|
|
Crnogorski
jezik legitimacija države
LIČNI STAV: Akademik Sreten Perović, predsjednik Crnogorskog P.E.N. centra
Podgorica, 6. aprila - Nije primjereno da se
Nacrt ustava RCG ponudi crnogorskim građanima na razmatranje, a da se već
prvog dana – kao stav najjače partije u vladajućoj koaliciji i u izjavi
predsjednika države najavljuje da se za službeni jezik u Crnoj Gori usvoji
hibridno ime crnogorsko-srpski. Takvo «rješenje» može prividno da odgovara
kratkoročnim stranačkim interesima, ali kao dugoročno konfliktni «kompromis»
ono sadrži u sebi ne samo uvredu za nužno dostojanstvo crnogorske države,
nego i uvredu svih nacionalnih entiteta u Crnoj Gori: najviše Srba i
Crnogoraca, a onda i Bošnjaka, Muslimana, Hrvata i drugih koji Crnu Goru
smatraju svojoj domovinom, stav je akademika Sretena Perovića, predsjednika
Crnogorskog P.E.N. centra.
- Ako Crna Gora nema ni istorije, ni kulture, ni književnosti na svojem
jeziku (i u primorskim i u kontinentalnim regijama), ako kao savremena
država nema osjećanje odgovornosti i digniteta da zvanični jezik, poput
drugih bivših republika SFRJ, nazove po svojem, državnom imenu – onda bi
bilo «normalno» da taj politički pretpostavljeni, hibridni, dvonacionalno
imenovani jezik sadrži i imena drugih naroda u Crnoj Gori, jer ljudska prava
(pa i ljudska pravda) jednako se odnose na sve građane, bez obzira jesu li
pripadnici brojnijeg ili malobrojnijeg entiteta. Tako bi, po logici «nužnog
kompromisa», ime zvaničnog jezika u Crnoj Gori moglo da glasi:
crnogorasko-srpsko-muslimansko-hrvatsko-bosanski (bošnjački?) jezik. Slični
eksperimenti vršeni su u Kraljevini Jugoslaviji, državi koja je priznavala
samo tri naroda - Srbe, Hrvate i Slovence - te su se i lingvistički
autoriteti trudili da «kompromisnim rešenjima» zadovolje velikodržavne
aperite, pa je tako, 1936, objavljen udžbenik SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKOG
JEZIKA! Naši politički čimbenici svakako znaju za taj podatak, ali kao da
nemaju volje ili vremena da na fonu budućnosti vizionarno projektuju važne
opomene iz te ne tako davne prošlosti, izjavio je Perović.
- Najaktivniji crnogorski književni stvaraoci decenijama se zalažu i bore za
ravnopravan položaj i tretman crnogorskog jezika i crnogorske multikulture.
Dugo su ta nastojanja, pod firmom očuvanja jedinstva sa susjednim bratskom
narodima, bili (dis)kvalifikovana kao separatistička, uprkos činjenici da ni
u Srbiji, ni u Hrvatskoj, pa ni u BiH – nikad nijesu dosljedno primijenjeni
zaključci Novosadskog dogovora (iz 1954) o «jedinstvenom» srpskohrvatskom,
odnosno hrvatskosrpskom jeziku. Naročito početkom devedesetih godina
prošloga vijeka – crnogorski jezik i crnogorska kultura bile su u
najugroženijem položaju. U tim okolnostima, angažovanjem Crnogorskog P.E.N.
Centra, za zaštitu autohtonih vrijednosti crnogorskog jezika i njegovog
bogatog književnog fonda - založile su se svojim rezolucijama i tako
uticajne i moćne svjetske organizacije kakav je Internacionalni P.E.N. sa
sjedištem u Londonu i brojni nacionalni PEN-centri u svijetu.
I poslije svega, još se među «deputatima» u našem parlamentu čuju
blasfemične tvrdnje da ne postoji ono što vjekovima postoji, da je sve u
Crnoj Gori stvoreno «srpskim» jezikom. Zar Njegoš nije vrhunska potvrda
crnogorskog jezika? Da nije tako ne bi se u Beogradu i drugim necrnogorskim
sredinama uz Njegoševa djela štampali rječnici od nekolike hiljade njima
nerazumljivih riječi. U Crnoj Gori rječnici za razumijevanje jezika «Gorskog
vijenca» i drugih Njegoševih djela nikad nijesu bili potrebni. Zar nijesu
poslanice Svetog Petra Cetinjskog takođe najbolja potvrda autentičnih
vrijednosti crnogorskog jezika? Zar vrijednosti crnogorskog jezika ne
potvrđuje bogato crnogorsko usmeno stvaralaštvo i veoma razvijena i
kvalitetna savremena književnost? Mnogi slavistički centri u svijetu, na
osnovu lingvističkih djela prof. Nikčevića, izučavaju crnogorski jezik kao
jedan od četiri sociolingvistička jezika nastala iz bivšeg SH-HS jezika. I
dok se predstavnici vladajuće koalicije “dvoume” kako da ustavno imenuju
jezik (svoje) države, «opoziciona Crna Gora», koja većinski ne priznaje ni
postojanje crnogorskog naroda (!) uporno ponavlja neistine, netačnosti i
otužne floskule, podrivajući tako ne samo aktuelnu koalicionu vlast, već i
državu koju, verbalno bar, počinje da smatra svojom, naglasio je akademik
Sreten Perović, predsjednik Crnogorskog P.E.N. centra.
Zavjetna poruka
- Poznato je kakvu su sudbinu imala i na lingvističkom i na političkom planu
«kompromisna» imenovanja jezika u međuratnom periodu, pa i poslije Drugog
svjetskog rata. Utoliko je tužnija činjenica da parlamentarni protivnici
ustavnog imenovanja crnogorskog jezika, pa i neke predavačice na Fakultetu,
uporno i bez stida falsifikuju crnogorsku istoriju i kulturu, tvrdeći da
crnogorski jezik nema viševjekovnu tradiciju i bogato književno nasljeđe – u
pokušaju da time negiraju ukupne duhovne vrijednosti crnogorskog naroda. Te
osobe kao da nijesu čule za «Istoriju o Crnoj Gori» Vladike Vasilija (iz
1754), u kojoj se sintagma Crnogorski narod pominje dvadesetak puta, uvijek
s početnim velikim slovom (!), i kao da nikad nijesu pročitali pismo Svetog
Petra Cetinjskog kojim zahvaljuje institucijama Carske Rusije za pomoć, ali
ističe pošiljka pogrešno adresirana «slavenoserpskom narodu u Crnoj Gori», a
moj se narod, veli Sveti Vladika, zove crnogorski narod ! Taj narod, koji je
predvodio najumniji crnogorski državnik i mitropolit autokefalne Crnogorske
crkve, od davnina je imao svoj, crnogorski jezik – na kojemu su nastale i
sjajne poslanice Petra I, koje je Ivo Andrić uporedio sa najljepšim
stranicama Svetog pisma.
Zar nije Sveti Petar, ispravljajući ruske darodavce, kao umni vizionar
uputio zavjetnu poruku i sadašnjim crnogorskim predvodnicima, naglasio je
akademik Sreten Perović, predsjednik Crnogorskog P.E.N. centra.
 Odštampaj stranicu
|
|
