Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CGReagovanja, pisma...Traže se l   Kontakt


 


PIVA I PIVLJANI


 
 

 

Opšti dio

 

Piva je u slivu rijeka Komarnice, Pive i Tare, a između planina Durmitora, Maglića, Vlasulje, Golije i Vojnika. Na istoku je Pive Drobnjak, na zapadu Gacko i Golija, a na jugu Šipačno. Do godine 1875 Piva, je bila pod turskom upravom, a od toga vremena do našega ujedinjenja bila je u sastavu Crne Gore.

Granica Pive, prema Drobnjaku, polazi od Tovarovca, na lijevoj obali Komarnice, u samom kanjonu prema Dubrovsku, pa ide, preko rijeke, uz Brijeg, kosom u Kamenicu, na putu Dubrovsko-Bezuje, u Dragaljevu. Odatle granica ide u Ležakovac, u njegov najviši vrh, pa u granicu na pomol Studenoj. Iz ove "granice", granica ide u Lonac Kamen u Studenoj pa u Prijespu, više Bobana, zatim u vrh Prutaša. Od Prutaša granica ide u Škrčko Ždrijelo, pa u Soje, zatim kosom planine do Pašine Gomile. Iz Pašine Gomile granica ide u Štulac, pa između Tepaca, i sela Crne Gore spušta se u Taru u Jezik. ["Granica" je usiječen krst na kakvom stancu kamenu (velika nepomična stijena koja je većim dijelom u zemlji) i obelježava međe raznih uduta.]

Od Jezika granica Pive ide Tarom do Šćepan - Polja, do stava Pive i Tare. Tu prelazi rijeku, pa ide uz planinu Kruševo više Mratinja, pa uz Vučevo Polje do u vrh Maglića. Od Maglića granica ide u planinu Vlasulju, zatim preko planine Kruščice u Lebršnik, pa onda više Stubice i preko Ravnoga u Magareću Stopu.

Od Magareće Stope granica ide u Latično, u Novakov Bunar, pa slemenom planine Golije u Mramor, više česama. Odatle ide u Bajovo Ždrijelo, pa u Šišman - Vrh (1503 m.) više Šipačna, dalje u Pećinu, u Živoj, u usječenu granicu, zatim u vrh Vojnika više Brezana, pa u vrh Štiverovac, potom u Lug brezanski, dalje u Crni Vrh, pa u Brezovo Brdo, i zatim rijekom Komarnicom u Tovarovac.

Ova plemenska granica ide od kote do kote i od mjesta do mjesta pravom linijom. Vrlo se često dešava da ovako povučena granica odvoji od jednoga plemena jedan dio bilo utrine, bilo planine ili gore (šume) i dodijeli ga drugom plemenu s kojim ovo odvojeno zemljište nema nikakve ekonomske a često ni fizičke zajednice. [Poslije oslobođenja Pive, izlazila je osamdesetih godina XIX vijeka državna komisija sa Cetinja, te je povlačila granicu Pive i uduta pojedinih njenih sela. Ove granice, povučene od komisije, mogu se i danas naći u zvaničnim knjigama na Cetinju. Sekule Kecojević, sada sudija u Prokuplju, Pivljanin, dao je ovu granicu Pive: Durmitor - Ćirova Pećina - Prijespa - Studena (izrađeni kamen) - Kamenica u Dragaljevu - Čečevo Vrelo u Vojniku- Pećina u Živoj - Bajevo Ždrijelo u Goliji-Ružarica u Goliji-Vlastelino Ždrijelo u Latičnom -Treštenik - Kresojevića Lokva u Brštovcu - Vlasulja - Maglić - Vučevo - Sastavak Pive i Tare - Tara - Dezik (niže Crne Gore) - Štulac - Durmitor]
 

Ime

U našim pisanim, dosada poznatim, spomenicima prvi put se pominje Piva kod popa Dukljanina u drugoj polovini XII vijeka. (Predimirius): "Svevladio dedit regionem, quae scavonice dicitur Podgoria, latine Submontana, et has iupanias: onogoste, Moratia, Comerniza, Piva, Gerico, Netusini, Guisemo, Com Debreca, Neret et Rama, quas et quatour regiones Tetrarchias vocavit".

Godine 1573 podiže manastir na vrelu Sinjca Savatije, mitropolit hercegovački, a docnije patrijarh pećski, postriženik manastira Trebinja, "otčastvoi ot Pive".

Murteza, sin Hasanov, godine 1579, 16 februara (turska godina 987, prvog Ramazana) izdaje ovakvu tapiju: "U okrugu Hercegovina, kotaru Cerničkom, općini Pivi, u selu Orahu (koje selo i danas postoji) leži zemlja Bostani i na temelju zakona imaju pravo na dotičnu zemlju kaluđeri i popi manastirski uz pristojbu od 60 ahčeta."

U oblasti Pivi ima rijeka "Piva" i kraj pod imenom "Piva". Rijeku niko od mještana ne zove "Piva"; oni uvijek kažu "Rijeka". ["Idem na Rijeku", "nadošla Rijeka", "potopili se ljudi u Rijeci", "gonimo stoku da pojimo čak na Rijeku"] U literaturi se ta pivska Rijeka, do utoka Sinjca u nju, zove Komarnica, a od utoka Sinjca, pa do sastava sa Tarom, zove se Piva.

Kraj ili mjesto što se zove "Piva" jeste jedna valovita strana, sa oko 1200 m. nadmorske visine, obrasla četinarima, bukovom i pitomom šumom, između sela Lisine i Osojnog Oraha s jedne strane i Žurkovske Gore i visoravni Ravnog s druge strane. Ovo je mjesto u izvorištu rječice Orašnice, pritoke r. Vrbnice, u kraju gdje su najstarija pivska naselja, te bi moglo nastati pitanje: da li je oblast "Piva" dobila ime od rijeke Pive ili od mjesta Pive. Obično je da se oblast ili neki predio naziva po rijeci, koja kroza nju protiče, a vrlo je rijetko da se prozove po kakvom mjestu ili brdu ili planini ili šolju (Vrpolje, Prokuplje, Polog, Gora, Podgora, Poda, Poljice itd.). Ovdje je interesantan slučaj i ima vjerovatnoće da je starije ime Piva kod kraja no kod rijeke. Da se čini ova pretpostavka, razlog je taj što je dolina rijeke Vrbnice, u čijoj je čelenci kraj "Piva", najtopliji, najnaseljeniji i najžupniji predio u cijeloj oblasti, što su u toj dolini najstarija pivska naselja (Magude, Plužine i Stabna sa svojim zaseocima) i što se baš taj kraj zove od najstarijih vremena, a i danas, Pivska Župa. Vrbnica je pritoka Pivina, ali naselja iz doline Vrbnice nemaju nikakve veze sa rijekom Pivom, da bi im ova mogla nametnuti svoje ime. Da može neka župa dobiti ime po kakvom mjestu, koje se u njoj nalazi a ne po rijeci, koja kroza nju protiče, imamo lijep primjer u imenu: Brskovska Župa, koja je dobila to ime po brdu Brskovu na kome je podignut i grad istoga imena, a ne po rijeci Tari, i to velikoj rijeci, koja kroz nju protiče. No bilo da je oblast dobila ime "Piva" po rijeci Pivi, bilo po mjestu Pivi, ono je vrlo staro i u jednom i u drugom slučaju. [Rijeka Komarnica ima dva dijela: "Gornja" Komarnica od njenoga izvora do sastava sa Bukovicom pod Dužima, i "Donja" Komarnica, odatle do ušća. Sinjca - do postanka rijeke Pive. U dolinama obje ove Komarnice bilo je od najstarijih vremena naselja, ali po svemu izgleda da su naselja na lijevoj obali Donje Komarnice (današnja pivska sela: Rudinice (Gornje i Donje) i Seljani sa svojim zaseocima: Puhovo, Vodica i Kruševo, Gornje i Donje) starija nego drobnjačko selo Komarnica.
Župa Komarnica popa Dukljanina to je današnji Drobnjak, naročito njegovo korito, koje zahvata srednji i donji tok drobnjačkih rijeka: Komarnice, Bukovice, Tušinje, Bijele i Šavnika, Drobnjačko Korito, odnosno župa Komarnica nalazi se između župa Morače i Pive tačno kako navodi pop Dukljanin.]

 

Morfološke osobine

Piva je velika ovalna (elipsasta) udolina, užljebljena između Durmitora i njegovih ogranaka s jedne, i Vojnika, Golije, Vlasulje i Maglića s druge strane. Duža osa (oko 55 km.) ove velike udoline ima pravac J-S: Brezna-Šćepan-Polje, a kraća (oko 30 km.) Z-I: Vlasulja-Prutaš. Njene strane spuštaju se ka rijeci Pivi nejednakim i neravnim terasama. U ovoj udolini rijeka Komarnica - Piva usjekla se za nekih 600-750 m i stvorila najljepši kanjon što može biti.

Po Cvijiću i Hasertu proces skaršćavanja u Pivi se izvršio prije glacijacije i tada su se formirale uglavnome današnje površinske konture Pive.

Po morenama i tragovima glečera, koji se u Pivi nalaze po Cvijiću do 1119 m. - Piva je bila u glacijalnoj periodi pokrivena jednim velikim lednikom. Vrhovi Durmitora, Maglića, Vlasulje i Vojnika virili su iz toga lednika i izgledali kao ostrva. I danas, kad se Piva pogleda sa Vojnika ili Prutaša, ona ima oblik jednoga velikoga korita, iz koga je glečer otekao glečerskim jezikom ka Šćepan-Polju, klisurom između Ulobića i Sokola. Pritiskom na bokove, stropoštavanjem, lomljenjem i topljenjem, lednik je unekoliko ublažio one izrazite i oštre oblike na površini Pivinoga tla, što je ostalo iza krasnoga procesa. Velika masa leda, koja je morala biti u Pivinom koritu u glacijalnoj periodi, snosila je prilikom svoga kliženja i topljenja trošni materijal u nizine i u rijeku Pivu, a na tvrđim stijenama lednik se prelamao i stvarao otsjeke slične riječnim terasama. Proces topljenja, i oticanja toga velikoga pivskog lednika sličan je otapanju velikih nameta (smetova) i postajanju podnametnih potočića. Ta radnja i dala je Pivi oblik proširenog riječnog korita.

Ukoliko se veliki lednik topio i spuštao ka velikoj osi - današnjem koritu rijeke Pive - utoliko su se njegove bočne strane, nailazeći prilikom svoga kliženja na čvrste stijene, lomile poprečno. Tragovi ovog procesa poznaju se po morenama i drugim znacima s desne strane Pive: u zaravni Bezuja, po Pišču, po Vojnovićima i G. Crkvicama; a s lijeve: u Polju brezanskom, u Zaravni rudiničkoj, oko Stoca i po stranama Kručice i Štirnoga, Neki glečerski jezici od ovih manjih lednika pretvorili su se u rječice i potoke (Pirni Do, Sušica, Vrbnica, Suvodo, Mratinje), a neki se istopili na zaravnima iznad kanjona Pivinih i tu staložili cijeli glečerski materijal i stvorili izvjesne terenske oblike, zvane "zaravni". Tih zaravni ili ravni ima i s jedne i s druge strane Pivinog kanjona kao rijetko gdje u takvom terenu. Pojedine od njih bi činile cjelinu da ih nijesu riječne doline isprekidale., Tako bi Brezna činila jednu ravan preko Komarnice sa Dužima i Pošćenskim Zavrhom; Bukovac sa Dubrovskom i Bezujem; Ravni rudiničke sa Puhovom seljanskim i sa Goranskom preko Sinjca.; Budanj preko Suvodola sa Brljevom; visoravni Zarisnik sa Borkovićima i Dubljevićima, i Boričje, preko Pirnoga Dola, sa Piščem. Zarisnik je u Župi, u blizini Pivinog korita, najviši: visina mu je oko 1300 m., a sa njega je vidik jedinstven. [Sa Zarisnika se vidi gotovo sva Piva i njena sela. U planini se vide sela: Borkovići, Seljkovac, Boričje, Pišče, D. Unač, G. Unač, jedan dio Kulića i Vojinovića i Trsa, u Župi se vide: Brljevo, Budanj, Plužine, Miloševići, Sedlari, Stabna, Stolac, Smriječno, Goransko, Bajovo Polje, G. i D. Brezna.]

Tokom diluviuma vršio se naizmjenični rad: nasipanje (faza glacijalna) i dubljenje (faza interglacijalna), i to je Pivi dalo današnji površinski oblik. Morenski materijal, koji je morao biti rasturen po cijeloj Pivi, potoci su raznijeli i snijeli u riječna korita, te ga danas na pojedinim mjestima nema, a na drugim ima mnogo manje no što bi trebalo da ga bude.

Intenzivna erozija Pive učinila je da i rijeke Vrbnica i Sinjac pojačaju snagu i spuste svoje korito do nivo Pive. To se Pivino dejstvo osjeća i na opuštanju korita suvotočine Suvodola. Ovim čisto erozivnim procesom Pivina je površina izdijeljena na nekoliko zaravni i uvala, te je dobila valovito-bregovitu površinu, zbog čega je narod zove: "Piva valovita". Ovakvi površinski oblici Pive dokazi su da je poslednji proces, fluvijalni, važniji nego karsni.

Po Cvijiću najniži nivo Pivinoga tla čine verfenski škriljci i pješčari, koji se vide u koritu Pive i Vrbnice. Preko ovih su trijaski krečnjaci, a vrhove čine jurski krečnjaci. Debljina ovih krečnjačkih masa u Pivi je ogromna, iznosi do 1700 m u vertikalnom presjeku, Ovolika količina krečnjaka i čini da je Piva karsna oblast sa svima osobinama blagoga karsnog terena. Suvo karsno polje oličeno je u Breznima, a tipskih karsnih vrtača ima po cijeloj Pivi. One se sa Golije lijepo vide po Štiverovcu, po polju Pejovića iznad Osoja miljkovačkog, po Zakamenu iznad Sinjca, Rudinica i Seljana i po Goransku. Ima ih i po Budnju i Brljevu. A Pivska Planina je sva pod vrtačama.

Osobito su te vrtače izrazite po Gornjim Crkvicama, Pišču, Borkovićima i Dubljevićima. Ali od svih karsnih vrtača u Pivi najizrazitije su one po Dubi (na desnoj obali Pive, prema Mratinju) gdje ih narod zove vrganje (od vrg).

Visoke pivske planine su po njenim granicama. Na istoku je Durmitor sa vrhovima: Prutašem (2400 m), Sojama (2460 m) i Štuocem (2140 m), na kojima je granica između Drobnjaka i Pive. Na SZ, na granici Pive, nalazi se čitav splet planina sa vrhovima od preko 2000 m. Tu su Maglić (2387 m), Volujak, Vlasulja (2339 m), Veliko Bioče (2395 m), Štirno, Durmitor, Vitlovi, Jančarica, Kručica (2142 m). Sve ove planine čine jedan planinski masiv, bogat pašom i vječnim nametima snijega. Šumski pojas na ovim planinama, sa pivske strane, penje se do 1600 m. nadmorske visine.

Sa zapada su duž granice šumovite planine Smrekovac, visoravan Ravno, Ledenice, Latično i Golija. Ove su planine visoke između 1500 do 1700 m. [Sa Golije se vidi cio Vojnik i preko njega Lola, Maganik, cio Drobnjak, cijela Piva, Durmitor i najveći vrhovi u Sinjajevini: Starac i Jablan, cijela Pivska Župa i sve ravni u njoj.]

Sa juga Pivu zatvaraju ogranci Golije i planina Vojnik koji pripada Pivi, Drobnjaku i nikšićkim selima.

Vojnik je nedovoljno proučen. Da li zbog toga što je sputan i što se na nj dosta teško popeti ili što je prema Durmitoru i masivu Maglić-Volujak-Bioče neznatan i od manjeg interesa? Vojnik, istina, nema velikih cirkova kao Durmitor i Maglić, nema ni ogromnih vječitih nameta snijega kakvih ima na Durmitoru (sa sjeverne strane ispod Šljemena), ali on ima najizrazitiji tip karsne planine dinarskoga sistema. U glacijalnoj periodi na Vojniku je bilo lednika. Velika ledena masa, koja je bila razvijena, naročito na sjeveroistočnoj strani, kliženjem se lomila. Lednik sa sjeverne strane, prema Drobnjaku, na Kondžilima, ostavio je slabe tragove. On se sjurio u korito rijeke Bukovice - Komarnice sa svim materijalom, i to je rijeka odnijela, te nema morenskoga materijala s te strane; ali su lednici sa ostalih strana ostavili morene. Tako lednik sa sjeveroistočne strane, naišavši u prvoj glacijalnoj periodi na tvrdi i jedri krečnjak, ispod sela Mokroga, rasplinuo se po mokarskoj ravni, istopio i ostavio morene. U drugoj pak glacijalnoj periodi lednik je morao biti manji, i on nije dospio do Mokroga, nego se na jedrom krečnjaku Divana, više Mokroga, zadržao, rastopio i ostavio morenskog traga. Tako sada ima morena na Vojniku sa iste strane na dvije zaravni: na Mokrome (vis. 1092 m) i na Poljicu, mokarskom, katunu, na visini od 1525 m.

Dio Vojnikova lednika, sa istočne strane spuštao se stepenasto na Krnov, pa na Vučje, sa Vučja na Bukovik, sa Bukovika na Veliko i Malo Lukovo. Morenski materijal, koji je sa ove strane Vojnika morao biti obilat, potoci su raznijeli i snijeli u niže predjele. Otuda se danas po Bukoviku i Lukovu vide velike količine oblutaka, u svemu sličnih riječnim. - Lednik sa juga obrazovao je odmah u Štirnom Dolu glečerski ležaj između vrha Vojnika (jedan se vrh tako zove), Gradnoga Brda i Prisirena. Ovaj je glečer svojom težinom načinio sebi prolaz vlakom ispod Štirnoga Dola, ostavljajući u njemu dosta glečerskog materijala i spustio se na zaravan Jasenove Poljane, koja je prekrivena morenskim glavicama. Potoci su snijeli cio lakši i trošni materijal sa Jasenove Poljane kroz Surdup i Šipačno, a odatle jedan dio, preko jedne krečne prečage, u Nikšićko Polje. - Sa zapadne strane lednik se spuštao i napravio dvije terase: prva je Živa, a druga Brezna. Glečerskog morenskog materijala ima i po Živoj i po Breznima.

Interesantan je fakat da se morenski materijal oko Vojnika spustio sa sviju strana skoro do iste visine, do oko 1050 m (Mokro 1092, Lukovo 1032, Jasenova Poljana 1046, Brezna 1055).

Vojnik je velika plećasta krečnjačka masa između rijeke Bukovice, Mokroga, Krnova, Jasenove Poljane i Brezana. Pravac mu je ZSZ-IJI. Nad Bukovicom se Vojnik diže oko 1200 m, nad Krnovom oko 500, a nad ostalim podnožjima oko 900 m. Srednja mu je visina 1750 m., a najveći su mu vrhovi: Mramorje (2000 m), Šišman, Paramida (Piramida), Vojnik i Korijen više Brezana. Svi su ovi vrhovi približne visine.

Vojnik je najimpozantniji kad se gleda sa sjeverne strane, sa planine Ivice. Vidi mu se nekih sedam visova sa sedam prevoja, sedam sjedala, u jednoj liniji, pravca SZ-JI. Sredinu ove strane planinske čine Kondžila, najstrmija strana Vojnika, izbrazdana mnogobrojnim suvotočinama i usovinama, pokrivena raznovrsnom šumom, a najviše četinarima. Podnožjem Kondžila teče Bukovica, čiji je nivo tu oko 750 m. nad morem. Veliki atmosferski talog i topljenje snijega toliko jako rastvaraju krečnjak u vrhovima Vojnika, da se u toku jednog ljudskog vijeka stvore čitave žljebine, kršne glavice i vrtače. [Janko Dukin, čovjek od 75 godina, pričao je 1901 godine da on pamti kada su pojedini djelovi Divana i Vojnika bili pod busikom (živa trava) i klekom, dok su sada go krš.] Šumska granica, penje se s ove strane do pod same vrhove, a kleke ima i na vrhovima, osim na Mramorju i na Korijenu.

Strane Vojnika se terasasto spuštaju ka SZ prema Breznima i ka SI prema Mokrome i Krnovu. Na SZ i Z strane su Vojnika blažeg nagiba, manje krševite i pod šumom bukovom i četinarima. Pored Štuoca, oble kršne glavice ispod vrha Vojnika, i Javorka - jednoga, kršnog grebena, preko koga vodi put Nikšić - Piva i koji vezuje ogranke Vojnika sa Golijom - ima Gola Strana, jedna rbatasta gola strana ispod Korijena. Na njoj se zapadni dio lednika sa Vojnika prelomio i jedan dio ostao u Živoj, a drugi je skliznuo u Brezna. Živa je za jedno 150 m. viša od Brezana, a razdvaja ih kršna kosa pokrivena šumom.

Istočne strane Vojnika su dosta strme, krševite i pokrivene bukovom šumom. One dopiru do u Meke Dolove u Kruševicama, do Krnova i do Gradačke Poljane. S ove strane Vojnik nije jednostavan, nego je izlomljen i ima dosta vrhova pokrivenih šumom i dobrom pašom. Svaki vrh izgleda kao da čini zasebnu planinu.

Južne su strane Vojnika najblaže i postepeno se Vojnik uzdiže s te strane od Gornjega Polja do vrha. Šipačno, Jasenova Poljana - Praga i Štirni Do, u dno koga ima voda Zminjac, to su tri zaravni (terase) na ovoj strani Vojnika. Obrasle su šumom, u nižim krajevima pitomom i bukvom, a u višim četinarima. Sa ove strane najviši su vrhovi: Vojnik, Gradno Brdo i Prisiren.

Vojnik je od trijaskog i jurskog krečnjaka. Podnožje mu je verfenski škriljac i peščar koji se primjećuje u koritu rijeke Bukovice. Krečnjak je, osobito onaj sa sjeverne strane, vrlo trošan. Vododržljivi slojevi su tek na visini od 800 m., u visini rijeke Bukovice i Vidrovana u Gornjem Polju, blizu Nikšića. Glavni izvor, na Mokrome, koji se zove Kučine Peći, poslije toka od 90 m. ponire pod Vojnik i narod priča da ta voda izvire na Vidrovanu, sa južne strane Vojnika. Na zaravnima i po stranama Vojnika nalaze se tipske vrtače. One su dobile svoj pravi oblik i tip u glacijalnoj periodi. Danas grade sekundarne vrtače veliki snjegovi i plahovite kiše. Snijeg na Vojniku napada 2 do 3 metra debljine. Vrhovi mu se zimi zaoble i ujajče, te izgleda kao jednostavna sniježna masa. O kopnjenju sva voda od toga snijega (izuzevši po Kondžilima) propada u zemlju kroz kanale u dnu vrtača. Žalili su se seljaci, Mokrani, da ne mogu ni "sniježnicu" održati, no snijeg, kako oni vele, zemlja podgriza i pojede. Na Vojniku nema vode, i stoka se zadovoljava rosom i snijegom koji se po nametima zadržava do novoga. Ali na Vojniku ima preko ljeta mnogo manje snijega nego na okolnim planinama iste visine. To dolazi otud što mu je suviše karstan teren i što ima mnogo šupljina i vrtača. Karsnost Vojnika najbolje se ogleda u Poljicu Mokarskom, koje je između Divana i Mramorja. To je jedna talasasta karsna zaravan, prekriljena kršnim glavicama i mnogobrojnim primarnim i sekundarnim vrtačama. Visina mu je 1625 m., a dijeli se na Gornje i Donje Poljice. Donje je bez šume, skoro popločano jedrim krečnjakom, a veliko je oko 4 km2. Između tih krečnih ploča nalaze se prostrane tanjiraste vrtače, po kojima su rastureni ljetnji savardaci i kolibe. Gornje je Poljice skoro iste veličine kao Donje i pod šumom je bukovom i smrčevom. Prekriveno je pravim vrtačama. Na prostoru od 1,5 km2 ima do 34 vrtače, veličine u prečniku od 10 do 15 pa i više metara, a duboke su po 5 i po 8 do 10 m. Ove se vrtače najljepše mogu pregledati sa Mramorja. One su po obodu i stranama pokrivene šumom; dno im je golo i šuplje; kanali su im otvoreni. Vrtače se penju visoko uz Mramorje. Jedna je na visini od 1850 m., dugačka do 30, a široka oko 1.5 m. Ona je s južne strane Mramorja, gotovo pod samim njegovim vrhom.

 

Vode

Piva spada u zonu karsnih oblasti i živom je vodom vrlo siromašna. U njoj čitavi krajevi, naročito na desnoj strani Komarnice - Pive, nemaju ni potoka ni izvora i potpuno su bezvodni.

Kroz Pivu protiču: Komarnica, Piva i Vrbnica a pogranična joj je rijeka Tara.

Komarnica dolazi iz Drobnjaka; izvire u Poljani komarskoj i pošto proteče kroz drobnjačko selo Komarnicu i klisuru između Duži i Pošćenja, utiče u rijeku Bukovicu ispod Zavrha. Bukovica, je veća od Komarnice, ali pri sastavu njih dvije Bukovica gubi svoje ime i dalje se zove Komarnica. [Bukovica izvire u Jezerima, ispod Ranisave, ogranka Durmitorovog. U nju se ulivaju s lijeve strane: Tušina i Bijela, a s desne Šavnik.]

Sinjac. Ispod Pivskog Manastira u Komarnicu utiče r. Sinjac, koji izvire u Prisoju manastirskom, pod samim Goranskom. Sinjac je dug svega 2 km. Izvor mu je vrlo jak: ima dva Oka, Veliko i Malo, i odmah je čitava rijeka. Streke njegovog korita su vrlo strme; on je pravo karsno vrelo i postao je erozijom izdani.

Piva. Od utoka Sinjca u Komarnicu Komarnica gubi svoje ime i nastaje Piva. Tako se zove do Šćepan Polja, do sastava sa Tarom. Od Sinjca do Šćepan-Polja Piva je duga 32,5 km., a od izvora Bukovice do Šćepan Polja Piva je duga 93,2 km.
U Pivu utiču s lijeve strane tri pritoke.
Jedna je od njih Vrbnica, koja postaje od više potoka: Orašnice, Sutulije i Zukve, koje dolaze s visoravni Ravno. Ima kanjone i vodom je dosta bogata.
Druga je Suvodo, koji presušuje, po čemu je i ime dobio. Izvorište mu je u Jezerinama, koje su između Bioča, Graca i Pleća. I Suvodo ima u donjem toku kanjone.
Treća je Mratinski Potok, koji dolazi s Maglića od Ulobića i Pleća. Ima preko cijele godine vode i teče kroz samo selo Mratinje.
S desne strane jedina je pritoka Pivina suvotočina Pirni Do. Njegova dolina, koja je nešto plića od kanjona Pivinih, podijeljena je krečnjačkom prečagom na dva dijela: gornji, Vodeni Do, i donji "Rijeka". Vodeni Do se s proljeća i s jeseni zajezeri, naročito njegov niži dio, oko izvora Zminjaka i voda u njemu stoji po mjesec dana. Voda iz Vodenoga Dola, i na poplavama, ne otiče preko prečage u "Rijeku", no ponire u male ponore oko Dola i estavele na koje je i izbila na površinu. Pod prečagom izbija izvor Sopot, i on se smatra kao glava "Rijeke", tj. donjega toka Pirnoga Dola.

Rijeke Komarnica i Piva dužinom, a Vrbnica širinom prostrugale su tlo oblasti i u njemu načinile prave kanjone. Kanjoni Komarnice - Pive duboki su 600 do 750 metara a. Vrbnice 400 do 600 m. Kanjoni Komarnice - Pive su vrlo strmi, krševiti, sa puno točila i prla, a strane kanjona su obrasle šumom, naročito lijeva, i niza njih je pristup rijeci vrlo težak, prosto nemoguć. Kanjon rijeke Vrbnice ima strane blažeg nagiba, riječna je dolina šira i prostranija, te je pristup rijeci lakši. Strane kanjona su obrasle lijepom bogatom šumom. Lijeva strana, ispod sela Stabna i Miloševića, ima pitomu šumu, a desna, ispod planine Žagrice, ima dosta borove šume, i to je crni bor, koji još zovu i pitomi bor. [Narod zove strane kanjona riječju "brijeg". - "Idem u brijeg da nasiječem drva"; "Niz brijeg je teško sići na Rijeku"; "Goni koze u brijeg da brste".]

Na Vrbnici ima duž cijele njene dužine priličan broj vodenica i valjarica, dok na Komarnici - Pivi nema nijedne.

Iako kroz Pivu teku dvije ovolike rijeke, narod se pati bez vode, jer se vodom sa tih rijeka slabo ko može koristiti zbog dubine kanjona i nemanja puteva. Naselja su većinom, naročito ona u planini, bezvodna i narod, u oskudici žive vode, gradi: "sniježnice", "gustijerne", "ublove", "pištete", "stubline", "korita" ispod strehe na kući i "lokve". Teren je cijeli karsni, te sav vodeni talog što pada preko godine propada u zemlju.

U Pivskoj Planini, koja se smatra kao čist karsni predio, ima svega tri izvora sa kratkim otokom: Radoševina kod Đedova Dola, na granici Pive i Drobnjaka; Gostaja u Nikolinom Dolu, u katunu Borkovića; i Sopot niže crkve Boričke, u Pirinom Dolu. Građene su vode u ovom kraju: Pištet u Brvnu, niže Lokvice, u hataru sela Pišča; Bjelanov Pištet kod Prutaša u Todorovom Dolu; Korita na Potrku u hataru piščanskom; Izvori na Ruđinom Dolu u planini sela Vojinovića; Ublovi u udutu sela Kulića.

