|
In Memoriam
Na ovoj stranici ćemo objaviti
priloge o našim dragim prijateljima, bivšim članovima i simpatizerima naše
zajednice da ih se dužnim poštovanjem sjećamo i na taj način iskažemo malu
zahvalnost što su bili sa nama u teškim vremenima obnove crnogorske
državnosti.
Neka im je vječna slava i hvala.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
NIKOLA J. SAMARDŽIĆ
www.montenegro.org.au/Kapetan.jpg
Dana, 30.12.2005. godine kremirani su posmrtni ostaci
Nikola J.Samardžića, kapetana duge plovidbe, bivšeg ministara inostranih
poslova Crne Gore i dugogodišnjeg direktora Jugooceanije.
Nakon što mu je prethodne večeri odata počast u pogrebnom preduzeću Walter
Carter u uskom porodičnom krugu i krugu bliskih prijatelja, dana 30.12.2005.
je u Grčkoj pravoslavnoj crkvi St George održana pogrebna ceremonija.
Po želji Nikoline porodice na pogrebnoj ceremoniji nije bilo nikakvih govora,
a poslije završenog crkvenog obreda iznijet je kovčeg nakon čega je
obavljeno kremiranje posmrtnih ostataka u krugu najuže porodice.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Profesor dr RADOMIR VUKOV ILIĆ
Profesor doktor Radomir Vukov Ilić je umro trećeg
Januara 2006-e godine u 8 sati u Ljubljani. Sahranjen je 6.01.2006 na
Ljubljanskom centralnom groblju Zale.
Radomir Ilić je rodjen 8. Oktobra 1945. godine u crnogorskom selu Srijede
ispod planine Njegoša, udaljenom 23 kilometra od Nikšića.
Bio je redovni profesor na Univerzitetu u Ljubljani i Mariboru, rukovodilac
laboratorije na Institutu Jozef Stefan u Ljubljani, gostujući predavač i
saradnik na univerzitetu u Kilu (Njemačka), na internacionalnom centru za
teorijsku Fiziku u Trstu (Italija), na Rojal Institutu za Tehnologiju u
Stokholmu (Švedska), organizator je šest svjetskih konferencija o Nuklearnim
Tragovima. Bio je predsjednik i počasni član medjunarodnog društva
Nuklearnih Tragova od 1998-2000, ekspert Internacionalne agencije za
Nuklearnu energiju, saradnik najznačajnijih svjetskih časopisa i institucija
na polju Nuklearne energije.
Radomir Ilić je dobro poznat Crnogorskoj Etničkoj Zajednici Australije.
Profesor Ilić nam se tada javio pred polazak naučne ekspedicije na Antarktik
pa smo prvi objavili vijest marta mjeseca 2004. godine: "Prvi Crnogorac na
Antartiku". Radomir se redovno javljao sa Antartika Crnogorcima Australije.
Radomir je bio i drugi put na Antartiku 2005-e godine.
Profesor Radomir Ilić je bio naučnik svjetskog glasa. Veliki naučnici
pripadaju svim narodima, istina, Radomir je bio ponosan na svoje
crnogorstvo. On je bio i prvi crnogorski naučnik koji je održao predavanje u
Ruskom Centru za Vasionska ispitivanja. Godine 2005. održao je predavanje na
fakultetima u Podgorici i Nikšiću. Nestao je veliki naučnik, veliki čovjek
koji je svim svojim bićem pripadao Crnoj Gori i njegovoj novoj domovini
Sloveniji, gdje mu žive žena, sin i kćerka.
U govoru na sahrani dr Joze Rant nije zaboravio da napomene kako je Radomir
bio dobar Crnogorac.
napisao Veljko Ilić
N.
Obično o nama više riječi pohvale i razumijevanja imaju stranci no mi sami.
Nijedan list ni novine u Crnoj Gori ne objaviše ništa, sa izuzetkom Pobjede
u rubrici "UMRLICE".
O njegovoj smrti pisali su Singapurci, Ukrajinci, Rusi, pa Evropljani, čak i
Kinezi.
Iz nama bliskih izvora saznajemo da je pokojni dr Ilić trebao iduće godine
da bude predlozen za NOBELOVU nagradu na polju nuklearnih nauka.
