New Page 1

Ovi zapisi nastali su u vrijeme samih dogadjaja. Nijesu hronoloski sistematizovani. Moze se postaviti pitanje koga sve ovo sada interesuje - bilo pa proslo!? Ali, da li je to bas tako? Raspadom SFRJ, novonastale drzave, njih pet, formirane su na njenim tradicijama i proci ce jos puno vremena dok se ne oslobode prvobitne prakse. Takodje i kadrovi koji su bili u odredjenim sluzbama, pa i diplomatskoj, angazovani su na novim duznostima u novim tvorevinama. Mozda cemo ih jednog dana ponovo vidjeti u Australiji?

Tu su takodje iseljenicki prvaci, “rukovodioci” raznih klubova i udruzenja koji su bili i ostali gdje jesu. Da li znamo kakva je bila njihova uloga u “ono vrijeme”, kako se ponasaju sada – koliko su uticali na sudbinu zajednice?
Moze da bude i malo grize savjesti zbog napada i zamjerki nekim “extremistima” misleci da rade protiv “nase zemlje”, a oni su ustvari to radili po duznosti. Ko bi rekao da je list “Spremnost” (u odredjenom periodu ) finansiran od raznih sluzbi iz zemlje! Ili jedan poznati hrvatski radio! Da li je uloga SBS bila (i ostala) zaista da promovise multikulturalizam ili da propagandno utice na iseljenike iz “komunistickih zemalja”. Ko su zapravo bili “najomrazeniji” novinari sa ove stanice i da li su zaista bili ono zasta su se predstavljali? Kako su radili? Svakako da nijesu, neki od njih, zbog te svoje uloge bas srecni u novim domovinama.

U Generalni Konzulat Tralawney Street, koji vise nije nas, dolaze novi ljudi i predstavljaju neku novu drzavnu zajednicu kojoj je takodje predvidjeno da nestane. Kako ce se postaviti?

Da li ce otvoriti Registar i kartoteke koji su godinama vodjeni, da svako moze da provjeri sto se o njemu mislilo, ili ce nastaviti da koriste te iste Registre!?

Da li ce se konzulat i ambasada “razoruzati” i osloboditi oruzja koje im je ostavljeno u nasledje?

Konzulat – Sydney

Srpska zajednica je bila posebno zainteresovana da ima “nekog svoga” u Generalnom Konzulatu. To je svakako njeno legitimno pravo obzirom na brojnost u NSW. Ali to su i centri vecine cetnickih organizacija u Sidneju. Taj interes, ma koliko opravdan, pretvarao se u svojatanje uz pokusaje da se utice na razne nacine i na kadrovske promjene. “Ne Srbi” nijesu bili rado vidjeni, cak i “poreklom Crnogorci” **. Primjer Petra Boskovskog to najbolje pokazuje. Dovodjenjem “svog covjeka” na mjesto sekretarice, srpska zajednica je imala uvid u “sve sto se dogadja” u konzulatu. Sve to je uticalo da su se pripadnici iz ostalih zajednica sve vise udaljavali od konzulata.

Ponovno otvaranje Generalnog konzulata nije docekano sa mnogo entuzijazma. Iz hrvatske zajednice poceli su da pozivaju i postavljaju provokativna pitanja: da li ih prisluskujemo, da li cemo ih uhapsiti kada dodju u konzulat itd. Jedino smo iz makedonske zajednice docekani sa dobrodoslicom. Predstavnici Makedonske crkve dosli su u konzulat da cestitaju otvaranje. Ali taj gest nije dobro primnjen u srpskoj zajednici! Iz srpske zajednice niko nas nije posjetio. No najvece razocarenje sa “novim rukovodstvom” bilo je kada su poceli da dolaze raniji saradnici Bogija, Milanovica i ostalih – da se dogovorimo o saradnji kako da podnose raporte, nasta da se obrati paznja i sl. Nijesu mogli da vjeruju kada im je receno da toga vise nece biti! Ustvari, to im je trebalo mnogo ranije reci. Praksa medjusobnog spijuniranja iz vremena sezdesetih i sedamdesetih godina samo je sputavala i opterecivala odnose i sa iseljenistvom i sa Australijom.

Ako smo zeljeli da izbjegnemo greske i ponasanje nasih predhodnika onda je, kao prvo, trebalo demistifikovati ne samo aktivnosti konzulata vec i samu zgradu, otvoriti je koliko je to bilo moguce i pokazati da nema “podruma za mucenje” itd. Takve promjene pozitivno su primljene u hrvatskoj zajednici. To su pokazale demonstracije koje su “rutinski” odrzane u znak protesta zbog ponovnog otvaranja konzulata - ucestvovalo je preko 10 hiljada iseljenika. Ali su protekle mirno i na svoj nacin dale nam podsku: “Vi ste Crnogorac, iz postene nacije, i vama tu gdje ste nije mjesto”.

“Da nam tu nije mjesto” takodje su smatrali i u srpskoj zajednici, ali sa drugog aspekta, jer “radimo protiv Srba”. Kako je srpski nacionalizam postajao sve agresivniji i organizovaniji u zemlji to se takvo raspolozenje prenosilo ovdje. Tako su pocela podmetanja, optuzbe itd. Da bi diskreditovali konzulat nijesu birana sredstva, slani su iseljenici da provociraju sluzbenike na salteru, podmecu novac i sl. Na udaru se nasla M.L. glupo pretpostavljajuci zbog "j" u govoru da se radi o “Hrvatici". Kada je citava sema bila postavljena ispostavilo se da su napali “svoju krv” , jer u pitanju je bila “cista Srpkinja” !

