Da Crna Gora danas ima jednoga Gogolja, zasigurno mu ne bi falilo kandidata za literarnu obradu. Za neke od njih ne bi bilo potrebno ni minimalno literarno intervenirati, trebalo bi ih samo prenijeti na papir onakvima kakvi doista jesu. Da, velim, Crna Gora ima Gogolja, zaboravio bi se i njegov originalni Čičikov i kupovina mrtvih duša. Spram popa Gojka i njegove suvremene misije kupovine i živih i mrtvih duša, Čičikov bi doista bio nezamjetljiv lik.

            Nakon što je uz pomoć znamenite hrišćanske bratije štrumpfova uspio po društvenim mrežama prikupiti dovoljan broj kupovnih duša za protekle parlamentarne izbore, te nakon što je s uvježbanom agenturnom mrežom osigurao da neki fasadni građanisti „prelome u mozak“ i priklone se carstvu njegovih idola Goga i Magoga, pop Gojko s pozicije nekrunisanoga političkog lidera nove crnogorske vlasti nastavlja svoju misiju kupnje duša, ovoga puta svojim kolumnističkim načertanijima crnogorske prosvjetne povijesti i politike.

            Razumije se, za sve njegove negromantske poduhvate otvorena su mu vrata najuticajnijega crnogorskog tabloida, ND Vijesti. Svojim najnovijim tekstom „Država, škola i Crkva“ pop Gojko, usta punanih Njegoša,
uspio je zaśeniti toga gorostasnog pjesnika uvjeravajući nas u neaktuelnost Njegoševih stihova posvećenih laži i lažovima u Gorskome vijencu. Objektivni čitalac Gojkova kolumnističkog muljanja, imajuću u vidu i njegov minuli rad, neće se moći oteti utisku da bi ti stihovi primjereni suvremenome crnogorskom trenutku, transformacijom gradacije u retardaciju, trebali glasiti: „Pop Gojko ti laže sa smijehom / Otac Gojko suze prosipljući / Niko krupno ka Gośa ne laže“.

            Da bi opravdao skandaloznu zloupotrebu đece u političke svrhe (i isključivo političke, jer druge svrhe SPC u Crnoj Gori i nema), pop Gojko skicira istoriju crnogorskoga školstva. I evo kako po njemu ta istorija izgleda: „Srednjovjekovna Crna Gora (Zeta) nije mogla imati drugih škola osim crkava i manastira – i to je trajalo najmanje pet vjekova. Generacije Crnogoraca – dakle naših predaka – su se opismenjavale na tim mjestima. Sve što imamo sačuvano kao spomenik naše, autentične crnogorske pismenosti (ali sve!!!) od vremena Crnojevića do Njegoša – nastalo je ili pod svodovima nekog od naših manastira ili je pisano rukom nekog od ljudi u mantiji. Pa da nema drugog, ovaj bi razlog bio dovoljan da svaki crnogorski školarac uđe u crkvu i vidi šta tamo ima, a da mu, neko crkven, to i pokaže (objasni).“

Pretrča pop Gojko vascijeli srednji vijek, izmulja, skumbulja – i ne trepnu. Pa, hajdemo redom kad je
već po srijedi povijest školstva. Prve škole na tlu Crne Gore (iliti u „srednjovjekovnoj Crnoj Gori“) doista su nastale pri manastirima, ali ne u mračnim pseudohrišćanskim manastirima u kojima danas služi pop Gojko, već
pri manastirima benediktinaca, monaškoga reda koji je od početka IX stoljeća u Duklji bio agens kulturnih i prosvjetnih zbivanja. I znameniti Ljetopis Popa Dukljanina iz sredine XII vijeka, kao najznačajniji trag naše pismenosti, istoriografije i književnosti srednjega vijeka, nastao je upravo u jednome od benediktinskih manastira u Baru ili okolini. Naravno, ta povijest popu Gojku je mrska i strana jer svjedoči da je na ovim prostorima hrišćanstvo znatno starije od njihova pseudoreligijskoga svetosavskoga učenja.

