![]() |
Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l Reagovanja, pisma... | Traže se l Kontakt |
Kako su mediji počinjali rat Priprema za odstrel (1) Pisao: Petar Luković Režim je dozvolio i podsticao da u medijima ovlada atmosfera u kojoj je Govor Mržnje predstavljao uobičajeni način izražavanja i jezičke prakse uopšte. Mediji su stvarali i stvorili uverenje da iskazivati mržnju prema pripadnicima nesrpskih naroda predstavlja Slobodu Govora, da ubistvo ne-Srbina koji javno demonstrira svoje protivljenje politici ne predstavlja zločin koji se mora istražiti i počinilac kazniti, da je pravo nesrpskih naroda bivše SFRJ na suverenost u svojim republikama manje od prava na suverenost, kako u Srbiji tako i u ostalim republikama SFRJ u kojima žive srpske etničke zajednice, da pravo uopšte a posebno međunarodno javno i humantarno pravo - nemaju vrednost po sebi, već da su vredni samo onoliko koliko pozivanje Miloševićevog režima na njega doprinosi ostvarenju srpskog nacionalnog programa i očuvanju vlasti režima (Iz Analize pripremljene za međunarodnu konferenciju o medijima u ex-SFRJ, održanoj 2002. godine u Holandiji) 1.1. Uvod, opšte napomene:
Iskazivanje mržnje u srpskim medijima (pre svega na
Televiziji i u štampi) bilo je korišćeno za sledeće ciljeve: Režim je dozvolio i podsticao da u medijima ovlada atmosfera u kojoj je Govor Mržnje predstavljao uobičajeni način izražavanja i jezičke prakse uopšte. Mediji su stvarali i stvorili uverenje (do današnjeg dana ničim nepomućeno) da iskazivati mržnju prema prema pripadnicima nesrpskih naroda (Hrvatima, Muslimanima, Makedoncima, Albancima, Slovencima) predstavlja Slobodu Govora, da ubistvo ne-Srbina koji javno demonstrira svoje protivljenje politici ne predstavlja zločin koji se mora istražiti i počinilac kazniti, da je pravo nesrpskih naroda bivše SFRJ na suverenost u svojim republikama manje od prava na suverenost, kako u Srbiji tako i u ostalim republikama SFRJ u kojima žive srpske etničke zajednice, da pravo uopšte a posebno međunarodno javno i humanitarno pravo - nemaju vrednost po sebi, već da su vredni samo onoliko koliko pozivanje Miloševićevog režima na njega doprinosi ostvarenju srpskog nacionalnog programa i očuvanju vlasti režima. Da propaganda protiv svih navedenih, Ustavom i zakonima zaštićenih vrednosti, ima podršku režima i javnosti Srbije - jasno je stavljeno do znanja time što državni tužioci nisu nijednom u periodu od 1989-2000. pokrenuli sudski postupak ni protiv nekog javnog medija i njegovog odgovornog urednika ili novinara za dela propagiranja verske, nacionalne ili rasne mržnje. 1.2. Propaganda 1.3. Odjeci i reagovanja
Analiza tema u ovoj rubrici govori o ciljevima Napada odnosno Pohvala: mitinzi solidarnosti i antibirokratska revolucija su “nešto najbolje što se dogodilo ovoj zemlji”; srpski narod je “slobodarski, nepotkupljiv, dostojanstven, patriotski, hrabar, nebeski, inteligentan, radan, vredan” ; bivše srpsko rukovodstvo na čelu sa Ivanom Stambolićem je “izdajničko, proalbansko i prohrvatsko”; ekonomsko iskorišćavanje Srbije traje decenijama a najveći krivac za to su pokojni Josip Broz Tito (“mrzitelj srpskog naroda, ustaša, saradnik Vatikana, hohštapler, kriminalac, ubica srpskih generacija, tzv. partizan, špijun…”) i savezni premijer Ante Marković (“Hrvat, poslušnik Zapada, antisrbin, dokazani prevarant, navodni privrednik, hulja, kriminalac…”). Ovako, recimo, o Markoviću u rubrici “Odjeci i reagovanja”, decembra 1989. piše Batrić Jovanović, tadašnji poslanik Srbije u Saveznom parlamentu: “Ante Marković je činio sve da dvije glavne grane njegove republike, SR Hrvatske, turizam i industrija nafte – imaju povlašćen tretman. Zato je vršeno neprestano ‘klizanje’ dinara, neuporedivo intenzivnije nego ikad ranije, to jest, upropašćavanje nacionalne valute, mimo svake ekonomske logike a na štetu Jugoslavije (računa se da smo od 1983. do danas izgubili oko 25 milijardi dolara na izvozu, zbog politike slabog dinara). Istovremeno je neprestano povećavana cijena nafte i naftnih derivata, mnogo brže no što su podizane cijene drugih oblika energije. Nije teško odgonetnuti – da je u toj politici bila namjera da se manje razvijene republike zadrže u statusu sirovinskih privjesaka SR Hrvatske i SR Slovenije i velikog tržišta za njihove preskupe i nekvalitetne proizvode… A šta je bila drugo njegova politika u proteklih devet mjeseci – do izraz dominacije SR Hrvatske i SR Slovenije, u savezu sa inflacionim bogatašima iz drugih republika, u vođenju ekonomske politike koja je bila na štetu zemlje kao cjeline, a jedino u interesu dviju razvijenih republika koji su u inflacionoj eri nezasluženo stekli ogromno blago. SR Hrvatska i SR Slovenija su u čitavom poslijeratnom periodu, sve do danas, imale dominantnu ulogu u kreiranju ekonomske politike u ovoj zemlji. Stoga su se obje, a osobito SR Slovenija, najbrže ekonomski i kulturno razvijale u čitavom tom periodu. Nije naodmet podsjetiti da su se Hrvatska i Slovenija iako 'potlačene' takođe najbrže razvijale u prvoj Jugoslaviji, neuporedivo brže od njihovog 'tlačitelja' – Srbije… Ante Marković opširno i slatkorečivo govori o jedinstvenom jugoslovenskom tržištu (koje odavno ne postoji jer su ga razorili moćnici iz dviju razvijenih republika) sa ogoljenim aluzijama koje su u stvari packe SR Srbiji, koja je prekinula odnose sa SR Slovenijom zbog podrške te republike albanskom separatističkom pokretu na Kosovu i Metohiji, koji predstavlja smrtnu opasnost za SFRJ. Ali predsjednik SIV-a nije izustio ni jednu rečenicu o veleizdajničkoj (po svim nacionalnim i internacionalnim mjerilima) podršci zakletim neprijateljima Jugoslavije – velikoalbanskim separatistima, koja ne dolazi samo iz SR Slovenije, već isto toliko i iz SR Hrvatske, i iz SR BiH…” U istoj rubrici, Slobodan Milošević je jedini “pravi političar, heroj, Vođa, Vožd, ponos svih srpskih generacija… nepotkupljiv, hrabar i moderan”. Socijalistička partija Srbije deluje “u ime naroda i za – narod”, ostale partije rade protiv interesa naroda; srpski neprijatelji