Tu je još i Sušica koja izvire iz Škrčkoga Jezera, protiče kanjonom između Nedajnoga i Crne Gore i utiče u Taru. Na sušama presuši i otuda joj i ime.

Tara je pogranična rijeka Pivine oblasti od rta Jezika ispod Štuoca, ogranka durmitorskog, do Šćepan-Polja. Strane Tare sa pivske strane su terasaste, bogate šumom i imaju prilično izvora, ali nema nijednoga potočića a kamo li rječice da s te strane u Taru uvire osim Sušice. Na Šćepan-Polju Tara i Piva se sastavljaju i odatle nastaje Drina. Tara je na Šćepan-Polju veća i u svako doba godine vodom bogatija od Pive.

U kanjonu Komarnice - Pive izbijaju na dosta mjesta jaki izvori. Neki su od ovih izvora prava karsna vrela, i oni su mahom do same rijeke. Tako je jedno vrelo kod "gaza" (brod, prelaz) ispod Dube na lukama Macinića i zove se Nozdruće.

Od svih ovih pobrojanih živih i građenih voda narod u Pivskoj Planini ima malo koristi. Žive su vode ili visoko u planini, u katunima, ili u "brijegu", u riječnim kanjonima, te su stoga nepristupačne i mnogo udaljene od sela, a građene su vode vodom siromašne, te i narod i stoka pate bez vode preko cijele godine.

Pivska Župa je, međutim, bogatija vodom, naročito naselja u stranama u slivovima rijeka Vrbnice i Komarnice- Pive. Novija naselja u Župi, podignuta na katunima, živom su vodom takođe siromašna.
 

Klima

Klima je u Pivi kontinentalna, u Župi je malo blaža no u Planini. Zime traju pet i po do šest mjeseci, a ljeto šest do šest i po. Prelaz iz zime u ljeto i iz ljeta u zimu obilježen je kišama. Čim s proljeća dan ojača i stane snijeg da se topi nastaju kiše; s jeseni, pak, kiše počinju u drugoj polovini oktobra i završavaju se oko Arhanđelova - dne sa snijegom i lapavicom. Lučinske su kiše bujne, sa vjetrom i pljuskom. Od njih često budu poplave, "plime", i vode nadođu od brijega do brijega. Svaka vrtača i zatvorena dolina se od njih zalokvi; voda izbija iz svake pećine, jame i škrape. Ove kiše presiječe u jesen snijeg sa jakim i hladnim sjeverom, a u proljeće jarko sunce.

Snijeg napada u planinskim selima po 21/2 do 3 metra debljine, a u Župi po 1 do 2 metra. Snijeg pada u zimsko doba dva do dva i po mjeseca svaki dan. Osvane vedro i sunce grije, a u 10 sati zapodjene se oblak sa Durmitora i začas prekrije cijelu oblast; oko podne sneg počne da pada i pada do ponoći; onda prestaje, vedri se i tako biva nedjeljama.

Snijeg je zimi suv i lak, a s jeseni i proljeća vlažan i težak. I narod i stoka lakše snose suvu zimu no vlažnu. Zimi često prekodan dune jug i objuži, a noću nadjača sjever i zamrzne tako da se površina snijega sledi. Ovo je, "površica", i kad snijeg "upovršiči" sela ožive. Po "površici" se lakše ide no po kopnu. Sve doline, vrtače i sve druge neravnine i kamenje snijeg je pokrio i uravnio, tako da se može ići na svaku stranu bez ikakve muke. "Površica" je toliko čvrsta da po njoj može i konj igrati, a da nimalo ne "pogrezne". Zamrzla površina snijega je debela na desetine santimetara, pa je čvrst kao debeli sloj leda. Kad nema "površice" iz kuće se ne može nikuda bez krpalja i lolate, i svaki je saobraćaj prestao.  Snijeg ostane na zemlji obično četiri do pet mjeseci.

Najviše snijega napada na Nedajnom, "do dva boja čovječija", a najmanje u Plužinama. Nekih godina snijeg počne da pada o Krstovu danu. Zime su hladne i sve zamrzne. Na Pišču duvaju vrlo jaki i hladni vjetrovi. Nije rjetkost da se zimi "pomete" pokoji čovek na putu iz sela u selo. [1923 g. jedan dječko od 14 godina "pomeo se" na putu između Dubljevića i Borkovića, i to danju.]

U nižim ravnim krajevima, kao u Polju Crkvičkom i u nekim selima u Župi, toplije je no u, gornjim selima, ali u njima slana sve pobije, dok su na planini slane rijetke. U Breznima je najhladnije. Zimi, kad snijeg pokrije zemlju, padne magla po Crkvičkom Polju i ne diže se po mjesec i više dana. Iz magle pada inje i temperatura se spusti do 25° ispod nule. Na ovu hladnoću utiču: osojni položaj Brezana, okolne planine i u nekoliko rijeka Komarnica. Hladnoće su najveće oko Bogojavljenja. ["Zakrsti sveti Krste a namigni sveto Bogojavljenje da ona "paščad" (iz Gacka) ne prelaze preko Ravnoga", ima izreka kod Pivljana.]

Ljeti su kiše rijetke: ili padnu jedna do dvije mjesečno ili ne padnu. U višim krajevima ljetnja se kiša obično završava gradom. Vodenoga taloga ima srazmjerno dosta, ali je nejednako raspoređen. Ljeta su često vrlo sušna (kao što je bilo 1922. god.), tako da i usjevi i trava sasvim propadnu. U Pivi su maj i juni svježi, juli je umjeren i čak vlažan, a avgust i prva polovina septembra su vrlo topli, naročito međudnevica.


Turska uprava i oslobođenje od Turaka

Za sve vrijeme turske uprave Piva je bila u sastavu hercegovačkog (mostarskog) mutesarifluka (okruga) a pod kajmakamom (srezom) cerničkim. Izuzevši vrijeme Mahmud-paše Bušatlije, kada je Piva bila pod skadarskim vezirom, i vrijeme Ali-paše Rizvanbegovića, kada je bila u sastavu hercegovačkog vezirstva, ona je neprestano bila pod bosanskim vezirima, prvo travničkim, a poslije sarajevskim. Kadija (sud) je za nju bio nekad u Cernici, a nekad u Nevesinju.

Piva nije bila strogo plemenski uređena kao Drobnjak, iako mu je susjedno pleme, niti je imala onakvu plemensku upravu. Tako je bilo po svoj prilici zbog toga što je Piva bila bliža okružnoj i sreskoj turskoj vlasti i što je u njoj kroza sva vremena bilo dosta turskih čifluka i muslimana, čifčija i radnika. Od svojih vlasti Piva je imala vojvodu i seoske knezove. Nigdje se u njoj ne pominje oberknez, tj. knez nad cijelim plemenom, niti plemenski zbor kao što su druga plemena imala. (Na pr. u Drobnjaku se pominje još 1612 god. kapetan (obor - knez) Simo Mandić iz Pridvorice kao starešina nad 12 seoskih drobnjačkih kneževa, pa se to oborkneštvo vodi u plemenu do 1860-tih godina, upravo do dolaska crnogorske uprave.

Vojvode se u Pivi pominju u XVIII veku. Prve su vojvode bile iz kuće Jokovića iz sela Zabrđa, pa je vojvodstvo prešlo na kuću Lješevića, pa na Lazara Sočicu iz Plužina. Vojvode iz kuće Jokovića i Lješevića bile su u vremenu turskom, a vojvodstvo Lazaru Sočici po narodnoj želji dao je Knjaz Nikola.

Da li je prve vojvode u Pivi birao sam narod, pa, ih turske vlasti potvrđivale, kao što je to bilo u Drobnjaku ili su ih vlasti postavljale, nema tačnih podataka. Za popa Toma Lješevića, pivskog vojvodu, imaju se pismeni podaci da ga je Mahmud-paša Bušatlija, skadarski vezir, carski odmetnik, postavio za vojvodu Pive i Crkvica 1786 godine. [U Muhameda Sulejmanpašića, činovnika u Presbirou je napisano na turskom ovo što ide: "Rab Boži Mahmud (Bušatlija) 9 ramazana 1201 (1786) god. postavlja popa Toma (Lješevića) za vojvodu Pive i Crkvica da izvodi raju na put poslušnosti".]

Bušatlija je za vrijeme svoga vezirstva, u namjeri da što više hercegovačkih plemena odvoji od Travnika i Bosne, postavljao za vojvode u pojedinim plemenima svoje ljude i nagrađivao ih. [Tako je postavio za vojvodu drobnjačkog Stanišu Aleksina Abazovića s Pošćenja mimo zbora plemenskoga. Drobnjaci Stanišu nijesu htjeli da slušaju niti su ga priznavali za vojvodu, dok se on držao Skadra; a kad se odreče Skadra i prizna travničkog vezira za svoga gospodara, Mahmud-paša pošlje svoje ljude (Cimiriote), te ubiju vojvodu Stanišu u G. Bukovici, gdje i danas postoji "Stanišin mramor" na putu ispod Urljača, u katunu Vemića.]

Kolika je bila vlast vojvodina, u to ranije vrijeme u Pivi, nije poznato. Izgleda da je bila onolika koliko je vojvoda imao podrške kod turskih vlasti.

Svako veće selo u Pivi imalo je svoga kneza. Kneza je, prema vremenu, postavljala vlast i biralo selo dobra čovjeka i iz dobre kuće. Na jednoj žalbi od godine 1732 kojom se Pivljani žale travničkom veziru na neke svoje ljude da su pritisli manastirsku zemlju u selu Orahu, stoje između ostalih i potpisi: knez Milija Krunić, knez Vukoman Petrović i knez Jovan Tadić. U kući Tadića ovo se kneštvo dugo zadržalo i prelazilo je sa oca na sina. Zna se da je 1840 godine, kada je Smail-aga Čengić prošao za Drobnjak, bio u Smriječnu knez Arsenije Tadić i da je pratio Smailagu do na Duži.

Zna se da su ovi seoski knezovi sve manje raspre i potre sudili i presuđivali. Trudili su se na sve načine da se parničari slože i naravnjaju. Pojava Luke Vukalovića, pedesetih godina prošloga vijeka u južnoj Hercegovini, imala je odjeka i u njenom sjeveroistočnom dijelu. Septembra meseca 1852 godine sastali su se više Vukalovićeve kuće, u Zupcima, na sastanak i dogovor ovi narodni ljudi: od Banjana Jovan Baćević i Đoko Miljanić, od Pive pop Žarko Lješević i Arsenije Gagović, od Drobnjaka pop Milovan Tomić, Milovan Karadžić i Milutin Bašović. Na tom sastanku je uglavljeno da se ustane na Turke kad Vukalović, u dogovoru s Cetinjem, dadne znak za to.

Od ovoga vremena pa sve do u jesen 1862 godine, do zaključenog mira između Crne Gore i Turske, Pivljani su bili, kao i ostala hercegovačka plemena, u ustaničkom stavu prema Turskoj. Na Rudinicama su, 6 avgusta iste godine, u jednom prepadu do noge potukli Turke i veliki plijen zadobili. Po miru Piva je ostala pod Turskom, ali za nekih šest godina, sve do 1868 godine, ona nije imala turskih vlasti, nego su narodom upravljali narodni glavari. Vratili su se svojim kućama ustaši i narod je živio potpuno slobodno. U narodu postoji i danas vjerovanje da je Piva za tih šest godina bila u sastavu Crne Gore, i da je njome, preko narodnih ljudi, upravljao knez Nikola sa Cetinja. Godine 1868 Turska izvrši neke reforme u administraciji u Bosni i Hercegovini i počne raju da steže. Pivu podijeli na dva dijela: Planina, sa svima naseljima na desnoj strani Komarnice-Pive, potpade pod Foču, a Župa, sa naseljima na lijevoj strani, potpade pod Gacko.

U Župi je "kajmakamluk" bio na Goransku. Tu je bio sud, kadija i juzbaša za vojsku. Na Goransku je bila i kasarna za vojsku ("kršla") a stražarnice ("karaule") su bile u Goransku, u Seljanima, u Stocu, na Muratovici, na Bučinju, pod Ravnim i na Glasovitoj. U Planini " kajmakamluk " je bio sa sudom i kadijom u D. Crkvicama, na Rudini. Kasarna je bila na Bezuju, prema Drobnjaku, i na Nedajnom, a stražarnice su bile na Rudini, na Pišču i na Bezuju. U stražarnicama je bilo 10 do 20 nizama a u kasarnama po jedna četa i više (100 do 150 ljudi).

Turci su ove kasarne i stražarnice podigli od 1868 do 1875 godine. A kako je u Pivi bilo dosta turskih čifluka (Plužine i Zukva bile su Čengića: iz Lipnika), u njoj je bilo i dosta hercegovačkih muslimana (na Zukvi su bili Gačani) ili kao čifčija ili kao radnika, to su turske vlasti preko njih držale raju) u stezi. Raniji pivski ustaši, čim osjetiše novu tursku upravu, napustiše Pivu i opet uskočiše u Drobnjak i tamo ostaše za sve vrijeme ove druge i poslednje turske uprave u Pivi. Među ovima su najglavniji bili Miro Gagović s Bezuja, Vule Adžić i Lazar Sočica iz Plužina, Šundo Bajagić iz Stubice, Vasilije Đačić iz Rudinica, Ivan Kecojević iz Pirnoga Dola i Luka Vojinović-Gološija iz Vojinovića (nazvan Gološijom po "goloj šiji", tj. vratu sa kojeg mu je bio ogulio kožu robijaški lanac, koji je nosio za veleizdaju 10 godina u zatvoru u Mostaru).

Turci su bili kivni na Pivljane za ono šestogodišnje držanje pri Crnoj Gori, pa su ih držali u stezi i strahu kakav se nije zapamtio. Narod je hranio tursku posadu i vojsku; tjeran je na kuluk; nikuda se niko iz svoga mjesta nije smio maknuti bez dozvole vlasti; prebacivano je seljacima što su im rođaci uskoci; često su sela pretresana i traženi ustaši - jednom riječi: narod je bio pravo roblje. U maju 1871 god. došlo je u Gacko 15000 nizama, da podižu kasarne i stražarnice oko Crne Gore. Kulučio je narod, pištao u mukama, ali nije bilo pomoći.

To stanje narodu je bilo vrlo teško i jedva je čekao da dođe zgodan trenutak da taj jaram zbaci s vrata. Proljeće 1875 godine bilo je mutno i uzrujano u sjeveroistočnoj Hercegovini. Vrilo je na sve strane. Neredi i ustanički pokreti pojavljivali su se svuda. Zulumćari Turci, isto onako kao pred ustanak u Srbiji 1804 godine, razmiljeli su se po zemlji i pljačkali i arali narod, misleći da će ga tim načinom umiriti i od ustanka odvratiti. Među ovima su čuveni i veliki zulumćari bili braća Šajnovići iz Drine. Ovi su pošli u Pivu da bjeleže desetak. Zapadnu im ustaši: Mušan Živković, Šaban i Sava braća Krunići, Novak Suknović, Sava Likić, braća Simo i Šćepan Ploska i još neki drugi. Umjesto Šajnovića naiđe na zasjedu juzbaša Ferat sa graničarima iz kasarne "Nedajno". Ferat je bio na Goransku i pobiju se na Krscu. Tu pogine Šaban Krunić i Mušan Živković, oba vođe tih ustaša, a od Turaka pogibe nekoliko vojnika. Turci su glave odsjekli i odnijeli. Po pričanju nekih ovaj je sukob bio u sredini maja, a Nikola Bajagić veli, da je bio 5 maja, i to se slaže i s pjesmom, koju je o tome sukobu ispjevao Maksim Šobajić, savremenik tih događaja.

Poslije ovog događaja posada se turska uzbunila, ali nije preduzimala u narodu ništa, no je samo čuvala kasarne i stražarnice. U Nevesinju i Gacku, je vrilo, te ni otuda posade nijesu se smjele kretati i slabiti tamošnje položaje. Knjaz Nikola je tajno pomagao ustanički pokret i bodrio uskoke i ustaše. [ Vojvoda Mašo Vrbica, onda prva i najkrupnija ličnost na Cetinju, piše ovo pismo u Drobnjak: "G. Komandiru Grubanu Ceroviću u Tušinu pozdrav. Odma, čim primiš ovo pismo, objavi svijema uskocima (iz Pive), koji se nalaze u cijelome Drobnjaku, koi je junak i sposoban nositi oružje, neka se dobro oruža i naredi izuzimajući ostragušu [tj. da uskoci ne nose ostraguše, da se ne bi vidjelo da imaju veze sa Crnogorcima], pa neka ide Vulu Adžiću i Lazaru Sočici na Troglav ili đe ih oni pozovu. Njihov će poslanik doći odma tamo. Dakle, čim poslanik dođe, neka su uskoci gotovi da idu. - Tako znadi i da si zdravo! - Vojvoda Mašo Vrbica". (Ovo je pismo kod mene. Našao sam ga među pismima moga oca Boža, koji je bio pismen i prepiska sa plemenom išla je preko njega. - (Sv. T.).]

Kad je nevesinjska puška pukla( 27-VI-1875), to je bio znak za opšti ustanak. Turska posada, nizami, pođu s Pišča za Bezuje 1 avgusta da smijene bezujsku posadu. Presretnu ih ustaši: Mira Gagović, Šćepan Ploska, Ivan Kecojević, Radojica Šarac, Ćetko Glomazić i Milutin (Milan) Ćeranić s Dubrovska iz Drobnjaka sa drugovima i pobiju ih u Dolinama u Seljkovcu sve do jednoga. Od ustaša tu, pored ostalih, pogibe Ćeranić, a onaj jedan Turčin što je ostao u životu vrati se na Pišče i izvijesti tursku posadu o pogibiji svojih drugova.

Istoga dana, poslije podne, pođe s Pišča druga grupa Turaka da pokopaju one pobijene u Seljkovcu. Pozovu seljake s Borkovića da im pomognu. Seljake je vodio Radule Radović, kodžobaša, koji je i ranije za vrijeme "crnogorske uprave" bio stotinaš. Čim se Radule sastao sa Turcima on vikne na seljake, te skoče na nizame i sve ih pobiju, ali pogine i Radule. Na taj glas seljaci iz sela Boričja i okolnih sela udare na Turke i zapale čardak. Tu pogibe Milisav Radović, sinovac Radulov, otresit i hrabar seljak. Istoga dana, pred veče, Cicmili, Bogdanovići i Milutin Kulić sa drugovima udare na ostatak Turaka na Pišču. Turci su bili u kuli Lješovića, a ovi zapale kulu (i danas stoje zidine) i Turke pobiju. [Ovom prilikom je Risto Vojinović skočio nizamu na leđa da ga udavi, a nizam ga poduhvati rukama i ponese u kulu. Risto zapomaga za pomoć i Milutin Kulić opali kuburom na Turčina, pogodi ga u pleća i ubije, ali i probije obe ruke Risti, koje je ovaj držao sklopljene oko Turčina.]

Ovi se događaji razglase po celoj Pivi, te seljaci skoče i pobiju svoje Turke. Nizami u kasarni na Nedajnom držali su se do 4 avgusta a toga se dana predadu pobunjenicima s tim da ih ostave žive i da ih puste da idu slobodno u Foču. Ovi na to pristanu i Turci odu, u Nikoviće na Crkvicama, a odatle poslije preko Tare.

U ovim prvim sukobima između ustaša i nizama ustaši su stalno stradali. Ustaši su bili naoružani štučevima i drugim prednjačama i bili su oskudni u džebani, a nizami su imali dosta džebane, imali bolje oružje i izvežbanije vojnike. No ništa im to nije pomoglo. Ustaši su skoro za nedelju dana osvojili sve karaule i pobili ili protjerali tursku posadu iz Pive. Jedino se kasarna na Bezuju držala do 16 oktobra, koga je dana i ona pala.

Gatački Turci nijesu mogli ostaviti neosvijećene svoje ljude, što ih je raja u Pivi pobila, te potstaknu vlasti i Turke u Gacku i Nevesinju da se dignu protiv Pive. Mali turski upadi iz Gacka u Pivu bili su češći, ali prava turska vojska pod Rauf-pašom pošla je na Pivu u drugoj polovini oktobra, pošto je izgledalo da se stanje u Nevesinju i oko njega bilo malo umirilo. Crna Gora još nije bila u ratu sa Turskom, te otvoreno nije smjela da pomaže Pivljane i Nevesinjce, ali dobrovoljci su sa sviju strana jurili u pomoć svojoj braći. Sve što je bilo za pušku u Drobnjaku, to je pojurilo Pivljanima u pomoć. Tako se i u Pivi prikupi dosta vojnika za odbranu. Pivljani i Drobnjaci dočekaju Turke na Ravnome. Boj je bio 30 i 31 oktobra 1875 godine na Glasovitoj, više sela Lisine. Boj je bio žestok i vodio se na smrt i život. Najposlije se Turci povuku natrag sa velikim gubicima. U tome su boju Drobnjaci i Pivljani oteli Turcima dva debanžova topa, i taj se boj može smatrati kao pravi početak ratova 1875 i 1876 do 1878 godine.

Berlinskim mirom Piva je pripala Crnoj Gori, a ostalu Hercegovinu sa Bosnom okupirala je Austro-Ugarska. Dotada je Piva bila najviše u vezi sa Gackom i Nevesinjem, a otada je odvojena državnom granicom, tako strogom, da je Piva bila potpuno zatvorena, naročito prema Mostaru, na koju je stranu i imala jedino nešto puta i veza.
 

Po oslobođenju Piva je podijeljena na dvije kapetanije:

Župu, sa sjedištem kapetana na Goransku, i kapetaniju Planina, sa sjedištem kapetana na Pišču.
I u vojnom pogledu bila su dva bataljona: župski i planinski. Ova dva pivska bataljona s tri drobnjačka sačinjavali su Durmitorsku brigadu. [Danas, poslije ujedinjenja, Piva sačinjava sa Drobnjakom jedan srez - srez šavnički - sa sedištem u Šavniku.]

Za glas Pive i Pivljana i za njihovo ime u državi, u najnovije vrijeme, pored ostalih istaknutih Pivljana, najviše je učinio vojvoda Lazar Sočica iz Plužina (rođen 1838 a umro 1910 godine), jedan od najviđenih ljudi ne samo u Pivi, nego u cijeloj Crnoj Gori. To je bio veoma razborit i trezven čovjek i dobar komandant u ratovima. U početku je bio uz politiku kneza Nikole, a docnije se počeo od njega odbijati. Čak je to išlo toliko daleko da je bio sa omladincima zajedno u borbi za Ustav 1907 godine i bio opozicija knezu i njegovoj kamarili. [Na jednoj sjedeljci u Odžakliji Knez mu za to prebaci i reče: "To se od tebe, Vlaše (tako je Knez zvao Sočicu), nijesam nadao, jer sam ti mnogo učinio i mnogo sam te zadužio". "Isusa mi" (ovo je bila uzrečica Vojvodina), Gospodaru, više sam ja tebe zadužio no ti mene. Ja sam tebe od hiljadu motika stvorio hiljadu najboljih pušaka, a šta si ti mene!? Da nijesam valjao ne bi me ni držao za vojvodu" odgovori mu Sočica. (Po pričanju prisutnih: Janka Vukotića i drugih).]

 

Starost naselja

Po svome postanku pivska se naselja mogu podijeliti u tri grupe: stara naselja, naselja od prije 300 do 250 godina i nova naselja.

1) Stara su naselja ona koja se spominju još u Srednjem vijeku, bilo u pisanim spomenicima bilo u predanjima. Takva su naselja u Župi: Mratinje, Plužine, Stabna, Stubica, Smriječno, Seljani i Rudinice, a u Planini: Donje Crkvice i zaseoci Zagrađe i Šćepan-Polje. Po predanju ova su naselja postojala u XV veku, a prema nekim starinama i privrednim znacima (starim grobljima i tragovima vinograda i voćnjaka) ona su mogla tu postojati i mnogo ranije. Sva su ova naselja na zaravnima u kanjonima Vrbnice, Pive i Tare, gdje su klimske prilike vrlo pogodne za život i gdje ima u izobilju vode i šume. Ona su bila u početku manja i stanovnici su im se zanimali zemljoradnjom, voćarstvom, pčelarstvom, zanatima i pomalo stočarstvom. Kako je prostor, u kome su ta prva naselja. zasnovana, mali i ograničen planinama i strmim stranama kanjona, poslije i najmanjega priraštaja osnivala su se nova naselja u vidu krajeva i zaselaka. Zbog toga su ova stara naselja matice za mnogobrojna nova sela, nove zaseoke i uopšte nova naselja.

2) Naselja od prije 300 do 250 godina su ona koja su osnovali bilo doseljenici (kao što su na pr. Adžići osnovali Lisinu) bilo iseljenici iz starih krajeva na prvim katunima. Takva su naselja u Župi: Brljevo, Lisina, Zukva, Zabrđe, Stolac, Goransko, Duba i druga; a u Planini mogla bi se u njih uračunati Dubljevići i Pirni Do. Ova su naselja u blizini starih naselja i s njima su održavala tijesnu vezu kako iz odbranbenih, tako i iz ekonomskih razloga. Stanovništvo ovih naselja već je izmijenilo, pod uticajem klimskih prilika, zanimanje. Napuštaju zanate, voćarstvo i pčelarstvo i odaju se zemljoradnji i stočarstvu.

3) Nova naselja. Ova se naselja mogu podijeliti u dvije grupe: naselja, koja su postala u drugoj polovini XVIII veka i naselja koja su postala oko sredine XIX veka i docnije. Ova su naselja postala na katunima i zimnjim stanovima ("vatanima") starijih naselja. Osnivali su ih mještani diobom zadruga, a umnožavali su se priraštajem i doseljavanjem. Osnivanje tih naselja su izazvali prenaseljenost i ekonomski razlozi. Seljaci su po katunima i po planini kosili i spremali sijeno za zimu. Uza sijeno spremali su staje i priboje za ovce. Prvo su u stajama zimovali čobani, docnije i čobanske žene i djeca, a najzad i ostala čeljad iz čisto ekonomskih razloga: da se na dvije strane kuća ne vodi. Tako se malo po malo stara sela napuštaju i stvaraju nova na katunima i pri planinama. Ovakvih naselja ima dosta i njihovo se stanovništvo uglavnom bavi stočarstvom, a zemljoradnjom vrlo malo. Ostala zanimanja svojih predaka - zanate, voćarstvo i pčelarstvo - sasvim su napustili.

Proces stvaranja novih naselja, u Pivi je vrlo interesantan i poučan. U ranije vrijeme, kada nije bilo ni lične slobode ni imovne sigurnosti, seljaci su se pribijali jedni uz druge radi odbrane i davanja otpora napadaču: zadruge su se čuvale, a kuće su bile zbijene bilo u cijelome selu bilo u svakom kraju sela. Na katune se izdizalo u jedan, a zdizalo takođe istoga dana. Livade po katunima su se kosile kao i danas, ali se sijeno s njih zgonilo u selo bilo na konjima bilo zimi po površici na saonicama ili granama ili se slobodno spuštalo niz voznike. U novije vrijeme, kada se narod osjetio slobodniji i sigurniji, podiže staje i zimnje stanove po katunima i oko sela, gdje mu je zemlja i gdje mu je zgodnije, a kuće gradi na svojoj zemlji bez obzira na blizinu ili udaljenost sela ili pojedinih krajeva sela tamo gdje mu je najpogodnije sa čisto privrednog gledišta. Tako ima pojedinih seljaka udaljenih sa kućom po tri do pet a i više kilometara od sela ili najbližeg kakvog naselja. Oni zimi po tri do četiri mjeseca ne vide žive strane duše, već žive usamljeni kao pustinjaci.

Po seoskim krajevima u Pivi naseljena su ista bratstva, te se po njima često i zovu. Na pr. u Borkovićima su krajevi: Radovići, Londrovići, Delići i Nedići; u G. Crkvicama: Nikovići, Jerinići, Šarići, Vojvodići, Kneževići itd. Kako su pojedini krajevi dosta veliki, sa 15 ili 20 kuća, često ih poneki nazivaju zaseocima, pa čak i selima. Otuda i dolazi nejednaka cifra u broju sela kod statistike i pojedinih ispitivača.

U Pivi, blizu kuća, ili ima po jedna "pojata" ili plemna" ili nema. Kuće nijesu nikakvom ogradom ograđene, a po selima, naročito novim i najnovijim, nema šume, te su sela gola i izgledaju divljačna. Kuće su po selima velike i lijepe, te kad bi sela imala drveća izgledala bi mnogo ljepša i mnogo savremenija. Kroz sela samo vode staze i ponegdje krčanici, a o kakvom građenom putu nema ni pomena. Još narod nije tamo svjestan korisnosti puteva, pa na njih slabo i obraća pažnju.



Tragovi ranijih naselja

Od starina u Pivi vrijedi pomenuti ove tragove ranijih naselja: stara groblja (mramorje), gomile, gradine, crkvišta i manastir.

Stara groblja

Narod ih često zove "mramorje". Njih ima na mnogo mjesta u Pivi. Ima ih mnogo više no u Drobnjaku, sigurno zato što je Piva, naročito dolina Pive i Vrbnice, mnogo župnija od Drobnjaka i što je bila kroza sva vremena naseljenija od njega.

a) Stara groblja u Župi.  Na Donjim Breznicama nalazi se jedno 30 starih grobova na jednoj obloj glavici više Stubline. Nadgrobne su ploče položene po zemlji i do pola su u travi. Narod to groblje označava kao "grčko", tj. kao groblje onih stanovnika, koji su, vele, prije njih tu stanovali. Na dva od ovih grobova su krstovi. Nadgrobne ploče nemaju šara i nema nijedne da stoji uspravljeno. Kad bi se te nadgrobne ploče isprevrtale, možda bi se na njima, s druge strane, našle još kakve šare ili kakvi drugi znaci.