Evo sta o Radomiru
www.rcp.ijs.si/~ilic pišu oni iz
njegove nove domovine Slovenije
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
RAJKO BOŠKOVIĆ
www.montenegro.org.au/rajkoz.jpg
2. juna 2006 godine umro je u svom domu u Asahikawi u Japanu Rajko Bošković
poznati umjetnik svjetske slave, časni čovjek i iskreni crnogorski patriota.
Ova tužna vijest, koja je stigla sa samog "kraja svijeta" kako je on sam
nazivao hladno japansko ostrvo na kojem je živio i stvarao posljednjih
godina praveći ledene figure koje su ostavljale bez daha ljubitelje
umjetnosti širom svijeta, duboko je potresla sve njegove prijatelje i
rodbinu u Crnoj Gori kao i čitavu crnogorsku diasporu čijem jačanju je
svojim djelovanjem posljednjih desetak godina pružio nemjerljiv doprinos.
Rajko Bošković je bio i jedinstveni ambasador Crne Gore na dalekom istoku,
čovjek koji je koristio svoju prirodnu harizmu i čestu prisutnost u
japanskim medijima za promovisanje Crne Gore, njene kulture i razvojnih
potencijala.
Samo prije neki dan razmjenili smo čestitke, nas zajednički san je napokon
bio ostvaren i već smo planirali sa drugim prijateljima sta nam je činiti
dalje za našu Crnu Goru.
Rajko je bio ne samo vajar, slikar, svestrani umjetnik, kosmopolita, on je u
sebi posjedovao nešto mnogo uzvišenije, dublje nego što se može zamisliti.
Osjećao je sadašnjost, prošlost i budućnost na jedinstvan način, 1999 godine
kada je posljednji put bio u Crnoj Gori dok se vozio prema tivatskom
aerodromu, svom brataniću Bošku pogledavši prema Lovćenu je rekao "nikada se
više nećemo vidjeti, zbogom ti zauvjek"...niko od nas koji smo ga poznavali
i voljeli nikada ne bi mogao da prihvati te riječi kao nešto odista realno i
samo on je znao pravo značenje te rečenice, koja se na žalost obistinila.
Dragi prijatelju, hvala ti na svim onim toplim riječima, na svoj podršci i
ljubavi prema svojoj zemlji i njenim ljudima sa kojim si nas sve grijao i
onda kada smo gubili nadu u nas zajednički san, počivaj s mirom u toj
dalekoj zemlji, daleko od sjaja Lovćena, mi koji ostajemo učinićemo sve da
tvoje djelo u tvojoj domovini nikada ne ostane zaboravljeno.
Gordan Stojovic
---------------
Iskreni crnogorski patriota
www.montenegro.org.au/rajkob.jpg
Sa pokojnim Rajkom smo imali izuzetno dobru i iskrenu saradnju zadnjih
nekoliko godina, zapravo od dana kada je otkrio naš sajt. Njegova neobična
životna priča o sudbini koja ga je odvela u Japan malo koga je ostavila
ravnodušnim. Često nam se javljao sa prilozima iz kojih se moglo vidjeti da
ga izuzetno pogadjala činjenica da neko u samoj Crnoj Gori može raditi
protiv njenih interesa. Znao je da takvima otvoreno kaže ono što misli, a
znao je i da uputi riječi pohvale onima koji to zaslužuju.
Rajko se nije razdvajao od crnogorske zastave i malo koja fotografija iz
Japana je mogla biti snimljena bez nje. Sjećam se i prve fotografije koju
nam je poslao sa balkona japanske kuće sa kojeg se vijori naša zastava.
Kao da je sve ovo vrijeme čekao vijest o obnovi crnogorske državnosti pa da
sa njome završi i svoj život. Prerano i bolno za sve nas, a najbolnije za
njegovu porodicu i njegovu ljubimicu koja će, siguran sam, crnogorsku
zastavu čuvati nešto kao najvrednije, nešto u čemu će naći utjehu za svojim
voljenim ocem.
M.Mandić
--------------------------------------------------------------------------------------------------
ZDRAVKO MERCEL
www.montenegro.org.au/dancg52.jpg
Danas (02.10.2008.) je u ranim jutarnjim satima prestalo da kuca srce našeg
istinskog prijatelja Zdarvka Mercela. Zdravko nije bio Crnogorac, ali je
poštovao Crnu Goru i uvijek se rado odazivao našim pozivima. I u najtežim
vremenima po crnogorsku dijsporu, kada su mnogi Crnogorci još uvijek vagali
mogući referendumski ishod - na Zdravka smo se uvijek mogli osloniti.
