|
|
ZABORAVLJENI CRNOGORCI
i
MINISTARSTVO INOSTRANIH POSLOVA CRNE GORE
NAPOMENA:
(preuzeto sa web sajta
www.montenegro-canada.com )
Ministarstvo Inostranih poslova Crne Gore
postoji od 1991. godine. Na njegovom čelu su bili - kapetan duge plovidbe Nikola
J. Samardžić
(umro u Australiji 2005. godine), Miodrag Lekić ( bio i Ambasador
SR Jugoslavije i Srbije i Crne Gore u Rimu), Janko Jeknić (
poginuo u saobraćajnom udesu na putu Podogorica - Danilovgrad 1997. godine),
Branko Perović ( bio i Ambasador Crne Gore u Ljubljani, do
njegovog opoziva 2008. godine od strane MIP-a Crne Gore), Branko
Lukovac ( bio je lider Pokreta za Nezavisnost Crne Gore 2006.
godine, kao i Ambasador Crne Gore u Hrvatskoj do 2009. godine),
Dragiša Burzan ( sada Ambasador Crne Gore u London),
Miodrag Vlahović ( bio potpredśednik Liberalnog Saveza Crne Gore,
smijenjen 1994. godine, sada obavlja dužnost Ambasadora Crne Gore u
Vašingtonu) i sada Milan Roćen ( bio je Šef Kabineta Mila
Đukanovića, kao i Ambasador Srbije i Crne Gore u Moskvi do obnavljanja
nezavisnosti 2006. godine).
Web site će nastaviti da razotkriva ulogu
MIP-a Crne Gore u prijereferendumskom, kao i poslijereferendumskom periodu,
prije svega prema određenim iseljeničkim društvima, koja su odigrala
presudnu ulogu u obnavljanju crnogorskog identiteta.
KO SU LJUDI MINISTARSTVA INOSTRANIH
POSLOVA CRNE GORE I ŠTA SE DEŠAVALO SA PISMIMA KOJA SU STIZALA IZ CRNOGORSKE
DIJASPORE?
Ovo pitanje danas zaokuplja pažnju šire crnogorske dijaspore i praksa
ignorisanja, a u nekim slučajevima i uništavanja pisama koja su stizala na
adresu Ministarstva Inostranih Poslova Crne Gore seže do ranih devedesetih
godine prošlog vijeka.
Od dana osnivanja pa sve do danas, Ministarstvo Inostranih Poslova Crne
Gore, svi njegovi službenici - bili su službenici i bivših Ministarstava
saveznih institucija: Dragan
Sekulović, Gojko Čelebić, Ivan Saveljić, Darko Uskoković, Dragan Đurović,
Milan Radulović, Radovan Bulajić, Milomir Mihaljević, Sanja Mirković, Golub
Lazović, Vukica Bulatović, Zoran Vukčević, Branislav Srdanović, Igor Jovović,
Ljiljana Tošković, Vesko Garčević, Milorad Šćepanović, Božidar Obradović,
Ljubiša Perović, Veselin Šuković, Željko Stamatović, Ananije Perović, Dušan
Mrdović, Slobodan Racković... Tako
da se MIP Crne Gore formirao od ljudi koji su se zaklinjali najmanje još
jednoj državi, pored crnogorske. Takođe, Službe Državne Bezbijednosti imali
su određene podatke o iseljenicima iz Crne Gore, njihovim profilima, kao i
političko-ideološkoj obojenosti i MIP je imao dovoljno materijala o našim
ljudima van Crne Gore, njihovim klubovima, udruženjima i članstvu.
Posebno ćemo se osvrnuti na prve ljude MIP-a Crne Gore, koji su odigravali
važnu ulogu u reprezentovanju politike Crne Gore i njene diplomatije. Takođe, želimo
da istaknemo - kako promjenom prvih ljudi nije se puno mijenjala činovnička
struktura Ministarstva, kao ni već oformljeno mišljenje prema crnogorskoj
dijaspori, koje datira od 1990. godine i čiju metastazu imamo i danas.
Na čelu MIP-a prvih godina bitisanja ovog Ministarstva moderne Crne Gore
dolaze tri čovjeka - Nikola J. Samardžić, Miodrag Lekić i Janko
Jeknić.
♦
Nikola J. Samardžić je ostao
poznat kao procrnogorski kadar dok je bio na čelu MIP-a od 16. Februara
1991. godine do 31. Jula 1992. godine. Rođen 24.oktobra 1935. godine u selu
Ledenice, opština Kotor. Osnovnu skolu pohađao je u Herceg Novom, kao i
srednju Pomorsku Školu. U Dubrovniku je dobio zvanje oficira. Poslije toga,
pohađao je Višu pomorsku skolu u Rijeci. Kada je diplomirao 1964. godine,
dobio je zvanje pomorskog kapetana. Potom je pohađao Pravni fakultet u
Ljubljani, dopisno, a 1969. godine, stekao je zvanje diplomiranog pravnika.
I pored pokušaja da svojim djelovanjem tih godina pomogne Crnoj Gori na
diplomatskom planu: kao što je plan Lorda Karingtona, 15
prijedloga amandmana podnijeti Saveznoj Skuptini 1992.
godine..., na njega se obrušila cijela lavina kritika, počev od toga da je
optužen za pronevjere u prodaji brodova kotorske Jugooceanije, prenošenjem
novca na Maltu, otvaranje računa u inostranim bankama za potrebe pojedinih funkcionera
u Crnoj Gori i td. Godine 1994., nakon sukoba sa Ministrom finansija
Predragom Goranovićem, odlazi da živi u Australiji. Ostaće upamćen i po tome
što je śedočio u Hagu, kao śedok Tužilaštva u procesu protiv
Slobodana Miloševića. Bio je član Crnogorske Etničke
Zejednice Australije, đe je imao zapaženu ulogu sve do prije smrti.
