Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CGReagovanja, pisma...Traže se l   Kontakt


 


PAŠTROVIĆI


 

 


 

Nastajanje imena


Paštrovići se prostiru na uskom priobalnom pojasu od Kufina do Babinog Dola kod Bečića. Zahvaljujući blagoj klimi i pogodnim župskim mjestima, tu su bila naselja još u praistorijsko doba. Kamene gomile, kojih ima duž čitave oblasti, svjedoče o njenoj ranoj naseljenosti. Nekada su tu živjeli Iliri, Rimljani, Vlasi i Arbanasi.
Iz ilirskog vremena ostali su izvjesni toponimi.
Pa i samo etničko ime Paštrovići izvedeno je od ilirskog ličnog imena Pastro /Pastroje/.
Kod ovog imena isti je korijen kao kod latinske riječi pastor /pastir/.
Slovensko stanovništvo, koje se kasnije naselilo, primilo je ime starosjedelaca, i to kao geografski i etnički pojam. Prvi odnosi između starosjedelaca i doseljenika bili su neprijateljski.
Sloveni nijesu potpuno istisli starosjedioce, već su se naseljavali u manjim grupama. Među njima je bilo uzajamnih veza i izvjesnog stapanja, što pokazuju i sačuvani toponimi.
U Barskom rodoslovu Pop Dukljanin navodi mnoge toponime u Duklji, ali oblasni naziv Paštrovići ne pominje, već samo Lastva. To je prvi pomen paštrovačke teritorije, i to u vezi sa kraljem Radoslavom, koji je živio krajem 8. i početkom 9. vijeka.


Teška kazna

U Zeti, za nepuna dva vijeka koliko je bila u sastavu nemanjićke države, učvršćeni su feudalni odnosi. Poslije smrti cara Dušana prestaje saradnja Raške i Zete. Od pojedinih njihovih oblasti formiraju se nove feudalne državice. Balšići su držali Bar, Budvu i Gornju Albaniju. Oni su vodili borbu za Kotor, najprometniji grad u Zetskom primorju. Kotorani zatraže pomoć od ugarskog kralja Ludovika /Ljudevita/ i 1370. godine prime mađarsku vrhovnu vlast. No i Mlečani su imali pretenzija prema Kotoru. U borbi između Mađara i Mlečana 1378. godine podmićeni paštrovski glavari pomogli su Mlečanima da zauzmu grad.
Iz tog dvogodišnjeg rata Mletačka Republika izašla je iscrpljena, pa se prilikom sklapanja mira morala odreći svoga prava na Dalmaciju i čitavo primorje do grada Drača. Kotor je vraćen Ugarskoj. Da bi kaznio Paštroviće zbog napada na Kotor, ugarski kralj Ludovik pošalje veliku vojsku da ih potpuno iskorijeni. Njegov vojskovođa Lujo Madžar na prevaru je zarobio 1400 Paštrovića pod oružjem i sve ih posjekao pod Golim vrhom, a poštedio je djecu i žene. Dugo su se Paštrovići oporavljali od tog programa.
O etničkom sastavu Paštrovića nema nikakvih podataka sve do 14. vijeka. Stefan Mitrov Ljubiša piše: „Mračna je istorija naša do ljeta 1350. /treba 1378./ jer su gotovo svi rukopisi iz kojih bi štogod pocrpsti mogli u to doba zajedno s narodnim poglavicama propali u borbi sa ugarskim kraljem Ludovikom”.

Imena i prezimena

U arhivskoj građi 14. i 15. vijeka pominju se mnoga paštrovska lična i bratstvenička imena, koja jasno govore o etničkom sastavu tadašnjeg stanovništva. U jednom dokumentu iz 1355. godine pominju se vlastelini Paštrovići /Aleksa, Nikola, Ostoja, Radič i Stefan/. Iste godine, na drugom mjestu, imenovana je vlastelinska porodica Medina i kuće Martinovića, Dobroslavića, Rucovića i Čelentovića iz Lastve i Brestovika.
U jednoj povelji Balše Drugog navedena su imena: Dabajko Tomić, Nikola Martinović, Radić Miković, Harvoje Novaković, Dabajko Aleksić, Mirko Miletić i Aleksa Kanjoš. U spisku dužnika kotorskog trgovca Luke Bolice iz 1398. godine imenuju se: Sladan Milmović, Stojan Suergucović, Đonas Stitar, Glupko Radgostić, Cvjetoje Radinović, Radoje Milenk, Obrad Oblačić, Grubac Radmilović, Milovan Golkosić i Bogoslav Svatikio. Među dužnicima istog trgovca za 1399. godinu nalaze se i imena dva kmeta: Stojko Sestan i Đonas Stitar, doseljeni iz Šestana i Štitara.

U dubrovačkim i kotorskim dokumentima oni se redovno javljaju od 1377. godine. Krajem decembra 1399. knez i Kotorsko vijeće „primaju na vječno vrijeme” braću Ostoju i Radića, sinove Radoslava Paštrovića, kao i njihove nasljednike, i opraštaju im ako su što učinili protiv grada, da se uzdrži i umnoži grad Kotor.
Dvanaest paštrovačkih plemena, prema jednom spisku iz 1655. godine, bila su:

Bečići,
Kalođurđevići,
Crnci,
Nikolići,
Butaki,
Glavoči,
Ćude,
Reževići,
Mikovići,
Tomići,
Mitrovići i
Blizikuće.


Ova plemena poticala su od dvanaest vlastelinskih porodica, čiji su se preci doselili sa raznih strana. O nekima se ne zna ništa, kao npr. o plemenu Nikolići /Nikandrovići - Baroci/, o kojima nema pomena već od prve polovine 19. vijeka.
Neka od navedenih plemena kasnije su promijenila nazive. Pleme Butaki /Buci/ - docnije Nikolićevići /Niklićevići/, a još docnije Midžori; Glavoči - docnije Junkovići, a još docnije Suđići; Ćude - Srzentići; Tomići - Armenko; Blizikuće - Ljubiše.
Od plemića Bečići, Mikovići i Mitrovići danas postoji veći broj bratstva i pod drugim nazivima. Na teritoriji starog plemena Reževići danas takođe postoji više bratstava pod drugim nazivima. Jedino se Kalođurđevići nijesu izdvajali u posebna bratstva.


Široka autonomija

Iako se Mletačka Republika odrekla pretenzija na istočnu jadransku obalu, ona je nastojala da potčini djelove Zete. Tešku borbu protiv njih vodio je Balša Treći. On je u Paštrovićima 1413. godine podigao manastir sv. Nikole u Praskvici. Poslije Balšine smrti 1413. godine Zetom je upravljao njegov ujak, despot Stefan Lazarević, kome je ostavio u nasljedstvo svoje posjede. Despot Stefan i Đurađ Branković vodili su više bojeva sa Mlečanima, ali ih nijesu mogli istisnuti iz primorskih gradova.
Nalazeći se na granici između Otomanskog Carstva i Mletačke Repbulike, Paštrovići su se morali prikloniti jednom od njih. Opasnost od islamizacije natjerala ih je da dobrovoljno postanu mletački podanici. Odredili su 14 predstavnika /među kojima nije bilo nijednog iz Lastave/ koji će pregovarati sa admiralom Franceskom Bembom, vrhovnim zapovjednikom mletačke flote.
Ugovor, kojim su utvrđena prava i obaveze Paštrovića, 4. aprila 1423. otpisali su plemići: Dabiša Paštrović, Radić Miković, Jovan Risavić, Jovan Ćudić, Matko Kalođurđević, Novak Crnac, Petar Glavas /Glavoč/, Sorah Buzanović /Burzanović/, Hornou /Harvoje/ Novaković, Kanjoš Bladenović Blizikuća, Vukota Dragović, Radić Grubavčević, Jovan Buljarević i Novak Tomić. Ugovor je sljedeće godine potvrdio i mletački dužd.

