Protagonista nezavisne Crne Gore Aleksandar Divajn
o mučeničkoj crnogorskoj naciji


 

 

''Znam za slučaj nekog Bulatovića, zvanog Pukovnik, koji je dopao Srbima šaka. Ovaj nesrećni čovjek je tri puta vješan od strane Srba. U posljednjem trenutku uže se prekinulo kako ne bi odmah umro, već da bi duže patio. Nakon toga, slomili su mu ruke i noge. I naposljetku, još živom, odrali su mu kožu, kao da je životinja''. Da nije data od strane britanskog oficira, teško da bi ova izjava bila vjerodostojna.

 

www.aktuelno.me 
23.12.2022.

Piše: Novak Adžić

 

 

Profesor Aleksandar (Aleks) Divajn iz Vinčestera i drugi brojni ugledni stranci koji su se zalagali za pravo, čast i slobodu Crne Gore, izuzetno su cijenili pregnuća i žrtve koje su podnosili crnogorski ratnici i pisali su o tome zašto su izginuli crnogorski ustanici, zelenaši i komiti, u borbi protiv srpskih okupacionih trupa. Protiv zlotvora i anektora Crne Gore. I o tome, ostavili su oni vrijedna istorijska svjedočanstva.

 

U tom smislu je Aleksandar Divajn, crnogorske gerilske vođe ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE i to Sava Ristova Raspopovića, Milutina-Muja Bašovića i Petra Tomaševa Zvicera i druge crnogorske ustanike, komite, smatrao herojima koji su pali u borbi za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru.

Posebno je Divajn pisao o tragedini familije crnogorskog junaka, ustanika i komite iz Cuca Petra T. Zvicera.

Aleksandar Divajn je slao i novčanu pomoć familiji crnogorskog majora i ustaničkog, komitskog vođe Sava Raspopovića, koja je u siromaštvu, u egzilu, živjela u Italiji od 1919., pa nadalje. Naime, porodica Sava Raspopovića živjela je tokom 1922. godine u oskudici u Italiji, u Rimu: i to supruga Savova, Petrana Raspopović sa troje đece (sin Ilija, imao tada 7 godina, kćerka Darinka Raspopović, 9 godina, Jelena Raspopović, kćerka, 8 godina). Petrani Raspopović i njenoj đeci novčanu pomoć slao je i Aleksandra Divajn preko belgijskog konzula u Bariju.

 

Ubijene crnogorske patriote
28. 12. 1923.

 

Aleksandar (Aleks) Divajn je neumoro pisao knjige, brošure i druge tekstove o crnogorskom pitanju. Jedna od najpoznatijih Divajnovih knjiga o Crnoj Gori nosi naslov “The Martyred Nation, a plea for Montenegro”, („Mučenička nacija-apel za Crnu Goru“) objavljena je u Londonu 1924. godine.

Pomenutu Divajnovu knjigu (originalni primjerak na engleskom jeziku) pronašli smo, u Biblioteci Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici, đe je zavedena pod signaturom 3773, inventarski broj 5268-2011. Knjiga u originalnom izdanju na engleskom jeziku ima 43 stranice.

U dijelu  knjige, Aleksandar Divajn,  u prijevodu iste sa engleskog jezika na crnogorski jezik, pod naslovom SADAŠNJE STANJE CRNE GORE“  on piše i sljedeće :

Crna Gora je pacifikovana“ – ovako je glasilo objašnjenje srpske vlade britanskom narodu preko britanske štampe.

„Beogradska vlada nas obavještava da je Crna Gora smirena, i mi djelujemo shodno takvoj pretpostavci.“ Ovo su riječi izvještaja podnesenog od strane ministarstva inostranih poslova potonje konzervativne vlade.

 

Aleksandar Divajn
 

Već 10. januara ove godine[1] došlo je do teške borbe u distriktu Nikšiću. Borba je bila tako žestoka da je beogradska vlada poslala znatno vojno pojačanje, i, zbog stalnog opsadnog stanja, Crnogorci su bili prinuđeni da pomognu srpskim trupama i da ih snabdiju sa životnim namirnicama. Srbi su odredili cijenu od 100.000 dinara za glave svakog od crnogorskih vođa; i zvanično je objavljeno da će ta nagrada biti isplaćena istoga dana kada pobunjenici budu ubijeni ili uhvaćeni, dok će apsolutna tajnost biti zagarantovana doušnicima. Srbi su smatrali da ovi ljudi zaslužuju da budu ubijeni u njihovoj sopstvenoj zemlji. 

Sa Kosova i iz Makedonije stigli su izvještaji da je zemlja pod opsadom nevjerovatno velike količine vojnika i žandarmerije, naoružanih uz pomoć Francuza.

Varvarstva su uobičajena među balkanskim narodima, iako nijedna nacija ne polaže pravo na to, ali sljedeća izjava pukovnika kanadske armije Burnham-a, koji je nekoliko godina živio na Balkanu i prisustvovao srpskoj invaziji na njenu sestrinsku državu, ne može se ignorisati:

„Znam za slučaj nekog Bulatovića, zvanog Pukovnik, koji je dopao Srbima šaka. Ovaj nesrećni čovjek je tri puta vješan od strane Srba. U posljednjem trenutku uže se prekinulo kako ne bi odmah umro, već da bi duže patio. Nakon toga, slomili su mu ruke i noge. I naposljetku, još živom, odrali su mu kožu, kao da je životinja.“

Da nije data od strane britanskog oficira, teško da bi ova izjava bila vjerodostojna.
 