Najvise stete srpskoj zajednici nanijeli su upravo sami Srbi. Ako se pogledaju razni registri iseljenika onda je u njima najvise srpskih iseljenika. Spijali su jedni druge, pravili spletke, prijave, najvise hapsenja i saslusavanja iseljenika prilikom odlaska u zemlju bilo je upravo iz srpske zajednice! Kada je poceo rat i kada se srpska zajednica nasla izolovana i frustrirana, australske sluzbe su uspjele da uspostave kontrolu i “sacuvaju mir” zahvaljujuci “nekim uglednim Srbima” koji su bili njihovi “saradnici”. I kada je Australska vlada degradirala neka od njihovih osnovnih prava koja proizilaze iz nacela proklamovane politike multikulture, to tim srpskim prvacima nije, ocigledno, mnogo smetalo! Nazalost to je pogadjalo i Crnogorsku zajednicu zbog pripadnosti drzavnoj zajednici (SRJ) koja je nametnuta Crnoj Gori.
Za svo vrijeme izolacije i sikaniranja, organizovano je samo nekoliko demonstracija, bez veceg uticaja na javno mnijenje. Neaktivnost i neefikasnost treba prije svega pripisati rukovodstvima udruzenja i organizacija koji su bili pod uticajem oficira raznih sluzbi. Konzulatu je bilo poznato da organizacija koja objedinjava srpsko iseljenistvo, kojom je rukovodio Glisic, akcije dogovara sa ASIO, cak i razne predstavke i protesti koji su slati Canberi bili su redigovani od strane ASIO. Glisic je bio uspostavio odnose sa konzulom Z. Veljicem drzeci tako i aktivnosti konzulata pod kontrolom australskih sluzbi, koje su procjenjivale da je “generalni konzul uspjesno marginalizovan”.

Srpska zajednica nije bila bolje srece niti sa Ambasadom. Srbina Vukasinovica bila je bas briga za svoje sunarodnike - vise je vodio racuna o svojim interesima. Kada je australska vlada odlucila da reducira broj diplomatskog osoblja, nije im namjera bila da “kaznjavaju svoje gradjane porijeklom iz SRJ ” tako sto bi im uskratili konzularne i druge usluge. Prvom sluzbenom Notom koju su poslali trazili su da se vrati diplomata iz ambasade - politickih odnosa ionako nije bilo. Medjutim, Vukasinovic je u MIP-u insistirao da ode neko iz Konzulata, ne obavjestavajuci svoje ministarstvo.To je u MIP-u izazvalo iznenadjenje pa su trazili da se to jos jednom preispita. Ali, posto je Vukasinovic i dalje insistirao da ode neko iz konzulata Australci su to prihvatili! Tako su gradjani SRJ zahvaljuci Vukasinovicu (a ne australskim organima!) ostali bez adekvatne konzularne zastite sve do kraja ratova! Na taj nacin je Vukasinovic sebi obezbijedio mogucnost da “prespava” nekoliko godina. Ne bi iznenadilo da za svoj “patriotizam” i zasluge jos bude i nagradjen.

Zgrada Generalnog konzulata u ulici 12 Tralawney St arhitektonski se ne razlikuje puno od okoline. Kao i ostale privatne kuce u susjedstvu, gradjena je bez nekih urbanistickih pretenzija - vise podsjeca na bunker nego na predstavnistvo jedne drzave. U stvari, sve je i podeseno u “odbrambene svrhe”. Gradjena je u vrijeme kada je to bilo neophodno. Glavni ulaz cuvaju vrata ojacana metalnim polugama. Prozori su sa neprobojnim staklima stalno zatvoreni tako da kancelarije zaudaraju na vlagu i ustajali vazduh. Strana dvorista prema ulici je bez vegetacije, zbog lakseg osmatranja. Zasluga da je zgrada sagradjena u jednom skupom dijelu Sydneya pripada Bozu Crnjaku, jednom od rijetkih Crnogoraca koji je radio u generalnom konzulatu od njegovog postojanja na ovamo.

Radi odbrane od eventualnih “ neprijateljskih napada” na raspolaganju je stajao citav arsenal lakog naoruzanja: pistolji, automati, puske, gasovi, bajoneti i kame! - pogledajte listu.

To oruzje nije predato australskim vlastima i ono se vjerovatno i danas nalazi u prostorijama konzulata ili ambasade u Canberi – naravno ukoliko nije svojevremeno poslato kao pomoc za “Otadzbinske ratove”.

