|
|
CRNOGORAC U ZEMLJI
SAMURAJA
Rajko Boskovic
Prohladnog septembarskog jutra probudio sam se na klupi
u Parku tresanja. Ovaj park nalazi se u samom centru Tokya. Tesko sam se
icega mogao sjetiti, osvrnem se lijenim pogledom oko sebe: drvece tresnjevo
i jata vrana koje napadaju kontejnere sa smecem. Pogledam u nebo - ono
rumeno, blistavo cisto. Jutro je, to je jedino sto sam mogao zakljuciti. Sve
se odjednom zavrce oko mene, lagano uspjeh da se spustim na klupu, jos mi se
spava, ali mi ne dadose.
-Ova zemlja znace cijeniti ovo sto danas za nju cinite - zagrmlje neki
poznati glas. Trgoh se iz sve snage, pogledam oko sebe, i vidim da nema
nikoga. Zaspah. Dobro jutro - opet neki glas! Ma sta je ovo zaboga, kakvi su
ovo glasovi oko mene i sta mi ovo cine? Naljutih se, ustadoh sa klupe,
pogledah u nebo, pa se iz svega glasa razderah: Dobro jutro nebooo!
-"Iz koje ste vi zemlje"? -Na metar dva od mene, kao prividjenje, stajala je
neka zena.
Prvo sto primijetih su bijele rukavice i plavetna uniforma.
"Ko ste vi, zasto spavate u parku, imate li pasos"?
-"Sta ce meni pasos, ja sam heroj, poginuo sam u strasnoj borbi", a u meni
ponovo onaj strasni glas -Ova zemlja znace nagraditi zauvijek ovo sto danas
za nju cinite.-"Cujete li sta kaze, a vi meni trazite pasos" - odbrusih
onako pobjednicki.
- "Ja sam japanska policajka, molim vas podjite samnom"
, prilicno mi ljubazno ovo naredi.
- Ma sta ova prica, kakva policajka, sta ce kod nas japanska policija. Mozda
ova svjetska globalizacija pa se svi pomijesali zajedno. Ja sam ovdje svoj
na svome, zato sam i poginuo za ovu zemlju, ja sam heroj, razumijes li ti to
ili ne. Heroja ne mozete uhapsiti. Ja vas ne hapsim, zelim da vam pomognem,
zato podjite sa mnom odmah. Odoh sa njom do kola, otvori mi vrata, i ja se
zavalih na zadnjem sjedistu.
U velikoj kancelariji sjedjelo je nekoliko sluzbenika
isto onako odjevenih kao policajka. Rekose mi da sjednem za jednim stolom, a
ubrzo dodje jedan covjek i sjede preko puta mene.
-"Znate li vi u kojoj ste zemlji, a ako znate kazite"?
Znam, kako nebi znao - u svojoj zemlji Jugoslaviji. Za
ovu zemlju ja sam dao svoj zivot, tako sam obecao u zakletvi koju sam i
potpisao. Da cu braniti svoju zemlju, i drustveni poredak, a ako bude
trebalo za nju i zivot dati. Bas ovo pise u mom uvjerenju o zakletvi. Ja sam
bio obveznik te armije, a svi vojni obveznici morali su u rat, ili u vojni
zatvor. Kakav se rat vodi - osvajacki, odbrambeni, genocidni, nije na meni
da znam. Ja sam samo vojnik svoje zemlje. Duzan sam izvrsiti svaki zadatak
koji mi postavi nadredjeni. Moja se ceta zvala 23-ca Dobrovoljacka.
Stotinjak ljudi. Jedne veceri po mrklom mraku odvezose nas nekim autobusima
u selo Zapadne Slavonije koje se zove Karadjicevo. Prije samog polaska
obrati nam se nakakav major Jovanovic i zagrmlje onako po vojnicki:
“Ova zemlja znace cijeniti ovo sto za nju danas cinite”!.