Ima jedno staro groblje u selu Bukovcu. Manje ima nadgrobnih ploča no u D. Breznima, a otprilike su iste onakve kao one u Breznima. Ove nemaju nikakvih šara niti ukrasa. Zatim ima po jedno staro groblje na Branovu; oka sela Smriječna; na Gracu; više sela Budnja; na Bari Grgurskoj (ovdje na jednoj ploči imaju uklesane nožice, makaze, kojima se ovce strigu); kod mlina na Vrbnici u Plužinama. Sva su ova groblja manje više jednaka: to su velike krečnjačke ploče bez ikakvih šara i ukrasa, rasturene po zemlji na kakvom malom brdašcu, udaljenom od naselja po nekoliko stotina metara.

b) Stara groblja u Planini. Ima staro groblje više Pirnoga Dola. Tu ima 12 lijepih nadgrobnih ploča, ali bez ikakvih šara. Ploče su rađene i lijepo otesane. Ima iza Boričja 10 grobova sa nadgrobnim pločama neuređenim i prostim. Ima jedno groblje u Knež-Dolu na Gornjoj Jaseni, visoko u planini. Ovo je groblje isto onako kao ono u Borkovića Katunu. Ima jedno groblje u Nikolinom Dolu i u Todorovom Dolu. Ovo groblje u Todorovom Dolu narod zove "Grčko Groblje".

Staro groblje kod crkve na Pišču je vrlo interesantno. Ono je mnogobrojnije no i jedno do sada pomenuto. Prilikom raskopavanja ovoga groblja naišlo se na neka stara crkvišta. Na temeljima jednog starog crkvišta podignuta je i nova crkva za Pišče i okolinu. Crkva nije velika i sva je ozidana od kamena iz temelja tih crkvišta i od nadgrobnih ploča. Ovo groblje na Pišču je izmiješano: ima starih grobova i grobova docnijih (ali ipak nikako docnijih od 350-400 godina) sa hrišćanskim oznakama. Na starijim grobovima su ploče grube, neizrađene i velike; docniji grobovi su ljepši, ploče su im izrađenije i na njima ima uklesanih znakova od kojih su jedni pravi krstovi, a drugi liče na krstove. Na jednome ima pravi krst. Na drugom ima reljefno uklesan mali mač. Na trećem grobu, koji ima oblik krova od kuće, ima s čela krst interesantnog oblika i na jednoj strani dva krsta istoga oblika. Na četvrtom grobu ima zvijezda šestopera i mjesec sa rogovima okrenut k njoj. Na petom grobu ima krst opet naročitog oblika.

Najljepše je groblje, zvano Mramorje, u Borkovića Katunu. Ovdje ima 17 grobova na jednoj obloj glavici. Nadgrobne su ploče u obliku trapeza od tvrdoga krečnjaka, dosta lijepo urađeno i sa šarama s lica. Nekada su ploče bile sve uspravljene, tj. pobodene na kraćoj osnovici, zbog čega ih narod i zove mramorje, a danas stoji samo još jedna uspravljena. Na jednoj od tih ploča počeo je neko da kleše krst, pa je ostavio nedovršeno. [Na više grobova u docnije vrijeme neko je počeo da uklesava ili krst ili zvijezdu ili kakvo ime. Na jednom grobu neko je uklesao: Ban Gruban, pa je tu zastao. Taj ban Gruban je sigurno Gruban Cerović, kapetan i komandir drobnjački.]  Ovo je groblje na visini od 1480 m. Približno je na toj visini i groblje na Branovu u Jezerima, koje narod takođe zove Mramorje.

Oko Šćepan-Grada (Sokola) ima mnogo starih grobova.

Gomile

U Dragaljevu, s pivske strane, ima na dva mjesta velikih kamenih gomila kupastog oblika. Ne izgleda da je kamenje na te gomile usturano radi čišćenja livada. Jedna je od tih gomila visoka do 8 metara, a u prečniku ima 25 m. Narod priča da pod tim gomilama ima grobova.

Gradine

U Pivi ima dva mjesta što se zovu gradine: gradina ispod sela Stabna i grad Soko, Šćepan-Grad. Gradina ispod Stabna je ostatak nekih zidina na jednoj strmoj kamenitoj kosi, pri utoku rječice Sutulije u Vrbnicu. U blizini ove gradine ima mjesto što se zove Vinogradi, i narod zove gradinu Gradina Ercega Šćepana a vinograde Ercegovi Vinogradi.

Šćepan-Grad je na jednom karsnom grebenu više Šćepan-Polja. Očuvale su se zidine od grada, ali to je sve obraslo u šumu da mu se ne može ni s koje strane prići. Položaj grada je vrlo podesan. On je čuvao prelaz na Šćepan-Polju i odbijao sa malim snagama svaku navalu ka Pivi i Drobnjaku, Grad je sa prisojne strane, pa iako je na priličnoj nadmorskoj visini - ima preko 700 m. - klima mu je vrlo prijatna. Okolina grada je bogata vodom i šumom, a podnožje mu zapljuskuju Tara i Piva. On se pominje i prije XV vijeka. Možda je to Međurečje Porfirogenitovo.

Crkvišta

U vrhu staroga naselja, a sada zaseoka Zagrađa, ispod Šćepan-Grada, ima stara crkva sa jednim kubetom na sredini. Crkva je u ruševinama, a zidana je od kamena i bigra. Svodovi su izgrađeni od bigra, a crkva je bila spolja obložena tesanim kamenom. Crkva ima oblik laće, a oltar je odvojen od "crkve" zidom, što je rjetkost kod naših crkava. Na oltaru su troja vrata, i svi su lukovi, kako u crkvi tako i nad vratima i provorima, izrađeni u arapskom stilu. Crkva nema fresaka, bijelo je okrečena i izgleda da je služila i za džamiju, iako nema munareta. [Po propasti Hercegove države crkva je napuštena i propala, pa su je svakako poslije muslimani, što se da zaključiti po izradi lukova u arapskom stilu, opravili sebi za bogomolju (džamiju), i najzad je i oni napustili.]

Na sredini crkve ima jedan veliki nadgrobni spomenik od bijeloga mermera bez ikakvoga natpisa. Spomenik ima oblik kućnjega krova i seljaci su ga pomjerali i prevrtali tražeći novac ispod njega.
Oko ovoga crkvišta nalazi se čitava šuma od divljih krušaka i jabuka (divljaka). Čovjek bi rekao da je to sve nekada rukom sađeno, pa zapušteno i podivljalo. Više crkvišta ima divan i jak izvor.

Na samom Šćepan-Polju ima crkvište u seoskom groblju. Crkvište je veliko i predanje kaže da je to bila glavna (saborna) crkva Hercega Šćepana.

Manastir Piva

Najveća je i najznatnija starina u Pivi manastir Uspenije Sv. Bogorodice. Njega je, kao što svjedoči očuvani zapis, podigao 1573 godine hercegovački mitropolit Savatije, docniji patrijarh pećski. Manastir se lijepo očuvao i nalazi se na lijevoj obali rijeke Sinjca, blizu njegovog izvora, u kraju koji se zove Gusac.

Crkva ima oblik lađe, a ozidana je od finoga žućkastog i crvanog krečnjaka, koji je od sunca dosta izgorio, te stalno prska (puca). Srednji dio crkve je na stubovima, kojih ima šest, po tri sa strane. Debljina je zida 1,17 m. Unutrašnjost crkve je podijeljena na oltar, mušku crkvu i papertu za žene. Dužina crkve šupljinom iznosi 26,70 m. (oltar 6,75, crkva 19,95 m.) a širina joj je 11,50. Glavna vrata su visoka 1,85 m. a široka 1,04 m., a južna su visoka 1,55 a široka 0,85 m.

Kao što se iz pomenutog zapisa vidi crkva se "pisala" 14 godina poslije zidanja. Freske niiesu neke naročite vrijednosti, ali su se u većini dobro očuvale.

One dvije freske oko južnih vrata su vrlo interesantne. To je mjesto za ktitore crkve, a da ove dvije freske pretstavljaju ktitore, najbolje pokazuje model crkve, koju lijeva freska drži na jednoj ruci. Freska s desne strane ovih vrata, kad im se licem okrenemo, pretstavlja čovjeka sa nekom vrstom kape, kao turbanom, na glavi, okrugle brade, u ćurku do zemlje, postavljenom lisičinom, sa rukavima do lakata zasukanim, i u zelenoj anteriji. Ovaj je čovjek pružio desnu ruku ka fresci s lijeve strane vrata, a lijevu ruku drži na prsima. Freska s lijeve strane vrata pretstavlja čovjeka u vladičanskom ornatu bez oreola. Ovaj drži model crkve na desnoj ruci i pruža je ikoni Majke božije sa djetetom koja sjedi na tronu, a lijevu ruku drži na prsima. [Nikifor Simonović, iguman Pivskoga Manastira, piše 12. VIII. 1924 god.: "Prva slika, na desnu ruku, do zida od preprate, okrenuvši se k njima - slika je čovjeka u ćurku sa kapom na glavi, gdje desnom rukom pruža sliku pivske crkve drugome, gologlavome čovjeku, a lijevu ruku sklonio je na prsi".
"Ovaj drugi čovjek isto tako desnom rukom pruža istu sliku crkve Sv. Bogorodici, koja sjedi u tronu, a lijevu drži na prsima," ... Prepukli zidovi i primitivno krpljenje istih mnoge su freske iskvarili, te su izgubile i istorijsku i umjetničku vrijednost.
N. R. Knežević u svome članku: "Manastir Piva" veli za ovu sliku: "Na jednoj fresci, kod južnih vrata manastira, vidi se Turčin prirodne veličine, sa čalmom na glavi, sijede brade, obučen u svilenu anteriju, opasan pasom i zaogrnut ćurkom postavljenim krznom. Turčin je stavio lijevu ruku na prsa, a desnom dodaje nacrt crkve patrijarhu. To je osnivač (ktitor) crkve, jer se po starom običaju osnivač živopiše kod južnih vrata"... (List sarajevska "Prosveta" za 1938 god., sveska za mart, s. 70).]
Između ikone Bogorodičine i vrha modela crkve,- koju drži ovaj vladika u desnoj ruci, stoje ostaci od natpisa: pres(ve)ta B(ogorodi)ce primi ... trud ... jakože h ... on va dovici leptu ...

Više se od ovoga natpisa ne može pročitati, a drugoga kakvog natpisa izgleda nije ni bilo.

Postavlja se pitanje, čije su ove dvije freske, što pretstavljaju ktitore crkve. Freska u ornatu vladike, sa modelom crkve na desnoj ruci, besumnje je mitropolita Savatija, koji je Pivski Manastir podigao prema natpisu, a čovjek u ćurku sa zelenom anterijom ispod ćurka, u jednoj kapi koja liči na turban - nije svješteno lice niti je pravoslavni. Čim se pogleda freska, vidi se da je to slika nekoga velikog turskog doglavnika u odijelu hodže ili muftije. Bogatstvo ćurka, bogatstva krzna, kojim je ćurak postavljen, zelena svilena anterija ispod ćurka, kapa na glavi u obliku turbana, okruglo potsječena brada pokazuje čovjeka i bogata i od uticaja, koji je omogućio podizanje ove crkve. Istina je da je ovo vrijeme bilo vrijeme patrijarha Makarija i njegova rođaka Mehmeda Sokolovića, velikog turskog vezira, kada se dozvoljavalo opravljanje napuštenih naših crkava i manastira, ali se ne zna da su se, u to vrijeme, i nove crkve podizale, naročito ovolike koliki je Pivski Manastir. Pošto nema natpisa nad freskom da bi se znalo čija je, jedini je podatak o tome narodno predanje koje veli da je to slika Mehmeda Sokolovića, strica mitropolita Savatija, nasljednika Makarijeva na patrijaršiskom prestolu. Do prije 100 godina freske su bile dobro očuvane i onda je i ova freska bila mnogo jasnija, te je svako u njoj poznavao sliku muslimana. Pričaju da je Smail-aga Čengić a naročito njegov sin Dedaga (Derviš-paša), često dolazio u manastir, ulazio u crkvu i pred ovom freskom prostirao serdžadu i klanjao. Poslije molitve uvijek bi ostavili po žutu medžediju ili dukat kao prilog crkvi. A Dedaga je za vrijeme Stefana Đačića, igumana ovoga manastira, oko pedesetih godina prošloga vijeka, davao manastiru godišnje izvjesnu količinu žita, masla i voska, kao carskom vakufu. [ I danas Čengići u Sarajevu smatraju Pivski Manastir kao svoj vakuf (zadužbinu).]

U crkvi ima dosta natpisa s kraja XVI i iz XVII, XVIII i početka XIX vijeka na zidovima, nad freskama, oko vrata, na ikonama; dalje ima dosta starih crkvenih utvari: krstova, kadionica, tasova, i knjiga sa važnim natpisima i zapisima. Kakav istoričar-arheolog i kakav paleograf imali bi dosta posla u ovom manastiru. Mnogi su od ovih natpisa štampani u "Zapisima i natpisima" Lj. Stojanovića, ali bi to trebalo sve prokontrolisati na licu mjesta.

Manastir ima tri zvona, dva novija, a jedno katoličko, liveno 1667 godine.

 

Stari katuni

Po Pivskoj Planini i oko Durmitora sa pivske strane ima dosta katuna i mjesta sa neobičnim imenima.
Takva su na pr: Macavar Do (katun sela Vojinovića), Šake (strane više sela Pišča), Mataruge (kraj severno od Todorova Dola), Bobani do Prijespe (udut sela Duži), Drpe (katun zaseoka Lica), Bobotin Vrh (u selu Gornjem Unču), Ruđin Do (iznad katuna Vojinovića), Murgule (dolina iznad staroga groblja na Pišču), Pioska, Krečman, Minina Varda i Bovani (mesta oko Dobrog i Todorovog Doda).

U Borkovićima se nalaze dva katuništa: jedno se zove Paroške Doline i govori se da su tu nekada izdizali Parežani, a drugo se zove Potrš, i vele da su tu živjeli Potršani. U Banjanima Parežana ima i danas.

Zatim, spomeni su na starije stanovništvo imena katuna i mjesta sa nazivima: Banjski Katuni, više sela Vojinovića; Turska Glava, veliko brdo više Ruđin-Dola; Ćurčina Tavnica, jedna glavica sa pećinom; Lukavice, niže Ruđina Dola; Sandaljevi Doli, u blizini zaseoka "Ercegove Strane" i dr.

Na Pišču, povrh greda, nalaze se neke zidine, mahom na ćelici. Narod ih zove Kuće Maričića. Danas u Pivi nema nikoga da se preziva Maričić i ne pamti se da se iko u Pivi prezivao tim imenom s ovu stranu 300 godina. Dodaju da je po predanju od ovih Maričića Vid Maričić, koji se često spominje u narodnim pesmama.

 

Kuća i sporedne zgrade

Tip kuća u Pivi je isti onakav kakav je u Drobnjaku i u ostaloj sjevernoj Hercegovini.
Kuće su: prizemljuša, na ćelici i kula.

Prizemljuša je najprostija vrsta kuće. Gradi se u kakvom pristranku, te joj je zid sa tri strane u zemlji a samo s jedne, s lica, na zemlji. Obično je "pošivena" slamom; rijetko je "pod šticom" ili "šindom". U kući prizemljuši su skoro uvijek dva odjeljenja: soba i "kuća" ili odžak (pretsoblje). Ognjište je u kući, a peć u sobi, i vezani su vratima kroz koja se peć loži i hljeb u peć meće da se peče.

U Pivi ima i kuća prizemljuša (u Borkovićima) sa tavanom preko cijele kuće; inače je tavan samo iznad sobe. U ovakvim kućama žive čeljad i stoka zajedno, i one liče na drobnjačke staje. Nad sobom je, na tavanu, u pregradi žito u koševima i ostava, a nad pregradom za konje i goveda je pregrada za ovce. Tavan je vezan za kuću proskokom, a ovce na tavan ulaze kroz vratanca, koja su načinjena na krovu, s gornje strane, pri dnu streje. Ako je kuća prizemljuša cijela nad zemljom, onda su na njoj dvoja vrata: jedna za čeljad, a druga za stoku, inače su jedna.

Kuća na ćelici je stari i omiljeni tip kuće. Izgleda da je tome uzrok njena praktičnost u svakom pogledu. Ona se lako gradi i dovoljno je prostrana te ima odeljenja i za čeljad i za stoku. Ona se može smatrati kao pravi i čisti tip kuće dinarskoga čovjeka. Po Drobnjaku i Pivi sve stare zidine pokazuju da su tu bile kuće na ćelici.
U kući na ćelici ima obično četiri odeljenja: "izba" za krupnu stoku, sa konjušnicom i telečarom; "soba" nad izbom, za čeljad; "kuća", sa ognjištem; i "ćiler" sa "klijetom", ili "mala soba" sa ćilerom. Ognjište je ispred sobe i ono je uvijek na ćelici, a tako su na ćelici i ćiler i klijet. Na izbi su jedna vrata, i izba je vezana skalama kroz proskok za "kuću". Na "kući" su obično dvoja vrata: velika prema jugu ili istoku i manja suprotno.

Kule su dvospratne kuće: donji sprat je "izba", a gornji "kuća". Zidaju se od kamena "u grezi" ili "na vrste". Na izbi je onoliko vrata koliko domaćin ima sinova (zbog diobe), a na "kući" su obično jedna. Izba je od kuće odvojena tavanom od podnica, između kojih su "šipila" (ušipljeno). U izbi su, u jednom dijelu, pregrade za ostavu, "prijesjeci" i "ambari", a u drugom pregrade za noćivanje krupne stoke. Na tavanu su sobe za čeljad i "kuća" sa ognjištem. Za ognjište je prosječen tavan radi sigurnosti od vatre. Negdje je ognjište podzidano a negdje je usječeno u santrač. Više ognjišta je čerjen o koji se vješaju verige.
Gornji tavan u kula i u kuća na ćelici je od šašovaca ili od podnica. Iznad ognjišta i "kuće" nema tavana, no su samo grede i na njima su obično koševi za žito i građa za "lijes". Koševi su loptasta, malo spljoštenog oblika, gore otvoreni u vidu otsječka, ispleteni od vrbova pruća i iznutra olijepljeni goveđom balegom da žito ne prolazi kroz "plet". U jedan koš može da stane pet do deset tovara žita, i ono se u njemu lijepo suši.
Prozori su na kućama mali i nema ih mnogo. Obično su na sobi po dva prozora i još po jedan na "kući" pored vrata, prema ognjištu, radi svjetlosti. Na prozorima su stakla ili hartija "pendžerlija" ili "ondra" (burag od ovce).
Zid je u kuće "suvomeđa", "greza" ili "na vrste". Po zidu se kod kula i prizemljuša stavljaju iznutra grede "okruglije", a spolja po dvije "vjenčanice", i one se usijeku jedna u drugu. Prostor između okruglija i vjenčanica zove se "atula". Povrh okruglija i donjih vjenčanica udaraju se grede za gornji tavan. U vjenčanice se usijecaju rogovi (ključevi), a povrh rogova je sljeme. Po rogovima su žioke u razmaku od 80 cm., a spojene su - vezane - sa jednim ili sa dva reda "panta" (pajanta).
Kod kuća na ćelici, koje mogu biti od brvana ili zidane, udaraju se po zidu u visini "ćelice" mjesto okruglija podvlaknice" u "ćertove". Povrh ovih usijecaju se grede za Donji tavan pa se povrh njih udari gornja "podvlaknica". Ako je kuća od brvana, na gornju se podvlaknicu usijecaju direci za brvna, a negdje se brvna sasjecaju u ćertove (pot. ćert). Povrh brvana udaraju se vjenčanice i na njih se usijecaju rogovi. Ponegdje se ovake vjenčanice zovu i "atule".

Krovovi su u kuća visoki zbog velikog snijega. Sve prizemljuše i kuće na ćelici imaju obično krov na četiri vode, a kula ima i sa krovom na dvije vode. Krovovi su; od "šinde", "štice" ili ržane slame. Štica može biti, dvojaka: izgrađena i liči na šindu, i neizgrađena - obična taraba. Krov od ržane slame može da traje po 30 do 40 godina.
U Pivi se mogu vidjeti i kombinovani krov: krov pošiven slamom i optočen šticom (negdje šindom) iz razloga da vjetrovi ne "zasukuju" krajeve krova od slame.

I kod Pivljana se zapaža odlika ostalih Hercegovaca i Brđana: da imaju lijepe i dobre kuće. Oni će se zadužiti ili jedan dio zemlje prodati samo da podignu lijepu kuću.

Sporedne su zgrade: "staje" za ovce, "pojate" za konje i goveda, "plemne" za slamu, pljevu i sijeno, "kolibe" ljeti za čeljad i mrs, "savardaci" i "kućarice" za čobane. One su dijelom od suvomeđe, dijelom od brvana ili pruća, a pokrivene su obično krovinom, ržanom slamom ili "tarabom". Često i savardake pošivaju slamom. Opletu oko savardaka od jačega pruća nekoliko pojaseva u vidu žioka, pa za njih prišivaju slamu u rukovetima. Kolibe u katunima vrlo bijedno izgledaju. To su najprostije i najprimitivnije građene zgrade kod naših brđana.

U Plužinama ima i "koševe" od pruća za kukuruz kod jednih čifčija Sočičinih, što je znak da seljaci tu i kukuruz siju.

Kuće grade domaći majstori, zidari i drvodelje. Zid "na vrste" tj. od tesanog kamena, grade primorci, Bokelji, a bolju drvenariju - vrata, prozore, bolje podove i tavane - grade stolari sa strane. Sami seljaci peku kreč ("klak") i spremaju pijesak ("pržinu") za malter.

"Kotari", "torovi" i "ograde" su obično od vrljika smrčevih i jelovih. Na Breznima se mogu vidjeti i  torovi od "ljesa". "Ljese" su praktičnije za premještanje torova, ali samo za manja stada ovaca.

Pregrade se u kućama grade od čatme, od brvana ili šašovaca, a u sporednim zgradama od plota.

 

Oblici svojine

Piva je bila do 1875 godine pod Turcima, te u njoj oblici svojine u zemlji nijesu onako jasno izraženi kao u Drobnjaku. I u njoj ima komuna (komunica) i privatne svojine.

"Komun" je zajednička zemlja, šuma, voda bilo cijeloga plemena, bilo jednoga sela, bilo jednoga bratstva. U Pivi plemenskih komuna nema. Uzrok je u tome što je Piva bila sve do 1875 god. izdijeljena na turske čifluke i što Pivljani nijesu živjeli pravim plemenskim životom.

Seoskih komuna ima dosta. Državna komisija, sastavljena od pretstavnika vlasti i pretstavnika naroda, izlazila je 1886. godine u Pivu i podijelila opšte zemlje ("muše") i šume između pojedinih sela, i svako je selo dobilo tom prilikom svoj dio prema broju domova. Te su dionice ograničene međama i granicama i one i danas postoje.

Seoski komun uživaju svi seljaci podjednako, bez obzira na imovno stanje i broj čeljadi u kući. Seoska stoka pase po komunu gdje hoće; seljaci sijeku u svome komunu drva i građu ("japiju") gdje im je najpodesnije; seljak podiže kolibu, savardak i tor gdje mu je zgodno i s ruke; gnoji, ore, i kosi po komunu gdje želi, ali ne smije kopati zidinu nigdje na komunu, da se ne bi okućio. Komun se ne može prisvojiti. Inoplemenik i inoseljak ne može da se služi ni pašom ni gorom u seoskom komunu bez dozvole sela.

Seoski su komuni u vezi sa njivama i livadama dotičnoga sela i sve zajedno čini "udut" toga sela. Kad se pojavi potreba, seoski komun, bilo cio, bilo djelimično, dijeli seoski zbor na djelove. Djelovi su jednaki i ima ih onoliko koliko ima domova (domaćina) u selu. Ravan dio dobiva samohranica kao i najveća zadruga; na dio ne utiče ni broj čeljadi u zadruzi ni bogatstvo; 10 vojnika iz jedne kuće, ako su u zajednici, dobiju isto onoliki dio koliki i samohranica bez i jedne muške glave u kući. Inoplemenik ili inoseljak ne može dobiti dio od komuna pa i ako živi tu, u selu i ima ziratne zemlje.

Sam komun niti se može otuđiti, niti se može dobiti. Komun je vezan za kuću i okućnicu, tj. za ognjište, i s njima se dobija i prodaje. Seljak ili plemenik u seoskom komunu može imati samo jedan udio tj. ako seljak kupi od svoga seljaka koji se iseljava i kuću i okućnicu i sve njive i livade, on time ne dobija i njegov dio u komunu; ali ako to kupi stranac i tu se nastani, on sa kupovinom kuće i ognjišta kupuje i dio u komunu. [1889 g. sedamdeset domaćina iz sela Plužina otselilo se u Srbiju. Njihove kuće i zemlju kupio je vojvoda Lazar Sočica i tu naselio, kao čifčije, ustaše iz Hercegovine. Da li iz pažnje prema ovim ustašima, ili iz pažnje prema vojvodi Lazaru, koji je bio "sve i svja" u Pivi, ovim čifčijama priznato je pravo uživanja komuna i pravo na dio. Tako je vojvoda Lazar prećutno dobio i komune sa kupovinom kuća i okućnica. Ko zna kako bi se ovo uzelo, da je vojvoda Lazar sam svu zemlju obrađivao.]

Privatna svojina sastoji se u ziratnoj zemlji: u ornici (njivi) i livadi i u zabranu (omaru, gaju). Zemlja se nasljeđuje od oca ili se nabavlja kupovinom. Očevina se dijeli na sinove na jednake djelove, a ženska djeca dobijaju ponešto stvari kao miraz o udaji. Gdje nema muške djece, ženska djeca nasljeđuju roditelje. Ako se nasljednica uda u drugo selo, zemlja ne može otići za odivom. "Domazet" se trpi i svojata. Kad se zemlja prodaje prvo se nudi srodnik, pa susjed (pomeđar), pa seljak, pa opštinar, pa plemenik i najzad inoplemenik. Ako se zemlja proda, a ovi se redom ne nude, srodnik ima pravo, ako je u zemlji, da zemlju vrati poslije 8 dana, a ako je van zemlje, i poslije 2 mjeseca.

U Pivi je bilo do najnovijeg vremena čifčiske zemlje u Plužinama, u D. Crkvicama i u Polju. Selo Crna Gora bilo je sve čitluk; a Čengići su, posle prisajedinjenja Pive Crnoj Gori, tužili Joka Adžića da im plati hak za Plužine, koje su bile njihove.

U Pivi ima i danas ljudi, "čifčija", na zemlji Muja Sočice. Oni rade napola: gazdino je sjeme, volovi i "dacija" (poreza), a čifčijin je samo rad. Ne dijeli se 10 tovara sijena što se ostavlja za oranje.

Turčin nije mogao ni za tursko vrijeme kupiti čifluk u Pivi na silu. To su seljaci između sebe prodavali i preprodavali i radili su na sve načine da zemlja ne ode iz njihovih ruku.

Seoski "mlini", ako ih ima u selu, dijele se na "redove", i to na onoliko "redova" koliko je u selu bilo domaćina (ognjišta, dimova) u vremenu kad se mlin gradi. Poslije se, sa diobom zadruge, redovi dijele: na polovine, na četvrtine, na osmine i na "šesnajstine". "Red" je vrijeme od 24 časa, a počinje sa zalaskom sunca. "Red se zove još i "čela" i "dio". "Red" se u seoskom mlinu može i prodati i kupiti.

 

Zanimanje stanovništva

Kao što je naprijed rečeno, Piva je Komarnicom i Pivom podijeljena na dva dijela:
istočni, Pivska Planina, i
zapadni, Pivska Župa.
Sama imena ovih djelova pokazuju da su nejednaki u klimskom pogledu, te se prema tome i stanovništvo u njima po zanimanju unekoliko razlikuje.

Stanovništvo u Planini zanima se stočarstvom i zemljoradnjom. Stočarstvo je mnogo pretežnije. U Župi se narod, osim stočarstvom i zemljoradnjom, zanima pomalo i voćarstvom, zanatima i trgovinom.

Zemljoradnja

Po crnogorskom imovinskom zakonu: jedno ralo zemlje, kuća sa kućnom okućnicom ("miljć") i komun ne mogu se seljaku prodati za porezu niti može sam seljak otuđiti ni na koji način, te prema tome svaki seljak ima ma i najmanje zemlje. Ova je odluka unijeta u Bogišićev Zakonik prema običajnom pravu: da seljaci ne trpe u svojoj sredini čovjeka beskućnika. [Beskućnikom zovu čoveka koji nema zemlje i kuće.]  Beskućnik je, po patrijarhalnom shvatanju našega naroda, čovjek opak za društvo i zato ga gone iz svoje sredine. I plemenik kad proda kuću i okućnicu zbog seobe, te ostane bez zemlje, mora odmah da se seli iz toga mjesta. Bio je jedan seljak u selu Crnoj Gori da nema nimalo zemlje i objasnjenje je bilo da se sa svima svojim bio iselio u Srbiju, pa mu čeljad pomrla, a on se vratio da umre u svome selu i među svojima.

U Pivskoj Planini su sela na visini od 1300 do 1400 m. (jedino Bezuje i Pirni Do su ispod ove visine), te na toj visini i ne može ništa da rodi do ječam, raž i elda, a od povrća samo kupus i krompir. U Župi, pak, u Mratinju i u selima u dolini Vrbnice, pored gornjih žita, siju pomalo cinkvantina kukuruza ("brzorodac"), ozimu pšenicu i proso. Na Breznima rodi samo raž i ovas.