Zdravko je bio jedan rodjeni gospodin. Znao je šta znače težine riječi pa ih
je stoga obazrivo birao i vodio računa da slučajno nekoga ne povrijedi. I u
najtežim danima svoje životne borbe ostao je hrabar i dostojanstve.
Umjesto mi njega - on je tješio nas.
Crnogorska zajednica njegovim odlaskom gubi jednog iskrenog prijatelja, a ja
lično i izuzetnog komšiju.
Posmrtni ostaci pokojnog Zdravka biće preneseni u njegovo rodno mjesto Brčko
gdje će se obaviti sahrana u porodicnoj grobnici.
Neka mu je vječni mir i hvala.
M.Mandić
----------------------------------------------------------------------------------------------------
LJUBICA MINOVSKA
www.montenegro.org.au/gjorgiljubicaminovski.jpg
Dana 13.11.2008. je umrla naša draga prijateljica Ljubica Minovska.
Teško je bilo zamisliti bilo kakvo okupljanje naših iseljenika, a da nam se
ne biše pridružili bračni par Gjorgi i Ljubica Minovski. Po struci zubni
tehničar, Ljubica je bila izuzetni umjetnik u spravljanju zubnih proteza,
ali i poslastica i raznih drugih gurmanskih specijaliteta. Svaki njen
dolazak donosio nam je i nešto novo iz njene bogate makedonske kuhinje.
Sa Ljubicom smo imali iskrene odnose i njen odlazak će nam ostaviti ogromnu
prazninu i tugu u našim srcima. Izuzetna osoba razumno je podnosila nedavnu
porodičnu tragediju kada je ispratila svoju kćerku jedinicu na put kojim je
i ona sada krenula. Teška bolest koja je ukazivala na njen skorašnji kraj
nije pokazivala očaj na njenom licu. Svjesna da ide kod svoje Marije družila
se sa nama ne dajući nam povoda da posumnjamo u njenu tugu i strah od smrti.
Ona tu strah i nije imala i na smrt je bila pripremljena, ali je bila tužna
što za sobom ostavlja sina Nikolu i životnog saputnika Gjorgi koji je uz nju
bio do poslednjeg časa.
Ljubica je imala privilegiju da umre okružena ljubavlju svojih najbližih i
mnogobrojnih prijatelja koji su je često obilazili. Nama koji smo je
istinski voljeli ostaju prelijepa sjećanja i tuga sa kojom ćemo dugo
živjeti.
Neka joj je vječni mir i hvala.
M.Mandić
--------------------------------------------------------------------------------------------------
DARINKA PEROVIĆ ŠEFER
Jutros smo dobili tužnu vijest da je umrla naša tekta Dara. Bilo je to u
četvrtak 12.02.2009. u 16.00 sati u bolnici St Andrews u Brisbane gdje je
prešla da živi 2001. godine kako bi bila bliže svog sina Borisa.
Tetka Dara je rodjena u Nikšiću 08.08.1922. godine u poznatoj porodici
Perovića.
U Australiju je doputovala sa svojim pokojnim mužem Andrijom i sinom Borisom
davne 1954. godine i većinu svog života provela je u Pertu. Od početka je
bila vrlo aktivan član bivših jugoslovenskih udruženja, a sa prvim danom
osnivanja Crnogorske etničke zajednice Australije u njoj smo dobili odanog
člana i oštrog kritizera. Takva je ostala do zadnjeg dana svog života. često
me je znala nazvati i održati mi 'predavanje' šta i kako i kome u Crnoj Gori
treba očitati lekciju. Ja sam je uvijek strpljivo znao saslušati, jer sam
znao da iz nje izvire samo ona iskrena ljubav prema svojoj domovini koju
više nikada neće vidjeti, a koju ne može izbrisati iz svog sjećanja i svog
srca.
Sa ovoga svijeta odlazi dočekavši crnogorsku nezavisnost, a duboko zabrinuta
za dalji razvoj demokratije, poštovanje prava i Zakona.
Sahrana će se obaviti u Brisbane u četvrtak 19. februara 2009. godine....opširnije...Dara
Šefer
M.Mandić
----------------------------------------------------------------------------------
RUŽDIJA SALAGIĆ
(4.05.1940. - 28.06.2009.)