Ostaće upamćen i po tvrdnji da je kapetan Bojnog Broda Krsto Đurović
ubijen namjerno od jedinica JNA blizu Dubrovnika. Nikola J.
Samardžić je umro je u Sidneju, Decembra 2005. godine, a
urna sa pepelom je odnijeta u Crnu Goru, đe je i sahranjen. Crnogorski
mediji, izuzev Pobjede, nijesu objavili vijest o smrti.
♦ Miodrag Lekić, iz milošta
Ćaki ili Lepi, diplomata sa gospodskim manirima,
što se može zahvaliti prije svega njegovom boravku u Parizu,
rođen je u Baru 1947. godine. Radio je kao profesor Barske gimnazije, pa
potom kao direktor Informativnog Centra Bar. Kao crnogorski kadar, biva
izabran za Ambasadora SR Jugoslavije u Mozambiku i Lesotu. Za Ministra
Inostranih Poslova Crne Gore izabran je 1992. godine i na tom mjestu je
ostao do 1994. godine. U vrijeme dok je bio na čelu MIP-a, interesantno je
istaći da se Lekić jedini slovio kao procrnogorski kadar u Vladi Crne Gore.
Ovom prilikom ističemo njegovo izlaganje u Skupštini tadašnje Republike Crne
Gore, prilikom rasprave o simbolima, kada je Ministar Lekić
tražio da se ne glasa za prijedlog sopstvene Vlade o usvajanju trobojke kao
crnogorske zastave, već je predlagao da trobojka na sredini treba da ima crnogorki
grb - dvoglavi orao sa lavom na grudima, kako bi se razlikovala od
srbijanske trobojke. Ovaj prijedlog je odbijen većinom glasova tadašnje
Skupštine.
U to vrijeme, iz Beograda dolaze zahtjevi da se ukine
Ministarstvo Inostranih Poslova Crne Gore, čemu se Lekić suprostavlja.
Nekoliko neđelja nakon tih pritisaka iz Beograda, Miodrag Lekić
napušta mjesto Ministra i biva imenovan za Ambasadora SR.
Jugoslavije u Rimu, đe i ostaje sa prekidima sve do 2003. godine.
Interesantno je da medijski nastupi Miodraga Lekića u post-ministarskom
periodu više nijesu procrnogorski. Špekulislo se da će Miodrag Lekić biti
kandidat opzicije na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, ali Lekić
na kraju nije prihvatio kandidaturu. Živi i radi u Rimu. Pisao je i
mnoge kolumne u dnevnom listu "DAN".
U vrijeme Miodraga Lekića, MIP Crne Gore ostvaruje kontakte
sa dijelom iseljenika, prije svega u SAD, Kanadi i Evropi. Interesanto je da
su ostvareni kontakti sa onim iseljenicima koji su nastupali sa anti-crnogorskih
pozicija. Ovome je kumovala činovnička skupina u Ministarstvu, koji su kanalisali
informacije o našim iseljenicima. U isto vrijeme, procrnogorski iseljenici,
prije svega iz SAD, Kanade i Evrope, šilju mnoga pisma na adrese MIP-a. ista
biva sklonjena, a mnoga i uništena. Interesantno je da sve neđe do 1998.
godine, ni Predśednik Vlade Crne Gore nije znao za pisma
koja su upućivana na njegovu adresu. Dio službenika MIP-a je bio podređen
Saveznom Ministarstvu Inostranih Poslova, čiji službenici su bili jedno
vrijeme.
♦ Janko Jeknić, kao bivši
trgovinski konzul u Ambasadi SR Jugoslavije u Milanu,
dolazi na čelo MIP-a Crne Gore. Rođen je u Kotoru, 1949. godine. Završio je
Ekonomski Fakultet u Podgorici. Poginuo je u teškoj saobraćajnoj nesreći, na
putu Podgorica - Danilovgrad kod Komanskog Mosta, 17.
Januara 1997. godine. Na mjestu MIP-a se nalazi u vrijeme političkih potresa
partije DPS, kada njegovo Ministarstvo prvi put javno pokazuje procrnogorsku
orjentaciju. Međutim, u isto vrijeme njegovo odjeljenje MIP-a sa odnose sa
iseljenicima - ne pokazuje procrnogorsku provijenciju. MIP je oformio jedno
malo odeljenje, u kojem su se našli činovnici bivših vlada, odanih i
provjerenih.
To odeljenje je dobilo naziv Odjeljenje Vlade za
konzularno-diplomatske poslove i odnose sa iseljenicima i na čijem
čelu dolazi Obrad Mišo Stanišić iz Mojkovca, koji ostaje na
funciji kao pomoćnik Ministra niz godina, a nakratko ga nasljeđuje Bojan Vuksanović
( koji je bio iz Narodne Stranke). Kakvo mišljenje je vladalo u tom
odjeljenju o crnogorskim iseljenicima? Prvo, potpuno su ignorisani svi oni
iseljenici, klubovi ili udruženja koja su se oglašavala u tadašnjim
procrnogorskim medijima - Monitoru, Onogošt Standardu i Liberalu ili koji su
kontaktirali Liberalni Savez Crne Gore, Socijal Demokratsku Partiju,
Crnogorsku Stanku, Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu, PEN Centar, Crnogorsku
Maticu. Njihova pisma su uništavana, adrese i telefoni sklanjani, tako da
su svi službenici Ministarstva bili dobro informisani o "zlu" koje ovi
pripadnici crnogorske dijaspore siju po Crnoj Gori.
