Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CGReagovanja, pisma...Traže se l   Kontakt


 


ROVCA


 

 


 

 

Rovca se nalazi u trouglu koji formiraju Podgorica, Nikšić i Kolašin (u dijelu koji je bliži Kolašinu), u samom centru teritorije Crne Gore, i grubo se geografski poklapa sa dolinom rijeke Mrtvice koja se uliva u Moraču a dijelom se poklapa sa slivom same Morače, nizvodno od ušća Mrtvice. U pitanju je veoma strm predio, razrovan jarugama, urvinama i rovovima, po kojima je Rovca i dobila ime.
To ime je veoma staro: prvi put se pojavljuje u pisanim dokumentima 1477. u Turskom defteru, kada je popisano rovačko stanovništvo.

Najveća udaljenost od sjeverne do južne granice teritorije Rovce iznosi oko 35 kilometara, a od zapadne do istočne oko 20 kilometara. Na geografski najnižem dijelu (sa oko 170 metara nadmorske visine), tj. kod same rijeke Morače, granica prema Piperima ide od mjesta Kupine, pored Morače, preko Javorka, Mučin Dola, Smonika, Maganika, Kurozeba i Rogođeda do piperske Lukavice. Sa Lukavice, pored Lukavičkog jezera, ona se upravlja sjeverno od mjesta Radojeva Prodo u smjeru Utlice i Doli. Odavde prema Gornjoj i Donjoj Morači, granica ide na jugoistok skoro pravom linijom prema Lukanjem čelu, da izađe na rječicu Ibrišnicu, nedaleko od Trebišnjice, zaseoka Cerovice. Zatim se spušta ovom rječicom do njenog ušća, da tu presiječe Moraču, kao i gornji tok njene lijeve pritoke Sjevernice, i ponovo izađe na Moraču. Odatle prema jugu, granicu Rovaca čini rijeka Morača sa poznatim kanjonom Platije, sve do mjesta Kupine, gdje počinje međa sa Piperima. Ove granice su se u prošlosti pomjerale, ali uglavnom na štetu Rovčana (jači i brojniji susjedi Piperi i Bjelopavlići su im preoteli mnoge planinske posjede), tako da su sva ova nabrojana mjesta kroz istoriju bila dio Rovaca. Rovca je danas u dodiru sa Piperima, Bjelopavlićima, Gornjom Moračom, Donjom Moračom, Vasojevićima i Bratonožićima.

 

Pleme Rovčani je tradicionalno dio šire grupe plemena poznate kao Brda, ili Sedmoro Brda. Tu pored Rovčana spadaju i druga crnogorska plemena: Morača (Donja i Gornja), Kuči, Piperi, Bratonožići, Bjelopavlići i Vasojevići.

 

Gojak

Najveći broj Rovčana (oko 75%) vodi porijeklo od Gojaka, rodonačelnika Rovačkog plemena. Gojak je bio porijeklom iz Grblja. Najstariji poznati predak Rovčana je ban Milutin, koji je živeo u mjestu Krtole (na jugu Tivatskog zaliva) negdje krajem XII ili početkom XIII veka. Ban Milutin je imao sina Ivaniša, koji ga je i naslijedio. Ban Ivaniš Milutinov je živio sa porodicom u Grblju (Boka Kotorska), i imao je dva sina: Ilijaša i Vladimira, u narodu poznatog kao Ilijan, koji je takođe živio u Grblju. Prema narodnom predanju, Vladimir je dobio ime Ilijan tako što je jednog svog protivnika, koji je pretendovao na njegovu titulu izazvao na dvoboj. Rekao je svom protivniku: “Pozivam te na megdan, pa ko pobijedi biće ban, ili ti ili jan”. Zbog toga što je govoreći “ili ja” dodao slovo “n”, počeli su ga zvati Ilijan. Narod ga je poslije toga imenovao vojvodom. Vojvoda Vladimir Ilijan Grbljanin se oženio Jevrosimom Vukanovom, sestrom (zetskog) kralja Stefana Vukanovog Nemanjića a unukom Stefana Nemanje. Ilijan kao plemić i predstavnik Grblja, bio je na usluzi Nemanjićima, pa je taj kraj zajedno sa gradom Kotorom, jedno vrijeme uživao autonomiju u državi Nemanjića. Zahvaljujući stečenom povjerenju, došlo je i do braka sa Jevrosimom, u kome su se rodili Nikša i Branlusta. Iz narodnih legendi i nekih istorijskih izvora, može se zaključiti da je vojvoda Ilijan na kraju izigrao to povjerenje učestvujući, ili čak organizujući jednu od brojnih buna u Zeti protiv vlasti Nemanjića. Buna je slomljena, a vojvoda Ilijan je najverovatnije pogubljen.
 

Nikša

Nikša, Ilijanov sin, je bio bolje sreće od svog oca (drugi Ilijanov sin Branlusta se slabo pominje, i vjerovatno je umro ne ostavivši potomstvo). Nikšu, koji je još bio dijete, usvojili su i odgojili njegovi rođaci, Nemanjići. O Nikši postoje mnoge legende; ostavio je brojno potomstvo i ostao u uspomeni naroda čitave Stare Hercegovine i Crne Gore (od Nikše potiču plemena Trebješana, Župljana, Rovčana i onih u Potarju). Ali, te legende, koje dolaze iz raznih plemena Crne Gore, nikako ne mogu da se slože oko vremena u kojem je Nikša živio. Neke legende ga smještaju u doba vladavine zetskog kralja Stefana Nemanjića (podigao manastir Moraču 1252. godine), dok je u drugim on učesnik ubistva bana Ugrena, u drugoj polovini XIV vijeka. Moguće pojašnjenje ove “zabune” nude spisi nazvani “Kazivanja starih Trebješana”.