su Albanci, Hrvati, Muslimani… Evo pisma Duške Dodik koja početkom 1990. piše: “Ni narod nije više ono što je godinama bio. U mozaiku svog rukovodstva, počeo je da razlikuje one pojedince koji su ga do ove krize doveli. Narod je postao svestan svoje nevolje, ali bogami i svoje snage… I čudnog li vremena u kome ti neki pojedinci tome narodu zabranjuju pesme o njegovim junacima iz istorije i borbe za slobodu, a na sve kičarske načine, za utehu i prehranu, u ovoj ekonomskoj krizi, podmeću mu na angro novokomponovanu pevačku slamu. Ali, ako to narodu nije dovoljno, ako traži više od pomenute slame, na primer, ako traži da se ispravi neki feler, ako traži sigurnost hleba za sebe i svoju porodicu, ako traži da mu se vrati to nekakvo svoje rastureno bratstvo i jedinstvo, e, za taj i takav narod ima drugi aršin. E, taj i takav narod treba kazniti… Ne znam samo šta bi tome mladom i neiskusnom Slobodanu, kako je smeo tome tamo, daleko bio, kosovskom narodu bez dogovora s nama, da obeća da ga više niko ne sme tući. Išao sam, tamo, pitao sam na licu mesta, na tome Kosovu, šta je on to tamo govorio i kome je obećavao kad se nismo bili tako dogovorili. E, bogami kriv je. Kriv je što više voli narod nego dogovor s nama. Treba ga kazniti, podmetnuti mu nekoliko kukavičjih jaja, izdobošariti na sve strane da on hoće treću Jugoslaviju, da on hoće veliku Srbiju…” 1.4. Nove teme
Uvodi se termin “pošteni Albanac” a naziv “Šiptar” postaje kolokvijalan i uvredljiv; publikuju se, recimo, ovakva pisma, kao što je “rad” Đorđa Kadijevića, beogradskog slikara i reditelja: “U mnoštvu javnih reagovanja na kosovska zbivanja u proteklih sedam godina ponavlja se kao lajtmotiv pitanje: zašto ćute Albanci? Pitanje je ponekad upućeno albanskoj inteligenciji – zašto se ona ne distancira od kontrarevolucije na Kosovu? Ponekad, isto pitanje upućeno je čitavom albanskom narodu – zašto u njemu nema jasnije i odlučnije diferencijacije od iredente i od kontrarevolucije? Pri tom se ne misli na reagovanja organa i institucija političkog sistema koji posle svakog većeg ekscesa, ubistva, silovanja ili uništavanja imovine kosovskih Srba i Crnogoraca, izdaju saopštenja u kojima se takvi ekscesi politički osuđuju. Ono što se očekuje od Albanaca u takvim prilikama jeste, pre svega, spontano suprotstavljanje nasilju nad Srbima i Crnogorcima na Kosovu, pokrenuto moralnim osećanjima i motivima ljudske savesti, više nego političkim razlozima. Kakve svrhe ima, uostalom, politička osuda najsvirepijih zločina kao što su ubistva i silovanje dece i starica? Nije li besmisleno politizirati moralnu indignaciju koju takva gnusna dela izazivaju u svakom normalnom čoveku, bez obzira na njegovo političko ubeđenje i na njegovu nacionalnu pripadnost? Na pitanje zašto ćute Albanci, najčešći je odgovor koji je najteže prihvatiti – oni oklevaju da se konfrontiraju sa iredentom, jer zaziru od njene odmazde, od pretnji, od uznemiravanja, od fizičkog ugrožavanja. Takav izgovor može da služi samo na sramotu albanskog naroda, a da koristi iredenti koja se njime nesmotreno promoviše kao najveća sila na Kosovu. Osim što već sedam godina prkosi jugoslovenskoj državi i Partiji i odoleva svim njihovim akcijama, ta iredenta, dakle, drži u strahu i sam albanski narod, koji ne sme da joj se suprotstavi! Pitanje koje se ponavlja – zašto ćute Albanci – ima otud moralni koliko i politički prizvuk. Nije reč samo o podgrevanju već gotovo ugašene nade da bi snažan otpor nasilju nad Srbima i Crnogorcima od samih Albanaca na Kosovu, a pre svega od njihove inteligencije, bio teži udarac za iredentu od svih akcija službe bezbednosti i specijalnog odreda milicije. Ćutanje kosovskih Albanaca, kao i drugih širom Jugoslavije, izaziva zebnju mnogo dublju od zebnje za ishod kosovske političke drame. U toj drami ne strepimo samo za sudbinu Jugoslavije i Srbije, i za budućnost našeg ustavnog poretka, samoupravljanja i bratstva i jedinstva. Na Kosovu je ugroženo i ono što stoji iznad svake politike – ugrožena je NAŠA LJUDSKOST I ČOVEČNOST. Kosovo nije veliko iskušenje samo za našu vladu i partiju, i za sadašnje političko rukovodstvo, kosovsko i jugoslovensko. Ono je veliko iskušenje naroda, pre svega albanskog, a sa njim i ostalih jugoslovenskih naroda”. I uvek – pozivanje na Narod (“Mi moramo da čujemo šta narod kaže./ Samo je narod oslobodio ovu zemlju. /Samo je naš čovek, naš narod stvorio ovo što imamo. /To narod mora i da čuva. /Poznato je da se sve dobro, sve progresivno i sva mudrost nalazi u narodu. /Narod jedini zna da pati i da žali. Zato ne treba narod potcenjivati i izbegavati. /Treba ga, ako ništa drugo, bar malo poštovati. /I narod treba da oceni da li ima pravo i odgovarajuće rukovodstvo”.) Slovencima se zamera na sebičnosti (“Nisam ni političar, ni rukovodilac, već običan građanin Jugoslavije. Ipak mi nije jasno, pa želim kao građanin ove zemlje da nešto upitam neke rukovodioce SR Slovenije. Za vas nije bol i sramota kada su se kolone Srba i Crnogoraca selile sa svojih pradedovskih ognjišta pod pritiskom albanskih nacionalista i separatista sa Kosova? Za vas nije bol i sramota kopanje dečijih grobova i grobova njihovih dedova, očeva, majki, silovanja, ubistva i druga nedela koja se čine nad nealbanskim stanovništvom? Zar vas nije zabolelo kada su malu Romkinju hteli da zapale naočigled njene majke? Tada niste osećali bol i sramotu. Da li je neko prisilio rudare da sede u jami rudnika, ili oni to sami čine? Kao rukovodioce i javne radnike htela bih drugove u Sloveniji podsetiti da nemaju isti aršin prema bolu i sramoti. Ljubica Mastilović, Novi Sad). Kritikuje se Jože Školč, predsednik Omladine Slovenije (“Vama je očigledno malo poznato čemu su Jevreji bili izloženi u toku svoje duge istorije, posebno za vreme drugog svetskog rata, kada Vam je uopšte moglo pasti na um da njihova stradanja uporedite sa položajem Albanaca u Jugoslaviji. No, kada ste već pomenuli Jevreje, za čuđenje je što se proteklih godina niste setili da su Srbi i Crnogorci doživeli sudbinu koja je dugo pratila Jevreje: stalna strepnja