1.     ZASTAVA M-70 reg.br.235260 i municija cal.7,65 komada 16
2.     Kolt “Amadeo Rosi” br 72999 sa sest (6) metaka
3.     Automatska puska br 53716 sa 5 okvira sa po 30 metaka
4.     Jedan noz – Kama sa futrolom
5.     Jedan noz – bajonet
6.     Zastitna maska kozna futrola za pistolj
7.     Par lisica sa kljucevma
8.     Jedan sprej suzavac
9.     Jedna pancir kosulja
10.   Bokser metalni
11.   Jedna palica
12.   150 metaka za pusku
13.   6 metaka cal 32 s.w.
14.   10 metaka kalibra 38 s.w.
15.   90 metaka za pistolj i automat oznake 11-55
16.   Jedna kozna futrola za za TT jedan okvir i 8 metaka
17.   Automatska puska br 53716 sa 5 okvira po 30 metaka u okviru
18.   Palica izgubljena prilikom upotrebe u demonstracijama
19.   Jedan noz – kama
20.   150 metaka za automatsku pusku
21.   100 metaka za automat i pistolj 7,62 oznaka 11-55; 150 metaka za pistolj 7,65
22.   Jedna zastitna maska MB
23.   Jedna pancirna kosulja
24.   Jedan par lisica sa kljucevima
25.   Jedan sprej suzavac
26.   Jedan bokser metalni
27.   Jedna velika palica, jedna mala
……………………pa dalje:
Pistolj BERETA MD 70 cal 7,65 reg 31990 i 16 metaka
Colt official police sa 138 metaka reg. Br. 2210
Pistolj CRVENA ZASTAVA mod 70 br 14582 18 metaka
Lovacka puska 12 Amadeo Rosi reg S 22094 plus 18, 20 metaka
Pistolj M 57 cal 7,62 reg 5540 i 50 metaka
Pistolj CZ 3055 7 metaka 7,65
Automat M 56 br 75187 metaka 173 kal 7,62 sa 5 okvira
Pistolj CZ 7,65 br 235239 sa 10 metaka (Bogicevic Milos)
Pistolj CZ TT br G 73785 sa 9 metaka

Zapisnik o primopredaji licnog naoruzanjha i opreme izmedju konzulata i ambasade sacinjen zbog zatvaranja GK.

Danas su diplomatska i druga predstavnistva skoro svake zemlje pretvorena u mala utvrdjenja. Diplomatski predstavnici su postali glavna meta napada extremnih grupa u cilju postizanja politickih ciljeva. Sa druge strane, borba protiv terorizma sve se vise manifestuje kao izgovor za uspostavljanje hegemonizma jedine preostale super sile.

Jugoslavija je mnogo ranije, jos od svog postanka, bila zrtva medjunarodnog terorizma. Njena predstavnistva po svijetu bila su izlozena prijetnjama i napadima. Diplomatski predstavnici nigdje nijesu bili sigurni. Da podsjetimo samo na nekoliko teroristickih akcija: napad na jugoslovensku vojnu misiju u Berlinu i ranjavanje sefa misije, upad u Ambasadu u Bonu, itd. Najgnusnije je svakako bilo ubistvo ambasadora u Svdskoj od strane pripadnika ustaske emigracije u sprezi sa tadasnjim (1971) Hrvatskim rukovodstvom *. Za ovo ubistvo vezana je i jedna od prvih otmica aviona.

Kao “komunisticka” zemlja Jugoslavija je osjetila sto znace “dvostruki standardi” (o ovome ce kasnije biti rijeci). Kada govorimo o Australiji i “dvostrukim standardima” navedimo cinjenicu da je u periodu 1972 do 1984 izvrseno preko 30 napada na interese i imovinu SFRJ a da za to niko nije odgovarao, policija nikada nije uspjela da identifikuje pocinioce! Sa jednim izuzetkom - kod pokusaja trovanja vodovoda u Sidneju. Na tlu Australije, zemlje koju”vezuje tradicionalno prijateljstvo sa narodima Jugoslavije” i saveznistvo u dva svjetska rata sa oko 6% stanovnistva Juzno - Slovenskog porijekla – pripremane su i naoruzavane ustaske formacije za oruzani napad na Jugoslaviju i razbijanje medjunarodno priznate drzave, jedne od utemeljivaca OUN.

Na politickom nivou i Australija i Jugoslavija, tvrdile su da su odnosi “dobri i prijateljski”. Za Jugoslaviju odnosi sa Australijom, sa koncentracijom neprijateljske emigracije, bili su u funkciji unutrasnje sigurnosti, vise nego sto su imali neku medjunarodnu dimenziju. Kasnije je Australija pokusala da se priblizi Pokretu Nesvrstanih osjetivsi izolovanost u regionu. Tadasnji Prvi Ministar Malcolm Fraser ovako je rezimirao sto misli o Jugoslaviji I don’t give a damn if those butchers from Belgrade are inconvenienced in whole thing, they come to power by sheer terror by blood.”