Odjeljenje Vlade za konzularno-diplomatske poslove i odnose sa
iseljenicima organizuje poznate Susrete Iseljenika
u ljeto 1996. godine na Žabljaku i na Trebjesi u Nikšiću. U organizaciji
MIP-a Crne Gore dolazi oko 120 isljenika iz Amerike, Kanade, Njemačke i
Australije. Koordinator je Obrad Mišo Stanišić.
Interesantno je da ovi iseljenici nijesu bili procrnogorske provijencije.
Prilikom tih susreta, dolazi do kontakta iseljenika sa svim Ministarstvima
Crne Gore, čime se stiču mnoga poznanstva, tako da danas imamo situaciju da
se i dalje održavaju kontakti ovih iseljenika sa činovnicima u MIP-u Crne
Gore... Još tada, mnoga Udruženja Crnogoraca iz Evrope, Australije, Kanade i
Amerike su šiljali pisma protesta MIP-u Crne Gore nepozivanja procrnogorskih
Udruženja na Susrete ... Sva pisma su uništena u prostorijama MIP-a Crne
Gore.
Ko je Obrad Mišo Stanišić, koji se
pojavio i u pratnji crnogorskih funkcionera u Kanadi, u Torontu, Oktobra
2008. godine?
Obrad Stanišić, od milošte i Mišo,
rođen je 1959. godine u Mojkovcu. Radio je kao profesor srpsko-hrvatskog
jezika u Bosni i Hercegovini, potom je bio dvije godine Predśednik SO
Mojkovac, da bi od 1993. godine, pa sve do 1998.g. bio pomoćnik
Ministra Inostranih Poslova. Sada je poslanik DPS-a. Interesantno
je da Obrad Stanišić i dalje se pojavljuje u pratnji
crnogorskih funcionera koji obilaze Kanadu. Tako se pojavio u pratnji i
prilikom pośete Ranka Krivokapića, Predśednika Skupštine, Crnogorskim
iseljenicima u Torontu, i to Oktobra 2008. godine... Obrad Mišo
Stanišić je devedesetih godina ostvario vrlo čvrste kotakte sa
dijelom iseljenika iz Crne Gore. Pošto, zvanično, Vlada i MIP Crne Gore u
poslijereferendumskom periodu su procrnogorski, "bivši" službenici MIP-a, u drugačijoj
formi, nastupaju u dijaspori, ali se i dalje potajno održavaju kontakte i sa
onom dijasporom koja nije bila procrnogorska.
Dolazak Bojana Vuksanovića na mjesto Obrada
Miša Stanišića
Na mjesto pomoćnika Ministra i na čelo Odjeljenja Vlade za
konzularno-diplomatske poslove i odnose sa iseljenicima 1998.
godine dolazi Bojan Vuksanović. Pojava ovog čovjeka je vrlo interesantna,
ako ne i komična za crnogorsku dijasporu potkraj devedesetih godina.
Kada su procrnogorska Udruženja organizovala Prve Susrete
isljenika u Čikagu, kao predstavnik MIP-a stiže Bojan
Vuksanović. Na svim slikama, u zagrljaju, polunasmijan, u društvu
velikih Crnogoraca nalazio se i ovaj član i portparol Narodne
Stranke. Ovaj mladi političar, koji je smijenjen iz Narodne Stanke
Crne Gore 2002. godine, ostaće upamćen po izjavi iz Januara 2001. godine:
Crna Gora će se razvijati na principima
četničkog pokreta...
Nakon Čikaga, crnogorski iseljenici se okupljaju godinu dana kasnije,
1999.g., u Njujorku na Prvi Kongres crnogorske dijaspore.
Opet, kao čovjek MIP-a, među već opjevane Crnogorce i borce za Crnu Goru,
kao predstavnik Vlade dolazi Bojan Vuksanović. Njegovo
opredjeljenje prema Crnoj Gori, Crnogorcima, CPC i ostalim atributima Crne
Gore niko i ne zna, niti pominje.
U to vrijeme uspostavljanja zvaničnih veza crnogorske dijaspore sa
crnogorskim MIP-om, na čelu Ministarstva je došao, nakon pogibije Janka
Jeknića, Branko Perović.
♦
Branko Perović je rođen 1950.
godine u Nikšiću. Kao predstavnik SR Jugoslavije u Italiji devedesetih
godina pomaže Duvanskom Kombinatu u Podgorici da dobije
opremu vrijednu oko 30 miliona dolara, nakon toga, kratko vrijeme, dolazi na
čelo Ministarstva Trgovine Crne Gore. Dok je bio
Ministar Inostranih Poslova Crne Gore, od 1997. do kraja 1999.
godine, nije ostvario neke značajnije kontakte sa crnogorskom dijasporom.
Krajem Decembra 1999. godine podnosi ostavku na mjesto Ministra Inostranih
Poslova Crne Gore, nakon sve učestalih optužbi o njegovom učešću u
krijumčarenju sa cigaretama iz Italije i vezama sa italijanskom mafijom.
Nakon toga, odlazi u Ljubljanu, đe biva postavljen za
Šefa Trgovinske Misije Crne Gore. Obnovom nezavisnosti Crne
Gore, imenovan je za Ambasadora u Sloveniji. Biva opozvan u Junu 2008.
godine, nakon što je odbio da traži sponzore za proslavu Dana Državnosti
Crne Gore i što MIP Crne Gore je odbio da za ovu svrhu uplati više od 6
hiljada eura.
Ministra Perovića koji je podnio ostavku, nasljeđuje Branko
Lukovac, koji se u to vrijeme nalazi u Ljubljani kao predstavnik Crne
Gore.