Predanje o Nikši i njegovom potomstvu najbolje se očuvalo u Manastiru Morača. Morački kaluđeri, koji su čuvali predanje, izdali su pismenu potvrdu 1649. godine vojvodi Petru Gavriloviću Trebješaninu, sinovcu vojvode Grdana (podigao čuvenu Grdanovu bunu), o njegovom porijeklu od “knjaza Nikše”. Ovo pismo je kasnije prepisano, 1745. godine u manastiru pod Lastvom u Grblju i poslužilo Nikšićima – Trebješanima za njihova “Kazivanja starih Trebješana”. U “Kazivanjima” se navodi pismo prote Rada Jakova Simonovića, koji je bio protoprezviter “Morače Donje i Gornje, Liješnja i Dubokog ercegovačkim i zahlomskim”. U pismu se kaže da je veliki knez Vukan, sin Nemanjin, imao dva sina, Dimitrija i Stefana koji je sagradio manastir Moraču, i kćer Jevrosimu udatu za vojvodu Grblja, Ilijana, od kojih su Nikša i Branlusta. Pošto Stefan nije imao djece, usinio je sestrića Nikšu, koji je u manastiru izučio školu (gramatiku i retoriku) i tu se zapopio. Kralj Stefan mu je dao neka plemena na upravu (feude: Rovca, Morača i gornja Župa Gračanica).

Predanja nijesu uvijek vjerodostojna, i dešava se da ona dvije ličnosti istog imena spoje u jednu. I zaista, u “Kazivanjima starih Trebješana” na strani 248. stoji i to da su bila trojica Nikša jedan za drugim, i da od drugog kneza Nikše, koji je živio u drugoj polovini XIV veka, tj. od njegovog sina Gojaka, koji se preselio u Rovca, potiču Gojakovići.

“Prvi” Nikša iz “Kazivanja”, Nikša Grbljanović ili Nikša Zećanin kako ga još negdje zovu, živio je u XIII vijeku, i bio je sin vojvode Vladimira Ilijana Grbljanina i Jevrosime Vukanove. Rovčani imaju predanje o njemu koje kaže da je Nikša bio sin bana Ilijana, i da je živio u Grblju kod Kotora. Oni iznose dokaze da se u Boki, u selu Krtolama, koje je pripadalo Župi Grbalj, na putu od Tivta prema moru za Pržno u selu Niković, iza crkve Sv. Gospođe u Bjelovini, nalazi kupasto brdo, Nikšina glavica, obraslo u sitnogoricu. Iza Nikšine glavice na maloj udaljenosti u selu Gošiću, nalazi se crkva Sv. Luke za koju narod kaže da potiče iz XII vijeka (Sveti Luka je slava svih staronikšićana, pa samim tim i svih Rovčana).

“Drugi” Nikša iz “Kazivanja”, ili vojvoda Nikša iz Onogošta, živio je u Župi Gračanici (danas Nikšićka Župa), ali ne u ravnici Gračanici, gdje su se zbog plodne zemlje nalazila razvijena naselja, nego iznad ravnice u brdima u selu Zagrad, gdje se nalaze ostaci kućišta i njegov grob. Odatle vodi put za planinu Lukavicu, gdje je Nikša poginuo. Po imenima mjesta koja se pominju, a vezana su za Nikšino ime, kao i po predjelu gdje je Nikša živio, reklo bi se da je on pripadao staležu bogatih stočara, koji su odigrali veliku ulogu u formiranju plemena. U blizini Onogošta, pod brdom Trebjesom, to pleme je podiglo naselje i nazvalo se Trebješani. Prelaskom iz Zete u planinski stočarski predio Onogošta, gdje je stočarstvo bilo glavno zanimanje i izvor bogatstva, Nikša je sa svojim potomcima postao bogati vlah – stočar, čija je planina bila prostrana Lukavica. Nikšini potomci su vremenom proširili svoju teritoriju na čitavu Župu i Nikšićko polje do rijeke Zete, koju su dotle naseljavali Lužani. Tako je u toj proširenoj oblasti nastalo novo pleme, koje se po svom pretku nazvalo Nikšići, a stari grad Onogošt novim imenom Nikšić. Nikšići se prvi put pominju u Dubrovačkom arhivu 20. septembra 1355. godine (ispisi Erdeljanovića) i Kotorskom arhivu 1399. godine.

Rovačko predanje o Nikši

Uspomena na ovog vojvodu Nikšu sačuvana je i u Rovcima, i to u nekoliko verzija. Sve verzije se slažu da je Nikša porijeklom iz Grblja od bana Ilijana i Jevrosime Vukanove, i da je predak Rovčana bio Gojak Nikšin. Razne verzije legende o Nikši se ne slažu oko imena Nikšinih sinova, ali se sve slažu sa time da je jedan od njih bio Gojak. Nikša se sa svojom porodicom iz Morače preselio u Župu Gračanicu, kojom je tada upravljao Ban Ugren. Zbog vlasti i prestiža, Nikša je došao u sukob sa Banom Ugrenom. Njega ubije Nikšin sin Gojak, i pobježe u Rovca, a Nikša postade gospodar čitavog kraja i narod ga proglasi za vojvodu. Nikšini sinovi Budisav i Đurašin su nastavili da žive u Župi. Đurašin je imao veliko potomstvo, i od njega potiču: Rubežići, Trebješani, Župljani, Ozrinići i Lukovci, dok je Budisav poginuo u lovu, i nije ostavio potomstvo. Nikšinog sina Velju, koji je tada imao samo desetak godina, kao čobanče su zarobili Turci, i odveli u Carigrad. Tamo je poturčen i školovan, pa je kasnije kao Feriz Paša vraćen u nikšićki pašaluk. U Nikšiću se Feriz Paša sjetio svog porijekla, pronašao svoja dva brata Budisava i Đuraša, pa ih je za vrijeme svog boravka u Nikšiću štitio od Turaka.

Po rovačkom predanju, Nikšu su ubili Klimenti na putu od manastira do Župe, na planini Lukavici. Mjesto na kome je Nikša poginuo potomci su objelježili jednim tesanim kamenom, nazvanim “Nikšin kiljan”. Nikšu su sa mjesta pogibije odnijeli u Župu, u selo Zagradu, pod Oštreljom, i tamo ga sahranili (na groblju Dublje). U selu Liverovićima blizu župskog manastira, nalazi se “mramor bana Ugrena”, nadgrobni spomenik podignut na mjestu gdje je bana Ugrena ubio Nikšin sin Gojak.
 

