Program | O nama | Reagovanja, pisma... |  Prezimena u CG l Plemena u CG

Dr Tim Brook i njegova supruga Ruth u svom srcu s ponosom nose Crnu Goru!

Sa Timom smo uspostavili kontakt još prije nekoliko mjeseci. Našao nas je preko Interneta i našeg web sajta. Od tada smo često na vezi. Pitao nas je da mu pomognemo oko otvaranja izložbe posvećene Crnoj Gori. Odazvali smo se sa radošću i putem našeg sajta smo animirali mnoge naše iseljenike da posjete izlozbu, a u ime naše zajednice izložbu je zvanično otvorio član naše uprave g.Radončić.

Po mom povratku iz Crne Gore javio sam se našem Timu i obavijestio ga da ću sa suprugom doći da posjetim izložbu. Kanbera je od Sidneja udaljena nekih 300 km pa se nije pametno uputiti bez prethodne najave.
Dogovorili smo se da to bude nedjelja. Nekih 50-tak km pred Kanberu ponovo sam ga kontaktirao i utanačili smo susret ispred Informacionog centra. Nakon što smo, na jedvite jade, pronašli jedno prazno parking mjesto po izlasku iz auta čuli smo na jasnom našem jeziku ''Dobrodošao gospodine Mandiću''! Ja i supruga smo na momenat bili iznenadjeni – pogledali smo se, a onda smo ugledali kako nam u susret dolazi Tim sa crnogorskim šalom oko vrata. Kada sam ga upitao kako nas je prepoznao medju tolikim narodom odgovorio mi je ''Mi se odmah prepoznamo''!

Nakon razmjene dobrodošlice otišli smo po njegovu suprugu Ruth, a potom smo svi zajedno  na izložbu. Ulazeći u njihova kola primijetio sam crnogorsku registraciju na pozadini auta i napravio ovaj snimak!
Mada je u to vrijeme izložba zatvorena Tim se potrudio da nam pokaže svoj projekat posvećen Crnoj Gori - NIJE CRNA.
Dok su se slajdovi sa crnogorskim pejzažima smjenjivali uz prikladnu muziku dr Brook je objašnjavao njegovo vidjenje Crne Gore, Cetinja i njegovih stanovnika.

Odakle baš Crna Gora? Koliko traje ta veza? – upitao sam ga.

''Živjeći već duže vrijeme u Kanberi začudio sam se kada sam saznao za podatak da je taj  jezik drugi po upotrebi, odmah iza engleskog jezika u mom gradu. Odlučio sam da se bolje upoznam sa zemljom iz koje taj narod dolazi i nakon odgledana dva filma na SBS kanalu o Crnoj Gori opredijeli smo se i odabrali upravo Crnu Goru. Zašto ni sam neznam. Jednostavno me nešto guralo ka njoj. Istraživao sam preko Interneta, proveo sam i dosta vremena u biblioteci kako bih saznao što više podataka o toj maloj balkanskoj državi sa fascinantnom istorijskom prošlošću. Crna Gora me je očarala i ja sam rekao mojoj Ruth da moramo ići tamo!

Osam godina je trajala vaša borba da se domognete Crne Gore i, u medjuvremenu, nijeste od te ideje odustajali – zapitao sam.

Ne da nijesmo odustajali nego nas je sve više vukla želja da ostvarimo naš naum.
Stoga sam krenuo od diplomatskih predstavništava. Zvao sam ambasadu i konzulat vaše bivše zajednice i oni su mi rekli da mi ne mogu pomoći. Doduše, dali su mi neke telefone u Crnoj Gori na koje sam se uporno javljao, ali svi moji pokušaji ostajali su bez odgovora. No ni to me nije pokolebalo. Preko Interneta sam otvarao sve sajtove koji imaju dodira sa Crnom Gorom i više ni sam neznam kome sve nijesam pisao, ali mi niko nikada nije odgovorio. U medjuvremenu sam se upisao u školu crnogorskog jezika. Doduše bio je to kurs za hrvatski jezik, ali je profesorica bila izuzetno predusretljiva pa bi mi uvijek naglašavala ''U Crnoj Gori oni to kažu ovako...''. Davala mi je i posebne lekcije i domaće zadatke pa sam se tako upoznao i sa Njegošem i sa istorijom Crne Gore i na taj način se bolje upoznao sa mentalitetom mojih Crnogoraca!
I kako to obično biva, nakon skoro sedam godina upornih pokušaja konačno smo krenuli sa mrtve tačke. Saznali smo, sasvim slučajno, da se u Crnoj Gori nalazi otac od jedanog prijatelja od moje supruge i odmah smo stupili u kontakt sa njime. Bio je to gospodin Gary Smith koji je u to vrijeme radio u Podgorici kao savjetnik u finansijskim poslovima pri Vladi Crne Gore. Obećao nam je da će nas povezati sa nekim u Crnoj Gori ko će nam pomoći u realizaciji naše ideje. Gary je vrlo brzo održao obećanje i tako smo uspostavili kontakt sa prof. Natašom Djurović sa kojom je počela intenzivna e-mail korespodencija. Ostalo je bilo samo stvar tehnike i dogovora.