♦ Branko Lukovac je rođen
1946. godine u Kolašinu. Završio je Ekonomski fakultet u
Beogradu. Njegovo ime se veže za formiranje Komiteta za odnose sa
instranstvom Republičkog Izvršnog Vijeća Crne Gore, što je bila
preteča današnjem MIP-u, đe i radi od 1979. godne, pa sve do 1985. U to
vrijeme, primaju se i prvi kadrovi u ovom budućem Ministarstvu Crne Gore.
Godine 1985. odlazi iz Crne Gore za Tanzaniju, đe obavlja funkciju
Ambasadora SFRJ sve do 1989. godine. Nakon toga, dolazi u Beograd, đe do
1992. godine radi kao pomoćnik Saveznog Sekretara za Spoljne odose za Aziju,
Afriku i Južnu Ameriku. Bio je u pośedu informacija o Crnogorcima u Argentini, odakle mu
je i supruga Danijela. Međutim, njegova saznanja, kao i saznanja MIP-a nijesu
nikad ugledala svjetlost dana. Crnogorska kolonija u Južnoj Americi je bila
zaboravljena i osuđena na samu sebe. Početkom rata devedestih godina, Branko
Lukovac, zahvaljujući poznanstvu sa Stanislavom-Ćanom Koprivicim napušta
Crnu Goru i odlazi u Johanezburg, u Južnoafričkoj Republici.
Branko Lukovac obalja funkciju Ministra Inostranih
Poslova Crne Gore od 2000., pa sve do 2003. godine kada je izabran
za Ministra za međunarodne odnose Srbije i Crne Gore u
Beogradu. Neposredno prije referenduma staje ne čelo Pokreta za Nezavisnost,
da bi u Januaru 2007. godine postao Ambasador Crne Gore u Zagrebu sve do
2009. godine.
Osnivanje Centra za iseljenike Crne Gore
i uloga Dr. Milana Vukčevića
Početak novog Milenijuma označio je i
formiranje Centra za iseljenike pri Vladi Republike Crne
Gore. Umjesto Ministarstva koje bi se brinulo o našoj
dijaspori, radilo na buđenju svih onih iseljenika, organizacija i klubova
koji su više od 88 godina bili prepušteni sami sebi, bez kontakta sa maticom,
bez prijatelja u oficijalnim zdanjima matice, oni koji odlučuju su se
dośetili da osnuju Centar i da ne čelo Centra postave Prof. Dr.
Milana Vukčevića. Prof. Dr. Milan Vukčević danom stupanja da
dužnost nije imao ni jednu informaciju o iseljenicima, niti su njegova
karijera, životni putevi ili interesovanja bila u dodiru sa crnogorskom
dijasporom.
Ovaj izutetan profesor Mašinskog Fakulteta u Podgorici,
inžinjer mašinstva, stručnjak za tehničku mehaniku i hidromehaniku, staje na
čelo Centra. Uvijek protokolarno doćeran, prijatan, susrijeće se sa skoro
svim iseljenicima koji se upute u zgradu Centra, pažljivo sasluša
sagovornike i uvijek obećava. Prijatelj svih crnogorskih udruženja, rado
viđen gost na druženjima sa iseljenicima u Sidneju, San Francisku, Skoplju,
Peroju, Zagrebu... Centar pokreće i mnoge akcije za crnogorske iseljenike -
ljetnja škola jezika, pomoć crnogorskim udruženjima, poklon bibliioteka -
oko 60 naslova autora iz Crne Gore.... Međutim, kako vrijeme prolazi, sve
više crnogorskih iseljenika krtikuje Centar i direktno Dr. Vukčevića.
Dolazi do "razlaza" sa Crnogorskom Etničkom Zajednicom Australije,
dijelom Crnogoraca iz Kalifornije... Krajem 2008. godine, Centar
upućuje poklon biblioteku crnogorskim društvima.
Pažljivim uvidom u ovu Biblioteku može se viđeti
da mnoge knjige i autori negiraju postojanje crnogorske nacije, kao i drugih
atributa ovog naroda. Interesantno je da su knjige, vrlo probrane, upućene
iz Centra koji slovi kao procrnogorski.
♦ Dragiša Burzan
nasljeđuje mjesto Branka Lukovca, koji odlazi u
Beograd na novu funkciju. Na mjesto
Ministra Inostranih Poslova se nalazi 2003. i 2004. godine.
Rođen je u Podgorici 1950. godine. Završio je Eletro-tehnički
Faklutet u Podgorici, đe kasnije i radi kao profesor sve do 1989.
godine, kada se pojavljuje u politici. Osniva Demokratski Pokret
1989. godine, da bi 1992. godine bio jedan od osnivača i
Socijal-demokratske Partije Crne Gore. Ulaskom u Vladu Crne Gore
1998. godine postaje zamjenik Premijera. Nakon napuštanje mjesta
Ministra Inostranih Poslova Crne Gore odlazi u London, đe obavlja
dužnost Ambasadora Srbije i Crne Gore do ponovnog sticanja
nezavisnosti. Danas se nalazi u Londonu, kao Ambasador Crne Gore.
Perko Vukotić, Miodrag Vlahović,
Božidar Obradović...