Momir Šundić: pripovijest o ubistvu bana Ugrena

Prema verziji Momira Šundića, “Nikša je za stalno prebivalište izabrao selo Zagrad u Župi nikšićkoj, i ubrzo se pročuo kao mudar čovjek, hrabar i vješt ratnik, pa je lako stekao naklonost Ugrenovića koji su tada vladali u Onogoštu, današnjem Nikšiću. Ali, i on se, kao i otac mu, pokazao pohlepnim na vlast, pa je odlučio da zbaci Ugrenoviće i zagospodari Onogoštom. Iskoristio je zgodu kada je ban Ugrenović jednom bio u posjeti Župi i sa sinovima Radovanom, Gezimirom, Milutinom i Gojakom organizovao zasjedu. Svi su bili maskirani kao drumski razbojnici, ali nijesu uspjeli da ubiju bana već su ga samo ranili. Najmlađi sin Nikšin Gojak, prema kome su, izgleda, Ugrenovići imali posebnu naklonost, zatražio je od pratnje da mu dopusti da vidi ranjenog bana. Dozvolili su mu, a on je iskoristio zgodu, izvukao nož iz potaje i ne samo što je dokrajčio bana, nego je uspio i da umakne potjeri i nastani se u besputim Rovcima. Na mjestu banove pogibije u selu Liverovićima i danas postoji obilježje. Nikša je tako preuzeo vlast u Onogoštu koji će kasnije po njemu dobiti ime Nikšić. Od njegovog potomstva, odnosno od sinova Radovana, Gezimira i Milutina razvilo se veliko pleme Nikšići. Župljani konkretno, svi koji slave Lučindan, vode, navodno, porijeklo od Gezimira i Milutina, a u Rovcima Bulatovići, Šćepanovići i Vlahovići potiču od Gojaka.”
 

Gojak i njegovi potomci

Po nekim verzijama predanja, Gojak je bio Nikšin najstariji sin, dok je po drugim bio najmlađi. Kako god bilo, sve verzije se slažu da je Nikša imao sina Gojaka.

Nikši se na putu da zagospodari cijelom Župom nalazio ban Ugren, i on odluči da ga ubije. Sa sinovima se dogovorio, čim Ugren dođe u Župu, da realizuju odluku. Kada je Ugren došao u Župu, Nikša i njegovi sinovi ga napadnu i izbodu noževima. Uvjereni da su ga ubili, napuste mjesto zločina. Ugrena su prenijeli u njegov dvor u Moštanici. Nikšin sin Gojak, koji je bio kod stoke u planini, sretne Ugrenovu pratnju i proklinjući oca i braću zbog učinjenog djela, zamoli ih da vidi bana i da ga cjeliva. Gojak potajno izvuče nož, i zada Ugrenu smrtonosni udarac. Hitro se dočepa svog konja i pobjegne prema Podgorju, u današnja Rovca, gdje je zasnovao porodicu. Ubistvom Ugrena, Nikša postade gospodar čitavog kraja i narod ga proglasi za vojvodu. Nešto kasnije Gojak zatraži od svog oca da mu za života zavješta vlast i vojvodsku titulu. Kad to Nikša odbi, Gojak se naljuti, napusti oca i braću i uputi se u Rovca. Sa Crnog Vrha je ugledao na lijevoj obali Mrtvice nekoliko kuća. To mjesto se zvalo Brezno, sadašnje Liješnje. U njemu je živio knez Bogdan sa sinovima, koji je tu došao nešto ranije iz Lješanske nahije. Knez Bogdan je imao neudatu unuku (po nekim izvorima ćerku) Miroslavu, i privolio je Gojaka da se njome oženi. Njena braća mu sagradiše kuću na desnoj obali Mrtvice, na jednoj lužini, koju kasnije nazvaše Gojakovina.

Prema predanju, Gojak je imao četiri sina: Bulata, Vlaha, Šćepa i Stojana, koji je kasnije nazvan Srezo. To ime je dobio po srezanim gaćama koje je nosio u ribolovu. Kada su braća odrasla, izdijelila su se i razišla iz Gojčevine. Vlaho je otišao put Trmanja i osnovao bratstvo Vlahovića. Bulat se nastanio u mjestu Grablje (Gornja Rovca), gdje se i sada nalazi Bulatovo kućište, i tu osnovao bratstvo Bulatovića. Šćepo je ostao u mjestu Liješnje i osnovao bratstvo Šćepanovića, dok je Srezo ostao pored same Morače i osnovao bratstvo Srezojevića.

Drugo sačuvano predanje kaže da su u Nikšino vrijeme (otprilike krajem XIV stoleća), počeli da se doseljavaju Turci i prave naselje kod Onogošta. Nikšini sinovi su pobili zulumćare. Kada su Turci zatražili ubice, Nikša je sa sinovima bacio svu krivicu na najstarijeg sina Gojaka, koji je čuvao ovce u planini Lukavici. Da bi se sklonio od Turaka, Gojak je pobjegao preko Morakova i Štitova u Rovce, gdje je našao skrovito mjesto ispod Maganika pored Mrtvice, u Gojčevini.

B. Bošković prenosi sledeće predanje o Gojaku:

“Po legendi, Nikšin najmlađi sin Gojak ubi nekog bana Ugrena, napusti očevinu pa preko Morakova i Štitova stiže u neke provalije - rovine - od kojih postadoše Rovca. U toj prokletiji i nepristupu, gdje ni vagan sa surutkom nisi mogao staviti na sigurnu zaravan a da se ne prospe i ne skotrlja do provalija moračkih - nastani se žilavi Gojak. Oženio se vrijednom, ali ružnom Grdom ili Gospavom - kćerkom kneza Bogdana (ili kneza Milije). Priča se da je, kada je nekom prilikom vojvoda Nikša sa sinom Gojakom zanoćio kod njih, usnila ovakav san: "Obretoh se ja na vrh Ostrvice, a odnekud dojuri silan bik i ubode me baš pod lijevu sisu, a od mene se osuka utroba po cijeloj okolini." Vojvoda Nikša i knez domaćin taj san protumačiše kao znamenje i proročanstvo - da će njen porod pritisnuti cio kraj i okolinu. Nikša isprosi Gospavu za Gojaka, a ovaj mladu povede na svoju gojčevinu u Rovca. Ona mu rodi četiri sina: Bulata, Šćepa, Vlaha i Srezoja.”

