Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CGReagovanja, pisma...Traže se l   Kontakt


 


BJELOPAVLIĆI


 
 

 

 

 

Bjelopavlići su crnogorsko pleme, potomci Bijelog Pavla i slave Svetu Petku. Bjelopavlići su jedno od sedam brdskih plemena (Brđani) na teritoriji Crne Gore.
U istorijskim izvorima prvi put se spominju u Dubrovniku 1411. godine. Otac Bijelog Pavla je bio Leka, koji nije bio istorijska ličnost ali je zato prema mitu koji i danas živi među Bjelopavlićima “u svoje pero” bio najljepši čovjek ovih prostora! Na ovom tragu “naslonjen” je i glas o  Bjelopavlićima kao naočitim ljudima.
Ima nekoliko teorija i predanja o porijeklu rodonačelnika ovog plemena Bijelog Pavla.
Prema podacima koji se mogu naći u  Dukljanskoj hronici Bela Pavlimir je bio unuk kralja Radoslava, rođen sredinom 9. vijeka, od majke Rimljanke, a prema drugoj verziji koju tehnikom “s koljena na koljeno” čuvaju Albanci iz Metohije, Bijeli Pavle je bio zapravo Palji Bardi, sin Leke Dukađinija, metohijski vojvoda koji je živio u okolini Đakovice!

Bijeli Pavle
, koji je bio osnivač plemena, imao je dva sina:
Šćepana koji je imao dva sina koji čine porodice:
Vražegrmci i
Martinići

Mitra, koji je imao 5 sinova, koji čine porodice:
Petrušinovići
Pavkovići
Tomaševići
Kalezići i
Novakovići

Grob Bijelog Pavla nalazi se u ''Gradac Jovanovića''. Grad Đoja del Kole u Italiji su naseljavali neki Bjelopavlići pobjegli od Turaka, od kojih su ostala dva kamena ktitorska zapisa (o crkvama Svetog Jovana i arhangela Mihaila sa bolnicom) iz 1500. i 1506. godine.
U bjelopavlićima se čuvaju mošti dva velika sveca: Svetog Vasilija Ostroškog u manastiru Ostrog i Svetog Arsenija u manastiru Ždrebaonik.
 

Bjelopavlići se nalaze na stranama i u dolini rijeke Zete kojem teritorijalno pripada prostor od izvora rijeke Zete do Spuža. Na zapadu se graniče sa Pješivcima, na istoku sa Rovcima i Pipeima, na sjeveru sa Župom Nikšićskom, a na jugu sa plemenom Zagarač.  “Glavni grad” Bjelopavlića je Danilovgrad a svakako najpoznatiji objekat u ovom dijelu Crne Gore manastir pod Ostrogom.
Pleme se dijelilo na 4 najveća ogranka (od Ostroga do Podgorice):
Vražegrmci (po mjestu Vražji grm),
Pavkovići, Petrušinovići i
Martinići.
Prema statistici Sreskog Načelstva u Danilovgradu 1920. godine, u Bjelopavlićima ima 2665 domova i oko 14000 duša. Prema broju stanovnika ono je jedno od najvećih plemena na prostorima Crne Gore.
Teritorijalna plemena Bjelopavlića se prostirala u pravcu istok - zapad 25 km, a u pravcu sjevera ka jugu na pojedinim mjestima takođe do 25 km.

Pleme se dijelilo na ogranke, a ogranci na bratstva.
Sjeverno od Danilovgrada nalazi se mjesto Vučica, gdje su se održavale plemenske skupštine. One su se održavale nekoliko puta u toku godine, zavisno od potrebe. Na njima se raspravljalo o unutrašnjim pitanjima plemena i međusobnim odnosima bratstvenika. Takođe, donošene su i odluke o otporu Turcima.
Pleme je predvodio po jedan knez. U miru vojvoda i knezovi su sudili i rješavali razne sporove među bratstvenicima, a u ratu su bili glavne vojne starješine.
Najviše vojvoda u Bjelopavlićima potiče iz bratstva Đurovića sa Viša i oni su imali 12 vojvoda. Svaki od njih je na tom prostoru gdje se održavala skupština imao svoju kamenu ploču - stolicu.
Skupštinu su sačinjavali svi plemenici koji su mogli da nose pušku.

Za rješavanje manjih stvari svaki ogranak je imao svoje zborno mjesto: Petrušinovići su se okupljali oko crkve svetih Vrača u Slatini, Vražegrmci na Vrelima, a Pavkovići na mjestu zvanom Porotište.

Da li zbog mitova ili nekih drugih istorijskih okolnosti, tek ovo pleme je drugom polovinom 19. vijeka nakon pripajanja “Sedam brda” knjaževini Crnoj Gori pratio glas opoziciono nastrojenog prema dinastiji Petrovića. Naročito nakon atentata u kojem je Todor Kadić iz Bjelopavlića 1860. godine ubio knjaza Danila II Petrovića.  Atentatu je prethodio pokušaj pobune dijela Bjelopavlića protiv “centralne vlasti” sa Cetinja zbog koje je knjaz Danilo pokrenuo akciju vojnog prevaspitavanja opozicije ali do nje, srećom, nije došlo.

Član ovog plemena bio je i Ilija Garašanin, sin srpskog oberkneza Milutina Savića, predsjednik srpske Vlade, poznat kao tvorac “Načertanija”, čuvenog tajnog „programa spoljašne i nacionalne politike Srbije“.
Prema nacionalnom programu ovog (šumadijskog) Bjelopavlića, Srbija je trebalo da radi na oslobađanju Srba i ostalih Slovena i na pripajanju oblasti Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Kosova i Metohije, tada u sastavu Osmanskog carstva, Srema, Bačke i Banata, tada u sastavu Austrougarske.
Tajni program zasnivao se na propaganda kojom bi Srbija trebala da “priprema” stanovništvo ovih oblasti na sjedinjenje sa Srbijom. Garašanin je, naime, vjerovao da Srbija polaže „sveto pravo istoričesko“ na ove zemlje, koje se temelji na Dušanovom srpskom carstvu iz 14. vijeka.
Brojni su istoričari koji tvrde da je upravo ovaj uticajni Bjelopavlić iz 19. vijeka svojim tajnim programom “zakuvao” nacionalno pitanje u Crnoj Gori tako da i ključa i dan danas…

Pored Garašanina, još nekoliko viđenijih Bjelopavlića ovjenčani su slavom “gospodara tajnih državnih poslova”. Poput recimo Jovice Stanišića, svemoćnog šefa srpske tajne policije iz epohe Slobodana Miloševića.  I ministar unutrašnjih poslova Vlade Srbije iz ere Vojislava Koštunice, Dragan Jočić je čistokrvni Bjelopavlić.

Kontroverze prate još mnogo znamenitih Bjelopavlića, poput Vladike Nikolaja Velimirovića episkop SPC, hrišćanski teolog i osnivač nacionalističke ideologije svetosavskog nacionalizma ili predsjednika crnogorske vlade i jednog od glavnih zagovornika prisajedinjenja Crne Gore Srbiji Andrije Radovića.
Naravno, među znamenitim Bjelopavlićima koji su se bavili ili bave politkom na najvišem državnom nivou mnogo je i onih koji su bili “više zagledani ka cetinjskom Ćipuru nego beogradskim Terazijama”, poput predsjednika predsjedništva SFRJ Veselina Đuranovića ili aktuelnog predsjednika crnogorskog parlamenta Ivana Brajovića.

Uz Todora Kadića, najpoznatiji (i najpopularniji) atentator iz Bjelopavlića je Blagoje Jovović koji je u predgrađu Buenos Airesa 1957. presudio ustaškom poglavniku Anti Paveliću.
 

-----------------------------------------

Starinci, Dukađinci i noviji doseljenici



Narodno predanje seže u vrlo daleku prošlost, te su se na osnovu njega i nešto istorijskih podataka mogle pratiti sve znatnije etničke promjene. Kako navodi u svom pisanju Petar Šobajić na prostoru današnjih Bjelopavlića do sada su živjele tri etnički različite grupe: Španji koji su bili najstariji narod, za njima su bili Lužani pa su njih skoro potpuno zamijenili današnji Bjelopavlići.

Sastav i porijeklo Bjelopavlića
Šobajić je u svojoj knjizi Bjelopavlići i Pješivci ispitujući porijeklo svakog bratstva u plemenu došao do saznanja da u sastav plemena Bjelopavlića ulaze po porijeklu i vremenu naseljavanja tri različite grupe: starinci, Dukađinci i noviji doseljenici.

Starincima Šobajić naziva Lužane, ostatak starog stanovništva Gornje Zete. Navodi se da je najviše Dukađinaca – ovako se nazivaju po mjestu odakle su starinom. Prema njima Lužani su starinci a ona bratstva u plemenu, koja vode porijeklo od pojedinih uskoka iz raznih strana, najviše iz okolnih plemena, a da su došli posle Dukađinaca.

Predanje njihovo o dolasku Bijelog Pavla među Lužane poznato je i od ranije, zabilježio ga je prvi i iznio Vuk Karadžić. Predanje njihovo ovako glasi: Bijeli Pavle je bio sin Leke kapetana, čiji su dvori bili u Dukađinu kod Peći. Kad su Turci udarili na Kosovo, u boju Leka pogine, Turci zauzmu Prizren i Peć, a dva sina Lekina, Gavrilo i Bijeli Pavle prebjegnu u Zetu. Gavrilo se opet vrati na starevinu i primi islam, od njega su se namnožili Gašani kod Đakovice, a Bijeli Pavle pređe i naseli se među Lužane u Bjelopavlićima. Zvao se „Bijeli“ zato, jer je imao bijelu kosu. Kad je Bijeli Pavle došao u Bjelopavliće, zatekao je onda Lužane, koji su u to vrijeme stanovali po cijelom plemenu. Lužani su bili stari narod, ali su postali bezbožni. Zborno im je mjesto bila stara crkva sv. Nikole na Jelenku. Baš su Lužani bili na saboru kod Jelenka, kad iz Zete naiđe „sveta kraljica“ (Jelena), koja je pošla za Onogošt pa svrati kod Lužana i nazove im: „Pomozi Bog!“ Od silnih joj Lužana niko ne prihvati Boga. Ona onda zatraži da joj dadu koga da je isprati do Onogošta i put pokaže, ali oni i to s prezrenjem odbiju i pokažu joj na Bijelog Pavla, nek je on prati, on je, reknu joj, i doskitao otuda iz njene zemlje. Pavle pođe sa kraljicom, a kad ona usput saznade od njega čiji je on i odakle, a da je sluga kod bana lužanskog, još vidjela kako ga drže, prokune Lužane riječima: „Neka ih, da Bog da krvav zec među njih uskočio i oko njega se svi isklali, a što ostalo to tebi u podnožju bilo!“ I u taj čas, kad je ona to izrekla, naleti zec pored lužanskog sabora, jedan da ga gađa, ubije uglednog glavara, njegovi skoče da ga svete, te se među njima izrodi takva svađa i pokolj, da je krv potokom tekla niz stranu Krvavče iznad crkve, koja se od tada tako prozvala. Po njoj je mnogo mramorje lužansko. Kad čuju oni kod kuće o pogibiji svojih, pobiju se i oni među sobom tako da je Lužana malo ko ostao. Po tome je ostala uzrečica, koja se onamo često u govoru čuje: „Da ćemo se poklat` ko Lužani“. Kad se Bijeli Pavle vrati i vidi šta je bilo s Lužanima, nastani se u selu Sretnji u sredini plemena i oženi se kćerkom bana lužanskog. Tu se množilo i odatle raseljavalo njegovo potomstvo, i sve ono što su pritisli od lužanskog zemljišta, po njima se kažu prozvalo Bjelopavlići.

Bijeli Pavle je imao dva sina i to Mitra i Bubu.
Buba
je iz Sretnje preselio u Martiniće a odatle jedan njegov sin u Vražegrmce. Potomci Bubini zovu se Bubići.
Mitar
je ostao u Sretnji. Od Mitrova dva sina namnožiše se Petrušinovići i Pavkovići čiji je ogranak veliko bratstvo Brajovići. Potomci od Mitra zauzimaju sredinu plemena i zovu se opštim imenom Mitrovići. Sva bratstva Mitrovića i Bubića slave Petkov Dan (Sveta Petka).


STARINCI
B. Dukađinci
Najveći dio bratstva u plemenu Bjelopavlićima dovodi svoje porijeklo od jednog zajedničkog pretka – Bijelog Pavla iz Dukađina. Od njegova dva sina, Mitra i Bube, razvile su se dvije velike i razgranate porodice Mitrovići i Bubići. Prvih ima znatno više nego drugih, a skupa čine oko cijelog plemena.
Po nekim varijantima predanja o porijeklu Bubinu i Bubića, dalo bi se reći da pomenute dvije velike porodice nijesu od jednog pretka, nego da je tu bilo spajanja između starijih doseljenika Mitrovića i mlađih doseljenika Bubića, a da se to spajanje izvršilo veoma davno. Izložićemo ponaosob br Mitrovića i Bubića, filijaciju njihovu, koju oni dobro znaju, navodeći sve varijante predanja o prvom porijeklu.