Vecina hrvatskih, slovenackih i srpskih emigranata koji se mogu okarakterisati kao Nazi usla je u Australiju pri kraju cetrdesetih i pedesetih godina. Zapadne zemlje uspjele su da prebace u okrilje Zapada ljude koji su upravo bili pocinili najbestijalnije zlocine u istoriji. To je jedna od najsramotnijih poratnih epizoda u koju su bili ukljuceni zapadni lideri! ASIO kao i njemu slicne organizacije u drugim zemljama nijesu se obazirali na zlocine koje su pocinili nacisticki emigranti pridosli u Australiju. Sluzili su im kao orudje za postizanje politickih ciljeva. Mozda bi se pritom moglo dodati da “ zabacena Australija, koja jedva da je imala svoju nezavisnu spoljnu politiku ili spoljnopoliticke institucije, slijepo prihvatajuci uputstva Velike Bitanije i Amerike, i bila vise naivna ne znajuci nista o realnosti iz bliske proslosti” [ Isi J.Leiber President, Executive Council of Australian Jewery]. Teoretski i Nacisti i njihovi saradnici nijesu mogli da emigriraju u Australiju, ali su oni uspjeli da vrlo lako zaobidju postojece restrikcije. Australski politicari i administracija nijesu se trudili da efikasno primijene postojecu proceduru namjerno zatvarajuci oci cak i negirajuci opste poznate cinjenice. Jednom pod zastitom Australije oni su se predano stavili na usluzi njenim sluzbama kao sto su ranije bili sluge Nacista. Ne samo da su uzivali zastitu australskih politicara vec su im ovi pomogli da naprave politicku karijeru. Spomenimo samo Ljerka Urbancica “Ljubljana Litle Geabels”.

Neprijateljska emigracija ustase, cetnici i ostali sa “ djubrista istorije” Drugog Svjetskog rata sluzili su kao orudje pritiska na SFRJ u datom momentu. Znajuci da imaju lokalnu podsku NE je bila vrlo agresivna. Njihov “zadatak” je bio da neutralisu “komunisticki uticaj” kod iseljenika koji su se ranije doselili i bili patriotski nastrojeni.

Hrvatska neprijateljska emigracija iz drugog svjetskog rata, uopsteno receno, bila je protiv svake Jugoslavije. Novi “val” emigracije iz Hrvatske uslijedio je nakon “Hrvatskog proljeca”. Oni su poceli da uticu na ustase da se organizuju i koriste sredstva politicke borbe prihvacena u demokratskim zemljama. Cetnicka emigracija bila je protiv rezima, ali za Jugoslaviju - naravno, gdje bi Srbi dominirali. Jugoslovenstvo koje je zagovarala zvanicna politika cesto je zamjenjivano sa srpskim hegemonizmom stvarajuci averziju kod ostalih zajednica prema pojmu Jugoslavija (kasnije je Milosevic proklamovao nacelo: “Jugoslavija ce biti onakva kakvu mi zelimo ili je nece biti”)

Iseljenicka udruzenja u sustini su bila oduvijek na nacionalnoj osnovi sto ne znaci da su bila neprijateljski raspolozena prema Jugoslaviji. Jugoslavija je drzavna odrednica a ne nacionalna. Nastojanja da se kroz jugoslovenske klubove iseljenici postave na “linijama politike Saveza Komunista” bila su kontraproduktivna. Zvanicna politika, pa tako i diplomatski predstavnici, provodili su “jugoslovensku orijentaciju”, borili su se protiv nacionalne podvojenosti, ali cesto sa metodama iz “arsenala” srpskog hegemonizma.

Udruzenja koja su isticala nacionalne osobitosti i djelovala na nacionalnoj osnovi, obicno su svrstavana u “anti jugoslovenska”. Posebno, kada su bila u pitanja hrvatska drustva ili klubovi, mada vecina hrvatskih iseljenika nije bila protiv Jugoslavije. Republika Hrvatska u SFRJ ne samo da je uspjela da se oslobodi hipoteke NDH i fasizma vec je postala jedna od razvijenijih republika.

Makedonska nacionalna udruzenja nalazila su svoj rezon postojanja u odbrani od grcke asimilacije i jakog australskog grckog lobija. Ironija je da je prvi diplomata u Australiji koji je optuzen za “nacionalisticko djelovanje” bio Makedonac – Petar Boskovski. Boskovski je bio jedan od rijetkih generalnih konzula koji je shvatio da u australskim uslovima podrska Jugosloviji moze jacati preko afirmacije nacionalnih udruzenja. To je iritiralo veliko srpske glasnogovornike u samom konzulatu. Intrigama i uplitanjem nekih australskih politickih licnosti Boskovski je trebao biti politicki likvidiran.
Tadasnji direktor Zajednickog Privrednog Predstavnistva u Australiji uputio je pismo na 5 stranica Raifu Dizdarevicu, saveznom sekretaru za inostrane poslove “ Cinjenice i nacionalno djelovanje generalnog konzula SFRJ Petra Boskovskog u australskoj drzavi Novi Juzni Vels”.

Tako je doslo do toga da su oni koji su smatrali da stite interese Jugoslavije ustvari podrivali njene temelje.
_____________________________

* Nova, nezavisna drzava Hrvatska koja pretendira na clanstvo medju moderne Evropske drzave, pocastvovala je pocinioce zlocina dajuci njihova imena splitskim ulicama i oficirske cinove u novoj hrvatskoj armiji!

Rad(t)na atmosfera

Kada su 1998, demonstranti hrvatske zajednice pokusali da udju u zgradu GK, nekoliko sluzbenika je istrcalo napolje i sa oruzjem napalo demonstrante dok ih je iz zgrade rafalnom paljbom “pokrivao” Bogi Bogicevic. Bez potrebe! U zgradu i onako nije bilo moguce upasti bez da se zidovi ili vrata probiju artiljerijskim oruzjem, koga demonstranti, naravno, nijesu imali.