Evo nekih podataka koji bliže osvetljavaju vrijeme oko Gojakovog dolaska u Rovca. U Dubrovačkom arhivu je zabilježeno 1401. godine, da su se “Ugrin Radinović i Radoslav Vladojević od Onogošta primili da prenesu iz Cavtata neku robu do manastira Sv. Petra na Limu”. Nešto kasnije 1411. godine, u istom arhivu se pominje taj Ugren u vezi sa carinom u Onogoštu. Ovaj podatak o Ugrenu je važan zbog toga što predanje tvrdi da je Ugren upravljao Župom Onogošt prije Nikše. Ako je Ugren upravljao Župom Onogošt na samom početku XV vijeka, onda nema govora da je Gojakov otac onaj Nikša, koji je postojao u doba nakon izgradnje Moračkog manastira (1252.), kao njegov čuvar.

U Kotorskom arhivu, u dokumentu iz 1440. godine pominje se Đurko Gojaković iz Onogošta, koji je uzeo u zakup zemlju od Lovričana u Boki. Ako se uzme u obzir postojanje rovačkog Gojaka krajem XIV veka, onda se vjerovatno u oblasti Onogošta pojavio neki Gojakov sin ili bliski rođak, koji je tamo živio prije dolaska u Rovca.

Poslije prodora Turaka preko Tare u pravcu Kolašina, sredinom XV vijeka obavljen je popis zatečenog stanovništva u posjednutim oblastima. Iz tog perioda, to jest iz 1455. godine, očuvan je zbirni katastarski popis Krajišta Isa bega Isakovića, gdje su popisani tarski Nikšići u selima Štitarica, Polja, Poljske Bistrice i još nekim selima oko Tare. U tom popisu ima 30 domaćinstava Nikšića, čiji prihodi od imovine iznose 2.752 akča. To znači da se Gojakovi potomci baš u isto vrijeme, kada se šire u Rovcima, nalaze i u Potarju, čak u većem broju. Jedno selo pored Bistrice se naziva Gojakovići, te se pretpostavlja da je ime dobilo po Gojakovim potomcima, koji su tamo živjeli i množili se paralelno sa onima koji su ostali da žive u Rovcima.

Od vremena kada se Gojak preselio u Rovca (prva polovina XV stoleća), veza između Rovčana i ostalih Nikšića se nije prekidala. Tako već u drugom koljenu neki Gojakovi potomci počinju da se sele u obratnom smjeru, prema Nikšiću. Radoica Šćepanov, unuk Gojakov seli se prema Nikšiću, ali se zaustavlja u Veljem Dubokom, jer je tu našao plodnu zemlju. Drugi sin Šćepanov, Duka, produžio je za Nikšić i naselio se u Župi Nikšićkoj u selu Dučice, koje se po njemu tako i zove. Gojakovi potomci se nijesu samo vraćali u postojbinu Nikšiće, već su se, kao što se vidi, selili i u pravcu Potarja, neki čak i u primorske gradove. Turski izvori su dokazali da to nijesu bile samo priče, proizvod narodne mašte, nego istorijska istina.

Dolazak Gojaka u Rovca, treba svakako vezati za pisani document, a to je Turski popis Rovčana, objavljen 1477. godine. U Hercegovačkom tefteru iz te godine, upisana je nahija Rovca sa jednim džematom, katunom, a to je džemat kneza Vuksana, sina Bulatova, a unuka Gojakova. U tefteru je upisano ime svakog domaćinstva i njegove glave. Umjesto današnjeg prezimena, upisano je ime oca i tako kod 51 domaćinstva. Podaci o Rovcima iz tog teftera su važni u dokazivanju porijekla Rovčana, jer su u njima upisani unuci Gojakovi.
 

Bratstvo Vlahovića

Vlahovići nose prezime po Gojakovom sinu Vlahu. On se doselio u Bogutov Do i tu formirao svoju porodicu. Imao je dva sina: Bogetu i Nikolu i kćer Seniju. Kada su Vlahovi sinovi odrasli i stekli porodice, došlo je do diobe među braćom. Bogeta je ostao na očevom ognjištu, a Nikola je prešao u Andrijevo. Od tada se bratstvo Vlahovića dijeli na Bogetovce i Nikoliće.

Od Bogetovih sinova su uža bradstva (ogranci): Vukanovići, Đuraševići, Palevići, Raičevići i Simonovići.

Preseljenjem dijela Bogetovih potomaka u Srbiju 1878-1903, nastali su novi ogranci: od Vukanovića Božinići, od Palevića Milovanovići i od Raičevića Mikovići. Danas od Bogetovih potomaka ima ukupno osam ogranaka.

Od Nikolinih sinova razvili su se ogranci: Veljovići, Durovići, Đurišići, Jukovići, Markovići, Martinovići, Nicovići i Selići. Od ovih ogranaka jedan broj porodica se preselio u Srbiju i od njih su nastali novi ogranci, od Durovića Spasojevići, Spasići i Pajovići. Od Nicovića Sekulići. Od Muća Nikolina razvilo se pet ogranaka: Jovovići, Milajići, Milićevići, Novakovići i Pekovići. Od Jovovića, razvili su se Lakićevići. Od Pekovića nastali su dalje ogranci Vuksanovića i Mitrića.

Mrvoševići potiču od Vlahove ćerke Senije, koja se udala za Mrvoša. Mrvoš je uzeo prezime Vlahović i nastanio se na dio imanja koji je pripadao Seniji.

Preseljenjem Vlahovića u Srbiju, mijenjaju se prezimena. To su uradili: Božinići, Milovanovići, Mikovići, Nicovići, Spasojevići, Spasići, Pajovići, Vuksanovići, Mitrovići, Lakićevići, Đurovići i Sekulići.

Pored postojećih ogranaka ima i nekoliko bratstveničkih grupa za koje nije utvrđena pripadnost:
1. Vlahovići u selu Kruševo – Ulotina kod Andrijevice, gdje se iz Rovca doselio njihov predak Uroš;
2. Vlahovići u selu Vrčin u okolini Beograda, koji potiču od dva brata doseljenih iz okoline Kolašina, prije Karađorđevog ustanka;
3. Vlahovići naseljeni u selu Miljevini kod Prijepolja, a koji potiču od dva brata Đorđija i Radula Vlahovića.
4. Vlahovići u Vojvodini, koji su zaostali prilikom seobe Vlahovića u Zakarpatsku Rusiju. Sada ih ima u: Novom Miloševu, Mokrinu, Starom Bečeju i Novom Sadu.

