Program | Uprava | O nama | Reagovanja, pisma... |  Prezimena u CG l Plemena u CG

("Pesnice i privatizacija", Monitor,22 oktobar 1999, broj 471)  

19 novembar 1999
Nedjeljniku MONITOR
Podgorica, Crna Gora

Krajem aprila o.g. dostavio sam opširni ODGOVOR Monitoru na njegove neistine i klevete koje je u više članaka ponovio o mojem davno minulom radu u Jugooceaniji kada sam bio glavni direktor preduzeća. Umjesto da objavi moj Odgovor, Monitor je u broju 471 od 22 oktobra ove godine, u članku "Pesnice i privatizacija" nastavio da me napada sa istim teškim optužbama i neistinama kao i ranije; pokušao je ponovo da dokaže da je u Jugooceaniji izvršena "pljačka emormnih razmjera" i da je ista najvećim dijelom obavljena "za vrijeme sankcija međunarodne zajednice i direktovanja Nikole Samardžića". U to vrijeme je, doslovno piše u članku, uloženo u strane banke 60 miliona dolara i plus je prodato desetak brodova , a da tom novcu, ukupno, nema više traga, niti je upisan u kapital preduzeća. Da bi ovu čudovišnu tvrdnju potkrijepio sa dokazima, novinar Monitora Goran Vujović je lično izveo dokaze. Ko nije pročitao pomenuti članak teško može vjerovati da je jedno javno glasilo moglo tako nešto napisati i objaviti. Tamo "utvrđeni dokazi" za tobožnju pljačku stoljeća su ni manje ni više nego različite i slabe procjene imovine preduzeća i nepravilni obračun kursnih razlika (Monitor,22.10.1999. strana 27, stubci 2 i 3).

Besmislenost takviih "dokaza" uviđa i novinar Vujović, pa u svom članku poslije izvoda "dokaza" napisa i ovo: "Kursne razlike i različite procjene, u principu, ne mogu biti dokaz za pljačku." Pošto, dakle izvan "principa" to ipak mogu biti dokazi za pljačku, novinar Vujović napisa da je to zato što je "ovo vrijeme čuda" (Monitor, 22.10.1999. strana 27, stubac 3, pasusi 2 i 3)

U izvođenju svojih dokaza novinar Vujović služi se i podupire matematikom, preciznije osnovnim računskim radnjama. Pošto je konstatovao da je prva Odluka o transformaciji Jugooceanije utvrdila da je vrijednost imovine preduzeća 100 miliona dolara, on u Monitoru piše da sve kasnije procjene imovine "znatno premašuju ovu cifru", pa zatim nabraja te procjene sa njihovim iznosima iz kojih saznajemo da su ti iznosi bili 88 mil.dolara, zatim 89 i 90 miliona dolara. Dakle, račun novinara Vujovića da je 90 ili 89 miliona dolara vrijednije i više od 100 miliona dolara, jedan je od dokaza za pljačku enormnih razmjera (Monitor,22.10.99. strana 27,stubac 2, pasusi 1,2).

Jasno je da ne vrijedi raspravljati o ovakvim "dokazima". Takvih u članku Vujovića ima još nekoliko, kao što su tvrdnje da je tobožnji "nestanak" još dodatnih 50 miliona dolara "proizvod lažnog bilansiranja uspjeha kroz završne račune za poslovne godine od januara 1988 do januara 1993", zatim da je brod "Novi" novonabavljeni brod iako je to stari brod "Šumadija" koji je samo promijenio ime, itd. Međutim, stalnim i upornim ponavljanjem ovakvih "dokaza" u više svojih brojeva, Monitor pokušava da ih pretvori u istine. Posto moj Odgovor i demanti od 29 aprila ov. g Monitor nije htio da objavi, potrebno je da ukratko ponovim samo par činjenica iz tog Odgovora:

- Teške optužbe u predhodnim brojevima Monitora pisala je novinarka Beba Marušić, clan Redakcije. Ona je kao "dokaz" enormne pljacke u Jugooceaniji istakla i citirala u tri broja Monitora, nekakvu moju tobožnju izjavu koju nikada nijesam izrekao i koja da sam je čak i izrekao ne znači ništa i apsolutno ne može biti nikakav dokaz za pljačku. Novinarka Marušić piše da je tu izjavu pročitala u novinama Jugooceanije, što je neistina, jer tamo nema takve moje izjave. Dokazna moć o pljacki te tobožnje izjave ravna je dokaznoj vrijednosti matematike novinara Vujovića.

- Zaludu se novinarka Marušić u opširnim člancima svojega nedjeljnika (brojevi 331 i 350 i u broju od 19 marta ov.g) trudila da dokaže bez ikakvih dokaza da sam izvršio pljačku stoljeća, činjenice i dokumenti su tvrdoglavi i potpuno drugačiji od tvrdnji Monitora. Prve tri godine mojega mandata na čelu Jugooceanije,1989, 1990 in1991, prije početka sankcija, jesu godine najuspješnijeg poslovanja i finansijskog ostvarenja u istoriji Jugooceanije. Ostvareni su najveći čisti devizni prilivi, osjetno je smanjen inostrani dug preduzeća, kupljena su dva broda, izgrađeno je preko 100 stanova za radnike, uvedena je kompjuterizacija itd.

- Kada su me radnici izabrali za direktora početkom 1989, preduzeće je bilo opterećeno sa 104 miliona dolara inostranog duga. Kada sam smijenjen u oktobru 1994, novom direktoru ostavio sam u nasleđe zapisnički uz učešće računopolagača samo 9 mil. i 459.000 dolara inostranog duga i preko 20 miliona dolara gotovine u inostranim i domaćim bankama i kod suda u Rotterdamu. Dug preduzeća je poslije moje smjene ponovo enormno porastao.

- Sa svojim saradnicima odkupio sam 51 milion dolara inostranog duga preduzeća, bez ičije pomoći sa strane i time stvorio nova čista sredstva Jugooceanije u iznosu 29 miliona dolara (kao da su pale s neba).

- Da nijesam prije početka sankcija drastično smanjio inostrani dug preduzeća, u sankcijama bi svi brodovi, zarobljeni po raznim lukama svijeta i onemogućeni da odplaćuju svoje anuitete, bez milosti bili napadnuti od inostranih povjerilaca i prodati na sudskim aukcijama za male i beznačajne iznose. Neumitna je istina da je takva uspješna poslovna politika prije sankcija, spasila brodove Jugooceanije od potpunog uništenja i likvidacije za vrijeme sankcija.

- Novinarka Marušić uporno tvrdi u tri duga članka (brojevi Monitora 331 i 350 i broj od 19 marta o.g) da je Nikola Samardžić registracijom brodova na Malti izvršio enormnu pljačku, otuđio brodove, da je Jugooceaniji ostala samo poslovna zgrada i još par starih auta. Ne treba dokazivati da brodovi Jugooceanije još i danas viju maltešku zastavu i da su vlasništvo Jugooceanije. Istina je samo jedna: Nikola Samardžić, tadašnji direktor Jugooceanije, uz ogromne otpore, zasipan uvredama i pogrdama, , u martu 1992, prije početka sankcija, registrovao je brodove Jugooceanije pod zastavu Malte sa čime ih nije otuđio nego još jedanput spasio flotu od potpunog uništenja i likvidacije. Jednostavno, 1992 prestala je zvanično da postoji pomorska zastava socijalističke Jugoslavije, a nova pomorska zastava SRJ bez petokrake nije ni tada niti do sada priznata kao pomorska zastava. Da nijesam na vrijeme, prije sankcija, registrovao brodove na Malti, naši brodovi bi ostali bez međunarodno priznate registracije, bili bi hapšeni u svim stranim lukama i na otvorenom moru kao brodovi bez indetiteta i odmah prodavani na javnim dražbama za male pare. To se upravo desilo Beogradskoj plovidbi, koja nije promijenila zastavu pa su joj svi pomorski brodovi nestali za manje od 40 dana poslije uvođenja sankcija. Registracija brodova na Malti prije početka sankcija podvig je i veliki događaj u istoriji pomorstva Crne Gore, a ne pljačka flote.