Sigurno nijesam bio jedini koji je, citajuci informacije koje su pristizale iz predstavnistva u Australiji, dobio utisak da tamo na svakom cosku vrebaju ustase sa isukanim kamama i cetnici masnih brada. Toga je sigurno bilo krajem cetrdesetih i pedesettih godina i mozda nesto kasnije kada su nacisticki kolaboracionisti sluzili kao avangarda protiv “komunizma”, ali ovo su bile 1980-te godine i doba Macartija bilo je odavno proslo. Takva pretjerivanja cesto su prelazila u opsesiju i djelovala na stvaranje atmosfere unutar kolektiva. Neprijatelj nikad i nigdje ne spava! Konzul Bogicevic je zakljucavao vrata da bi citao list “Politiku”! Vice-konzul Vujovic je skautski logor “zamijenio” ustasama “ koje izvode manevre”, umalo izazvavsi skandal! I u kolektivu su svi zazirali jedno od drugog. Evo jednog od naloga koji je konzul Bogicevic dao Spasi da provjeri:

“ Iz delimicno saslusanog razgovora telefonom, cuo sam da Bozo Maric (radnik GK) kaze, ocigledno putnom agentu, … neka on donese taj aparat, ja sam nasao jednog putnika koji ima povlastce na carini pa bi on to preneo…”

Spase je postupio po naredjenju i otkrio da je u pitanju “aparat za gluve – levo uvo!

Konzul Ante Barbir satima je saslusavan o odnosima sa suprugom. Jedan od radnika za bezbijednost morao je dati pismenu izjavu i “krace podatke” o prostituki “naseg porekla” sa Kings Krosa sa kojom je povremeno imao odnose.

Sudbine vecine iseljenika vezane su za Trewlaney 12. Tek dolaskom u Australiju i ponovnim otvaranjem Generalnog konzulata, postalo je vidljivije zasto je ta zgrada djelovala zastrasujuce dobivsi reputaciju jedne Ljubljanke ili Petrinjske ulice. Da spomenemo da nam je prilikom ponovnog otvaranja Generalnog konzulata, izmedju ostalog, predato na “upotrebu” 6 tomova registarskih knjiga sa preko 60 000 imena! Ako se dodaju ostale “specijalne” liste i registri “odredjenih lica” onda je manje vise svaki bivsi Jugosloven bio u evidenciji!
Evo kako izgleda jedna od tih registracija :

PREZIME I ME OCA:                   Botika Ante
MESTO I DATUM RODJENJA: xx.xx.19xx …. kod Zadra
ADRESA: ……………                 ... Street, Wrichard NSW 2150 tel 02/99…….
ZANIMANJE:                                Fabrika kartonskih kutija u mjestu xxx
DRZAVLJANSTVO:                      Ne poseduje Australsko drzavljanstvo, samo SFRJ
BRACNO STANJE DECA:         Ozenjen dvoje dece

Clan kluba Kralj Tomislav. Na dan 23/11/84 I. Milanovic obavio razgovor sa Botikom koji potvrdjuje da je od dolaska clan kluba Kralj Tomislav, ali da odlazi i u druge klubve (“Jadran Hajduk”) da se ne bavi nikakvim politickim aktivnostima i da nema “kriminani rekord”. Bio je u Jugoslaviji 1976 i tada kontaktira organe SUP-a u svom mestu. Razgovor obavljen povodom odlaske supruge u Jugoslaviju kojoj je majka umrla (I. Milanovic 23/11/1984).

Napomena: Izdali mu pasos 21. 8. 1987 obzirom na ocenu I. Milanovica (gore) i brisali iz spiska neprijateljske emigracije .[ M.Bogicevic, Konzul]

“Pod kapom” konzulata bilo je i predstavnistvo Privredne komore i privredna predstanistva jugoslovenskih preduzeca. Svi su bili partijski povezani i cesto “po zadatku” obavljali odredjene “operativne” poslove za konzulat. Smatrano je da ce sistem kontrole izolovati neprijateljsku emigraciju i ojacati veze sa pozitivnim iseljenistvom, postaci pozitivni patriotizam i veze sa domovinom. Desilo se suprotno. Kako i ne bi, cesto su i licnosti koje su uzivale ugled i u Jugoslaviji i ovdje, kao sto je A. Bosnic, bile izlozene sikaniranju i ucjenama - morali su da se dokazuju i pravdaju. Evo pisma A. Bosnica konzulu Bogicevicu:

Evo vam saljem popunjene formulare za moju suprugu i mene a u vezi dobijanja vize za posjetu Domovini. Takodje prilazem i brojeve nasih starih Australskih putnih isprava koje su punovazne do 2.sep.1987……………………………………………….Vec godinama imam zelju posjetiti Domovinu ali moji poslovi mi to nijesu dozvoljavali. Koliko vam je to i poznato da su moji odnosi sa diplomatskim predstavnistvima u ovoj zemlji bili uvijek ljudski. Primijetio sam kroz nase razgovore da bih mogao i ne dobiti vizu, pa ako se to i dogodi moji ljudski odnosi prema Vama se nece promijeniti. Ja ne vidim razloga zbog cega vizu ne bih dobio, jer zato ne postoji razlog. U Domovini kao i u Australiji uvijek sam radio za dobro naseg naroda. Ovdje sam uvijek nastupao kao Hrvat, zastupao interese hrvatskog zivlja a sto cu do kraja zivota ciniti jer to je stara navada hrvatskog naroda.