U Vasojevićima su naseljeni Bogavci, koji tvrde da potiču iz Rovaca i da su od Vlahovića. Vlahovića ima i u Herceg Novom i okolini, čiji ogranak se ne može utvrditi. Isti je slučaj i sa Vlahovićima sa Hvara.
 

Bratstvo Šćepanovića

Bratstvo Šćepanovića je dobilo prezime po Šćepanu Gojakovom. Šćepan se naselio u Liplje, na desnoj obali Morače u blizini manastira Morača. Pošto u Lipljima nije bilo dovoljno obradive zemlje, Šćepanovi potomci se sele u Velje Duboko u Višnje i u Međurečje.

Šćepan Gojakov je imao šest sinova: Vukca (Vuka), Vlatka, Božidara, Stanišu, Radoja i Milaka. Od njih su nastala manja bratstva – ogranci Šćepanovića: Draškovići, Puletići, Boškovići i Mutapovići. Od bratstava koja su promijenila prezime u Rovcima žive samo Draškovići. Ostali su se iselili.

Draškovići žive u Veljem Dubokom. Tu se doselio knez Radojica Šćepanović, koji je imao četiri sina: Draška, Nikolu, dok se imena ostalih ne mogu ustanoviti. Od ogranka Draškovića razvio se nov ogranak Bećkovići. Oni su potomci Mira Milutinova, praunuka Draškova. Miro je imao sina Miloša, a ovaj Stojana. Stojanu su dali nadimak “Bećko”, pa su njegovi potomci uzeli novo prezime Bećkovići.

Puletići su takođe ogranak Šćepanovića. Spasoje, zvani “Puleta”, Radovanov, prešao je sa sinovima iz Međurečja na Lokvu Puletića negdje sredinom XIX veka. Poslije oslobođenja Lipova od Turaka 1858. godine, Puletići su se preselili u Lipovo. Radovan Markov je imao šest sinova: Spasoja (Puletu), Lakića, Novicu, Nikolu, Goluba i Dragoja.

Đokići, ogranak Šćepanovića, uzeli su novo prezime po svom pretku Đoku. Oni su doseljeni 1858. godine iz sela Liplje u Lipovo. Đoko je imao tri sina: Luku, Boža i Petra.


Bratstvo Boškovića

Bratstvo Boškovića naselilo se u Hercegovinu i Zatarje, odakle su prešli u Polja. Tamo je bio naseljen Lazar Bošković, komandir u Poljima, jedan od glavnih pokretača ustanka protiv Turaka u potarju.

Pasovi Boškovića od Šćepa do Boška su: Šćepo, Milak, Petar, Andrija, Radosav, Radonja (Čevo), Staniša (Točko), Boško (rodio se oko 1623. godine). Trbuščići bratstva Boškovića su Babovići i Jeftovići, nastali od Boškovih praunuka “Baba”-Vasa i Jefta. Gačevići su takođe starinom Boškovići. Prema usmenom predanju koje je dosta nejasno, Gačevići su ranije, prije oko 150-200 godina živjeli u Trebaljevu. Odatle je Gavrilo (Gačo) prebjegao u Zaton (ne zna se zbog čega) i tu se naselio. Prema jednom kazivanju, oni su se vjerovatno doselili iz Barica u Trebaljevo. Slavili su Lučindan, kao i svi Rovčani. Do 1917. godine su se prezivali Boškovići. Od rovačkih Boškovića je i čuveni dubrovački naučnik Đorđe (Ruđer) Bošković. Njegov djeda, a sin Boška Šćepanovića, Nikola, otišao je za Novi Pazar, gdje se bavio trgovinom, a odatle dalje za Dubrovnik. Njegov sin bio je Josip Bošković, a od Josipa su Đorđe-Ruđer Bošković (1711-1787) i pesnikinja Anica Bošković (1714-1804).


Bratstvo Mutapovića

Bratstvo Mutapovića su takođe Šćepanovići iz Liplja, koji su se nazvali po ocu Lazara Mutapa, koji se preselio u rudničku nahiju, u Srbiji.

U selu Bandine kod Glasinca u Bosni, postoji bratstvo Odovića, koji tvrde da su Šćepanovići iz Studenca kod Veljeg Dubokog. Od Odovića su Zubanovići u selu Vrapci kod Glasinca.

Ogranci koji su zadržali svoj staro prezime Šćepanovići su: bliži potomci Raiča, po kome su se nazvali Rajičevići. Od ovih Rajičevića su se razvili novi ogranci: Stevanovići, Rakitići, Mišovići, Zubanovići i Odovići. Postoje i drugi ogranci kao: Davidovići, Kostovići i Penjajići. Jedan ogranak Šćepanovića naziva se Mucovići (tvrde da su njihovi preci mucali).

Šćepanoviće u okolini Kolašina nazivaju “Vaganari” i poznati su kao dobri majstori za pravljenje drvenog posuđa.

Šćepanovića u Rovcima ima oko 30 kuća, u Kolašinu, u Rečinama i Selištima ih ima nešto više, a u Poljima i Bjelovićima ih ima 10 kuća. Ima ih raseljenih u mnogim mjestima Srbije. Na ostrvu Braču postoje brojne porodice Šćepanovića, koje tvrde da su se davno doselile iz Rovaca.
 

Bratstvo Srezojevića

Bratstvo Srezojevića je dobilo ime po Srezoju Gojakovom. Ovo prezime nije nikada ozvaničeno, niti je kao takvo, bratstveničko, prezime u prošlosti postojalo, sem što su znali da su potomci Srezoja Gojakova.

Srezoje je imao četiri sina: Radonju, Radiča, Luku i Vukaša. U prvoj polovini XVII vijeka bili su najbrojnije bratstvo u Rovcima. Njihov predak ban Ivaniš, je 1613. godine bio vođa Rovčana.

Srezojevići su naseljeni u Međurečje, koristeći planinu Štavanj zajedno sa Ljevorečanima. Zbog planinskih granica, sukobljavali su se sa Vasojevićima. Tako predanje kaže da su u Međurečju, u crkvu Svete Gospe za vrijeme crkvene slave, kada su se Srezojevići molili Bogu, ostavljajući po običaju oružje pred crkvom, iznenada upali Vasojevići i pobili mnoge Srezojeviće.