Za vrijeme Dragiše Burzana i njegovog nasljednika
Miodraga Vlahovića, mnogi crnogorski kadrovi zaposijedaju
Ambasade i Konzulate Srbije i Crne Gore po svijetu. U Kanadu dolazi
Perko Vukotić, a potom i Ministar Vlahović,
koji se zamjeraju dijelu crnogorske dijaspore, prilikom čega reaguje i
Crnogorsko Kulturno Društvo iz Toronta, čije pismo,
posredstvom ljudi iz dnevnog lista Pobjeda se donosi u
kabinet Premijera Crne Gore... Perko Vukotić, inače, vrsan
fizičar i član Crnogorske Akademije Nauka i Umjetnosti,
obavljao je funkciju Ambasadora Srbije i Crne Gore u Otavi. Od stotine
susreta i nastupa po velikoj Kanadi, samo jednom je imao susret sa
procrnogorskim iseljenicima Kanade, a u vrijeme Referenduma
ostao potpuno po strani. Nikad nije odgovorio ni na jedno pismo koje mu je
upućeno od strane crnogorskih iseljenika. Takođe, prilikom pośete
Ministra Vlahovića Kanadi i Torontu, krajem 2005. godine, vješto su
zaobiđeni crnogorski iseljenici. Iako je tribina bila javna, Ambasador
Vukotić, Centar za iseljenike ili MIP Crne Gore
nije obavijestio crnogorsku dijasporu o tome. I ovom prilikom
prisustvo nekih crnogorskih iseljenika, po terminologiji MIP-a Crne Gore, "nije
bilo poželjno".
U isto vrijeme, Vlada Crne Gore se priprema za
referendum... Hiljade svježe izrađenih crnogorskih barjaka stiže u sva
Ministarstva... Ljudi od povjerenja crnogorskih rukovodilaca računaju na
bezuslovnu ljubav crnogorskih iseljenika... i na broj koji će biti možda i
presudan...
Svi kadrovi MIP-a Crne Gore ulaze u predreferendumsku kampanju kao "provjereni",
"crnogorski orjentisani"... Mnogi aktivno učestvuju u kampanji...
Praksa MIP-a Crne Gore da sa podozrenjem gleda na procrnogorske
iseljenike nastavljala se.... Na drugom kraju svijeta, konzul u
Sidneju Božidar Obradović, crnogorski kadar, postavljen u vrijeme buđenja Crne
Gore, ignoriše Crnogorsku Etničku Zajednicu
i križa ime Mihaila Madića. Crnogorci iz
Australije šilju pisma Ministarstvu Inostranih Poslova... Pismo se šilje i
Ministru Inostranih Poslova Vlahoviću... U neđe isto
vrijeme, 2005. godine, u Australiji boravi i Prof. Dr. Milan
Vukčević i sastaje se sa Božidarom Obradovićem,
kao i sa Društvom iseljenika "Njegoš" iz Sidneja. Inače, vjerovatno šira
javnost ne zna, Mihailo Mandić je bio izabran u rukovodstvo
Društva "Njegoš" prvih godina boravka u Australiji. Nakon sukoba sa dijelom
članova i rukovodstva Društva, a povodom promovisanja procrnogorskih
vrijednosti, Mihailo Mandić napušta ovo Društvo ( ili biva isključen?).
I u ovom slučaju, čuvanjem kadrova iz redova koje ne možemo okarakterisati
kao procrnogoske, MIP je pokazao svoju doktrinu...- pomoći pojedincima da
prežive transformaciju Crne Gore 2006., one starije sačuvati dok se ne
steknu uslovi za penziju, a mlađe opskrbiti sa crnogorskim barjacima, titulama
i prepravljenim biografijama...
Današnjem Ministru Inostranih Poslova Milanu Roćenu ne
smeta da, i pored protesta Crnogoraca, postavi Božidara Obradovića za
konzula Crne Gore u Beču, đe je i danas.
♦ Miodrag Vlahović je
rođen 1961, u Đakovici, na Kosovu. Završio je Pravni Fakultet
u Podgorcici 1981. godine: Postdiplomske studije je nastavio u
Beogradu i Parizu. Osnivanjem Liberalnog Saveza Crne Gore
postaje njegov potpredśednik. Godine 1993. dolazi u sukob sa tadašnjim
rukovodstvom LSCG, koje ga i i isključuje iz stranke, a tadašnji
lider LS Slavko Perović ga u listu "Onogošt Standard"
optužuje za saradnju sa DPS Crne Gore i pokušaj razbijanja LSCG. Nakon
povlačenja sa političke scene, 1994. godine, o Miodragu Vlahoviću se skoro
ništa nije čulo, niti pisalo. Prije izbora za Ministra bio je direktor, ne
mnogo poznatog, Centra za regionalne i bezbjedonosne studije.
Dolazak Ministra Vlahovića u praskozorje Referenduma je bio
vrlo orginalan: nekadašnji liberal, poznat po svojim britkim i potkovanim
govorima, počeo je da skreće pažnju svojim nastupom: crnogorski i ostali
pridjevi vezani za Crnu Goru su u govorima Miodraga Vlahovića
bili nevjerovatno česti. To je dalo nadu Crnogorcima, bilo
pozdravljeno od crnogorske dijaspore... Mnogi su njegovo političko
vaskrsnuće viđeli i kao povratak Liberala na političku scenu... Bio je prvi
Ministar MIP-a u obnovljenoj Crnoj Gori... Postavljen je za Ambasadora u
Vašingtonu, Decembra 2006. godine. Ako izuzmemo jedan incident, prilikom
njegovog boravka u Torontu 2005. godine, Crnogorci Kanade i Amerike su ga
rado prihvaćali... U pojedinim situacijama, Ministar i Ambasador Vlahović je
imao određene sukobe mišljenja sa dijelom članova MIP-a Crne Gore.
Ova razmimoilaženja mišljenja su ostala među zidinama zdanja u Podgorici.
Kao prvi Ministar MIP-a Nezavisne Crne Gore nije izvršio
čistku u Ministarstvu Inostranih Poslova Crne Gore, niti je
pozvao na odgovornost sve one kadrove i službenike koji su radili o glavi
mnogim Udruženjima, Klubovima i iseljenicima kojima je Crna Gora bila na
srcu. Zadovoljan novim imenovanjem u SAD, protokolarno je predao MIP u ruke
Milanu Roćenu.