Selo u kojem smo dosli bilo je potpuno sravnjeno sa zemljom, ostali su samo
podrumi gdje nas smjestise. Branicete ovo selo, ono je u potpunom okruzenu
Zenga, kako su zvali taj dio hrvatske vojske. Oni koji su nas ovdje doveli,
nekakvi oficiri vojske, brzo su nas napustili i ostavili. Na jedinom izlazu,
onom kojim smo usli, nasa JNA postavila je ljude da nam ne dozvole
povlacenje u slucaju opasnosti. Sastav ove cete bio je veoma cudan. To je
bila ukomponovana druzina ljudi van zakona, nekoliko intelektualaca, te
jedan svestenik Srpske pravoslavne crkve negdje iz Zajecara. On je okadjivao
poginule, ali i veoma hrabro ucestvovao u borbenim dejstvima. Kandilo skoro
nije gasio. Pogodio ga je snajper pred sam kraj rata. Bila je to Nova godina
1992., cijelu noc se vodila surova borba. Mrak, mraz do -10C. Postaje vrlo
opasno - protivnik snazno napada sa svih strana. Trazimo pomoc od nase
vojske, da nam omoguci povlacenje, oni odbijaju i porucuju "izdrzite"
ostacete u istoriju. Daleko u pozadini, nasa hrabra vojska, veoma bezbijedni,
slave Novu Godinu, peku prasice i luduju u picu. Poslednji pokusaj da
spasimo zivote, poslednja nada. U takvim situacijama prestaje onaj ljudski
stah koji ima svaki normalan covjek. Postajes zivotinja - vuk ili pacov
svjedno. Srecna li mi je Nova Godina, kako se veselim divno sa prijateljima,
uz muziku, sa svim mogucim instrumentima. Kako se samo grlimo i ljubimo,
kako cestitamo Novu Godinu jedni drugima. U ovoj ludoj noci ja sam poginuo.
Raznijela me granata, komadi mesa letjeli su na sve strane po srpskom
Karadjicevu. Junacki, nema sta, sto bi rekli moji Crnogorci. Oni koji su se
vratili, za neke znam da su odmah po povratku, videci sta se desilo sa nasom
vojskom i drzavom, izvrsili samoubistvo. Posao, od kojeg sam zivio u
Beogradu, licno mi je oduzeo Miloseviceva desna ruka Miomir Minic, njegov
potpis nalazi se na rjesenju kojim mi se oduzima pravo na rad, ali i na
zivot, jer mi je to bio jedini izvor za prezivljavanje. Ostao sam bez posla,
bez stana. Beograd je tada bio grad sverca i kriminala, pa koje znao to
raditi, mogao je nekako prezivljeti. Za mene u tom vremenu nije postajala
nikakva sansa da odrzim samo goli zivot. Otici bilo gdje, tada nije bilo
moguce. Srbija nije bila u ratu, tako kaze Milosevic i njegovi, pa ne mozete
biti izbjeglica. Sve zemlje istoka i zapada zabranile su nam ulazak.
Avionski saobracaj je zabranjen a moglo se letjeti jedino iz Madjarske. Imao
sam sasvim malo nekakve ustedjevine od nekih slika koje sam prodao
novokonponovanim bogatasima. Morao sam pokusati otici bilo gdje, ako ostanem
dalje u Beogradu i potrosim ovo malo navca, ostaju mi samo kontejneri i
mostovi. Jedne septembarske noci sjeo sam u autobus za Budimpestu. Zelja mi
je bila da nekako pokusam uci u Pariz, gdje imam dosta prijatelja slikara.
Pariz sam inace vrlo cesto posjecivao i dosta se lako snalazio. Uz mnogo
srece kupio sam kartu u Budimpesti. Moju nadu da cu nekako uspjeti izgubio
sam na aerodromu u Parizu. Receno mi je da ne postoji nikakva mogucnost da
udjem u Francusku. Uhapsila me francuska policija i poslije duze provjere
pustila da u roku od 24h napustim aerodromski prostor. Normalno da cijelo
vrijeme moram biti u sali za medjunarodni saobracaj. Zvao sam mnogo
prijatelja koji su sve ucinili i garantovali za mene, ali bez uspjeha. Onda
sam jednog zamolio da provjeri u kojoj zemlji bi mogao uci. Ubrzo mi se
javio i kazao da Japan jos nije uveo kaznene mjere prema Jugoslaviji.