Prvo se s proljeća, u aprilu, sije jara pšenica, pa ječam i raž. Proso i elda se uvijek siju oko Vidova-dne. Rasad kupusa se presađuje u "gnojeve" (torove) i jedino tu dobro rodi, a vrtovi za "kumpijer" (krompir), "kumpjerišta", se svake druge godine gnoje (đubre).

Glavno je žito ječam, i on dobro rodi. Jedno ralo (oko devetnaest ari) da 130 do 180 kg. roda, a u "gnoju" (na torovima) dobija se sa rala do 250 kg. I elda dobro rodi, kad je ne ubije slana, što vrlo često biva, jer je ona pozno žito.

Raž se sije koliko radi hrane, toliko isto i radi slame, kojom se kuće pokrivaju! ("pošivaju").

Raž, ječam i ovas žanju se krajem avgusta i početkom septembra, a proso i elda sredinom septembra. Nikada žita ne rodi toliko da podmiri domaću potrebu, no se mora donositi sa strane.

Nestašicu žita nadoknađava krompir, koji rodi vrlo dobro, osobito u selima na Planini (jedan tovar usjeva daje 10 do 15 tovara roda). Krompir je vrlo dobre kakvoće, i on je glavna hrana stanovništvu. Da nije krompira, kako oni vele, Piva bi se raselila. Domaćin mora imati s jeseni do 200 oka krompira na svako čeljade; inače zimu ne smije dočekati.

I kupus dobro rodi ali ga narod ne cijeni kao krompir. On se zimi, kao kiseo, malo više jede, a sladak (presan) gotovo nikako.

Zemlja se u Pivi, kao u okolnim plemenima, obrađuje onako, kako se možda prije 1000 godina obrađivala. Njive se oru ralom, a na Breznima plužicom (vrsta pluga). Usjevi se sijju "na torovima" (u "gnojeve") ili "u prijeloge" ili na "ugarenoj njivi". [Na njivu se nanese pomalo slame a po njoj se pokupi korov i busenje. To se sve ravnomerno rasturi po njivi, pa se zapali i izgori. Na tome ugaru rodi dvije godine po nešto raži i ovsa, ali poslije toga niti može šta da rodi, niti se njiva može da zaledini za nekih 10 godina.] Ugar se vrši uz međudnevicu, i to rade samo Brežnjani. Brezna su najnerodnije i najdivljačije selo u Pivi. U njima ne može ništa da rodi bez gnoja (đubreta) ili gorenja.

Iako su sela u dolini Komarnice - Pive, Sinjca, donjeg toka Vrbnice i Tare dosta župna, te bi u njima moglo uspijevati sve srednje - evropsko voće, nigdje nema ni većeg šljivaka ni voćnjaka oko kuća. Međutim pričaju ljudi da je u staro vrijeme bilo po selima i oko njih dosta voćnjaka, pa čak i vinograda. I danas se jedna strana ispod Stabna i Gradine zove: Vinogradi, a iznad Šćepan-Polja ima čitavih redova divljih krušaka i jabuka. Zelen i povrće se ne gaje, osim pomalo luka u Plužinama.

Stočarstvo

U Pivi se gaje ovce, koze, goveda, konji i svinje.
Malo je domaćina koji ne drži što "živo". Bez konja ili dva vola ili koje ovce seljaku nema života. Otuda je ona narodna izreka: "Seljak bez volova isto je što i čovjek bez ruku".

Najviše u Pivi gaje ovce. Ovce su "kabe", sa oštrom vunom, i "reje", sa mekšom vunom, uvijenom u bičeve i pramenje. Krupne su i otporne prema hladnoći; dobro se goje i za pet mjeseci ljeta daju dosta mlijeka, do 40 litara od muzare. Obično su sve bijele, a u licu su: "bljeke" (bijelog obraza), "zrnje" (bijeli obrazi sa crnim pjegama), "vranoke" (bijeli obrazi sa crnim krugovima oko očiju) i "gare". Buljuci su od po 50 do 300 brava. Ima i pobravičara.

Ovce s jeseni i s proljeća pasu po selu i oko sela, ljeti po planini, a zimi im se daje sijeno. Prema količini sijena i broj se ovaca zazimljuje. Domaćin treba da ima na svakog brava najmanje do 100 oka (128 kg) sijena, pa da zimu čeka bez brige. Ovcama se sijeno meće do 140 dana u godini.
Dobro ishranjene ovce daju i dobru jagnjad i dosta mlijeka i po oku vune s glave na glavu. Ovce se strigu početkom juna, a jagnjad o Preobraženju.

Kod većine pivskih sela, kako u Župi tako i u Planini, katuni su blizu sela, te kod njih katunski život nije potpuno odvojen od seoskog života. U katunu su planinke sa čobanima i djecom. Ostala čeljad žive u selu, obrađuju zemlju i rade kućne poslove, a nedjeljom i praznikom izlaze na katun. Na katun izdižu u jedan dan, a tako i zdižu. Stočarstvo je u Pivi isto kao i u Drobnjaku. Sela, koja su bliže Brijega drže uz ovce i po koju kozu radi kostreti i velike količine mlijeka. Koze je u tim selima lako gajiti: tu je Brijeg, koji je cio pod šumom, pa koze brste i ljeti i zimi.

Goveda su pivska mala. Krave su dosta mliječne, volovi jaki i izdržljivi, a meso je vrlo ukusno. Zimi se drže po pojatama i izbama i daje im se najviše slama, a ljeti pasu po planini. Zbog toga su goveda o Đurđevu-dne vrlo mršava i jedva se kreću, a u jesen su debela i ugojena kako samo može biti.

Rasa konja je srednja. To su "tokmaci", vrlo izdržljivi i sa malo hrane zadovoljni. Penju se po onim brdima i kršima kao koze. Nose po 80 do 100 oka (100 do 130 kgr.) vrlo lako. Tokmaci imaju široke prsi, kratki su sa jakim nogama i razvijenim prednjim dijelom trupa: rasa brdskih balkanskih konja.

U Župi se gaji i po koje svinjče, a uljanika sa pčelama ranije je bilo u ovome kraju kao igde u okolnim plemenima. Danas je i to u opadanju. [Pop-Jovo Radović u Crkvicama ima moderan uljanik (pčelanik) i dosta suda pčela.]

Na njegu i hranu domaćih životinja u Pivi se malo pažnje obraća. Ovce ljeti noćivaju u torovima, a zimi u stajama; goveda i konji se ljeti puštaju u "sampas", [Pustiti u "simpas" to je kad se jalova goveda i konji koji se ne upotrebljavaju za rad o Đurđevudne istjeraju u planinu, tu ostanu do jeseni, a niko ih ne čuva no pasu sami po planini i noćivaju gdje ih noć zatekne. Domaćin svoj mal obiđe nedjeljom i omrsi ga (da mu šaku soli).] a zimi se drže po stajama, izbama i pojatama, koje su i nečiste i hladne.

U Pivi se u stajama ne vodi "stopanluk", tj. ne vodi se kuća, ne peče se hljeb i ne kuva se jelo, nego čobani dolaze kući na spavanje.

Zanati

Narod se u Pivi ranije zanimao i zanatima i bilo je u plemenu: kovača, sedlara, samardžija, mutavdžija, drndara, terzija, kalajdžija i dr.; bilo je i drvodelja, koji su kuće gradili. Borkovići su imali do 1911 godine svoga kovača, drndara i kalajdžiju. Novi način života i novo doba prodire i u najzabačenije krajeve i potiskuje staru domaću industriju, zamenjujući je fabrikatima. To je učinilo te se svi zanati napuštaju: u Borkovićima je na pr. ostao samo drndar, a kovač i kalajdžija su napustili svoje zanate. Izvanredne su drvodeljske rukotvorine, kao umjetnički izdrvorezbareni "stolovi", gusle i dr., u Kumaćima i Brezni.

Kao najbolji majstori za "lijes", za "drvenu japiju" i za pokućstvo ističu se Mratinjani i Brežnjani. Ovi drugi imaju neku vrstu kola [Seljaci sami grade i "saoni" i rala i plužicu i jaram i "teljige" i vile i grablje i kosišta i sve potrebe za obrađivanje njiva i livada. Ima seljaka, kako ovi kažu, što očima vidi to rukama stvori.] - krstata kola sa koturovima, koja sami grade i služe se njima po selu, dok ostali seljaci imaju samo "saoni" za prenos sena, žita i drva.

 

Kućna industrija

Ranije je bila mnogo jača i obilnija no danas. Sa novim životom i način odijevanja i obuvanja se mijenja, te je ta kućna industrija i u Pivi u opadanju. Još i danas žene same prerađuju vunu (peru, češljaju, grebenaju, predu, prepredaju) i tkaju "sukno", "rašu", ponjave, dušeke, jastuke i struke; pletu čarape muške i ženske; neke siju i ponešto lana, te miješaju s pamukom i izrađuju platno - dosta grubo ali jako - za košulje. Od "sukna" (vrsta šajka) se grade muške haljine, džamadani s rukavima i bez rukava i ženski zubuni. Od "raše" se grade muške čakšire i ženske suknje. "Raša" je mnogo tanja od sukna i ona se rijetko valja. Sukno za ponjave (pokrivače), dušeke i jastuke mnogo je grublje no ono za haljine. Sukno za haljine i ponjave se izrađuje uvijek bijelo, a za dušeke i jastuke šareno. I raša se izrađuje bijela, pa se izrađena boji najčešće u plavo za čakšire.

Do ratova 1912 godine, odijelo je kod Pivljana bilo sve bijelo, kao što se i na fotografiji vidi. Bijele su bile čarape, bijele "dokoljenice", bijele "gaće" (čakšire), bijele "haljine" ("haljinom", ili bolje "aljinom", se u Pivi zove gornja muška haljina, vrsta dolame kao što imaju Mijaci, samo što je malo u donjem dijelu uža od mijačke, a šira od pirotske) sa rukavima, pa bijela košulja, te je bilo vrlo slikovito te ljude pogledati. Djevojke i mlade žene imale su bijele zubune, a starije crne i zatvoreno-plave. Terzije su vrlo vješto krojili, šili i vezli (optakali) haljine i ženske zubune. Na glavi su ljudi, muškarci uopšte, i djevojke nosili crnogorsku kapu, ne onako plitku i malu kao što su nosili Mostarci i poneki Primorci, no dosta duboku tako da je na glavi stajala vrlo stabilno. Mlade žene su išle, kao što i sad idu, bez kapa, ali na glavi imaju crnu maramu (faculet) vrlo ukusno pričvršćenu za opletenu kosu. Stare žene su nosile pletenice preko ušiju posuvraćene i dubok tuna-fes bez kićanke.

Danas je muško odijelo i kod Pivljana, kao i kod ostalih okolnih plemena, izmijenjeno. Bijelu boju zamijenila je crna. Crne su čarape, crne su čakšire, crni su džamadani, crna je neka vrsta kaputa do ispod kukova, sve napravljeno od crne ili u crno obojene vune - odijelo nimalo prikladno za one rasne gorštake, koji zauzimaju vidno mjesto po razvijenosti, muškosti i ljepoti.

Prerada je mlijeka primitivna. To je ženski posao, i žene izrađuju od mlijeka "skorup" (kajmak) i tvrdi sir za zimu. Za praznike i za goste načine po neki put meki sir i grušavinu. Za ishranu čeljadi preko ljeta spreme od mlijeka: kiselo mlijeko, "vareniku", "urdu" i "bučalinu". Maslo metu vrlo rijetko; ali maslo prave od skorupa: istope skorup, pa trop jedu s hljebom, a maslom začinjavaju jela mjesto mašću.
 

Opšte imovno stanje i proizvodnja

Piva je uopšte uzevši siromašna zemlja i u njoj je teško živjeti. Sputna i bez ikakvih puteva ostavljena je potpuno samoj sebi.

Od 1895 god. pa do I Svetskoga rata mnogo je momčadi išlo iz Pive u Sjevernu Ameriku u pečalbu. To je bila prava zaraza, te je išao u Ameriku i kome je bila nevolja i kome nije. Nije bilo sela iz koga nije bilo po nekoliko mladića u Americi: 1912 god. je na pr. iz Pišča bilo 21, i to 17 momaka i 4 oženjena; iz Kulića 8; iz Crne Gore 16.

Odlaženje u Ameriku je mnogo uticalo na te ljude: oni su se unekoliko prosvijetili. Kad se vrati "Amerikanac" (tako zovu one koji su bili u Americi) kući, kuća odmah "sine" i čeljad se otrgnu od onog običnog seljačkog života. Drukčije se u toj kući živi i drukčije radi. Dimitrije Durugović, seljak sa Brezana, i Dreka Nedić sa Nedajnoga tako su trezveni, razumni i razgovorni kao da su svršili kakav narodni univerzitet.

Do 1912 god. nije bilo iz Pive ni jednog mladića koji je položio maturu ili učio na kakvim višim školama, dok je iz svakoga ostaloga kraja Crne Gore bilo po nekoliko. I osnovne škole su imali svega nekolike, te je i pismenost u Pivi vrlo slaba. Narod živi primitivnim životom, rađa se i umire bez ljekara, jer ljekara, niti je kad bilo u Pivi niti ga možda sada ima. [Jedan Rus ljekar, izbjeglica, bješe 1924 g. na Goransku.] Babički posao vrše obične seljanke, pa kad se zna da je Pivska Planina potpuno bezvodna oblast, onda se može misliti kako te babice-seljanke održavaju čistotu kod porodilja" i kolika je smrtnost i djece i majki. Jedino zahvaljujući svojoj zdravoj rasi i sirovoj prirodi ovi su ljudi uspjevali da se održe.

Veliki su kompleksi šuma u Župi oko Mratinja, na Budnju i Brljevu, po Kručici, oko Ravnoga, na Goliji, od Ledinaca do Vojnika i u Brijegu. Mratinjska, budnjanska i brljevska šuma je krstata gora, uglavnome bor; na Goliji i Vojniku je bor, smrča i jela, a ima dosta i bukve; po nižim krajevima i u dolini Vrbnice i Sinjca prevlađuje pitoma šuma.

Brijeg, koji je od Vojnika do Šćepan Polja dugačak oko 50 km., u pogledu flore je vrlo interesantan. On je cio pod šumom, i šuma je mnogo gušća i bujnija na lijevoj strani, u osoju. Tu je: bor, smrča, jela, tisa, mulika, bukva, bijeli i crni javor, bijeli i crni jasen, leska obična i međeđa, grab, klen, brest, iva, mukinja i drugo. Desna, prisojna, strana Brijega suvlja je i izbrazdana točilima, prlima, vlakama, usovinama sa ispalim golim krečnim hrbatima od rijeke pa do vrha Brijega. To je slika da se rijetko gdje takva može vidjeti. Bor, koji je drvo čistoga gologa karsta, raste pod tim golim hrbatima, na goloj krečnoj stijeni, da se čovek divi kako se tu može održati. Rasut po tim hrbatima, sa svojom crnom masnom bojom u odnosu prema zelenilu pitome gore po točilima i vlakama, daje kanjonima naročitu čar i divljinu.

U Pivskoj Planini ima šume oko Crne Gore, u kanjonima Sušice i Tare i po D. Crkvicama, ali je nema dovoljno ni za građu ni za gorivo, te su seljaci iz sela duž Brijega prinuđeni goniti japiju iz Golije ili Vojnika, a drva iz Brijega.

Pivljani oko Brijega sijeku ljeti list za koze i goveda preko zime. Mjesto, gdje sijeku list oni nazivaju "listober" i "listosek".


Porijeklo stanovništva

Piva kao župa, tj. kao naseljen kraj, pominje se u HII veku u Dukljaninovoj hronici, a u Sveto-Stefanskoj hrisovulji (1313-1318) piše: "dahü mou Gücko i Pivou da si birü bere"... U XV vijeku već se češće pominje. Tako se na pr. jula meseca 1453 god. Vladislav, sin Hercega Stjepana, koji se bunio protiv oca, miri s njim u planinama Pive. Mnogi nazivi i kulturni tragovi iz XV veka pokazuju takođe da je Piva u to doba imala naselja i imala svoje vlastito stanovništvo. I narodno predanje veli da je Herceg Stjepan imao svoj dvor u selu Stabnu, gdje i danas postoje neke zidine, zvane Ercegova Gradina, i njive zvane Vinogradi Ercega Šćepana; zatim u podatke ove vrste spadaju: ime zaseoka Gornjeg Unča Ercegova Strana i pored nje Sandaljevi Doli, pa Soko, više stava Pive i Tare, "grad Ercega Šćepana"; pa razvaline crkve Rače, koje su ispod samoga grada, zadužbina Hercega Šćepana, pa najzad ime malog naselja Šćepan-Polja, na samim stavama Pive i Tare. Sve to pokazuje da je Piva u današnjim svojim granicama igrala izvjesnu ulogu u državi Hercega Stjepana.

Konstantin Jireček u svojoj knjizi o Vlasima pominje Wlachi Pilatusi (Vlasi Pilatovci ili iz Pilatovaca), a Vukadin iz Pilatovaca godine 1616. zavještava zapis Manastiru Pivi, svake godine, "starú ulła" (star.= 40 oka), i dade vola za ulje. Pilatovac je u Oputnoj Rudini, pograničnom kraju Pive, a Piva je između Drobnjaka, Gacka i Oputne Rudine, pa pošto se u ova tri kraja, koji opkoljavaju Pivu, pominju ti Vlasi, stočari, možda ih je bilo i po katunima u Pivi. Ima naselje Pilatovac na JI od Bileće, do samih Banjana, pa možda su i ovi Pilatovci izdizali na Durmitor.

Sa navalom Turaka u XV vijeku i sa propašću Hercegove države (1482 g.) pivsko se stanovništvo prorijedilo i izgubilo dotadašnji svoj karakter. Po sili nagona za samoodržanje stočari su u masi, bilo sa stokom, ako im ova nije bila zaplijenjena, bilo sa golim životom, pobjegli u slobodne mletačke i dubrovačke krajeve, gdje su imali dosta poznanika; a od zemljoradnika i zanatlija iselilo se u slobodne hrišćanske zemlje bilo na sjeveru bilo na zapadu takođe ono što je bilo bogatije i istaknutije. Ostalo je u Pivi siromašno seosko stanovništvo i male zanatlije, i oni su se svi prikupili i grupisali radi lakšega održanja u kanjonu Vrbnice, oko jakih sela Stabna i Plužina i u kanjonu Komarnice i Sinjca, oko Rudinica i Kruševa. Možda je nešto malo stanovnika ostalo i u selu Mratinju i na Šćepan-Polju.

Ovo zaostalo pivsko stanovništvo bilo je krajem XV i početkom XVI veka vrlo malobrojno i kao da ima mjesta ono predanje među Pivljanima koje kaže: da je sve današnje pivsko stanovništvo postalo od dva brata, Ruđa i Branila. Ono veli, kako je neki paša (dakle u tursko vrijeme) došao u Pivu i doveo sa sobom dva, ropčeta, dva brata, Ruđa i Branila. Sveštenik "iz Polja" [Ovo će biti ili Šćepan-Polje ili Crkvičko Polje, jer se samo ta dva mjesta u Pivi kao naselja zovu imenom Polje.] otkupi od paše ta dva mladića, pokrsti ih i Branilu da ime Jovan a Ruđi Nikola. Kako su u Pivi dvije glavne slave, Sv. Jovan i Sv. Nikola, Pivljani vele: da su od Ruđa-Nikole svi Nikoljštaci, a od Branila-Jovana svi Jovanštaci. Prema tome su, po njihovom kazivanju, od Ruđa: Gagovići, Glomazići, Pejovići, Krunići i Suknovići; a od Branila: Kulići, Tadići, Sočice, Topalovići, Jovovići, Blečići., Mićanovići, Lučići, Bakrači, Gojkovići, Balandžići i Bajagići.

Ima i druga verzija ovoga predanja, po kojoj su se preci Ruđa i Branila, odmah poslije Kosovske bitke, preselili odnekle sa Kosova ili Metohije u Banjane. Odmetne se od sultana jedan Turčin, poznat kao veliki napasnik i zlikovac. Ovaj Turčin zatraži od Branila da mu pošlje u logor sestru i još neke stvari. To Branilo ne učini, nego pozove Turčina na megdan i nešto prevarom (bio mu je sasuo punu torbu "luga" u oči) a nešto okretnošću pogubi Turčina. To junaštvo Branilovo dočuje sultan i iz zahvalnosti što je pogubio carskog odmetnika da mu dosta zemlje da na nju ne plaća danak i da bira zemlju gdje on hoće. Ruđo i Branilo pođu iz Mostara da traže podesnu zemlju za sebe. Dođu na Polje Nevesinjsko i zatim Gatačko, zemlja im se dopadne ali tu ne ostanu ("Jedan je Turčin dao, ali će drugi uzeti polje"), nego produže preko Ravnoga i dođu u dolinu Vrbnice i tu se nasele u Magudama, blizu današnjega sela Plužina. "Ovdje su brda i planine, sputno je, a zaklonjeno od svakoga; može nam doći vruće brašno iz mlina (blizu su mlini na Vrbnici), samo drvo pred kuću (vodom) i živa riba iz vode", govorahu oni međusobno.

Kako su braća slavila istu, slavu Sv. Jovana, njihovi se potomci, da bi mogli dolaziti o slavi jedni kod drugih, podijele i Ruđini potomci uzmu za slavu Sv. Nikolu, a Branilovi ostanu pri Sv. Jovanu. Otuda danas svi pravi Pivljani, pa ma gdje oni bili, slave "ili Nikoljdan ili Jovanjdan.

U toku XVI vijeka pivsko se stanovništvo podmladilo i umnožilo priraštajem i doseljavanjem. Piva je ostala u zaleđu Turaka, koji su je prošli i otišli ka granicama Dubrovnika, Mlečića i Ugarske. Bila je mirna, te je stanovništvo nesmetano radilo svoje poslove i napredovalo kako u zemljoradnji tako i u stočarstvu, jer je sve unaokolo bilo pusto. Obnovili su se stari zanati i svakoj izrađevini bilo je prođe, pošto je sve što je narod ranije imao bilo propalo i uništeno u ratovima i nemirima.

Poslije kosovske propasti i prvih navala turskih, veliki broj Rašana i ljudi sa Kosova i Metohije napuštali su i svoje domove: jedni se kretali, u manjem broju, ka sjeveru, Beogradu i Smederevu, a drugi u većem, ka. zapadu. Od ovih koji su se kretali ka zapadu neki su poslije etapnoga zadržavanja u Zeti i Dalmaciji (Adžići, Lješevići, Gagovići) dospjeli u Pivu i tu se nastanili. Starosjedeoci su bili mnogobrojniji, bogatiji i etnički jači od doseljenika i ove su u se pretopili i nametnuli im svoje običaje i slavu (Adžići npr. napuštaju svoju slavu Veliku Gospođu i uzimaju opštu, Sv. Jovana), ali i doseljenici unose u domaće stanovništvo svoju fizičku snagu, pokretljivost i iskustvo.

Izgleda da se mješavinom starosjedjelaca sa doseljenicima naglo počelo uvećavati pivsko stanovništvo, te već krajem XVI vijeka, na sto godina poslije propasti Hercegovine, imamo u Pivi stanovništvo koje podiže veliku crkvu i daje bogate priloge crkvi. "1573 god. podiže manastir na vrelu Sincu Savatije, mitropolit hercegovački, a docnije patrijarh pećski, otčastvom od Pive, podrijeklom Ruđić" Na 14 godina docnije popisa se manastir, a godine 1626. popisa se preprata u manastiru Pivi trudom kir - Avramije igumana i vojvode Pavla Draškovića i trudom Duke Vukovića. 1673. godine starac Rade i pop Simeun Dučić sa sinovima Ivom i Jovom i Andrija Radović sa braćom i Leka Majstorović i Sekulovi sinovi Marko i Bobovac priložiše Bare manastiru. Već 1711. godine pominje se kao prepisač u manastiru đakon Vasilije Pivac. Dalje, godine 1732. pominju se kao svjedoci na obnovi priloga Bara manastiru Pivi: knez Milija Krunić, knez Vukoman Petrović, Vukoman Vuinović i knez Jovan Tadić i Vučić Kulić i Petar Kujundžić i Mićan Golianin. [I danas postoje porodice Krunići, Kulići i Tadići u Pivi.]

Poslije starosjedjelaca u Pivi ima najviše Drobnjaka, 6,29%. Oni su svi u selima na Planini (najviše ih je u Gornjim i Donjim Crkvicama), a doselili su se većinom oko sredine XIX veka, samo neki u novije doba.
Poslije Drobnjaka dolaze po broju Gačani, sa 5,68%, pa onda doseljenici iz Stare Crne Gore, sa 5,28%.
Ima pet porodica sa 12 kuća za koje se zna da su doseljenici, ali se "ne zna odakle su".

One su besumnje svoju kuću i ognjište napustile zbog kakvog kažnjivoga dela, pa da ne bi nova sredina saznala ko su i šta su, one su krile u početku svoje porijeklo, a docnije se to i zaboravilo, te njihovi potomci zaista i ne znaju otkuda su im stari došli.

Pada u oči da u Pivi ima mnogo prezimena, iako u njoj ima dosta starosjedjelaca. Tako nije u ostalim plemenima. Svakako je tako u Pivi zato što su Pivom Turci dugo upravljali i što je u njoj bilo dosta čifčija, te je turski način pravljenja prezimena, da se djeca prezivaju po ocu, preovladao i potisnuo stara prezimena.
 

Statistika

Dok su se u ponekim krajevima, na pr. u Vojvodini, vodile koliko toliko tačne knjige o broju domaćina u pojedinim selima i krajevima, dotle se u Crnoj Gori i u plemenima oko nje slabo na to obraćala pažnja. Jedino ako je neki putnik, naučnik prilikom prolaska zabilježio koliko otprilike ima neko pleme ili mjesto domova ili stanovnika, inače drugih podataka nema. I turske vlasti su vodile neku statistiku o broju domova po pojedinim naseljima zbog harača, zbog vojnice, zbog desetka i drugih dažbina, ali to je sve toliko netačno da se čovjek na to nikako ne smije osloniti niti na osnovu tih data izvoditi ma kakve zaključke. Podatke za te turske statistike obično su davali seoski knezovi ili plemenski oberknez i, razumije se, oni su uvijek podnosili manji broj domova, da bi se manje dažbina plaćalo. Oni su u tome išli toliko daleko da su čitave krajeve pojedinih sela ili čitava sela izostavljali, samo ako su mogli. Na pr. u jednoj turskoj statistici iz 1851-52 godine o Drobnjaku izostavljena su sela Petnjica i Tušina i pola naselja u Šarancima, koji su se tada računali u Drobnjak.

Ni naši svještenici nijesu ranije vodili knjige rođenih, umrlih i vjenčanih. I sami su bili ili nepismeni ili polupismeni, te nijesu takve knjige ni mogli ni umjeli voditi. I u Pivi i u Drobnjaku te crkvene knjige počele su se voditi tek od osamdesetih godina prošloga vijeka.

Otkada je Piva potpala pod Crnu Goru vodila se statistika broja domaćina po selima, kao i broj domaće stoke i broj rala i kosa obrađene zemlje zbog poreze. U ovim podacima broj domaćina prilično je tačan, ali nigdje nema broja stanovnika, a statistika domaće stoke i obrađene zemlje netačna je, jer su to seljaci sami prijavljivali. Tako se pored najvećega truda da se kakvi tačniji statistički podaci o Pivi i njenim naseljima iz ranijih vremena priberu nije u tome uspjelo.

Ukoliko je poznato prvi je Giljferding, pedesetih godina prošloga vijeka, zabilježio da Piva ima 270 kuća, da svaki domaćin plaća po 126 groša poreze, 150 groša vojnice i 3 červonca desetine na godinu.

Piva je ušla u sastav Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878 godine, a izvršen je popis u njoj 1883 godine.  Po ovome popisu u cijeloj Pivi bilo je 926 domova sa 5.766 duša (tj. po 6,18 duša na jednu kuću) Pada u oči velika razlika u broju domova po navodima od Giljferdinga (1857 godine) i ovih od 1883 godine - dakle više za 656 domova po popisu od 1883 no što je Giljferding zabilježio, što bi činilo priraštaj na godinu po 25 domova i nešto više. To nije mogućno i nesumnjivo su Giljferdingovi podaci netačni. Seljaci su svakako bili prijavili broj domaćina samo upola iz bojazni od plaćanja raznih dažbina državi i spahijama.

Imamo statistiku od 1911 god. Po toj statistici bilo je u Pivi:

1) U Kapetaniji Župa Pivska, u 26 naselja, 790 domaćina. 2) u kapetaniji Planina Pivska, u 31 naselju, 651 domaćin. Dakle, svega 1441 domaćin. Iz ovoga izlazi da je priraštaj, prema popisu od 1883 god., za 28 godina 155,6%.

Za 1921 i 1931 god. imamo statistiku po zvaničnom popisu od tih godina. Tako po popisu od 1921 god. imamo u Pivskoj Župi 886 domova sa 4.511 stanovnika - po 5,2 na jedan dom; a u Pivskoj Planini bilo je 640 domova sa 3.395 stanovnika - po 5,3 stanovnika na jedan dom.

Po popisu iz godine 1931 bilo je u opštini Pivska Župa 970 domova sa 5.284 stanovnika približno po 5,4 stanovnika na jedan dom; a u opštini Pivska Planina bilo je 811 domova sa 4.487 stanovnika - oko 5 stanovnika na jedan dom.

Statistička tabela opštine Planinopivske

Interesantno je posmatrati priraštaj stanovništva po pojedinim selima u Pivi u toku desetogodišnje periode od jednoga popisa do drugoga. Bilo je dosta raseljavanja u ovom periodu, te otuda neka sela imaju manje stanovnika 1931 no 1921 god., a u nekima pak priraštaj je bio veliki.