Kada su Crnogorci Australije, sasvim spontano, zatražili da
se za počasnog konzula u ovoj zemlji postavi Miško Mandić, njihov vođa i
rodoljub, u MIP-u Crne Gore su takav zahtjev smatrali - nepotizmom. Iako, u
tom zahtjevu nije bilo bliskih rođaka Miška Mandića, a ni zvanje počasni
konzul ne donosi previše privilegija, koliko obaveza i odricanja.
O inicijativi su mišljenje dala dva čovjeka, koja su i jednoglasno konstatovali
da je postavljanje Miška Mandića za počasnog konzula "smiješno". To su bili
Dragan Đurović i Željko Stamatović, koji
inače i pišu sva pisma MIP-a Crne Gore.
Dragan Đurović od 1977. godine radi u Saveznom
Sekretarijatu za Unutrašnje Poslove, đe se slivaju informacije o
jugoslovenskoj dijaspori... U saveznim institucijama ostaje sve do 1992.,
kada dolazi u Bar i postaje šef Carine. Godine 2003. odlazi
opet u Beograd na mjesto pomoćnika MIP Srbije i Crne Gore..
Posljednjih godina radi u Kabinetu Ministra MIP-a Crne Gore
Željko Stamatović je bio konzul SR Jugoslavije
u Trstu, potom u Bariju.
Posljednjih godina, Željko Stamatović ostvaruje direktne kontakte sa većinom
crnogorskih iseljenika, koji je, najčešće, i jedini koji ih prima u
kabinetu na drugom spratu zgrade Ministarstava Crne Gore u Podgorici.
Dragan Sekulović, Gojko Čelebić i ini
Kada je crnogorski konzul u Njujorku, Dragan Sekulović,
šaleći se ili ne, verbalno uvrijedio domaćine, pripadnike Bošnjačkog
naroda, na jednom skupu u prostorijama Islamske zajednice u
Njujorku Oktobra 2008. godine, svi iseljenici Bošnjaci
"digli su se na noge" širom Amerike i tražili njegovu smjenu. Ni jedan
crnogorski funkcioner se nije drznuo da spriječi da ovaj diplomata "sumnjivih
manira i interesovanja", koji je inače diplomata za "posebnu priču", bude ekspresno
smijenjen. Iseljenici iz Crne Gore, prije svega Bošnjaci i Albanci, veoma su
dobro organizovani i duplo oprezni kada su u pitanju kontakti sa našim
diplomatskim predstavnicima. Branko Milić, generalni konzul
u Njujorku je to imao u vidu dolaskom u ovaj grad, pa je od početka
pokušavao da prema ovim iseljenicima gradi jedan iskren odnos.
Kada je njihov kolega, Gojko Čelebić, koji danas radi u
Misiji Crne Gore pri Ujedinjenim Nacijama u Njujorku, svojevremeno
uvrijedio Crnogorce, na bijes Crnogoraca i na njegov odjek, MIP Crne Gore
nije ni pomišljao da pokrene njegovu smjenu u modernoj Crnoj Gori.
Gojko Čelebić je bio Ministar Kulture Crne Gore,
Ambasador SR Jugoslavije u Argentini.. Zalagao se kao Ministar kulture
da se PEN Crne Gore ne registruje kod međunarodnog PEN-a, učestvovao je u
srozavanju crnogorske baštine, prećutao je devastaciju kulturnih dobara Crne
Gore... I svi ovi razlozi su rukovodili MIP Crne Gore da "uvažavajući njegov
doprinos... i cijenjeći dosadašnji rad.... imenjuju gospodina
..." za predstavnika Crne Gore pred Ujedinjenim Nacijama.
♦
Milan Roćen je rođen 1950. godine na Žabljaku. Završio je Novinarstvo
u Beogradu. Godine 1977. počinje da radi u beogradskom listu Ekonomska
politika. Ovaj vrsni marksista, uspio je da u svojoj karijeri
preživi sve. Zapamćen je kao vjerni Šef Kabineta Mila Đukanovića,
ali javnost malo zna da je bio i vjerni šef Kabineta Vidoja
Žarkovića. Preživio je "antibirokratsku Revoluciju",
koja je orkestrirana iz Beograda 1989. godine, i da bi smirio "zle duhove",
odlazi iz Crne Gore i radi u Ambasadi SR Jugoslavije u Moskvi, kao savjetnik,
a jednu godinu i kao Otpravnik Poslova Ambasade SRJ. Dolaskom
Borislava Miloševića, još jednog crnogorskog kadra u
diplomatiji, na čelo Ambasade 1998. godine, Milan Roćen se vraća u Crnu
Goru i opet postaje najbliži savjetnik Mila Đukanovića.
Godine 2003. odlazi na dužnost Ambasadora Srbije i Crne Gore,
opet u Moskvu, đe i provodi sljedeće tri godine, čime nastavlja tradiciju
da Crnogorci budu Ambasadori u Moskvi. Prije Roćena, Ambasadori su bili:
Veljko Mićunović - dva puta, Marko Orlandić,
Danilo Vuksanović i Borislav Milošević.
Od 2006. godine, nakon Referenduma, Milan Roćen je Ministar je
Inostranih Poslova Crne Gore.
Iako je boravio više godina u Rusiji, prije
svega u Moskvi, Milan Roćen nije nikad obišao više stotina,
a u nekim godinama i hiljade radnika koji su radili u Moskvi i
Kazanju. Devedestih godina, posredstvom firme Monteks i
Građevinskog Preduzeća "Crna Gora" i Stanislava- Ćana
Koprivice, u Rusiju je otišlo više stotina građevinskih radnika i
inžinjera... Takođe, od dana dolaska na čelo MIP-a Crne Gore nije imao neki
značajniji susret ni sa crnogorskom dijasporom.