za bezbednost dece i ostalih članova porodice, napuštanje domova, kidanje korena, seobe... Otkud pravo da izjavite „danas jugoslovenskom društvu Albanci su Jevreji”? S kojim pravom koristite jevrejski amblem za izražavanje vašeg antijugoslovenskog stava? Eva Berković, Beograd). Povodom događaja u “Cankarjevom domu” , početkom marta 1990, jedan od čitalaca “Politike” (Miloš Ćorović) piše: “Izgleda da je trebalo da kosovska drama dođe do krajnje užarenosti pa da se svim ljudima dobre volje i sposobnosti objektivnog rasuđivanja konačno otvore oči i postane im jasno šta ko u ovoj državi hoće i čemu teži. Bez krupnih i suvišnih reči, smireno i trezveno, sabrano i uljudno, mogli bismo reći organizatorima mitinga u ljubljanskom Cankarjevom domu i govornicama na njemu, kao i svima koji su im oduševljeno aplaudirali, da su neopozivo pošli stranputicom koja će ih neumitno dovesti do razlaza sa milionima ljudi koji žele jedinstvenu, Federativnu Jugoslaviju, državu kojoj su temeljni principi AVNOJ-a. Jugoslavija je pretprošle noći bila šokirana. Potekle su i mnoge suze. Bila je i žalosna da bi žalosnija mogla biti samo onda ako bi se ostvarile neke zloguke poruke sa ljubljanskog skupa. Tragika našeg trenutka i tragika naše zajednice očitavala se kao na dlanu u sazvučju plime reči koje su nas svojom ubistvenom zbiljom zbunile, ali i učinile pametnijim. Jer, pozicije su tako snažno omeđene, da više nema nikakve sumnje ni za koga gde je ko. Da li je zaista naša zajednica fikcija, nestvarna tvorevina osuđena na propast, na umiranje, pitamo se opsednuti crnim slutnjama koje nam u srcu i duši ostaviše ljubljanski 'humanisti'. Pitamo se da li zaista lider jedne republičke partije, da li jedan profesor univerziteta, da li, napokon, jedan publicista koji nam je svojevremeno preko beogradskog lista tumačio i najsuptilnije svetske procese – da li oni, i svi koje smo slušali – zaista ne mogu da vide ko je inicirao ubistveno sedenje nedužnih ljudi sa Kosova pod zemljom, i čijim interesima je taj štrajk poslužio? Ako ne mogu da vide, onda je to manjak inteligencije, ali nas u to niko ne može uveriti, iako bi to bilo manje zlo… Da li su vodeći ljudi Slovenije računali s time da će ovakvim istupanjima kakva smo slušali i gledali, učiniti dosad najkrupniji, ako ne i sudbinski korak na liniji konfrontiranja s ogromnom većinom naroda Jugoslavije koji ne mogu već osam godina da gledaju bespomoćnost države i Partije da, upravo zbog opstrukcije jednog dela države, učini bilo šta efikasno na otklanjanju kosovske patnje? Da li su mogli poverovati da će narodi Jugoslavije koji saosećaju s obmanutim rudarima biti toliko maloumni i ne prozreti igru koja se vodi oko rudarskih života i sudbina? I da li su poverovali da će apelom koji su potpisali i lansirali tronuti ljude iz drugih sredina i izazvati njihovu solidarnost kakvu žele? Isprazno zvuče sve obmanjujuće fraze o solidarnosti s rudarima kada im je ideja vodilja podređena jednom drugom cilju – onom koji odvaja Kosovo od Srbije i Jugoslavije. Zbog čega, kad se već toliko trude, ne učine samo pola koraka dalje i kažu jasno i otvoreno: Mi smatramo da Kosovo treba da bude republika?! To je već dovoljno jasno rekao Rupel kada je teatralno uzviknuo: Neka Albanci pišu SVOJ ustav! Milan Kučan žesti se pred mogućnošću da neko njemu i rukovodstvu Slovenije prebaci da podržavaju separatiste. Ne znam kako će se osećati drug Kučan ako bude u stanju u jednom mirnijem trenutku da se suoči sa svim činjenicama koje bi mogle njegove strahove da učine realnim. Ako je Kosovo životno pitanje pre svega Srbije, kao što i jeste, onda neshvatljivi povici o 'varvarstvu' i 'cinizmu' politike Srbije i njenog rukovodstva neće biti dobra preporuka za vozove prijateljstva; u nastaloj klimi koju diktiraju slovenački prvaci čini se sve da takvi vozovi budu samo farsa. Ali, mi dobre i drage ljude – ratne izgnanike iz Slovenije i dalje primamo otvorena srca i široke duše i uvek ćemo im poželeti dobrodošlicu…U svakom slučaju, svima je bilo jasno da se u Starom Trgu radi o čistoj uceni, o otporu kroz štrajk koji se tvrdoglavo pruža politici ne samo Srbije, već Jugoslavije, ako pod politikom Jugoslavije podrazumevamo ovu politiku koju je usvojio plenum CKSKJ. I možda bi dobro bilo – zarad opšteg sporazumevanja i međusobnog poverenja – da se polupriznanja o zakasnelom reagovanju ostalih delova Jugoslavije povodom kontrarevolucije na Kosovu ne garniraju neukusnim i neuverljivim izjavama kakve je sebi dopustio, ovaj put visoki funkcioner iz Hrvatske – Ivica Račan. Ako iko drugi, ono bar Račan se mogao za proteklih dugih godina naslušati vapaja sa Kosova, pa čovek da se upita: Otkud mu smelosti da iziđe s tezom da Kosovo kao temu neko 'zloupotrebljava', da kroz Kosovo taj 'neko' nastoji da ostvari neke svoje 'šićardžijske interese' radi sticanja nadmoćnih pozicija i radi homogenizacije svog naroda? Zaista, svašta smo čuli i otrpeli zadnjih godina u povodu kosovske tragedije, pa ćemo valjda preživeti i trpeti i ovo. Ako u svemu ima ičeg dobrog, onda je to što je sada sve jasno”. Ili ovakvo pismo: “Uvek sam se ponosio što u mom rodnom gradu, Beogradu, preovladava duh jedinstva, zajedništva i jugoslovenstva. Ne postoje nikakve parole u stilu 'Srbija je moja dežela!' Nema 'etnogenetičara' koji bi dokazivali kako Srbi, tobože, nisu ni u kakvom srodstvu sa ostalim južnoslovenskim narodima. Mi, u Beogradu, jezik i dalje zovemo srpskohrvatski – ne 'srpski', iako se u mnogim sredinama van granica naše republike ističe samo 'svoj' jezik. Kada je jednom rečeno da se kaže 'zarez', nama više nikad nije palo na pamet da vaskrsavamo 'zapetu', već smo zarez ispoštovali i poštujemo ga i danas. Nama ostaje da se ponosimo činjenicama da smo sve zakonom određeno ispoštovali do dana današnjeg”. Branislav Kovač, Beograd). Nacionalnistički narcizam svoju pravu dimenziju dobija u ovakvom pismu: “Kao običan građanin zbunjen sam ovom galopirajućom inflacijom i nezapamćenom srbofobijom, a još se više čudim što se kroz vaš list brojni novinari, a i cenjeni javni i kulturni