Mitrovići.
Mitar
, sin Bijelog Pavla, živio je u Sretnji gdje mu se otac bio naselio. Imao je sinove Pavka, Petrušinu i Nikolu – mnogi dodaju i četvrtog Kaletu. Najviše je potomaka od Pavka i Petrušine, po njima su oni djelovi u sredini plemena dobili imena Pavkovići i Petrušinovići, a dijele se na mnoga br.
Pavkovići
Sem Pavkovih potomaka u Pavkovićima žive i potomci od njegove braće Nikole i Kalete. Pavko je imao sinove Đurđa i Braja.
Đurđe
je imao Raslava, a on Jovana i Pavića. Od njih su Jovanovići i Pavićevići.
Od Braja su Brajovići.
Nikola
je imao Matijaša i Tomaša, od njih su Matijaševići i Tomaševići.
Od trećeg brata Kalete su Kalezići.
Staro selo Pavkovića je Sretnja, namnožavajući se odatle su se oni postepeno iseljavali prema zapadu do Vražegrmaca i preko Zete. Njihova su sela Sretnja, Brijestovo, Lubovo, Podpođe, Kalezići, Jovanovići, Gornji i Donjih Rsojevići, Viš i preko Zete Tvorilo i Kujava. Brajovići su vrlo davno pridigli iz Sretnje i naselili između Petrušinovića i Martinića. I ako su odvojeni, računaju se uz Pavkoviće, s njima su ranije činili jedan batalion. Uz br ćemo pominjati i vrijeme, kad se koje iselilo iz Sretnje.
Jovanovići su sa Pavićevićima prvi iseljenici iz starog sela Sretnje. Do Jovana i Pavića broje 10 pasova, a pričaju da su oni bili u vrijeme Ivana Crnojevića. Ivan beg je imao u Pavkovićima zemlju, koju su mu oteli pomoću Turaka i odmah se na nju naselili. Jovanovići su dali ime selu u kom žive, broje pasove ovako: Mijajlo – Đorđe – Savo – Bogeta – Nika – Vukota – Mijajlo – Ivan – Nika – Jovan – Raslav – Đurđe – Pavko – Mitar – Bijeli Pavle. Pada u oči malo predaka do Jovana, koga stavljaju u vreme Ivana Crnojevića; da je on bio u to vrijeme , iznio bi jedan pas više od 40g.
Ima ih u selu 55k: zovu se na uža br Kneževići, Savićevići (od njih su Čobeljići), Matunovići i Vukovići. Prije 8 pasova je prešao iz sela na onu stranu Zete u Tvorilo Janko Miličkov Jovanović. Od njega ima u Tvorilu 28k i u Kujavi, koja je iz njega naseljena, 45k. Jovanovići u ovim selima se dijele na uža br: Vuletiće, Boleviće, Milićeviće i Kosanoviće. Tvorilo i Kujava su pripadali do kraja 17v pješivačkom selu Britvićima, koje su Bjelopavlići tada razorili i naselili Jovanoviće. Krajem 18v, kad su se Bjelopavlići otrgli od Turaka skupi Jovanoviće njihov knez Nikola Nikin pa sađu u Kosovi Lug i posjednu Sladojevo Kopito pored Sušice. Kosovi Lug je bio tada neurađen i slabo naseljen zbog opasnosti od Turaka. Skoče na njih tada Ćiriočani i Petrušinovići da ih odatle odagnaju, ali se oni silom odupru. Ima ih u Sladojevom Kopitu oko 20k. U Barama Šumanovića u Vražegrmcima živi njihovih 6k. Od skoro ih je prediglo u Kolašin 10k. Iseljenih ima u Srbiji. Brat pomenutog Janka Miličkova, Mića, odselio je vrlo davno u Užice. Čuli su da se njegovi potomci zovu Dragićevići. Prije rata 1877-8 prešle su 3k u Azanju, u Valjevo 1, a poslije rata u Prokuplje 3, Čačak 3, Kuršumliju 2, Soko Banju 3, u selo Konjarnik (topl okrug) 20k, a nekoliko kuća u Petrovac, Obrenovac i selo Begaljicu.
Pavićevići su iz Sretnje prešli kad i Jovanovići i naselili se u Rsojevićima. Prešao je kažu Pavić, do koga broje 10 pasova. Ima ih u G Rsojevićima 22, a u Donjim 84k. Pavićevića ima i u Sretnji 29k i Koljenšića 15k. Koljenšići su jedno uže br njihovo. Ovi se sa Sretnje nijesu kretali i po tome bi se reklo, da se ovo br razvilo bilo u Sretnji i da nije samo rodonačelnik njegov Pavić, nego docniji potomci iselili u Rsojeviće. Zovu se na uža br Šutanovići, Živaljevići, Perčevići, Koljenšići i Lolevići. U Dolovima iznad Slatine žive njihove 4k, Kujavi 2, Frutku 3, u Kosovom Lugu oko 15. Iselili su se u Srbiju posle rata 1878g u Lončare kod Grocke 6k, Užice 2, u neko selo kod Valjeva 5, u Konjarnik nekolike kuće i u Beograd. Ima ih u Budvi.
Matijaševići broje pasove: Mirko – Jovan – Mićo – Simo – Novak – Zrno – Neneza – Đuro – Lalin – Matijaš – Nikola – Mitar – Bijeli Pavle. Kažu da je sve do Đura Zrnova bila samo po 1k. Đuro je imao četiri sina, Iliju, Peja, Velimira i Radula. Po njemu su se prozvali Đurovići, ime Matijaševići se sada retko upotrebljava. Dijele se na uža br, Vojvodići od Ilije, Pejovići, Velimirovići i Radulovići od njegove braće. Iz ove je kuće bilo 11 vojvoda. Nenezu Lalinovića pominje Marijan Bolica kao starješinu Bjelopavlića u „Opisu skadarskog sandžaka“ od 1614g.
Đurovića ima u Sretnji 31k. Sa Sretnje je predigao u Vražegrmce vojvoda Ilija Zrnov, koji je bio u 17v, i naselio se u Vinićima. Njegovi su potomci živjeli u Vinićima do vojvode Novaka Begova. U njegovo su vrueme prešli u Viš, krajnje selo pavkovićsko prema Vražegrmcima. Vojvoda Ilija je imao vojvodu Rada, od koga je uže br Vojvodići 14k i Andriju, od koga su Prekići, 7k. U Viš su k ovima prešle nekolike kuće njihovih rođaka iz Sretnje (Radulovića 6k, Velimirovića 2 i Pejovića 1). Oni su osnovali selo Viš, a vidjećemo da je prije njih tu bilo staro selo. Iz Sretnje je prešao u selo Grlić u Kosovom Lugu Akim Đurović, do koga broje pet pasova, na agaluk Dizdar-age spuškog. Od njega i brata mu u Grliću ima 15k. U Danilovom Gradu živi 7k Đurovića.
Tomaševići. Živjeli su nekada u selu Podima ispod Sretnje, odakle su prije oko 250g sišli u Kosovi Lug i nastanili se u Ćuriocu. Od svih Bjelopavlića oni su se najranije naselili u polju, nijesam mogao saznati šta je bio uzrok da napuste svoje staro selo. Najveći dio njihov živi sada u Ćuriocu, odakle se nekoliko vratilo i nastanilo u Lubovu, selu do Poda. U Lubovu ih ima 10k, prezivaju se Tomaševići. U Ćuriocu se zovu Tomaševići 19k, zadržali staro prezime, Dragovići 34k, Đurovići 12 i Braletići 4. Dragovići i Đurovići su od dva brata Draga i Đura, do kojih nabrajaju 6 pasova. Dragovića ima u Danilovom Gradu 2k, Spužu 8 i Martinićima 1. Braletića je 4k odselilo u Kruševac.
Kalezići. Stara su im sela Brijestovo i Kalezići do Sretnje, u Brijestovu ima njihovih 27k, a u Kalezićima 17. Zbog krvne zavade sa Jovanovićima prije više od 100g najveći je dio prešao odande u selo Jastreb u Kosovom Lugu, tu ima 57k. Pričaju da je njihov daleki predak Kaleta bio čuvar imanja Ivana Crnojevića u Brijestovu, on je sa sinovima činio velike zulume drugim plemenicima. Unuk Pavkov, Raslav, ode zato u Bosnu i dovede Turke, te napanu na Kaletu i sluge Ivan-begove. Sluge pobiju a jedan sin Kaletin tada pobjegne i ode preko Tare. Od njega je tamo veliko muslimansko br Kaljići. Kazivali su mi, da i Kaljići znaju da im je porijeklo iz Bjelopavlića od ovog br. Davno se poturčio, negdje u 17v, pop Andrija Kaletić zbog zuluma Bulatovića, doseljenih Rovčana u Brijestovu. Naselili su ga Turci u Žabljak i prozvali Aferim-kadija. Od njega su Aferići, koji su docnije iz Žabljaka predigli u Podgoricu i sada u njoj žive. Dok je Podgorica bila turska, Aferići su bili jedno vrlo ugledno br muslimansko, od njih je bilo činovnika i sudija. – Iseljenih Kalezića ima u selu Gaju kod Kruševca, predigle su nekolike kuće posle 1878g. Da napomenemo i to, da neki dobri znalci predanja kažu, da Kalezići nijesu od Bijelog Pavla, nego da su starinci – Lužani.
Brajovići. Ovim imenom obuhvaćeno je nekoliko br koja vode porijeklo od Braja, sina Pavkova. Brajo je bio pogriješio sa nekom rodicom, te ga po presudi nekog Raduna Tomaševića, koji je u to vrijeme bio glava plemenu, objese u selu Pažićima na mjestu koje se od tada zove Krivosud, jer se docnije bilo dokazalo da Brajo nije bio kriv. Njegovi sinovi pređu u selo Golubovce u Zeti, tamo jedan ostane, a drugi se vrate i nasele do Petrušinovića u selu Krasovini, pa odatle pređe u Laće. Brajo je po jednom kazivanju imao Nikolu, Jova, Ika i Vukašina, koga su zvali Kotlo. Od njih su Erakovići od Nikole, Jovovoići, Ikovići i Kotlešići. S njima živi još nekoliko bratstva, koja nose isto ime Brajovići i kazuju da su od Braja, a drugi im to spore. To su Filipovići, Tomkovići, Košutovići, Đuretići, Prelevići i Čučkovići. Stara sela Brajovića su Laće i Krasovina, od polovine prošlog vijeka se iz njih najveći dio premakao gore u strane, u Osoje, Tvrdan i Gostilje Brajovićko i na niže u Jelenak pri polju. Do 1852g imali su u Kosovom Lugu samo staje za stoku i malo stalnih kuća, od tada su naselili Kosić, koji je sada jedno od najvećih i najbogatijih sela njihovih.
Erakovići žive u Podima, ima ih 12k i u Kosiću 2. Oni su od Nikole, najstarijeg Brajovog sina.
Jovovićima
su kuće u Laću i Jelenku 17, Gostilju 7, u Kosiću 28. Odselilo ih je poslije 1878g 5k u Jagodini. Ikovića sa užim br Polikordićima ima 39k (u Laću 4, u Jelenku 19, Gostilju 11 i Kosiću 5). Odselilo ih je, kad i Jovovoića, 5k u Soko Banju. Tada je od svih br odselilo mnogo kuća u selo Konjarnik.
Kotlešići
broje pasove: sin – Agica – Novo – Radosav – Tamaš – Mirko – Kotlo – Brajo – Pavko – Mitar – Bijeli Pavle. Kuće su im ovako raspoređene: u Krasovini 4, Jelenku 9, Kosiću 6 i u SPužu 4. U Jagodinu su odselile 4k.
Filipovića ima u Gostilju 5k, Jelenku 7 i Kosiću 10. Odseljenih ima u Valjevu i Rijeci Crnojevića. Pričaju da su od Kotla Brajova, da je Korlo imao Lala, a on Jova, Ika i Imlia. Oni da su od Mila.
Tomkovići
su se ranije prezivali Vuksanovići i kažu da su od Vuksana Brajova, a drugi, da su oni vrlo davno došli iz Katunske Nahije. Ima ih o Osijniku 6k, Jastrebu i Spužu po jedna.
I Košutovići (po djedi se jedno uže br zove Savićevići) vele da su od Braja, drugi kažu da nijesu, ali ne znaju odakle su. Živjeli su u Krasovini, tu sad samo 1k, prije oko 90g predigli su u Jelenak, tu 12k i u Kosiću 13. Đuretići su od onog sina Brajova, koji je bio u Zeti.
Prelvići
su rod Tomkovićima, ima ih u Grliću 5k. U Laću su živjeli i Radakovići i Tomići. Prvi su se istražili, a od drugih ima 1k u Grliću. Prije oko 200g otišao je jedan Brajović u Grčku, od te kuće je kažu bio jedan ađutant grčkog dvora.
U selu Kolašinovićima žive Vukanovići 12k, Vušovići 11k i Stankovići 4k, kažu da su oni i Pavkovići i da su im najbliži Matijaševići i Tomaševići. Nikola Mitrov je imao i trećeg sina Raka. Ovaj ubije jednog Kadića i prebjegne u Kolašinoviće. Rako je imao Pešu, Nika i Stanka. Prešli njegovi sinovi da se sele u Srbiju, pa se u Vasojevićima zaustave Peša i Niko, a Stanko se vrati natrag. Od one dvojice su Pešići u Vasojevićima. U Bjelopavlićima još nekolika br svoje ove Pešiće, tako da se ne može tačno reći od kojih su, ali je najverovatnije, da su od ovih iz Kolašinovića. Od Stankovih sinova Vukana i Vuša su Vukanovići i Vušovići. Oženio se po drugi put iz Kolašina udovicom, koja je dovela dijete, od koga su Stankovići. Znaju nabrajati i pretke do Bijelog Pavla. Pavkovići ih ne priznaju za rođake, po svoj prilici što su ova br neugledna u plemenu. Jedni su mi kazivali i ovako, da su ova br došljaci iz Kolašina, pa da je po tome selo ime dobilo. Izdižu u planinu brajovićsku.
Prašćevići žive u petrušinskom selu Slatini, u mjestu Madežu. Ima ih 10k. Vele, da su rod Matijaševićima, jedni kazuju da su od Đura, brata Matijaševa, a drugi, da su od Đuruete, sina Lalinova a unuka Matijaševa. Matijaševići ih ne primaju za rođake, za njih oni kažu, da su od jednog momka, koga je vojvoda Rade Ilić doveo sobom, vraćajući se iz Carigrada. Ima ih u Spužu 3k, po 1878 odselilo je nekoliko u Soko Banju i selo Konjarnik. Iseljenih ima i u Vasojevićima.
Petrušinovići. Petrušina, sin Mitrov a unuk Bijelog Pavla, kad se podijelio sa bratom Pavkom, spustio se iz Sretnje u obližnje selo SLatinu. Tu su se razvijali Petrušinovići, dugo su se zadržavali u ovom velikom selu, a tek od prije oko 300g stali su se postepeno iseljavati iz Slatine put Zete i osnivati nova sela. Pružili su se na zapad ispod Pavkovića s obje strane Zeto do Frutka, naselja ova oko rijeke zovu Pokrajvođani. Ima tragova starih naselja, bez sumnje lužanskih, u selima gdje oni žive, ali su kako pričaju malo koga dole zatekli. Zemlje su bile turske i iseljenike iz Slatine su Turci naseljavali na svojim agalucima.
I Petrušinovići znaju kao i Pavkovići dobro granjanje. Ovako pričaju. Petrušina je imao Kolimana, a Koliman je imao Lapa, Gruba i Razu, jedni dodaju i četvrtog Đura. Najviše se Lapo namnožio. Od njega su bili Radonja (vojvoda) i Gojak. Predanje ih stavnja da su bili u vrijeme kučkog vojvode Lala Drekalovića, a to je krajem 16 i početkom 17v. Od Radonje su Radonjići, a Gojak se mnogo više namnožio. Gojak je imao Kaluđera, Mileka, Staljena, Lala i Balina. Od Kaluđerovih pet sinova su Boškovići, Radulovići, Vukovići, Vujovići i Sekulići. Ova se br po kaluđeru zovu širim imenom Kaluđerovići. Od Mileka su Milekovići, druga velika porodice, nju čine br Šaranovići, Kadići, Pavličići i Pelevići. – Od Staljena su Staljenovići, od Lala su Lalevići. Od Balina su bile svega dvije kuće, odselile su se prije 50g u Srbiju (Dobitak). Prezivale su se Balinovići. – Od Gruba Kalimanova je veliko br Grupkovići. Od Raze su Razići, a od Đura Bogićevići.
Do Petrušine broje 15 pasova, računao sam da pas možemo uzeti ovdje oko 35g. Vrijeme u kom je on živio pada negdje krajem 14v. Zapaža se kod Mitrovića – Pavkovića i Petrušinovića – da se svode do prije 10 pasova na svega nekoliko kuća. Vidjećemo docnije da se Mitrovići u pisanim spomenicima nalaze zabelježeni već 1446g, a 1484 su bili razvijeno br. Značilo bi da su oni otpadali, iseljavali ili ginuli u velikim događajima 15 i 16v.