Poslednje pare koje sam imao dao sam za kartu do Tokya. Taj avion leti preko
Moskve, pa su me u Moskvi uhapsila braca Rusi. Nikada u zivotu i nigdje
nijesam vidio toliko dugo i neodgovorno ponasanje sluzbenika kao u Moskvi.
Svi oni ustvari ocekuju da ih podmitis - traze pare. Ja sam tu u tranzitu i
nema nikakve potrebe da me kontrolisu. Nekako se to zavrsilo i napokon sam
se nasao u avionu za Tokyo. Poslije dugog puta i vremenskih razlika nasao
sam se u ranu zoru iznad Tokya. Strasno sam se iznenadio velicinom grada, a
kad sam sletio na aerodrom i svemu ostalom. Niko me nista nije pitao,
pokazao sam pasos i sluzbenik mi je upisao vizu za tri mjeseca. Sve sto sam
do tada znao o Japanu znacilo je nista, ovo je toliko razlicita zemlja od
svih koje sam vidio, da skoro i nema nekih slicnosti. Tokyo je najskuplji
grad na svijetu, a ja najsiromasniji putnik koji je ovdje ikada dosao,
najverovatnije. Sa nesto malo stvari koje sam imao sa sobom, bez novca,
pjeske sam otisao sa aerodroma. Kud idem nijesam znao kao ni sto tamo idem.
Pjesacio sam bar pet sati dok nijesam dosao u Parku tresanja. Bila je vec
noc, legao sam na klupu i zaspao. Odjednom onaj glas:
- “Ova zemlja znace cijeniti ono sto danas za nju radite” !
-“Neka zena vas je dovela u ovu bolnicu”, saopsti mi
covjek u bijelom mantilu za koga zakljucih da je ljekar. Govorio je neki
cudni engleski koji se jedva mogao razumjeti.
-“Doci ce danas po vas”, procijedi kroz zube.
–“Vi ste se oporavili, sada vam je mnogo bolje i mozete ici”.
–“Govorite li vi doktore srpski”? - on me cudno pogleda, i prozbori nesto na
japanskom.
Mene su stalno ubjedjivali da govorim srpski da me cio svijet razumije. A ni
Srbija se ne granici sa Tokyom, pa ono, Srbija do Tokya, istina isto kao ovo
prvo. Dodje mi da vise nikome nista ne vjerujem, sta cu sada kad se ovdje ne
govori srpski.
-“Ja volim vasu zemlju, bila sam u Beogradu”, onako
nekim sazaljujucim glasom poce pricu nepoznata djevojka koja se skoro
necujno odnekud nasla pored moga kreveta.
-“E,cujes djevojko, volio sam i ja Beograd mnogo, ali moja zemlja
Yugoslavija se raspada, sve republike ce se odvojiti i biti samoastalne
drzave, to pravo im je jednako zagarantovano. Kad se to desi, onda moja i
jedina zemlja bice drzava Crna Gora. Ja vise nemam nikakvog razloga da bilo
koju zemlju u novom obliku, volim, ili mrzim. Voljecu normalno prvo svoju
drzavu Crnu Goru, jer sam ja Crnogorac, a ostale cu postovati. No,recite vi
meni odkuda to da ste bili u Beogradu?”.
–“Svirala sam tamo, imala sam dobar koncert, Beogradjani vole klasicnu
muziku”.
-“Vole oni i klasicnu i ratnu muziku ovih dana”, dodadoh ja onako usput.
–“No,da predjemo na posao, ove teme ostavit cemo za kasnije. Ja sam dugo
godina zivjela u Evropi, tacnije u Londonu, gdje sam studirala muziku.
Morate odmah shvatiti, ako namjeravate zivjeti u ovoj zemlji, da su pravila
igre mnogo razlicita od evropskih. Prva i osnovna stvar je uvijek govoriti
istinu, biti tacan, biti uredan, biti pristojan. Bez ovoga ne mozete opstati
u Japanu. Prvo sto je potrebno da uradite, to je da nadjete posao, bilo
kakav. Morate zaraditi novac da platite ovu bolnicu u kojoj ste proveli
sedam dana. Nasli su vas na klupi u parku, polu mrtvoga, ja znam da vam se
nesto strasno desilo, imali ste jak stres, fizicki ste bili potpuno
iscrpljeni. Sada ste sasvim u redu i bice vam sve bolje i bolje. Treba sto
prije da pocnete raditi, to ce vas malo ocvrsnuti. Sada mi kazite sta
umijete raditi, koje poslove?”.