Čekajući uvijek vjetrove sa Istoka i Zapada, Milan Roćen
nije nikad izlijetao sa izjavama u javnost. Idući uvijek uz vlast, mirno i
povučeno, van partijskih sukoba, duboko zavaljen u fotelju Ministarstava i Ambasade, dičio
se funkcijom savjetnika Šefa, svojim "ruskim vezama", prijateljstvom sa
Ruskom Patrijaršijom... Mnogi mediji u Crnoj Gori, prije svega
Vijesti i Monitor, povezivali su ga sa nekim "prljavim"
poslovima... Međutim, to mu nije puno naudilo... Mnogi ga karakterišu kao
velikog rusofila, neki kao velikog srbofila... Znajući njegovu karijeru, to
je i očekivati....
ZAŠTO
JE MIP CRNE GORE ĆUTAO O CRNOGORSKOJ KOLONIJI U ARGENTINI?
Praksa u MIP-u Crne Gore je da se odbiju svi prijedlozi iz Crnogorske
dijaspore. Crnogorsko Kulturno Društvo iz Toronta je skoro
skrenulo pažnju na sebe pismima, koja su ugledala svjetlost dana,
zahvaljujući prije svega određenim medijima kao i web sajtovima dijaspore. U
tim pismima, CKD je tražilo otvaranje Konzulata ili Ambasade Crne Gore u
Kanadi, odnosno, Torontu. Ministarstvo Inostranih Poslova,
i sastavljač pisama, Dragan Đurović su rekli NE. Drugo
pismo je stiglo iz Australije, o imenovanju, barem,
počasnog konzula. Odgovor je bio NE.
Treća inicijativa je potekla iz Argentine - da se imenjuje,
opet, barem - počasni konzul. Interesanto je pomenuti, da je crnogorska
kolonija u ovoj zemlji bila potpuno nepoznata crnogorskoj javnosti moderne
Crne Gore i pored par fakata: bila je najbrojnija crnogorska kolonija; bila
je jedina crnogorska kolonija koja je imala u isto vrijeme svoj dom,
prostorije i dvije crkve; imala je i najstarije Udruženje osnovana van
granica Crne Gore.
Da bi čitaoci mogli da procijene
značaj ove kolonije, u odnosu na druge prostore svijeta đe žive
Crnogorci, pomenućemo neka imena. Među prvima je sigurno Crnogorac iz
Argentine, Guverner provincije Ćako ( izabran na izborima 2007. godine) i
poznati političar Jorge Capitanich (
na gornjoj slici sa Predśednicom Argentine, Kristinom Fernandez) . I pored
više intervencija crnogorskog publiciste Gordana Stojovića,
koji je samoinicijativno, nošen entuzijazmom, uz malu pomoć crnogorskih
institucija, objavio mnoge knjige o najvećoj, današnjoj crnogorskoj koloniji
van Evrope i više puta putovao u Južnu Ameriku, da se posveti veća pažnja
ovoj koloniji, MIP Crne Gore ćuti i ostavlja Crnogorce u
Argentini - prepuštene prostoru i vremenu. Ni tri godine od obnavljanja
nezavisosti, MIP Crne Gore ne želi da se ozbiljno bavi ovim pitanjem, dok u
isto vrijeme otvara diplomatsko-konzularna predstavništva i imenuje počasne
konzule i tamo đe ima zanemarljiv broj Crnogoraca. Ne pomaže ni pojava
Kataline Milović - spisateljice, episkopa Goražda
Glomazića - jedinog svještenika CPC u dijaspori, koji vrši službu
u dvijema jedinim crkvama koje postoje u dijaspori, a pripadaju
Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi. Ne pomaže ni inicijativa Crnogoraca iz
Argentine, koji predlažu za počasne konzule dva kandidata - Daga
Mićunovića, aktivistu Društva "Kralj Nikola Prvi" i Daru
Nikčević - čuvara Crkve Svetog Nikole.. MIP Crne Gore je rekao NE!
Interesanto je pomenuti i slučaj
Marije Aleksandre Vukasović, senatorke iz
Argentine i poznate
političke ličnosti. Vodi porijeklo iz Crne
Gore i pripada današnjim potomcima Crnogoraca koji su se doseljavali u Argentinu
i čiji broj doseže 30 hiljada. U vrijeme zajednice Srbije i Crne Gore, kada
je Ambasador u Argentini bio Ivan Saveljić, Aleksandra
prihvata ponudu da bude konzul, zajedno sa još dva potomka crnogorskih
iseljenika.
Godine 2006., nakon osamostaljivanja Crne Gore, Ambasadu SCG napušta
crnogorski kadar Ivan Saveljić i Vlada Srbije nudi
Crnogorcima da ostanu kao konzuli u budućoj Ambasadi Srbijie. Ponudu
prihvataju dva Crnogorca, dok Marija Aleksandra Vukasović to odbija. Prema
navodima Gordana Stojovića, koji su objavljeni na web portalu
MONTENEGRINA, niko iz MIP-a Crne
Gore nije kontaktirao ovu odanu Argentinku crnogorskog porijekla,
rekao joj HVALA. Tako da je i na ovaj način, crnogorska kolonija u Argentini još
jednom prepuštena sama sebi, kao i svih onih prošlih godina.