Radonjići su od Radonje Lapova, koji je bio vojvoda plemenski, a bio je krupan i ličan čovek. On ode i isprosi djevojku u Kučima, kćer vojvode Lala Drekalovića (Vojvoda Lale je živeou 16v, dr.J.Erdeljanović, Kuči…). Kad svatovi dovedu djevojku kući Radonjinoj, reče joj vojvoda, da je nije doveo za sebe nego za brata Gojaka. On bio mali i neugledan i kad ga djevojka vidi kakav je, htjedne se vratiti natrag. Na molbu i navaljivanje svatova da pođe za Gojaka, pristane, ali pod uslovom, da svi prisutni kažu amin na ono što ona izgovori. A ona reče: „Da Bog da, da sve što se rodilo od Gojaka i mene, da se uvrglo na Radonju, a što bude od Radonje, na Gojaka“. Tim tumače to što se Gojak mnogo više namnožio, nego Radonja, i što je njegovo potomstvo od tada bilo glava plemenu.
Radonjići su živjeli u Slatini, pa su sinovi Radonjini iselili najprije u Vučicu i u Veleta. Po Radonjinom sinu Bobici, prezivaju se oni u Vučici Bobičići, mjesto gdje su im kuće zove se Gradac Bobičića. Tu ih ima 15k i u Spužu 4. Pradjedovi onih Radonjića, koji su se naselili bili u Valetama, pređu preko Zete u Frutak, do tih predaka koji su tada prešli broje 6 pasova. Ima ih u Donjem Frutku 14k i u Gornjem 19, ove su prešle prije oko 80g iz Donjeg Frutka, do tada su im bile samo staje. Ovi su se Radonjići do balkanskog rata, 1912g, dijelili u mnogo malih br, pa kad su pošli u rat, dogovorili su se da svi opet uzmu staro prezime. Broje pasove: Đoko – Minjaš – Smajo – Ilija – Jovo – Lakac – Vukić – Vuk – Raslav – Grujo – Đurat – Radonja – Lapo – Kaliman – Petrušina – Mitar – Bijeli Pavle. Tri brata Radonjića su u poč 18v prešli u selo Miokusoviće u Vražegrmcima, tu se jedni zovu Vučkačići 20k i Radonjići 5. Iselile su pre oko 60g nekolike kuće u Gružu, a po 1878 nekolike u sela Konjarnik, Ivanču, pa u Peć 3, Cetinje 2 i Podgoricu 2.
Kaluđerovići. Gojakov sin Kaluđer imao je pet sinova: Boška, Radula, VUka, Vuja i vanbračnog Sekulu. Pravo mu je ime bilo Maksim, ali zato što je nosio bradu, prozvali su ga Kaluđer. Od njih su pet br, koja nose njihova imena. Iz Slatine su oni prvo prešli u Vučicu, pa odande u sela, u kojima sada žive. Do njih broj pasova, iseljavanje njihovo iz Slatine pada prije oko 25g.
Boškovići žive u Orjoj Luci 44k i 3 u Danilovog Gradu. Predigli su iz Slatine prvo u Vučicu, pa pod Zelenikovo Plato pored Zete, a odande u Orju Luku. Jedni drže da je iz Slatine prešao Boško, a drugi, da je to iseljavanje bilo poslije njega. Preselio ih je iz Zelenikova Plata u Orju Luku beg Zotović na svoj agaluk u dp18v. Prešli su u Orju Luku tada i osnovali ovo selo serdar Mijajlo i pop Rade Bošković sa drugima. Pod Platom se poznaju temelji njihovih starih kuća. Dijele se na dva uža br, Mijajloviće ili Serdarovića i Kezunoviće. Broje pasove: Jole – Blažo – Bajo – Vido – Novak – Rade – Kezun – Radoje – Milutin – Vukašin – Boško – Kaluđer – Gojak – Lapo – Kaliman – Petrušina – Mitar – Bijeli Pavle.
A Mijajlovići: Drago – Petar – Mato – Ramo – Mijajlo – Radoje itd. Među Boškovićima žive Ilići (8k), prezivaju se isto Boškovići, ali ovi kažu da nijesu od njih, nego da su ih zatekli pod Zelenikovim Platom, pa su zajedno s njima prešli u Orju Luku.
Odselile su Boškovića po 1878g u Senjski Rudnik 2k, u Loznicu 1 i za 3k tada iseljene u Srbiju ne znaju gdje su. Oni pričaju da su Garašani od njih, od harambaše Petra Boškovića. Petar je najglasitiji junak bjelopavlićski, četovao je krajem 17 i poč18v. Jedanput je bio otišao sa sinom Zavišom u Skadar. Skadarski paša bio doznao da Petar ometa Bjelopavliće da ne dadu harač, pa pošlje te ga uhvate i sa sinom bace u tamnicu. Tada Petar zatraži od paše da ga pusti i da će mu on pomoći da skupi novac u plemenu, a zato mu ostavi sina u zalogu. Paša ga pusti, ali kako mu ne pođe za rukom to ostvariti, ostane mu sin Zaviša u SKadru. Iz Skadra se on poskita poslije po Turskoj i pređe u Srbiju. Od njega su Garašani. Drugi pričaju i ovako, da kad su Turci uhvatili Petra na vjeru i pogubili, da su njegovi sinovi otišli u Srbiju. Starac Radosav Stanišić mi je kazivao, da Garašani nijesu od Boškovića, nego od Mrčajića, koji su nekada živjeli u njegovom selu Vinićima i tu se istražili.
Radulovići. Njihov je predak, Radule Kaluđerov, prešao iz Slatine u Rova, pa u Vraćešinu u Vučici. Odatle su docnije u Pažiće, gdje ih ima 20k. Broje pasove: Blagota – Jovan – Lazar – Risto – Mirko – Pajo – Ilija – Radoje (on je imao dva brata, Bracana i Ćetka) – Radule – Kaluđer itd. Sinovi Jova Pajova, glasitog junaka iz dp18v, predigli su iz Pažića u Glavicu na agaluk spuških Turaka. Tu ih ima 14k, pr se Pajovići. Iselilo ih se prije 50g 10k u Srbiju (Valjevo, Beograd i Smederevo) i u Cetinje 2.
Vukovići žive zajedno sa Radulovićima u Pažićima, s njima su izišli iz Slatine u Vučicu, pa u Taraš, pa najzad u Pažiće. Ima ih u selu 19k. Iz Pažića su sa Radulovićima prešli u Glavicu, tu se dijele na uža br: Velaševići 15k, Novakovići 2, Begovići 3 i Đelovići 3. Broje pasove: Mirko – Toko – Petko – Radovan – Miloš – Turo – Vujoš – Ivan – Čejan – Vuk – Kaluđer itd. Iselile su se u selo Umčanje (srez gročanski) 3k i u selo Lončare u Srbiji 4.
Vujovići 11k u Orjoj Luci, žive sa Boškovićima. S njima su se zajedno krenuli iz Slatine i naselili u Orjoj Luci.
Sekulići u Selu Sekulićima, 20k. Iz Slatine su prešli kad i ostali i osnovali ovo selo. Iselilo ih je 10k u Srbiju, kažu da su negdje oko Kruševca.
Milekovići. Mileko Gojakov je imao sinova Janka, Pavlicu i Pela. Janko je imao Kadiju i Vuka, od prvog su Kadići a od drugoga Šaranovići; od Pavlice Pavličići, od Pela Pelevići.
Kadića sada nema u plemenu. Ovo je bilo jedno od najjačih br u plemenu do 1860g, kada je Todor Kadić ubio kneza Danila, te su svi prognati. Živjeli su u Boanu, gdje se i sad poznaju velike zidine njihovih kuća. Kad su prognati iz plemena bilo ih je 30k; u Boanu, nešto u Frutku i Kosovom Lugu, prešli su u Vraku kod Skadra i tamo sad žive.
Šaranovići su iz Slatine sišli u Međice kad Kadići u Boan. U Slatini ih ima 6k, u Međicama 10. Od 1878g su prešle nekolike kuće i osnovale selo Podkraj, tu ih ima 10k. Iza toga su predizali u Kosovi Lug, 14k. Broje pasove: Blažo – Krsto – Toko – Nika – Radovan – Risto – Lazar – Lule – Radonja – Vuk – Janko – Mileko – Gojak – Lapo – Kaliman – Peturšina – Mitar – Bijeli Pavle. Dijele se na uža br Purenoviće, Čejoviće, Omeroviće (jedan se njihov poturčio), Ristovići, Dimitrovići i Krstovići. Prije 50g odselilo je 6k u Međulužje u Srbiji.
Pavličići 36k u selu Gorici do manastira Ždrebanika. Iz Slatine su sišli prvo u Kalanj, u strani iznad Gorice, pa su od prije 50g svi prešli u Goricu. U Kalanju su već bili njihovi pretci, do kojih broje 9 pasova. I oni svoje Pešiće u Vasojevićima, kaže da su od harambaše Peše, koji je četovao sa harambašom Petrom Boškovićem. Iseljenih ima u Kosovu oko Mitrovice, otišlo je iz Kalanja njihovo uže br Kozovići vrlo davno. Čuli su da ih tamo ima oko 30k.
Pelevića ima svega 4k u Veletama. Odselilo je po 1878g 10k u Jagodinu i Loznicu. Tamo se pr Kararadovanovići. Ima ih i u Ulcinju iseljenih.
Staljenovići. Od Staljena Gojakova su tri manja br Pešići 8k, Vekovići 6k i Turovići 5k. Žive u selu Frutku pored Zete. Iz Slatine su sišli prvo pod Veletsku Stranu, pa docnije u Frutak. Za Pešiće sam čuo i ovako. Jedni kažu da su oni iz Komana, drugi da su iz Katunske Nahije, a treći opet da se udala bila jedna odiva Staljenovića u Čevo, pa kad joj je muž umro, da se vratila s djetetom iz prvog rodi i od njega su Pešići.
Lalevići su od Lala Gojakova. Lale je prešao iz Slatine u Vučicu, pa u selo, koje nosi ime br njegova. Ima ih 40k, u Danilovom Gradu 3, u selu Miokusovićima u Vražegrmcima 3, u Prokuplje iselile 2. Kuća u kojoj se Lale naselio, a čiji se zidovi i sad znaju, kažu da je bila nekog Džafer, Turčina.
Grupkovići. Grubo Kalimanov je imao Vuletu i Đura. Od Vulete su: Vujići, Lakići i Šaletići, a od Đura, Đurovići. Jedan dio Grubovih potomaka zadržao je staro prezime Grupkovići.
Lakići broje pasove: Agica – Zeko – Zaka – Šaletar – Keka – Miloš – Laka – Batrić – Dragoje – Vuleta (po njemu Vujići) – Grubo – Kaliman – Petrušina – Mitar – Bijeli Pavle. Laka Batrićev, po kome se zovu Lakići, bio je knez, njemu je aga podigao kuću u polju ispod Slatine i onda ga naselio, da mu skuplja dohotke. Sa njim iz Slatine prešli i Vujići, koji su uzeli pr Lakića. Selo u kom žive zove se Pod Kulom Lakića, ima ih 26k, u Grliću 6 i ostalom Kosovom Lugu 6. Šaletići 8k u Počiokama kraj Zete su uže br Lakića, prozvati po Šaleti Kekinom. Kako kažu davno je oko 10k ovih vr iselilo u Srbiju i negdje su oko Čačka i Kruševca.
Đurovići (Grupkovići) se dijele na nekoliko malih br, a ta su: Žunjići, Škerovići, Kržići, Petrovići, Badžovići, Ćipovići, Rekići i Minjačevići. Kuće su im rasute po Petrušinovićima. U Ožmidrijenu ih ima 19k, prešle su onde iz Slatine prije oko 200g. U Slatini (Čukos, Poljica i Dolovi) 16k Petrovića u Kopitu Petrovića 6k. Na Glavici 9k, u Kosovom Lugu 16 i u Spužu 3. Ima Grupkovića davno iseljenih u Zadru i Sarajevu.
Razići su od Raze Kalimanova. Ima ih u Vučici 8k i u Novom Selu kod Spuža 3. Ima ih u Vučici 8k i u Novom Selu kod Spuža 3. Pričaju da je Raza bio krupan, silan, za Ivanbega Crnojevića je izlazio na megdan nekom Arapinu. Sinovi su mu živjeli s vilama, s njima se pozavađali, te ih one sve pobile. Zato se Razići vele nijesu ni množili nego ostali na ovako malo kuća.
Bogićevići su iz Slatine kad i drugi sašli kod Zete i osnovali selo Bogićeviće. Ima ih 30k. Oni se drže da su od sina Klimanova, Đura, i umiju brojati pretke do Bijelog Pavla. Neki ih ne računaju za Bjelopavliće, nego kažu da su od „starog svijeta“. Iseljenih ima u selu Golubovcima u Zeti 3k, u Srbiji: u Valjevu, Jagodini, Kruševcu i Loznici. Trudili su se, da mi dokažu, da je od njih Anta Bogićević, vojvoda loznički.
Bubići u Martinićima:
Bubići su druga velika i razgranata porodica u plemenu, žive na dva kraja plemena, u Martinićima i Vražegrmcima. Njen rodonačelnik Buba je bio, u Martinićima i Vražegrmcima. Njen rodonačelnik Buba je bio, po opštem predanju koje se sada održava, sin Bijelog Pavla iz Dukađina. U selu Sretnji se podijelio sa bratom Mitrom, od koga su Mitrovići i iselio u Martiniće, a odatle je njegov sin prešao u Vražegrmce. Bubići se dijele na nekoliko manjih i većih bratstva. Ime Bubići, isto kao i ime Mitrovići se rijetko upotrebljava.
Tako glasi predanje o Bubi, većina o njemu kaže onako kako je izneseno. Ali postoje i neki varijanti predanja koji u nekoliko ili sasvim drukčije predstavljaju porijeklo Bubino i dolazak u Bjelopavliće. Starac Petar Jočić iz Martinića, na koga sam bio upućen kao najboljeg znalca njihovog predanja, ovako mi je kazivao. Bijeli Pavle je u Dukađinu imao sina Šćepana, koga je bio oženio iz Tuzi. Kad je on prebjegao iz Dukađina u Zetu i naselio se u Bjelopavlićima, ostane njegov sin Šćepan u Tuzima i tamo je živio ispod Hotskog Huma. Tu je on imao sina Bubu, koji je odatle docnije došao u Martiniće. Od drugog starca, Đukana Velišina Šaranovića iz Petrušinovića, zabilježio sam, da je Buba bio starinom iz sela Mojanovaca u Zeti i da nije od Bijeloga Pavla, niti da su Martinići i Vražegrmci (tj. Bubići) od Bjelopavlića. U predanju se očuvalo da je Buba sa stokom izdizao u kučki Kom i da je njegova bila Crna Planina. Doseljenici među Martinićima, koji su tu prije više od 200g, za Bubu kažu, da je u Martiniće došao ispod Hotskog Huma poslije Bijelog Pavla i da nije bio od njega. Buba je, kažu oni, bio „latinin“, u vrijeme Ivana Crnojevića bio je vrlo ugledna ličnost i da ga je Ivan-beg prekrstio. Idu dotle, da znaju i kako mu se otac zvao, kažu Đon. Ovdje iznosimo ovoliko, a dalje ćemo se upustiti u raspravljanje o srodstvu Mitrovića i Bubića.
Kad je došao iz Hota, Buba se prvo naselio bio u selu Drezgi u Piperima. U tom selu postoji naziv Bubina Glavica za jedno seoce (dr J. Erdeljanović, Postanak plemena Pipera, Srp Etn Zb knj 17, str 266), pa to ide u prilog istinitosti predanja. Iz Drezge je prešao u polje kod Spuža. Tada su u Martinićima i oko Spuža svuda po polju živeli Lužani. Njihov ban Stole stanovao je u Gostilju Martinićskom. Mrzio je on Bubu i nazivao ga skitnicom, a njegovim momcima nije dao da poje stoku na ublovima. Buba je gledao da mu se za to osveti, pa pošlje sluge i sinove s njima, da se uvjere da ban zbilja ne pušta stoci prilazak na ublove. Kad izađu u Gostilje, sluga Bubin, neki Odžić, privuče se uljaniku banovom i viđe ga gdje spava, pa priđe i ćulukom mu razbije glavu. Kad čuju Lužani šta je bilo sa banom, pomute se, a odozgo sa strane iznad Martinića zasvira žalosna truba i tim dadne znak Lužanima da sele. A Buba se nastani u Martinićima.
Za sina Bubinog, Radelju, pričaju da je bio vojvoda i tako silan čovek u to vrijeme, da mu je Ivan Crnojević dao kćer za ženu. Jednom on ode kod Ivan-bega i zatraži, da mu dadne u Martinićima toliko zemlje koliko volujska koža može pokriti. Ivan beg mu to da, a on okroji kožu i njom opaše sve Martiniće, pa pozove Lužane da mu se s te zemlje dižu. Kad dozna Ivan beg za njegovu prevaru, pošlje momke te ga ubiju, ali njegovima ostanu Martinići.
Bubu i njegove sinove predanje stavlja u vrijeme Ivana Crnojevića. Ne slažu se u tome, koliko je imao sinova. Br Bubića u Martinićima se dijeli na Vukšiće i Erakoviće. Jedni kažu da je Bube bio Radelja, Vukša, Erak i Raslav, koji je prešao u Vražegrmce, a drugi, da je imao Radelju, Nika i Raslava. Niko da je imao Vukšu i Eraka.
Od Radelje u plemenu nema nikoga. Njegov je sin bio Ljepčin koji se poturčio kad i Maksim Crnojević i kažu da ga je Maksim naselio u Spužu. Živjelo je muslimansko br Ljepčinovići u Martinićima na Spasojevoj Glavici do bitke sa Mahmut-pašom 1796g. Tada su prešli u Spuž. U planini se po njima zove Ljepčinovića Katunište.
Vukšići pričaju da je Vukša imao Dragoja, Peroša i Vukotu. Od Dragoja su Dragojevići. Peroš je imao Stanja, a Stanj: Stanoja, Gavrila i Vukajla. Od Stoja su Stojovići, od Gavrila Radovići, od Vukajla Muratovići. – Vukota je imao Božinu, od njega su Perovići, i Joču, od njega su Jočići i Minjići. Vukšići svoje još Janjeviće i Đaletiće.
Dragojevići 16 (na Spasojevici 4, Gostilju 8, pod Gradinom 4). Po ratu 1878g odselile su zajedno 32k iz Martinića u Srbiju, u Dobitak. Od njih tada 2 u selo Samokov.
Stojovići. Kuće su im na Srednjoj Glavici 11 i u Gostilju 16. Odselile su 6 u Samokov i 3 u selo Kovačevac.
Radonjići se dijele na nekoliko užih bratstva. Gavrilo Stanjev je imao Rada, po kome se prezivaju. Rade je bio turski knez, imao je Goraša, od njega su Radovanovići; vojvodu Đukana, od njega su Vojvodići; Vuksana, po čijem sinu Gavrilu se zovu Gavrilovići; od Đeloša su Đeloševići i od Novaka Kujovići. Broje pasove: Andrija – Jagoš – Blažo – Radovan – Goraš – Rade – Gavrilo – Stanj – Peroš – Vukša – Niko – Buba – Bijeli Pavle. Svega dakle 13 pasova. Radovića ima 47k (na Bjeljag Brijegu 4, Srdnjoj Glavici 7, u Puliću 4, u Ostrom Kršu 10, na Prentinoj Glavici 11, u Oko 2 i Gostilju 9). Iselile su u Samokov 3 i nekolike u selo Kovačevac.
Muratovića ima svega 2k. Perovića su pradjedovi, do kojih broje 10 pasova, predigli iz Martinića u susjednu Glizicu. U Glizici ih ima 11k, u Bobulji 4 i u polju 7. Poslije 1878g odselile su u Valjevo 4k, nekoliko u selo Oparić (jagodinski okr), u Azanju 5, u Malo Orašje 1, u Prokuplje 3, nekolike u Kuršumliju i jedna u Vir-Pazrar. Jočića ima u Bjeljag Brijegu 10k, u Gostilju 1, u Bjeljišima 2. Iselile su nekoliko kuće u selo Šarbanovce kod Soko Banje. Minjića u Mrđenima 4k, pod Gradinom 2 i u Gostilju 4.
Janjevići 10k. Nekolike se kuće njihove zovu Đeltići po pretku Đaleti, do koga broje 6 pasova. Oni kažu da su od Vukše i Vukšići ih prisvajaju. Za njih su mi jedni kazali, da su iz sela Britvića koje je nekada pripadalo Pješivcima i da su vrlo davno doselili. Imali su glasitog junaka Vula Neškova, zato da ih Vukići prisvajaju.
Erakovići – Saveljići, kuće su im ovako raspoređene: na Spasojevici 5, u Župani 2, Gostilju 2, Đurkovom Dolu 8 i na Ostrom Kamenu 6. Iselile su nekolike u Samokov. Lajovići žive u Mrđenima 10k, pod Gradinom 4 i Gostilju 6. Ima ih u Ostrom Kamenu 6. Iselile su nekolike u Samokov. Batrićevići 13k. Prije oko 150g je odselila 1k u Peć; po 1878 nekolike u Leskovac i Prokuplje. Ćaćanovići 2k u Župini i 2 pod Gradinom. Radonjići su bili nekada vrlo jako bratstvo. Napali su ih Piperi negdje prije kneza Rada, od koga su Radovići i sve poklali. Jedan je samo ostao i otišao je tada negdje u Zetu. Živjeli su na mjestu Mrđenima, u Gostilju se po njima zovu Radonjića Oranice.

U Vražegrmcima:
Iz Martinića je prešao u Vražegrmce Raslav, sin Bubin. On se bio naljutio na oca i pobjegao. Buba pošlje sluge da ga traže i dovedu. Oni ga nađu u Kalinoj Glavici u Miokusovićima u jednom „vražjem grmenu“, pozovu ga da ide kući, ali on nehtjedne. Po tome se kažu zovu Vražegrmci. I za njega u Vražegrmcima pričaju, da se bio oženio kćerkom Ivana Crnojevića. Naišli su bili već i Turci. Iz Bosne naiđe nekakav beg Sokolović, pobratimi se sa Raslavom i zatraži od njega zemlje koliko može pokriti volujska koža. Tako ga prevari i pritisne cijelo Debelo Polje pored Zete. Kad za to dočuje Ivan-beg, pođe s vojskom na Raslava, beg pobjegne a vojska opkoli kužu na Kalinoj Glavici. Bilo tada u Raslava 24 čeljadi. Izdajom sluge Raslavova, nekog Gosaljića Lužanina, vojska uđe u kuću i sve u njoj pobije. Ostave samo Raslavovu ženu koja je bila trudna. Jedni kazuju da je ona poslije toga imala dva sina, Nosaka i Stanišu, a drugi da su Raslavu ostala dva sina u životu, jedan je bio Vujmilo, on je imao Nosaka, a od drugog, kom ime ne znaju, je Staniša. Majka je ponijela Nosaka u Vraneš, tamo su živjeli neko vrijeme, po tome mu je ime ostalo. Nosak je imao Milana i Damjana, od njih su Milanovići i Damjanovići; od Staniše su Stanišići. K ovim se bratstvima pribijaju još tri: Vujadinovići, Mandići i Miljevići, pričaju da su od Avrama, brata Raslavova.
Damjanovići 21k, u selu Požaru žive sa Milanovićima, po Nosaku zovu ova br Nosakovići. Kad se vratio iz Vraneša u Vražegrmce, Nosak se naselio u Kosjeradićima, ondje gdje je Donji Manastir Ostrog. Vladika Vasilije ih je zatekao u Kosjeradićima, od njih je pokupovao imanja za manastir, a oba su br sišli tada u Požar. Broje pasove: Vlado – Jovan – Boško – Vasko – Andrija – Damjan – Nosak – Vujmilo – Raslav – Buba – Bijeli Pavle. Svega 13 pasova. Od prije 50g iselile su u Grocku 1k, nekolike u selo Konjarnik (toplički okr), Kragujevac i Valjevo.
Milanovići 60k. U pismu vladike Vasilija stoji: „I ščo sam kupio Zanuglicu u Milanovića, u Raiča i Vujmila za groš i bukilu pšenice, bje prešnica skupa…“ (E.N.M Sv.V.O, s 99, pismo od 1666g). Milan Nosakov je imao četiri sina: Petra, Iliju, Nikolu i Mrku. Od njih su se narodila manja brastva. Petar je imao Ćiraka, od njega su Joknići, prozvati tako po Jokni, ženi Ćirakovoj (Među njima su još dva uža br: Đurovići od Ćirakova sina Đura i Petranići, nazvani po Petrani, snahi Đurovoj). Od Nikole su Nikolići, od Ilije Ilići, od Mrke Mrkići. Ilića je najmanje, veći dio je davno predigao u Srbiju, ali ne znaju gdje. Pričali su mi, da su od njih pjesnici Ilići (Jovan i Vojislav). Od prije 50g iselile su nekolke kuće u Nikšić, Nikšićsku Župu, Cetinje, Beograd, Kragujevac i Leskovac.
Stanišići 60k u selu Vinićima do Pavkovića. Stanišina majka se udala za vojvodu bjelopalićskog, Nenezu Đurova. Nenezu pominje Marijan Bolica kao vojvodu 1614g. Značilo bi da je Staniša najdalje u dp16v. Broje pasove: Bogić – Odo – Savo – Milovan – Vasko – Uroš – Đurađ – Damjo – Vukadin – Rade – Staniša – Raslav – Buba – Šćepan – Bijeli Pavle. Prije oko 90g iz sela su neki predigli u Dragićevinu do Požara, tu ih ima 7k, pr se Bubalovići. Do njih u Drakulovini živi 13k Drakulovića, i oni su od Stanišića iz Vinića. Stanišića je selilo: prije oko 90g 1k u Petrovac u Srbiji, jedna (1863g) u Međulužje kod Mladenovca, tada 2 u Guncate blizu Beograda i u Barajevo 1. Poslije 1878g po 1k u selo Vrace (Dobitak), Rakovicu kod Beograda, Čačak i Jagodinu. Ima ih u Nikšiću 2k i u Spužu 4. „Velje vojne“ 1768g, odveli su Turci neke njihove u Bosnu (u Vlasenicu) i kažu da tamo ima od njih poturica.
Vujadinovići u Podvraću 11k. Kako je rečeno pridjevaju se uz pomenuta br, neka ih od ovih ne primaju za rođake. Ima ih iseljenih u Bijelom Polju i Peći 3k. Odselio je negdje u užički okrug Žara Vujadinov i čuli su da od njega ima tamo potomaka. Broje do njega 5 pasova, znači da je odselio prije više od 100g.
Mandići 15k i Matunovići 2k u selu Mandićima su od Vujadinovića. Đurovići s Viša, Pavkovići, pošli bili da čine zulum Vuksetićima Lužanima, koji su živjeli nekada u Mandićima. Vuksetići ubiju jednog Đurovića i pobjegnu nekuda. U povratku Đurovići svrate kod Vujadinovića u Podvraće. Bili napiti i slučajno ubiju jedno čobanče Vujadinovića. Za tu krv ustupe im otetu zemlju Vuksetića. Na tu zemlju je prešao Nenad Pavićev, do koga broje 8 pasova. Prozvali su se Mandićima po prababi Mandi, a nekada su se prezivali Nenadići i Simonovići. – Matunovići su ogranak Mandića, zovu se tako po glasitom junaku popu Matunu, koji je živio u 18v. Ima ih iseljenih u Trepčima u Nikšićskim Rudinama, u Kosovom Lugu 1k, Mitrovici, Podgorici i Danilovom Gradu.
Miljevići 12k (6k u Podvaću i 6 na Kalinoj Glavici). Oni se pridjevaju uz Vujadinoviće, jedni kažu za njih da su starinci, a čuo sam i ovako: udala se bila jedna odiva Vujadinovića u selo Zagorak u Pješivcima. Kad joj muž umre, vrati se u rod sa sinom Milom, od koga je ovo brastvo.




Starinci

U Vražegrmcima:
Raičevići 17k., Popovići 10k. i Stankovići 11k.
u selu Rošcima vode porijeklo od jednog pretka kneza Raiča, koji je živio u vrijeme vladike Vasilija u 17. vijeku. On je u Rošca prešao iz Bara Šumanovića, a svoje imanje poklonio crkvi Svete Petke u Barama. Kažu da se selo Rošca prozvalo po brdu Rožac.
Raič je u ovom selu zatekao Petričeviće, kojih i danas ima u selu – od njih se oženio i imao šest sinova.
Šobajić navodi da je knez Raič sa svojim sinovima živio u zavadi sa vladikom Vasilijem i da su mu oni činjeli mnogo smetnje.
„Priča se da su sinovi Raičevi bili otelali alat manastirski, pa ih je vladika zato prokleo. Prokleto se vele i ispunilo. Naišao bio sa družinom Bajo Pivljanin harambaša i svratio kod pobratima Ćura Backovića u Pješivcima. Odatle pošlje svoje hajduke iz dva puta knezu Raiču u Rošca da mu spremi po njima što za hranu. Oba puta oni ne odu do Raiča, a izvijeste Baja da Raič neda ništa. Onda Bajo udari s hajducima na kuću Raičevu i pobije mu svih šest sinova. Vladika Vasilije natjera poslije već starog kneza Raiča, te se po drugi put oženi. Od jednog sina mu je bio ostao unuk Radosav, od koga su Stankovići, a od druge žene njegove su bili Raičevići i Popovići. Raičevići se zovu i Lučići po Luki, unuku kneza Raiča. – Ne drže ova bratstva da su od Lužana. Uvažena starina Mira Milov Popović me uvjeravao, da su sva tri njihova br od Bijelog Pavla. Ima iseljenih Popovića u selu Guševcu u Srbiji, Gornjem Polju kod Nikšića i u Danilovom Gradu.“
Petričevići žive s pomenutim bratstvom u selu Rošcima, ima ih 7 kuća. Svi ih drže da su od Lužana, njih je kako prije rekosmo zatekao u selu knez Raič. Bilo je u ovom selu još lužanskih bratstava. Slavili su do prije oko 60 godina Srđev-dan, pa su primili sv. Petku. U Ceklinu, u Riječkoj Nahiji, ima Petričevića, koji kazuju da su ovi Petričevići od njih. Prebjegao je iz Ceklina zbog krvi neki Dajo sa pet sinova u Zetu, pa su četvorica prešli u Liku, a jedan u Vražegmce, to je bilo prije oko 200g. (A Jovićević: Riječka Nahija…). Ja sam ih o tome raspitivao, ali oni ne znaju za drugo, nego da su od velike starine u Rošcima. – navodi Šobajić u knjizi Bjelopavlići i Pješivci
Mihailovići 7 kuća
u selu Miokusovićima su se ranije prezivali Rogačevići. SLave sv. Petku. Pored ostalih i ovo je bratstvo nastradalo „Velje vojne“ (1768g) u vrijeme ranijih bojeva pod Šćepanom Malim. Predanje kaže da su Turci odande odveli mnogo roblje u Bosnu, a zapis veli, da su roblje tada preveli u Nahiju Novopazarsku. Zatekla se poslije pohare bila jedna njihova odiva sa muškim djetetom van plemena, vratila se poslije i od nje su ove kuće. Drže ih za starince, ali ne kažu da su od Lužana.
Vujići 2 kuće i Pejurići 3 kuće u selu Šobajićima, kuće su im u mjestu koje se zove Lazarevići. Petkov-dan. Oni su ostatak od nekada jakog br Lazarevića, koji su odande vrlo davno odselili u Grbalj. Nijesu ni oni od Lužana.
Šumanovići 2 kuće u Barama Šumanovića. Od prije četiri pasa nije ih bilo više. Slave Petkovdan, a svojataju se sa bratstvima od Kneza Raiča u Rošcima. Od njih je bio ban Mlatišuma. Bilo ih je bez sumnje nekada više, jer se donji veliki dio sela Šobajića zove po njima.
Grozdanići žive u Podvraću, ima ih 10 kuća. Slave  Svetu Petku. Bili su nekada jači, pa su ih negdje davno napali Bratonožići u katunu i sve one, koje su tu zatekli pobili.