Između Mlečana i Turaka

Ovim ugovorom Paštrovići su dobili široku autonomiju i ostali su uglavnom vjerni Mletačkoj Republici do njenog pada 1797. godine. Stanovnici Lastve, koji nijesu potpisali pomenuti ugovor, videći sve veću opasnost od Turaka, sklopili su sličan ugovor sa Mlečanima 1442. godine, s tom razlikom što su zadržali pravo da sami biraju svoje sudije.
Crnojevići, koji su upravljali Zetom, zauzeli su neprijateljski stav prema novoj mletačkoj vlasti u crnogorskom primorju. Sandaljev nasljednik, vojvoda Stefan Vukčić, zaposio je planinske djelove Zete, a zatim i primorske gradove Bar i Budvu. Njemu se pridružio jedan dio Paštrovića, a drugi dio, pod vođstvom vojvode Radiča Paštrovića s braćom, davao je hrabar otpor u jednoj tvrđavici. Mlečići su kasnije nagradili penzijama ovu njihovu odanost i vjernost.
Kada se Vukčić 1442. godine povukao iz primorja, Mlečići su zauzeli Budvu, Bar, Paštroviće i Drivast. Vojvoda Stefan Crnojević se pridružio despotu Đurđu Brankoviću u bezuspješnom pokušaju da od Mlečića povrati Bar. Protiv mletačke vlasti ustala je čitava Grbaljsak Župa, kojoj su se pridružila sela u Krtolima, Luštici i dobrim dijelom u Paštrovićima. Mlečića su pridobili Stefana Crnojevića dajući mu zvanje vrhovnog vojvode od Zete i uz njegovu pomoć uspjeli da uguše pobunu.
Stefanov sin, Ivan Crnojević, nije pošao očevim stopama i 1465. godine upao je u mletačke primorske posjede. Prišlo mu je stanovništvo između Bara i Kotora, ali u ovom poduhvatu nije imao uspjeha. U ovom pohodu Ivana su pomagali svi Paštrovići, osim stanovnika Kastel Lastve, koji su ostali vjerni Mletačkoj Republici. Zbog toga su Kašćečane napali ostali Paštrovići, prisvojili njihova imanja i protjerali ih. Mlečani su zaštitili Kašćelane i protjerali njihove napadače iz Kastel Lastve.

Zahvalnost Kotorana

Kao i ostali mletački podanici, Paštrovići su čuvali granice svoje oblasti i često vodili borbe s Turcima. Glavno njihovo naselje bilo je Sveti Stefan na malom ostrvu spojenom sa kopnom uskom pješčanom prevlakom. Prema predanju, grad je podignut u 15 vijeku od blaga zaplijenjenog sa turskih brodova. Velika turska flota uplovila je u Bokokotorski zaliv i sa nje je iskrcana vojska koja je napala Kotor. Paštrovići, kao vazdašnji junaci, nijesu mogli dozvoliti da Turci osvoje Kotor, pa je njih oko hiljadu, s brašnjenicima u torbi i oružjem u ruci, pohitalo u boj. U Grbljskom polju ostavili su nekoliko ratnika da bi prepriječili put turskoj vojsci, a ostali su s leđa napali Turke oko kotorskih bedema. Videći da im je stigla pomoć, branioci opsjednutog grada odjednom su otvorili tri gradske kapije i jurišali na neprijatelja. Pomoć ratobornih Paštrovića bila je presudna. U turskoj vojsci zavladala je panika i više od polovinu ih je ostalo na bojištu.

Proslavljajući pobjedu, Kotorani su u čast svojih spasilaca priredili veliku svetkovinu. U povratku, neki prolaznik je paštrovskim ratnicima kazao da se kod Jaza nalazi velika turska flota. Pohitali su tamo i ugledali mnogo brodova koji nijesu mogli isploviliti zbog bure na moru. Na njima je bilo malo turskih vojnika, a mnogo više zarobljenih hrišćana-veslara. Ostali turski vojnici pustošili su sela oko Kotora. Koristeći njihovo odsustvo, Paštrovići su na malim lađama jurnuli na turske brodove, razoružali vojnike i vezane ih prebacili na obalu. Zatim su zaplijenili sve dragocjenosti, ukrcali ih na najljepši brod i odvezli u Sveti Stefan. Ostale brodove su probušili i potopili. Od zaplijenjenog blaga podigli su na Svetom Stefanu 12 kuća, za svako paštrovsko pleme po jednu.

Gradić Sveti Stefan bio je utvrđen visokim zidinama i više puta je odolijevao gusarskim napadima s mora i turskim napadima s kopna. Poslije zauzeća Kipra 1570. godine, Turci su ga napali sa kopna, razrušili dio zidina, ali ga nijesu osvojili. U narodu je postojalo vjerovanje da ih brani sv. Stefan Prvomučenik, zaštitnik njihov, kome je posvećena crkvica na ostrvu.

Sukobi na granici

Sljedeće godine Turci su dugo držali u opsadi grad Kotor, koji su branili mletačka posada i Paštrovići „kao najmanici za tri škude mjesečno”.
Osvajanjem Ulcinja i Bara 1571. godine, Turci su stekli značajnu bazu za dalje nadiranje, ali su paštrovski ratnici postali štit od turskih pokušaja prodora prema Budvi i Kotoru. Skadarski sandzak-beg često ih je uznemiravao. Jednom ih je napao i opljačkao sa svojih 1500 bašibozluka. Bail u Carigradu uložio je žalbu, zbog čega je veliki vezir izdao ferman skadarskom sandzak-begu da prestane sa nasiljem nad mletačkim podanicima.
U jednom sukobu 700 Paštrovića zaustavili su brojnu tursku vojsku pod zapovjedništvom rumelijskog beglerbega koja se bila zaputila preko njihovog područja ka Budvi. Upravo tada turski sultan zatekao se u Skadru i čudio se kako može jedno malo pleme zaustaviti tursku silu, od koje strepi čitava Evropa. Zbog tih i drugih zasluga Paštrovići su stekli pravo da bez carine prodaju svoje vino i ulje na mletačkim pijacama.

Okršaji ne prestaju

Neki spahija iz Bara uznemiravao je Paštroviće 1588. godine nekim svojim pravima na njihov račun. Kotorski knez uzeo je u zaštitu Paštroviće i, uz svjedočenje barskog kadije, podigao tužbu u Carigradu. Sultanov sud oduzeo je spahiji timar /feudalni posjed/. Međutim, taj isti posjed htjeli su da prisvoje dukađinski Turci. Iako im je kotorski knez pokazao presudu sultanovog suda, Dukađinci su sa 1400 konjanika i 100 pješaka napali Paštroviće. U tom žestokom okršaju bilo je mrtvih na objema stranama.
Godine 1592. Bar i sva turska teritorija zapadno od Bojane ušli su u sastav novoosnovanog sandzakata Crne Gore, na čijem se čelu našao Derviš Alić. Da bi dobio taj položaj, obilato je podmitio velikog vezira. On je Paštrovićima prijetio da će na njih navesti Barane i druge svoje potčinjene.
Odnosi na barsko-paštrovskoj međi ponovo su zaoštreni juna 1615, kada su Paštrovići ubili Hasana Čauša iz Bara i njegovog sina, a ranili njegovog sinovca iz Spiča. Hasanova udovica Hava pošla je da traži pravdu na sultanovom pragu, ali je spor izglađen pred providurom u Kotoru.
Ratoborni Paštrovići, vični boju na kopnu i na moru, dobijali su naređenja od kotorskog providura i pružili značajnu pomoć Mlecima kada su se Turci 1630. godine spremali da iz Risna napadnu Kotor. Tada su Paštrovići mjesec dana krstarili svojim lađama po Bokokotorskom zalivu i čuvali grad. U početku su bili plaćeni, a poslije dugogodišnjeg Kandijskog rata /1645-1669/, Mletačka Republika je bila iscrpljena i nije mogla da ih više plaća.
Poslije poraza Turaka kod Beča /1683/ i stvaranja Sveta alijanse, razvio se živ pokret među crnogorskim plemenima, koja su očekivala da će se pomoću Venecije osloboditi turskog ropstva. Mletačka Republika je podsticala Crnogorce i njihove susjede na borbu protiv Turaka, ali sama nije bila dovoljno spremna za rat.
Mletačke vlasti nagrađivale su pojedine Paštroviće za podvige protiv Turaka. U jednom dokumentu iz 1685. godine providur ističe podvige Franja N. Davidovića u borbama oko Herceg-Novog i osobito na granici Paštrovića, gdje je i poginuo, a zatim određuje njegovom maloljetnom sinu Nikoli mjesečno stalno sljedovanje od jegnog pesa dvopeka.