Idućeg ljeta na Štavnju, na Ilinden, po dogovoru, Vasojevići donesu dvanaestoro djece da im krste Srezojevići, radi pomirenja i trajnog mira. Međutim, i tom prilikom je došlo do sukoba, Vasojevići su izginuli, uključujući i djecu. Kad su ostali Rovčani čuli šta se dogodilo sa vasojevićkom djecom, narede Srezojevićima da se isele iz Rovaca. Srezojevići su napustili Međurečje i sa porodicama odlaze u pravcu Sandžaka i Hercegovine. Naselili su se većinom u okolini Mojkovca, Bijelog Polja i Prijepolja. U Sandžaku su neki primili Islam i od njih su nastala muslimanska bratstva Rovčani i Međedovići.

Preko Nikšića, Srezojevići iz Međurečja sele se sa knezom Ivanišem Radonjinim u Popovo i Poljicu, u Hercegovini. Kneza Ivaniša pratilo je oko 70 porodica Srezojevića i tamo su nazvani po IvanišuIvaniševići. Od roda Ivaniševića razvili su se ogranci: Lipave, Mostarici, Seteničići, Gligići, Runde, Pende i drugi, kao i Šešelji i Čolake iz Zavale i Milići iz Veličana. Svi oni, osim Pende, slave Svetog Luku.

Prilikom seobe Srezojevića preko Prekobrđa, kod Popovića ostalo je jedno iznureno dijete. Po nekima se zvalo Nenez. Kada je odrastao, vratio se u Rovca, oženio i zasnovao Srezojeviće. Od njega su današnji: Jovanovići, Ilinčići, Markovići, Popovići (u Kolašinu) i Novakovići (u Lipovu).

Nenez Srezojević imao je dva sina: Rada i Stanoja. Od Stanoja je sadašnje bratstvo Ilinčići. Stanoje je mlad nestao, pa je njegova žena Ilinka odgajila tri maloljetna sina: Nika, Mijata i Veka. Po svojoj majci Ilinki, njeni sinovi su se nazvali Ilinčići. Veko je mlad umro i nije ostavio potomstvo. Od Nika i Mijata, razvila su se dva bratstva: Nikići i Mijatovići. Iz ogranka Mijatovića su se formirali novi ogranci: Vulovići, Mišovići i Novići. Svi oni imaju zajedničko prezime – Ilinčići.

Ogranak Jovanovića su potomci Jovana, koji je živio u Međurečju u drugoj polovini XVII vijeka. Jovanovići su se iseljavali u razne krajeve Crne Gore i Srbije. Sada ih ima u Međurečju oko 10 kuća, u Kolašinu 3 kuće, Beogradu 4, dvije porodice žive u okolini Zagreba i više porodica u okolini Bijelog Polja.

Od Jovanovića je nastalo i malo bratstvo Maksimovići. Maksim Migudov, po kome se naziva ogranak, imao je tri sina: Puka, Sima i Novaka. Potomci Puka Maksimova su zadržali prezime Maksimović, dok su Novak i Simo zasnovali nova bratstva: Novakovići i Popovići.
 

Bratstvo Bulatovića

Bratstvo Bulatovića potiče od rodonačelnika Bulata, sina Gojakova. Ime Bulat, koje se još ranije odomaćilo kod nekih slovenskih naroda, je persijskog porijekla. Kod Rusa “Bulat” znači “čelik”. Bulat Gojakov se naselio u Gornja Rovca u zaseok Grablje, pored same crkve, najstarije u Rovcima, gdje se i sada nalazi Bulatovo kućište. Bulat je imao i ljetnje boravište na vrhu Gornjih Rovaca, između Ponikvice i Maganika, nazvano Bulatovo katunište.

Bulat je imao sina Vuksana, kneza rovačke nahije, koji je upisan u tefteru Turskom 1477. godine. Otac Bulat se ne pominje, kao ni ostala porodica, zato što on kao knez nije plaćao Turcima fijuriju (dukat), koji je plaćalo, na ime dažbina, ostalo brdsko stanovništvo.

Bulatovići svoje pasove računaju od tog Vuksana Bulatova iz XV vijeka, do koga broje 15 generacija. Smatra se da svi Bulatovići potiču od njegova dva sina Batrića i Bogića. Sve priče i pjesme o životu Vuksana Bulatovića, Rovčani su pripisali upravo ovom Vuksanu. Međutim, iz ovih priča i pjesama da se zaključiti da ovaj Vuksan iz XV veka, koji se pominje u Turskom tefteru iz 1477. godine, ne bi mogao da bude onaj legendarni Vuksan, koji čini junačko djelo i bježi iz skadarskog zatvora. Gotovo je sigurno da je riječ o drugom Vuksanu Bulatoviću, koji je u Rovcima živio krajem XVII vijeka, te je iz skadarskog zatvora pobjegao 2. avgusta 1691. godine.

Vuksan je imao dva sina: Batrića i Bogića. Od njih potiču svi Bulatovići. Batrić Vuksanov je ostao da živi u Gornjim Rovcima i po mjestu stanovanja, njegovi potomci se nazivaju Gornjorovčani ili po Batriću – Batrićevci. Drugi sin Vuksanov – Bogić, prešao je da živi sa lijeve strane rijeke Mrtvice u selo Cerovicu, pa njegove potomke zovu Cerovičani ili po Bogiću – Bogićevići.

Ova podjela bratstva Bulatovića na Gornjorovčane Batrićeviće i Cerovčane Bogićeviće, zadržala se sve do današnjeg dana.

Batrić Vuksanov je imao četiri sina: Dragića, Ilijana, Dragišu i Vuka.

Ogranci bratstva Bulatović, koji potiču od Dragića Batrićeva su: Sekulići, Tomići, Vučelići i Savići.

Od Batrićeva sina Ilijana ogranci su: Ivanovići, Minići, Noveljići, Radivojevići, Radulovići, Bogdanovići, Milijići i Todorovići. Svi ovi ogranci pripadaju grupi bratstvenika Pejović, jer potiču od Peja Radosavljeva.

Od Batrićeva sina Ilijana potiče i ogranak Išići, koji su se tako nazvali po Iši Radosavovom.

Od Batrićevog sina Dragiše Mrtvodubočani su: Nenadići, Bajovići, Pešići, Zrnovići, Đurkovići i Boškovići.