-Ja sam slikar, van toga ni zasto nijesam bas dobar, ustvari znam da ratujem,
imam i radni staz”.-“Ovo nije za salu, zaboravite na rat, ovo je zemlja u
kojoj vlada potpuni mir, ljudi su odavno zaboravili da je uopste i postajao
neki rat u Japanu, ali znam da se u Evropi cak sa ponosom govori o ratu. To
nemojte vise pominjati, ako vas neko cuje jako ce se uplasiti. Prva i
osnovna stvar je da naucite japanski jezik, bar na nivou sporazumijevanja,
bez tog ce tesko ici bilo sta. Ako znate voziti kamion, to bi za pocetak
bilo dobro, da radite kao pomocnik vozaca, recimo”.
Odjednom sam osjetio strasnu odvratnost prema ovoj zeni. Ja, Radovan Vukov,
veliki umjetnik, ratnik-heroj, a nadasve Crnogorac, a ona meni da moram da
radim, ni manje ni vise nego da budem pomocnik vozaca. Kakvog li ponizenja.
Kakve li nesrecne sudbine, od djeda Blaza Boskovica i crnogorsko-turskih
ratova, pa do moje pogibije u Zapadnoj Slavoniji, u svim ratovima smo ginuli.
Ovi prije mene bar su pali braneci Crnu Goru, imali su rasta ginuti, oni
ratovase po crnogorskim planinama i kamenju, a ja u Slavonskim kukuruzistima.-Ova
zemlja znace cijeniti ovo sto danas za nju cinite!-.
Drugo pravilo, rece mi ova djevojcina je da ne pomaze junastvo i tradicija,
ovo je drugi svijet. Moram platiti ovaj boravak u bolnici, u ovoj zemlji
nema nista besplatno, do duse i sve ti plate sto ti uradis, cak i rijeci,
koje napises, ili izgovoris, ako od tebe neko to trazi. Moracu izgleda
poslusati onu devojcinu, nema mi druge. Poslije nekoliko dana smjestio sam
se u jednu sobicu, ne visu od dva sa dva metra. Ubrzo sam poceo voziti
nekakav kamion i to prvi put u zivotu. Ona djevojcura je dolazila cesto da
me prekontrolise, da mi uzme platu i isplati dugove za bolnicu i stan. U toj
firmi gdje sam radio svi su se prosto utrkivali da mi pomognu u svemu. Tako
dobre i postene ljude nikada prije nigdje nijesam sreo. Posao vozaca kamiona
ovdje nije zanimanje, to je tezak fizicki posao, jer kamion sam utovaras i
istovaras. Radio sam jako naporno, cijeli dan do kasno u noc. Poslije dva
mjeseca isplatio sam dugove, kupio dosta materijala za slikanje i imao jos
novca koji sam mogao ustedeti. Nedjelja je bila jedini slobodan dan, a ako
sam zelio da vise zaradim, mogao sam raditi i tada. Prosao je i treci mjesec,
boravak su mi produzili na godinu dana, i sve je nekako islo nabolje.
Japanski jezik sam ucio svakodnevno.
Jedne nedjelje dodje ona djevojcura pijaniskinja, opet
ce nesto da me obucava kako treba zivjeti i raditi, a zasto li samo to radi
oko mene besplatno, nikako mi nije bilo jasno. Mozda joj se svidjam, ali po
njenom izrazu reklo bi se suprotno, no to zene umiju izglumjeti da im se
nikad nezna sta misle. –“Vrijeme je da pocnes nesto slikati, uskoro ce biti
konkursna izlozba slika za prijem na medjunarodnu izlozbu u Metropolitenu
ovdje u Tokyo. Mozes pokusati, kriterijumi su vrlo strogi, ja ne znam kako
ti slikas, ali reakcija i procjena zirija ce biti ocjena tvojih radova.
Uzeces nedjelju i ponedjeljak za slobodne dane, i tada ces slikati”.