U Pavkovićima:
Vuškovići
su jedini starinci u ovom dijelu plemena, živi njihovih 10 kuća u Gornjim Rsojevićima. Oni su ostatak nekad jakog bratstva Rsojevića, po kojima se i selo zove. Znaju i sada granice velikih imanja, koja su imali u Pavkovićima. Drže ih da su od Lužana.
Simonovići su od Lužana.
Stare su im kuće u Slatini u mjestu koje po njima nosi ime Simonovići. Tu živi 12 kuća, a veći dio je od ranije i od skoro predigao iz Slatine pri polju i u polje; ima ih Pod Kulom Lakića i u Podkraju 20 kuća, u Kosovom Lugu 14, u Grliću 5 i kod Spuža 2 kuće.
Najranije su prešli u Grlić u Odžinu Mahalu, tu ih je prije oko 100 godina mnoge kuga pomorila. Slave Simon-dan, a prislužuju Tomin-dan. Prezivali su se do prije 40 godina Kusarovići, a još ranije su se zvali Radulovići. Za Lužane se priča da su se mnogi odselili u Dalmaciju i Srem, pa kažu da i njihovih tamo ima. Slabo znaju predanje, kao svi starinci. Ima ih vrlo davno odseljenih negdje oko Prizrena, u nekom selu kod Bara i u požarevačkom okrugu.
Popovići
ublizo do Simonovića u selu Slatini, kraj se njihov zove Popovići. Među kućama je crkva sv. Simona, koju je skoro obnovio za pokoj duše svojih roditelja pop Srdan Popović. Slava im je od starine bila Simon-dan kao i Simonovićima, pa ih mnogi drže da su ostatak od Lužana. Oni pak pričaju da vode porijeklo od đaka Sava, koji je pratio „svetu Kraljicu“ kad je prolazila kroz Bjelopavliće, pa ondje ostao, a da je bio starinom od Dukađina. Bilo je u ovoj kući odavna svještenika. U Slatini su im 8 kuća, odavde su preselili u Kopito Petrovića kraj Zete 12 kuća, u Danilov Grad 5, pod glavicu Maljat 2.
Na Donjoj Glavici kod Spuža žive 3 kuće Ajdarovića, oni su od jednog Popovića koji se bio poturčio. Iseljenih ima u Loznici 1, Toplici, Peći, Podgorici, u Baru 5 kuća i na Vranjskim Njivama u Piperima 5 kuća.
Babići
žive u Brajovićima, velikom bratstvu pavkovićskom. I oni su od Lužana, slava im je Sveta Petka. Ima ih 24 kuće (u Gostilju 13, Laću 3, u Jelenku na Bjelovoj Glavici 6, u planini Vukotici 2). Svoje se sa Stojkovićima u Martinićima koji su isto od Lužana. Znaju i sada granice svojih nekada velikih imanja, koja su im Brajovići pritisli.

U Matrinićima:
Stojkovići

žive u mjestu Jaži, ima ih 8 kuća. Samo je ovo bratstvo u Martinićima od Lužana, koji su ondje nekada u masi stanovali. Prezivali su se ranije Đorojevići, slave Petkov-dan. Dok ih svi drže za Lužane, oni sami ne dadu, jer je ime Lužanin tamo prezreno, već pričaju da su od Bijelog Pavla i rođaci Bubićima, potomcima njegovim u Martinićima.

Svega dakle starinaca ima 13 bratstava sa 190 kuća, od cijelog stanovništva plemena oni čine 6%.
Ima nekoliko bratstava, koja ćemo dalje navesti, koja jedni smatraju da su starinci, ali zato što ih većina ne drži tako i nijesmo ih uvrstili ovdje u starince.
Starince u Bjelopavlićima zovu, sa malo izuzetaka, Lužanima
.
I ako predanje kaže da su se oni vrlo davno među sobom isklali, tako da je malo ko ostao, ostalo je kako se vidi i do danas nešto od njih, a za mnoga još bratstva lužanska predanje zna, mjesto gdje su živjela, za neka kad su išličilela ili iselila i zbog čega. Ne može se za Lužane reći, da su imali zajedničku slavu, jer Simonovići slave Simon-dan, Petričevići Srđevd-dan, a osatali su primili za slavu Petkov-dan.
 

Noviji doseljenici

U Vražegrmcima:

Marušići 10k i Milatovići 42k u selu Dabovićima pod Ostrogom. Marušići su starinom s Čeva iz sela Ožegovice, a od br Miloševića. Doselili su vrlo davno zbog krvi, računaju oko 120g prije Milatovića. Kako su živjeli onda na kraju plemena, Bjelopavlići su ih često napadali i natjerali su ih da prime slavu ostalog plemena. Marušići su bili jedanput ostali na 3k, one se sve krenu u Bosnu. Jedan se od njih opet vratio u Daboviće, a dvojica iz Bosne odu u Srem (u mjesto Sekleušu) a kažu da tamo ima od njih potomaka koji se prezivaju Marušići. Prije 80g odselile su nekolike kuće u selo Grabovicu kod Valjeva i u Negotin, a poslije 1878g nekolike u Ub i selo Šarbane (srez tamnavski).

Milatovića je predak došao u Daboviće iz sela Mileta u Komanima, a kažu da im je još dalja starina iz sela Zaljuća u Čevu. Bili su dva brata zidari, pozvani su bili da zidaju kuću, pa se jedan nastanio u selu Milojevićima u Pješivcima, od njega je tamo brastvo Rosandići, a od ovog što je ostao u Dabovićima prozvali su se Milatovići po selu iz koga je došao. Do pretka toga broje 12 pasova, izlazi prema tome da su se doselili prije više od 300g. Ova su br slavila Aranđelovdan, primili su za slavu sv. Petku. Ima Milatovića u Vinićima, oni svoje ove iz Dabovića. Odselile su prije oko 90g 2k u Mitrovicu Kosovsku, malo iza toga po 2 u Peć i u neko selo kod Gornjeg Milanovca; po 1878 2 u Valjevo. Ima ih iseljenih i u Nikšiću, Podgorici i Crnojevića Rijeci i dvije kuće u Miokusovićima. Nalazili su u ovom ratu rođaka oko Čajniča, a čuli su da njihovih ima negdje oko Travnika.

Lakovići 2k i Radoševići 8k u selu Požaru su uljezi iz Pješivaca. Predak koji je došao zvao se Lako do njega broje 8 pasova. Radoševići su se prozvali po Lakovom unuku. Odselile su tri kuće u Rijeku Crnojevića. Bolevići 3k u Mandićima su došli 1862g iz Lješanske Nahije. Dautovići 5k u Potočilu su, kako pričaju, došli 4g po Kosovu iz Crmnice. Kažu da su od Vuka Brankovića.

Perovići 12k u Boronjini su uljezi iz Pješivaca od Strikovića iz sela Stubice. Žive tu s drugim bratstvom Perovića iz Šobajića. Oženio se jedan od Perovića iz Šobajića iz Pješivaca, žena mu dovela dvoje djece, Durka i Vaska, od kojih su ovi drugi Perovići. Do tih predaka broje 5 pasova. Slave Petkov-dan. Popovići 6k u Miokusovićima, prešao im je djed iz sela Blizne u Piperima.

Kadovići 27k, Perovići 18k i Vukovići 8k u selu Šobajićima su stari doseljenici. Po jednom kazivanju sva ova br vode porijeklo od jednog pretka, koji se zvao Lale. On je imao Boška i Kada, od prvog da su Perovići i Vukovići, a od Kada Kadovići. Od drugih sam čuo da Kadovići nijesu rod ovim br, nego da su poslije njih doselili ili od Vrake kod Skadra ili od Sjenice. Nijesu se od ovih br među sobom uzimali ni kumovali. Slavili su nekad Nikolj-dan, sad sv. Petku. Do pretka Lala broje 10 pasova, za njegovo porijeklo i ime selu ovako pričaju. Visoki Stevan je imao sina Sibinjanina Janka i kćer Janu. Poslao bio Janko, kad je pošao na Kosovo, dva sina u Rusiju da mu otuda pomoć dovedu. Kad nastrada na Kosovu pođe Zetom i odsjedne kod kneza Vukićevića u Pješivcima. Za trpezom ga knez upita gdje su mu sinovi, a on odgovori da su daleko, a da Bog da da i dalje bili. Oni se bili vratili iz Rusije i baš se tu zadesili, ali se ocu nijesu kazali. Kad čuju kako on o njima govori, odu ne kazujući se u Vražegrmce. Pri prelazu preko Zete jedan se od njih udavi, a drugi Lale, dođe kod kneza Mihailovića u Miokusoviće. Ovaj mu da kćer i naseli ga u Šobajićima. Lale i otac mu bili su starinom iz Šapca, po tome tumače da se selo prozvalo Šobajići.

Prije oko 150g prešao je Laka Perović s bratom iz Šobajića u Boronjinu, tamo su im do tada bile staje za stoku. Ima ih u Boronjini 14k. U vojevanju pod Šćepanom Malim 1768g odveli su Turci u Bosnu i poturčili nekoliko Perovića i Vukovića. Perovića ima iseljenih u Barajevu kod Beograda, Leskovcu i Nikšiću. Kadovića ima 4k u Nikšiću, prešli su po zauzeću grada od Turaka, prezivaju se Šobajići po selu.

Mijatovići 7k u Barama Šumanovića su od Bulatovića iz Rovaca, došli su prije oko 150g. Vulići 5k u Vinićima su vrlo stari doseljenici iz Crmnice, došli su u vrijeme Staniše, od koga su Stanišići u ovom selu.

Milatovići 2k u Vinićima su isto tako vrlo stari doseljenici, došli su ondje prije vremena pomenutog Staniše. Broje 11 pasova do pretka koji je došao iz Milata u Komanima. Bili su nekada jako brastvo i imali su u selu velikih imanja. Dok su se škole uvele, prezivali su se Čakmaci. Svoje Milatoviće u Dabovićima. Sv. Petka, ms Aranđelovdan.

U Pavkovićima:

Marunovići (Palaorići) žive u Podpođu 8k. Kažu da su od Ivaniševića iz Donjeg Kraja kod Cetinja, doselili su se prije oko 150g, onda kad su se pobili Donjokrajci s Baicama. Digla su zbog krvi tad tri brata, jedan otišao u Budvu, a jedan u Kotor. Slavili su sv. Jovana po Božiću, primili su sv. Petku. Ima ih 3k pod Maljtom, u Jastrebu 3 i na Rasinoj Glavici 2.

Miškovići 12k u Podpođu se zovu po selu Miškama u Čevu, odakle su doselili prije oko 150g. Petkov-dan, ms Aranđelovdan. Ima ih u Jastrebu 2k, u Miokusovićima 3, iseljenih u Crnoj Rijeci, Podgorici 2 i Leskovcu.

Đuričići 5k u Kujavi su iz Crmnice od Bokana, došli su na čitluk Ali-bega Burazerovića negdje krajem 17v. – Račići 5k u Gostilju Brajovićskom su od Špadijera s Cetinja, došli su vrlo davno. – Bajići (Mrvići) samo jedna kuća među Brajovićima su od Mrvaljevića iz Katunske Nahije.

U Petrušinovićima:

Bogetići 12k u Bučici. Pričaju neki za njih, da su došli s onim Turcima iz Pljevalja ili Bosne, koje su Pavkovići doveli i s njima pobili sluge Ivan-begove u Brijestovu. Oni sami kažu, da su od Bijelog Pavla. Da je Kaliman Petrušinov imao i sina Draška, a on Bogetu, po kome se oni zovu. Drugi ovo smatraju za izmišljeno. Rekao je za njih Perovan Šaranović, koji je bio u vrijeme vladike Petra prvog kad su ga pitali, odakle su oni: „Ne znam za njih, koliko da ih je tica u kljunu donijela“.

Grgurovići 20k u Glavici kod Danilovog Grada su živjeli nekada u Slatini, pa su s Boškovićima sašli u Vučicu, a odande na agaluk turski u Glavicu. Za njih mnogi drže da su došli iz Kuča za vrijeme Gojaka Lapova, on da je uzeo udovicu iz Kuča i od njenog djeteta da su Grgurovići. Oni pak pričaju, da su od Bijelog Pavla, da je Lapo imao Mirka, ovaj Đura, a Đuro Grgura. Grgurov je sin Rade ubio Turčina i pobjegao u Gacko. Davno je jedan Grgurović otišao u Škaljare kod Kotora. Uže se br jedno zove Mališići.

Vučekovići 3k u Međicima su doselili, ali ne znaju odakle. Pribijaju se uz Šaranoviće, neki ih drže za starince.

Kovačevići, Murenovići i Abejevići u Poljicima i Dolovima iznad Slatine, ima ih 65k i u Kosovom Lugu 20. Kovačevići kažu da su od velikog brastva Kovačevića sa Grahova. Prešli su otuda dva brata, do njih broje 10 pasova, značilo bi da su došli prije oko 300g. Druga dva br se pripajaju njima i primili su njihovo prezime. Za Murenoviće su mi jedni rekli da su iz Cuca, a za Abejeviće ne znadu odakle su.

Večkovići su od Krivokapića iz Cuca, slave Jovan-dan po Božiću. Zbog dužne krvi digla su se otuda prije oko 170g tri brata, jedan od njih, Miloš, dođe u Bjelopavliće, a dva odu u Skadar. Od njih su tamo muslimani Ajdar Cucići. Miloš se naselio u Slatini, u Madežu ih ima sada 1k, u Kosovom Lugu 6, 1 u Danilovom Gradu. Iselile su po 1878g nekolike kuće u selo Konjarnik (topl.okr) i Soko-Banju.

Cauševići su iz Velestova zbog krvi prebjegli u Podgoricu, pa u Martiniće, a odande u selo Slatinu. Bilo je to u vrijeme Pecirep Lazara, a on je iu polovini 18v. U Slatini ih ima 2k, u Gorici 2, Podkraju 1, a od selile su 4 u Ulcinj.

Malikovići u Madežu 11k, i odatle predigle u Kosovi Lug 14k. Pričaju da im je pradjed, od koga broje osam pasova, došao iz Lepenice u Srbiji. Čuo sam od nekih, da su oni iz plemena Šaranaca kraj Tare.

Bulatovići 2k u Orjoj Luci su davno došli u ono selo, prije Boškovića, iz Rovaca. Ima ih 2k u Slatini, ovi su dodigli prije 50g. Stojanovići (Brdari) samo 1k u Pažićima su od Martinovića iz Baica. Zatekli su ih ondje Radulovići i Vukovići. Brdare je naselio Mećikukić na svoj agaluk. Stojanovići 4k u Orjoj Luci su od nekog kovača, zatekli su ih Boškovići kad su se naselili. Jovićevići 2k u Orjoj Luci su u vrijeme vladike Rada doselili iz Riječke Nahije. Radojičići 1k u istom selu su skoro iz Pješivaca došli. Dragićevići 2k u Gorici su uljezi iz Pješivaca, došli prije više od 100g. Raičkovići 4k u Sekulićima su prije 70g doselili iz Lješanske Nahije. Kaluđerovići 12k u Donjoj Glavici su iz Ćeklića, pobjegla dva brata zbog krvi u Lješkopolje, pa ovamo.

U Martinićima: Raspopovići. Ima ih 40k, u Glizici 10, a ostale su od skoro predigle odande u Polje. Pričaju da su iz Plane kod Kolašina u jedno vrijeme iselilo 6 brata u pleme Šarance kod Tare. Od njih su tamo Kneževići, Džakovići, Bojovići i Anđelići. Jedan je od te braće, Lazar (neki ga zovu Stamat) pošao bio s jednim kaluđerom u pisaniju i svratili kod Bube, rodonačelnika Bubića. Kako Bubići nijesu imali sveštenika, privole ovog Lazara da ostane kod njih i da im bude pop. Buba mu dadne lijep dio imanja. Kad su se Bubići iskraj Spuža premakli u Martiniće, pop se naseli u Glizici. Kažu da je njihova dalja starina bila mjesto Plana kod Bileća; a do ovog pretka broje 13 pasova. Od njih je bilo uvijek svještenika, ne znaju otkad su se i zašto prezivali Raspopovići. Slavili su Đurđev-dan, primili su davno za slavu sv. Petku. Prije 60g odselile su njihove 3k u okolinu Kragujevca.

Đuranovići 43k, kad su došli naselili su se u Donjem Selu, odatle se najveći dio spustio u polje. Oni su iz Ceklina u Riječkoj Nahiji od Đuraškovića. Tri su brata zbog krvi digli iz Ceklina, jedan je otišao u Bihor, od njega su tamo Adrovići, jedan se vratio, a treći, kome je ime bilo Laka, došao je u Martiniće. Do Lake broje 8 pasova, prema tome su došli prije više od 200g. Oni pričaju da su u Martiniće doselili u vrijeme Bubino, a njega predanje, kako smo vidjeli, stavlja u 15v. Đuraškovići u Ceklinu pričaju ovako. Prije oko 180g su pet brata Đuraškovića zbog ubistva jednog Markovića i Velimirovića iz Ceklina pobjegli put Vasojevića. Jedan od te braće pogine, dva se opet vrate, jedan ode u Bjelopavliće, a peti u Bihor i od njega su Adrovići (A. Jovićević, Riječka Nahija, Srp Etn Zbor 15, s 622).

Žarići 19k u Bobulji, starinom su s Čeva od Vojinovića. Tri brata su se krenula i jedan otišao u Skadar, jedan u Peć, a treći ovamo. To je bilo malo prije Šćepana Malog. Zakrvili su se na Čevu zbog otmice tuđe žene. Neki se njihov bio zagledao u ženu svog komšije i nagovorio je da pođe za njega. Nevjesta je onda stavljala ćuk na glavu i maramu preko lica, tako da se nije moglo vidjeti. Ona pozove u svatove za kuma muža ženinog te ih on i vjenča u crkvi. Kad se saznade šta je bilo, zakrve se i ova braća moradnu napustiti Čevo. Kazuju neki da se oni prezivaju ovako, što su Bjelopavlići našli bili njihovog pretka u Garču gdje sjedi pored vatre i grije se, žari. Zabilježio sam i to, da su ih Turci naselili u Martinićima na svoje agaluke. Ima ih u Spužu 5k i u Nikšiću 1.

Vuksanovići 2k u Mrđenima su po jednom kazivanju doselili iz Rovaca, a po drugom su od Lužana. Prezivali su se ranije Odžići. Davno jedan predak njihov je bio sluga kod Bube, za njega kažu da je ubio bana lužanskog u Gostilju. Nijesu se da znaju nikad više namnožavali. 1k odselila u Samokov.