Ruždija Salagić je jedan od osnivača
Crnogorske etničke zajednice Australije, član Uprave i njen prvi
blagajnik. Bilo je to vrijeme kada se malo ko u Australiji otvoreno
zalagao za očuvanje crnogorskih nacionalnih vrijednosti. Ruždija je od
prvog momenta, kada se rodila ideja o osnivanju Crnogorske etničke
zajednice, stao na njenu stranu. Ruždiji nijesu trebali sa strane da
sugerišu ni o naciji ni o religiji.
Uvijek je sa ponosom isticao da je Crna Gora njegova država, da je po
nacionalnosti Crnogorac, a islamske vjeroispovijesti.
Kao blagajnik je uvažavao puno povjerenje svih naših članova i revnosno se
trudio da se članske obaveze redovno izmiruju. Zadnju godinu svog života
proveo je u Crnoj Gori gdje je i umro 28. juna 2009. godine i sahranjen na
Cijevni kod Podgorice.
U Australiju je došao sa porodicom
1992. godine gdje mu još živi dio familije.
Neka mu je vječna slava i hvala.
M.Mandić
---------------------------------------------------------------------------------
Biserka Radončić
(1929 - 16.01.2013.)
U Sidneju je 16.01.2013. godine umrla najstarija Crnogorka, Biserka
Radončić, rodjena Božović. Sahrana je obavljena danas (17.01.2013.) na
sidnejskom groblju Rockwood uz prisustvo najbliže rodbine i mnogobrojnih
prijatelja.
Biserka je bila naš dugogodišnji član i bez nje nije moglo proći nijedno
naše okupljanje. Mnogi od nas su u njoj vidjeli svoje majke, a ona se
prema svima ponašala kao sa najrodjenijima. Umjela je i da nas 'natjera'
da zapjevamo 'koju crnogorsku' i tako zaboravimo na naporne dnevne poslove
sa kojih bismo se upravo vratili.
Rodjena 1929. godine u Podgorici često je putovala na relaciji Sidnej -
Podgorica. Godine joj nijesu smetale da se zaputi i na referendumsko
glasanje o čemu je pisala tadašnja crnogorska stampa.
Sa poslednje proslave Dana nezavisnosti u Sidneju donosimo par fotografija
koje pokazuju ko je bila Biserka Radončić, a video zapis potvrdjuje naše
gore izrečeno mišljenje o njoj.
Pamtit ćemo je samo po lijepome i njen odlazak će ostaviti veliku prazninu
u našoj zajednici.
Lično mi je bila izuzetno draga osoba i uvijek sam volio da se sa njom
malo našalim, a i ona meni, sa svojom duhovitošću, nije ostajala dužna.
Neka Ti je laka crna zemlja i počivaj u miru.
http://www.youtube.com/watch?v=zZF12LVvsdA
---------------------------------------------------------------------------------
Ksenija Senja Radulović

Draga Senjo,
mnogo nas je pogodila vijest o tvojoj smrti i ona predstavlja za nas
nenadoknadiv gubitak. Prvi put sam čuo tvoj glas na dan osnivanja naše
zajednice! Čim si čula na ovdašnjem radiju vijest o registraciji prve
autentične Crnogorske zajednice u Australiji požurila si da nam se
priključiš. I danas se sjećam sa koliko si se ushićenja radovala našem
osnivanju i kako si mi govorila koliko si sanjala da se tako nešto
dogodi. I dogodilo se Senjo i postala si član Uprave i vjeran član naše
Zajednice i takva ostala sve do ovog kobnog časa.
Bili smo srećni što smo mogli da podijelimo tvoju sreću kada si nam
govorila da se vraćaš u svoj Nikšić gdje ćeš biti okružena svojim
najmilijim. Sa koliko si samo ushićenja govorila o stanu kojega si
kupila i kako je sunčan i kako je prostran i kako je na lijepom mjestu!
Sa koliko si samo zadovoljstva objašnjavala i trudila se da nas uvjeriš
kako ti je sada dobro i kako se osjećaš kao da nikada nijesi ni živjela
u Australiji! Čuli smo se još nekoliko puta u zadnje vrijeme kada si
išla od bolnice do bolnice, ali o tome nijesi govorila! Lično sam
vjerovao da se oporavljaš, a kraj je bio tako blizu. I jutros, kada mi
je zazvonio nepoznati broj iz Crne Gore osjećao sam da sa ovim tmurnim
sidnejskim vremenom stiže još tmurnija poruka - bila je to poruka o
tvojoj smrti. Hvala ti na svemu, draga Senjo!