Prema pojedinim informacijama do kojih smo došli u MIP-u Crne
Gore, na duši našim iseljenicima, kao grijeh, se stavlja - njihovo otvoreno
insistiranje na osobenosti Crnogoraca kao nacije i otvoreno podržavanje
Crnogorske Pravoslavne Crkve... S obzirom na i dalje neriješene odnose u
samoj državi, od toga da se nijesu poništile Odluke Podgoričke Skupštine,
nije se riješilo pitanje Crkve, a i dalje se vodi borba za određene atribute
crnogorskog naroda, određeni kadrovi MIP-a Crne Gore, a u nekim strukturama,
možemo reći SVI - i dalje se vješto kriju iza "imuniteta" i zvanja. Ova priča
fakata ima za cilj da "razbije" tu stidljivost, krutost i nekuraž koji
vladaju u Crnoj Gori. Učaurene bojazni kod većine nas, da se otvoreno
progovori o problemu, postaju adaptibilne, što nas spječava da se suočimo sa
jednim remetilačkim faktorom u državnim institucijama Crne Gore. Ipak, na
kraju, politika ne mora da bude poštena, ali istorija mora.
KAD ĆE SE DESITI ČISTKA
U MINISTARSTVU INOSTRANIH POSLOVA CRNE GORE?
Kao što smo ranije naveli, MIP Crne Gore nije želio da otvori Konzulat,
Ambasadu, a na kraju čak ni da imenuje počasne konzule u zemljama đe imamo
registrovana Udruženja i značajan broj Crnogoraca ( Australija, Kanada,
Argentina), a u isto vrijeme imamo imenovanje počasnih konzula u zemljama
đe je broj Crnogoraca zanemaljiv, a trgovinsko-politički odnosi Crne Gore i
tih zemalja skoro da i ne postoje. Na primjer za počasnog konzula u
Indiji imenovana je gđa Janice Darbari, a za
Liban - gdin Marwan Paul Kebbe...
Da bi naši pośetici imali jasniju sliku o organizacionoj strukturi
MIP-a Crne Gore, na donjoj šemi su prikazani svi Sektori i
Službe MIP-a Crne Gore. Kao što vidite, na desnoj strani se nalazi
Pomoćnik Ministra za konzularne poslove i dijaporu, a u okviru ovog
Sektora se nalazi i Direkcija za dijaporu Crne Gore - đe se sve i
dešava. Pomoćnik Ministra je Dragan Đurović, o
kome smo već pisali ranije. Jedan od radnika tog sektora je i
Radomir Sekulović, koji radi kao savjetnik. Ranije je bio i
portparol MIP-a. Sa tog mjesta je smijenjen 2003. godine, od strane
tadašnjeg Ministra MIP-a Dragiše Burzana zbog javnog
neslaganja sa Ministrom Burzanom oko nekih zakonskih akata. Takođe, u tom
sektoru radi i Milan Lakić - koji nosi titulu
Ambasador za dijasporu.
Da bi mogli bolje ilustrovati i najnovije propuste MIP-a Crne Gore,
poslužićemo se jednim skorijim događajem i fotografijom.
ĐE JE CRNOGORSKA
ZASTAVA?
Delegacija Crne Gore u
sastavu: Ambasador Crne Gore u Tirani
Željko Perović,
Živko Senić konzul,
Dragan Djurović pomoćnik ministra
inostranih poslova, Osman Subašić
pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, Milan Lakić
ambasador za Dijasporu u
MIP-u Crne Gore, Radomir Sekulović,
savjetnik u MIP-u, prof. dr Milan Vukčević
direktor Centra za iseljenike i Elvira Bekteši
savjetnik u Centru su 14.05.2009. godine posjetili prostorije udruženja
crnogorske manjine ''Morača-Rozafa''
u Albaniji. Kao što se da vidjet na fotografiji u prostoriji se nalazi
zastava Srbije, ali ne i zastava Crne Gore. Mnogobrojna delegacija MIP-a je
obišla iseljenike u Albaniji, ali ne i one koji su od početka borbe za
crnogorski identitet bili pod crnogorskom zastavom.
(Primjedba
M.Mandić: Na osnovi dugogodišnjeg
iskustva u susretima sa g.Željkom Perovićem,
počev od Kongresa crnogorske dijaspore u
Njujorku pa sve do susreta u Australiji, mogu sa sigurnošću da tvrdim da je
Željko apsolutno crnogorski orjentisan. Zbog toga je visio na ledu sve do
samog kraja kada se neko sjetio da ga pošalje u Albaniju. Neki su to u MIP-u
komentarisali kao 'kaznu' obzirom da su se mnogi trokapići ugurali na daleko
atraktivnije destinacije.
Iz tog razloga i ovaj dogadjaj treba tražiti i vidjeti u svijetlu generalne
politike koju provodi MIP prema onima koji su od samog početka bili za
crnogorsku nezavisnost.)
.....................................
I kad se sve, snagom fakata, ovako
postavi pred širu crnogorsku javnost, mnogi će se upitati: Kad će se desiti
čistka u Ministarstvu Inostranih Poslova Crne Gore ili KO ĆE PODNIJETI
OSTAVKE?
Teško je predviđeti šta se sve može desiti, u skoroj budućnosti, sa
rukovodstvom MIP-a Crne Gore, a posebno sa Direkcijom za dijasporu. Pitanje
je da li ćemo mi sami - potisnuti i nadvladati te adaptibilne bojazni, koje
tako ometaju promjene na bolje, i svojom snagom i pogubnošću, lišavaju nas
često i najnužnijeg pragmatizma. Crnogorska dijaspora se, ipak, suočila sa
realnošću. Otvaranje kutije Ministarstva Inostranih Poslova neće nikog
ostaviti ravnodušnim, posebno ne one kojima je Crna Gora na srcu, a na glavi
JEDNA KAPA.
NAPOMENA:
(preuzeto sa web sajta
www.montenegro-canada.com )
 Odštampaj stranicu
|
|