Osveta Turcima

Barski muslimani digli su se na Paštroviće na početku Morejskog rata 1684. godine. Tada se na barsko pristanište iskrcao veliki broj islamskih boraca, koji su pobjegli iz neizvjesnog pohoda na Ugarsku. Tu ordiju, koja je opljačkala Paštroviće, predvodio je Baranin Husein-paša.
Naredne godine, u ponovnom upadu u Paštroviće, nastradali su neki turski glavari i njihove odsječene glave položene su pred noge kotorskom providuru. Najzaslužniji za taj podvig bio je Nikac Markićević, a Niko Lucin je tom prilikom zarobio jednog Turčina u punoj ratnoj spremi i kao sužnja predao ga providuru.
Položaj Husein-paše zauzeo je Muslihudin-paša, koji je naredne godine mobilisao šest hiljada vojnika s namjerom da napadne Kotor. Stoga su svi naoružani Paštrovići odvedeni da brane grad, a svoje nezaštićene porodice ostavili su u selima kod Svetog Stefana. U iznenadnom napadu na nebranjene Paštroviće Turci su ubili veliki broj uglavnom starijih ljudi, a mlade su odveli u ropstvo.
Na Drobnom pijesku paštrovski glavari održavali su skupštinu, takozvanu bankadu. Dogovorili su se kako da se osvete Turcima. Pero Štiljanović, kome su Turci ubili oca, a ženu i dvoje djece odveli u ropstvo, predlagao je da ubiju Muslihudina. Bilo je i drugih predloga, ali su se svi složili da prvo treba smaknuti glavnoga krivca. Određeno je pet hrabrnih mladića za izvršenje tog zadatka.
Htio je i Pero s njima, a glavari su ga savjetovali da pribavi novac za otkup svoje žene i djece. Iako nije uvršten u grupu koja je upućena da ubije pašu, Pero se sam uputio u Bar. Tri dana i tri noći, grickajući parče tvrdoga hljeba, čekao je u potoku kraj puta koji je vodio pašinoj kući.
Najzad, naišao je paša u pratnji dva kavaza. Pero ga je držao na nišanu sve dok mu se primicao. U trenutku kada ga je paša opazio i uzviknuo, odjeknuo je pucanj. Muslihudin-paša je pao, smrtno pogođen u sljepoočnicu. Njegova dva pratioca pripucala su za Perom, koji je začas umakao.

I na kopnu i na moru


Pašin sin Mustafa krenuo je da ponovo kazni Paštrovića, koji su ga ovoga pute spremno dočekali na svom terenu i potpuno razbili. U boju oko manastira Praskvice posjekli su 400 barskih muslimana. Ta vijest je ogorčila Barane, pa su u još većem broju krenuli u osvetu. Novi boj se odigrao kod Budve. Malobrojni Paštrovići bili su prinuđeni na povlačenje, ali su im Mlečići pritekli u pomoć i rastjerali Turke.
U proljeće 1685. turska vojska pod vođstvom skadarskog sandzak-bega Sulejmana Bušatlije, upala je u Paštroviće. Pogranični Paštrovići su s porodicama napustili svoje kuće i sklonili se u Budvu i na Svetom Stefanu, ali su ih mletačke vlasti vraćale i prisiljavale da brane granicu. Turska vojska osvojila je Kastel Lastvu, posjekla loze, masline i ostalo voće i mnoge kuće popalila. Paštrovići su očajnički branili svoja ognjišta.
Sandzak-beg je, kao pojačanje u tom boju, pozvao Kuče, Klimente i Pipere. No, ovim turskim podanicima nije se išlo u borbu, pa su izazvali nered na brodu prilikom prevoženja preko Skadarskog jezera. Stoga je sandzak-beg bio primoran da privremeno odustane od dovlačenja nepouzdanih trupa i da se vrati u Bar. On se pismom obratio vladici i glavarima Crne Gore, tražeći da sakupe borce i pomognu tursku akciju protiv Paštrovića. Ali, ni Crnogorci nijesu htjeli da ratuju protiv pravoslavne braće.
Crnogorski glavari su se obratili kotorskom providuru, tražeći da se mletačka flota približi ratištu i pomogne iscrpljenim ratnicima nepokornog plemena. Nezadovoljan zbog tog neuspjeha, sandzak-beg se spremao da se osveti Paštrovićima, Crnogorcima i Mlečićima. Kotorski providur Zeno pozvao je na dogovor katunske, paštrovske i grbaljske glavare. Mobilisano je 1200 boraca, koji su se 1685. godine na Vrtijeljci kod Cetinja sukobili sa mnogo nadmoćnijom turskom silom. Tu je, pored ostalih, poginulo 22 Paštrovića, njihov nadintedant Bošković i harambaša Bajo Nikolić Pivljanin.

Hrabri gusari

U oktobru 1717. Paštrovići su pomagali Mlečićima u bezuspješnom pokušaju osvjanja utvrđenog grada Bara.
Alžirski i ulcinjski gusari otežavali su trgovački saobraćaj na Jadranskom moru. Stoga Mlečići podstiču svoje podanike da se bore protiv Turaka i na moru i na kopnu. Paštrovići kao gusari napadaju turske brodove, pa i druge na koje naiđu. U junu 1742. optužen je Boško Perazić iz Paštrovića zbog pljačke ulcinjskih gusara. Paštrovići su nastavili pljačku na moru i poslije sklapanja mira između Turske i Mletačke Republike.
Generlani providur 1759. godine obavještava mletačku vladu da su načinili velike zločine i pljačke. Naredio je kotorskom providuru da uhapsi ili ubije gusarske poglavice: Iva Kažanegru, Andriju Mitrovića, Andriju Đikanovića, Krsta Kažanegru i Kosta Perazića.
Najveći hajduk i organizator paštrovskih gusara oko 1760. godine bio je Kristofor Kažanegra, iz plemena Dabković. Poslije mnogih ubistava u Kefaloniji, on se nastanio u Ulcinju, baveći se trgovinom zajedno s nekim Ulcinjanima i Baranima. Zbog šverca duvana u Puli zaplijenjen mu je brod i utovar. Tada on organizuje gusarsku družinu od četrdeset paštrovskih mladića, a na brodu je isticao crnu zastavu. Kažanegre su se prvoibitno prezivali Crnac/doseljeni iz piperskog sela Crnci./ Kada su Mlečani popisivali Paštroviće, registrovani su kao bratstvo Kažanegra/Crna kuća/.
Oblast Paštrovića je od susjednih, kopnenih predjela, odvojena uzvišenjima ili planinskim kosama. U prošlosti granice Paštrovića su nekoliko puta pomjerane, naročito prema Crmnici, ali ih nijesu poštovali ni jedni ni drugi. Između susjeda sukobi su izbijali najčešće zbog pašnjaka i vode.
U proljeće 1785. Paštrovići su pregovarali sa Mahmut-pašom Bušatlijom u Skadru u vezi sporova na mletačko-turskoj granici, koja je dijelila teritorije Paštrovića i Spiča. Kao naknadu štete koju su učinili njegovim podanicima Spičanima, paša je tražio od Paštrovića 1000, a poslije dužeg cjenjkanja 300 dukata. Neodlučni Paštrovići nijesu poslali novac u Skadar, pa ih je paša pozvao da ponovo dođu na pregovore. Pošto mu oni nijesu ni odgovorili na pismo, odlučio je da na njih pošalje vojsku. Ovi pregovori Paštrovića sa pašom izazvali su kod Mlečana sumnju da oni šuruju sa Turcima. Zbog toga nijesu im dozvoljavali da slobodno dolaze u Budvu.

Krvna osveta

Krvna osveta se u Paštrovićima održala vjekovima. Ubistva su se dešavala često zbog uvrede, svađe, žene, vode, prestupa na imanje, pomjeranje međa, pa zbog sitnijih razloga. Osjećanje časti i ponosa tjeralo je ljude na krvnu osvetu. Ako bi oštećeni oklijevao da je izvrši, na to su ga podsticali drugi, često i žene. Ko ne bi osvetio svoga, bio bi prezren od društva. U tom slučaju ubijenoga bi svetili rođaci, kako ne bi sramota pala na bratstvo.
Ubistva i krvne osvete bile su česte među Paštrovićima, a još češće između i njihovih bližih susjeda: Grbljana, Brajića, Crmničanina i Spičana. Najviše ubistava i osvete bilo je u 18. vijeku.
Na mirenju zavađenih plemena mnogo je uradio i crnogorski vladika Danilo, koji je 1728. godine izmirio Crmničane sa Paštrovićima, i tom prilikom poklonio manastiru Praskvica rukops jevanđelja iz 1600. godine.