Tako smo se septembra mjeseca 2007. godine uputili prema Crnoj Gori.
Sletjeli smo na dubrovački aerodrom i iznajmili rent-a-car pa pravac za Cetinje. Usput smo se divili ljepotama Dubrovnika, Boke i primorskih gradova Risna, Perasta i Kotora. Popeli smo se kotorskim serpentinama preko Njeguša i tu ljepotu je teško iskazati riječima, ali sve to sam najednom zaboravio ulazeći na Cetinje.
Rekao sam supruzi ''To je TO!''
Osjetio sam neke strašne emocije, nešto unutrašnje, nešto kao reinkarnaciju!
Ovo je moj grad! Svo vrijeme, a proveli smo na Cetinje dva puna mjeseca, smo se osjećali kao da smo rodjeni Cetinjani. Nataša, sa kojom smo bili u stalnoj vezi, nam je pomogla da nadjemo i manji stančić za iznajmljivanje u vrijeme našeg boravka na Cetinju. Uvijek se rado sjetimo naših Irene Poček i Sanje Lakićević koje su nas svo vrijeme hranile korisnim informacijama i nesebično pomagale u svemu što nam je trebalo. Na isti način su nam u srcima ostali i ostali crnogorski umjetnici Ana Matić, Lazar Pejović, Anka Gardašević, Anka Burić i Miško Babović!

Tim ne može da se zaustavi pa nastavlja: ''Ljudi su tako prostodušni, prijateljski raspoloženi i vazda spremni da pomognu i pazite, mi Australci možemo mnogo toga da naučimo od vas. To opraštanje, ali istinsko, je nešto što me oduševilo. To je nešto što nama, onako na jedan iskren način, nedostaje. Pazite, nastavlja Tim, mi smo došli na Cetinje sa kolima hrvatske registracije i nikada nijesmo imali ni najmanje neprijatnosti. A znamo da se tamo do skora ratovalo! I ne samo to nego da ispričam i ovaj podatak koji nas je zaista impresionirao! Ispred kuće u kojoj smo bili smješteni bilo je parkirano naše auto. Djeca su se posvuda igrala i jedno popodne na vrata nam je zakucao jedan čovjek sa svojim sinom i kaže nam da je njegov sin nenamjerno razbio naš retrovizor pa je došao da nam to kaže i da će on to i popraviti. Sjutradan je retrovizor bio zamijenjen novim!!! Zaista primjer kojeg je teško zaboraviti.
Svo vrijeme smo se hranili u jednom običnom domaćem restoranu zvanom KORZO sa izvanrednom domaćom hranom. Kako da zaboravimo našu kuvaricu Lidiju Pavićević koja nas je pored izvrsnih kulinarskih specijaliteta uvijek služila i sa predivnim crnogorskim vinom. Posebno nam je u sjećanju ostala Lidijina domaća supa. Često poželimo da ponovo napunimo tanjire iz te male kafanice i nadamo se da će to biti uskoro.

Ono što smo odmah po dolasku na Cetinje zapazili bilo je razastrto bijelo rublje i posteljina na prozorima koje je mirisalo nekakvim posebnim opojnim mirisom čistote! Naime, grad je imao nekakav čarobni miris čistog rublja. To me inspirisalo i praveći ovu izložbu o Crnoj Gori vidite da se slajdovi sa crnogorskim motivima smjenjuju upravo preko prostrtog čistog mirišljavog rublja.

A šta vam se nije dopalo u Crnoj Gori?

Strah nas je da olako ne rasprodate tu predivnu zemlju! Nedajte da neko ko ima pare uzme sebi za pravo da vam uzme i dušu. Ona mora ostati VAŠA! Ovaj poster Ane Matić zaslužuje punu pažnju.

Na pitanje kada će ponovo put Crne Gore oboje su, uglas, odgovorili – uskoro, samo da prikupimo malo para.

U planu su i nove izložbe pa i ova izložba možda nadje svoje mjesto i u Crnoj Gori.

Nakon prijatne šetnje ulicama Kanbere i ispijanja kafe u jednom od restorana završili smo u njihovoj kući i opet ostali zaprepašćeni – na zidu ulazne sobe bila je raširena crnogorska zastava!

Svaka čast – rekoh! Vi je sa ponosom držite, a neki je se stide i u Crnoj Gori!

Znam, kaže Tim, ali će sve doći na svoje mjesto. Ja sam bio malo iznenadjen kada sam u jednoj knjižari u Podgorici tražio jednu knjigu na crnogorskom jeziku, a prodavac mi odgovorio kako su me pogrešno naučili i da taj jezik ne postoji! Znao sam o čemu se radi i samo sam se blago nasmijao. I on će svoj jezik uskoro zvati crnogorskim u to sam ubijedjen, završava svoju priču Tim, australski umjetnik s Crnom Gorom u srcu!

 

Mihailo Mandić

http://hingstonbrook.com/10crna/hb1000.htm