Milatovići (Čakmaci) su od Milatovića iz Vinića, prešli su u Martiniće prije oko 150g. Ima ih na Pantelijevom Vrhu 2k i u Gostilju 5k. – Čagorovići 4k pod Visočicom su iz Cuca od Batrićevića. Došli su davno. – Bešići 8k u Donjem Selu su isto iz Cuca, a od br Pešikana. Došli su kad i Čagorovići. Živjeli su jedno vrijeme u Pješivcima i selu Rošcima u Vražegrmcima. Vukeljići su od Brajovića (od Đuretića), prešli su ondje prije više od 100g. Ima ih iseljenih u Čačku. Žive na glavici Spasojevici 3k. Vukovići su domazeti iz Zagaračja od Radmanovića, došli pre 80g. Ima ih 2k.

U Kosovom Lugu:

Kosovi Lug je u tursko doba bio slabo naseljen, obrastao u gustu šumu on je bio pozornica čestih okršaja između Bjelopavlića i Turaka. Kao takav privlačio je uskoke iz okolnih plemena, koji su se tu nastanjivali i borili protiv Turaka. U njemu su doseljenici:

Radovići 12k u Đuriocu su prije oko 120g došli iz Lješanske Nahije. Neki ih drže za starince.

Kuzmanovići 6k u Đuriocu su iz Bjelica, došao im je pradjed.

Milići 2k su isto iz Bjelica, doselili pre 80g.

Đurišići 6k, u Grliću su iz Lješanske Nahije, dodigli pre 50g.

Đukanovići 2k u Grliću su iz Katunske Nahije.

Martinovići 4k su došli prije više od 100g iz Baica.

Špadijeri 3k u Grliću su s Cetinja.

Radulovići su iz Komana, ima ih 2k.

Novijih doseljenika, onih koji su doselili poslije Bijelog Pavla, ima u Bjelopavlićima 51 bratstvo sa 536k. Oni čine jednu petinu plemena. Među njima ima vrlo starih doseljenika, još iz 15v. Njihova su bratstva, kako se iz naprijed izloženog vidi, vrlo mala, svega po nekolike kuće, samo su nekolika, većinom starija veća. Najvećim dijelom su porijeklom iz Crne Gore i to iz Katunske Nahije. Uzrok njihovom iseljavanju otuda bila je krvna zavada, uskakli su u pleme da nađu utočišta, ili u Spuž Turcima, pa su ih oni namještali na svoje čitluke. Brojno ih je najviše u Vražegrmcima u Martinićima, pa u Petrušinovićima, a najmanje u Pavkovićima.

Danilov Grad je varošica, leži pored Zete na kraju Glavice. U tursko doba su Bjelopavlići išli u Spuž na pazar, a kad su se odmetnuli od Turaka, premakao se pazar na Prentinu Glavicu niže Martinića. Tu su se okupljala i okolna plemena i mijenjali namirnice, za to je bilo podignuto nekoliko baraka. Dolazili su na pazar i Turci iz Spuža i Podgorice. Vražegrmci su išli na pazar u Slivlje po dnu Nikšićskog Polja. G 1869 premješten je pazar ondje gdje je Danilov Grad, to je sredina plemena, mjesto se ranije zvalo Ćeranića Glavica. Crnogorski je knez želeo podići tu varoš i zamolio je srpsku vladu, te je poslala inžinjera D. Milutinovića, koji je izradio plan. Arhim. Dučić je zabiljležio da je Danilov Grad u njegovo vrijeme broja 20k i 80 stanovnika (1874g). Sad je to lijepa varošica, ima vodovod sproveden iz sela Slatine i nekoliko česama po gradu, kamenim mostom preko Zete je vezana sa plemenom kolskim putem, a glavni put Nikšić – Podgorica prolazi kroz samu varoš. Danilov Grad je ekonomski centar zetske udoline sjeverno od Podgorice. Ima Učiteljsku Školu i Četvororazrednu Gimnaziju, a ranije je podignut Ratarski Zavod prilično uređen i na Bralenovici Bolnica za duševne bolesti. Ima 220k i 720s, naseljen je najviše iz plemena, te smo kuće ranije pomenuli, a ima nekoliko kuća trgovaca pravoslavnih i muslimana iz Podgorice.

 

Iseljenici iz Bjelopavlića po pisanim izvorima:

Stankovići, Radovići i Savići, svih 7k u selu Gradcu kod Valjeva, iselili su u 19v, slave Aranđelovdan. U istom selu živi trgovac Petrović, koji slavi sv. Petku.
Krstivojevićijedna zadružna kuća u Zabrdici sjeverno od Valjeva, najstariji su stanovnici tog sela, doselili su u pp18v. Preselili su kao zadruga, a danas se ova kuća smatra za najveću i najčuveniju zadrugu u valjevskom okrugu, broji 50 članova. Nije se dijelila nikada, niti je ko iz ove zadruge izašao i otišao na stranu. Aranđelovdan.
Todorovići u Bujačiću kod Valjeva naselili su se u polovini 19v. Oni su iz Vražegrmaca; bila je ranije jaka kuća, a sada dosta slaba. Petkovica.
Matunovići samo 1k u selu Lukovcu u Kolubari su iz Vražegrmaca. Sv. Petka. Matunovića ima u Vražegrmcima, žive u selu Mandićima.
Perišići 1k u Petnjici na lijevoj obali rječice Banje. Otac im je prešao iz Vražegrmaca.
Pantelići u selu Rabasu su isto iz Vražegrmaca, prešli 1876g. Ima ih 1k.
Spasići u selu Vračeviću pored Ljiga su doseljenici iz polovine 19v. Starinom su iz Martinića, slave Petkovicu. Ima ih 4k; preselili su zbog krvne osvete i nemaštine.
Đurić u Divcima u Podgorini naselio se kao nadničar, starinom je iz Martinića.
Stevanovići u Latkovićima pored Ljiga su iz Martinića, ima ih 2k, slave Petkov-dan.
Živanići 6k i Lazarevići 3k su iz Martinića, prešli su u prvom ustanku u selo Loznicu u Kolubari, Petkov-dan.
Šuškovića u selu Papadićima. Četiri su brata iselili iz Martinića u vrijeme Kočine Krajine i nastanili se u ovo selo pod ovim imenom. Srodni su im Obradovići, Milosavljevići i Joksimovići. Ima ih 20k, sv. Petka.
Dukujevići 1k u Crnoj Gori pored Drine su naseljenici iz dp19v. Starinom su iz Vražegrmaca. U Vražegrmcima se zna da su Dukujevići ili Gurići živjeli u Požaru.
Grupčići, Stankovići, Blagojevići i Radojevići u selu Begaljici kod Beograda, preselili su prije 1878g.
Nikolić Mirko u Željezniku, skoro došao, on je od Ikovića iz Gostilja u Bjelopavlićima.
Crnogorci (Vlajkovići, Ivovići) 12k u selu Bukoviku pod Bukuljom, prešli su prije ustanka. Od njih su Bukovičani u Parcanima (okolina Beograda). Aranđelovdan. Rod su s njima Milosavljevići 2k, koji žive u istom selu.
Garašani (Garašani 3, Savkovići 2, Stojići 2, Mijatovići 2, Đorđevići 2, Radovanovići 7, Pantelići 1) u selu Lipovcu, prešli su prije ustanka u Garaše. Karađorđe je htjeo da budu uz njega, pa ih poveo u Topolu. Uz put su se zadržali u Lipovcu, tu se „napiju vina“ i nisu htjeli dalje, nego ostanu. Sv. Arhanđel.
Đekići u Ratarima 2. Prešao starac Đorđe 1848g, bio je od Pavićevića iz sela Sretnje, slavi sv. Petku. Blagojevići 2k u istom selu došli su kad i prvi. Sv. Ilija.
Mihailovići – Bjelopavlići u selu Mulutovcu u Temniću su doselili prije 60g. Petkovica.
Sekulići 8k u Kamenarima su jedna familija sa Mihailovićima i sa Hajdukovićima. Hajdukovići (Zuzići) u Obrežu, ima ih 20k, naselili su se prije više od 100g. Petkovica.
Miloševići u Prislonici u Ljubiću doselili su po prvom ustanku. Aranđelovdan. Ima ih sa Ilićima 40k.
Projovići u selu Šumniku u Ibru su iz Bjelopavlića.
U Polimlju i Potarju: Pavlovići (Spahići) slave Ilindan., Despoti (Brašnji) Nikoljdan, Doskovići (Brašnji) i Danilovići (Brašnji).
Pešići
, od kojih ima užih br: Bašuljevići, Tešići, Purovići (Kojići) u Zatrijebču, doseljeni su u početku 18v. Bili su junaci, da im nigdje sramote ostalo nije. Pešići su zadržali staru slavu, a ovi su im drugi srodnici primili muhamedanstvo (Plavsko-gusinjska oblast). Rajkovići 39k u Zatrijebču su iz Vražegrmaca. Predak koji im je tu došao zvao se Vuk Vražegrmac. Broje od njega šest pasova. Pisac drži za njih da su se doseili još u početku 17v. Buzići u selu Velici slave Aranđelovdan. Pupovići i Ćirkovići u Zatrijebču su iz Vražegrmaca. Ne zna se kad su se preselili, i Praščevići koji slave sv. Nikolu, vrlo su se davno tu naselili.
Pavlovići u selu Veljacima u Ljubuškom Kotaru u Hercegovini. Iz Broćna gdje su prije živjeli prešao im je u ovo selo deveti djed. Po tome se vidi da su vrlo stari iseljenici.
Radovići u Kamenom u hercegnovskoj opštini su doselili 1687g. Odlikovali su se u ratu sa Topal-pašom. Došla su dva brata Milija i Petar Radović. Đurđevdan. Od njih se bio iselio u Savinu jedan dio, i taj je ogranak izumro. Čutila im se nalazi u manastiru Savini. Stanko Bjelopavlić pominje se u istom djelu, da je oko 1700g živio u selu Podima. Pavlovići u Ublima u risanskoj opštini, naselili su se 1687g. Ima ih 15k i slave sv. Stefana. Brdari u Prijeradima u Grblju doselili su kako kažu iz Brda u 16v. Brdima se u užem smislu, kako ćemo docnije pokazati, zove samo pleme Bjelopavlići. Da su sigurno iz Bjelopavlića dokazuje na i to, što nalazimo od istog br iseljenike u Hrvatskoj, a isto tako iz 16v. Znači da su se odselili u Boku, pa je jedan dio njih odatle otišao u Hrvatsku.
Brdari, Proje, Kljajići i dr u sjevernoj Hrvatskoj su starinom i iz Bjelopavlića iz sela Slatine. Prešli su u 16v. Imaju kod sebe i nekakvu pisanu knjigu, koju su prenijeli iz Slatine.

Po mjestima gdje nalazimo iseljenike iz Bjelopavlića, vidimo da su selili na sve strane. Pravac starije seobe, iz 16 i 17v, bio je izgleda najviše put Boke i u Dalmaciju, a neki su stigli i u Hrvatsku. Docnije, negdje od početka 18v, kreću se više u Srbiju ili put Berana i Peći. Najviše ih je u Srbiji i to u Kolubari i Podgorini. Dok se iz Nikšićskog Polja i okoline, sem u Srbiju, masa iselila u Hercegovinu i Glasinac, iz Bjelopavlića tamo nalazimo manje iseljenika. Ima ih u Bosni odvedenih kao roblje, a šta li je bilo sa onim Bjelopavlićima koje je 1768g Smail-paša odveo u Novopazarsku Nahiju i onim robljem od 800 duša, koje je 1613g poveo sobom Arslan-paša?

Bjelopavlići su sada vrlo naseljeni, nerodne godine čine da se javlja sad veći pokret za iseljavanjem. Bjelopavlići bi najradije selili u Metohiju, na svoju starevinu u Dukađin. Kad sam 1920g bio u plemenu, pisalo se bilo 300 domaćina da sele tamo. Težak prelaz i nesigurnost onog kraja još ih ometaju.

Prema zdravici vojvode Maše Đurovića, glavna mana Bjelopavlića je zornjava (hvalisavost).

-------

Bitka kod Martinića
Ova je bitka Crnogoraca, Bjelopavlića i Pipera protiv Turske vođena 1796. godine kod sela Martinići u Crnoj Gori, sjeverno od Spuža, na teritoriji Bjelopavlića.
Poslije ujedinjenja Crne Gore sa Brdima, skadarski vezir Mahmut-Paša Bušatlija je preduzeo 1796. godine vojni pohod. Dva crnogorsko-brdska odreda, pod komandama vladike Petra I i guvernadura Jovana Radonjića, ukupne jačine 3000 ljudi, posjela su položaje kod Martinića.
Turci snage oko 18.000 ljudi (po đakonu Aleksiju) su se, idući od Spuža, borili devet dana protiv Crnogoraca, napredujući ka Martinićima. Konačno, 11. jula su izvršili juriš na položaje kod Martinića. Crnogorci i Brđani su protivnapadom odbili juriš i nanijeli Turcima značajne gubitke.
Sv vladika Petar I Cetinjski u svom pismu kotorskom providuru o ovoj pobjedi nad daleko brojnijom turskom vojskom svjedoči:''To je možemo reći čudo od samoga Gospoda Boga učinjeno kojemu slavu i hvalu prinosimo''.
S ovom pobjedom Piperi i Bjelopavlići su ušli u sastav Crne Gore.

------------

Bitka iz crnogorsko-turskog rata koja se odigrala 1877. godine kod sela Martinići sjeverno od Spuža.

Turski zapovjednik Ali Saib-paša je nastupao od Spuža i kroz Bjelopavliće došao do Martinića.
 5. juna su zaustavljeni od strane 3. bataljona Crnogoraca pod vojvodom Ilijom Plamencom. U želji da prodre dalje k Danilovgradu dolinom Zete po svaku cijenu, Ali Saib-paša 16. juna je ubacio u borbu 3000 bašibozuka i još 13 tabora (bataljona) nizama (redovne vojske).
Došlo je do borbe noževima u kojoj su Crnogorci odbili napad turskih prednjih djelova. Glavnina Turaka je tada odustala od napada i povukla se u Spuž. 19. juna su ponovili napad na Martiniće, ali su i ovog puta odbijeni.
Uz znatne turske ljudske gubitke, u borbama su Crnogorci zarobili 2000 pušaka ostraguša i dosta drugog ratnog materijalaa.

 

----------------------

BJELOPAVLIĆI - LjUDI I DOGAĐAJI


Duž rijeke Zete

Grijeh je ne zabilježiti ono što se o precima zna ili se može doznati, jer će u budućnosti biti još više neznanja i nagađanja o njima 

Bjelopavlići se nalaze na stranama - brdima i u ravnici, dolini rijeke Zete. 
Zeta dijeli pleme na dva dijela, manji na desnoj, a mnogo veći na lijevoj obali. Na sjeveru se Bjelopavlići graniče Župom Nikšićkom, na istoku su Rovci i Piperi, sa juga sa Zagarčanima, na zapadu se dodiruju sa Pješivcima. 
Bjelopavlićima pripada skoro cijela teritorija od izvora Zete do Spuža, u pravcu istok-zapad oko 25 kilometara, a prema sjeveru i jugu skoro toliko. Dolina je na sjeverozapadu uža, a od Danilovgrada znatno šira. 
Prvi put se Bjelopavlići pominju u istorijskim zapisima 1411. godine. 
Osnivač Bjelopavlića
Bijeli Pavle je imao dva sina: Šćepana i Mitra. Šćepan je imao sina Bubu (Martinići i Vražegrmci), dok je Mitar imao četri sina: Petra (Petrušinovići), Pavka (Pavkovići), Nikolu (Matijaš i Tomaš) i Kaletu (Kalezići). 

Vođe i skupštine 

Sjeverno od Danilovgrada nalazi se selo Vučica, u čijem sastavu su Rova, gdje se održavale plemenske skupštine. Na njima se raspravljalo o unutrašnjim pitanjima plemena, međusobnim odnosima bratstvenika. Takođe, donošene su i odluke o otporu Turcima. 
Bratstvo je predvodio knez, koji je u miru sudio nesuglasice među bratstvenicima, a bio je vojni starješina u ratu. Svaki knez na tom prostoru gdje su se održavale skupštine imao je svoju kamenu ploču-stolicu. 

Narodno predanje pominje i vojvodu koji je, skupa sa knezom, rješavao sporove među bratstvenicima u plemenu. 
Sve se to odigravalo na otvorenom prostoru, nekoliko puta u toku godine, zavisno od potrebe. Skupštinu su sačinjavali svi plemenici koji su mogli da nose pušku. Predsjedavao je vojvoda, knez i nekoliko plemenika iz svakog šireg bratstva. 

Kuća sa stupom 

Među Bjelopavlićima je bilo dosta bratstava koja su se isticala. Međusobno uvažavanje bilo poznato posebno u ogranku
Brajovića-Košutovića koji su od Brajovog sina Vuksana, a to su Savićevići, Jugovići, Begovići, Tomkovići, Čučkovići, Prelevići, Sekulići i Nikolići. Njihov rodonačelnik Rade Mitrov sa sinovima imao je u selu Krasovini kuću na spratu. Gornji dio je služio za stanovanje, a u donjem dijelu bio je mlin i stupa za valjanje sukna. Sukno su donosili, osim Bjelopavlića, Piperi, Zagarčani, Zećani, pa i stanovnici Vrake kod Skadra. I danas postoje ostaci tog objekta, pa se pored njega jedna zaravan naziva Dolina od stupe. Kako se koji sin Radev ženio, napustio bi kuću, ali nikako selo, ni rad u stupi, već bi istočno na prostoru sela u Bostanima, pravilo kuću za stanovanje, sve jednu do druge dogradnjom, kako bi bili pod jednim krovom. 

Kasnije se odluče napuste selo i nastane se u Jelenku, koji se zadugo zvao Donja Krasovina ili Kotarine, a nije poznato zašto. 
Jedno od predanja govori da se Radevi potomci
Brajovići prezivaju Košutovići jer je jedan uoči slave ubio košutu i spremio meso od nje za gozbu. 
U vrijeme reorganizacije cnrogorske vojske uvode se bataljoni i mnogi
Košutovići postaju stotinaši i komandiri četa. Ističu se hrabrošću kako za vrijeme Balkanskih ratova, tako i kasnije. 

Odbrana od Turaka 

Turci su zbog nepristupačnog prilaza rijetko zalazili u bjelopavlićka sela Poda, Krasovinu, Osojnik, Laće i Kolašinoviće, gdje su živjeli
Brajovići, odnosno njihovi ogranci, tako da su bili bezbjedni. 

Jedne prilike, kad su saznali da će ipak naići Turci, dali su se u zbjeg, tako da je ostalo jedno predanje kako su
Kotlešići, ogranak Brajovića, dobili to ime. 
Priča se da se
Brajov sin Vuksan, još kao golobrado momče u zbijegu, zaštitio od kiše stavljajući kotao na glavu. Od tada se Vukašinovom imenu dodavao nadimak Kotlo, a njegovim potomcima prezime Kotlešići

Pri jednom dolasku Turaka, predvođeni u jednim poturicom, u selo Krasovinu, mještani su bili iznenađeni jer do tada nijesu kod njih navraćali. Namjera im nije bila samo da pokupe harač, već i da pokažu silu i natjeraju seljaka na pokornost. 

Svoju obijest iskalili su na seoskog kneza i odluče da ga objese o murvu pred njegovom kućom. 
Seljaci koji su se tu zatekli bili su nespremni da ga brane. Međutim, u tom trenutku naišla je njegova žena i, iznenađena onim što je vidjela, uzela je srp i prekinula uže. Ostali iz sela, kad su čuli galamu i vrisku, zapucali su na Turke koji su pobjegli glavom bez obzira, a jednog Turčina su ubili. Priča se da Turci više nikada nijesu navraćali u ovo selo. 

Jedina stara intriga 

Poslije smrti oca u drugoj polovini petnaestog vijeka, na crnogorski prijesto dolazi
Ivan Crnojević. Pored velikih previranja u zemlji, na njegovom dvoru bilo je dosta intriga. 

U jednoj je stradao
Brajo, sin Pavkov, unuk Mitrov, a praunuk Bijelog Pavla, koji je sa ostalom poslugom bio na dvoru. 

Optužen je i obješen u selu Pažićima, u blizini Danilovgrada, i to zbog navodne veze sa mladom udovicom, snahom
Ivana Crnojevića
Brajova žena sa sinovima Đuretom, Nikolom, Vuksanom, Vulošem i Vukašinom napustila je Bjelopavliće i nastanila se u Golubovcima-Zeta. 
Poslije izvjesnog vremena, kada se utvrdilo da je učinjena nepravda
Braju, njegova žena se vratila sa sinovima (osim Đurete) u svoju postojbinu i to Nikola u Poda, Vuksan i Vukašin u Krasovinu, dok se Vulošin naselio u Laćama. 