Počivaj u miru i neka ti je laka crna zemlja
Mihailo Mandić
predsjednik MEAA
16.2.2014.
---------------------------------------------------------------------------------------------------
Veljko Vujačić
Sahranjen Veljko Vujačić zelenaš Krsta Popovića i vjerni član Crnogorske
etničke zajednice Australije
21.4.2016. na seoskom groblju u Ovtočićima (Crmnica) sahranjen je naš
čika Veljko. Iskreni i vjerni član našeg Udruzenja od prvog dana
osnivanja, što je ovdje prava rijetkost. Njegov sin Vukota nam se javio
i izrazio želju da nastavi putem svoga oca i preuzme brigu o tradiciji
članske uplate! Ponosni smo sto je čika Veljko bio dio nase Zajednice i
sto njegovim stopama nastavlja i njegova familija.

tekst preuzet sa Portala Analitika
Veljko Jovov Vujačić jedan od posljednjih zelenaša djenerala
Krsta Zrnovog Popovića, preminuo je 28. marta ove godine, u Pertu u
Australiji, u 94. godini života. Veljko Vujačić rodjen je u Podgoru, u
Crmnici, 23. januara 1923. godine.
Bio je jedinac. Krajem dvadesetih godina otac mu, „trbuhom za kruhom“,
odlazi za Australiju, a on ostaje da živi s majkom u selu. Učestvuje u
Trinaestojulskom ustanku. Nakon sloma Ustanka, odaziva se pozivu
Talijana da se preda, vjerujući da će ubrzo biti pušten. Medjutim,
Talijani ga, sa mnogim drugim Crmničanima koji su se predali, odvode u
logor, u Albaniju. Na intervenciju talijanske kraljice (crnogorske
princeze) Jelene, jedan broj crnogorskih zarobljenika iz talijanskih
logora je u jesen iste godine pušten kućama, medju kojima je i Veljko.
Nakon obračuna partizana s neistomišljenicima krajem 1941. i početkom
1942. godine, ponovo sa majkom krajem marta 1942. bježi od kuće, iz
straha da bi i njih mogla snaći sudbina mnogih nevinih stradalnika po
Crmnici. Tada odlučuje da se priključi zelenašima. Bio je borac
Crmničkog zelenaškog bataljona, koji je bio u sastavu Lovćenske brigade
pod komandom djenerala Krsta Popovića.
Iako nije bio okrivljen niti je počinio bilo kakav zločin, Veljko se, u
jesen 1944. godine, povlači se sa brojnim drugim protivnicima tadašnje
vlasti prema Hrvatskoj i Sloveniji. Uspijeva da se prebaci u Italiju,
dje boravi do 1948. godine, kada sa majkom odlazi za Australiju, kod
svoga oca. Nakon 52 godine boravka u Australiji, Veljko je 2000. godine
prvi put došao u Crnu Goru – kako je govorio - „svoju jedinu domovinu“,
na Drugi svjetski kongres crnogorskih iseljenika. Od tada, svake godine
dolazi na Cetinje sa sinom Vukotom.
-Ja sam bio običan vojnik koji je bio vazda spreman da pogine za Crnu
Goru! Za mene je ideal - ne Crna Gora srbijanska, niti ruska, niti bilo
čija drugo, nego Crna Gora Crnogoraca! Da bude nezavisna, pa kako joj
godj bude i što joj da Bog! – kazao je Veljko Vujačić u njegovoj
posljednjoj ispovijesti, koju je zabilježio novinar i publicista Veselin
Konjević, u knizi „Ispovijesti posljednjih zelenaša Krsta Popovića“.
Posmrtni ostaci Veljka Jovovog Vujačića biće dopremljeni su 20. 04.
2016. u porodičnoj kući u Ovtočićima – Podgor, Crmnica. Sahrana će se
obavila 21.4.2016. u 14 časova, na seoskom groblju u Ovtočićima.
Iza sebe je ostavio sina i tri kćerke, sa njihovim porodicama.
Odštampaj stranicu
|
|