radnici, preko rubrike 'Odjeci i reagovanja' brane od te srbofobične napasti koja kao gnoj nadire kroz brojne listove Jugoslavije. Pitam se zašto se Srbi brane?! Da se podsetimo: ...brane se za Prvi svetski rat, za cersku i kolubarsku bitku, brane se za milione nevino pobijenih Srba, brane se za pobedu u tom ratu, brane se za predratnu, trulu, nenarodnu, diktatorsku Jugoslaviju, koju 'nije trebalo braniti', ali koja nije ostala nikom dužna i u kojoj je radnik, 'eksploatisan od srpske buržoazije', a ne hrvatske i slovenačke imao 50% plate radnika u Evropi. A danas? ...Brane se od 'srpskog bauka' koji navodno stalno kruži Jugoslavijom, brane se pred fašistima, pred Kominternom, pred saveznicima i nesaveznicima. Objektivna svetska javnost zapanjena je sa kojom se mržnjom mi napadamo, kao da smo mi krivi za zločine ustaša, balista, četnika, belogardejaca i da ne nabrajam sve koji su vršljali po ovoj napaćenoj zemlji, kao da smo mi klali u Jasenovcu, Jadovnu i brojnim golubnjačama, kao da smo mi pobili milion ljudi, što se već godinama zataškava i krije… Branimo se kao da smo mi krojili novu Jugoslaviju, kao da smo mi sami sebi na 'demokratski' način oduzimali zemlju, sami sebi stvarali pokrajine, a ostalima, naravno, branili da to rade, kao da smo sami sebi pisali zakone po kojima se Srbima zabranjuje povratak na rodnu grudu, a Šiptari mole da uđu iz Albanije u Jugoslaviju, ali samo u jednu pokrajinu, jer su ih kao 'kužne' lovili po železničkim stanicama Ljubljane i Zagreba i prvim vozovima milicijski sprovodili u 'njihovu deželu'. Branimo se kao da smo mi, preko Kardelja i drugih, poklanjali Kosovo i Metohiju, odvajkada srpsku zemlju, a samim tim i zatirali istorijsku baštinu, pa i danas padaju glave zbog te sramne izdaje. Branimo se kao da smo mi pravili dosadašnje 'demokratske' ustave i zakone, naročito onaj iz 1974. godine, kao da smo mi ovih 45 godina upravljali ovom zemljom, davali osnovne političke i ekonomske pravce kretanja, kao da smo mi izmislili seljačke zadruge i batinama 'dobrovoljno' terali seljake u njih, kao da smo mi uništili agrar, a u isto vreme maksimalnim cenama prelili sredstva od agrara i energetike u zapadne krajeve, kao da smo mi slali fabrike bez naknade u 'sigurnije krajeve'. Danas se vrednost tog prelivanja ni kompjuterima ne može izračunati…”, Vladimir Basara, Beograd) Svaki se povod koristi da se podrži režim Slobodana Miloševića, čak i kad je reč o Zajmu za preporod Srbije (“Pošto su se u zagrebačkom 'Vjesniku' pojavili krajnje nekorektni i neukusni komentari o raspisanom zajmu za privredni razvoj SR Srbije, u kojima se o ovom zajmu govori sa neviđenom zajedljivošću i potcjenjivanjem njegovog uspjeha i efekta ne samo za cijelu Jugoslaviju, već i za SR Srbiju (kakav cinizam!) – ovim putem izjavljujem da ću kao Jugosloven, iako sam čovjek sa relativno skromnim primanjima, zajedno sa svojom porodicom upisati ovaj zajam u granicama svojih materijalnih mogućnosti. U mojoj republici BiH do sada je raspisivano više zajmova (za puteve, za zapošljavanje), ali ni jedan nije bio dočekan ovakvim nekorektnim komentarima u drugim sredinama. Svi su oni imali svoje efekte, pa uopšte ne sumnjam ni u privredne efekte ovog zajma i njegovom doprinosu u rješavanju privredne krize na planu cijele Jugoslavije, a ne samo SR Srbije”. Omer Jakupović, Banjaluka). Još jedan primer o Zajmu pod naslovom “Vraćam dio duga srpskom narodu”: “Upisujem zajam za preporod Srbije i Jugoslavije 7.000 američkih dolara (devizna ušteđevina od rada u Iranu) i bespovratno jednomjesečnu zaradu. Ovo je moje hvala rukovodstvu Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem, koje je meni, a i mnogim drugim – raspisivanjem zajma – pružilo mogućnost da vratimo dio duga tome slobodarskom narodu, srpskom narodu koji svakome otvara i daje dušu i srce. Evo moje priče: Našao sam se na beogradskom asfaltu 1960. godine, sa završenom gimnazijom, bez roditelja, bez stipendije, bez ikakvih sredstava za život, samo sa dobrom voljom da se upišem na fakultet. Upisah se na fakultet, smestih se u studentski dom, dadoše mi studentski kredit, obezbjediše mi da završim fakultet. Sve to uradiše ti 'južnjaci', taj 'necivilizovani svijet', a da me niko i nikada ne upita ni odakle sam – iz koje republike – ni šta sam – koje vjeroispovjesti i nacionalnosti – ni da li pišem ćirilicu ili latinicu. A, eto obezbjediše mi bezbrižnu, sigurnu i bez stresova mladost, obogatiše me i odgojiše da cijenim, poštujem i tolerišem svakoga čovjeka, skinuše sa mene najveći teret čovjeka-mržnju prema drugim ljudima. Učiniše me sretnim, postadoh ono što sam danas”. Dr Luka Čulić, Mrkonjić Grad). Podatak da su dva gornja pisma pisali Muslian i Hrvat – trebalo je da pokažu da Zajam/Slobodan Milošević uživaju široku podršku “poštenih Muslimana” i “poštenih Hrvata”. +++ Kalendar događaja
1987. 24. april 1987:
Odlazak Slobodana Miloševića u Kosovo Polje ("Niko ne sme da vas bije!"). 1988. 7. januar 1988:
Predsedništvo SR Srbije pokrenulo inicijativu za promenu ustava Srbije. Rat može da počne (2) 1.5. Istorijske lekcije
Politički događaji u Hrvatskoj 1990. prate se sledećom reakcijom: “Ono što se ovih dana dešava u Jugoslaviji zbunjuje ceo kulturni svet. Najverovatnije da ovakve 'pravne' države nema nigde. Gde su državni organi i šta rade? Razmišljaju li o posledicama koje, nakon Tuđmanovog proglasa i ustoličenja Endehazije usred Zagreba, može da snađe ovu zemlju? Do danas se niko ne obrati ovom narodu preko sredstava javnog informisanja da mu kaže makar neku reč utehe i smirivanja. Istina o politici koja se vodi u SR Hrvatskoj od 1971. god. sada je preplavila zemlju. Desetkovanom srpskom narodu u Hrvatskoj trebalo je, izgleda, još otvorenije poručiti, ako nećete da doživite sudbinu kao 1941. god. selite se kud znate jer ćemo biti još nemilosrdniji! Sve ovo što se dešavalo u 'Vatroslavu Lisinskom' neka sredstva javnog informisanja u Hrvatskoj nazivaju VRHUNSKOM demokratijom!? Državni organi na svi nivoima prihvataju bez ikakvog reagovanja najavu rušenja Ustavom utvrđenog poretka