Od Batrićevog sina Vuka su Bulatovići u Kučima.

Ogranci bratstva Bulatović, koji potiču od Bogića Vuksanova Cerovčani – Bogićevići su: Đurovići, Golubovići, Laketići, Rdžići, Tapuškovići, Ćetkovići, Todorovići, Radojičići i Savići.
 

Rovčani koji ne potiču od Gojaka

Naseljavanje u Rovcima je teklo postepeno u fazama. Najstarije stanovništvo Rovaca bile su “po jedna ili dvije kuće” Sinđića i Dmitrića, koji i danas žive u Sreteškoj Gori. U Gornjim Rovcima je bilo nekoliko kuća Miletića, koji su se iz Rovaca iselili, i od kojih je danas u Rovcima ostala samo jedna porodica.

Među starije rovačko stanovništvo se ubrajaju i Petričići iz Međurečja, koji su došli iz Bosne, i Radulovići iz Liješnja, kojih takođe ima samo nekoliko kuća, a doseljeni su iz Komana (Katunska nahija). Među najstarijim stanovnicima Rovaca pominju se i porodice Jaukovića i Mijatovića koji su, kako predanje tvrdi, U Rovcima živjeli još u XIV stoleću. Neke od ovih porodica, koje se ubrajaju u najstarije stanovništvo Rovaca, vezuju svoje porijeklo za ostale Rovčane, i slave Svetog Luku kao i najveći dio Rovčana. Pored Mrvoševića takav je slučaj i sa Miletićima, Sinđićima i Dmitrićima. Karakteristično je za pomenute porodice da su domaćinstva ostala malobrojna. Danas ih u Rovcima ima oko 20 porodica.
 

Potomci Vojinovića

Drugi sloj Rovčana, takođe malobrojan, jesu doseljenici iz Lješanske nahije. To su potomci kneza Bogdana, naseljeni u selu Liješnju. Među prvim doseljenicima u Rovcima u XIV stoleću bila je porodica kneza Bogdana Lješnjanina. Predanje tvrdi da je knez Bogdan živio prvo u Čevu, selo Vojnić, i da se zbog teških životnih uslova preselio u Lješansku nahiju, selo Liješnje. U svom novom naselju Bogdan se nije dugo zadržao, jer je tamo pao na krv i ponovo se seli u selo Liješnje, današnja Rovca, koje se do tada zvalo Brezno. To je bilo negdje u prvoj polovini XIV stoleća. Rovca su tada bila rijetko naseljena, te je Bogdan, kako predanje tvrdi, našao tamo samo Jukoviće i Mijatoviće.

Knez Bogdan se naselio u Liješnje prije dolaska Turaka u ove krajeve, te je u miru i bezbjedno živio.

Bogdan je imao sina Radovana, a ovaj sinove: Marka, Milutina i Miliju.

Od Marka danas potiču bratstva: Jankovići, Jokovići, Mirovići, Perišići, Bukilići, Radulovići i Vukovići.

Od Milutina su se razvila bratstva: Markovići, Mujovići, Kadići, Stojanovići, Kljajići, Ćetkovići, Raščani, Simovići, Matovići, Radojevići, Perutići i Pavlovići.

Od Milije su današnja bratstva u Donjoj Morači: Boškovići, Đurđići, Janketići, Kovijanići, Toškovići i Tripkovići.

Potomci kneza Bogdana su se selili i u druge sredini i stvarali nova bratstva, kao: Nikoletići i Popovići u selu Mašnici, u Vasojevićima, Perišići u Tušini, Jošanovići u Miloševićima, Milutinovići u Lukovu, Vozaići u Sremu, Gurišići u Vasojevićima, a Zlajići i Jelići kod Bijelog Polja.

Predanje tvrdi da su se dva brata, dalji potomci kneza Bogdana, preselili u Gornju Moraču, a potom jedan od njih u selo Raško. Od ovog koji je ostao u Gornjoj Morači su današnja bratstva: Markovići, Mujovići, Kadići i Stanojevići. Ranije su se svi prezivali Jaridići. Od drugog brata, koji se naselio u Raškoj su: Ćetkovići, Klajići, Raščani, Simovići i Radojevići.

............

“Kolašinski Turci su često upadali u Moraču i pljačkali, osobito manastir koji je bio za njih veliki mamac, jer su vjerovali da posjeduje veliko blago.

Negdje u prvoj polovini XVIII vijeka, navale haračlije na kaluđere, tukući ih i mučeći da kažu gdje je manastirsko blago. Kaluđeri, da bi se trsili bijesnih haračlija, ispričaju im da je manastirsko blago odnio u Velje Duboko knez Vukić Vučetin, koji je obnovio manastir, i da se ono sada nalazi kod njegovog potomka Tripka Guriša koji ga čuva u "lučevoj ćeliji". Tripko Guriš sa sinovima bio je neustrašiv junak o kome su se pričale mnoge priče, o njegovoj smjelosti i dovitljivosti, pa su kaluđeri znali da će se na taj način osloboditi haračlija.

Kada su haračlije stigli u Velje Duboko, Guriš ih lijepo dočeka dade im svega da jedu i piju, i hljeba od pšenice u kojoj je bilo vrata (urodice).

Pošto ih je, onako pijane i ošamućene, razmjestio po kućama na spavanje, uzme im oružje pa navali sa sinovima na njih te ih sve pobije, samo se spasi neki ciganin koji im je bio kalauz i koji javi u Kolašin o pogibiji haračlija u Rovcima. Tripko Guriš pobježe sa porodicom u Lijevu Rijeku, odakle mu se sinovi preko Bihora presele u Srbiju, od kojih je, kažu, Karađorđe".

U oltaru manastira Morača, s lijeve strane u apsidi, stoji zapis urezan u zidu: "znati se kada ubiše Sakovići 12 aga kolašinskih, 1733."

"Morački manastir prilikom izgradnje bio je pokriven olovom. Turci koji su i u XVI vijeku išli u sve nova i nova osvajanja, usljed nedostatka olova za ratne potrebe, skinuli su olovni krov sa moračkog Manastira početkom XVI vijeka, tako da je ostao nepokriven preko 70 godina, izložen vremenskim nepogodama i propadanju sve dokle ga, 1574. godine nije pokrio i obnovio rovački knez Vukić Vučetin(ć), čija se freska nalazi u glavnom dijelu crkve".