 

Žena koja se upravo vratila sa Balkana piše: 

„Nijesam mogla da uđem u Crnu Goru zbog revolucije koja se tamo odigravala. Gdje god, kao Engleskinja, sukobila sam se sa srpskom vlašću, bila pod sumnjom, a Srbiju baš briga za evropsko mišljenje.“

Hiljade kuće su zapaljene od strane srpskih vojnika; hiljade života muškaraca, žena i djece su žrtvovani zbog bijesa osvajača, nacionalni spomenici su uništeni; lična imovina kralja Nikole je oduzeta – sav njegov namještaj, tepisi i privatni posjedi ili su konfiskovani za potrebe njegovog unuka, kralja Srbije, ili su prodati putem javne aukcije.

Energija crnogorskih pobunjenika bila je usmjerena na dva polja: na gerilsko ratovanje i političku akciju. U kasnijim aktivnostima, Crna Gora se oslanjala na dva predstavnika u beogradskom parlamentu, izabranih u martu 1923. godine. U ovaj parlament, Crna Gora je imala pravo da pošalje sedam članova, i, uprkos izborima sprovedenih pod srpskim pokroviteljstvom, uz prijetnju bajonetima svim onima koji su se protivili srpskim kandidatima, i obećanjima hrane i novca za sve koji budu glasali onako kako Srbija nalaže, g. Pašić je povratio svega dvojicu svojih pristalica.

 

Komandir
Savo Raspopović
 

Lider naoružanog ustanka bio je Major Savo Raspopović. On je, sa grupom od 3-4 hiljade ljudi, podijeljenih u malim jedinicama od 5-10 ljudi, dugo potiskivao Srbe. Na kraju, izdajom sunarodnika, podstaknutih ponuđenom nagradom za njegovu glavu od strane Srba, Raspopović – čovjek izrazitog karaktera, neukaljanog ugleda i besprekorne slave (čiste reputacije), nesavladive hrabrosti i ljubavi prema domovini – uhvaćen je od strane njegovih neprijatelja, i sa desetoricom svojih drugova, ubijen po naređenju srpske vlade.

Beogradski žurnal pod imenom „Ilustrovane novine“ objavio je u januaru 1924. godine sliku ovdje prikazanu. Naslovljena je„ Pokolj poznatih Crnogoraca“ i štampa je obrazložila da su „Mujo Bašović i Savo Raspopović sa devet drugova (čija su imena data) ubijeni od strane vojnika u selu Rubeža, u blizini Nikšića“.

A ovi ljudi, čiji je pokolj Beograd zadovoljno i ponosno objavio svijetu, hladnokrvno su pogubljeni zbog “zločina” da oslobode svoju zemlju od surove tiranije. Ali Raspopović je bio nacionalni heroj, bio je poznat kao Ahil Crne Gore, od koga su Srbi strahovali, i naravno, likovali su što je mrtav.

Zatvori su danas puni Crnogoraca, muškaraca, žena i djece, ali oni koji su bili u stanju, pobjegli su u planine. 

Ali „Crna Gora je pacifikovana“.

Nije bilo ni riječi o zvjerstvima srpske vladavine u Crnoj Gori u engleskoj štampi, niti je riječ negodovanja došla od bilo koje od velikih sila. Gerilski rat i glad ukratko opisuje tačno stanje u kojem se Crna Gora nalazi. Cijela Crna Gora, izuzimajući jedan dio kojima je dato mito za ćutanje i sigurnost od strane njihovih ugnjetača, bila je protiv Srbije. A Srbija, svjesna opasnosti koja joj prijeti, ne štedi ni novac, ni vojne snage, niti se ustručava da spletkari u pokušaju da konačno uguši duh slobode koji još živi u srcima crnogorskog naroda“.

Aleksandar Divajn, član Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore, u navedenoj knjizi, u poglavlju pod naslovom „SLUČAJ PETRA ZVICERA“ kazuje (u pitanju je prijevod sa engleskog originala na crnogorski jezik), sljedeće:

Ovaj Crnogorac, koji je živio u jednom od sela u Cucama, došao je u sukob sa srpskim vlastima koje su bile nadležne za to mjesto, i tako se odmetnuo u planine i pridružio svojim saborcima. Ostavio je kod kuće svoju staru majku, svoju suprugu (koja je očekivala dijete) i njihovo troje mlade djece. Srpske vojne vlasti došle su pred njegovu kuću s namjerom da saznaju gdje se nalazi čovjek za koga se pretpostavljalo da se krije. Dvije žene ili nijesu znale, ili naravno, nijesu željele da kažu. Nakon toga, žandari su izveli staru majku iz kolibe, i zatvorili unutar kolibe ženu i njeno troje djece zajedno sa jetrvom koja je bila došla u posjetu. Zatim su zapalili kolibu i spalili je do zemlje sa porodicom unutra – i to sve pred starom majkom. Ove činjenice su bile izložene pred beogradskom vladom koja nije preduzela bilo kakve korake po ovom pitanju niti je dosudila bilo kakvu kaznu. Petar Zvicer borio se za Saveznike u velikom ratu. Priča iznad je potvrđena nesumnjivim dokazima i izjavama svjedoka od najvećeg integriteta“piše 1924. godine, prof. Aleksandar Divajn iz Vinčestera (Velika Britanija.)

[1] Po starom kalendaru 28. XII 1923. godine