i prekrajanje teritorijalne podele zemlje, ne preduzimaju nikakve mere iako su im još uvek u rukama sve mogućnosti za zaštitu postojećeg ustavnog poretka. Hoće li se setiti neko da pokrene krivični postupak protiv najodgovornijih za ovo haotično stanje. Pitam ceo jugoslovenski politički vrh da li se ovako odužuju žrtvama ustaške kame, kao i onima koji proliše krv širom Jugoslavije da bi se živelo u miru”. Jandre Žakula). O međunacionalnim odnosima iz srpskog ugla, daju se sledeći komentari: “Godine 1941. ustaše su srušile spomenik kralju Petru I Karađorđeviću u Mrkonjić-Gradu. Nedavna inicijativa grupe građana Mrkonjić-Grada da se spomenik Petru I ponovo podigne – nije prošla. Obrazloženje kao u stara, dobra vremena: moglo bi to negativno da utiče na međunacionalne odnose u ovoj višenacionalnoj sredini. Čudi me da se već nije neko, a sve zarad razvijanja i bogaćenja međunacionalnih odnosa, pojavio sa idejom da se briše i sadašnje hegemonističko ime Mrkonjić-Grad, i da se kasabi vrati stari turski naziv Vascar Vakuf. Valjda je čuvarima međunacionalnih odnosa smetala i spomen-ploča na zgradi bivše bolnice u Mrkonjić-Gradu, gdje su ustaše, 1942. godine, zaklale 250 Srba. Ne znam kako drugačije da objasnim njen volšebni nestanak. Baš me interesuje da li bi smirivanju međunacionalnih trvenja u Jugoslaviji doprinijelo uklanjanje spomenika ustaškim žrtvama u Jasenovcu? A građani Novog Sada, na primjer, da imaju imalo smisla za međunacionalne odnose, uklonili bi smjesta spomenik Svetozaru Miletiću iz centra grada. Za normalne ljude ovo su, naravno, besmislice, ali ne i za one koji misle da se zajedništvo gradi na zaboravljanju zločina, i koji između praštanja i zaborava stavljaju znak jednakosti. Ne mogu, na kraju, a da se ne upitam: jesmo li, zaista, toliki slijepci da ne vidimo kome to smeta Petar I, kome smeta spomen-ploča kao sjećanje na srpsko stradanje od ustaškog noža? (Boris Vuković, Mrkonjić Grad”). 1.6. Zaključak o “Odjecima i reagovanjima”:
U takvim koordinatama, sve je bilo moguće: da se krene u rat i zločine, jer je Milošević – godinama pažljivo radeći na svojim pristalicama – uspeo da pod svoj ideološki vizir pruvuče četnike, partizane, ravnogorce, monarhiste, komuniste… sve one koji jesu ali i one koji nisu poverovali u tezu o “odbrani Jugoslavije”, za koje je stvorena nova virtuelna granica: Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Kad je posle 4.000 napisa zadatak izvršen – “Odjeci i reagovanja” su ukinuti. U istoriji srpske štampe ostavljen je najsramniji trag: dokaz kako se manipulisalo, lagalo, kako se dizala nacionalna temperature i kako se, polako, spremao Rat. Veliku pomoć rubrici predstavljali su i sami “svesni” čitaoci. Čuvena rubrika “Odjeci i reagovanja” nije samo obavljala funkciju mobilisanja i propagiranja “događanja naroda” i “antibirokratske revolucije” nego je i novinarima otvarala nove teme, obezbeđivala nove sagovornike, ideje, serije tekstova... Reč je o mašini koja je precizno isprogramirana i kojoj su obezbeđeni stalni prostor i vreme za delovanje, tako da je potrebno samo proizvesti prvi okret, neku vrstu impulsa ili stvaralačke iskre, pa da ona sama, poput modernog demijurga, počne da proizvodi. Najveći broj ljudi koji u ovome učestvuju nemaju nikakve predstave o vremenu, odnosno trajanju takve proizvodnje. Zajedničko im je uverenje da se ovog puta “mora ići do kraja”. Nema predaje, nema posustajanja. Pa ipak, i tome, pre ili kasnije, dođe kraj. Najtragičnije kod ovakve vrste propagande i osvajanja javnog mnjenja jeste što se oni vremenom nužno radikalizuju. Elias Kaneti u knjizi “Masa i moć” daje pregled stereotipa-simbola vezanih za razne nacije. Tako, ako definišemo Engleze samo pomoću jednog simbola onda će to biti “more”, za Nemce je to “šuma” – odnosno vojska, za Francuze “revolucija”, za Špance “matador”, za Jevreje “lutanje”.... Koji bi simbol karakterisao Srbe? To je, pre svega, “prošlost”. Ta zaglednost u prošlost otkriva Srbe kao neumorne, neustrašive i nepobedive borce. Zbog toga je, u državnim medijima nikad objavljena, a izrečena tvrdnja Slobodana Miloševića pred predsednicima opština iz cele Srbije, 1991. godine, da: “ako ne znamo da radimo umemo da se bijemo” prisutna od samog početka bujanja populizma i “događanja naroda”. Vođa je samo izrekao ono što su dominantna kultura i sveprisutna istoriografija ponavljali godinama. Miloševićev govor na Gazimestanu podstakao je to uverenje o nepobedivosti i neustrašivosti srpskog naroda, ispravnost njegovih težnji i namera. “Istoričar zna koliko je povredljivo čitavo tkivo faktičkih realnosti u kojima provodimo naš svakodnevni život. Ono je vazda u opasnosti da ga probuše pojedine laži ili da ga pocepa ili unakazi organizovano laganje grupa, nacija ili klasa; često je brižljivo prekriveno brdom neistina, a onda opet prepušteno zaboravu. Činjenicama su potrebni verodostojni svedoci kako bi mogle da budu utvrđene i održane, kako bi našle sigurno boravište na području ljudskih stvari.” (Hana Arent: “Istina i laž u politici”) Ono što je bitno za većinu novina, a posebno za “Politiku”, kao glavnog medijskog kreatora državne politike iz toga perioda, jeste specifičan, ali veoma opipljivi gubitak novinarskog (profesionalnog) identiteta. Od 1988. godine samo “posvećeni” novinari mogu da dobiju stalne rubrike, veliki prostor, najave na prvim stranama, feljtone, ilustratore, više fotografija... Tako izrastaju: Hadži Dragan Antić, Momo Kapor, Goran Kozić... Retko se koji stariji, iskusniji novinar usuđuje da preuzme tako “posebne” i odgovorne zadatke u novinarstvu. U isto vreme, povećava se uloga državne novinarske agencije Tanjug. Kombinacijom slepe svakodnevne rutine i bespogovorne individualne lojalnosti novine se čiste od svega što bi moglo da unese sumnju i nedoumicu u izabrani put. Posle tragičnog zločina u Paraćinskoj kasarni, ujesen 1987, “Minović je bio razdragano uzbuđen kada je nama nekolicini (...) govorio o paraćinskom ubistvu ‘u kome su stradala četvorica srpskih vojnika’, što je za ovakvu situaciju kao poručeno!... Nekoliko