U domivini sam ispunio svoju duznos: Bio u NOB-u od 1943-1945. Predsjednik omladinske organizacije Blata. Predsjednik diletanske sekcije KUD” Petar Milat” ucestvovao u izgradnji pruge Samac - Sarajevo, ucestvovao na popravci kuca na Peljescu i Korculi koje su Talijani popalili……………………Napustio Domovinu sa Putnicom pa ne vidim razlog za problem sa vizom…………………….Od samog osnutka Australske Etnicke Zajednice sam u njenom clanstvu, zastupajuci hrvatski narod ovdje. Danas sam podpredsjednik Etnickih zajednica za NSW gdje sam izabran kao jedini hrvatski zastupnik…………………Zbog svega toga vjerujem da ce mi se omoguciti posjetiti moj rodni kraj kako mi je to i zelja. Za svu pomoc Vam se najiskrenije zahvaljujem.

Prvi utisci o jednoj zemlji dobijaju se obicno u kontaktima sa njenim predstavnicima u inostranstvu. Svuda u svijetu za izbor tih kadrova postoje odredjeni kriteriji. To vazi (vazilo je) naravno i za Jugoslaviju. Ali, ti kriteriji su cesto degradirani. Da je o njima vise vodjeno racuna, da su ti kriteriji objektivno primjenjivani i u diplomatska i druga predstavnistva slati ljudi politicki obrazovaniji, savremeniji, sa osjecajem za promjene, na visem kulturnom nivou sa moralnim integritertom, koji iseljenici znaju da uoce i respektuju i njihov odnos prema zemlji porijekla mogao je biti drugaciji. Nazalost, pred kraj sedamdesetih i osamdesetih rijetko se desavalo da takvi kadrovi budu akreditovani u Australiju. Australija nije bila na “listi prioriteta” dobrih, perspektivnih kadrova zato su i dolazili oni koji nijesu nigdje drugo mogli. I dalje su slati “bivsi udbasi” koji su proveli neko vrijeme u konzularnoj sluzbi Sekretarijata za inostrane poslove, a u nekim slucajevima i direktno iz lokalnih policijskih stanica ili javnih tuzilastva. Odnosi SFRJ i Australije svodili su se uglavnom na iseljenistvo, politicki kontakti bili su neredovni, ekonomska razmjena sa oko 200 miliona dolara bez veceg znacaja tako da odlazak na neku od diplomatskih funkcija nije davalo mnogo izgleda za licnu afirmaciju i sticanje profesionalnog iskustva. Konzulati su bili podijeljeni po republickom kljucu koji je naturao iseljenistvo. Generalni konzul ili konzul trebao je biti iz one nacije koja brojcano preovladava na teritoriji konzulata.

Mogucnost da se “zaradi” cesto je bila jedna od motivacija za dolazak u Australiju. Obicno je zbog “finansijske konstrukcije” i licnih interesa dolazilo do familijarizacije, gubljena je distanca sa iseljenicima neophodna da bi se ocuvao licni autoritet i autoritet funkcije konzula. Drastican primjer predstavlja generalni konzul u Melburnu N.N. On je cak stanovao kod iseljenika sa fiktivnim ugovorom o zakupu, fiktivno “angazovao” iseljenike za pomoc u kuci i sl.

Da bi se ostvarila finansijska konstrukcija nije se samo islo na kojekakve “dilove” sa iseljenicima vec i na krsenje propisa. U arhivi konzulata u Sidneju pronasli smo “Registar” sa podacima prihoda od dodatnih taksi koje su naplacivane ilegalno od stranki za svaku obavljenu radnju. Za nas je predstavljalo iznenadjenje kada nam je nekoliko iseljenika dalo izjave da im je konzul M. privatno naplacivao da bi im odobrio vize ili “potpisao” pasos.

Slicna praksa bila je uvedena i u JAT-u. Jednom prilikom je Konzulat trebalo da raspravlja o problemu kada je direktor predstavnistva od jednog iseljenika “kupio “ kola, ali nije dao obecane avio karte. Pored ovakvih trampi, izvor dodatnih prihoda bila je i taksa za visak prtljaga prilikom cekiranja. O tome Drago Popovic sigurno zna ….da ne spominjemo daleko krupnije malverzacije po drugim preduzecima.

O kakvom autoritetu drzave se onda moze govoriti i kakva je to drzava koju zastupaju ovakvi ljudi?