"Selo Lopate iznad Lijeve Rijeke odakle je, po predanju Vasojevića, i Karađorđe, bila je "etapna stanica" za iseljenike koji su se povlačili ispod Turaka iz ravničarskih predjela Zete i okolnih krajeva, zadržavajući se kraće vrijeme u pojedinim mjestima (Lopate, Bistrica u Bihoru) u daljem pomjeranju prema Šumadiji i drugdje.

Tripka Guriševića, i mnoge druge, put je vodio preko Vasojevića i Bihora dalje prema Srbiji i Bosni.
 

"Višnje, zaselak čini jednu geografski zatvorenu cjelinu, udaljen od Dubokog dva kilometra, pa se uzima kao selo, slično Trmanju u Vlahovićima, Sreteškom Gorom u Međuriječju, Mrtvom Dubokom u Grnjim Rovcima i Ibrijom u Cerovici. Izdignuto ispod planina Brnjak i Utilice, Višnje je nekada služilo za ljetnju ispašu. Govori se da je bila ispaša Tripka Guriša, u prvoj polovini XVIII vijeka, a zatim Žižića koji su bili oženjeni od Guriševića.

Poslije iseljavanja Žižića u Drobnjak, Višnje su naselili Šćepanovići.

Na Njivama Minića nekada je živio i Tripko Gurišević, koji se doselio ovdje iz Zete, a poslije ubistva haračlija, 1733.g., prebjegao u Vasojeviće. Ostatke zidova njegove kuće pokazuju kod sadašnje škole.

Knez Bogdan, potomak je vojvode Vojina iz Vučitrna, a po nekima, od Vojinovića koji su upravljali Podrinjem poslije cara Dušana.

Vojvoda Vojin iz Vučitrna, bio je velikaš na dvoru Nemanjića. Porodici Vojinović kneževstvo je dodijelio car Dušan. Vojinovi sinovi, Vojislav i Altoman su knezovi u Gackom. Miloš Vojinovic pominje se 1333. godine, kao stavilac u dvorskoj službi kod kralja Dušana.

U jednoj ispravi cara Dušana iz 1351. godine javljaju se vlastelini Vojinovići - Vojislav i Altoman.

Od Vojislava su Stefan i Dobrivoje a od Altomana je Nikola Altomanović.

Od početka šezdesetih godina XIV vijeka u Polimlju i Potarju javlja se kao samostalni gospodar Vojislav Vojinović, jedan od najmoćnijih velikaša. Za njega se zna da je prije smrti, 1363.godine, samostalno upravljao teritorijama između Kosova i Drine, Rudnika i Primorja, izmedu Kosova i Dubrovnika i Stona. Izvjesno je da su se i oblasti Gornjeg Polimlja i gornjeg toka Tare našle u njegovoj prostranoj oblasti. Carska vlast je u oblasti kneza Vojislava Vojinovića bila, uglavnom, simbolične, simbolične prirode. Vojislav je sahranjen u manastiru Banja kod Priboja.

Stradanje i raseljavanje Vojinovića nastaje po Vojislavljevoj smrti, kada sinovac Nikola Altomanović pobjeđuje vojsku Vojislavljeve udovice Gojislave 1367. Gojislavu i njene sinove, Nikola, je isporučio Dubrovčanima. Ali, baš, uz pomoc Dubrovčana, Gojislava je izbjegla u Albaniju, a moguće da se doselila u i Lješ.

Potomci Vojislavljevi živjeli su u Zeti do oko 1530 godine.

Sinove kneza Bogdana pominje i turski defter iz 1523. godine.

Od Bogdana je Radovan, od Radovana Novak, od Novaka Maksim, od Maksima Mijat, od Mijata Tripko-Guriš, Vuk i Marko.

Tripko Guriš, po predanju, potiče od kneza Bogdan Vojinovića, koji je u Lješanskoj nahiji, gdje je živio, pobio trideset podgoričkih Turaka na svojoj slavi Ćirilovdan (oko 1535. godine), zbog čega je morao da se preseli u Rovca, u selu Liješnje, negdje u prvoj polovini XVI vijeka, a zatim u Velje Duboko.

Tripko je najstariji Mijatov sin.

Tripko Guriš - Knežević bio je čovjek visok preko dva metra, mršav, tamne boje lica, u ramenima povijen. Prema kazivanju, neustrašiv junak protiv Turaka, koji su mu i dali nadimak Guriš, vjerovatno što je bio gurav i povijen.

Turci su se plašili Tripka jer ih je više puta napadao, ubijao i plijenio njihovu stoku. Tripko je imao sedam sinova: Petronija, Marka, Jovana, Simeuna, Radaka, Mitra i Antonija, takođe i jednu ćerku, faličnu, koja je ostala u selu Velje Duboko. Tu se udala za nekog uskoka, koji se zbog krvne osvete nastanio u ovom selu.

Od nje potiče današnje poznato bratstvo Žižića.

Tripko Guriš je, prema kazivanju, imao i unučadi, jer su mu se neki sinovi poženili dok je živio još u Veljem Dubokom.

Briga o mnogočlanoj porodici primorala je Guriša da mijenja mjesto boravka, slavu, prezime i druga obilježja, da bi zametnuo trag, pa se stoga izgubilo i sjećanje o njemu i njegovom junaštvu. Jedino se to očuvalo u selu Velje Duboko.

U selu gdje je bila kuća Tripka Guriša, i danas se pokazuju ostaci, jer na tom mjestu do sada nije više podizana nikakva zgrada.

Poslije ubistva age Mušovića, Tripko i njegova mnogobrojna porodica, morala je iz Veljeg dubokog da bježi. Turci bi ih brzo otkrili gdje god da su pošli.

Na kraju su se našli u Vasojevićima. Prvo u Beranselu, zatim u Kraljima a kasnije i kod Gusinja.

U jednoj borbi Tripko je poginuo.

Njegova porodica se potom odselila u Bihor, pored Lima. Došli su do mjesta Lukavica.

Morali su, ipak da dobiju odobrenje bega da bi se naselili na njegovoj zemlji. Tu se porodica podijelila.

U današnje Bubanje doselio se Vuk i Marko Mijatov i Petronije - Petar i Marko Tripkov.

 

 

 
 

Odštampaj stranicu