Mahmut-pašin pohod

Rijetko se dešavalo da ubistvo bude nekome oprošteno. Jedan takav slučaj sačuvan je u narodnom predanju, a opisao ga je i Stefan Mitrov Ljubiša u pripovijeci „Krv”.
Pleme Junković, odnosno Sudić, živjelo je u selu Glušice, u blizini Buljaričkog polja. Sušne 1776. godine, zbog svađe oko topljenja zemlje, Vukac Junković ubije jedinca sina popa Vuka Midzora. Bankada, koja je u to doba zasijedala na Drobnom pijesku, mjestu pravde, protjera iz Paštrovića Vukca sa ženom i petoro djece.
Vukac pređe Bojanu i nastani se blizu Skadra. Mahmut paša Bušatlija imao je namjeru da udari na Crnu Goru i pozove Vukca da mu kalauzi pred vojskom i da ubije popa Rada Androvića. Pošto Vukac na ovo ne pristane, paša mu naredi da se seli iz turske zemlje.
Našavši se u još većoj nevolji, Vukac odluči da pođe u Paštroviće i da legne na kućni prag popa Midzora, pa neka čini s njim što hoće. U gluvo doba noći stigne u Midzorov Krš, legne na prag kuće popa Vuka i pokrije se strukom.
Sjutradan trebalo je da pop ide na Drobni pijesak, gdje se održavao paštrovski zbor/bankada/. Popadija ustane rano da opremi muža i da mu osedla konja, otvori vrata i viđe pred njima čovjeka gdje leži. Podigne struku i prepoznade svoga krvnika.
Uđe u kuću i kaže popu da mu je krvnik na pragu, koga treba da ubije sjekirom. Videći da je Vukac pao na njegovu milost, pop ga digne i uvede u kuću, oprosti mu sinovljevu krv i primi ga za prijatelja. Popadija zakuka i pomamno izjuri iz kuće. Pop i Vukac se zajedno upute ka Drobnom pijesku. Kad su se primakli, pop ustupi Vukcu mjesto na konju.
Kad ih Paštrovići vide, svi skoče na noge, izljube se s njima i zahvale popu na poštenom držanju prema Vukcu, koji im ispriča šta namjerava skadarski paša.

Prekršeni dogovor

U to vrijeme vjerski i svjetovni vladar Crne Gore bio je Petar Prvi Petrović. U toj malenoj zemlji među brdima tada vladaju glad, bolesti, međuplemenske svađe i krvna osveta. Mladi vladika se bori protiv svih tih nedaća i brani se od čestih turskih napada. Dok je u Rusiji tražio pomoć, njegovu zemlju teško je poharao skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija sa 20.000 vojnika. Dok je prodro do Cetinjskog polja, izgubio je treći dio vojske.
Ogorčen zbog toga, spalio je Cetinjski manastir i okolna sela. Svi Crnogorci digli su se na oružje i zatvorili odstupnicu turskoj vojsci. Ostavši bez hrane na zaleđenom Cetinjskom polju, Mahmut-paša je zamolio kotorskog providura za dozvolu da preko mletačke teritorije provede vojsku do Bara. Providur se sa tim saglasio, ali ga je lukavo uputio da sam piše Paštrovićima, kao da mletačka vlada za to ne zna. Paša u pismu šalje pozdrav paštrovskom zboru i kaže:
„Evo sam pokorio Crnu Goru i sjedim u postojbini svojih predaka. Naumio sam poslati jedan dio vojske preko vaše zemlje u Arbaniju, a vama dajem tvrdu vjeru da će mirno doći i proći...”
Znali su Paštrovići da Turcima ne treba vjerovati i da će vojska poharati njihove domove. Neki su htjeli da ih oružjem zaustave, ali ih je njihov starješina pop Rado Andrović savjetovao da dozvole prolazak, jer bi mnogi izginuli u boju protiv tolike vojske.
Dobivši odobrenje, turska vojska se spustila niz Brajiće i prešla preko paštrovskih sela: Đenaša, Slavonjine, Tudorovića, Rijeke, Krsca, Katuna, Čami-Dola, Žukovice i ulogorila se u Kastel Lastvi i Nadluškom Dolu. Uz put su pljačkali, palili kuće i ubijali ljude na koje su nailazili. Paštrovići su blagovremeno sklonili žene i djecu u Crmnici, a oni naoružani motrili su sa brda šta Turci rade.
Ogorčeni pop Rado Andrović odlučio je da ubije pašu. Dvije male puške špagarice sakrio je u nogavice i poveo sa sobom sinovca Đura. Ponio je i darove za pašu, kako bi mu se mogao primaći. Pred pašinim šatorom stražari su ih razoružali. Stupivši pred Mahmut-pašu Bušatliju, oštro je protestvovao zbog ubistva njegovih saplemenika.
Paša je na albanskom jeziku naredio stražarima da ih izvedu i smaknu. Pop je malo natucao albanski, razumio je šta paša kaže, pa je izvadio špagarice i uperio ih u njega. Špagarice su kresnule, ali nijesu opalile. Stražari su ga za tren isjekli handzarima. A njegov sinovac Đuro uspio je da umakne kroz kišu kuršuma.

Pašin bijes

Pred zoru Turci su zapalili sve kuće u Kastel Lastvi i pohitali prema Baru. Tada su Paštrovići zametnuli boj u kojem ih je poginulo 102, a među turskom vojskom bilo je 387 mrtvih. U povlačenju, opustošili su sela, zapalili jedan dio manastira Režević i razrušili kulu Boškovića. Odveli su znatan broj robova. Razulareni vojnici nijesu poštedjeli ni Spič, iako je to bila turska teritorija. Pored ostalih, zarobili su mladog katolika Matiju Zankovića i pravoslavnog Mirčetu Niklana, seoskog starješinu.
Zaustavili su se pored rijeke Željeznice kod Bara. Ljut što je u pohodu na Crnu Goru izgubio mnogo vojske, Mahut-paša Bušatlija je naredio vojnicima da objese „spičanskog govoržiju” Mirčetu Niklana. Videći da se to i njemu sprema, jedan od zarobljenika Boška Gregović zgrabio je dzeferdar iz pojasa nekog bega i skresao ga paši u prsi. No, i ovoga puta oružje je zatajilo. Turci su odmah izboli Boška noževima, a zatim još pet zarobljenika objesili o topole pored rijeke. Ostalo roblje odvedeno je u Ulcinj da čeka otkup.

Nemirna vremena

Poslije odlaska vojske prema Skadru, turski graničari nastavili su da pljačkaju paštrovska nastradala sela. Mletačke vlasti bile su o svemu obaviještene, ali svojim podanicima nijesu ukazali nikakvu pomoć. Nešto kasnije Senat je poharanim selima pružio izvjesnu pomoć u hrani, novcu i oružju. Određena je i komisija koja je procijenila da je u Paštrovićima pričinjena šteta od 24.965, a u Brajićima 1.696 cekina.
Među robljem bio je i reževski jeromonah Todor, ucijenjen sa 110 cekina. On se pismom obratio svojima i „svima nesretnim parohijanima” da sakupe za njega novac da ga „nesretnog roba” ne bi paša objesio.
Dok su u Ulcinju čekali otkup, mladi Matija Zanković i djevojka iz Paštrovića Smiljka su se sprijateljili. Matija se zaljubio u lijepu Paštrovku i zaprosio je. Ona mu je kazala da je ostala bez oca i jedinog brata, pa joj valja pripaziti majku i nastaviti porodičnu lozu. Želja joj je bila da prvorođenog sina krsti u pravoslavnoj crkvi i njemu ostavi rodsko imanje. Matija je na to pristao. Njegovi rođaci i stanovnici sela Zankovići poslali su 200 cekina da bi otkupili njega i Smiljku. Zatim su proslavili njihovu svadbu.
Prvorođenog sina krstili su u pravoslavnoj crkvi. Ali, dijete je nešto kasnije umrlo i taj jedini pravoslavni Zanković unijet je u čitulju crkve sv. Jovana u Đurmanima, a njegovoj majci se nije dalo da nakalemi prekinutu bratsku lozu.
Pohod Mahmut-paše, kao i masovno stradanje Paštrovića u 14. vijeku od Mađara, znatno su usporili normalan razvitak stanovništva. Za sva nedjela pričinjena u Crnoj Gori i Paštrovićima Mahmut-paša je platio poslije dvanaest godina u velikom broju na Krusima, gdje je i glavu ostavio.