U popisu od 1921 god. neki zaseoci ili gornji i donji deo sela nijesu uzimati kao samostalna naselja, te ih i nema u spisku naselja, dok se u popisu od 1931 god. pominju kao zasebna sela i imaju svoj broj domova i stanovnika. Otuda i izlazi veći broj sela (popisnih jedinica) u 1931 no što ih je bilo u 1921 godini.


Pivljani izvan Pive

Ona hercegovačka izreka "Hercegovina cio svijet naseli a sebe ne raseli" može se lijepo primijeniti i na Pivu. Piva je mala, njena su prva naselja malobrojna, ali Pivljana ima po svima krajevima.

Iseljavanje iz Pive počelo je rano. Već krajem XVII veka imamo Pivljana u Boki Kotorskoj kao viđenih porodica. To se iseljavanje nastavlja kroza sva vremena i traje do najnovijeg doba.

Prema predanju i podacima moglo bi se reći da su bila tri glavna perioda u iseljavanju Pivljana: jedan u drugoj polovini XV veka; drugi u prvoj polovini XVIII veka, u vremenu ustanaka. i seoba pod patrijarhom Arsenijem IV Šakabentom; i treći krajem XVIII i početkom XIX vijeka, u doba Kočine krajine i ustanaka za oslobođenje. Iseljavanje je u prvom periodu bilo upravljeno ka Boki Kotorskoj, Dalmaciji i ka sjeverozapadu; u drugome ka Bosni i Podrinju, odnosno Slavoniji, a u trećem ka Starome Vlahu, odakle su se neki iseljenici etapno spuštali u Podrinje, u Valjevsku Podgorinu i u Šumadiju. Tako ima danas Pivljana u Boki, u Hercegovini, u Bosni, u oblasti stare Raške i u sjevernoj Srbiji. Svi oni znaju da su porijeklom iz Pive, a neki znaju kad su se iselili i od koga su roda.

Prema podacima u dosadašnjim knjigama Akademijine publikacije "Naselja i porijeklo stanovništva" ima Pivljana izvan Pive u ovim predjelima:

1) U Drobnjaku su Pivljani:

Božovići, Golubovići i Picurići u Dubrovsku. Oni su od Ušćumlića i doselili su se oko sredine prošloga vijeka na zemlju drobnjačku kao čifčije.  A Raketići na Dobrijem Selima i Vukovići na Borovcu raniji su doseljenici iz Pive.
Svi slave Sv. Jovana.

2) U Polimlju i Potarju su Pivljani:

Bajilovići u Vranovini, slave Sv. Jovana, Vasilijevići u Orlju, slave Sv. Đorđija, Pivljani u Krću, slave Sv. Arhangela, Pijevci u Golešu i Slavotiću - slave Sv. Jovana, Pijuci u Kričku, muslimani, Puzi (Rvi, Vlasonje, u Đurašićima, Toocima, Baricama, Babinama, Džurovu i Izbičnju - slave Sv. Nikolu, Stanojevići u Crnuzi, Tešovići  u Ograđenici, slave Sv. Đorđija, Šalipuri u Goleši, Toocima i Mažićima, ima ih u Srbiji, slave Sv. Jovana.

3) U Višegradskom Starom Vlahu Pivljani su:

Staševići i Totići u Prijevorcu i Jovanovići u Zubaču, svi slave Sv. Jovana. Ove su tri porodice istoga roda, a rod su sa Jelisavčićima u Bioski u Užičkom okrugu. Svi su od Bajagića iz Pive.  Krunići u Štrbačkoj Rijeci od Krunića iz Pive, tu doseljeni prie 150 godina; slave Sv. Jovana. U Srebrničkom srezu ima Krunića pod imenom Tomića i Miličića. Prvo su se otselili iz Pive u Peć pa onda u Srebrnicu.

4) U Titovom Užicu su Pivljani:

Lješevići doseljeni šezdesetih godina prošloga vijeka; i Cicvarići u selu Nikojevićima od Gagovića s Bezuja.

5) U Valjevskoj Kolubari i Podgorini Pivljani su:

Pimići (njihov su rod: Panići, Brankovići, Antonijevići, Stankovići, Adamovići) u selu Dupljaju, svi slave sv. Jovana. Terzići u s. Klanici, slave sv. Jovana (s njima su rod Mijatovići, Mosorovići i Ristići). Dudići (rod sa Džodićima) u Klincima, slave sv. Đorđija. Todorovići u Ključu i Đuričići u Rajkoviću, doseljeni u prvoj polovini XVIII vijeka - slave sv. Đorđija. Pivaljevići i Tanasijevići u Ključu, doseljeni u prvoj polovini XVIII vijeka - slave sv. Đorđija. Perišići u Sušici (Kolubara), doseljeni u prvoj polovini XVIII vijeka - slave sv. Đorđija. Vujičići i Alimpići u Tuđinu doseljeni u prvoj polovini XVIII vijeka - slave sv. Đorđija).

6) U Sarajevskom Polju Pivljani su:

Jošilovići u Dolcu, doseljeni prije 135 godina, zvali, se u Pivi Pijuci - slave sv. Arhanđela. Vasići u Lukavicama, u Krupcu, u Staroj Gori, u Kijevu, u Poljanama od Adžića su - slave sv. Jovana. Anići u Nedžarićima: od Vasovića. Radojevići u Lužanima od Radojevića; doseljeni prije 80 godina - slave sv. Nikolu. Šoje u Osijeku, od Bajovića - slave sv. Nikolu. Čepici u Osijeku od Aprca - slave sv. Iliju. Mićići u Reljevu, od Boškovića - slave sv. Nikolu. Moćevići u Slatini, od Adžića - slave sv. Jovana). Jevtanovići u Sarajevu - sv. Savu.

7) U Gornjem Dragačevu - Srbija - Pivljani su:

Mikanovići i Miševići doseljeni prije 140 godina - slave Ignjatijev-dan).

8) U Hercegovini Pivljani su: Starovići, Slijepčevići, Popovići i Davidovići u Samoboru - slave sv. Savu.

9) U Lepenici (Šumadija): Gojkovići u Beloševcu, slave sv. Jovana.

10) U Valjevskoj Tamnavi: Kovandžići u Jabučju, doseljeni, u prvoj polovini XVIII vijeka - slave sv. Đurđic. Krsmanovići u Zabrežju, doseljeni u prvoj polovini XVIII vijeka; slave sv. Jovana Kuzmanovići u Bukoru, doseljeni prvoj polovini XVIII vijeka, slave sv. Jovana. Marići u Ljuticama, doseljeni u prvoj polovini XVIII vijeka, slave sv. Nikolu. Popovići u Paljusima, doseljeni u drugoj polovini XVIII vijeka, slave sv. Đorđija. Simonići u Radljevu (zovu se i Ivkovići) doseljeni u prvoj polovini XVIII vijeka, slave sv. Jovana.

11) U Boki Kotorskoj Pivljani su:

Pivljani u Podima, tu se pominju 1693 godine; slave sv. Đorđija. Milutinovići u Kruševicama - tu se pominju 1693 godine - slave sv. Nikolu.

12) U Rađevini Pivljani su:

Živkovići, Obradovići, Brankovići, Tadići, Purići, Tamići, Đukanovići, Matići, Purkovići, Vasiljevići, Ćirkovići, Markovići, Stepanovići, Nedeljkovići, Đurići, Ćirići, svi u Kostajniku, doseljeni u početku XVIII vijeka; slave sv. Arhangela.

Mitrovići, Markovići, Ilići, Despotovići, Petrovići, Miškovići, Kovačevići, Vujići, Markovići, Blagojevići, Đurići, Mićići, Tadići, Jakšići, Grujičići, Simići, Pantići, Mijatovići, Pešići, Jokići, Grbići, Đukići, Bojići, Despići, Gajići, Kuzmanovići, Lukići, Stevanovići i Petkovići - svi u Cerovu, doselili se u XVII vijeku, slave sv. Đurđija.

Divljakovići u Kržavi, doselili se u prvoj polovini XVIII vijeka, slave sv. Arhangela.

13) U Jadru Pivljani su:

Antonići, Nikići, Ilići, Jovanovići i Bogdanovići u Zajači, doselili se početkom XVIII vijeka, slava im je sv. Đurđic. Matići, Tomići, Vosiljevići i Jovići u Zajači, doseljeni u prvoj polovini XVIII vijeka, slave sv. Jovana. Pantići, Đunići, Kovačevići i Antonići u Paskovcu, doseljeni u prvoj polovini XVIII vijeka, slava im je sv. Đurđic. Ćor-Ilići u Ploči, doselili se u prvoj polovini XVIII vijeka, slave Srđev-dan. Jerinići (staro prezime Kujundžići u Klupcima, doseljeni u prvoj polovini XVIII vijeka, slave sv. Nikolu. Dragićevići i Dobrilovići u Tršiću, doseljeni u drugoj polovini XVIII vijeka, slave sv. Jovana:. Ignjatovići u Koreniti, doseljeni u drugoj polovini XVIII vijeka, slave sv. Đurđic. Lazići, Gajići, Stevanovići, Matići i Petrovići - svi u Pomijači, doselili se u prvoj polovini XIX vijeka - slave sv. Jovana.

14) U Gruži Pivljani su:

Tijanići u Gledićima, doseljeni iz Kolašina u vrijeme Karađorđevo, slave sv. Petku. Markovići u Ljuljacima, doselili se u prvoj polovini XVIII vijeka, slave sv. Jovana, od potomaka Baja Pivljanina. Pavlovići, Petronijevići, Mijatovići u Ljuljacima rod s Markovićima, doselili se prije Karađorđa, slave sv. Jovana. Markovići (Pantelići, Filipovići, Dragovići i Aleksići) u Ljuljanima, doseljeni prije Karađorđa, slave sv. Jovana. Milići, Krasojevići, Radoševići i Sarići, rod s Markovićima;, u Ljuljacima, slave sv. Jovana. Bačarevići u Radmiloviću, doselili se prije Karađorđa, slave sv. Jovana. Mrlješi (Pavićevići, Sinđići) u Toponici, slave sv. Jovana. Mićići (rod Markovićima u Ljuljacima) u Oplanićima, došli poslije Karađorđa iz Čajetine, slave sv. Jovana).

Besumnje ima osim ovih izređanih porodica još dosta Pivljana u našim krajevima.

Usljed neprestanoga seljakanja i usljed turske uprave mnoge su naše porodice izgubile svoje staro prezime, a mnoge su prezime često mijenjale. Zbog toga često nalazimo kod nas da cijelo jedno selo slavi istu slavu i da su mu sve porodice jednog porijekla, a međutim imaju po deset, pa i više, rodova sa raznim prezimenima. Dobro bi bilo da se prosto zakonom zabrani da se prezimena mijenjaju.

Ovako široko rasprostranjenje Pivljana izvan matice u Pivi: po susjednim predjelima Hercegovine i Crne Gore sa Bokom Kotorskom, po Potarju, Polimlju, Višegradskom Starom Vlaku i ostaloj staroj Raškoj, po Gruži, Lepenici i ostaloj Šumadiji, po Rađevini, Jadru i ostalom Podrinju, po Dragačevu, Užičkom kraju, Valjevskoj Podgorini, Kolubari, Tamnavi sa drugim krajevima Srbije, Sarajevskom Polju i ostaloj Bosni, - odakle su iseljeni Pivljani održavali veze sa svojom maticom u Pivi, - doprinijelo je izvjesnoj naročito istaknutoj istorijskoj ulozi ove planinske oblasti.


Psihičke osobine Pivljana

Pivljani su čist tip dinarskoga čovjeka; koji je u planini živio, sam se razvijao i sam sebi svoju kulturu stvarao.  Ima kod Pivljana nešto u psihi što ih razlikuje od Drobnjaka i od drugih crnogorskih Brđana, a to je neka vrsta povučenosti, skromnosti i nepovjerljivosti, što je, vjerovatno, došlo od dosadašnje njihove usamljenosti. Kad su u polju, seljaci pivski rado stupaju s čovjekom u razgovor i hoće da učine svaku uslugu; međutim na skupu, u hanu ili na trgu teško stupaju u razgovor i još teže se povjeravaju stranu čovjeku, što je sušta protivnost Drobnjacima. "Pivljani polako idu, polako ali zrelo misle, polako govore i sve je kod njih odmjereno i kao sa nekom nategom", vele naši ljudi.

Pivljani su fizički vrlo razvijeni; i spadaju među najbolje razvijene djelove našeg naroda. Rasta su, obično visoka [Ivan Kecojević iz Pirnoga Dola, osamdesetih godina prošlog vijeka, bio je najviši čovek u Crnoj Gori: imao je oko 2.10 m.], pleći i prsiju širokih, grudni koš im je više četvrtast no obao, snažni su "kao zemlja", imaju dosta veliku glavu i prilično debele usne, kukovi i karlične kosti su im dosta razvijeni, sporoga su hoda, debelih nogu (razvijenih listova), velikoga koraka i širokih stopala. Dlakavi su (rutavi) po - ramenima, leđima i grudima. Boja im je kose i očiju većinom mrka.

Teže je utvrditi duševne osobine Pivljana. Zna se da između Župljana i ovih sa Planine ima neke razlike. Vojvoda Lazar Sočica često je koreo Župljane sa Planincima i govorio: "Pogledajte: kako su ovi sa Planine otresiti i kako na njima sve lijepo stoji, pa makar i poderano bilo". I među samim Pivljanima postoji mišljenje da su Župljani skromniji i bistriji no Planinci, a ovi da su ponositiji, bolji domaćini i gostoprimljiviji. Pa i između seljaka u Planini ima razlike. Oni u selima duž kanjona Pive kud i kamo su otresitiji nego oni ispod Durmitora i oko Sušice. Tako isto nijesu ni svi Župljani jednaki.

Pojedine porodice u Pivi se ističu izvjesnim psihičkim crtama. Zna se da su Kulići i Vojinovići okretni i živi, velike šaldžije i kad se šale dobro je, inače su naprasiti i zlopamtila. Za Tadiće i Šipčiće vele da su okretni i dovitljivi, sposobni za šalu, za smijeh, za trgovinu, za život i uopšte za sve. Bajagići dobro pričaju i političari su. Tako se isto zna da su takvi i Brežnjani, naročito Durutovići i Đukanovići ["A da nu, ti Drobnjače, mene kaži, ka ovo sve znaš, kakav milet živi na mjesecu", pita me nepismen seljak sa Brezana Jašo Đurković.]. Serdarstvo je bilo u Pivi u kući Gagovića; prvo vojvodstvo u kući Jokovića, pa prešlo na Lješeviće, a sa ovih na Lazara Sočicu.

Dokle su Pivljani u Pivi ovakvi kako su okarakterisani, dotle su, kad napuste svoj kraj i dođu u novu sredinu, ljudi koji se umiju snaći, okretni i živi, sposobni trgovci, dobri domaćini; njihova fizička pojava i prirodna bistrina daje im nadmoćnost nad mještanima, te ih ovi cijene i ističu nad ostalima; jednom riječi sposobni su za život, ali su sposobni i za zlo. Za Pivljane u Loznici Cvijić veli: "Pivljani su stari doseljenici. Pripadali su nekim uglednim porodicama iz Pive. Svi su bili imućni, imali zemlje, koju su davali pod "arendu". Sami su malo radili, ali su umjeli "raspolagati", kako se onda govorilo. Svijet se čudio njihovoj vještini da s malo rada vrlo dobro žive. Nije kod njih bilo razmetanja junaštvom i hvalisavosti, a imali su neke bolje težnje i neku vrstu otmenosti; osim toga oštar ponos i način ponašanja koji je ulivao respekt i starincima. Rijetko su se s kim sprijateljili, a bili su vjerni prijatelji na koje se moglo u najtežim prilikama osloniti, a one su onda u Loznici bile česte". "Pivljani su ubojice, tako je naša naopaka krv", reče jednom u razgovoru Miloš Bajagić, plemenski kapetan. Ova opaska jednog viđenog Pivljanina objašnjava pojavu što su gotovo svi čuveni hajduci iz druge polovine XIX veka u zapadnoj Srbiji bili porijeklom Pivljani (Josovac od Jelisavčića iz Zaovina, starinom Bajagić, Soldatović iz Dragačeva, Brkić iz Papratišta, Bolmazi iz Dubrave kod Ivanjice itd. Svi su starinom Pivljani). Ljuba Pavlović, ispitivač valjevskoga i podrinskoga kraja, gdje ima dosta doseljenika iz Hercegovine, naročito iz Pive, veli: "Banjani, Grahovljani i Pivljani su čuveni hajduci i vječiti nezadovoljnici, a među njima nikada sloge i bratstva, vječita podvojenost i samoća".

Pivljani su strogo moralni ljudi. Žene se obično iz susjednih ili daljih plemena, vrlo rijetko iz susjednoga sela a iz svoga nikada osim "pogreškom". [Namora se momak da uzme djevojku s kojom je imao dijete "pogreškom" da je manje bruke i sramote.]

Mnogo se vodi računa o kući iz koje se djevojka uzima i od koga je djevojačka majka. "Ništa gore no nesoja u kuću dovesti" i "kakva majka onakva i ćerka", vele Pivljani. Kad djevojku daju iz kuće i svatovi je povedu, otac ili najstariji rođak, ovako joj govori u vidu blagoslova: "Pođi, postupi (poslušaj), sreti, isprati za godinu dana, tako ti ne bila prokleta naša hrana".

Ako se desi - što je vrlo rijetko - da neka djevojka dobije vanbračno dijete, onda je ona prezrena od njenoga bratstva i zabilježena u cijelome plemenu. [1912 godine naišao sam u Plužinama na djevojku Maru Đakovićevu, koja je dobila dijete. Brat je istjerao iz kuće, ona pobjegla u šumu, tamo na komunu načinila savardak i u njemu sa djetetom živi. Radi u selu na nadnicu, te se izdržava.] Ovo ide u divljaštvo i nimalo nije čovječno, ali patrijarhalni moralni zakoni su teški i strogi. Ako pak neki viđeni čovek nema djece sa svojom ženom, onda mu se gleda kroz prste ako dobije vanbračno dijete i usini ga, samo da mu se ne bi trag utro. Razvod braka u Pivi ne postoji.

Pivljani su pobožni: mole se bogu uoči praznika i nedjelje, poneka kuća ima "ikonluk" sa kandilom i ikonom krsnoga imena. Imaju sada priličan broj crkava, a do prije 80 godina manastir im je zamjenjivao seoske crkve i on je opšti. Neki predak Delića, kao dječko bi odveden u Carigrad, poturči se i stupi u carske delije (otuda i prezime Delić), vrstu janičara. Postane starješina delija i obogati se. Pod starost vrati se kući i ponova se pokrsti. Da bi svakome pokazao da je bio i muslimanin, on još za života načini "nišan" na "mazar" (spomenik za grob) i na samrti naredi da mu se taj nišan stavi čelo nogu, a krst čelo glave. To i učini i tako je grob imao obeležje hrišćanstva i muslimanstva [Taj je grob doskora postojao na Borkovićima. Prokopije Vračar, sadašnji, iguman (1912 g.) manastira Pive, pamti taj grob i veli, da je sve kamenje od staroga groblja uzidano u temelje ove crkve na Borkovićima pa i taj.] Pivljani grob zidaju. Strane groba zovu se "bedrimice" a grob se pokriva pločom, te zemlja ne pada neposredno na mrtvaca. U slučaju smrti na putu oni mrtvaca sahrane u najbližem groblju.

Dokle su Pivljani izvan Pive skloni i na kaznima dijela, dotle su u svome mjestu pošteni i ne pamti se da je bilo razbojništva ili ubistva iz koristoljublja. Ljeti je puna planina goveda; i konja bez čobana, idu kuda hoće i pasu gdje, hoće i nikad se nijedno ne izgubi. Sitna se stoka čuva zbog vukova, a ne zbog čega drugoga.

Sa kapetanom Bajagićem pošao sam iz manastira (5 avgusta 1912 godine) za Brezna. Kapetan je nosio "daciju" (porez) oko 6.000 perpera u bisagama na svome jahaćem konju. Zanoćili smo u Donjim Breznima, na drumu, u nekoj košari bez poda i bez stakla na prozorima, koju su oni zvali han. U hanu su bila dva odjeljenja: jedno za spavanje gostiju, a drugo sa tezgom za piće, a po sredini je bio hodnik (po njihovome "portik"). Cijela kuća sa svim pokućanstvom i pićem nije vrijedjela ni 500 dinara. Bajagić skinuvši bisage s novcima baci ih u hodnik do samih vrata. Poslije maloga odmora mi htjedosmo izaći da se prošetamo i kapetan Bajagić reče mehandžiji: "Dreka (tako se zvao mehandžija), boga ti, ubaci ove bisage sa dacijom tamo iza banka (tezge) da ne stoje ovdje u portiku". Na to Dreka planu: "Zar ti, kapetane, možeš i posumnjati da u mojoj kući može što nestati? Ako si što tako mislio odmah da mi ideš iz kuće, jer je to za mene sramota. Ne samo što će te bisage prenoćiti tu u portiku, no neću ni vrata zatvarati". Kapetan se stade izvinjavati Dreki da on to nije ni mislio, no da se ljudi ne spotaknu noću na bisage, ako bi ko ulazio... I bi kako Dreka reče: bisage sa novcima ostaše u hodniku i vrata ostaše cijelu noć otvorena... Sutradan se kapetan i ja rastadosmo, ja pođoh za Drobnjak a on sam preko Vojnika za Nikšić. [Kakva razlika sa vremenom u 1924 godini? Onda nije smio niko nikuda da makne kroz Crnu Goru bez pratnje, a ubistva činila su se svakodnevno.]

Zadruge su se bile očuvale u Pivi do pred I Svetski rat. Istina, nije bilo suviše velikih zadruga, ali ih je bilo vrlo mnogo od desetoro do petnaestoro čeljadi, naročito u selima na Planini, gdje je glavno zanimanje stočarstvo, koje se bez zadruge ne može razvijati niti održavati. Najveća zadruga 1912 god. bila je u Spasoja Radojevića na Breznima. Starješina zadruge i "domaćin" je obično otac ili najstariji član po godinama. Poslije oca dolazi najstariji sin, a ako ovaj ne valja, onda najsposobniji i najvrjedniji ("ko snaguje, taj starešinuje", vele Pivljani). Uveče se naređuje šta se ima sjutra raditi, i tu nema protivrečenja. U kući je nevjesta najmlađa, pa djevojka. Domaćica je najstarija poslije domaćina, ona je starješina unutra u kući.

U zadrugama djeca sa mlađim ženama zasebno sjede za trpezom, a ljudi i svi odrasliji zasebno. Najamnici (sluge) ručavaju sa ljudima i smatraju se kao članovi porodice. [Najamniku, čovjeku, je bila plata 1912 g. 80 do 100 forinata austriskih (160 do 200 perpera) godišnje. On je radio sve u kući: orao, kopao, kosio, čuvao zimi stoku, dogonio i cijepao drva itd. Nadnica radniku je bila od 1 do 2 perpera prema poslu.] Ujutru prvo ustaju nevjeste i djevojke, pometu i uspreme kuću i nalože vatru; zatim ustaju žene, pa tek onda ljudi.

Iako se Pivljani smatraju kao spori mislioci, oni ipak imaju oštro oko i fini sud. Glavna smetnja, njihovu razvijanju bila je u tome što su bili kroz sva vremena bespućem odvojeni od cijelog svijeta, što nijesu imali škola i što su imali za najbliže susjede gatačke Srbe muslimane, koji su bili nadaleko po zlu čuveni. Dokle je kroz Drobnjak prolazio glavni drum, koji je od najstarijih vremena vezivao Primorje i žive trgovačke i kulturne centre Onogošt i Vrhobreznicu (Riđane-Taslidžu, danas Nikšić, Pljevlja), dotle kroz Pivu niti je kad bilo ikakvog življeg saobraćaja. Ali prirodna bistrina i zdravo rasuđivanje postoji i kod Pivljana isto onako kao i kod ostalih naših Brđana, samo što je to prikriveno i neizrađeno. Dodirom sa kulturnim sredinama i školom ta se darovitost pojavljuje i Pivljani u tome malo kome ustupaju. [1924 god. u nikšićskoj gimnaziji imalo je preko 700 učenika iz Okruga nikšićskoga u koji ulaze: Drobnjaci, Piva, Golija, Banjani, Rudinjani, Graovljani, Župljani, i pričali su mi profesora te gimnazije da su đaci iz Pive, naročito iz Župe, među najboljima i po učenju i po vladanju.]  Njihove poslovice: Zlu bravu zla paša ne gine; Hristos se rodio, a ja sam se bačio; Ništa gore no nesoja u kuću dovesti; Zna gara đe je bara; [Zna i ovca (gara) đe je dobra paša.]  Mnogoga mi je prazna kuća usrećila; Konj se poznaje po hodu, a čovek po zboru, itd., pokazuju bistre i oštroumne ljude.

Tako isto i pripjevi uz gusle pokazuju bistrinu Pivljana, kao ovi:

Teško vuku mesa ne jedući,
A junaku vina ne pijući,
Dobru konju zobi ne zobljući,
Praznoj ćesi često kumujući.

Teško kapi na ćelavoj glavi,
A kopčama na krivim nogama;
Teško zvoncu na šugavu jarcu
A brcima na slinavu starcu.

Teško mene silom pjevajući,
U budžaku babi slušajući,
Udovici samoj spavajući,
Kaluđeru na nju gledajući.

Teško pušci u strašljivoj ruci,
A junaku u bratstvu nejaku;
Teško vatri od ljeskove grane,
A punici od zetovske hrane.

Teško selu kuda vojska prođe,
A đevojci koja sama dođe,
Prvo ti je jutro prekorena:
"Da si dobra, ne bi došla sama".

Nema laži bez sijede brade,
Ni veselja bez momčadi mlade;
Nema ljeta bez Đurđeva dana,
Niti brata dok ne rodi majka;
Nema ognja bez strževa panja,
Ni milosti bez nevjeste tuđe,
Ni ljubavi prave bez đevojke...

 

Iz života i običaja Pivljana

Moba

I danas u Pivi postoji moba, i to samo za kosidbu i građenje kuće. Sami seljaci dođu na mobu samoranici i pokose joj livadu. Bogatiji domaćini koji imaju dosta zemlje, te im je teško to srediti sa svojom čeljadi, pozivaju mobu. Većina mobara dolaze na mobu iz čistog poštovanja prema domaćinu, a ostali dolaze što ih je domaćin zadužio sa nečim opet u radu oko sređivanja ljetine: bilo da im je dao volove za svuču sijena, bilo konje za vršaj, bilo da mu je prošle zime pozajmio malo piće za stoku. Ovakav domaćin mora dobro da ugosti mobare. Čim se izjutra skupe da im se ručak: obično sira, cicvare i kisela mlijeka sa hljebom; za užinu im zakolje prema broju kosači ili dvizicu ili ovcu jalovu ili ovna; a za večeru spremi im se pita sa dosta kisjela mlijeka i skorupa. Piće se ne daje za ručak i užinu iz bojazni da se kosci prilikom utrkivanja ne bi kosama isjekli; a poneko daje po jednu čašu rakije pred večeru i kafu negdje prije jela, a negdje poslije jela. Kosci na mobi odrede između sebe jednoga za "kozbašu", koji će ići pred koscima i upravljati kosidbom, - a to je obično najbolji kosac - i jednoga za "ostojbašu", koji ide u redu poslednji. Obično je to kakav šaljivčina, koji pravi smijeh u družini.

Za užinu kozbaša dobija glavu od zaklanog brava a ostojbaša trticu sa repom. Moba je veselje u dotičnoj kući; sva su čeljad na nogama u čistom ruhu, a kosci svi u bijelom, te izgledaju na livadi kao labudovi kad idu jedan za drugim. Cijeli se dan čuje pesma, a uveče negdje se i kolo poigra...

Moba za građenje kuće je drukčija. Tu seljaci, a negdje i plemenici, dođu domaćinu koji je počeo kuću graditi sa volovima i konjima da mu pomognu da svuče "japiju" i dotjera "klak" (kreč) i kamen za kuću. I to se radi u jedan dan, kad se seljaci dogovore. Na mobu za građenje kuće dolaze ljudi bez ikakva poziva ili kakve ranije obaveze. To je stari običaj koji se još i danas čuva i poštuje. To je ono plemensko: svi za jednoga a jedan za sve. [Viđeni, a inokosni, seljaci - tu je na prvom mjestu svještenik - s jeseni zamole dobre domaćine da im prime po jednu ovcu na ishranu. Ovi to prime i tako poneki od njih ishrane po pet, pa čak i deset, tuđih ovaca sa svojim stadom.]

Krsno ime (slava)

Krsno ime je praznik kuće i "kućnjega šljemena". Da se ne bi kuća (odnosno domaćin) postidjela pred gostima i zvanicama, Pivljanin slavi slavu svečano i što bolje može.

Zna se otprilike ko su zvanice i koliko će ih biti. Zvanice dolaze uoči krsnoga imena i na večeri toga dana odredi se jedan između njih za "dolibašu". Dolibaša je glavni gost: on sjedi u čelu trpeze, zna najbolje napijati (držati) zdravice i od njega zdravica počinje.

Na dan krsnoga imena, poslije ručka (na selu je ručak oko 91/2-10 sati a večera oko 61/2 do 7 sati), zvanice sa domaćinom prave krsnu svijeću, koja je uvijek trokraka. i može biti raznoga oblika; a domaćica mijesi "krsni hljeb" krsni Kolač (sk. 11) - od pšeničnog brašna. Krsni kolač je presan - vrsta pogače - išaran proskurnikom i drugim šarama.

Žito se ne kuva za slavu.