Udovičin uslov 

Nakon doseljavanja u Zetu, najstariji sin
Đureta oženio se i nastanio u Mojanovićima. Tu nastaje njegovo brojno potomstvo, pa se jedan broj njegovih sinova vratio kod stričeva Vuksana i Vukašina u Krasovinu. Neke porodice Brajovića-Đuretića nešto kasnije naselile su Jelenak, Kosovi Lug, a neke se nastanile u Martinićima (Vukeljići, njihov ogranak). 

Ovdje treba istaći i ovaj slučaj. Kada su
Vuloševi bratanići pošli u Mojanoviće kod svojih rođaka naišli su na mladu udovicu sa sinom Filipom, a pošto je Vulošu bila umrla žena, sa kojom nije imao djece, zaprosili su je za strica. 

Pametna žena, rodom Crmničanka, prihvatila je ponudu pod uslovom da ne ostavlja sina
Filipa, već da sa novim porodom sa Vulošem on ima podjednaka imovinska prava. 
Oni su to prihvatili i došli u Lađe, računajući da će
Vuloš biti zadovoljan sa njihovom namjerom. Tada je, kažu rekao bratanićima: „Zar ćete djeco, sa mnom, starcem, da se sprdate?!” 
Da li je to izgovorio zbog žalosti za preminulom suprugom ili zbog nečeg drugog-nije poznato. 
Jedan od bratanića mu je postavio ovakvo pitanje: „Kad je, striko, uzeti nećeš, bolje da se ja sa njom oženim”. 
Ipak, nakon ubjeđivanja, starac je i u braku sa njom dobio sinove:
Jova i Ika, od kojih su Jovovići i Ikovići, a od njihova brata po majci Filipa, nastao je ogranak Filipovići

I u priči i u boju 

Razgovarajući sa
Miladinom, sinom Radojice Brajovića, sa Lazina-Kosovi Lug, saznao sam da su naši bratstvenici naselili ovo selo negdje u devetnaestom vijeku, kada su i druga bratstva došla u ovaj kraj. 
Laž i nepravdu nijesu podnosili od bilo koje strane da je dolazila. Uživali su dobar glas, ali su, kako mu je jedan od najbolnijih srodnika
Milutin Madzov pričao, bili i zločesti. Znali su zbog nepravde sve „đavolu da dadu”, kako bi narod rekao. Sve to Miladin potkrepljuje Milutinovim riječima: „Zao Ilija, a gori Milija, a Pureta ni lijeka nema” i tako dalje navodeći sve imena predaka. 
Sve ovo nije njima smetalo da su imali brojna kumstva i prijateljstva. 
Posebno su bili cijenjeni zbog objektivnosti. 

Poruka Svetog Petra Cetinjskog 

Gospodar Crne Gore,
Petar Prvi Petrović bio je posebno voljen i cijenjen u Bjelopavlićima, za razliku od njegovih nasljednika. 
Evo i njegovih riječi izgovorenih u selu Slatina, okupljenim Bjelopavlićima ispred crkve Vračevi, a pred bitku na Martinićima i Krusima 1796. godine: „Evo smo došli, mili moji vitezovi i čestiti junaci, došli smo da s’ neprijateljem našu krv prolijemo, došli smo da osvijetlimo obraz pred svijetom, došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode, da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, koji dragovoljno za svoju slobodu bori se do posljednje kaplje krvi i sami najmiliji život na među svojih besmrtnih prađedova ostavlja: ali pokletog vraga hristijanstva preko sebe živa ne pušta u slobodne naše drage gore, koji su naši prađedovi, naši đedovi, naši očevi i mi sami pravednom krivicom oblili!” 

Jednoglasno je njegova poruka prihvaćena i Brda prisajedinjena Crnoj Gori. 

U prave ruke 

U svoje vrijeme jedini
Pavković nastanjen među Martinićima bio je Lale Vukeljić-Brajović, poznat i priznat tamo gdje se išlo na Turke. 
Dođe vrijeme da se za junaštvo dijele neka odlikovanja, a samo jedna Obilića medalja na čitavi bataljon. 
Poslije dugog vijećanja odluče da Obilića medalju dodijele, pred strojem, zaslužnom junaku, bratu komandira
Radovića
Kad medalju okačiše slavodobitniku, izađe
Lale iz stoja, pa će ovo zatražiti da skine medalju da je on bolje vidi i razgleda. kada to ovaj učini Lale će: „Ova medalja pripada meni, a druga sigurno tebi”. Stavi je sebi na prsi i glasno reče: „Ko misli da mu pripada, neka dođe da je uzme sa mojih grudi”. Niko nije reagovao. Medalja mu je ostala. Brat komandira je dobio drugu. 

Masakr na granici 

Nakon odluke Berlinskog kongresa, jula 1878. godine, Crnoj Gori je pripojena i Podgorica. Granica prema Turskoj istočno od Podgorice bila je Cijevna, da bi jedna od karaula, bolje rečeno, predstraža crnogorske vojske bila Arbanaška glavica na prostoru Mataguža blizu sela Vladni. 
U noći na osvit Božića graničari su proveli Badnje veče u veselju i pucnjavi, što ih je koštalo glave. Svi su bili pospali, osim stražara koji je bio van šatora. Nađeni su svi zaklani, kao i stražar. To su bili:
Todor Savov, Jovan Ćirov, Milan Radov, Luka Đukanov, Ćetko Šutanov, Savo Bogdanov, kao i njihov komandir Blažo Savov Prinković-Kotlešić

I danas se u Nikšićkom manastiru na tabli 32. Martinićko-Brajovićkog bataljona među 107 na raznim bojištima u ratovima od 1875. do 1880. godine poginulih ratnika tog bataljona nalaze njihova imena. 
Tom tragičnom događaju prisutno je bilo jedno momče iz Bjelopavlića koje je došlo da posjeti oca. Momak je izbjegao smrt, a kad je vidio šta se događa, obavijesto je djelove jedinice crnogorske vojske koja je bila na području Zete. 
Crnogorski gospodar, knjaz Nikola tražio je da turske vlasti pronađu počinioce. 
Poginuli ratnici-graničari bili su iz Bjelopavlića i sahranjeni su svaki u svom mjestu. 

Šenluk bez uzvrata 

Brajovići su bili poznati ratnici, ali pošto su većinom bili siromašni rijetko su, odnosno dosta kasno, dobijali oficirska znamenja. 
Jedan od imućnih je bio
Radonja Brajanov (Kotlešić). Za ovo vrijeme važio bi kao pravi boem. Nije mu bilo teško uzjahati konja, uvijek spremnog „kao za u svatove”. 
Vrlo često se znao uputiti na Cetinje, ne žaleći potrošiti usput, a posebno u cetinjskim birtijama i to uvijek u društvu. 
Zatekao se na Cetinju u vrijeme kada se
knjazu Nikoli rodio sin Danilo. Bio je zapažen po šenlučenju iz svoje kubure, što je oduševilo knjaza, koji mu je htio pokloniti ledenicu. Ali zbog uticaja Petra Vukotića, koji je upozorio knjaza da je ne poklanja Bjelopavliću, knjaz je odustao od te namjere. 

Znajući ga kao prijeka čovjeka i plašeći se da to ne sazna, jedan od brigadira iz kuće
Boškovića predložio mu je da što prije napusti Cetinje, što je Radonja i prihvatio. Tek po dolasku u Bjelopavliće Radonja je saznao za knjaževu namjeru. 


Ćudljivi Vaso 

Turci su oko crkve na Jelenku razapeli šatore. Pripreman je napad crnogorske vojske koja je bila u Danilovgradu, a predvodio je vojvoda
Božo Petrović. Vojska pod komandom vojvode popa Ilije Plamenca bila je u Gradini, do su tri brajovićke čete bile kod Ćukovine klačnice. Vojvoda Mašo Vrbica sa dva topa bio je u Osojniku. 
Naredba za napad bila je da svi krenu u juriš kad opale topovi. Priskočili su im u pomoć Bratonožići i Piperi. 
Nastala je pometnja među Turcima; dali su se u bjekstvo uz velike gubitke. 
Bilo je poginulih i na drugoj strani. 
Vaso Novov Brajović-Kotlešić se uhvatio prsa u prsa sa jednim Turčinom. Kada su to primijetili ostali borci, pomogli su mu da se od njega oslobodi, a zatim i da ga ubije. Vaso je Turčinu odsjekao nos. Vaso Novov rođen je 1841. a umro 1919. godine. Isticalo se da je bio tih, ćudljiv, nikada nametljiv. Za hrabrost i junaštvo dobio je nekoliko rala zemlje u oslobođenom Spužu. Mnoge porodice su tada dobile posjede kao nagradu za učešće u ratovima, kako iz Bjelopavlića tako i iz ostalih krajeva Crne Gore. 

Jajoši - crnogorski hajduci 

Na jednom mjestu poznati istoričar prof. dr
Radoman Jovanović kaže: „Braneći sebe i porodicu, bratstvo, pleme i otadzbinu, Crnogorci su sudbinom određeni da do posljednjeg ginu za slobodu, da im oružje priraste za srce”. 

Njihova želja da pomognu svojoj braći pokazale se i u Hercegovačkom ustanku 1875. godine u kojem su učestvovali u bataljonu čiji vojnici su bili poznati kao jajoši. Jajoši su bili samoorganizovani, jer Crna Gora zvanično nije bila u ratu. 

U sastavu bataljona jajoša bilo je dosta Bjelopavlića (Pavkovići i Vražegrmci), Katunjana (Komani i Zagarčani), i Pipera. 
Veliša Belojev Brajović - Đuretić iz Krasovine (Pavković) bio je brz, te je slan da uhodi turske logore, pa je dobio nadimak Šunja, koji je sve do smrti nosio, da bi kasnije njegovi potomci to isticali i njime se ponosili. 
U vrijeme oslobodilačkih ratova 1875. do 1878. godine
Veliša-Šunja bio je u Hercegovini ratnik sa iskustvom, isticao se hrabrošću, kao i većina njegovih saboraca tih ratnih godina. 

Priča se da mu je u borbi nestalo municije i tražio je od nekog
Brajovića, koji je bio sa njim, da mu proda ili pozajmi, pa mu je čak za uzvrat ponudio i dva rala zemlje u Krakovini i to za dva fišeka, što je rođak prihvatio. 

Kapetan Ilija 

Pri posjeti Bjelopavlićima
knjaz Nikola je obišao i kapetana Iliju Vučurova Popovića na imanju u Kopitu Petrovića. Tada mu je Ilija rekao da bi želio da zajednički pođu u njegovo rodno mjesto, u Popoviće ispod izvora Studenca, čija se voda sa ostalim izvorištima iz Slatine koristi u Danilovgradu. 

Knjaz je to zadovoljstvo prihvatio i sa perjanicima krenuo. Jahali su seoskim putem, oko šest kilometara. Ispred knjaza išao je
Ilija, a knjaz Nikola mu je postavio pitanje: „Gdje odluči da stanuješ u ovom kamenjaru, kad imaš onako lijepu imovinu pored Zete?.” Ilija je prećutao odgovor, znajući da će knjaz kad stignu promijeniti mišljenje. 
Kada su stigli i odmorili se, pošli su do Studenca i
Ilijine baštine, koja je bila puna raznog voća i povrća, a posebno grožđa i nadaleko poznatih smokava. Ilija je imao i vodenicu. 
Zadržali su se do u kasne sate. Pri odlasku
knjaz Nikola je rekao Iliji: „Imao si pravo što si se odlučio da ovdje živiš i nipošto nemoj ovo mjesto napustiti do kraja života”. 
Tako je
Ilija ostao u Popovićima, gdje i danas žive njegovi potomci. 

Bjekstvo od kazne 

U Bjelopavlićima je poštovana zadata riječ, a ukoliko bi se desilo da se ne poštuje plemenici su znali biti dosta okrutni prema neposlušnima. 
Poštovan je, tako, dogovor između Bjelopavlića i Turaka o nesmetanom prolasku turskih karavana kroz bjelopavlićka sela na potezu Spuž-Nikšić, trasom starog rimskog puta preko Martinića, Pavkovića, Vražegrmaca i Povije. Taj dogovor prekršili su
Bobičići, Pavličići i Đuro Bogetić, napadajući karavane i otimajući što su mogli. 

Saznavši za taj prestup, organizuje se suđenje na Šupljoj glavici kod sela Gorice, gdje su bili i počinioci, osim
Đura Bogetića koji je bio malo dalje od skupa jer je znao šta ih čeka. Pošto je presuda bila da se osude na smrt. Đuro se dao u bjekstvo i nastanio u Ostrog, ostavljajući porodicu u Vučici. Nikada se nije vratio, u Ostrogu je i umro. Kažu da se tamo i oženio, ali nije imao poroda. Sve navedeno nije smetalo da se njegovi potomci istaknu po ponašanju i junaštvu. 
U Vučici je živio njegov sin
Pejo, za čijeg su nasljednika Obrada vezane mnoge priče. Bio je ugledan kako u bratstvu, tako i u plemenu. Njegova riječ je poštovana istican je kao mudar čovjek. Pozivan je da rješava mnoge sporove u plemenu. Cijenjen je i od ondašnjeg gospodara Crne Gore, Petra Prvog Petrovića, koji mu je čak povjerio da bude posrednik u razgraničenju Bjelopavlića sa Pješivcima, koji su imali posjede na desnoj obali Zete do Kujeve, pa čak i do Frutka. Doživio je duboku starost. 

Obradov unuk Novica, a sin Božov, bio je poznati ratnik u oslobodilačkim ratovima, pa se njegovo ime nalazi upisano u Petrušinskom bataljonu u Nikšićkom manastiru. 

Kako narod kaže-od dobra korijena mora takav biti i izdanak, tako iz tog bratstva Bogetića treba istaći
Novičinog unuka Miliju. Bio je odabran da pohađa vojnu školu u Srbiji, gdje ga je zatekao Prvi svjetski rat. Zajedno sa srpskom vojskom učestvovao je u svim bitkama i završio na Krfu. 

Među prvima je stupio u jedinicu srpskih i savezničkih snaga protiv austrougarske vojske. Sa grupom boraca, kao prethodnica, zauzeo je jedan od položaja na Kajmakčalanu, omogućavjaući tako napredovanje jedinice, ali je ubrzo poginuo. 
Danas se njegov grob nalazi na groblju Zejtinlik u Solunu. 
Milijina hrabrost i junaštvo se ne zaboravljaju, tako da posmrtno biva odlikovan najvećim odličjima: Medaljom Obilića (dvije zlatne i jedna srebrna), Karađorđevom zvijezdom sa mečevima. Francuskim krstom sa mačevima. Albanskom spomenicom i, posebnim odličjem, Aleksandar svojim ratnim drugovima. 
Nasljednici Milijni brižno čuvaju sva ta odlikovanja. 


Riječ starijeg brata 

Od bližnjih rođaka
Mašana Jovičina Brajovića saznao sam ovu priču. 

Stasao
Mašan za ženidbu, vrijedan i divan momak. Sjedeljke i večernje zabave bile su redovne, kako u njegovom selu, tako i u drugim. U tim susretima upoznavali su se momci i djevojke. Brakovi, nijesu sklapani bez upoznavanja braće i roditelja. To se nije dešavalo naprečac, već je to znalo da potraje. 
Poslije izvjesnog vremena,
Mašan je upoznao svog brata Laka sa namjerom da zaprosi djevojku iz dotičnog sela, sa kojom se dugo gledao. Lako da li zbog nekih poroka ili nečeg drugog, čim je to čuo rekao je: „Što si, Mašane, namjerio da se ženiš neka je sa srećom, ali ona u ovaj dom neće prag preskočiti”. Nije bio protiv njegove ženidbe, već nezadovoljan njegovom izabranicom, bolje rečeno njenom porodicom. 
Mašan mu je na to odgovorio vrlo kratko i jasno: „Kada neće ona, neće ni druga”. 
Ostao je dosljedan svojim riječima, odnosno mišljenju svog bratka
Laka i umro neoženjen. Doživio je duboku starost. 

Hrabrost popa Rada Boškovića 

Iz „Istorijskih priča” vojvode
popa Rista Boškovića izdvajam, po meni, dvije karakteristične. Prva je „Bjelopavlićki zbor na Podojnice”, a druga „Udar na karavan”. I u jednoj i u drugoj ističe se ime popa Rada Boškovića. 

Zvjerstvima u Bjelopavlićima ne bješe kraja. Na zboru u Podojnicama, Turci izdvoje jednog Bjelopavlića, koga maltretirahu i ponižavahu pred ostalima, pokazujući na taj način svoju silu. Svi prisutni su ćutali, sem
Đeloša Radova iz Martinića. On dohvati pušku i udari Turčina iza vrata. Ovaj se stropošta, a ostali Turci dograbe konje i uteknu u Spuž. 

Napad na karavan 

Pri ovom je pop
Rade Bošković prekorio ostale što oni nijesu poput Đeloša udarali na Turke. Pravdali su se da im nijesu stariji dozvolili. 
U drugoj priči
pop Rade biva obaviješten da iz Spuža kreće turski karavan sa 44 tovara skadarske robe za Sarajevo. Okupi nekoliko Bjelopavlića u koje se uzdao i dočeka ih u Tamniku kod Slapa, pri samoj Zeti. Tada je ubijeno 40 Turaka. I kod ove akcije bilo je kolebanja oko toga ko će prvi početi. Rade je prvi počeo govoreći ”da je zlo, ali se mora”, za njim i ostali počeše. Glave turske posijeku, a robu podijele. 

Ljudske vrline Seknine 

Starica
Sekna, odiva Kalezića, a snaha Brajovića, iz sela Krasovina, poznata je bila po rječitosti. Često je znala njoj upućene pošalice uzvratiti istom mjerom. 
Znala je, kako se kaže, odbrusiti, nezavisno o kome se radi. Uz to, bila je gostoprimna. Umjela je procijeniti čojstvo i junaštvo svakoga, čak mu i njegove karakteristike ”sasuti” u lice. Priča se kako je dočekala dva seljanina iz dotičnog sela,
Blagotu Šaletića sa drugom, koji su došli radi nekog posla, jer im je bilo stalo do njenog mišljenja. Poslužila ih je rakijom i kafom. Ali, po izlasku iz kuće, usput, Blagotin drug će pitati Blagotu kako mu se dopala rakija koju su pili. Blagota je odgovorio da je bila baš dobra, dok je ovaj drugi imao zamjerku. Blagota je bio začuđen njegovim riječima. 

U narednom susretu ona je pitana da li je moguće da je poslužila lošu rakiju. Odgovorila je da je čovjek bio u pravu. Rakiju je poslužila po čojstvu. 
Za vrijeme ratnih godina, kada su crnogorski ratnici bili na bojištima (Dečića i Bardanjola) za vrijeme Balkanskog rata, kako nju tako i druge nijesu mogli odvratiti, po cijenu života, da ne bude uz borce, povremeno im donoseći potrepštine. 


Mladić na putu čojstva 

Prentina Glavica je bila zborno mjesto Bjelopavlića. Tako je jednog dana za zbor bio povod izmirenja krvi, poslije svađe bratstava
Đuranovića i Brajovića. Okupili su se viđeniji plemenici da im pomognu u izmirenju. 
Prema običaju u takvim slučajevima, otpočeše pregovori. Bila je velika zategnutost i sa jedne i sa druge strane. Jedan
Đuranović odluči da na istom mjestu osveti krv svoga brata. Trgne kuburu iza pasa i opali na jednog Brajovića. Skočiše i jedni i drugi na oružje i kad ostali plemenici saznaše da Brajović nije stradao, navališe još većom žestinom da ih izmire. Tako i bi. Nakon izvjesnog vremena svi se raziđoše. 