Od gospodara do gospodara

Poslije velikih ratova krajem 18. vijeka i mira sklopljenog 1797. godine u Kampoformiji, znatno je izmijenjena geografska karta Evrope. Francuzi su potisli Austriju iz sjeverne Italije i mjesto Lombardije dali joj neke oblasti Mletačke Republike: Istru s kvarnerskim ostrvima, Dalmaciju i Boku. Pad Mletačke Republike imao je velikog odjeka u svim njenim dotadašnjim teritorijama, jer je njen uticaj na život primorskih Srba bio jak i dugotrajan. Izbile su pobune u Dalmaciji i Boki. Bokelji su smatrali da imaju pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini i zahtijevali samoupravu, koju su imali vjekovima u okviru Mletačke Republike.
Na jednom zboru riješili su da ne priznaju francusku vlast, već da im pokrovitelj bude crnogorski mitropolit Petar Prvi. Kotorani i Novljani tražili su da pristupe Austriji. Crnogorski mitropolit Petar Prvi odazvao se pozivu i sišao u Budvu da bi u Brajićima, Mainama, Poborima i Paštrovićima zaveo redarsku službu, koja je obavljala bezbjedonosne i sudske poslove. Pristalice druge opcije tajno su pozvali austrijskog generala Rukavinu koji je 20. avgusta ušao flotom u Boku. Njemu je Petar Prvi ustupio Budvu i ostalo područje u kojem je bio zaveo redarsku službu. Na traženje Paštrovića da im se potvrde povlastice, koje su dobijali od srpskih i ugarskih kraljeva, general Rukavina je odgovorio da ih samo car može potvrditi. Austrijanci su uglavnom poštovali paštrovsku autonomiju s tim što su uz domaće sudije postavili svog predstavnika, lajtnanta Sibinčića.
Napoleon je u bici kod Austerilca 1805. godine potukao Austrijance, pa je na osnovu sklopljenog mira Austrija izgubila sve teritorije bivše Mletačke Republike: Dalmaciju, Istru i Boku. To je među Bokeljima izazvalo veliko negodovanje, pa su se obratili za pomoć crnogorskom mitropolitu Petru Prvom i viceadmiralu ruske flote Dimitriju Senjavinu. Rusku flotu, koja je uskoro ušla u Boku, Paštrovići i Crnogorci dočekali su sa oduševljenjem. Ruska uprava ostala je do juna 1807.
Te godine Napoleon je izvojevao pobjedu nad Rusima i Francuzi su prezueli upravu u Boki. Oni su u sudovima i upravi uveli italijanski jezik. Napoleon je postavio novog pravoslavnog episkopa i time je ukinuta crkvena jurisdikcija cnrogorskog mitropolita. Iste godine Francuzi su sproveli u Boki prvu regrutaciju mornara za ratnu mornaricu. U početku Paštrovići su se usprotivili regrutaciji, ali su poslije dužeg ubjeđivanja popustili i dali 60 ljudi.

Pola godine zajedno

Francuska vlast je nailazila na otpor Bokelja, naročito u vezi sa plaćanjem poreza. Paštrovići su se pobunili 1812. godine i sukobili sa francuskom vojskom. Iako su ih Crnogorci potpomogli, Paštrovići su pobijeđeni. Dva kaluđera i jedan seljak iz Praskvice strijeljani su u Budvi. Vojnici su opljačkali manastir Praskvica i zapalili crkvene knjige.
Porez Francuza u Rusiji odrazio se i na njihovu moć u Boki. Crnogorci su često upadali na njihovu teritoriju i zauzeli Budvu. Na velikoj narodnoj skupštini u Dobroti 10. novembra 1813, na kojoj je bio i predstavnik Paštrovića, donesena je rezolucija „da će dvije pogranične zemlje, Crna Gora i Boka, biti vjerne i svagda u svakom slučaju i događaju ostati ujedno sastavljene”.
Osnovana je zajednička crnogorsko-bokeljska vlada, takozvana centralna komisija, u početku sa sjedištem u Dobroti, a zatim u Kotoru. Boka je bila pod upravom Petra Prvog od kraja 1813. do juna 1814. godine, kada su je Crnogorci, na zahtjev ruskog cara Aleksandra Prvog, morali ustupiti Austriji. Narednih stotinu godina Paštrovići su bili austrijski podanici.
Iako su bili van granica Crne Gore, Paštrovići su često priskakali u pomoć Crnogorcima. Kada su čuli da su Crnogorci u bici na Žabljaku ispucali sve svoje olovo i razbili top da bi njime punili druge, oni su skinuli olovo sa svojih ribarskih mreža i odnijeli ga u Žabljak.

Od Turske do Amerike

Kod Kastel Lastve su iskrcana četiri velika krupovska topa, koje je knjaz Nikola tražio od Rusije, pa su odatle uz pomoć Paštrovića, sve po noći sa velikom mukom preneseni preko Crmnice, na lađama ispred same tvrđave Lesendro preko jezera za Nikšić” /kako je to zapisao knjaz Nikola/.
Vuk Karadžić piše da se Paštrovići diče i ponose što nikad nijesu plaćali harač Turcima, već su se „u ta vremena s oružjem otimali i branili”. Za vrijeme duge austrijske vladavine borili su se i uporno branili svoja prava.
Prema novom austrijskom vojnom zakonu iz 1869. godine, trebalo je izvršiti regrutaciju u Dalmaciji i Boki. Do tada Bokelji su služili kao pomorci, pa su odbili da budu kopnena vojska. Izbio je ustanak, u kome su uzeli učešća i Paštrovići. Učestvovali su i u Drugom bokeljskom ustanku 1881. godine zbog uvođenja domobranstva, što je ugrožavalo njihova dotadašnja prava.
U drugoj polovini devetnaestog vijeka veliki broj Paštrovića odlazio je u Carigrad radi zarade. Radili su u rudnicima uglja, na kamenolomima, kopali i zidali bunare, krčili i gradili puteve. Imali su svoje kapetane, koje su sami birali. Jedan od prvih paštrovskih kapetana bio je Luka Drecun. Njegovi saplemenici u svemu su ga slušali i povinovali se njegovim naredbama i presudama. Ove paštrovske kapetane Turci su nazivali hrvat-bašama. Oni su kod turskih vlasti štitili interese pečalbara.

Carigradske galije

Berlinskim ugovorom iz 1878. godine velike sile dobile su pravo plovidbe kroz Dardanele, pa su u carigradsku luku redovno uplovljavali ruski i austrougarski brodovi. Paštrovići, kao austrougarski državljani, stekli su pravo da mogu posjedovati 18 galija za prihvat robe sa parobroda austrijskog Lojda i pet galija za istovar i utovar sa ruskih brodoca. Za gradnju galija bilo je potrebno uložiti prilično veliki kapital. Svako od dvanaest paštrovskih plemena participiralo je svoj dio kapitala. Prema svom imovnom stanju, neki su uložili polovinu ili četvrtinu vrijednosti galije i postali njihovi suvlasnici. Ove galije imale su prednost nad galijama turske korporacije, pa time i veću zaradu.
Povodom aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1908. godine, u Carigradu su organizovane masovne demonstracije, u kojima su učestvovali i gotovo svi Paštrovići i Crnogorci, tamošnji pečalbari. Zbog bojkota, nije vršen utovar i istovar sa austrijskih brodova na carigradskom pristaništu. Bojkot je trajao pola godine i za to vrijeme Paštrovići nijesu imali nikakve zarade na svojim galijama, pa su se mnogi vratili svojim kućama. Još teže su pogođeni interesi paštrovskih brodara kada je između Turske i Austro-Ugarske okončan spor u vezi aneksije. Tada je turska korporacija postavila uslov austrijskom Lojdu da ukine koncesije paštrovskim galijama. Stoga su Paštrovići morali prodati svoje galije i ostati bez značajnih prihoda.
Znatan broj Paštrovića, nastanjenih u Carigradu, oženio se Grkinjama. Poslije njihove smrti djeca su se odrodila i postali pravi Grci.
Krajem 19. vijeka Paštrovići su sve manje odlazili u Tursku, sve više u Ameriku. Za njima su krenuli i Crnogorci.
Početkom Prvog svjetskog rata mnogi Paštrovići su se izjašnjavali za Crnu Goru, što su austrijske vlasti kažnjavale kao izdaju i njihove prvake strijeljali u Hercegnovom. Tom prilikom su strijeljani: Savo Anđus, Lazar Srzentić, Đuro Zenović, Krsto Vuković, Marko Kaloštro, Niko Pavlović i Milo Mitrović. Njihova imena, zajedno sa imenima strijeljanih Bokelja i Spičana, uklesana su u nadgrobni spomenik pred manastirom Savina.