Na večeri na dan krsnoga imena je glavni slavski obred. Prvo se postavi trpeza, pa domaćin, opkoljen gostima, zapali slavsku svijeću i prilijepi je na kabao [Neko slavsku svijeću prilijepi pod ikonu na "ikonluku", neko na jaram, a neko na kravljaču (sud u koji se takođe muze mlijeko).]  u koji se muze mlijeko i u kome treba da ima malo vode "da ovce ne presušuju". Kabao sa svijećom namjesti se na kakvo vidno mjesto da ga "sofra" (trpeza) može gledati. Zatim se ustaje u "slavu svetitelja" i napija prva zdravica u slavu božiju.

Poslije se sijeda za trpezu i u tom domaćica donosi krsni kolač i predaje dolibaši. Dolibaša ga prima, stavi na koljena, okreće ga i čita mu molitvu: "Koliko u tebe zrnaca, onoliko u našega brata domaćina ovaca, jaganjaca, žutica (napoleona) i svake dobre sreće, a najviše muških glava; koja te rijeka mljela onoliko u našega brata - domaćina sira i mlijeka" itd. Onda se hljeb lomi i utakmica je između onih koji kolač lome ko će naj veći komad dobiti. Polovina kolača dijeli se gostima, a druga polovina se ostavlja popadiji. Sjutradan po krsnom imenu gosti se razilaze. Svještenik dolazi da prekadi (da očita slavski obred) kad stigne, jer jedan svještenik ima po nekoliko sela, u kojima su kuće veoma rasturene, te ne može nikako dospjeti ni u desetu da izvrši prekadu na sam dan slave. Njega čeka polovina kolača i pola slavske svijeće, koja se pali kad popa dođe da vrši prekadu. [Pivljani, kao i ostala okolna plemena, ne prave žito za slavu. Tamo se koljivo (tj. pšenica) kuva samo na zadušnice, pred velike poste, i to se kuva velika količina, nosi se u crkvu i poslije službe iznese se na groblje i razdaje narodu za dušu mrtvima.]

O krsnom imenu domaćin služi goste dobrim jelima i raznim pićima, najviše medovinom i rakijom. Rijetko se desi da se na slavi neko napije. Uza svaki obed drže se zdravice, namijenjenu domu i domaćinu, "kućnjem šljemenu" ("šljeme mu stasito, ime mu glasito" ...), berićetu, kumovima i prijateljima, gostima i zvanicama, putniku i namerniku.

Običaji o ženidbi

Do prije osamdesetih godina u Planini Pivskoj nije bilo u selima nijedne crkve. Danas ih ima devet, i od njih je najstarija ona u Kneževićima (zaselak u Crkvicama), građena šezdesetih godina prošloga vijeka. U Župi su bile nekolike. Manastir je bio opšti i on je bio zajednička crkva za sve pleme.

Svaka crkva slavi svoga sveca (patrona), i na taj dan se skuplja iz okolnih sela narod kod crkve: drži se "vašar", kako Pivljani danas vele.  Kod manastira je sabor na Veliku Gospođu. Na saboru se na jednoj straći čuje pjesma i igra, a na drugoj kuknjava i tužaljka. Mladež igra i pjeva. Igraju se obično: zetsko oro, "dvoje i dvoje" i neke druge stare igre. Oni koji su u žalosti okupe se oko žene koja tuži i tu se dobre "tužilje" (naricaljke) izređaju u tuženju i pominju u naricanju sve mrtve onih koji su tu na okupu.

Na vašarima se ne vodi nikakva trgovina, samo se prodaje piće i voće.

Do Balkanskoga rata roditelji su u Pivi tražili djevojku za sina, a otada se to izmijenilo, i danas obično na saborima i na vašarima, zagleda se momak u djevojku, pa to saopšti roditeljima ili, ako ovih nema, starijoj braći ili rođacima i zamoli ih da mu tu djevojku prose. Ovi idu kući devojačkoj na prenoćište i ponesu pljosku (bukliju) rakije. Otac djevojački dočeka ih lijepo kao i druge goste. Kad sjednu za večeru prosioci će reći: "Vi nas ne pitate zbog čega smo došli, niti vam mi kazujemo ... Dohvatite onu rakiju" ... Domaćin odgovara: "Nećemo rakiju, jer je starije jutro od večeri, pa ćete ujutru kazati zbog čega ste došli". Tako ostane do ujutru. Sjutradan se prosi djevojka, pa ako se isprosi, pije se rakija, [Za ovu se rakiju kaže "prošla riječ" i "popila se buklija".]  ako ne, ide se kući i nosi rakija natrag. Ako se djevojka isprosi, prosioci se vraćaju kući mladoženjinoj, ispeku jednog brava (ovcu jalovu ili dvizicu), namijese kolača i uzmu bocu rakije. i sve to nose kući djevojačkoj. Ovo je "ugovorna rakija". [Ugovori se kad će biti svatovi i koliko će ih biti.] Poslije svršene prosidbe oba prijatelja sazivaju svoje susjede na rakiju.

Zatim domaćin mladoženjin kupi svatove. Svaki svat kad polazi na svadbu ponese kući mladoženjinoj litar rakije, zaklano jagnje ili dvize, pogaču ili pitu. Pošto se svati okupe, dijele se zvanja: "muštulugdžija", onaj koji najavljuje svatove [Muštulugdžija je lice koje javi neki dobar glas i zato dobija muštulukdar.]; "prvenac" (prvijenac), mlad svat koji ide pred svatovima; "stari svat", starješina i, zapovjednik u svatovima; "vojvoda", "barjaktar" (svat koji nosi barjak), "domaćin" svatova, "kum", dva "djevera", "čauš" (tjera komoru, usput bije kokoške i njemu nema suda) i "pustosvati". Svatovi idu na konjima i red je da noće u kući djevojačkoj. Sjutradan, kad se u toj kući postavi trpeza i oko nje iskupe svatovi, braća ili rođaci izvode djevojku i predaju je djeverima. Ona tada svakog svata poljubi u ruku. Potom djevojački otac ili drugi srodnik, ako oca nema, predaje djevojci "moletvenu čašu" (tj. čašu sa nekim pićem) i kaže: "Kćeri, hajde pođi iz svoga sretnoga roda u taj sretni tvoj dom; sreo te sveti Toma, te mi zdravo došla doma; naredio sveti Spas, desio ti se dobri čas ko Hristu i Jovanu na Jordanu; dao bog da se kitiš srećom ko pšenica pljevom".

Poslije toga svatovi polaze i vode djevojku, ali paze da ne odu istim putem kojim su njenoj kući došli (da ne bi djevojka bježala od muža), a tako isto paze i kad dolaze kući mladoženjinoj. Kad svatovi poizmaknu od kuće djevojačke, jedan od svojte djevojačke zove djevojku po imenu. Djeveri paze da se djevojka na taj poziv ne okrene (da se djeca ne bi umetala na ujčevinu). Prije no što se dođe kući mladoženjinoj, svrati se u crkvu i izvrši se vjenčanje, jer se nevjenčana djevojka ne smije dovesti kući mladoženjinoj. Kad svatovi dođu kući, dodaju mladoj nakonjče, ona ga prima, tri puta ga oko sebe okrene i najzad poljubi. Zatim joj dodaju rešeto sa žitom, i ova baca žito na kuću i oko kuće, pa onda rešeto baci preko kuće.

Tek pošto se svrši ovaj obred svatovi i djevojka odjašu s konja, ulaze s mladom u kuću i nastupa prava svadba. Djeveri obvode mladu tri puta oko ognjišta, ona razgrće vatru i na ploču stavlja srebrn novac, a zatim se sa svima ukućanima i svadbarima koji su oko ognjišta redom pita i to je kao neka vrsta pretstavljanja i prvoga upoznavanja. Za vrijeme dok jedan djever obvodi mladu oko ognjišta, drugi jaše konja mladinoga i goni ga oko kuće "da ne bi đevojka pobjegla".

Svadba traje tri dana, i ona se provodi veselo: mladež sa igrom i pjesmom a stariji sa mudrim razgovorom i šalom. Razumije se da nikada ne izostaju gusle i pjesma. Trećega dana, kada se hoće svatovi i svadbari da razilaze, postavi se "velika trpeza". Kad svi posijedaju, onda mlada sa kondirom (ibrikom) vode a djever sa ručnikom (ubrusom) i legenom dolaze i prije no što se počne jesti djever svakome svatu i svadbaru podnosi legen, a mlada posipa da opere ruke. Pošto ovaj opere i obriše ruke, vadi srebrn novac, a bogatiji i zlatan, i baca u legen. Tako se izređaju svi. Ovaj običaj se zove "poljevačina" (od polivati), i novac dobiven na poljevačini pripada mladi. Neka mlada za taj novac kupi sebi nešto stvari, a neke dadu svekru, te im on nabavi neku ovcu ili kakvu junicu za priplod. To se hrani i umnožava sa domaćom stokom. Cio prihod od ovako stvorenog mladinog imanja pripada mladi i takvo imanje zove se "osobina". "Osobina" je mnoge velike zadruge rasturila i upropastila, jer se stvarala zavist i zla krv među jetrvama zbog većih i manjih "osobina".

Tamo nema miraza niti se kakav miraz daje uz djevojku, ali djevojka nosi kovčeg i u njemu svoje haljine i boščaluke (darove) za domaće i za glavne svatove, i nosi, ako je malo bogatija, haljine za spavanje: dušek, jastuk i ponjavu, sve od vune. To je sve natovareno na jednoga konja i ide sa svatovima.
 

Posebni dio

A) Opisi naselja i porijeklo porodica u Župi

Pivska Župa danas obuhvata sva pivska naselja na lijevoj obali Komarnice - Pive. U najranije doba Župa je obuhvatala samo naselja u dolini rijeke Vrbnice i dijelila se na Gornju do Plužina i Donju od Plužina do rijeke Pive. Docnije se Donja Župa proširila na Mratinje i na naselja oko Sinjca. Ova naselja imaju blažu klimu i drukčiju privredu od ostalih pivskih sela, te je otuda i došlo ime Župa.

Kao i ranije, Župa se i sad dijeli na Gornju i Donju. U Gornjoj Župi su sela: Zabrđe, Kovači, Orah Osojni i Prisojni, Jasen, Lisina, Stubica, Zukva i zaseoci: Krivodo (gde su Pješčići) i Poljana Doderska; a u Donjoj su: Smriječno, Stolac, Goransko, Plužine, Mratinje, Budanj, Brljevo, Miloševići, Sedlari, Stabna, Rudinice i Seljani.

Župa je, u cjelini uzeta, valovita, tj. izdijeljena je na predione cjeline dolinama Pive, Vrbnice i Suvodola. Saobraćaj je između ovih pojedinih djelova vrlo težak i mučan, što mnogo ometa promet i miješanje stanovništva između sebe. Tih predionih cjelina ima sedam.
Počevši od juga ka sjeveru dolazi:
1) Površ, u kojoj su sela: Brezna, Bajovo Polje, Bukovac, Miljkovac, Rudinice i Seljani;
2) Goransko sa svojim zaseocima i sa Zarisnikom;
3) Rbat između Bukovice, Vrbnice i Orašnice sa najvišim vrhom Panosom; po stranama ovoga Rbata su sela,: Stolac, Zabrđe, Smriječno, Kovači, Lisina i Orah Golubovića, a u čelenci Vrbnice su: Jasen, Orak Aprcovića, Zukva i Stubica.
4) Prisoje rijeke Vrbnice u kome su sela: Stabna, Sedlari i Miloševići. ravan Budanj između Vrbnice i Suvodola.
6) Brljevo između Suvodola i Pive; i
7) Mratinje sa okolinom. Pregledaćemo u svakoj od ovih predeonih cjelina naselja i porijeklo njihovih porodica.

1. Mratinje

Selo je na lijevoj obali Pive, najsjevernije od svih sela župskih. Seoski potok razrio je kanjon Pive, stvorio sebi prostrano, dosta plitko, korito, i u tome je koritu selo. Selo je okrenuto ka rijeci. Oko sela su: na S planina Ulobić, na J brdo Oblik i na SI zaravan Prepeličje. U selo se može ući samo na dva mjesta i to putem pored rijeke Pive (ovo je uska staza preko stijena i točila) i preko planine Ulobići, koji je put još vrletniji i opasniji no prvi. [U staro vrijeme čim bi kakva, opasnost zaprijetila selu, Mratinjani bi ove puteve zakresavali i zapaljivali kamenjem da niko spolja ne bi mogao u selo ući. Pričaju da je na prevaru u selo ušao 1862 g. Dedaga Čengić, popalio selo i posjekao hadžiju Sočicu, igumana manastira Pive, koji nije htio da bježi iz sela kao ostali narod, no je povjerovao turskoj besi.]

Mratinje je bogato tekućom vodom: pored potoka, koji kroz selo protiče, ima u selu dosta, izvora i česama.

Njive su po selu i oko njega:. Livade su im: Kutije, Barni Do i Duba na Planini prema Mratinju.

Oko sela je čitav pojas borove šume, zvani Omar. Glavna seoska gora je u Prepeličju, i ona je sastavljena od jelove, jasenove, bukove i brestove šume.

Selo se dijeli na Gornje i Donje, a sredina sela zove se Koštan. Selo je na visini od 887 m. nad morem.

Mratinje se smatra za jedno od najstarijih sela u Pivi. Ono je matica za mnoga naselja u oblasti. Njegovo je stanovništvo staro.

Rodovi i porodice:
Kokanovići
(1 kuća, slavi Sv. Arhanđela). Smatraju ih za osnivače i prve stanovnike Mratinja. Priča se da je predak Kokanovića čuvao kokoši u Hercega Stjepana u Sokolu; Herceg ga zavoli kao dobra i vrijedna čovjeka, da mu zemlju u Mratinju i od koka prozovu ga Kokanović.
Ćalasani
(20 k., sv. Đorđije), starinom su od Sarajeva. Kuće su im na Koštanu. Od Ćalasana je Cijuk i Pervanović.
Mitrići
(8 k., sv. Đorđije) su u D. Selu, a jedan živi u Barnom Dolu u Katunu.
Ognjenovići
(13 k., sv. Đorđije); od Ognjenovića je i Turudija. "Oni su se doselili u Mratinje iz Banjana zbog ubistva. Ognjenovići i Mitrići su isto bratstvo.
Radovići
(5 k., sv. Jovan) su u D. Selu; došli su s Pišča.
Verusi
(1 k., sv. Luka), doseljeni iz Prijepolja, gdje i danas ima dosta Veruha (1. p. j. Veruh, množ. Verusi). Vukovići (15 k., sv. Arhanđeo). Preci Vukovića su starinom od Ozrinića sa Čeva u Crnoj Gori. Bila dva brata: Vuko i Vukota. Vuko je bio hajduk, ubiju čovjeka na Čevu i od krvi pobjegnu čak u Mratinje da bi se sklonili od osvete. Nastane se u Gornjem Selu, gdje i danas žive samo Vukovići. Ovo je bilo, kako pričaju, u vrijeme zidanja Pivskog Manastira. Rod su im Neimarevići u Mostaru i u Drobnjaku. [Neki Vuković zbog otmice jedne djevojke ubije dva brata Lješevića i pobjegne u Mostar. Tamo se bavio zidarstvom i brzo se pročuo kao odličan neimar. Vele da je popravio most na Neretvi u Mostaru, što niko nije mogao, i po njemu njegovo potomstvo prozovu Neimarevići.] Mratinjani nijesu rado gledali ove dobjeglice i činili su im velike nepravde. Tako Vukovići od nasilja Mitrića odbjegnu u Dabar u Bosni. Tamo su bili 40 godina. Jedan od ovih iz Dabra ode u Banjane i tamo se oženi i nastani. Pogine od čobana, a žena mu sa šestoro djece ostane tu, pa i danas u selu Miljanićima žive njegovi potomci. Ostali se iz Dabra vrate na očevinu u Mratinje. Od Vukovića su Šimuni (5 k.) i Pantovići (1 k.) u D. Selu (oboji: slave sv, Arhanđela). "Pasovi" Vukovića: Vuko-Tripko- Ilija-Vaso-Joksim-Radovan-Lazar (danas [1912] čovjek od svojih 45 godina).
Masnići
(3 k., sv. Đorđije) su rodom iz Zubaca iza Grahova. 1889 god. otselilo se iz Mratinja 19 domaćina u Srbiju. Od ovih su Ognjenovići u Staroj Banji u Jablaničkom srezu.

2. Plužine

Selo je vrlo staro i jedno od najljepših sela u Pivi. Nalazi se u dolini rijeke Vrbnice, blizu njenoga ušća u Pivu. To je lijepa prostrana dolina sa puno proplanaka, zaravni i ledinjaka. Oko sela su velika brda, seoski komuni: na S Jazbine; na SZ je blaga strana Vinogradi, što je znak da su tu bili nekada vinogradi; na 3 Žagrica; na JZ Krastavica; na J Gola Glava i na I Zarisnik. Selo je sve u pitomoj šumi. U selu ima dosta izvora, ali su slabi. Vrbnica nikada ne presušuje.

Plužine se dijele na krajeve: Plužinsko Brdo, Gradac, Gojkovića Do, Seoce i zaselak Magude. Kuće su po krajevima podignute bez ikakvoga reda; njive su u selu, a livade u selu i na planini; staje su takođe u planini i po selu.

Katuni su Topalovića i Balandžića na Pišču, a Malovića na Zarisniku.

Kao najstariji rodovi u Plužinama smatraju se:

Topalovići (3 k.), koji su se ranije zvali Đukanovići po Đukanu koji je bio sakat u nogu i zvali ga Topal. Od ovih Đukanovića je knez Laloš, važna ličnost u životu Pivljana.
Balandžići
(b k.), Sočice (2 k.) i Gojkovići (4 k.). Svi su istoga roda i slave sv. Jovana. Staro im je prezime Budakovići, pa se docnije razrodili. I danas se svojataju.

Adžići (b k.) su od Adžića iz Lisine.
Tasovci
(2 k., sv. Arhanđel); doseljeni 1882 g. iz sela Trebijeva kod Trebinja.
Madžari
(5 k., sv. Jovan), rod su Simunovićima iz Stubice a to prezime dobili su zbog nekoga pretka koji je išao izvan Pive da radi pa se vratio u kaputu i pantalonama.
Đaković
(1 k.), došao s Pišča.
Ninošević
(1 k., sv. Jovan), starosedeoci; od njih je bio knez Ninoš.
Milić
(1 k., sv. Đorđije) i Božović (1 k., sv. Nikola), oba ustaši, doseljeni iz Foče 1882 g. žive na Sočičinoj zemlji.
Luburići
(2 k., sv. Nikola) su od Luburića iz Golije, a starinom od Vujačića sa Grahova.
Cicmili
(2 k.), od Cicmila iz Stoca.
Malovići
(2 k., sv. Jovan), starosjedioci.
Stanković
(1 k., sv. Petka), došao od Nikšića prije 35 godina, zovu ga "Crnogorac".

3. Brljevo

Selo je nad samim kanjonom rijeke Pive i potoka Suvodola, na jednoj zaravni, i na zemljištu talasastom. Po selu nema šume, ali je ima oko sela sa sviju strana. Iznad sela je planina i katun Javorak, a nad planinu se nadnio Ulobić sa mnogim sniježnim nametima (smetovima).

Selo je postalo od nekadašnjeg katuna. U selu ima izvor ali je slab. Njive i livade su u selu oko kuća, a staje su zajedno sa kućama.

Kuće su bez ikakvoga reda po selu rasturene.  Na Brljevu žive:
Lješevići (10 k., sv. Jovan). Lješevići su rodom iz Metohije, iz nekoga mjesta između Đakovice i Prizrena. Poslije Kosovske bitke otselili su se iz Metohije u Lješko Polje u Zeti, blizu Titograda. Iz Lješkog Polja jedan se otselio u Krtole, u Boki Kotorskoj i osnovao selo Lješeviće (i danas postoji) kod Ljuštice; a drugi ode u Pivu i na mjestu zvanom Gusić, gdje je danas Pivski Manastir, osnuje selo Gusić. Tu su živeli do kraja treće četvrtine XVI vijeka, dok im nije zemljište oduzeto za podizanje manastira. Oni se onda rasele: jedni odu na Glasinac u Bosnu, gdje ih ima i danas pod imenom Lješevići i Kandići, a drugi se otsele na matune na Brljevu i tu kuće podignu i selo osnuju. Preci Lješevića: Luka-Šćepan-Vojvoda Tomo Vojvoda -Žarko-Krsto-Milosav (1924-čovek od 40 godina).
Adžići
(6 k.) od Adžića iz Lisine;
Ćalasani
(10 k.) od Ćalasana iz Mratinja;
Šimuni
(3 k.) od Šimuna iz Mratinja;
Kužići
(3 k., sv. Jovan), starinom iz Banjana od Pejovića. Vele, neki njihov predak donio bolest kugu, pomorio svijet a on ostao živ i po tome prozovu ga Kužić.
Vasovići
(13 k., sv. Arhanđeo), starinom iz Banjana, iz sela Petrovića; prvo su se nastanili na Budnju gdje ih ima i danas.

4. Miloševići

Selo je nad lijevim kanjonom rijeke Vrbnice, ispod planine Kručice, na jednom talasastom tavanku. Kuće su rasturene po tome tavanku bez ikakvoga reda.
U selu ima jedan slabiji izvor sa koga seljaci piju vodu.

Njive su u selu, a livade su po selu i na Budnju (nom. Budanj). Staje su zajedno sa kućama, a ima ih i na Budnju. Budanj je bio ranije katun za Miloševiće pa se vremenom pretvorio u selo. Danas je katun Miloševića u Štirnom.

I Miloševići su staro naselje. U selu žive:
Đorići
(8 k., sv. Jovan) starinci.
Smajići
(20 k., sv. Jovan) starinci.
Adžići
(4 k.) od Adžića iz Lisine;
Đalići
(b k.) pre 70 godina došli iz Nikšića; slave sv. Jovana.
Ružići
(
6 k. sv. Đorđije). Prije 100 godina došli iz Jasenika iz Gacka.
Jovovići
(1 k.) od Jovovića sa Zabrđa..

5. Budanj (zaselak Miloševića)

Budanj je blizu Brljeva. Selo je postalo od katuna sela Miloševića; nalazi se na zaravni između kanjona Suvodola i Vrbnice. Teren je blagi karst sa mnogo vrlo velikih i dubokih vrtača, koje propuštaju vodu.

Na Budnju nema izvora; ima ubao sa koga narod pije vodu.

Njive su i livade u selu i oko njega; tako su izmiješane staje i kuće. Planina i katun je zajedno sa Miloševićima u Štirnom.

Na Budnju su:
Lješevići
(1 k.), došli s Goranska.
Vasovići
(7 k., sv. Arhanđeo); predak im se doselio iz Petrovića u Banjanima [Bila dva brata: Đuro i Vaso. Živjeli u Petrovićima u Banjanima, a katun im bio u Štirnom. Slavili su svi sv. Iliju. Ubiju čovjeka i Đuro pobjegne u Gacko, poturči se i od njega su Zvizdići; a Vaso se nastani u Priljepe, na lijevoj obali Vrbnice prema Magudama. Potomci ovoga iz Priljepa presele se na Budanj. S Budnja se jedni otsele na Brljevo, gdje su im bili katuni, a dvojica, Mijo i Gavrilo, otsele se na Glasinac, gdje im i danas žive potomci. Genealogija Vasovića na Budnju je: Vaso-Božo-Sava-Ostoja-Spasoje-Tripko-Simo -Milutin-Vaso (danas momak od svojih 30 godina).].
Đođići
(6 k.) od Đođića iz Miloševića.
Rebići
(2 k., sv. Đorđije), prije 100 godina došao im predak iz Jasenika iz Gacka.

6. Stabna

Na lijevoj strani rijeke Vrbnice, ispod planine Kručice, u jednoj suvoj prodoli, na. visini od 900-1050 m. nalazi se selo Stabna. Prodo je prisojna, župna i otvorena ka dolini Vrbnice. U selu ima jedan izvor sa koga sve selo nosi vodu. Selo se dijeli na krajeve: Do, Glavica, Bare, Poda i Međa.

Kuće su rasturene po prodoli i pojedinim krajevima bez ikakvoga reda. Njive su u selu, a livade u selu, u Kovačima i u Kručici. Staje su pomiješane sa kućama. Katun je u Kručici. Selo ima dosta šume ona se sa planine spušta do iznad samih kuća.

Stabna sa svojom okolinom smatraju se među najstarija naselja u Pivi. U selu i danas ima jedna gradina, zvana Ercegov Grad, a jedna prisojna strada ispod te gradine zove se: Vinogradi Ercega Šćepana, što sve znači da to naselje ima veze sa Hercegom Stjepanom. Kad se ovome doda živo narodno predanje - potkrijepljeno imenima mjesta i krajeva - da je Herceg Stjepan imao u Stabnu i neku vrstu dvora za ljetnje stanovanje, a oko Stabna male zaseoke, u kojima su živeli njegovi ljudi - zanatlije: kovani, sedlari, samardžije, mutavdžije, tufegdžije, suknari, Onda, besumnje, ovo je naselje najmanje iz početka XV veka. Već 1579 god. pominje se u jednoj tapiji imao selo Orah u opštini Piva a to je zaselak Stabna.

Stabna imaju zaseoke: Kovači, Jasen, Orah, Sedlari i Jezera.

Kovači su nekada bili katun za Stabna. Nalaze se na desnoj strani Vrbnice. Danas u Kovačima živi po koja kuća od svake stabnjanske porodice.

Njive i livade su u selu; livada ima i u Kručici. Staje su izmešane sa, kućama.

Jasen. I Jasen je na desnoj obali Vrbnice, u strani nad samim gredama. Njive su tu oko kuća, a staje i livade na Rudnim Brdima.

Orah. Imaju dva Oraha: Prisojni ili Golubovića i Osojni ili Aprcovića. Oba su na desnoj obali Vrbnice i to Prisojni na blagoj strani ispod Lisinske Poljane, okrenut JZ, zbog čega se i zove Prisojni; i Osojni na blagim stranama: ispod Lisine, okrenut SI, te mu je otuda i to ime došlo.

Njive i livade u oba Oraha su oko kuća. Prisojni Orah ima livada i u. Jezercu. Staje su zajedno sa kućama. Katun Golubovića Oraha i jednoga dijela Stabna: je u Kornati.

Poreske vlasti danas vode u svojim knjigama obadva Oraha kao zasebna sela.

Sedlari su se doskora računali kao zaselak sela Stabna; danas se već vodi u porezničkim knjigama kao zasebno selo. Ono se nalazi između Miloševića i Stabna, u podnožju planine Greda, koje se vežu za planinu Kručicu. Kručica je velika krečnjačka masa, bogata dobrom pašom. U Sedlarima su kuće rasturene po selu bez ikakvoga reda.

Jezera su zaselak u podnožju same Kručice, u vrhu Stabna.

U selu su:
Radojičići
(12 k. od ovih su 7 k. na Kovačima, sv. Jovan) starinci su. Radojičića ima u Počitelju, u Nevesinju, u Srbiji i u Bosni.
Tufegdžići
(21 k., od ovih 8 kuća prezivaju, se Kondići; 2 k. Tufegdžića su na Kovačima;. slava sv. Jovan). Radojičići, Tufegdžići i Šarci na Nedajnom jedan su rod pa se razrodili. Mutap Lazar, Karađorđev vojvoda, je od ovih Tufegdžića iz Stabna. Njegovo se mlinište i danas poznaje na rijeci Vrbnici prema kući Radojičića. Tijanići (17 k., od ovih 10 kuća žive na Kovačima, slava sv. Jovan), starinci su. Tijanića ima u Srbiji i Bosni. Prodani (2 k., sv. Jovan), doseljenici su, ali se ne zna odakle. Đajić (1 k., sv. Nikola), ustaš iz Zubaca u Hercegovini.

Na Jasenu su:
Suknovići
(12 k., sv. Nikola,), starinci. Oni su od nekoga Suknen-spahije, koji je imao svoje valjavice (stupe) na Vrbnici pod Jasenom, pa otuda Suknovići.
Šumići
(5 k., sv. Nikola), doseljeni.
Govedarica
(1 k., sv. Nikola), ustaš iz Gacka.

Na Prisojnom Orahu su:
Golubovići
(22 k., sv. Nikola), starinci su Kulići (4 k.), iz Kulića sa planine.
Tripkovići
(1 k.) sa Pišča.
Dvožak
(1 k.) austrijski zarobljenik, pokrstio se i ostao.

Na Osojnom Orahu su:
Aprcovići
(15 k., sv. Ilija), starinci su s Čeva iz Crne Gore od Gardaševića.
Pejovići
(Đukovi, 19 k.), od Pejovića s Miljkovca.

U Sedlarima su:
Adžići
(10 k.), od Adžića iz Lisine; bili na Čengića zemlji i tu ostali.

7. Stubica

Selo je u podnožju planine Brštevca, u prisojnoj strani rečice Sutulije sa velikim nagibom ka Vrbnici. Imaju i vode i šume u izobilju. Njive i livade su po selu a staje zajedno sa kućama. Planina i katun im je u Brštevcu.

U selu su:
Simunovići
(21 k., sv. Jovan), starinci su. Rod su im Madžari u Plužinama.
Žulovići
(Peulovići) 6 k., sv. Jovan), starinci su.
Bajagići
(2 k.) od Bajagića sa Zukve.

8. Zukva

Pod planinom Brštevcem, s njegove zapadne strane je Zukva. To je malo selo, nekadašnji katun naselja iz doline Vrbnice. Selo ima dosta vode i šume. Njive i livade su po selu i oko njega, a planina i katun je u Brštevcu.

Na Zukvi su:
Bajagići (21 k., sv. Jovan), starinci su, rodom iz Stubice. Vrlo su otresiti ljudi i svi dobro pjevaju uz gusle. Ima ih u Bosni, u Vlasenici i na Glasincu pod imenom Bajagići; u Srbiji u Žitnom Potoku kao Bajagići, a pod imenom Jelisavčići u Užičkom okrugu. Preci Bajagića: Marko-Ivan-Nikola-Šundo-Nikola (sada 1924 ima oko 70 godina).