A da nije bilo „drugih škola osim crkava i manastira“ pop Gojko javno laže. Prva javna škola na prostoru Crne Gore nije ni crkva ni manastir, već Kotorska gramatikalna škola, osnovana krajem XIII vijeka. Kotorska gramatikalna škola djelovala je od kraja XIII st. pa sve do pada Mletačke Republike 1797. godine kao ustanova koja je tokom najvećega dijela svog trajanja pružala stepen obrazovanja koji je svršenim učenicima omogućavao upis na univerzitet. Kao viša gimnazija (gramatikalno-humanistička) djeluje u XV i XVI vijeku, kad prerasta u svojevrstan licej, budući da se na njoj predaju i licejski predmeti kao što su filozofija i astronomija. Ova škola, ni crkovna ni manastirska, djeluje, dakle, tokom poznoga srednjega i ranoga novog vijeka u Kotoru. A ta je škola iznjedrila i kotorske renesansne pjesnike, poput Bernarda Pime, Đorđa Bizantija, Ljudevita Paskovića, Ivana Bone; na njoj su se školovali i docniji barokni pjesnici, poput Živa Bolice, koji je prvi među kotorskim pjesnicima stihove pisao „slovinskijem“ jezikom. Treba li podśetiti i na perašku pomorsku školu u kojoj je koncem 17. vijeka kapetan Marko Martinović pomorstvu podučavao ruske boljare. U epohi, dakle, za koju pop Gojko tvrdi da u njoj ničega van crkve i manastira bilo nije.

Možda je popu Gojku mrsko što naša kultura baštini i retrogradnu renesansu i bezbožničko prosvjetiteljstvo, čiji je predstavnik, pored glasovite braće Zanovića, i jedan vladika i svetac – Petar I Petrović-Njegoš. U epohi u kojoj sve po popu Gojku nastaje u crkvama i manastirima nastaju i prvi zapisi usmene književnosti na prostoru Crne Gore, u Perastu, đe od kraja XVII do početka XIX st. ugledni peraški patriciji sastavljaju brojne pjesmarice pretežno sačinjene od usmenoknjiževnih zapisa (bugarštica, deseteračkih junačkih pjesama, počašnica, ljubavnih lirskih pjesama i dr.), bilježenih na latinici!?

No nije se čuditi opskurnome jezuiti izašlom iz šinjela najvećega mračnjaka kojega je iznjedrila crnogorskoga istorija, Amfilohija Radovića, što sve ovo prešućuje svodeći povijest crnogorskoga školstva samo na makazama iskidani 19. vijek. Jer to je vrijeme kad, što i sam priznaje, u Crnu Goru masovnije pristižu izvanjci, donoseći udžbenike, literaturu, a i navade sa strane. No u toj njegovoj zacukrenoj verziji Crne Gore 19. vijeka kao malne teokratskoga raja, od siline potrebe da zaśeni prostotu učenošću, pop Gojko zaboravlja na neke detalje. Zaboravlja, naime, da je to epoha u kojoj jedan cetinjski vladika, genijalni pjesnik, Petar II Petrović Njegoš bilježi stih „Laktom vjere glupost čojka mjeri“, pa da taj isti pjesnik u svojem remek-djelu posve realistično popa Mića opisuje kao prostodušnog, nepismenog čovjeka, koji je predmet sprdnje glavara te da taj isti veliki pjesnik jednom svom liku, uzgred budi rečeno, arhimandritu, u usta stavlja i ove stihove:
„Bog je nama svagda pomogao, / tvrda volja i mišice naše – / druge nama ne treba pomoći; / Bog nas znade, a mi sebe znamo, / više nama ne treba poznanstva.“

U želji da na hrpi laži i poluistina poentira, braneći novotarstvo u formi uvođenja metanija u crnogorske crkve, pop Gojko postavlja retoričko pitanje „A kad su se naši stari klanjali u Crkvi?“ i upućuje na crtež Vudvila Katona koji je priložen uz tekst. A na tome crtežu nema ni crkve ni metanija, već je prikazan crnogorski sveštenik kako blagosilja crnogorsku vojsku, dok oružani vojnici kleče primajući blagoslov, a žene u pozadini prizor posmatraju stojeći. Budući da oni koji kleče na crtežu svi odreda grle i puške, pitanje za popa Gojka bi bilo kad je već ovako nevješto pokušao da tradicionalno primanje blagoslova pred boj proda kao metaniju, hoće li naredni korak njegove prekrajačke misije biti da i svojoj uslužnoj pastvi uz obavezno propisanu metaniju podijeli i
oružje!?

Kad je već ubijeđen da bi svaki prosvjetni radnik smatrao prestižnim poduhvatom ako bi na eksurziji đake poveo u obilazak Notr Dama, neka se pop Gojko malo raspita u čijem je vlasništvu ta znamenita katedrala, pa će i svaki slobodni crnogorski prosvjetar nesumnjivo poželjeti da svoje đake povede u obilazak Cetinjskoga manastira, kad on prestane da bude, kao i ostali sakralni objekti, pod okupacijom SPC, velikosrspki eksteritorijalni entitet usred države Crne Gore.

Prof. dr Milorad Nikčević