Tom prilikom ostalo je ćuteći da sjedi, ne pomičući se, golobradi momak od petnaest godina, po imenu
Blažo Radović, prigrnut čobanskom strukom. Prišao mu je otad Rade (koji je bio siromah, ali pošten čovjek), i pozvao Blaža da dođu kući. On zamoli oca da mu priđe jer ima nešto da mu saopšti: „Ja sam ranjen u prsa, jedva sam se do sada održao da mi se ne primijeti”. 
Tek tada se saznalo da je onaj
Đuranović, koji je pucao u Brajovića, pogodio Blaža. On je ćutao za vrijeme pregovora jer bi, da se sazna, bilo prolivene bratske krvi. 
Blažo je prebolio. O ovom slučaju se čulo u plemenu. To je saznao i gospodar Crne Gore, vladika Rade, koji je želio susret sa njim i odmah ga primio za perjanika, a nešto kasnije postao je i serdar. 

Postao je ugledan i uvažavan kako na dvoru, tako i u svojim Martinićima, odnosno Bjelopavlićima. 

Prenta mirotvorka 

Prentina Glavica dobila je ime po
Prenti iz Rovaca, inače odivi Lakovića iz Kuča. Ovo se može saznati iz zapisa i predanja koja se mogu čuti u Bjelopavlićima, Kučima i Rovcima. 

Sve ovo treba povezati sa prvom poharom Kuča 1774. godine. Izloženi velikim ljudskim žrtvama, prevelikoj turskoj vojsci, pošli su prema Maloj rijeci u uvale i skrivena mjesta, misleći da ih Turci neće naći. Međutim, velika vezirova vojska nastavila je dalje za njima. Preživjeli Kuči, prebjegnu na bratonožićku stranu. Smjestili su se potom u pećine moračkih strana, odnosno u Platije. 
Rovčani su Kuče držali punih sedam godina, od 1774. do 1781. godine. 
Turci ne ostaviše Kuče na miru ni u Rovcima, zahtijevajući da ih vrate, prijeteći da će sva Rovca popaliti. Pošto im nije udovoljeno Turci pripremiše veliku vojsku od Spuža, Bjelopavlića i Pipera. 

Odbijeno kumstvo 

Saznavši za njihovu namjeru, Rovčani pošljau u tursku vojsku jednu ženu s djetetom u kolijevci, kako bi ponudili kumstvo, jer su Turci takva kumstva prihvatali, kako navodi
Marko Miljanov u knjizi „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi”. 

Ova hrabra Rovčanka-mirotvorka, žena je rovačkog kneza
Milutina Bulatovića iz Gornjih Rovaca (predvodio je Rovčane protiv Turaka u Nikšiću 1786. godine), rodom iz Kuča, kćer čuvenog Jova Lakovića iz Donjeg Meduna, koji se osobito istakao u ratu protiv Turaka 1737 - 1739, godine, kad je sa Novom Popovim zarobio skadarskog pašu a zatim ga pustio, kako navodi Miljanov. 

O ovoj ženi, u kojoj se sjedinjuju vrline ova dva bratska plemena, kaže se ovo: „Skadarski paša
Mahmut Bušatlija došao je s vojskom u Bjelopavlićko polje - Martiniće da ide na Rovčane. Prenta stiže pred pašin šator i obrati mu se riječima: „Čestiti vezire, poslali su me Rovčani da te u ime njih zovem na kumstvo. Primi Boga i svetog Jovana, tako ti tvoga dina i turske vjere! Evo ti dijete”. Paša je izašao iz šatora, udario kolijevku nogom i dijete je zaplakao. 
„Nosi to štene! Ne primam vašeg Boga i svetog Jovana”, odgovori paša. 

Na to će
Prenta: „Što uradi, vezire! Ubio te Bog i sveti Jovan, kao i što oće!”. Uze prešlicu koju je spustila sa kolijevkom, pobode je pred šator i viknu: „Čik vezire, ako nijesi gori od tvoje bule, idi i udri na Kuče i Rovčane! Ajte, Turci na Rovca, ako vam majka nije kurva. Spremili su vam Rovčani i Kuči darove”. 
Uze kolijevku, rano dođe u Rovca i ispriča što joj se dogodilo, kao i da Turci idu na Rovca. 

Ovo mjesto gdje je
Prenta pobola preslicu pred vezira naziva se Prentina Glavica, gdje su se održavali pazari do osnivanja Danilovgrada. 
Rovčani, pred nadmoćnijom turskom vojskom, sklone čeljad i stoku pored Mrtvice i u Platije, dok Turci popale jedan dio Rovaca. 
U povratku ih napadnu Rovčani sa dvije strane u gustim šumama Ivačeva dola i potuku. To mjesto gdje su Turci najviše stradali zove se Turske rupe. Kažu da ih je tuda naveo njihov vodič Bjelopavlić iz Martinića, koji je bio naklonjen Rovčanima. 

Svako vrijeme nosi svoje breme 

Novo Milutinov Brajović u svojim zapisima navodi kako se živjelo za vrijeme okupacije pod Austro-Ugarskom. Jedne proljećne noći bio je prisutan dogovoru mladića za odlazak u Tuzi, kako bi našli neki posao. Ranom zorom pošao je s njima, iako odvraćan jer je bio nekoliko godina mlađi od njih. U predvečerje stigli su u Tuzi, našli prenoćište u kući, kako se sjeća, nekog Vukčevića, koji ih je savjetavao da sjutradan pođu u okolna sela i potraže posao, što su i uradili. Novo nije pošao sa njima, već se uputio prema podnožju Dečića. Naišao je na nekog hodžu koji je ponudio da mu u dijelu okućnice okopa krompir i nešto kukuruza. Da je hodža bio zadovoljan radom, Novo je zaključio po tome što mu je hodžinica donijela pitu za ručak, a nakon završetka posla dobio je od hodže 15 kruna, prvu dnevnicu u životu, kako navodi u svojim zapisima. Za večeru je kupio u pekari lepinju sa kajmakom, a za prenoćište platio tri krune. Sjutradan je pošao za Podgoricu, koristeći vojni kamion. Bez znanja vozača uskočio je na karoseriju i stigao do Pobrežja. Navratio je kod strica Baja, nešto pojeo, a zatim pošao kući u Krasovinu. 
Poslije izvjesnog vremena, te 1917. godine, pošao je sa bratom od strica
Dimitrijom i ujakom Pavićem u Zetu na izgradnju pruge Plavnica-Podgorica. Na radu su se zadržali oko dva mjeseca, utovarajući vagone šljunkom koji je korišćen kao poodloga za postavljanje šina. 

Noći su provodili u šatorima u logoru Berislavci, gdje je bilo dosta radnika i žena sa djecom. Pored posla na vagonima, skoro svakodnevno su bili angažovani na sahranjivanju mrtvih koje bi nalazili izjutra u šatorima, a umirali su od španjolske groznice. Njih trojica su nakon isplate u oktobru pošli kući, plašeći se bolesti. 

Do Boldogasona i natrag 

Nakon kapitulacije Crne Gore, u logoru Boldogason u Mađarskoj među prvim internircima bio i
Milutin Šunjin Brajović. Osim interniraca, u logoru su bili i deportovani zarobljenici sa frontova Crne Gore i Srbije, a bilo ih je i iz drugih zemalja, ponajviše Rusa. U početku, ali ne zadugo, bili su logoru, da bi potom bili ustupani seljačkim domaćinstvima na rad. On biva raspoređen na rad u logorsku kuhinju. Radeći u kuhinji na pranju posuđa, naišao je na porciju sa privjeskom, koji je skinuo. Njegov pretpostavljeni mu je skrenuo pažnju da to ne smije raditi. Milutin je odgovorio da niko ne treba da ima privilegiju. Međutim, ovo je bio razlog da ga otpuste sa poslova u kuhinji. 

Ponovo je priključen ostalim logorašima, ali ne zadugo. Jednog dana iskoristio je nebudnost stražara, uspio je da se odvoji od grupe i pobjegne. Poslije nekoliko dana putovanja stigao je u Slavoniju, u Orahovac, na farmu kod nekog Jevreja, gdje je već radilo dvadesetak radnika, većinom Rusa. Vrlo brzo je stekao povjerenje gazde i postao šef farme. Jednog dana gazda Jevrej je rekao
Milutinu da se, ukoliko pljačkaši (lagoši) napadnu farmu, svako snalazi kako zna, a njega zamolio da mu manji sanduk sa posebnim vrijednostima negdje sakrije. Milutin je sanduk zakopao u đubre. Kad su pljačkaši napali farmu, gazda je uspio da se skloni, a Milutin je ostao sa dvojicom radnika na imanju. Pljačkaši su demolirali kuću, odnijeli sve vrijedno, čak i vrata i prozore.
Naveče treći dan poslije napada došao je gazda Mate Šimić i zahvalio se Milutinu za sačuvano blago. Milutin je ostao kod njega do oslobođenja, kad se prijavio mjesnim vlastima i nakon saslušanja bio upućen u magacin da uzme od odjeće i obuće što mu je potrebno. Španjolska groznica ga je spriječila da vozom pođe put kuće. Privremeni smještaj našao je u obližnjem manastiru, ali je još nedovoljno oporavljen od bolesti pošao za Crnu Goru. 
U vozu mu je ukraden ruksak. Vozom je stigao do Zelenike, zatim brodom do Kotora, pa pješke preko Njeguša i Cetinja do Podgorice. Po dolasku u Podgoricu neko vrijeme se zadržao kod brata
Baja, a zatim pošao kod porodice u Krasovinu. 

Otpor okupatoru 

Početkom 1916. godine, tačnije 3. marta, Austrija uvodi vojnu upravu u okupiranoj Crnoj Gori. Vrše se strašne represije nad narodom, pa te prve godine biva internirano u logore 15.000 Crnogoraca i to najviše u Mađarsku, zatim Albaniju i druge krajeve koji su bili pod austrijskom okupacijom. 
Hapšenjem i interniranjem okupator nije mogao ugušiti slobodarski duh naroda. Jedan broj ljudi se latio oružja i odmetnuo u šume. Svakog dana pokret odmetnika je bio sve masovniji, nailazeći na podršku mnogih porodica interniraca. 

Posebne mjere okupator je u Crnoj Gori sproveo u školstvu. Naređeno je da se u crnogorske škole uvede latinično pismo, a da se izbaci ćirilica. U nekim sredinama latinica je prihvaćena bez otpora, međutim, poznat je otpor učitelja iz Bjelopavlića, njih četrnaest, dok su ostali prihvatili primjenu novog programa. 

Nije pomoglo ubjeđivanje, pa su ubrzo učitelji pohapšeni i stavljeni pod vojni sud. Nakon dvomjesečne istrage izrečene su kazne kako učiteljima tako i trojici njihovih navodnih podstrekača, pravnicima iz Bjelopavlića:
Nikoli Dragoviću, Marku Jovićeviću i Radovanu Boškoviću
Učesnici pobune bili su učitelji
Vuksan Radović, Savo Đurović i Velizar Đuranović, koji su poslije dva mjeseca provedena u zatvoru pušteni na slobodu, dok su njih jedanaestorica - Ilija Mijušković, Tripko Brajović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Tomo Dragović, Radovan Popović, Miladin Vujadinović, Novo Vučinić, Blažo Radonjić, Cvetko Stanišić i Jakša Brajović - internirani u Boldogason, a kasnije za Nežider, gdje su ostali sve do kraja Prvog svjetskog rata. 

Evo kako se u zapisima
Jakše Brajovića svjedoči o ovom vremenu: 
„Nas učitelje iz Bjelopavlića pozvala je jednog dana Okružna komanda u Podgorici. Rekli su nam da se otvaraju škole i da će se raditi po crnogorskom školskom programu. Saopšteno nam je da se sami dogovorimo o učiteljskim mjestima. Mi smo se povukli na dogovor i zaključili da je to lijep i human gest okupatora... Po starom crnogorskom programu, učitelji su radili nešto oko mjesec dana. Potom je stigla naredba da se program mijenja. Promijenjeni su svi udzbenici osim za vjeronauku i matematiku, a i oni su štampani latinicom. Kad sam dobio ovaj akt napisao sam ostavku i pošao u Danilovgrad da je predam u mjesnu komandu. Bio sam učitelj u Gostilju”. 

Kako dalje navodi, bili su u logoru redovno u toku zbivanja u Crnoj Gori, posebno o komitskom pokretu, bili su inicijatori pisanja deklaracije kojom se doprinijelo omasovljenju borbe naroda Crne Gore za oslobođenje, koje je ubrzo i uslijedilo. 

Stevan Điknić, plemenski prvak 

Na nadgrobnom spomeniku pred crkvom na Jelenku zapisane su ove riječi: 

„Dok se ljudi ovdje kupe 
nek se sjete ove grupe, 
koje ovaj spomen glasi: 
da su bili vitezovi. 
Điknić Stevan kapetane 
sa tri sina odabrana 
Gošo, Marko i Tiodor, 
Spasoje podkomandir 
sa dva brata zor junaka 
Điknić Krsta i Novaka. 
Njin potomak blagodarni, 
podiže im spomen ovi: 
stručak ovaj njima na dar 
stavlja Điknić Markov Lazar. 
Godine 1914.” 

Pred ovim stihovima, nastalim poslije njegove pogibije, potrebno je pojasniti o kojem hrabrom junaku se radi. 
Zbog Stevanove objektivnosti i principijelnosti knjaz Danilo dolazi brzo sa njim u sukob. Smatrajući da gospodarstvo pripada do tada uglednijim a posebno starijim, pridružuje se drugim kapetanima, ali bez rezultata. Knjaz je izabrao da se za taj njegov čin neposlušnosti osveti, odnosno digne ruku na njegova dva sina, Goša i Tiodora. 

Naredio je kapetanu Toku Nikinu Šaranoviću (oduzimajući kapetanstvo Stevanu) da sazove zbor plemenika pred Jelenačkom crkvom. Računajući da se radi o uobičajenom dogovoru oni pođu, inače se ne bi odazivali pozivu na zbor. 
Ne čekajući, čak ni početak zbora, čim su ugledali perjanici u masi Goša i Tiodora povežu ih i sprovedu navodno u sudilište na Prentinu glavicu. Na putu se Tiodor odvoji i odveže i da se u bjekstvo. Nastala je potjera, da bi ga presrio neki rođak i predao ga perjanicima koji su ga na licu mjesta ubili. Gošo se u obračunu istakao, nastradaju neki perjanici a on biva ubijen. 

Obojicu su objesili i naredili da im niko ne smije prići. Ovim činom trebalo je opomenuti Bjelopavliće da će tako svako proći ko bude nevjeran gospodaru. 
Pošto njihovoj majci nijesu dozvolili da im priđe, ona smogne snage da pođe sama na Cetinje, tražeći prijem kod knjaza. Ta žena je bila od poznatog bratstva Boškovića. 

Knjaz se pokajao 

Interesantan je bio njen susret sa gospodarom Crne Gore, knjazom Danilom, koji joj je odgovorio na njenu molbu da ih obiđe riječima: „Mi smo svoje završili”. Ističući pred njom njihovu hrabrost, naglasio je da li zabog kajanja ili nečega drugog: „Njih bi sada pozlatio, a ne da tebe ne omogućim njihovu dostojnu sahranu”. 
Njegovu brzopletost pri pogubljenju Goša i Tiodora, a i kajanje pojasnio mi je njihov potomak Drago Điknić, danas penzioner iz Kosića. On navodi da je njen treći sin Marko bio pozvan u Crnogorsku oficirsku školu i nakon završetka postavljen za pomoćnika Baja Boškovića, komandanta Bjelopavlićke brigade. Ali na žalost, za nepunu godunu dana umro je od kolere, koja je tada harala. 

Drago ne zaboravlja da kaže šta je čuo od svojih predaka. Poslije bitke na Maljtu Spasoje tiodorov Điknić, potkomandir Martinićko-Brajovićkog bataljona, bio je nezadovoljan procjenom gospodara, bolje rečeno njegovih doušnika, o ishodu bitke. Nakon oštrih riječi Spasoju gospodar daje pravo.Zbog uvrede koju nije mogao otrpjeti, i pored toga što je gospodar javno saopštio na zboru u Spužu ime doušnika, Spasoje je zatražio da mu se odobri da napusti Crnu Goru. Nikakvo ubjeđivanje nije pomoglo da se ovaj glasoviti vojskoviđa ne odseli u Rašku, gdje on, i njegov porod, nastavi da živi. 

Junak bez premca 

Među bjelopavlićkim junacima vrijedno je pomenuti Toka Mašovog Filipovića. Za svo vrijeme crnogorsko-turskih ratova isticao se hrabrošću među plemenicima, a posebno među bratstvenicima. Bio je poznat kao neustrašiv, a nadasve predvodnik u svim bitkama. Uvažavan je i poštovan. S pravom su ga isticali, polazeći u boj s riječima: „Gdje je onaj junak bez premca i mane, da stane pred nama”. To zvanje-junak bez premca, dobio je u bici na Maljtu, gdje se mnogi iz njegovog bataljona - čete nijesu mogli pohvaliti. Kad je posjekao Turčina, njegovu glavu je odnio gospodaru na Cetinje. 
Tom prilikom dobio je odličje, jedinstvneo, a i rijetko tada u Crnoj Gori - Karakovača medalju. 

Ostavio je najljepše uspomene 

Iz Vražegrmaca ističem jednu od poznatih ličnosti - popa Jagoša Begova Nikolića. 

Završavajući Bogosloviju, postaje narodni učitelj u vrletima moračkog plemena, da bi poslije prosvjetiteljskog rada bio rukopoložen za sveštenika i postavljen za staratelja u rodnim Vražegrmcima u parohiji Dabovićko-rožačkoj. 

Kada je 1876. godine Knjaževina Crna Gora krenula u oslobođenje od turskog jarma pod vođstvom svoga gospodara, knjaza Nikole Prvog Petrovića, pop Jagoš ne kao sveštenik sa krstom u ruci, nego kao vojnik sa puškom pošao je sa svojom braćom Vražegrmcima u krvavu borbu na Kleku, blizu Metkovića, rame uz rame sa glasovitim ujakom Markom Borikinim Marušićem. Tu je poginuo njegov brat od ujaka potkomandir Rade, a Jagoš je, da bi ga osvetio, u borbi uhvatio turskog vojnika i predao ga Baju Vidovom Boškoviću, čuvenom po svoj Crnoj Gori. I dalje je nastavio da učestvuje u oslobodilačkim ratovima. Posebno se istakao u oslobođenju Nikšića, a i za vrijeme borbi u Balkanskom ratu. 

Poslije Balkanskog rata ponovo je prihvatio dužnost u Pješivcima i istakao se u podizanju i obnavljanju mnogih hramova koji su u ratovima stradali. 
Ove navode saznao sam od njegovih bližnjih rođaka koji brižno čuvaju uspomenu na popa Jagoša, pa čak i oproštajni govor prota Jovana Damjanovića, paroha Požarskog, čiji je otac pop Boško takođe bio poznati vražegrmski junak, ističući i danas ove stihove o njemu: 

„Prvi handzar ljute zmije, popa Boška iz Požara, 
skide glavu od ordije tosačkoga barjaktara”. 

Crnogorski kabadahija 

U selu Vinićima, koje se sa sjevera graniči Nikšićkom župom, s juga i istoka Pavkovićima, dok su zapadno Vražegrmci, bilo je niz istaknutih ratnika iz bratstva Stanišića. 

Jedan od njih je i Radosav Savov Stanišić, hrabar i human čovjek, plemenitog stasa, gorostas, uvijek odjeven u crnogorsku narodnu nošnju. 
On se vrlo mlad istakao u borbama za slobodu. Biva u prvim borbenim redovima u Omer-pašinoj godini, da bi ubrzo bio primljen na dvor knjaza Nikole za perjanika. 
Uskoro skreće pažnju na sebe, pa ga gospodar postavlja za kabadahiju. 

Izbijanjem ustanka u Hercegovini, među prvim stupa u „jajoše”, da bi potom u oslobodilačkom ratu učestvovao u borbama na Vučjem dolu, Nikšiću, Baru i drugim mjestima. 

Prilikom osvajanja Bara, 1878. godine, posjekao je dvije turske glave. 

Nepravdu nije mogao da podnese, pa se na dvoru sukobio sa perjanicima, čak i sa knjazom Nikolom i zbog toga emigrirao u Srbiju. Na intervenciju Ljubomira Nenadovića vratio se iz emigracije i nastanio u Nikšiću. Radosav je bio mudar čovjek, uz to je imao izvanredno pamćenje. Umio je divno da priča, pa ga je milina bila slušati. Često je rješavao pojedine sporove i donosio presude. 