9. Lisina

Selo su osnovali Adžići i ono je u stranama Lisinskog Potoka, koji utiče u Orašnicu, a ova u Vrbnicu. Selo ima dosta vode a malo šume, te im poplave dosađuju. Iz godine u godinu sve je više goleti i potočina. Zemlja je vrlo nerodna i posna. Njive su u selu, a livade i planina im je na Ravnome. Zimnji stanovi su zajedno sa kućama.

Adžići (20 k., sv. Jovan). Adžići su stara porodica. Starinom su iz Metohije ili sa Kosova, pa se poslije propasti, negdje krajem XIV ili oko početka XV veka, otselili u Zetu; iz Zete se otselili u Kosijere u Katunskoj nahiji (okr. cetinjski). Tu jedan dio ostane gdje ih ima i danas, a drugi odu u Dalmaciju i živjeli su u Kninu. U Kninu im nije bilo dobro i krenu se na jug da traže bolje mjesto. Dođu u Banjane i nastane se pod Tupan (selo u Banjanima). Odatle su izdizali na Nedajno u Pivskoj Planini. Zvali su se Zečevići i svi su slavili prvo Vel. Gospođu, a zatim Malu Gospođu, što i danas slave svi Kosijeri. Na Nedajnom, u katunu, ostali su da. zimuju i stalno da žive dva brata Zečevića: Bora, koji je bio dobar čovjek, i Krivača, koji je bio zao i rđav čovjek. Narod je htio da ubije Krivaču, koji je bio kao neki starješina u katunu. Ovaj poturi brata Boru i narod ga stavi pod gomilu. Tada se Mara, Borina udovica, sa djecom i Krivača otsele sa Nedajnoga u Župu i Krivača dobije za naselje Lisinu, a Mara zaselak Kovače kod Stabna.
Od ovoga Krivače su, po predanju, svi Adžići, tako prozvani po nekom pretku adžiji; a od Borine udovice Mare su: Radojičići, Tijanići, Tufegdžići i Kandići. Svi su staru slavu napustili i primili opštu pivsku slavu sv. Jovana. Njihovo doseljenje u Pivu moglo je biti prije jedno 230 do 260 godina. Jedni Adžići su se otselili u Srbiju i od njih su Demirovići.

10. Ravno

Selo je na visoravni koja je oko 1400 m. nad morem; prostire se od Glasovite do Treštenima, na kome je bila granica između Gacka i Pive. Na Ravno su izdizali Adžići iz Pive i pojedine porodice iz Gacka i današnje selo postalo je od katuna. Imaju dosta vode i šume, a snježni nameti drže se skoro preko cijeloga ljeta. Ono malo njiva, što ih ima, livade i ispaše nalaze se između kuća i zimnjih stanova i oko sela.

Selo se dijeli na krajeve: Krivodo, Mramor, Poljana Doderska, Bare i Okolišta.
Stanovnici se u glavnome zanimaju stočarstvom, a pomalo siju ječma i raži, sade kupus i siju krompir koji dobro rodi.

Ravno je bilo do I Svetskoga rata pod kapetanijom goliskom i zato nije ni ušlo u upis pivskih sela. Od ujedinjenja je pristalo Srezu šavničkom, opštini Župa-Pivska.

Svi današnji stalni stanovnici Ravnoga su starinom Gačani i to iz gatačkih sela Burešice i Šljivovice. Tu su:  Doderi (5 k.), u Doderskoj Poljani pod Mramorom; s njima su Miletići. Jedni Doderi su iz Popova (Popovci) (slava sv. Luka); drugi su iz Uloga u Nevesinju, ovi slave sv. Đorđija. Izgonili su ovce na ljetovanje i u Miljkovac.
Pješčići
(22 k., Šćepan-dan - sv. Stefan), žive u Krivodolu;
Grgurevići
(Grguri) (4 k. Šćepan-dan), žive u Barama; i
Ćorovići
(4 k. Šćepan-dan) žive u Okolištu i još nekoliko raznih porodica sa po jednom ili dvije kuće. Svega na Ravnome ima, po poslednjem popisu, 54 kuće.

11. Smriječno

Selo je u podnožju planine Ledenica sa sjeverne strane. Kuće, su podignute na zemlji peskuši po oblim glavicama i valama; one su rasturene po selu, bez ikakvoga reda. Zimnji stanovi su zajedno. sa kućama. U selu ima dosta vode a na Ledenicama dosta šume.

Njive i livade su po selu i oko sela. Glavne su livade na. Muratovici a katuni su im na Ledenicama.

Smriječno se dijeli na krajeve: Dolovi, Glavica i Bare.

Na Smriječnu su:
Tadići
(41 k, sv. Jovan), starinci su. Godine 1732. pominje se knez Jovan Tadić. Tadići su rod sa Blečićima, a od ovih su Sekulovići. Najprije su živjeli u Plužinama, pa se narodili i Tadići dobili Smriječno, a Blečići Seljane. Od Tadića su Petkovići u Trebinju.
Kostići
(4 k., sv. Ilija), odavno su se doselili u Pivu, ali se, ne zna odakle su. Vele da su bili stanovnici u Sinjcu još pre Ruđa. Od Kostića je bilo i vladika.
Varezi
(5 k., sv. Nikola), doselio se na miraz.
Govedarica
(1 k., sv. Nikola), ustaš iz Gacka.

12. Zabrđe

Selo je na visini od preko 1200 m., na jednoj visoravni optočenoj planinama sa sviju strana. U selu ima dovoljno žive vode. Kuće su bez ikakvoga reda rasturene po selu na prljuši. Njive i livade su u selu, a zimnji stanovi izmiješani sa kućama.

Planine su oko sela: Bučinje, Goraždansko Polje, Žagrica iznad Maguda, Muratovica, Međeđa, Glasovita više Lisinske poljane na Ravnome.

Na Zabrđu žive samo Jovovići  (ima ih 25 k., sv. Jovan); oni su od Tadića. Predak im se otselio sa Smriječna na katun i selo osnovao.

Njihovi preci: Jovo (Jovovići)- Stanoje-Antonije-Mi-Mitar-Boško-Lazar (čovek 1924 od svojih 35 godina).

13. Stolac

Selo je na jednoj visoravni, u uglu između kanjona Vrbnice i Presjeke, više zaseoka Maguda. Planina Žagrica sa svojom bogatom šumom dopire Do samoga sela. Njive i livade su u selu i oko njega; kuće i staje su izmiješane.

Na Stocu žive samo Cicmili (ima ih 26 k., sv. Đorđije), starinom su iz Grblja iz Boke Kotorske. Pop Nikola, predak Cicmila, ubije u Grblju svoga komšiju i pobjegne na Stolac. Tu se jedan od njegovih sinova oženi kćerkom nekoga kneza (neki vele kneza Laloša), čiji se sinovi otsele u Bosnu a domazet ostane na zemlji tastovoj i od njega su Cicmili. Pričaju da je ovaj predak Cicmil osnovao i uredio carinu na mostu na Pivi.

14. Goransko

Naselje je u uglu nad kanjonom Pive i Sinjca, više manastira Pive. Kuće su podignute na zemljištu talasastom i neravnom, punom vrtača i oblih glavica. Nemaju dovoljno vode. Nema nikakvoga reda u podizanju kuća, no zida svako na svojoj zemlji. Njive i livade su oko kuća.

Goransko se dijeli na varošicu Goransko i na selo. Varošica je ono nekoliko kuća, a seoske su kuće po dolinama oko varošice, te se ne mogu s jednoga mjesta ni pregledati. Krajevi su sela: Šume, Sinjac i Okrajci. Sinjac se računa kao zaselak i on se nalazi u izvorištu rijeke Sinjca. Kuće su mu rasturene po stranama reke Sinjca, a njive i livade su oko kuća.

Na Goransku) danas žive:
Sočica
(1 k.), starinom iz Plužina.
Lješevići
(4 k.), od Lješevića sa Brljeva.
Mićanovići
(10 k.) i Bakrači (26 k.) - jedan su rod; starinci su i svi slave sv. Jovana.
Lučići
(16 k., sv. Jovama), od odive su Bakrača i Mićanovića. Rod su sa Lješevićima.
Govedarice
(2 k.) su od Govedarica iz Gacka iz sela Mioljače, slave sv. Nikolu.
Adžići
(b k.) od Adžića iz Lisine, i još nekolike porodice sa po jednom kućom kao zanatlije i dućandžije.

U Sinjcu živi po neka kuća: Lješevića, Bakrača, Lučića i Mićanovića.

15. Seljani

Među najstarija naselja u Pivi spadaju i Seljani. Nalaze se pri vrhu kanjona rijeke Komarnice, s lijeve strane, na visini od 960 m.

Njive su po selu i oko sela; livade su u Zakamenu; staje su u Puhovu i Zakamenu; katun je za cijelo selo u Tun-Dolu. Selo ima dosta vode i šume.

Seljani imaju tri zaseoka: Puhovo, Vodice i Kruševo. Prva su dva zaseoka iznad Seljana, a Kruševo je ispod Seljana, a u samom kanjonu. Od Kruševa pa do Kondžila, cio je Brijeg pod šumom.

U selu su:
Sekulovići
(14 k.);
Vukosavljevići
(8 k.) i Blečići (24 k.).
Svi slave sv. Jovana i svi su starosjedioci.
Ima jedna kuća Beslema, ustaša iz Hercegovine.

Na Kruševu žive Blečići i jedna kuća Glomazića s Rudinica; a u Puhovu i Vodicama su Sekulovići.

16. Rudinice

Južno od Seljana, na talasasto-nagnutom zemljištu, u lijevom kanjonu Komarnice a na visini od 959 m. nalaze se Rudinice. Selo je besumnje to ime dobilo, što se nekada u njemu vadila kakva ruda. U gornjem dijelu sela ima jedna glavica od crvenice - Ruđino Guvno - sa velikim procentom gvožđa. U selu ima dosta vode, za Gornje Rudinice je česma Todorovac, a za Donje izvor Korita.

Selo se dijeli na Gornje i Donje Rudinice.

Kuće su rasturene po selu bez reda. Njive su oko kuća a livade su u Polju. Staje su oko kuća, a ima staja i kuća na Ravnima rudiničkim. Katuni su na Gornjim Brdima i u Dolima (nom. Do). Planina im je Vukodo u Goliji. Drva dogone iz Brijega i Vukodola.

Rudinice se smatraju kao jedno od najstarijih naselja u Pivi. Danas u Rudinicama žive:

U Donjim: Glomazići (12 k., sv. Nikola), starinci. Damljanovići (5 k., sv. Nikola), starinci. Blagojevići (2 k.) od Blagojevića s Bukovca.

U Gornjim:
Nikolići
(8 k.),
Đačići
(tako prozvani po nekom svom đaku) (4 k.),
Đikanovići
(8 k) i Gutovići (7 k.), svi su jedan rod i svi slave sv. Nikolu i starinci su.
Šućuri
(3 k. sv. Nikola), starinci.
Golići
(7 k. sv. Đorđije), došli za odivom iz Ibarskoga Kolašina, porijeklom Drobnjaci.
Bajovići
(zvani Čepuri) (2 k. sv. Nikola). Bajovići su od Bajeva Polja. Oni su neposredni potomci Baja Nikolića Pivljanina [Bajo Pivljanin je iz Rudinica; zidane njegove kuće se još i danas poznaju, nalaze se na južnoj strani sela, u kraju zvanom Ivanovići. Bajo je poginuo na Vrtijeljci, blizu Cetinja 1685 g. Od njegove su porodice Nikolići na Rudinicama.
Porodica Bajova bila je prokleta. Prokleo je sam Bajo. Vele, bilo je sedam braće. Bajo pođe u hajduke i pozove braću. Oni ne htjednu no ostanu kod kuće. Tada im on reče: "Ni se iskopali, ni se razrodili a zemlje vam uvijek dosta bilo". Svi su Pivljani znali za ovo prokletstvo. Na molbu plemenskoga kapetana Vasilija Đačića dolazio je u kuću Čepura, potomaka Bajovih, mitropolit Crnogorski Mitrofan Ban, čitao molitve, skinuo kletvu i blagoslovio kuću.].

Na rudinicama živi još po jedna kuća: Jaredića (Mirića), koji su starinci, Vujinovića i Popovića skorašnjih doseljenika.

17. Miljkovac

Selo je u prisoju, na talasastoj strani na putu od Goranska za Brezna. Selo je lijepo i vrlo čisto. Kuće su u grupama i sve su šindom ili šticom pokrivene. Njive su i livade oko kuća, a tu su i zimnji stanovi.
Selo je postalo prije 200 godina na katunu. Njegovi raniji stanovnici bili su Doderi i Milovići; od Milovića danas nema ni traga, a Dodera ima na Ravnome.

Na Miljkovcu su:
Pejovići
(24 k. sv. Nikola), starinci su;
Bučalina (1 k., sv. Nikola), starinci;
Aprcovići
(3 k.) od Aprcovića iz Osojnog Oraha;
Ristići
(2 k. sv. Nikola), sa Oraha su iz Župe Nikšićske.

Pejovići su od današnjega stanovništva najstariji u selu. Preci su im: Pejo-Gligor-Jovan-Simeun-Toma-Dekica-Bogdan-Simeun (danas (1924) živ pop Simo) - Bogdan. Pas se uzima oko 25 godina, što čini oko 225 godina.

18. Bukovac

Selo je između Štiverovca i Brijega na jednom talasastom zemljištu. Selo je staro, ima čatrnju (gustijernu) za koju, vele, da su je "Grci" gradili. Njive su u selu između kuća, a livade su nešto oko sela a nešto u Dubi.

Bukovac ima zaselak Dubu, koja je doskora bila zasebno selo. U Bukovcu su kuće i staje zajedno, a katuni su pod Golijom u Zaborju. Terasasto su poređana: Brezna, Bajovo Polje i Zaborje.

U selu žive sami Blagojevići (56 k., od ovih 21 kuća su u zaseoku Dubi), svi slave sv, Đorđija.

Za svoje porijeklo pričaju oni sami ovo: Živjela nekada u Bukovcu 3 brata: Aleksa, Marko i Blagoje pa pobjegnu od krvi u Gacko. Poslije izvjesnoga vremena Blagoje se povrati na Bukovac i od njega su Blagojevići. Aleksin potomak Aleksa iz Gacka se otseli u Drobnjak i od njega su Aleksići (Mirko) na Malinsku; Marko ode u Crnu Goru i od njega su Markovljani. Od ovih su Markovići u Izgorima a ima ih 2 kuće i na Grahovu.

Blagojevići se u Bukovcu ne uzimaju među sobom osim u slučaju "pogreške". Preci su im: Petko-Ivan-Vučeta-Joko-Dragić-Risto-Spasoje (1924 g. od 30 godina); ili druga grana: Blagoje - Stanoje - Arsenije - Đuro-Ćetko-Vaso-Todor (1924 čovek od 50 godina).

19. Bajovo Polje

Selo je dobilo ime po Baju Pivljaninu, koji je prvoga Turčina, vele, tu ubio. Ono se nalazi na jednom poljicu iznad Potrka brezanskog. Poljice je talasasto sa puno dolina i vrtača, po kojima su kuće rasturene bez ikakvog reda.

Njive i livade su po selu i oko njega. Katuni su pod Golijom, a staje su u selu između kuća.

Selo je postalo 1862 god., u vremenu privremenog oslobođenja Pive.

U selu su:
Jovovići
(23 k., sv. Jovan), oni su od Jovovića sa Zabrđa; bili su im katuni; u Bajovom Polju pa tu i selo osnovali. Jovovići su se mnogo razrodili, ali se ipak između sebe uzimaju samo u slučaju "pogreške". Jovićević (1 k., Nikoljdan). Oni su od Pejovića sa Oraha.

20. Brezna

Selo je u Poljani brezanskoj između Vojnika i lijevog kanjona rijeke Komarnice. Dobilo je to ime po mnogim brezama koje tu rastu. Selo se dijeli na Gornja i Donja Brezna.

Donja Brezna su između Štiverovca i Stojkovca. Imaju živu lokvu: Gojsavu za pojenje stoke i stublinu, nasred puta, sa vodom za narod. Kuće su podignute po samoj ivici kanjona bez ikakvoga reda. Njive su oko kuća, a livade u Ljeljinim Dolima, oko sela i ispod Golije. Staje su u selu, između kuća i oko sela.

Katun Durutovića su Poda pod Golijom. To je tipsko karsno zemljište sa mnogim sniježnicama i vrtačama. Poda su odvojena od Brezana Osojem, koje je cijelo pokriveno šumom bukovom i smrčevom. Šuma je jedinstveno lijepa. Ima u izobilju drveta preko 30 m. u visinu, a 70 do 100 cm. u prečniku. Na Podima se ne sije, niti se kadgod što sijalo.

Gornja Brezna su u vrhu polja na samim gredama ispod Prisoja i Tušine Glavice u podnožju Štuoca. Vodu piju iz stubline, koja je u polju, blizu stubline Donjih Brezana. Iz ovih stublina voda otiče i nikad ne presušuje.

Kuće su rasturene po ivici polja do same šume. Staje su u selu oko kuća i između njih. Katun je u Vojniku, ispod Štuoca i ispod Osoja.

Brezna je jedna karsna zaravan - talasasto karsno polje - ali bez ikakve veze i sličnosti sa pravim karsnim poljima u Hercegovini. Pod vrlo tankim slojem crne prljuše nalazi se posna riđuša sa oštrim kremeštavcem i crvenim sitnim peščarom.

Ono malo zemlje, što ima u Polju brezanskom, postalo je od gnoja (đubreta), ugari ili truljenjem trave i strna. U Breznima se oranice vrlo teško zaledinče; prođe i deset godina pa ne postane ledina kao što je bila.

U Polju brezanskom ima mnogo malih novih vrtača. Postaju i danas i to na jedan dosta interesantan način. Oranjem ili kakvim drugim mehaničkim dejstvom dođe se do krečnjačke podloge u Polju. Na toj podlozi ima dosta pukotina i šupljina, kroz koje sa vodom, za vrijeme poplava, propada i onaj trošni materijal i oko toga otvora stvara se vrtača. Vrtače su plitke do 0,50 cm. u dubinu a u prečniku imaju 1-3 metra. Izgleda kao da ima ispod Brezana velika subterenska pećina, koja omogućava tako brz postanak tih vrtača. Ova su Brezna izgleda nekada orana. Međutim, preci današnjeg stanovništva su se isključivo zanimali stočarstvom i Brezna samo kosili. Brezna su bila do pre 80 godina katun Šipačnjana. Tu su poneki Šipačnjani imali staje za ovce i tu su zimovali.

Donja Brezna su osnovali Durutovići. Oni su starinom s Čeva iz Crne Gore. Prije 200 godina napuste Čevo i otsele se ujaku Grboviću, u Drobnjak; ovaj ih naseli pod Vojnik u Šipačno, gdje ih ima i danas. Sinovi Vukosava Durutovića, koji je bio član suda u Nikšiću, po izgori Šipačna, 1862 g., presele se na katun u Brezna, tu zimuju, docnije načine kuće i osnuju selo Donja Brezna.
Danas na D. Breznima žive:
Durutovići
(15 k., sv. Arhanđeo). Durutovići su: pop Durut-pop Risto-Stanoje-Vukosav-Risto-Janko-Dimitrije (1924 od svojih 50 godina).
Todorovići
(U k., sv. Arhanđeo), od Todorovića su iz Šipačna; oni su 1862 g. sa Durutovićima došli na Brezna i podigli kuće. I danas imaju zemlje u Šipačnu.
Nedići
(1 k.) od Nedića su sa Borkovića.

Gornja Brezna su osnovali Đurkovići (16 k., sv. Nikola). Đurkovići su - porijeklom iz Kuča od Prekića. Oni su rođaci Dakovića na Grahovu. Prvo su iz Kuča prešli na Grahovo, pa iz Grahova se otselili u Riđane kraj Nikšića.

Pop Stojan Đurković iz Riđana, savremenik sv. Petra, kada je bila buna na Nikšić (1787 g.) otselio se na Brezna, gde su im bili katuni, tu načinio kuću i osnuje selo Gornja Brezna.

Jedan su isti rod:
Đurkovići
na Breznima i oni na Dubrovsku, u Drobnjaku, Dakovići i Kovačevići na Grahovu, Radovići u Nevesinju, Pekovići na Dubrovsku i Delibašići u Rudinama.
Radojevići
(14 k., sv Arhanđeo), rodom su s Čeva, pa se otsele u Šipačno, a godine 1862 presele se zajedno sa Durutovićima na katun u Brezna.
Jokovići
(2 k.), najstariji u Breznima.
Vračari
(2 k.) od Vračara s Bezuja,.
Nedići
(2 k.) od Nedića s Borkovića.
Đikanovići
(3 k.) od Đikanovića s Rudinica, doseljeni prije 40 godina.
Blagojevići
(6 k.) od Blagojevića iz Bukovca.
Tadići
(2 k.) od Tadića sa Smriječna.
Lalići
(1 k., sv. Petar), od Lalića s Duži u Drobnjaku.
Šahotić
(1 k.) skori naseljenik.

Durutovići, Todorovići i Radojevići su jedan rod. Razrodili se, uzimaju se između sebe, pa čak i sami se Durutovići uzimaju međusobno.

B) Opisi naselja i poreklo porodica u planini

Pivska Planina obuhvata sva naselja na desnoj obali Komarnice-Pive sa pivske strane i naselja s lijeve strane Tare od Jezika pa do Šćepan-Polja. Sva su ova naselja, izuzevši Donjih Crkvica i naselja oko Šćepan-Polja, postala na katunima, neka ranije a neka u najnovije vrijeme, te stoga imaju i drugi tip no ona starija naselja u Župi. Ova su naselja gola, bez šume, bez vode, na velikim karsnim visinama, bez ikakvih uslova za kakav bolji i kulturniji život. Primitivno stočarstvo i sijanje ovsa, ječma, raži i krompira i gajenje kupusa jedino je zanimanje ovih naših planinštaka.

21. Bezuje

Selo je na gredama kanjona rijeke Komarnice u podnožju Osmo Gomile. Tvrde stijene kanjonske, koje su ispod sela, nijesu dale da se ivice kanjona survavaju, no se načinio kao podinjak-zaravan sa dolinama i vlakama raznoga pravca. Tle je sela tvrdi krečnjak sa trošnim materijalom, rasturenim po tom podinjku, snet sa Osme Gomile i Velike Oble Glave. Selo je na koti 1046 m. a korito Komarnice na 683 m., te je visina kanjona ispod Bezuja 363 m. Iznad sela su Strme Strane, gole sa rastresitim krečnjakom i priličnom ispašom.

Teren je čist karst, te niti u selu niti igdje u blizini ima žive vode. U vrhu sela, pod rtom Pištetom, nalazi se pištet, jedna gustijerna (bistijerna) dosta primitivno načinjena sa malom količinom vode i to samo zimi, inače svaka kuća ima ispod streje velika korita za hvatanje kišnice i za topljenje snijega iz sniježnica. Iz ovih korita, kišnicu, a tako i sniježnicu piju čeljad, a i stoku odatle poje. Ovo je najbezvodnije selo u celoj Pivi.

Seoske su kuće bez ikakvoga reda rasturene po stranama dolina i vlaka. Kuće su sve od kamena i većinom šindom pokrivene. Jedne su "na ćelici", a jedne na izbi.

Njive su po selu i oko sela, a livade iznad sela, u Dragaljevu i po planini. Ljetuju na planini, a katuni su im: Katin Do, Ravna Doca i Duboki Do. Sva je planina seoski komun i tu se ništa ne sije, jedno zbog velike visine, a drugo što nema nigdje drveta za ogradu. Seoski je komun i Brijeg u udutu sela, Staje su sa pribojima u Dragaljevu, u Polju, u Nadublju i u Vroštici. Čobani zimi dolaze kući na noćište.

Selo su osnovali Gagovići na katunu; prije jedno 140 do 150 godina. Miro Gagović, rođen oko 1830 g., pamti Bezuje sa 16 kuća: 8 Gagovića, 6 Vračara i 2 Bošnjaka. Matica Gagovića je današnji zaselak sela Rudinica: Dolje Kruševo. [Hadži Arsenije Gagović, krajem XVIII vijeka, pominje svoje selo Donje Kruševo, u njemu Gagovića kule i pridvornu crkvu sv. Nikole. ]

Na Bezuju su:
Gagovići
(21 k., sv. Nikola). Ovo je jedna od starijih i uglednijih porodica u Pivi. U njoj je uvijek bilo dobrih i otresitih ljudi, koji su bili poznati i izvan Pive. Takav je bio arhimandrit Hadži-Arsenije Jovanov Gagović krajem XVIII i početkom XIX veka.

Po jednoj zabilježenoj priči Gagovići su starinom iz Metohije. "Po propasti carstva na Kosovu tri brata, pretka Gagovića, pošli su iz svoga rodnoga mjesta iz Metohije sa ostalim narodom ka moru. Došli su u Banjane i tu jedan ostane i od njega su Petrovići u Banjanima. Drugi brat ode u Gacko i od njega su Zvizdići. Potomak ovoga, Đuro Zvizdić, dao je ime svome selu: Metohija (u Gacku) kao sjećanje na Metohiju, odakle su rodom. Treći, pak, brat ode u Pivu, naseli se u Donjem Kruševu; i od njega su Gagovići. Ovo je sve bilo za vrijeme Sinan Paše".

Staniša Gagović, starac od svojih 80 godina (1912), pričao mi je da su Gagovići starinom od Prizrena, pa su se iz Prizrena prvo otselili u Peć, u Metohiji. Iz Peći su digli i došli na Jasen pod Ravno u Pivi. Iz Jasena su se preselili na Kruševo kod manastira, U Kruševu su dugo živjeli, bili su kneževi, imali su svoj dvor i svoju pridvornu crkvu, pa su sve to Turci razrušili. Iz Kruševa su se otselili na Bezuje na tursku zemlju. Imali su svoje zemlje po Bukovcu i po Breznima.

I sam arhimandrit Arsenije kaže u svome pismu Svjatjejšemu Praviteljstvujuščem Sinodu od 4 marta 1814 godine: da su njegovi preci podigli manastir Uspenija Sv. Bogorodice, zvani Piva, i da su živjeli u selu Donjem Kruševu: V' sem' mjestje bil' predkov' moih' zimnij dvorec' s pridvornoju cerkoviju Svjatago Nikolaja Čudotvorca.

Rodonačelnik Gagovića je, po pisanju arhimandrita Arsenija: Knjaz Vukašin, koji se prezivao Rudič. Vukašin je imao dva sina: Savatija, koji je podigao manastir Pivu 1573 g., i Gavrila po kome su se oni i prozvali Gagovići.

Jovan-arhim. Arsenije-Atanasije-Sava-Miro (1912 imao oko 80 godina)-Lazar (od 35-40 god.). Gagovića ima 30 kuća na Glasincu u Bosni, od njih su Cicvarići u Srbiji. Neki Jovan Gagović, a zvali ga i Jovča i Jovčeta, otseli se s Bezuja u Pljevlja, i tu je bio trgovac. Jedan od njegovih unuka, koga su zvali Jovan (Jovča) Cicvara, ode iz Pljevalja u Užički kraj i od njega su Cicvarići u selu Nikojevićima.

Vračari (19 k. sv. Nikola). Od ovih 19 kuća prezivaju se: Vračari 8 kuća, Bajovići 4 kuće, Taušani 4 kuće i Pantovići 3 kuće. (Ne uzimaju se između sebe). Vračari su od Gagovića. Jedan Gagović vračao (gatao), i njegovi se potomci po njemu zovu Vračari. Vračara ima u Lici. Gagovići i Vračari su među sobom slični. Svi su oni crnomanjasti ljudi, crne kose i prilično kosmati. Bošnjaci (7 k., sv. Luka), starinom su sa Zagrada iz Župe Nikšićske. Po razuri Trebjese otsele se u Bosnu, otuda im i prezime Bošnjaci, pa se iz Bosne vrate na Bezuje na tursku zemlju.

22. Dubljevići

Nad kanjonom Pive, na visini od 1425 m. je selo Dubljevići. Kanjon je pod selom dubok oko 750 m. Selo je na talasastom zemljištu. Selo nema žive vode; piju kišnicu i sniježnicu (topljenicu). U selu ima jedna privatna gustijerna i iz nje se daje seljacima voda samo o slavi i kakvom veselju. Kuće su bez ikakvoga reda rasturene po stranama vlaka i dolina. Nigdje nema ni dvije kuće zajedno.

Ono malo njiva i livade su u selu i oko njega. Planina je Dubljevića od sela do Kolijevke. Katun im je: Dubljevića Katun. Svi izdižu i zdižu po dogovoru u jedan dan. Zimnji stanovi su zajedno sa kućama; sve u selu i sve zajedno. Komun je sva planina i Brijeg. Selo je golo, bez ijednoga drveta. Drvo za gorivo gone iz Brijega. Groblje im je nasred sela; nemaju crkve. Selo je postalo na katunu.

U selu su:
Dubljevići
(28 k., sv. Đurđic, 3 nov.). Oni su rodom sa Duba (nom. Dub) između Cuca i Bjelica u Crnoj Gori, od porodice Milića u Bjelicama. Prvo su odigli u Nevesinje i tu jedni ostali a drugi zbog krvi preselili se u Pivu na kupovinu.

Jedna grana od ovih Dubljevića otselila se u Tepca u Drobnjaku i tamo se zovu Popovići.

Dubljevića ima u Gacku, Borču, Jabuci i Izgorima. U Nevesinju ima selo Dubljevići i od ovih su Dubljevića Rnjez i Poleksići (5 k.). Oni su od Jokovića sa Brezana.