Izdiktira mi ona domace zadatke, obavezno svaki put svrati u kupatilo da
prekontrolise nesto, pa skoro trceci ode. Lezim ja na podu sobe, buljim u
drveni plafon i nesto razmisljam. Da me nedaj boze, vidi djed, ili pokojni
otac, da mi djevojcina naredjuje sta moram raditi, bi sigurno na mene bacili
klas dinamida da me dignu u lagum. Sjecam se da sam tada i prvi put pokusao
razmisljati i na drugi nacin. Ova djevojka mi pomaze, besplatno, nista ne
trazi od mene kao protivuslugu. Sve sto mi je do sada predlozila bilo je
uspjesno. Pa sto danas nijesam gladan, i sto imam materijal za slikanje, sto
imam novac u dzepu, sto sam zdrav, sto redovno perem zube i kupam se svake
veceri – njena je zasluga. Da je ne poslusah, sta bi sada bilo samnom, da li
bih bio uopste ziv,ili bih camio u nekom zatvoru? Pametna je ova djevojka,
no je moja logika slaba. Ne shvatam ja vrijeme u kojem zivim, jos mi je
stalo sta bi djed i otac rekli, i to mi je vazno, da li mogu prezivjeti bez
hrane i vode, e, to mi je manje vazno. Probacu da je poslusam jos neko
vrijeme, lose mi ne moze biti, a ako ona voli da radi oko mene, necu joj
braniti. -Ova zemlja......!-Skocio sam kao oparen!
-"Izlazite iz mog zivota prokleti lazovi, iz proklete zemlje, dosta je bilo
obmana i lazi, zivot ste mi unistili i krv ispili, sada kad sam vaskrsao na
Dalekom Istoku, opet mi dolazite da obecavate".
Vikao sam ovo toliko glasno da su neke komsije pootvarali prozore. Sjutradan,
negdje predvece, zvali su me iz jugoslovenske ambasade. Kazu da su osnovali
neki fond za pomoc Jugoslaviji, pa ako mogu da prilozim neki novac. Koliko
ja znam ta zemlja vise ne postoji, te tako ne mogu davati novac za nesto sto
ne postoji. Od tada, pa do prije nekoliko godina, nijesu me ostavljali na
miru, stalno traze pare, spremali su mi biltene o tome sta presjednik
Milosevic radi i misli.
Poceo sam raditi i zivjeti medju normalnim ljudima, u
divnoj i pomalo neobicnoj zemlji. Svaki dan od ranog jutra do kasno u noc
provodio sam radeci. U mojoj glavi sve manje je bilo mjesta za ratna
sjecanja, onaj odvratni glas vise nije dolazio od one veceri kad sam ga
otjerao iz moga zivota. Sve moje bice bilo je obuzeto stvaranjem, slikao sam
nedjeljom i ponedjeljkom, ali i drugim danima kad dodjem sa teskog posla. Ni
o cemu tih dana nijesam mislio samo o slikanju. Uspio sam naslikati dvije
slike za konkurs:"Prividjenje" i "Kidanje u metezu".
Sjedjeli smo u predivnom restoranu na vrhu Tokyo Tawe.
Tawa je emitacija Ajfelove kule u centru grada, odatle se vidi cijeli Tokyo.
Prvi put sam se zagledao u pijaniskinju, onako po crnogorski. Da je malo
osmotrim, proanaliziram. Cutala je. Pogled joj je odlutao negdje daleko
iznad u nebo.
–“Pricaj nesto djevojko, nijesmo dosli da cutimo”.
Ispi ona svoju casu vina, pa prozbori onako za sebe:
“Vise ti ne trebam, tvoje slike vise na izlozbi u Metropolitanu, vise nijesi
vozac kamiona, sad si ono sto jesi - umjetnik-“.
–“Dobro djevojko, kad mi vise ne trebes, samo mi jos kazi sto si ovo sve za
mene radila?”.
-“To sto bih ti trebala kazati u ovoj zemlji se ne govori, to se osjeca. Kod
vas u Evropi te rijeci se mogu cuti bilo gdje, u metrou, na ulici, svuda.
Kod nas jedino na filmu, ako se neki reziser usudi da bude toliko excentrik”-.