- Monitor je proglasio kriminalnim poslovima Nikole Samardžića prodaju tri broda za vrijeme sankcija. Polovni brodovi "Boka"i "Kupres" od kojih prvi sa teškim tehničkim manama, prodati su za 20 miliona dolara, što je čitavi milion dolara više nego što je Jugooceanija platila za njih kada ih je preuzela novoizgrađene direktno iz brodogradilišta. Novinarka Marušić je u Monitoru broj 275 napisala da je za te brodove trebalo dobiti 30 miliona dolara i da sam "kupcu dao popust 10 miliona dolara". Lošu ocjenu je novinarka Marušić dala u istom članku i o prisilnoj prodaji na javnoj aukciji broda "Crna Gora" koji je iako tada star 17 godina, prodat za 8,2 miliona dolara, da bi zbog promjene kursa između dolara i guldena, taj iznos poslije 3 mjeseca porastao na 10.5 miliona dolara. Ne pada na pamet ni novinarki Marušić ni novinaru Vujoviću da objave , kao što su to uradila druga glasila u Crnoj Gori, koliko je dobijeno ukupno od nedavne prodaje 6 brodova Jugooceanije. Za svih 6 prodatih brodova ukupno je dobijeno jedva 8,5 miliona dolara što je izrazito manje nego iz prodaje samo jednog broda " Crna Gora", u najtežem periodu sankcija. Sa ovim ne želim da napadam ili obezvrijeđujem nedavnu prodaju brodova Jugooceanije, već samo da ukažem koliko su neistinite, zlonamjerne i nestručne ocjene i tvrdnje Monitora o mojem radu u Jugooceaniji.

- U Monitoru od 19 marta ove godine, novinarka Marušić tvrdi da sam 1989 kao ministar postavjen za direktora Jugooceanije. Na taj način ona sugeriše čitaocima da me je Vlada Crne Gore po političkoj liniji kao nestručnjaka nametnula Jugooceaniji da je uništim. Za ovu grdnu podvalu, najkraće treba reći ovo: Nije me Vlada postavila za direktora niti bilo koja politička partija, nego su me pomorci izabrali, niti sam bio ministar kada sam izabran za direktora. Moja radna i stručna biografija nije nepoznata u morskom brodarstvu u kojem sam punih 50 godina. Plovio sam na brodovima 18 godina i obavljao sve dužnosti od mladića palube do zapovjednika broda, a u direkciji u Kotoru od referenta do glavnog direktora i time se direktno upoznao sa poslovima u svim sektorima brodarstva, i na brodu i na kopnu. Kapetan sam duge plovidbe, sa diplomama Više pomorske skole, Pravnog fakulteta i specilizacije Ujedinjenih nacija za pomorstvo, te sa praksom kod jedne od najvećih norveških pomorskih kompanija Leif Hough iz Osla. Oni koji su stvarno postavljani na rukovodeća mjesta u brodarstvu po političkoj liniji, i dolazili sa strane bez iskustva i znanja brodarskih poslova, bili su posteđeni žestokoga gnjeva novinarke Marušić i njenih šefova iz nedjeljnika Monitor.

Kapetan Nikola J. Samardžicć

Bivši glavni direktor Jugooceanije (1989 -1994)

Adresa:
G.P.O. Box 3402
Sydney,NSW 2001, Australia
Tel / Fax (61 2) 9599 5555

Odštampaj stranicu