23. Borkovići

Selo je na visini od 1397 m. nad kanjonom Pive. Zemljište je talasasto sa oblim niskim glavicama i prostranim dolinama.
Selo je osnovano prije 80 godina na katunu. Izdizali na planinu u borje, od čega je došlo ime "Borkovići", pa tu i selo stvorili.

Prvo selo Borkovića bilo je Kruševo u kanjonu; i danas svaki seljak iz Borkovića ima svoje zemlje u Kruševu.

Selo nema žive vode; imaju gustijerne i sniježnice.

Njive su i livade u selu i oko sela. Katun im je Nikolin Do u planini. Imaju livade po stranama brda Božura, u Ružiglavice, po Brdima i na Mramorju. Zimski stanovi su u selu i u Seljkovcu, selištu u kanjonu,. Na lijepom vremenu dolaze zimi čobani iz Seljkovca kući na noćište.

Kuće su u grupama rasturene po glavicama a ne u dolinama zbog velikih smetova (nameta). U dolinama su njive. U selu nema nigdje drveta; zimi gone drva iz Brijega.
Selo je vrlo čisto; više njega ima brdo Božur.
Imaju novu crkvu, ona je izvan sela, nad samim Brijegom, i oko nje je groblje.

U selu ima četiri kraja sa imenom porodica koje u njima žive.

Tu su bratstva: Radovići (24 k.), Nedići (19 k.), Delići (12 k.) i Londrići (4 k.), svi slave sv. Jovana i starinci su.

Po pričanju seljaka bila su tri brata: Bogić, Jovan i Vuko. Od Bogića su Radovići, koji su se zvali i Đurovići; od Jovana su Londrovići [Prozvani tako po jednom sinu Jovanovu, koji je pravio londre (nom. londra) od ovčijih buraga za podapinjanje prozora mjesto stakla.], a od Vuka Delići. Nedići su, po jednima, rodom iz Banjana iz sela Zeba i rod su Koprivicama. Izdizali, vele, u Durmitor na katun (i, danas ima u planini Borkovića mjesto što se zove: Banjski Katun), pa jedan od njih, zet nekoga Delića po Nedi, ostao u Borkovićima, zapopio se i po majci Nedi prozove se Nedić. Od njih je, pričaju, bilo devet popova.

Po svemu izgleda da su svi oni jedno bratstvo pa se u toku vremena razrodili i namnožili [Svi su oni starinom iz Plužina. Ranije su se prezivali Lalovići (Laloševići) i iz Plužina se jedni presele u Gusić a drugi u Kruševo. U Gusiću su bila dva brata, Rade, od koga su Radovići, a drugi je odveden u Carigradu kao mali, bio janičar u delijama i od njega su Delići.].

Delića ima u Sarajevu, na Glasincu pod imenom Renovići, u Jajcu, u Trebinju i Šumi, u Banjoj Luci (Lazar Delić). Radovića ima u zvorničkoj okolini, na Glasincu i u Srbiji. Londrovića ima u Zagorju pod imenom Talovići, a pod tim imenom ima jedna kuća u Borkovićima. [U Pivskom Manastiru ima i danas ikona sa ovakvim natpisom: "Siju ikonu pisa knez Vuk Delić sinu svome Mitru za zdravlje a sebi za dušu u manastir Pivu Bogorodici. Togda bist vladika kir Filotej (1742), ruka Rafaila pisa".]

24. Pirni Do

Selo je u jednoj otvorenoj dolini, čije je zaleđe u Prutašu a otvorena strana vezana za kanjon. Visina mu je nadmorska 1202 m. Dolina se nalazi između Piščanskih Greda i Brda Boričkoga. Na plimama zajezeri se najniži dio Pirnoga Dola. Izgleda da je to bila nekada živa lokva pa poronula u zemlju, došavši u vezu, kanalom sa kakvom podzemnom rijekom, kojih ima i suviše ispod Pivske Planine.

Zemlja je u selu crna prljuša, a strane su sastavljene od čvrstoga krečnjaka. Osoje je prema Boričju, koje je katun za Pirni Do i tu se sada stvara novo selo, koje čini cjelinu sa maticom; prisoje je prema Pišču.

U selu ima jedan ubao sa živom vodom: Zminjak i jedan jak izvor: Sopot, ispod crkve. Kuće su u razbijenim grupama rasturene po stranama doline, a ima ih i po samom dnu doline. One su bez ikakvoga reda podignute jedne prema drugima. Njive su oko kuća u selu, a livade na Boričju. Zimnji su stanovi u selu.

U selu su:
Kecojevići
(17 k., sv. Jovan). Najstariji su stanovnici sela, a doseljeni su iz Banjana nazad 250 godina. Vele, bila četiri brata i hajdukovali. Turci su ih gonili i oni su morali da bježe iz Banjana. Jedan se otseli u Herceg Novi, krajem XVII vijeka [Na molbi, koju su doseljenici, ustaši Srbi iz Hercegovine podnijeli duždu mletačkom Alvizu Moćenigu II da im da zemlje oko Herceg Novog, pisanoj 19 jula 1701 godine - stoji među 6 potpisa i ime Nikola Kecoević (Kecović). ] a već 1726 g. pominje se u opštini Topla: seća Jovo Kecojević. Drugi pobjegne u Pivu i nastani se u Pirnom Dolu. Ubrzo pogine i ostane mu žena Kanda sa četvoro djece. Treći brat pobjegne u Nevesinje, tamo promijeni prezime i zaturi trag, a s četvrtim šta je bilo ne zna se.
Dubljevići
(2 k.) od Dubljevića iz Dubljevića.
Šipčići
(3 k.) od Šipčića iz sela Crne Gore.
Mićanovići (7
k.) od Mićanovića s Goranska.
Jokovići
(2 k.), rod s Jokovićima na Breznima.
Cicmili
(2 k.) od Cicmila iz Stoca. [Kandu su htjeli Piščani kao doseljenika da otjeraju iz Pirnoga Dola i uzoru cio Do i posiju ječam. Kanda noću preore njive i posije eldu. Odu kadiji na daviju i on zapita čiji je usjev u njivama? Kanda odgovori moja elda. Na to će kadija: čiji je usev, toga je i zemlja Tako Kanda ostane i od nje su Kecojevići u Pivi.
Po predanju Kecojevići su sa Kosova od nekoga Tripka vojvode, pa se poslije Kosovske bitke krenuli na zapad sa ostalim narodom da traže novu otadžbinu. Tako lutajući na kraju se nastane u Banjanima. Od ovoga Tripka vojvode, vele, da su i ovi pivski rodovi: Jokovići, Banovići i Pejovići.]

25. Pišče

Selo je u talasastom Piščanskom Polju, koje je golo i bez ijednoga drveta. Postalo je od katuna, a nadmorska mu je visina 1453 m. Selo nema žive vode.
Kuće su rasturene po prostranim dolinama, te se s jednoga mjesta ne mogu ni vidjeti, a samo imaju nekolike po stranama tih dolina.

Njive su oko kuća i ispod sela po Krstačama, a livade su sve u selu. Katuni su im: Semunica, Staro Gladište, Turski Do i Okolišta; a zimnji su stanovi u selu.
Drva gone ljeti iz Poklečja, iznad katuna, iz šume Mataruge a zimi iz Brijega.

Pišče ima svoju crkvu i oko nje groblje. [Narod priča da je Herceg Stjepan putovao iz Stabna za Soko preko planine, pa mu na Pišču umre dijete, a on rekne: "a, oh, pište mi dijete" (Umre im dijete) i od te reči: "pište" selo je dobilo ime Pišče.]

U selu žive:
Dobrilovići
(8 k., sv. Jovan), starinom su iz Plužina[197].
Čavići
(6 k.),
Bogdanovići
(14 k.) i Jojići (6 k.), isti su rod, slave svi sv. Jovana. Starinom su iz Plužina i tamo su se zvali Maničevići. Od tri brata: Maničevića Joje, Bogdana i udovice trećega brata Čave postali su svi. Od Čavinog sina Rada postali su Radovići u Mratinju.
Tripkovići
(9 k., sv. Jovan), starinom su iz Plužina.
Vukovići
(9 k.) od Vukovića iz Mratinja; došla dva brata Vaso i Vuko pre 125 godina na tursku zemlju kao čifčije i tu ostali. Njihovi su preci: Ilija - Vuko - Jovan - Radovan - Đorđije (1924 od svojih 40 godina). Ovih Vukovića ima na Glasincu i u Sandžaku.
Cicmili
(5 k.) od Cicmila sa Stoca.

26. Kulići

Selo je u velikim karsnim dolinama, vlakama i vrtačama na visini od 1407 m. U selu nema žive vode; piju kišnicu i sniježnicu. Kuće su rasturene po stranama tih dolina i vrtača. Teren je bez šume a samo na ponekim mestima, u osojnoj strani, ima pomalo čečara - zakržljale bukve.

Njive i livade su u selu i oko njega, a planina im je sa katunom- Kulića Katun - u Rudom Polju. Zimnji su stanovi - staje i priboji - u selu zajedno sa kućama. Drva za ogrjev gone iz svoje planine, gdje ima svaki domaćin svoj gaj (zabran) za sječu.

U selu su:
Kulići
(9 k.) od Kulića iz Prisojnog Oraha. Podigli su selo na katunu. Greda (1 k., sv. Arhanđeo) iz Mostara i kao ustaš 1875 g. doselio se u Cernicu, pa u Goransko, pa na Pišče, pa u Kuliće.

27. Vojinovići

Selo je podignuto na uvali ispod Razvršlja, Javorka i Ljetišta. Selo je bez vode; imaju gustijerne, a u Licu je gustijerna sa živom vodom. Kuće su bez ikakvoga reda rasturene po sekundarnim vlakama te uvale. Zaselak (priselak, kako oni kažu) Lice nalazi se blizu sela sa nekoliko kuća rasturenih po stranama karsnih dolina.

Njive i livade su im oko kuća, a tako i staje. Katun im je u Pribjanovićima, više sela; a Vojinovića je planina: Turska Glava, Planinica, Poglečje, Ruđin Do (ovde ima Živa voda), Zelena Glavica i Lukavice.

U planini svaki domaćin ima svoj zabran iz koga dogoni Drva za ogrjev.

U selu su:
Vojinovići
(12 k.),
Šašovići (7
k.) i Dondići (7 k.). Svi su starinom iz Plužina i svi slave sv. Jovana.
Jokovići
(4 k.) od Jokovića sa Brezana,
Adžići
(3 k.) od Adžića iz Lisine. Djeda ovih Adžića došao je kao domazet na miraz u Vojinoviće.

28. Unač

Selo se sastoji iz tri kraja: Donji Unač, Gornji Unač i Ercegova Strana.

Donji Unač se nalazi nad samim gredama Pivinih kanjona u jednoj talasastoj vali, na visini od 1374 m. Kuće su rasturene po stranama te vale bez ikakvoga reda.

Gornji Unač je na valovitim stranama Bobotina Vrha i Jagodina Vrha. Kuće su podignute po dolinama tih vala.

Ercegova Strana (zaselak Gornjeg Unča), nazvana tako po katunima Hercega Stjepana, koji su tu bili, - nalazi se ispod Ploča i Brda, ogranka Jagodina Vrha.

Ovi krajevi nemaju žive vode. Donji Unač pije kišnicu i sniježnicu, a Gornji Unač i Ercegova Strana imaju građene vode. Za stoku grade lokve u planini. njive i livade su po selu, i oko sela. Katuni su im u planini pod Velikim Vrhom. Staje i zimnji stanovi su u selu i oko sela. Drva za ogrjev gone iz Sumarove Gore blizu kuća. Unač ima svoju crkvu.

Na Donjem Unču su:
Krunići
(23 k., sv. Nikola) po predanju su iz Izgori u Hercegovini; preselili su se iz Izgori u Banjane a iz Banjana u Pivu u selo Orah, i tada su se prezivali Pejovići. Jedna Pejovića udovica Kruna preuda se za kneza Balandžu i dovede mu dva sina od prvog muža. Knez Balandža Kruninom sinu Petru prepiše pola, Ercegove Strane. Potomci Krunini prozovu se Krunići. Krunića ima mnogo oko Srebrnice u Bosni.

Na Gornjem Unču su:
Miličići
(4 k., sv. Nikola) od Krunića su, a prozvali su se Miličići, po Milici, supruzi praunuka Krunina Milutina (Kruna-Petar-Tomaš-Marko -Milutin i Milica) Krunići (3 k.) od Krunića iz Donjeg Unča.
Ušćumlići
(4 k., sv Jovan) su od Adžića iz Lisine, pa po jednom Adžiću, koji je često išao na turski sud - ućumat - prozvali ga Ušćumlija, a njegovo potomstvo: Ušćumlići. Rod su Ušćumlićima Tomčići u selu Crnoj Gori i Božovići na Dobrovsku u Drobnjaku.

Na Ercegovoj Strani su:
Balandžići (7 k.)
od Balandžića iz Plužina.
Bjelakovići
(4 k., sv. Jovan), starinom su iz Gacka od Slijepčevića; prije jedno sto i nekoliko godina doselio se pod Ercegovu Stranu Bjelak i od njega su ovi Bjelakovići.
 

29. Trsa

Selo je na talasastoj ravni sa mnogim tanjirastim vrtačama i krševitim, oblastim glavicama. Sa sviju strana selo je opkoljeno ovećim brdima: Ljeljenak sa S, Borova Strana sa SZ i Urljaj na I. Selo ima građene vode.

Njive i livade su u selu i u polju. Katuni su im niže Ljeljenka i Urljaja. Staje su zajedno sa kućama. Kuće su rasturene po dnu brda oko polja. Imaju dosta šume; drva za ogrjev gone iz Milogore.

U selu su:
Kraljačići
(2 k., sv. Đorđije) rodom su iz Banjana od Vujadinovića, a starinom od Skadra. Prvi stanovnici na Trsi bili su preci ovih Kraljačića. Zbog ubistva dva Mirkovića na Unču, otsele se u Bosnu u Glavičice, više Bijeljine. Bilo ih je svega 12 kuća i svih se 12 otseli, i selo osta pusto trsilo zbog čega se i nazove Trsa. Jedan potomak ovih iseljenika Komnen kao momčence vrati se natrag u Trsu na djedovinu i od njega su Kraljačići. Preci su im: Komnen - Stojan - Mićo - Jovan - Ilija - Mićko (1924 čovek od 40 godina). Potomaka onih iseljenih Kraljačića ima i danas u Glavičicama. 1911 godine Mušan Kraljačić sa Trse bio je kod tih svojih rođaka u gostima mjesec dana. Ovi su Kraljačići u Glavičicama vrlo viđeni ljudi; bilo je dosad od njih šest svještenika.
Jokanovići (22 k., 9 u Podgori a 13 na Trsi, sv. Đorđije), starinom su iz Banjana, iz sela Miljanića. Pradeda Jokan, po njemu Jokanovići, rođak Kraljačića, došao na Trsu i kupio zemlju od otseljenih Kraljačića. Najprije su na Trsi imali katune a zimovali su u Banjanima.
 

30. Nedajno

"Ne da Čelik polja Čelikova, ne da Žarko sela Nedajnoga" i zbog toga se zove Nedajno, vele Pivljani.

Selo je podignuto na jednoj prostranoj plitkoj dolini na kanjonima rijeke Sušice, na visini od 1466 m. U selu ima ubao sa živom vodom. Kuće su rasturene bez ikakvoga reda po dolini. Njive su oko kuća iznad sela i ispod sela, a livade ispod sela u Poljanama (nom. Poljane). Katuni su im:

Pod Gomilom, Za Oštrom Glavicom i Burev Do.

Milogora je njihova šuma. Ona se proteže od Nedajnoga do Ercegove Strane; sva je obrasla raznom šumom.

U selu su:
Žarkovići
(17 k., sv. Jovan) najstariji su stanovnici u selu; po jednima su oni iz Plužina od Branila a po drugima su rodom iz Gacka.
Koprivice
(14 k. sv Nikola) iz Banjana su od Koprivica.
Šarci
(10 k.) i Mazići (9 k.) rod su, slave sv. Jovana, starinom su iz Stabana iz Župe. Pričaju da je bilo vrlo jako bratstvo pa uslijed pomora ostala samo dva brata, od kojih je jedan bio šaren u licu zbog boginja i od njega su Šarci, a drugi vadio maziju (kleo se) i od njega su Mazići.
Baturani
(1 k., slava sv. Trifun) doselio se iz Crne Gore.
Ušćumlići
(2 k.) od Ušćumlića s Unča.
Davidovići
(3 k., jesenji Srđevdan) su Zatarci iz sela Velinića.
 

31. Crna Gora

Selo je na tavanku između kanjona Sušice i Tare. Dobilo je to ime po četinarskoj (crnoj) šumi, a postalo je od turskoga čifluka - nekada katuna.
Selo se dijeli na Gornje i Donje. Gornje Selo ima živu vodu - česmu - Zaboj, a Donje pije topljenicu i sniježnicu. Prve su kuće postale u Donjem Selu.

Njive su u selu i oko sela, a livade oko sela i u planini: Dolovi i Nadgorje. Katun je za Donje Selo: Nikolića Ograde, a za Gornje Selo - Ograde.
Zimnji stanovi su u selu zajedno sa kućama, koje su rasturene po jednom dolu a opkoljene omanjim brdima. Ovo je selo na najvećoj nadmorskoj visini, leži na preko 1500 m.

U Donjem Selu:
Dokići
(31 k., sv. Jovan); po jednima su rodom iz Lisine a po drugima od Tijanića iz Stabna.
Mumini
(11 k., sv. Đorđije) iz Tušine su iz Drobnjaka.
Baturani
(6 k., sv. Trifun) su od Badnjara iz Tepaca iz Drobnjaka.

U Gornjem Selu:
Šipčići
(21 k., sv. Ignjat) starinom su iz Rudina iz Knež-Dola. Pobjegli na Ravno u Pivi od krvi, pa se docnije naselili u Crnoj Gori na turskoj zemlji. Po jednom pretku, koji je bio visok a tanak kao šipka prozovu se Šipčići.
Tomčići
(15 k., sv. Jovan), su od Adžića iz Lisine. Petar Avram (1 k., Srđevdan) ispreko Tare je, iz Zlatnog Brda.
Jankovići
(2 k., sv. Nikola) su iz Tepaca iz Drobnjaka. Sve su pobrojane porodice bile čifčije na turskoj zemlji pa tu i ostale.
 

32. Gornje Crkvice

Ovo se mjesto zvalo do prije 100 godina Korita, pa po mnogim crkvištima na Kapavici prozvalo se Crkvice. Starije ime Korita pokazuje da se selo nalazi u predjelu punom korita, plitkih vrtača - nad kanjonima Tare i Sušice. U selu nema žive vode, vode su građene i pije se kišnica i sniježnica.

Selo se dijeli po rodovima na krajeve: Kneževići, Vojvodići, Šarići, Jerinići, Nikovići, Baucale i Bojati. Neiskusnu posmatraču izgleda kao da su ovi krajevi zasebna sela, te ih i zovu: selo Kneževići, selo Jerinići, selo Nikovići. Ova neučvršćenost između sela i kraja znak je da su to nova naselja.

Selo je vrlo prostrano. Njive i livade nalaze se u selu između i oko kuća. Zimnji stanovi - staje - i ljetnje kolibe su zajedno. Nijesu daleko od kuća, te se čeljad nikada ne razdvajaju, no su uvijek svi zajedno "i na dadu i na čanku", što je veoma dobro za boljitak ekonomskog razvitka ovih planinštaka.

Kuće Nikovića su na talasastom zemljištu sa mnogim oblim glavicama. Na zapadnoj strani od kuća nalazi se trospratna i bogata četinarska šuma. Kraj je na visini od 1382 m. Ima svoju crkvu.
Kuće Jerinića
su takođe na talasastom zemljištu, rasturene po dolinama i glavicama bez ikakvoga reda.
Šarići su na brdovitom terenu; kuće su podignute po brdima iznad talasastoga polja.
Vojvodića Kraj
je na visini od 1335 m., na zemljištu bez ikakvoga tačno određenog oblika Tu su prave karsne vrtače, doline svakoga oblika i pravca, oble glavice i vlake. Kraj ima svoju crkvicu.
Kneževići
su JI od Vojvodića na samim kanjonima Sušice. Kuće i staje su rasturene bez reda po glavičastom terenu, prepunom glavica, kosa, dolina i vlaka.

U Nikolićima žive:
Nikovići
(8 k., sv. Luka); Trebješani. Po poslednjoj razuri Trebjese (1789) uskoče Trebješani u Moraču, pa iz Morače pređu u Drobnjak, u Sirovac i Podstrug i taj se kraj drobnjački po njima, kao uskocima, prozove: Uskoci. Iz Uskoka tri brata Trebješanina: Drago, Joko i Niko odu i nasele se u Gornje Crkvice. Drago i Joko vrate se u Uskoke, a Niko ostane i od njega su Nikovići. To seljakanje bilo je prije sto deset godina. Preci Nikovića su: Niko - Jole - Risto - Petar - Miloš, čovek od svojih 30 godina (1924). Nikovića ima u Srbiji.
Baucale (4 k., sv. Đorđije). Ovo je najstariji rod u Nikovićima. Ne zna se otkuda su došli. U Drini do Foče ima dosta muslimana Baucala, koji su se tu doselili iz Nikovića iz kraja Korita. Kod crkve u Nikovićima ima tursko groblje koje se zove: "Baucalsko groblje". Kod Bijeljine se nalazi jedno selo Baucale. Od Baucala su Avdići u Donjim Crkvicama.
Bojati (13 k., sv. Đorđije) su od Jaukovića iz Drobnjaka. Bojo Jauković služio kod jednoga Kneževića i tu ostao i po njemu se njegovi potomci prozovu Bojati. Bojata ima u Srbiji.

U kraju Jerinića žive:
Živkovići
(11 k., sv. Đorđije) starinom su iz Drobnjaka od Cerovića iz Tušine. Doselio se Živko, po njemu Živkovići, a po njegovoj ženi Jerini poznat kraj Jerinići. Rod su im Gašovići i Likići.
Patići
(2 k., Srđevdan) su iz sela Velinića ispreko Tare.
Jokanovići
(1 k.) od Jokanovića sa Trse.
Bajagići
(1 k.) od Bajagića sa Zukve.
Cicmili
(10 k.) od Cicmila iz Stoca.
Vračari
(4 k.) od Vračara s Bezuja. Oboji žive na zaseoku "Šorići".

Vojvodići (4 k., sv. Luka), Trebješani su, rod Nikovićima.

U Kneževićima su:
Kneževići
(14 k., sv. Đorđije) starinom iz Drobnjaka.
Ognjenovići
(2 k.) od Ognjenovića iz Mratinja.
Popovići
(2 k., Mala Gospođa); došli ispreko Tare; ranije se zvali Karimani.
Ploščići
(Ploska) (1 k.) i Kovačevići (2 k.)
 

33. Babići

Selo se prvo zvalo Crvenik, pa se po nekoj babi, koja je šest sinova othranila, prozvalo Babići. Zemljište na kome je selo tipski je karst. Selo je postalo od katuna.

U Babićima danas žive:
Radovići (3 k.) od Radovića iz Mratinja.
Rančevići
(2 k., Mala Gospođa) su iz Ozrinića kod Nikšića.
Mitrići
(2 k.) od Mitrića iz Mratinja.
Baturani
(1 k.) od Baturana s Nedajnoga.

Na zaseoku Kutiješu žive:
Mitrići (2 k.)
od Mitrića iz Mratinja.
Ćalasani
(2 k.) od Ćalasana iz Mratinja.
Ognjenovići
(1 k.) od Ognjenovića iz Mratinja.
Kokanovići
(1 k.) od Kokanovića iz Mratinja.
 

34. Žemčno

Selo je malo i nalazi se u karsnim dolinama i valama. Bezvodno je, a ima dosta šume. Njive i livade su zajedno, a zajedno su kuće, kolibe i staje. Selo je postalo od katuna.

U selu su:
Vranići
(3 k., sv. Jovan) oni su od Savovića iz Komarnice u Drobnjaku.
Ćurčići
(5 k" sv. Đorđije), tu su od prije 150 godina.
Kostići
(1 k., sv. Trifun), najstarija porodica u selu.
Babići
(1 k., sv. Stevan), iz sela Babića.
 

35. Donje Crkvice

Donje Crkvice su u uglu, gdje se kanjoni Pive i Tare sučeljavaju. Više gornjega dijela sela nalazi se brdo Soko (1452 m.) sa gradinom Hercega Stjepana. Naselje je starijega postanka i selo se dijeli na Gornje i Donje Polje. U Gornjem Polju ima jak izvor: Slavanj, a u Donjem Vrba. Prema ovome Donje Crkvice su jedino veće naselje u Planini, koje ima živu vodu. Selo je podijeljeno na krajeve: Ratkovići, Pobrnjica, Rudina, Čengića Polje i Vraca. Rudina je središte sela i to je bila varošica - kasaba - u vrijeme tursko za cio taj kraj. Nalazi se na visini od 1125 m.

Njive i livade su u selu i oko njega. Kuće i staje su pomiješane. Katun je Donjeg Polja u Grubač-Vrhu, a Gornjeg po Žeičnu i Jerinićima.

U Gornjem Polju su:
Babići
(2 k.) iz sela Babića.
Dadovići
(15 k.) od Radovića iz Mratinja.
Karabasili
(7 k., sv. Nikola), s Rudinica iz Župe.
Gašovići
(Gašići)
(15 k., sv. Đorđije) iz Drobnjaka su.
Kulići
(5 k.), od Kulića iz Prisojnog Oraha.
Nišići
(2 k., sv. Đorđije) od Nikšića su.
Đukići
(3 k., sv. Đorđije) od Đukića iz Drobnjaka.
Mitrići
(8 k.) od Mitrića iz Mratinja.
Živkovići
(4 k., sv. Đorđije) iz Drobnjaka su.

U Donjem Polju su:
Popovići
(20 k., sv. Đorđije) starinci su u selu a preci su im od Skadra. Neki pop pobjegao od turskoga zuluma i poslije dugoga lutanja nastani se u Donjim Crkvicama. Potomci mu se prozovu Popovići i vele da je od njih bilo 19 popova.
Bojati
(2 k.) od Bojata iz Gornjih Crkvica.
Šainci
(3 k., sv. Luka) Trebješani su od Nikšića.
Ivanovići
(3 k., Mioljdan) iz Brijega su iz kanjona Pive.
Grubači
(7 k., sv. Đorđije) iz Drobnjaka su.
Pantovići
(5 k.) od Pantovića su iz Mratinja.
Ćalasani
(3 k.) od Ćalasana iz Mratinja.
 

V) Naselja i porodice u kanjonu Tare

36 Đendova Luka je na jednom tavanku (terasi) u kanjonu Tare ispod sela Crne Gore. Ima u izobilju i vode i šume.

Stanovnici su:
Davidovići
(1 k.), doseljeni ispreko Tare, slave sv. Đorđija; i
Kneževići
(1 k.), od Kneževića sa Crkvica.

37. Božurev Do je u kanjonu do same Tare. Staro je naselje, tu još iz vremena turskoga.

Stanovnici su:
Šainovići
(3 k.),
Avdići
(3 k.) i Šabanovići (1 k.), svi su ispreko Tare;
Zukanovići
(7 k.) iz Hercegovine; svi su muslimani i tu naseljeni kao čifčije.
Ima i Arap-Odža 1 kuća; to je neki melez, došao po vjerskom poslu pa tu i ostao.

38. Odžića Glavice
sa 3 kuće Odžića, muslimani, rodom ispreko Tare i
2 kuće Bojata iz G. Crkvica.

39. Markov Do sa
dvije kuće Ivanovića, slave Mioljdan, rodom" iz Ograđenice ispreko Tare.

40. Likića Do sa
3 kuće Likića, starinom od Živkovića iz Crkvica;
1 kuća Ivanovića i
1 kuća Mijatovića.

41. Lijećevina u kanjonu do same rijeke Stanovnici su:
Grubači
(4 k., sv. Đorđija) iz Drobnjaka iz Tušike;
Vergovići
(1 k.) ispreko Tare.

42. Jasen sa
tri kuće Ušćumlića sa Unča i
1 kuća Milića, ustaši ispreko Tare od Čajniča.

43. Papratišta sa
7 kuća Vukovića iz Mratinja.

44. Zagrađe,
najveće naselje u Kanjonu Tare. Nalazi se više samog Šćepan-Polja na jednoj zaravni. Tu je stara crkva Rača u polurazrušenom stanju.

Stanovnici su:
Vukovići
(3 k.) od Vukovića iz Mratinja;
Jokovići
(1 k.) od Jokovića iz Brezana;
Živkovići
(3 k.) od Živkovića iz Crkvica;
Gvozdeni
(2 k., sv. Nikola) su iz Drobnjaka, iz Tepaca;
Jojići
(1 k.) od Jojića s Pišča.

45. Šćepan-Polje
 je na samim stavama Pive i Tare, na postanku Drine, na luci - terasi - visokoj nad ljetnjim nivoom Pive i Tare 4,40 m., a nad morem 454 metra. Kuće su oko te luke a po luci su njive i livade. Na Šćepan-Polju je brod (prelaz) na Tari, "kod Huma", na putu ka Foči. Doskora se tu Tara prelazila na plutima, a sada ima gvozdeni most.

Više Šćepan-Polja je Šćepan-Grad sa mnogim starim grobovima oko njega.

Stanovnici su:
Vukovići
(6 k.) od Vukovića iz Mratinja i
1 kuća Milića.

46. Čokove Luke jedino naselje u kanjonu Pive s desne strane.
Stanovnici su
Jovovići
(4 k.) od Jovovića sa Zabrđa.

 

----------------

Tekst preuzet iz rada Svetozara Tomića "Piva i Pivljani" nastao 1912.god.

 

 
 

Odštampaj stranicu