Paštrovska bankada


U istoriji Paštrovića posebno mjesto zauzima njihov narodni sud, takozvana bankada. U Paštrovićima je bilo 12 plemena, a svako pleme imalo je plemenski sud. Zajednički sud svih plemena bio je zbor ili bankada. U jednom dokumentu iz 1431. godine pominje se zbor Paštrovića, u čije ime tri suđe /sudije/, jedan vojvoda i više paštrovskih glavara razgovaraju sa kotorskim knezom povodom zatvaranja i stavljanja u okove Radića Crnca i njegova dva sina. U drugoj plovini 16. vijeka pominje se „sto ot pravde”, na kome sjede sudije. /Ovdje riječ sto ima značenja sjedište suda, koji čine više sudija/. Riječ bankada postala je od italijanske riječi banko, što znači pisaći sto, pisarnica, odnosno figurativno sud.
Bankada je birana svake godine u junu na opštem zboru domaćina, koji se u starije vrijeme sastajao na Drobnom pijesku, a od početak 19. vijeka na Svetom Stefanu. Sačinjavali su je 4 suđe, 2 vojvode, 12 vlastela od svakog plemena po jedan. Bankada je imala jednog pristava /kasnije oficijal/, čija je dužnost bila da izvršava sudske odluke, oglašava javne prodaje i naplaćuje dug.
Po jednoj odredbi iz 1769. godine sud je donosio odluku tajnim glasanjem kuglicama, da bi se time pravedno sudilo, bez razlike moćnom i siromašnom. Sudijama, vlastelama i stimadurima /koji su išli na teren i procjenjivali štetu/ plaćalo se za učinjeni trud i to ako je suđeno „na mjestu od pravde” dinarića 17. Ako su sudije i vlastele išle na teren, taksa je bila veća.

Sudovi dobrih ljudi

Najčešća kazna bila je globa „u komunsku skrinju”, to jest u korist oštinske kase, a dio novca pripadao je mletačkim vlastima. Po narodnom predanju, koje je zabilježio i S. M. Ljubiša, zbor je do sredine 15. vijeka birao i kneza za sve Paštroviće.
Osim bankade, postojao je još izabrani sud, koji se sastajao prema potrebi i rješavao sve međusobne sporove. Narod ga je zvao i sud dobrih ljudi, jer je, pored ostalog, mirio krvno zavađene i time „pretijecao velika zla”. Mlečići su još u 15. vijeku oduzeli pravo suđenja u kriminalnim sporovima i prenijeli ga na Kotorski sud. Mlečići su brzo donosili presude i primjenjivali najteže kazne: progon, zatvor, okivanje u okove, veslanje na galiji, vješanje, strijeljanje. Paštrovske probleme ponekad je rješavao i mletački senat, kome su se pojedinci obraćali radi zaštite.
Posljednji sud dobrih ljudi, sastavljen od 12 plemenskih predstavnika, održan je 23. januara 1925. u manastiru Praskvica da bi posredovao u nesporazumu nastalom između dva paštrovska bratstva radi prosidbe jedne djevojke.

Osam vjekova pravoslavlja

Paštrovići su osam vjekova održali pravoslavnu vjeru, uprkos dugotrajnom sukobu katoličke i pravoslavne crkve i još žešćem sukobu hrišćanstva i islama. Nema pouzdanih podataka o crkvi u Paštrovićima prije 11. vijeka. U 12. vijeku se crkva u Zeti, pod uticajem Nemanjinih sinova Vukana i Stefana, koleba između Istoka i Zapada. Osnivanjem Zetske episkopije 1819. godine sa sjedištem na Prevlaci, u Boki Kotorskoj, paštrovska crkva je potpala pod njenu jurisdikciju. Krajem 15. vijeka ona pripada Cetinjskoj eparhiji, a poslije stišavanja Bokeljskog ustanka 1869. godine Bokotorskoj eparhiji.
Na nevelikom području Paštrovića ima oko pedeset crkava i četiri manstira: Praskvica, Reževići, Gradište i Duljevo.
Na osmom kilometru kolskog puta od Budve prema Baru nalazi se manastir Praskvica. Ime je dobio po vodi Praskvici koja ima ukus praskve /breskve/. Po narodnom predanju, temelj tog manastira postavljen je 1050. godine, a u istorijskoim izvorima prvi put se pominje 1307. godine. Tada ga je posjetio srpski kralj Mulitin Nemanjić i potvrdio neka sela koja je ovom manastiru darovala njegova majka, Jelena Anžujska.
Manastir ima dvije crkve: malu, posvećenu sv. Trojici i veliku, crkvu Svetog Nikole. U neposrednoj blizini male crkve nalazi se zgrada narodne osnovne škole, u kojoj su nastavu od davnina održavali kaluđeri, a od 1875. godine učitelji. Raniju crkvu Svetog Nikole podigao je 1413. godine gospodar zetski Balša Treći. Originalna Balšina povelja o podizanju crkve nije sačuvana, ali je sačuvan njen prevod na italijanski jezik iz 1439. godine, kao i njen prepis ćirilicom iz 1728. godine. Balšinu crkvu opljačkali su, a zatim porušili Francuzi 1812. godine da bi kaznili Paštroviće što su se udružili sa Crnogorcima u borbi protiv Napoleonove vojske. Sadašnju crkvu Svetog Nikole podigli su 1847. godine paštrovski kaluđeri Sinesije Davidović i Josif Mitrović. Unutrašnjost crkve krasi veliki ikonostas na kojem je rezbarije i ikone radio Grk Nikola Aspioti.

Blaga manastirskih riznica

U manastirskoj arhivi čuva se zbirka paštrovskih isprava, pisma crnogorskih vladika Save i Vasilija i druga dokumenta. Tu je i dopis iz ruskog carskog dvora o novčanoj pomoći manastiru Praskvici iz 1783. godine, koji je po nalogu carice Katarine potpisao knjaz Potemkin. Sačuvana je i gramata ruskog cara Pavla iz 1798. godihne, kojom se pomoć manastiru sa 100 povećava na 150 čvrenih (dukata). Među knjigama manastirskim najveću vrijednost ima rukopisno Četvorojevanđelje, koje je Paštrovićima darovao crnogorski mitroplit Danilo Petrović prilikom njihovog izmirenja sa Crmničanima.
Vrijedna je srebrna petohljebnica koju su 1736. godine skovali majstori Ilija i Jovo, a manastiru priložio Milo Kažanegra za dušu svoje majke. Za posebnu dragocjenost riznice smatra se zlatni krst koji je pripadao caru Dušanu, a donio ga je iz manastira Visoki Dečani arhimandrit Danilo Kažanegra. Tu je „Tipkon” iz 1713. i „Minej” iz 1717. godine. Od eksponata zanimljiv je stari pečat sa natpisom „Si pečat monastira Praskvice”, a od ikona najstarija je jedna iz 11. vijeka.
Na sedmom kilometru puta Budva Bar nalazi se manastir Reževići. Ime je dobio po rijeci koja izvire nedaleko od njega, a možda i po tome što se nalazi na teritoriji starog paštrovskog plemena Reževići. Manastir ima dvije crkve: malu, posvećenu Uspenju Bogorodice, koju je po predanju podigao Stefan Prvovjenčani, i veliku drkvu sv. Trojice, čija je gradnja započeta 1770, a dovršena 1814. godine. Manastir je bio veoma zapušten kada je 1714. godine u njega dođao iguman Maksim Kosijerevac. On je, uz pomoć vjernika, obnovio obje crkvice. Rad na obnovi manastira nastavio je njegov učenik Nikodim Vuković, kasnije arhimandrit, koji je 1770. godine počeo podizati novu crkvu. Najveću pomoć za njenu gradnju donio je iz Rusije arhimandrit Dimitrije Perazić. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ovaj manastir je opljačkala italijanska vojska, a zatim zapalila njegov konak.
Ivan Kukuljević Sakcinski pronašao je u manastiru Reževici 1860. godine Paštrovski statut, poznat i kao Zagrebački rukopis Dušanovog zakonika. Čuva se u biblioteci Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Smatra se da je to posljednja prerada Dušanovog zakonika. To je kodeks pravila građanskog i krivičnog prava kojima su se Paštrovići služili kao autonomna župa od vremena Nemanjića.

Svjedoci prošlosti

Dotadašnju upravnu i sudsku autonomiju potvrdila im je, ugovorom iz 1423. godine i Mletačka Republika, kada su Paštrovići stavljeni pod njenu zaštitu. Prepisivan je više puta, a ovaj posljednji prepis nastao je polovinom 18. vijeka. Prvila Statuta prilagođena su stepenu društvenog razvitka u Paštrovićima. Pisan je narodnim jezikom. Sačuvano je svega 18 listova.
Manastir Gradište nalazi se nedaleko od Petrovca. Po narodnom predanju, podignut je 1116. godine. Pominje se u povelji kralja Milutina iz 1310. godine, kojom potvrđuje darove svoje majke Jelene manastiru sv. Bogorodice Ratačke. Manastir Gradište ima tri crkve: Svetog Nikole, Uspenja Bogorodice i Svetog Save. Najstarija je crkva Uspenja Bogorodice, ne zna se kada je podigunta, a živopisana je 1620. godine. Crkva Svetog Save je u novije vrijeme podignuta na temeljima neke stare crkve. I konake ovog manastira zapalili su italijanski okupatori u Drugom svjetskom ratu. Freske manastira Gradište imaju znatnu umjetničku vrijednost.
Stefan Paštrović razvio je u Veneciji štamparsku djelatnost krajem 16. vijeka, štampajući knjige religiozne sadržine.
Svefan iz Bečića, koji je krajem 18. vijeka bio jeromonah manastira Gradina, zapisao je vijest o pobjedi mitropolita Petra Prvog na Krusima i pogobiji Mahmut-paše Bušatlije. Taj karakterističan zapis služi kao obrazac upotrebe narodnog govora u manastirima.
Visoko na brdu iznad manastira Praskvice nalazi se manastir Duljevo. Po predanju, osnovan je u vrijeme cara Dušana, a u pisanim izvorima prvi put se pominje 1677. godine. Mahmut-paša Bušatlija razorio ga je 1785, a sljedeće godine je obnovljen. U manastiru Duljevo zamonašili su se srpski patrijarh Arsenije Treći Čarnojević i glasoviti nastojatelj Dečanskog manastira, arhimandrit Danilo Kažanegra.
Paštrovski manastiri nijesu veleljepne građevine, ali su kroz više vjekova bili žarišta kulture, prosvjete i otpora prema tuđinskom uticaju.