minuta kasnije sledio je novi šok. Ponovo je zvao Minović da nam, ovog puta sa vidnim razočaranjem, saopšti da iako sva četvorica ubijenih nisu Srbi, ovom događaju moramo dati veliki publicitet. (...) Umesto da smiruje strasti, beogradska štampa je enormnim publicitetom, naslovima, komentarima i pismima čitalaca dolivala ulje na vatru, stvarajući antibalkansko (i osvetničko) raspoloženje. Politika je nekoliko dana ovom događaju posvećivala po četiri stranice, uključujući celu naslovnu stranu.” (Slavoljub Đukić, 1992). Pri tome nije bilo važno što je izvršilac zločina bio mentalno poremećena osoba, koji nije birao žrtve po nacionalnoj osnovi, tako da su među poginulim vojnicima bila dvojica Muslimana, dva Hrvata i jedan Slovenac. Ni intonacija ostalih tekstova nije previše vodila računa o činjenicama i logici. “Nekada su Albanci karakterisani kao antijugoslovenski kontrarevolucinari, nekada kao muslimanski silovatelji monahinja. Suština je uvek bila ista: Kosovo mora ponovo biti Srbija; ili kako je to rekao Milošević, Srbija će biti ili jedinstvena, ili je neće biti.” (Mark Tompson, 1995) 1.7. Rat je počeo Hronologija događaja u tom periodu, u drugim medijima, između ostalih, beleži i sledeća zbivanja: “Oteto oružje i municija tokom nemira na Baniji (Sisak, Petrinja...). "Teško ranjen pripadnik MUP-a (1.10.)”; “Minirana železnička pruga duž reke Une (2.10.)”; “Ponovo minirana pruga duž reke Une (5.10.)”; “Minirana železnička pruga u Ličkoj Jasenici (12.10.)”; “Miniran put Obrovac - Zagreb (14.10.)”; “Ukradeno oružje iz vojnog voza u Kninu. Pucano na mašinovođe ŽTP Zagreb na pruzi Knin – Benkovac (17.10.)”; “Minirana ‘Lička pruga’ između stanica Zrmanja i Milovan (21.10.)”. Nijedan od ovih događaja nije pomenut u "Politici", jer se to nikako ne bi uklopilo u propagandnu sliku “golorukog naroda” koji, braneći se, “oslobađa ognjišta”. 1.8. Jezik "Politike" Ključni simboli:
sloboda, dostojanstvo, oslobođenje, patriotizam, narod, domovina, pravda,
mir Semantički pomaci i obrti su pravi “orvelizmi”,
pervertiranje izvornih značenja za sto osamdeset stepeni, u njihovu
suprotnost. Samo nekoliko primera: Kalendar događaja
1989: 10-11. januar 1989. 1990: 6. januar 1990. 13. maj 1990. Konačno, rat! (3) 1.8. Konkretizacija rata: Priprema za Vukovar, maj 1991. Priprema za rat u Hrvatskoj bili su tekstovi/naslovi kao ovaj: "Plitvice su srpska zemlja": Pred deset hiljada ljudi na ulazu u selo Jezerce govorili dr Milan Babić, dr Boško Božanić, prof. Petar Štikovac, Jovo Korenica i dr Vojislav Šešelj ("Politika", 3. maj 1991). Već idućeg dana (4. maja 1991) pod nadnaslovom: "Napetost i nemir u Hrvatskoj" pojavljuje se naslov: "Vukovar odsečen grad" gde se kaže da je u "oružanom okršaju u Borovu Selu poginulo 12 redarstvenika MUP Hrvatske i tri građanina". Da li se Jugoslavija tako našla na ivici ambisa sa koje nema povratka – zabrinuto se pita "Politika" i dodaje: "Ma koliko nade bile jake da će razum prevagnuti, nemogućno je i sasvim odbaciti dalje produbljivanje tragedije". Po starom običaju “Politike” usledio je komentar (autor: Radivoje Petrović) u kojem se glede događaja u Borovu Selu kaže sledeće: “Disciplinovanje Srba vikendom ili praznikom, koje se poslednjih meseci sprovodi u Hrvatskoj uz pomoć specijalaca i redarstvenika Ministarstva unutrašnjih poslova, stiglo je posle Pakraca, Plitvica i Knina i do Borova Sela, nadomak Vukovara, ostavljajući krvave tragove i dovodeći čitavu političku situaciju u kritičnu fazu. Teško je sa sigurnošću odgovoriti na pitanje da li je ili ne počeo građanski rvt, ali ukoliko je jedno pitomo selo u srcu sremske ravnice blokirano satima, bez mogućnosti da se proveri šta se u njemu dešava, uz sporadičnu pucnjavu i raznorazne glasine, onda je očigledno da smo na ivici haosa iz koga se, po pravilu izlazi sa velikim žrtvama. Očekivani udar policijskih snaga na Borovo Selo drugog dana radničkog praznika ima sve karakteristike prethodnih poteza hrvatskih vlasti na Plitvicama i u Pakracu, potvrđujući potpunu nesposobnost mlade demokratije da politički, a ne policijski, reši problem Srba u ovoj republici. Demonstriranje suvereniteta tamošnje vlasti noćnim ili jutarnjim prepadima na naselja u kojima je srpski živalj, potpuna blokada i zatvaranje svih kanala komunikacije, uz naknadno utvrđivanje da je primenjivana krajnja brutalnost i fizičko zlostavljanje, kao što je to bio slučaj u Plitvicama, navode na zaključak da je, i pored svih verbalno-političkih slaloma i pregovora, čak i na najvišem nivou, hrvatska strana izabrala samo jedan put - silu. Naravno, uvek je moguće prigovoriti da ni jedna pravna država neće dozvoliti svojatanje ili cepanje svoje teritorije, pa ni uspostavljanje paralelne vlasti, ali takav princip važi samo ukoliko je država zaista pravna i ukoliko i sama ne doprinosi konfuziji, nervozi i osećaju nesigurnosti u jednom delu svog građanstva. Iz sredine, koja je bila stalno bombardovana informacijama o velikosrpskim scenaristima i scenarijama za rušenje legalne i demokratske vlasti u Hrvatskoj poslednjih meseci povlače se konci koji su providnih namera i za ljude nevezane za policijski zanat. Oni govore da šema zaluđivanja ljudi u ovoj republici ima jasne obrise. Potpuno je politički neozbiljno, ali i za kompletnu konfuziju dobrodošlo, kada drugi čovek MUP-a Hrvatske Slavko Degoricija javno izjavi da nema pojma o korišćenju oružja u Borovu Selu. Tako se unapred zamenik republičkog ministra policije otresao odgovornosti, spasavajući i sebe i resor u kome radi, a bogami i čoveka koji je na čelu takve vlasti. Istina, primećeno je da zajedno sa predstavnicima MUP-a u akcijama učestvuju i civili, pripadnici HDZ naoružani do zuba, što je slab alibi za Degoriciju i drugu gospodu koja su sada u poziciji da preuzimaju na sebe svaki potez iz partijske vojske, jer su direktno učestvovali u njenom naoružavanju... Srbi su, prvo, najureni iz Ustava svoje republike, zatim je uklonjen i naziv njihovog jezika, a ćirilično pismo počelo je da se koristi posle takvih 'demokratskih' poteza samo u 