Da nije doslo do raspada SFRJ ambasador Cizelj bi napravio vrlo uspjesnu karijeru. Imao je sve predispozicije, formalno je bio doktor neke od nauka, sa puno ideja koje su zvucale moderno, a bio je i aktivan na prosirenju ekonomskih odnosa. Znao je sto u zemlji zele da cuju i to je servirao. Na ekonomskom planu projecirao je takve megalomanske projekte za koje nije bilo nikakve osnove da se realizuju, ali je “lijepo zvucalo”. Uspio je da odnose sa Australijom institucionalizuje (birokratizira) vise nego sto je to uradjeno sve godine prije njega. Pored Mjesovitog komiteta i predstavnistva Komore u Sydneju on je inaugurisao Australsko - Jugoslovensku komoru, Udruzenje privrednika, Fondaciju itd. Niti jedan diplomata prije njega nije toliko proputovao Australijom po sluzbenoj druznosti. Ako je u nekom zabacenom mjestu u Northern Territory “primijeceno” da ima makar i jedan iseljenik on ga je posjetio! Kao Slovenac a priori je dobio povjerenje odgovornih u hrvatskoj zajednici koje je koristio za prikupljanje podataka o njihovim aktivnostima. O slovenackoj zajednici javno je izrazavao nepovoljno misljenje pogotovo o A.Brezniku ali je, takodje javno, cijenio ljude iz srpske zajednice. U kolektivu ambasade znao je kako da veze saradnike za sebe i osigura podsku.

Kako je sve to izgledalo u stvarnosti? Bozo Marendic, savezni ministar, prilikom posjete Australiji, prateci ponasanje ambasadora Cizelja za tih nekoliko dana otprilike ovako ga je okarakterisao: “Cizelj-irati na slovenackom znaci sitnicariti, “sitno vest” i to mu ime u potpunosti pristoji”. Cizelj je postavljen za amabasadora u Canberi poslije Sveta Starcevica iz Hrvatske. Starcevic je bio profesionalan, racionalan i nije se gubio u detaljima. Bio je smijenjen prije isteka mandata kada je dosao u sukob sa Raifom Dizdarevicem, ministrom inostranih poslova. Moze se reci da je to bilo mracno doba za mnoge perspektivne dilomate u SSIP-u, a posebno zenskog pola, kada je Dizdarevic, iako “komunista” pokusao da nametne neka muslimanska shvacanja. Spomenimo da je u fabrikovanju dokaza protiv Starcevica jednu od glavnih uloga odigrao N. Zirojevic koga iseljenici u Australiji znaju iz Perta i Kanbere.

Ambasador predstavlja zemlju, zastupa njene interese i provodi politiku u skladu sa instrukcijama koje dobija. To od samog pocetka Cizelj nije zelio da shvati. On je ustvari vodio politiku polazeci od licnih shvacanja vise na osnovu stavova koje je Slovenija imala prema federalnoj vladi. Cesto smo imali osjecaj da se on i njegova supruga “stide” zemlje koju predstavljaju. Supruga, inace provincijska uciteljica, zahtjevala je od supruga ostalih diplomata da “sakriju” bedz sa imenom “Jugoslavija” !

Odmah po dolasku u Australiju Cizelj je bio ubacen u vatru – kada je doslo do pucnjave pred Generalnim Konzulatom tokom demonstracija hrvatskih iseljenika. Cizelj je pokazao svoju neprofesionalnost i konacno nedostatak lojalnosti. Cizelj nikada nije imao razumijevanja za pitanja bezbijednosti rada ambasade, stepena povjerljivosti, da zemlja akreditacije Australija, kao uostalom i svaka druga zemlja u svijetu, ima interesa da dobije uvid u drzavne tajne, da zna sta se planira, stavove po odredjenim pitanjima i sl. Za vrijeme dok je Cizelj bio ambasador, Australske obavjestajne sluzbe nijesu imale monogo muke. Kao prvo: povjerljive informacije i korespodencija sa Beogradom isle su preko sekretarice! Mimo svih pravila ona ih je kucala na kompjuteru ili masini bez specijalnih uredjaja, tako da je ASIO imao informacije prije ministarstva u Beogradu. Dalje, poznato je bilo da ona ima kontakte sa lokalnim sluzbama * (vidi crveno)

Cizelj se vise orijentisao na iseljenistvo i “razvoj ekonomskih odnosa”. Po prirodi ‘gluposti’ kao Slovenac nije uzivao podsku srpske zajednice, ali po istom principu bio je omiljen kod Hrvata kojima je konacno nanio i najvise stete. Sve informacije koje je dobijao od pojedinih hrvatskih prvaka prenosio je Beogradu!

Sto se ekonomije tice Cizelj je bio u “svom elementu”. Formirana je Australsko-Jugoslovenska komora koja je trebala da unaprijedi ekonomske odnose izmedju dvije zemlje. Za njenog predsjednika izabran je vlasnik “one man company” Mr John Benedek. Benedek je inace trgovao sa Madjarskom, zemljom svog porijekla. Ustvari, aktivnosti Komore bile su konceNtrisane da usmjere razmjenu preko Benedeka. Ekonomskim, kulturnim i drugim odnosima bavila se takodje novoformirana Fondacija. Ona je, ustvarii, bila mrtvo rodjence! Za prvi planirani veliki skup u Sydneyskom hotelu Sheraton ( “plate dinner”) poslato je 1500 pozivnica, rezervisana (i placena) vecera za 300 osoba, ali se pozivu odazvalo samo pedesetak!

Nije onda cudo da su ekonomska razmjena sa Australijom sa oko 200 miliona dolara bila ravna vrijednosti samo jednog projekta u nekim africkim zemljama.

· kada je kasnije nakon raspada SFRJ zatrazila izbjeglicki status - dobila ga je za nedjelju dana, dok su ostali cekali godinama!