Za stečene zasluge u ratu i miru Radosav je odlikovan mnogim crnogorskim i stranim odlikovanjima, među kojima i Obilića medaljom. 
Umro je 1929. u 89. godini života. Tada su Nikšićani ovom zaslužnom i plemenitom čovjeku odali poštovanje dostojno njegove ličnosti. Nekrolog o njegovoj smrti objavila je „Slobodna misao”, gdje se, između ostalog, navodi: „Radosav Savov Stanišić živio je među nama kao veza starih generacija, davno preminulih, i onih koji nastaju. Nestaju ti naši veliki ljudi, junaci i vitezovi, primjeri čojstva i junaštva. Tek onda osjećamo njihovu veličinu, kada ih nema, kada više nijesu među nama”. 

Jednaki prema svima 

Blažo Mićin Koljenšić iz Slatine 

Za mnoge je bilo zagonetno kako je jedan Pavković bio među Petrušinovićima. Mića Koljenšić kao poznat i hrabar ratnik i zaslužan u mnogim borbama biva nagrađen posjedom u pitomoj Slatini, ostavljajući imovinu u rodnoj Sretnji svojim rođacima. 

U Slatini zasniva porodicu, dobija sina Blaža koji kao školovani oficir Crnogorske vojske, sa činom poručnika, učestvuje u trećoj četi Martinićko-Brajovićkog bataljona u vrijeme Balkanskih ratova. Poslije ratova biva unaprijeđen u čin kapetana i ubrzo je postavljen za komandanta mjesta u Đurakovcu - Istok, na samoj granici prema Srbiji. Tamo je ostao sve do novembra mjeseca 1915. godine, kada mu život uzima jedan od Šiptara, presvučen u žensku odjeću. Pričali su tada njegovi plemenici kako je nastradao. Njegova kancelarija bila je u centtu Istoka, a obezbjeđivala je granična jeidnica. Kažu da ga je miliona bila pogledati kako se kretao uvijek bez obezbjeđenja sa sabljom i revolverom o pojasu i šapkom na glavi, sa istaknutim grbom. Bio je poštovan od pripadnika svih konfesija koje su tamo živjele. Stoga je svima bilo čudno kako je nastradao takav čovjek, poštovan od svih, koji se nije sukobljavao ni sa kim. 
Glas o njegovoj smrti saznali su u Peći u zbjegu njegovi plemenici, kao i mnogi Pješivci. Župljani i drugi iz ostalih krajeva Crne Gore i spremili se da napuste Metohiju. 

O njemu kao ličnosti ističem riječi njegovog klasnog druga Jevrta T. Ružića, potpukovnika Jugoslovenske vojske koji navodi: „Među 285 pitomaca Oficirske škole nije bilo od njega stasitijeg ni ljepšeg momka u Školi. Orlovit i ponosan, ama pravi lik Blaža Boškovića, sa kojim su se Bjelopavlići ponosili”. 

Čuvao je ugled Crne Gore 

Jedan od crnogorskih vojnika određenih u misiju mira na Kritu bio je među odabranim po stasu i ljepoti Koljenšić Dulev Rade-Rako, rođen u selu Sretnja 1874. godine. Treba se podsjetiti da su Crnogorci bili upućeni u okviru međunarodnih snaga, kao prethodnica, kako bi im pripremili teren. 

Povod za odlazak misije na Krit bio je građanski rat između Grka i Turaka 1896/1897. godine na tom ostrvu. U tom odredu, bolje reći četi, bilo je negdje oko 80 ljudi odabranih iz mnoštva dobrovoljaca, kako sa Cetinja tako i iz drugih krajeva Crne Gore. Pri izboru vodilo se računa da to budu pošteni, hrabri, provjereni ratnici, a iznad svega viđeni stasom, kakvi su u većini bili Crnogorci. Nakon izbora obratio im se knjaz Nikola, prvo imenujući Mašana Božovića, kapetana, za komandira, a Jova Bećira za njegovog zamjenika, naglašavajući da treba savjesno da obave povjerenu dužnost, čuvajući čast i ponos Crne Gore. 

Kako se sjeća Radev unuk Miroslav, djed je znao očaravati pričama iz oslobodilačkih ratova, a posebno o učešću u mirovnoj misiji. Imali su velikog udjela u mirenju zavađenih Grka i Turaka, posebno u obezbjeđenju imovine. Zaključio je da su savjesno i odgovorno obavili dužnost i bili hvaljeni od svih. 
Sve ovo potkrepljuje komandant Mašan Božović utiscima sa Krita u jednom svom pismu, navodeći: 

„Mi smo im (muhamedancima) od nekog vremena postali miliji od svakoga i javno govore da su jedino Crnogorci bespristrasni, jednaki Turcima i hristijanima, a opet kad što vide, da nikome ne oproste”. 

O danu povratka Crnogoraca u svoju domovinu sačuvan je u Državnom arhivu u Cetinju telegram M. Petrovića vojvodi Plamencu od 6. marta 1899. godine. Njegova sadržina glasi: 

„Jutros stigoše vaporom vojnici s Krita koji su sa dozvolom g. kap. Božovića kupili revolvere i donijeli sobom. Molim za izvješće da ne bi ovdje dangubili vrijeme”. 
Kako navodi na kraju Miroslav, kako onda tako i danas, svaki bratstvenik ponosio se ako je imao pretka u ovoj misiji; ističe da je porodica za dugo vremena čuvala taj revolver, koji je donio sa Krita. 

Pero Đelov Iković 

Negdje početkom devetnaestog vijeka rođen je u selu Laće Pero Đelov Iković. Od ranih dana počeo se baviti stočarstvom, izdižući iz kršovitih Laća na planinu Vukoticu, pogodniju od Ponikvice, takođe planine Brajovića, zbog toga što se sa stokom moglo ostajati do kasne jeseni. 

Na Vukotici bi se čobani udruživali, njih više od petnaest. Puni snage i hrabrosti, često bi išli u pravcu Župe, Kolašina, Spuža, Podgorice, ne bi li ugrabili tursko oružje i plijen. Plijen su ovi hajduci podjednako dijelili, kako onima koji su bili u akciji, tako i onima koji su čuvali stoku. 

U tim pohodima biran je kao starješina onaj ko se isticao hrabrošću, što nikada nije moglo mimoići Pera Đelova, koji je grupu vodio smjelo i umješno. Takav je bio, i kada je u borbi prsa u prsa ubio Agicu Vukićeva i time osvetio Baja Radovanova, za što su mu Petrušinovići bili zahvalni. 
I danas se sjećanje na taj događaj čuva na njegovom grobu pred crkvom Jelenačkom riječima uklesanim nakon njegove smrti: „Ovdje počiva u vječni mir Pero Đelov koji je posjekao i osvetio Baja Radovanova”. 

Pero je jedne jeseni sa svojim brojnim stadom ostao u Vukotici duže od ostalih. Primijetio je da neko dolazi bez najave i da hoće da mu plijeni stado. Uzeo je oružje, od koga se ni pri spavanju nije odvajao, kao i mač zvani „vranokorac” koji je zaplijenio od ubijenog Turčina. Otvorio je strugu i viknuo ugiču: „Ći jablane zamnom Bog i Sv. Jovan, ja sam vi so davao”. Ovan je krenuo za njim, sa čaktarom koji se nadaleko čuo, a za njim sve ovce. 

Donio živu glavu 

Napadači, vidjevši da im umiče plijen, presijeku put. Učinio je to jedan mlad momak, pristigao ovna i mačem mu odsjekao glavu. Prestao je da bije čaktar, pa su ovce stale. Pero opali iz svoje ostroguše, pogodi ga a zatim mu odsiječe glavu i dade se u bjekstvo uz planinski masiv Lisca, noseći glavu za perčin (kosu). Vrlo brzo se pokajao i saopštio gdje će ostaviti glavu. Znajući da je Perova riječ čvrsta, uzmu je i sastave sa trupom. 

Saznavši da ovaj događaj vladika Rade pošalje u Pipere svoje izaslanike sa ciljem da se spriječi kakva osveta nad rođacima i bratstvenicima Perovim. Ostatak ovaca su vratili u Laće. 

Od tada je Pero Đelov bio odmetnik. Jednog dana odluči da se preda lično gospodaru. Pri susretu se vodio ovakav razgovor: „Tražite li vi glavu Pera Đelova?”, upita gospodar ističući da ko to uradi biće dobro nagrađen. Na to Pero uzvrati.: „Ja sam je živu donio, pa činite što činjet trebuje”. 
Odmah naredi da ga razoružaju i zatvore. Javi Piperima kako je uhvaćen Pero Đelov. 

Nakon njihovog zahtjeva da im ga predaju, vladika vrati Peru oružje i naredi da ide na dvoboj na Bijele rudine bimbaši kao uslov da živi slobodno u Laćama. 
Pođe, ali biva uhvaćen, razoružan i zatvoren. Iskoristio je jedne noći nebudnost straže - jednog stražara ubije a drugog savlada i pobjegne. 
Tako je bez povrede stigao kod vladike. Kad se uvjerio u Perovu istinitost dao mu je handzar i ledenicu i poslao kući u Laće da slobodno živi. 
On je svoje junaštvo pokazivao i kasnije, pa je zato primio dvije medalje za hrabrost i još neka odlikovanja. 

Sudbina je htjela da je u 62. godini života poginuo od Turaka u boju kod Jelenka 1877. godine. 

Do ovih podataka došao sam od jednog od njihovih brojnih potomaka, Isaka Boškova Brajovića. 

Vuče Novo, a vuče i Knjaz 

Kao devetnaestogodišnjak Novo Krstov Tomković iz Osojnika biva zapažen kao hrabar ratnik. U prvom ratničkom krštenju u Spužu istakao se više od ostalih. Biva pozvan od knjaza Nikole na Cetinje, u čijoj pratnji je bio njegov stric Pavle, barjaktar Martinovićko-Brajovićkog bataljona. Knjaz, ugledavši golobrado momče sa nožem bez balčaka, upita ga je šta mu je to bilo. „Slomio sam ga u borbi sa Turcima”, odgovori Novo. „Uzačas, zar je to tebi bastalo”, kaže knjaz, a zatim zatraži da pogleda nož. 

Nož je bio zapečen od krvi i ne mogaše se izvući iz nožnice. Kažu da je knjaz uzeo da pokuša, ali bez uspjeha, a tada mu je prišao Novo. Vuče Novo nožnicu, a knjaz Nikola nož. Kad se uvjerio da je Novo istinu govorio, jer je nož bio čitavom dužinom krvav, nagradio ga je sa nizom zlatnika, postavljajući ih koliko je na nož moglo stati. 

Poslije toga Novo je učestvovao u mnogim bitkama, nakon kojih je dobio brojna odlikovanja, među kojima Obilića medalju i Čelični krst koje su njegovi potomci čuvali, kako ističe njegov unuk Radomir K. Tomković, da bi sva ona nestala u vihoru Drugog svjetskog rata. 
Iz njegovih ratnih dana vrijedan je pažnje i ovaj događaj. Kad je pred bataljonom kao barjaktar nosio Obilića medalju, natakao je na barjak. Upitan što to radi, odgovorio je: „Kad je na barjaku-svih Brajovića je, a kada je na prsa, samo bi bila moja”. 

O junaštvu njegovom i njegovih rođaka iz Osojnika najubjedljivije govori i priča koja se i danas može čuti u Bjelopavlićima, posebno među Brajovićima, o pohodu na Turke Martinićko-Brajovićkog bataljona. Dok su ih čekali, bili su mnogi borci bataljona nestrpljivi, ističući da mogu bez njih, na što je reagovao komandant bataljona Novica Radović i prekorio ih riječima: „Šta se tu hvalite, znajte da je Novo sa sedam Tomkovića (Todor, Pavle, Đoko, Petko, Božo, Neško, Gošo) bolji no ijedan od vas i bez njih nam nema nigdje puta”. 

Starac Novo nije posustao ni u napadu na Skadar. Njegovo ratničko iskustvo značilo je mnogo kao podstrek ostalim. Ubio je i zarobljenika Turčina, zato što ga je uvrijedio rekavši mu: „Ćuti ti stari, šta ti znaš?”. 

Tada je neko rekao: „Kazniće ga kralj Nikola”. Odmah je reagovao komandant: „Kad bi Nova Tomkovića kažnjavali za tursku glavu, koliko ih je posjekao, da ih ima deset na ramenu nijednu ne bi imao”. 

A kada bi nekome nešto osporavali u izvršenju nekog zadatka govorili bi: „ne bi ti pomogao ni handzar Nova Krstova Tomkovića”. 



Bez mane i straha 

Toko Nikin Šaranović 

Ni danas, dosta godina otkako je kapetanska titula prestala da postoji i određuje vrijednosti u plemenskoj i bratstveničkoj hijerarhiji, u narodu Crne Gore ne mijenja se mišljenje o značaju te titule, a posebno o ličnostima kojima je ona pripadala. 

Jedan od takvih ljudi, bio je Toko Nikin Šaranović. 

Toko je bio kapetan Petrušinovića, centralnog dijela Bjelopavlića. Prema zapisima i narodnom predanju, na kapetanskom mjestu naslijedio je kapetana Stevana Điknića. 

Iako je živio relativno kratko, Toko je ostavio zapažen trag kao ratnik, ali i bistrinom uma. 
Iz njegovog burnog života, po riječi njegovog bratstvenika Milenka Milovanova Šaranovića, evo jednog karakterističnog detalja. 

Taj detalj zabilježio je Milutin Veković u knjizi „manastir Ždrebaonik-Sveti Arsenije Drugi arhiepiskop Srpski”. Događaj se desio na Gospođindan 1861. godine ispred Manastira. Poznato je da su sabore ranije posjećivali crnogorske vladike, a tada je vladar Crne Gore bio knjaz Nikola, kome su Bjelopavlići pripremili dobrodošlicu. Zadovoljan dočekom, istakao je da je ponosan što je gospodar i Bjelopavlića, lijepog i plemenitog soja ljudi. Posmatrao je kola, gdje su pjevali, pored ostalih, i njegovi stihovi o Bjelopavlićima. 

Usred tog veselja knjaz se uozbilji, posta sjetan, obori pogled i sjeti se pogibije strica mu Danila. Sa glasom punim prijekora prisutnima se obratio riječima: „E, Bjelopavlići, Bjelopavlići, tako ste otmeni, hrabri, bastaduri i gospodstveni, a raniste mi srce i onakav zločin učiniste”! Poslije kraćeg tajaca, Toko Nikin upita gospodara: „Kakav to zločin učinjesmo, gospodaru?”. „Kakav veliš, ubiste mi onakvoga strica”, odgovori knjaz prijekorno i oštro. Toko reče u odgovoru: „A, duše mi, srećnije puške u Crnoj Gori za tebe nije puklo od puške Todora Kadića”. 

„Kako to srećna”, nastavi ozbiljno knjaz. 
„A, ta puška da ne puče, ti danas ne bi bio gospodar Crne Gore, no samo desetar ili barjaktar”, reče Toko. 
Knjaz ljutitim pogledom prostrijeli Toka, pa nastavi: „Možda je baš tako Toko Nikin, no ničim se ne može opravdati taj zločin, a malo je falilo vama Šaranovićima da i vas kao najbliže rođake Kadića proćeram kao njih iz Crne Gore. Sreća vaša što bijaste tada sa njima u nekakvoj krvnoj zavadi. Samo vas to spasi prognanstva”. 
Na to će Toko: „Gospodaru, mi tada jesmo bili u zavadi sa njima, ali u životu čovjek je nekad u zavadi sam sa sobom. Znam da Petrovići voljeti Kadiće neće, ali ni oni njih, jer ko te juče bio, ne može ti danas biti mio. No, svi ćemo umrijeti, a Bjelopavlići živjeti i u njima ostati upamćeni”. 
Zatim Toko nastavi pripovijedati o veličini kuće Kadića i njihovom ugledu. Bili su najbolje bratstvo u Bjelopavlićima, stasiti, visoki i zgodni momci i djevojke. „Slomili ste Bjelopavlićima desno krilo. Mnogo bi bilo pred Bogom i pred ljudima da ste i nas proćerali, jer bi ste onda slomili oba krila. Kadići van Crne Gore ne mogu opstati, kao što orao bez visine nije orao”. 

Tako je Toko Nikin Šaranović progovorio srcem i istinom. 

Vaso Brajović – Crnogorac 

Istorijska istraživanja u Grčkoj, iako do sada nedovršena, pokazuje da je značajan broj Crnogoraca ratovao u grčkom ustanku. 
Najznačajniji je bio Vaso Brajović (1797-1847) iz Bjelopavlića, koji je došao do najviših činova u vojnoj hijerarhiji i nakon završetka ustanka ostao u Grčkoj. Stigao je u Atinu iz Smirne 1829, i priključio ustanku skupa s drugim Crnogorcima. 

Sam Vaso Brajović-Crnogorac ovako opisuje učešće u grčkom ustanku: „Na zvuk trube domovina koja je pozvala svoju djecu u odbranu da bi se zbacio turski jaram, napustivši svoju domovinu, djelovao sam u Grčkoj. Ratujući protiv neprijatelja naše vjere, ispunio sam u svakom pogledu svoj dug prema domovini, i moja savjest je time zadovoljena”. 

Crnogorski korpusi u komandama Grčkog ustanka, integrisali su se sa grčkim. Mnogi Crnogorci stekli su grčko državljanstvo, živjeli su i radili kao Grci, formirali porodice i stekli poštovanje. Kao primjer se navodi sin Vasa Crnogorca, Timoleon Vasos, koji je dospio do čina generala i djelovao i u ustanku na Kritu. 
Većina crnogorskih boraca je bila sa područja Bjelopavlića. Zbog strahovanja od posljedica po svoju rodbinu koja je živjela pod turskom vlašću, odbacivali su svoje pravo prezime, i zamjenjivali ga imenom rodog mjesta. Ta činjenica otežava istraživanja o velikom broju boraca za koje se navodi samo ime i nadimak „Crnogorac”. Katalog imena čete Vasa Brajovića, sa datumom od 23. septembra 1824. godine, obuhvata 22 osobe sa nadimkom „Crnogorac. Kao primjere navodim: Jovan Montenegrin, Jovan Slavan Crnogorac, Grigorije Đurović, Rade i Radoš Crnogorac, koje Vaso naziva braćom. 

Pod Vasovim vođstvom učestvuju crnogorski borci u mnogim bitkama širom Grčke (u oblasti Euboje i Istočne Stereje, u bici kod Stira, u opsadi Karista i u bici kod Vrisakija, a posebno u pomorskoj operaciji na Pasari). 

Grčka priznaje veliki doprinos Vasa Crnogorca i u pismu sa datumom od 20. decembra 1826. D. Ispilatis piše Vasu Crnogorcu: „Hrabri generale, od strane mnogih i naravno od strane generala Evmorfopulosa, obaviješten sam o tvom patriotizmu, o tvom generalskom duhu i tvojoj hrabrosti...”. 
Na najprometnijoj podgoričkoj ulici, preko puta „Telekoma” 19. decmebra 2003. godine konzul Republike Grčke u Podgorici Sotirios Atanasiju na svečanosti prilikom otkrivanja spomenika Vasu Brajoviću (Vasu Mavrovunjotisu), grčkom heroju crnogorskog porijekla, pored ostalog je rekao: 
„Vaso Mavrovunjotis je bio izuzetna ličnost, hrabar Crnogorac, izvanredan vojnik, briljantni političar, koji je sav svoj život posvetio promociji vrijednosti slobode i nacionalne nezavisnosti. Rođen je 1797. godine u Bjelopvlićima, a 1817. bio je primoran da napusti Crnu Goru kako bi izbjegao progone Otomanske imperije. 
Hiljade stranih dobrovoljaca došlo je u Grčku da pomogne ustanicima. Među njima bio je i značajan broj Crnogoraca. Vaso Crnogorac bio je vođa jednog njihovog odreda. Učestvovao je u mnogim pobjedničkim bitkama, uglavnom na ostrvu Eubeja. Dragocjena pomoć crnogorskih boraca istorijski je potvrđena u više zvaničnih dokumenata ovog perioda. 

Pored vojničkih vrlina, hrabrosti i posvećenosti uspješnom ishodu ustanka Vaso Crnogorac bio je i vojni predstavnik na Drugoj narodnoj skupštini. Grčka priznaje doprinos Vasa Crnogorca, ukazala mu je čast, proglasivši ga narodnim herojem”.

 




 

 
 

Odštampaj stranicu