je.
Oslobodio sam dvadesetak Cetinjana, medju njima i reditelja Mila DJukanovića.
T.Nikčević:
Po kom kriterijumu ste oslobobadjali ljude?
J.KAPIČIĆ:
Neke sam odranije poznavao sa drugima razgovarao...
T.Nikčević:
Bili ste svjesni da od vas zavisi nečiji
život?
J.KAPIČIĆ:
Iako nam to danas tako izgleda, vjerujte da na
te stvari nijesam gledeo tako. Nijesam mogao da oslobodim one koji su
napravili neki težak prekršaj,
kovali zavjeru ili pobunu protiv TITA. U tom smislu,
moja vlast je bila ograničena.
T.Nikčević:
Da li ste imali neke posledice zbog
toga što ste ljude oslobadjali?
J.KAPIČIĆ:
Ne ali sam imao problem zbog mog traženja da
oslobodim moga brata od tetke Vukolu Stojovića.
Zbog te moje intervencije mogo sam past pod sumnju.
Zamolio sam Voja Kovačevića
komandanta Niškog korpusa da
vidi o čemu se radi. Nakon nekoliko dana Vukola je
bio oslobodjen. Došao je u Beograd da mi se zahvali
na pomoći, pokunjeno i suznih očiju
se kleo da nije kriv. Ali posle pet šest dana, Božo
Begović, šef odsjeka za IB,
javio mi je da je grupa predvodjena Vukalom Stojanovićem
prebjegla u Rumuniju.
T.Nikčević:
To je bio ozbiljan problem?
J.KAPIČIĆ:
Zbog takvih stvari lećele su glave. Odmah sam
pozvao A. Rankovića,
primio me je. Objasnio sam mu čitav slučaj
i Ranković se zamislio.
Šetao je sa jednog na drugi kraj sobe.
''Slusaju me dobro Jovo, da si oslobodio stotinu takvih gadova, mi ti opraštamo.
Nije to tvoja greška. Nemoj da brines idi kući.
T.Nikčević:
Jesteli li ipak brinuli?
J.KAPIČIĆ;
Nijesam, znao sam što znači
Markova RIJEČ.
T.Nikčević:
Nedostaje li vam Crna Gora?
J.KAPIČIĆ:
Mnogo. Crna Gora je čudo, ideal.
Kada pomislim da bi ponovo mogla da nestane, dodje mi da vrištim
iz sve snage da zakukam...Kao da ponovo vidim Gaetu...Ne
ponovilo se!
Često odem u Crnu Goru, u svoje selo.
Na Cetinju ću se kopat, tamo imam grob...
Odatle sam krenuo...
A ,eto...Juče sam sa slovenačkim
novinarima razgovarao pet sati. Traže me Hrvati,
Bosanci...Svi.
Samo me Crnogorci neće!
Jedini sam ostao, ali im ne trebam.
Ne trebaju ni oni meni.
 Odštampaj stranicu
|
|