Koliko je Cizelj bio ekonomski uspjesan za svoje “preduzece” ne moze se reci. Ali se zna da je “gospodja ambasadorka” bila vrlo uspjesna! Uspjela je da svoju “privrednu” aktivnost rasiri od slika slovenackih slikara – iseljenika do inijskih porcelanskih slonova i kineskog restorana. Sa slovenackim firmama Slovenija Les i Gorenje lako se bilo nagoditi. Za svaki posrednicki posao Slovenija Less je obicno posrednicima placala 17 % provizije - tako je reklamirano. Medjutim, Gorenje je bilo najunosniji (najrentabilniji) partner. Kada je vrsena smjena u ambasadi novopridosle porodice trebale su da opreme svoj stan “bijelom tehnikom”. To je gospodja Cizelj “preko veze” sredjivala sa Gorenjem. Tesko je izracunati koliko je frizidera, ves masina i dr, prodato njenim posredovanjem. Ali to nije bilo sve - novodosle diplomate i njihove supruge nijesu mogli da idu na prijeme u “prnje “ iz Jugo - butika. Zato je bila ekskluzivna radnja Mueller’s na Manuci gdje ste mogli kupiti na otplatu, ako vas je gospodja preporucila. Ni to nije bilo sve. Gospodja je posebno polagala znacaj na to da svako u kuci ima persijski tepih – to je vazno kada u goste dolaze stranci! Posao sa tepisima nije joj isao bas najbolje - niko nije bio spreman da plati nekoliko hiljada dolara, ali je ipak uspjela da ubijedi sofera i domara - njima su skupi tepisi bili vrlo neophodni u obavljanju sluzbene duznosti! U privatnim stanovima organizovana je “network” prodaja serpi porculelana i dr. Desilo se da je gospodja uspjela da ubijedi kako je svakom iz ambasade potreban po jedan porcelanski ilnijski slon! I svi su kupili slonove!

Postavlja se pitanje kako je sve to bilo moguce? Vec smo rekli da je Cizelj znao da osigura podsku svojih saradnika. Desilo se da su na dva kljucna mjesta (politicki i ekonomski savjetnik) bili ljudi nedorasli tom polozaju. Pogotovo ekonomski sekretar. Ali to je Cizelju odgovaralo, drzeci ih u stalnom strahu da ce ih vratiti sa negativnom ocjenom, mogao je da radi sta hoce! Kada su supruge domara i sofera uhvacene prilikom kradje u jednoj kanberskoj samoposluzi ambasador to nije javio Beogradu. Time je ih je pretvorio u licne sluge. Cizelj je vrlo uspjesno izmanipulisao i finansijsku kontrolu. Ustanovljeno je da je iz buzdeta konzulata “nestalo - nenamjenski potroseno” 100 hiljada dolara! Ali, to je “sredjeno” kada je Cizelj, za uzvrat, sredio da ambasada plati bolnicke racune za racunopolagacevu suprugu.

Ali to nije pitanje samo manipulisanja sa ljudima vec i citavog sistema. Bilo je skoro nemoguce ici protiv ambasadora. Ukoliko bi se neko usudio da nesto prijavi SSIP-u obicno je taj prvi i stradao. Da ne bi doveli u pitanje"ugled" ambasadora u Maroko - vraceno je cjelokupno osoblje ambasade! Ambasadore su obicno imenovale republike i tesko da bi se neko iz jednog federalnog ministarstva usudio zamjeriti republici. Kada je nakon incidenta pred Generalnim Konzulatom u Sydney trebalo dati ocjenu Cizeljevog postavljanja (koje je bilo krajnje neprofesionalno), depesa je cirkulisala po kabinetima nekoliko nedjelja. Niko nije imao petlju da je potpise bez obzira sto je tekst u medjuvremenu toliko bio preciscen da se negativna ocjena svela na primjedbu da je djelovanje bilo "koncilijatno“ sto ne znaci lose".

Cizelj je svoj mandat okoncao normalno kao ambasador SFRJ, poslednji! Nije cudo – da je poslednji ako su tom zemljom upravljali ovakvi kadrovi – i daleko gori. Kada je odlazio iz Kanbere njegovi saradnici su ga ispratili kamenicama i pljujuci na njega. Mi smo u Sidneju priredili oprostajni koktel. To je bilo iz pocasti prema SFRJ koja nestaje, a ne prema Cizelju. Medjutim, kao i uvijek Cizelj je pravio neke svoje kombinacije tako da se desilo da ga je koktel u konzulatu doveo u neugodnu situaciju, skoro da poremeti njegove kombinacije. Cizelj se jako uplasio da ne bi dosli na ispracaj na aerodrom i zamolio da ne dolazimo. Tako je zavrsio poslednji ambasador SFRJ u Australiji. Ako ga je njegova nova drzava prihvatila – ne zavidimo joj, sigurno se nije usrecila.

----------------------------------

Mio Ilickovic
je, izmedju ostalog, skoro deset godina bio zaduzen za odnose sa Australijom u Sekretarijatu za inostrane poslove, a kasnije u Ambasadi u Kanberi i kao konzul u Sidneju.
G.Ilickovic je imao prilike da bude u nizu delegacija koje su se srijetale sa australskim politicarima na visokom nivou i dobro je upoznao australsku politiku. U cistkama 1992 bio je izbacen sa posla zbog stava prema ratu i zalaganja za restauraciju crnogorske drzave.