'disidentskim' opštinama. Istovremeno, koncipirani su državni simboli koje i srpski živalj u Hrvatskoj mora da poštuje. Ali, insistirajući upravo na tom poštovanju, zvanične hrvatske vlasti su razmahivale 'šahovnicom' toliko agresivno da su je ogadili i onim najlojalnijim građanima, bez obzira na nacionalnost. Opterećenost nacionalnim kompleksom na jednoj strani i istorijsko pamćenje o zlodelima pod sličnim barjakom za vreme prošlog rata svakodnevno su zaoštravani, pa su počele da padaju i prve žrtve ovih iracionalnih igara sa zastavama. Sav neuspeh političkih pregovora jugoslovenskih lidera tokom pet rundi ogleda se upravo u sudbinama svih koji su poginuli i mnogih drugih koji u strahu čekaju sledeću noć ili sledeće jutro. Sve je učinjeno da se narod zaplaši, na jednoj strani, kao i da se pokaže koliko dr Tuđman, na drugoj strani, drži ozbiljno do pregovora sa čije je poslednje sesije otišao ljut. Mnogi su već u njegovom teatralnom napuštanju Cetinja naslutili da je to najava nove demonstracije suverenosti. Lako je objašnjivo što je izabrano naselje u okolini Vukovara, gde je mahom srpski živalj, jer time Tuđman poručuje svima da je i u blizini sadašnje granice sa Srbijom spreman da najsurovije brani svoj imidž državotvorca, kao i da ga nikakvi razgovori ne mogu odvratiti od konačnog cilja..." Idućeg dana (5. maja 1991) “Politikin” naslov (“Specijalci držali žene i decu kao taoce”, autor: Rada Subotić) ne ostavlja sumnju ko je zapravo kriv za događaje u Borovu Selu: “Jake snage specijalaca, koje su stigle jednim privatnim automobilom, autobusom i sa nekoliko specijalnih policijskih vozila, najpre su pokušale da zauzmu prostorije mesne zajednice, gde se inače nalazi štab nezadovoljnih meštana ovog sela. Pucajući iz automatskog oružja, po tvrdnji očevidaca, specijalci su odmah na platou ispred mesne zajednice ubili Vojislava Milića, iz okoline Nove Pazove. Bio je to signal da se selo digne na oružje. Na specijalce se otvorila vatra sa svih strana i raznim oružjem, pa su se oni spasavali na sve moguće načine. Sklanjali su se u nekoliko kuća i u seosku ambulantu u koju su, kao taoce, poveli nekoliko žena i dece. U neviđenom okršaju i pucnjavi isped zgrade mesne zajednice i ambulante, poginulo je jedanaest specijalaca, na desetine je ranjeno a pedeset zarobljeno. Ko zna kako bi se sve završilo da nešto oko 17 časova juče po podne u Borovo nisu stigle jake vojne jedinice, sa tenkovima i vojnim transporterima i uspele da spreče dalje krvoproliće. Oni su istovremeno u transporterima preveli zarobljene specijalce do Vukovara. U Borovo se danas moglo ući tek posle svestrane kontrole vojske. Iako u selu vlada prividan mir, kad se stigne u centar, gde se narod ne razilazi, čoveku postaje jasno da je u ovom lepom i bogatom selu juče i noćas bio pravi rat. Pokušali smo od predstavnika vojske da dobijemo informaciju o događaju i akcijama. Jedan potpukovnik u prolazu nam je rekao da vojska radi po naređenju i da je u Borovo stigla da spreči dalje sukobe. U spontanom razgovoru sa meštanima Borova, koji su još pod jakim utiskom stravičnih događaja, saznali smo da su incident izazvali specijalci MUP-a Hrvatske koji su nenadano upali u selo i zapucali. Ljudi su još zgranuti, ali i odlučni da po svaku cenu brane svoja ognjišta i nejač...". Indikativan je izveštaj (6.5.1991) iz Prištine gde se čitav događaj predstavlja kao "teror protiv Srba" uz napomenu – da se separatizam na Kosovu podstiče kako bi se odvukla pažnja s priprema "genocida" u Hrvatskoj! "Iako su prvomajski praznici na Kosovu i Metohiji prošli bez ozbiljnih narušavanja reda i mira, događanja u SAO Krajina, a posebno u Borovu Selu, uznemirila su Srbe i Crnogorce. Ovde se Jugoslovenskoj narodnoj armiji zamera što nije blagovremeno intervenisala i sprečila hrvatske redarstvenike da terorišu civilno srpsko stanovništvo. Kosmetski Srbi i Crnogorci smatraju da šiptarski separatisti deluju u sprezi s hrvatskim vrhovništvom i ne isključuju mogućnost oružanih provokacija i na Kosmetu. Smatra se da je sadašnje vrhovništvo Hrvatske, kao i ranije hrvatsko rukovodstvo, podsticalo separatizam na Kosmetu da bi odvuklo pažnju sa priprema genocida nad Srbima u toj republici. Inače, na Kosmetu se potpuno podržava pravedan otpor Srba u SAO Krajina, Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu i ističe da Srbi bilo gde da žive u Jugoslaviji neće više dozvoliti da ih goloruke kolju fašistoidne horde, kao što je bilo 1941. godine i kasnije u toku Drugog svetskog rata". Par dana kasnije, Miroslav Lazanski, vojni komentator "Politike" piše: "Bilo je samo pitanje dana kada će oružje progovoriti u etnički mešovitim sredinama u Hrvatskoj. Pucnjava u Borovu Selu ima, naravno, i svoju predistoriju, pa bi se zbog poštene analize događaja valjalo vratiti malo unazad. Ko je koga tu prvi ubio i zašto je uopšte došlo do tako tragične zategnutosti u međuncionalnim odnosima na tom području nešto je duža priča. Tek, Jugoslavija je u predvečerje majskih praznika i de fakto postala Liban. Svako selo ima svoju miliciju, ili policiju, stranke formiraju svoje vojne formacije, narodu se deli oružje po nacionalnoj pripadnosti. Savezna armija interveniše u ulozi 'Plavih šlemova' i za sada je praktično tampon zona između zavađenih strana. Armija još nije ispalila ni jedan metak, ali treba voditi računa da je i njenim pripadnicima već pomalo svega dosta. Ljudi su umorni od stalnog dežurstva, neispavani, napeti, a oružje sa municijom je tu pored njih. Da li Predsedništvo SFRJ ima predstavu o celokupnoj situaciji, i može li se uopšte govoriti o odgovornosti političkih faktora u ovoj zemlji kada u noći u kojoj ginu ljudi u Hrvatskoj - na Palati federacije nema ni jednog osvetljenog prozora. Kakva je odgovornost SIV-a čiji je predsednik bio na vreme upoznat sa ilegalnim uvozom oružja u Hrvatsku i Sloveniju? Zašto savezna vlada nije ništa preduzela po tom pitanju, pa je ona uz Predsedništvo Jugoslavije direktan krivac za sadašnje prolivanje krvi u Hrvatskoj. Može li se sada situacija smiriti pozivima i apelima na