Svetostefanske crkve

Na mnogim mjestima nalaze se crkvine, razrušene crkve, među kojima ima i starijih od ovih očuvanih. Na Svetom Stefanu sagrađene su čak četiri crkve. Na najuzvišenijem dijelu tog ostrvca početkom 13. vijeka podignuta je mala crkva sv. Stefana Prvomučenika. Pored nje sagrađena je 1885. godine nova, veća crkva, posvećena istom svetitelju. Ta crkva je 1939. godine posvećena sv. Aleksandru Nevskom. Na samom ulazu u gradić, sa lijeve strane, nalazi se omanja crkva, posvećena sv. Preobraženju, u kojoj su sačuvani škrti tragovi fresko-slikarstva. Iznad crkvenih vrata nalazi se nečitak natpis sa kojeg se nazire da je sagrađena 1693. godine. Četvrta crkvica, posvećena sv. Uspenju Bogorodice, sagrađena još u 15. vijeku, srušena je prilikom izgradnje velike terase za hotelski kompleks.
Sredinom 16. vijeka izbija reformatorski pokret u rimokatoličkoj crkvi, odvaja se protestantska crkva koju prihvataju sjeverno-germanske zemlje. Tridentski sabor rimokatoličke crkve postavio je sebi zadatak da ponovo vrati u svoju vjeru protestante i još mnogobrojne pravoslavce na jugoistoku Evrope. U tom cilju osnovana je Congregatio de propaganda fide, koja je bila nadležna za krajeve u kojima još nije bila sprovedena crkvena hijerarhija. Kongregacija je vodila borbu ne samo protiv protestanata, nego je nastojala da i pravoslavce putem unije spoji sa rimskom crkvom.
Uzaludni pokušaji
U tome se najviše angažovao barski nadbiskup Marin Bici, sa sjedištem u Budvi. Najprije je sa propagandom započeo u Paštrovićima, koji su bili pod jurisdikcijom cetinjskog episkopa. Kad bi paštrovski prvaci i kaluđeri dolazili u Budvu, nadbiskup ih je primao u kuću i ukazivao im naklonost, kako bi ih pridobio za katoličku crkvu. Savjetovao im je da napuste grčku šizmu i stupe u zajednicu sa rimskom crkvom. Njegovu misiju ometa dolazak pećkog patrijarha. Nadbuskup Bici opominje kotorskog providura što pušta u svoju zemlju podanika Turske. Stoga se providur u februaru 1609. obraća paštrovskim glavarima da upotrijebe kazne: progonstvo, veslanje na galiji i druge protiv onih koji bi se usudili da prime patrijarha, njegovog glasnika ili njegova naređenja. Patrijarh je bio spriječen da dođe u Paštroviće, ali on pošalje nekog kaluđera i zaprijeti Paštrovićima najtežim kaznama i prokletstvom ako izdaju svoju vjeru.
Neki Paštrovići su ipak bili voljni da prime katoličku vjeru i pošalju u Mletke jednog kaluđera sa dva pratioca da traže od senata preporuku za papu Pavla Petog. Njihov plan razbio je budvanski sveštenik Frano Skoroveo, najveći neprijatelj nadbiskupa Bicija. Skoroveo je prebacio paštrovskim delegatima što napuštaju vjeru svojih predaka i još je više uspio da ih odvrati od njihove namjere preko nekog bogatog Grka, vatrenog pristalice grčke vjere (šizme) koji je živio u Mlecima.
U to doba jedanaest žena i jedan muškarac iz Paštrovića primilo je katoličku vjeru. Kotorski biskup Vićentije Buća radio je na unijaćenju u čitavoj Boki, ali bez većeg uspjeha. Stoga je Kongregacija 1636. godine poslala u Paštroviće učenog misionara Frana Leonardija iz Trogira. On je otvorio školu na Svetom Stefanu koja je trebalo da olakša prelaz Paštrovića u katoličku vjeru. U njoj je neko vrijeme don Vučko Midžor učio djecu da čitaju i pišu talijanski, a vjeronauku im je predavao na srpskom jeziku. Njega je bodrio u radu barski nadbiskup Andrija Zmajević, koji je preobraćanje šizmatika u katoličku vjeru smatrao za svoju svetu dužnost, mada je i sam bio porijeklom od pravoslavnih iz njeguškog sela Vrba. Živio je u Paštrovićima pri crkvi koju je sam podigao, govoreći da želi biti što bliže svojoj dijecezi. U stvari, nastojao je da se zbliži sa Paštrovićima kako bi ih lakše preveo u svoju vjeru.

Knez za dovijeka

Paštrovići i Budvani odlučno su se branili od unije i čuvali stare obrede. D. Farlati navodi da su u katoličku vjeru prešli samo bratsvo Medin i nekoliko osoba iz bratstava Zanović, Rucović i Pastre.
Početkom 18. vijeka u Kastel Lastvi bilo je nekoliko katoličkih porodica, prema kojima su pravoslavci rđavo postupali. Farlati dalje navodi da su Srbi ubili njihovog paroha don Frana Medina, opljačkali katoličku crkvu i sa nje odnijeli zvono, koje je kao trofej postavljeno na neku crkvu u Crmnici.
Po narodnom predanju, Medini su u doba Mlečića prihvatili katoličku vjeru i sazidali svoju crkvu Sv. Vid. Paštrovski zbor je riješio da se nijedan pravoslavac ne smije oženiti od njih djevojkom, niti im dati djevojku.
Po odluci paštrovskog zbora, muškarci iz bratstva Medin morali su nositi po jednu bijelu, a drugu crvenu dokoljenicu, kako bi se razlikovali od ostalih Paštrovića.
Zbog bojkota, neki Medini su se vratili u pravoslavlje, a drugi su barkom prebjegli u Budvu, gdje su i danas njihovi potomci katolici.

Najslavniji Paštrović

U narodu se priča i o nekadašnjim unijatskim popovima, kojih je bilo četiri: u Gradištu, Kastel Lastvi, Reževićima i Praskvici. Oni su se bili sprijateljili sa domaćim popovima i nagovorili ih da primjenjuju katoličke obrede.
Kad je to otkrio pop Pero Suđić, dogovorio se s kaluđerima da strance poubijaju. Jedne nedjelje, poslije obavljene liturgije, pop Pero je nožem ubio unijatskog popa u Kastel Lastvi, a kaluđeri one ostale.
Njihove leševe mletačka vojska je odnijela u Budvu i tamo ih sahranila.
Najslavniji Paštrović u 15. i 16. vijeku bio je Sveti Stefan Štiljanović. Starinom je bio iz Crmnice, iz Zabesa, zaseoka sela Boljevići. Tu se nalazila vlastelinska porodica Štiljanović još u doba Nemanjića. Ime je dobila po vladarevom štitonoši, koji je na šljemu imao svoj grb.
Stefan je rođen sredinom 15. vijeka blizu Bečića, između crkve Sv. Tome i zaseoka Vitov Do, u imućnoj kneževskoj porodici. Imao je veliko imanje i sedam mlinova na Bečićkoj rijeci.
Najraniji podaci o njemu nalaze se u „Pohvalnom i povjesnom slovu o svetom i pravednom knezu Stefanu Štiljanoviću” sa početka 16. vijeka, nepoznatog pisca kaluđera, gdje se kaže: „Sveti i pravedni gospodin moj Stefan bio je rodom iz Zahumlja, predela pored južnog mora, pod vlašću dužda venecijanskog. Kada je odrastao bio je veoma razuman i hrabar vrlo i knjigama poučan...”
Bio je zet Crnojevića, a njegov sin Nikola živio je na dvoru svoga djeda Ivana Crnojevića, koji ga je u jednoj hrisovulji manastira Vranjina naziva „Naš đetić Nikola Štiljanović”. Nikola je sahranjen na ostrvu Komu kod Žabljaka, među grobovima Crnojevića.
Stefan Štiljanović je u narodu bio poznat kao blagorodni dobročinitelj. Njegov biograf navodi: „Vidjevši stradanje svog naroda, pravedni i častoljubivi Stefan otvori tada svoje žitarice, te tako nahrani gladne ljude svoje”.
Pošto je odlučio da zbog sukoba sa Mlečanima napusti rodni kraj, Stefan je posjetio igumana manastira Ratac kod Spiča, i ostavio mu oporuku u kojoj se kaže da sav imetak ostavlja paštrovskim manastirima.