Dobro sam ovo razumio. E da me sad djed vidi na ovu visinu, to bi bila prava
prilika.-Vidji dje se ovaj moj unuk popeo, nebu pod oblake, ka orao ili
soko. Da me jos vidi sa ovom djevojkom Samurajkog porijekla, nebi mu kraja
bilo. Dobri djede. Jos kao ucenik Umjetnicke skole, razmisljao sam o tome,
da li cu nekada samo vidjeti Metropolitan muzej, a da ce jednog dana, tamo
visiti moje slike, to i za mladalacke dane nebi bilo normalno. Ovaj uspjeh
promijenio je cio moj zivot, skoro iz temelja. Dobio sam od Japanske vlade
dozivotni boravak u ovoj zemlji, kao i sva prava koja imaju Japanci, iako
nijesam drzavljanin Japana. Primljen sam u Japansku Intrnacionalnu
Umjetnicku Asocijaciju. Dva puta sam izlagao u Metropolitanu na velikim
izlozbama.
Ozenio sam se pijaniskinjom, dobili smo divnu cerku Dijanu. Ime sam joj dao
po Grckoj Boginji lova. Odavno sam se odselio iz Tokya i sada zivim na
sjevernom japanskom ostrvu Hokkaido. Ovaj grad je stjeciste umjetnika svih
profila. Profesionalno se bavim slikanjem i predajem slikanje u slikarskoj
skoli. Specificnosti ovog ostrva su ogromne. Rijetka je planina iz koje ne
izbija vulkanski dim. Zemljotresi su stalna pojava i na to sam se vec
navikao. Zime su neobicno hladne, snijeg napada u toku jedne zima oko 7
metara. Prosjecna temperatura je oko -20c. Ostrvo inace zivi pretezno od
trizma. Sve je tako sredjeno da djeluje nestvarno. Dugo vremena bio sam
jedini stranac u ovom gradu, ali u poslednje vrijeme primecujem da sve vise
ljudi iz raznh zemalja dolazi i ostaje da zivi ovdje. No nigdje sve nije
idealno, hocu reci da osjecam jaku nostalgiju za Crnom Gorom i Crnogorcima.
Nijesam pronasao ni jednog covjeka, cak ni iz bivse nam zajednicke zemlje da
ovdje zivi. Iako mi je ovdje idealno za slikanje i zivljenje, ja cu se za
sigurno vratiti u moju Crnu Goru. Dolaziti moram, da ovo dijete krstim u
nasu Crnogorsku crkvu. Djed mi je bio u Ameriku, dolazio da brani CG i
vracao se opet tamo, ali je na kraju dosao u Niksic gdje je napravio veliki
kameni spomenik ispod kojeg mu kosti leze. Cesto putujem u Tokyo,tamo
ponekad imam samostalnu izlozbu. Svratim svaki put u Parku Tresanja,
posjedim na onu istu klupu gdje sam vaskrsa. Pogledam visoki toranj Tokiyke
Ajfelove kule gdje sam se ozenio sa Samurajkom, pa onda prosetam do
Metropolitana, pa kad sve to obavim, ponovo se vratim na onu klupu, duboko
uzdahnem a glas iz mene izadje:
"E,moja Crna Goro".
-----
Napomena:
Rajko Boskovic je umro 2.Juna.2006 godine u
svom domu u Asahikawi u Japanu. Rajko je bio poznati umjetnik svjetske
slave, casni covjek i iskreni crnogorski patriota. Ova tuzna vijest, koja je
stigla sa samog "kraja svijeta" kako je on sam nazivao hladno japansko
ostrvo na kojem je zivio i stvarao posljednjih godina praveci ledene figure
koje su ostavljale bez daha ljubitelje umjetnosti sirom svijeta, duboko je
potresla sve njegove prijatelje i rodbinu u Crnoj Gori kao i citavu
crnogorski diasporu cijem jacanju je svojim djelovanjem posljednjih desetak
godina pruzio nemjerljiv doprinos.
Rajko Boskovic je bio i jedinstveni ambasador Crne Gore na dalekom istoku,
covjek koji je koristio svoju prirodnu harizmu i cestu prisutnos u japanskim
medijima za promovisanje Crne Gore, njene kulture i razvojnih potencijala.
 Odštampaj stranicu
|
|