mir, tolerantnost, zalaganjima za reforme i kulturu dijaloga? Što se tiče reagovanja političkog vrha Republike Hrvatske ono je pažljivo nijansirano, igra na kartu podeljenosti u rukovodstvu Armije, kojoj se istovremeno priznaje suzdržanost i neutralnost, ali čiji se pojedini komandanti obasipaju pravom lavinom optužbi i insinuacija. Ipak, predsednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman zamerio je i svojim 'jastrebovima' na 'pozivanju naroda na spontani otpor, neorganizirani otpor, što može dovesti do tragičnih posljedica'. Predsednik Hrvatske, naime, kaže da će se suverenitet i sloboda braniti oružjem...". Gotovo slučajno, "Politika" prenosi 6. maja sledeću vest: „Forum Srba Bele krajine, Gorskog kotara, Korduna, Pokuplja i Žumberka doneo je odluku kojom se obraća javnosti a u kojoj se kaže: 'Vrhovno državno veće Republike Hrvatske predložilo je, a predsednik Republike Hrvatske je prihvatio, predlog za raspisivanje referenduma 19. maja 1991. godine po kojem bi se građani izjasnili između dve mogućnosti: samostalne Hrvatske ili savezne Jugoslavije. Provođenjem referenduma po pojedinim republikama i pod njihovom kontrolom sa pitanjima koja isključivo odgovaraju republičkom rukovodstvu, smatramo lukavom podvalom s namerom da se izvuku maksimalni politički ciljevi i okolišno dovede do razbijanja Jugoslavije, unatoč grube povrede historijskih istina o pravima naroda a ne republika na otcepljenje, bez obzira na posledice koje će imati narodi Jugoslavije. Na toj osnovi pozivamo narode ovih prostora da ne izađu na najavljeni referendum jer je njihovo opredeljenje jasno i nedvosmisleno potvrđeno nebrojenim žrtvama i životima palih boraca za slobodu. Narodi ovih prostora treba da se odazovu referendumu kojeg će organizovati Savezna skupština SFRJ na način koji neće povrediti ni interes ni ponos bilo kog naroda u Jugoslaviji." Javio se i dr Milan Babić u intervjuu za "Politiku" (6. maja); novinar Milan Četnik piše o velikom događaju – prisajedinjenju Krajine Srbiji: "Predsednik Izvršnog veća Srpske autonomne oblasti dr Milan Babić na današnjoj konferenciji za štampu govorio je o predstojećem referendumu za prisajedinjenje SAO Krajine Republici Srbiji. Dr Babić je rekao da nije slučajno što hrvatska sredstva informisanja prećutkuju referendum o prisajedinjenju Krajine Srbije. Bilo je za očekivati, kaže Babić, da će se posle odluke Skupštine SAO Krajina o raspisivanju referenduma sručiti prava lavina optužbi i uvreda prema srpskom narodu i njegovim legitimnim organima u Krajini. Međutim, to se nije desilo. Procenjeno je, verovatno, da je o referendumu za prisajedinjenje Krajine Srbiji bolje ćutati, računajući na to da u Krajini ne postoje dovoljno moćna medijska sredstva preko kojih bi se moglo narodu ukazati na istorijski značaj odluke koja će se doneti na referendumu. Međutim, izvesno je da je srpskom narodu u Krajini jasan istorijski značaj referenduma, a lično očekujem od masmedija, pre svega onih u Republici Srbiji, da svojim pisanjem ukažu na značaj ovog čina, ne zbog toga da bi delovali na odluku naroda, jer je ona nesporna, već da to učine zbog samog gesta, koji će sam po sebi mnogo značiti. Babić je, takođe, apelovao na sve srpske intelektualce da svojim javnim delovanjem pojasne značaj predstojećeg referenduma. Nije slučajno to što je vrhovništvo Republike Hrvatske, smatra dr Babić, preko svojih legionara upravo uoči referenduma o prisajedinjenju izvelo akcije koje su donele ljudske žrtve i unele nemir i nespokojstvo kako bi se time na tobože indirektan, a u osnovi krajnje direktan način, pokušao sprečiti srpski narod da se demokratski opredeli za prisajedinjenje Republici Srbiji. Slična situacija, podsetio je Babić, stvorena je i pre letošnjeg plebiscita o autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. - Smatram da je hrvatski narod prvi put pred stvaranjem kakve-takve samostalne države, naravno u svojim etničkim i realno istorijskim granicama, a ne nekakvim granicama 'povjesnih snova' i političkih bajki. Srbi nijednim svojim potezom, ukoliko su istorijski zreo narod, ne bi trebali nakon svih iskustava zajedničkog života sa hrvatskim narodom u tome ih ometati. Naprotiv, trebali bismo učiniti sve da se što prije rastanemo, jer se, izgleda, nikad nismo uprkos 70-godišnjem zajedničkom življenju, čestito ni sastali. Svi naši susreti bili su nasilni i što se nas Srba tiče neretko i pogubni. Osim toga, mislim da se aktuelna hrvatska vlast s Tuđmanom na čelu pokušava održati s obzirom na to da je izgubila svaki kredibilitet kod onih koji su ih na vlast doveli uvođenjem haosa i nereda. Oni se bukvalno žele na vlasti održati po svaku cijenu i ja tu vidim osnovnu opasnost od te vlasti - istakao je dr Babić i dodao: Mislim da su oni u svojoj paranoji dospjeli do one tačke na kojoj je potrebno takvu vlast staviti pod međunarodni nadzor, odnosno starateljstvo, jer bi svaki jugoslovenski nadzor bio smatran pristrasnim u prvom redu zbog onih koje oni navodno ali i stvarno predstavlaju. Svako odgađanje takvih mjera imaće tragične posledice i biće opasno ne samo za Jugoslaviju i Balkan već i za Evropu u cjelini - rekao je dr Milan Babić. Odgovarajući na pitanja novinara o tome da li Krajina može egzistirati kao potpuno samostalna državna teritorija, bez ujedinjavanja sa Republikom Srbijom, dr Babić je rekao da je želja naroda Krajine da živi u jugoslovenskoj federaciji ali da Krajina kao srpska zemlja treba prethodno da se ujedini sa Republikom Srbijom..." 1.9. Interpretacija tekstova Čitajući “Politiku” prvih desetak dana maja 1991, jasno je da je politički cilj - prisajedinjenje “srpskih delova Hrvatske” Republici Srbiji. Govori o tome ne samo dr Babić, već događaji u Borovu selu, predstavljeni na način da su hrvatski policajci, u stvari, bili ti koji su upali u naselje i iz čista mira počeli da pucaju. Hoće se reći: da je Srbija prisutna u Hrvatskoj i da će ovako proći svako ko se bude “igrao” sa Srbijom (u Hrvatskoj). +++ Kalendar događaja (za vreme trajanja rubrike “Odjeci & Reagovanja”) 1991: 9. januar 1991.
|