Proglašen za sveca

Nastanivši se u Sremu, Stefan je ubrzo postao srpski despot i 1508. godine dobio na upravu grad Morović. U tom mračnom razdoblju dugogodišnjeg građanskog rata, koji je trajao od čuvene Mohačke bitke (1526), pa do konačnog pada Budima pod tursku vlast (1541), Stefan se istakao kao ratnik, zbog čega je od ugarskog kralja Ferdinanda dobijao brojne pohvale i nagrade.
Jedna od najznačajnijih je darovnica izdata u stonom Beogradu 1527. godine, kojom mu ugarski kralj poklanja imanje kneza Petra Merinskog i posjede Moholjac i Glogovicu u Virovitičkoj županiji. Njemu je dodijeljen i grad Valpovo, posljednji slobodni grad u istočnoj Slavoniji, koji je on branio od Turaka puna dva mjeseca, ali se morao povući u Baranju, u grad Šikluš, gdje je umro u dubokoj starosti oko 1540. godine.
Sahranjen je na obližnjem brdu Đuntir. Postao je legendarna ličnost i proglašen za sveca. Iz velikog poštovanja prema svom knezu Stefanu, Paštrovići su na opštem zboru odlučili da više nikad ne biraju kneza i da će on „dovijeka kneževati”.
Turski vojnici su, prolazeći noću preko brda Đuntir, ugledali neobičnu svjetlost. Ponadali su se da je tu skriveno blago i počeli kopati.
Otkrili su kovčeg sa neraspadnutim tijelom i o tome obavijestili svog zapovjednika Amir-pašu. Ovaj janičar bio je rodom iz Paštrovića, odakle je kao danak u krvi odveden u Tursku.
On je po početnom prstenu i amajliji, koja se nalazila na Stefanu, poznao svog zemljaka i njegovo tijelo predao igumanu Teofilu, a ovaj ga je prenio i sahranio u manastiru Šišatovac, na Fruškoj gori.

Tribun i književnik

Kult čudotvornih mošti Svetog Stefana Štiljanovića sve više je rastao i kod Njemaca i Mađara. Mnogi unesrećeni, ubogi i bolesni dolazili su na njegov grob, nadajući se da će im pomoći blagorodni svetac. U narodu je ostalo mnogo priča i pjesama o raznim čudesima i iscjeljenjima.
U toku Drugog svjetskog rata, 1942. godine, mošti Svetog Stefana Štiljanovića prenesene su u Sabornu crkvu u Beogradu, gdje se i danas nalaze pored moštiju kneza Lazara.
U Bečićima je, na mjestu nekadašnje crkve Svetog Tome, sredinom 19. vijeka podignuta nova crkva posvećena Svetom Stefanu Prvovjenčanom-Štiljanoviću, koju je 1875. godine osveštao kotorski episkop Gerasim Petranović.
Iz porodice Štiljanović bilo je više seoskih glavara. Posljednji njen potomak, koji se takođe zvao Stevan Štiljanović, bio je prvi crnogorski radio-telegrafista na Markonijevoj radio-telefonskoj stanici na Volujici kod Bara 1904-1914, a umro je 1941. godine.

Po savjetu gatara

U 19. vijeku još jedan Paštrović je stekao slavu, koja još traje. To je narodni poslanik i pisac Stefan Mitrof Ljubiša.
Prestupne 1824. godine, posljednjeg dana februara, Kata Ljubiša rodila je muško dijete. Strepeći da ne umre kao i sva njena dotad rođena djeca, poslušala je savjet budvanskih baba gatara da novorođenče iznese na raskršće, pa da mu prvi namjernik bude kum.
Tek rođeno dijete umotala je u suknene prnje i predala ga staroj dadilji da ga iznese na put. Noć je bila vjetrovita, a mraz stezao da nokti otpadnu. Iako je bilo dobro umotano, dijete je zeblo i plakalo. Tada je naišao neki prolaznik i u neviđelici zamalo nije zagazio zamotuljak na putu.
Trgao ga je uzvik dadilje, koja ga je zamolila da bude kum novorođenčetu. Čovjek je podigao dijete i odnio ga u obližnju Mitrovu kuću.
Kata je počastila kuma rakijom, pa otišla u sobu da probudi domaćina. Mitru nije bilo po volji što su na taj način dobili kuma, ali se nije protivio ženinoj volji. Kum je djetetu nadjenuo ime Stefan.
Tako je započeo život budućeg narodnog poslanika i pisca. Njegov otac Mitar, pošten i razborit čovjek, bio je sekretar paštrovske opštine. Mnogo više vremena provodio je na moru nego u opštinskoj kancelariji. Na svom čamcu vodio je u ribolov i svog sina. Njih dvojica često su odlazili i u lov na divljač.
Preostalo vrijeme Stefan je provodio u igri s drugovima. U to vrijeme u Budvi nije bilo škola, osim crkvenih, koje Stefan nije pohađao, pa nije znao ni azbuke. U četrnaestoj godini ostao je bez oca, na malom imanju, sa majkom i mlađom sestrom.
Prilično kasno Stefan se, kao samouk, posvetio učenju s velikom priljenošću. Kao osamnaestogodišnji mladić postao je sekretar opštine u Budvi. Zalago se za ravnopravnost jezika i vjera u Boki.
Izabran je 1861. godine za „zastupnika bokeških opština na Dalmatinskom saboru”, a od Sabora kao odaslanik na Carevinsko vijeće”.
Stekao je ugled istaknutog narodnog tribuna i spasitelja, pa ga je austrijski car 1870. godine naimenovao za predsjednika Sabora. Sedamnaest godina aktivno je učestvovao u parlamentarnom životu, držao govore, pripremao i podnosio zakonske predloge.

Opčinjen narodnim jezikom

Dosta kasno posvetio se literaturi. Šta ga je na to podstaklo? O tome je zapisao:
„Oplijeni me i začari bogatstvo i izvorna mudrost narodnijeh umotvorina, pak nešto iz Vukovijeh zbirka, nešto svagdašnjim saopćenjem narodnim crnogorskim i primorskim, izučim maternji jezik, omili mi i uljubim se u ono što sam prije mal ne prezirao... Ja nijesam nikad mislio pisati za štampe, ni prepunjati i onako prepune sanduke naših knjižara suhoparnim knjigama; no videći grdni rasap što se po štampi čini lijepim našim jezikom, puče mi srce od bola, pak se dadoh i ja da nešto pišem, kao neki prosvjed protivu takvog rasapa. Da li ću uspjeti, bojim se ljuto, jer su se na pustoši naše knjige udomazetili oblici tuđih kulturnih jezika, kao da ođeneš Hercegovca u francuski frak!”
Originalnim književnim radom bavio se tek u posljednjoj deceniji svoga života (1868-1878).
Najznačajnije mu je djelo Pripovijesti crnogorske i primorske, među kojima su najpoznatije: Kanjoš Macedonović, Skočidjevojka, Pop Andrović novi Obilić i dr. Pred kraj života objavio je Pričanja Vuka Dojčevića.
Ljubiša je prevodio sa italijanskog jezika, a govorio je još francuski, njemački i engleski. Jedan je od rijetkih naših pisaca kojima je zavičaj podigao impozantan spomenik u Budvi.
Slobodarski narod Paštrovića ponosan je na svog velikog pisca i njegov spomenik, a to je smetalo italijanskom okupatoru - mitraljezom su pucali u njegovu bronzanu figuru. Poslije oslobođenja spomenik je popravljen, ali su još dugo bili vidljivi ožiljci od kuršuma. Tek nedavno spomenik je restauriran.
 

(Milenko Ratković
CRNOGORSKO PLEME PAŠTROVIĆI - PAŠTROVAČKA HRONIKA
(Prema studiji dr Jovana Vukomanovića)

 
 

Odštampaj stranicu